Srbin s tacnom

19. 06. 2019

Nakon “bračkog incidenta” proteklog vikenda, hrvatski su mediji jučer izvijestili o incidentu iz domene istog žanra. Ovaj put je poprište bio Dubrovnik. Tamo je u jednom ugostiteljskom objektu radio muškarac iz Trebinja, kao što ljeti tamo rade i stotine njegovih sugrađana. Međutim, njegov “krimen” je bio taj što je na ruci imao tetovažu sa simbolima Delija, navijačke skupine Crvene zvezde.

Foto: AFP / Denis Lovrović
Foto: AFP / Denis Lovrović
Navodno ju je skrivao zavojem, ali neuspješno. Prema priči koju je prvi objavio Dubrovački dnevnik, a dodatno podebljala Slobodna Dalmacija, nekoliko muškaraca s "fantomkama" ga je dočekalo u Gružu i zaprijetili su mu da u roku 24 sata napusti Dubrovnik, inače se neće dobro provesti. Prema saznanjima medija, on je to i učinio, a izvor tvrdi da su mu zaprijetili pripadnici dubrovačke Torcide. Mnogi će taj incident, za razliku od onog bračkog, a slično onome s vaterpolistima na splitskoj rivi, svrstati pod regularne navijačke obračune. I tu sigurno ima istine: brojni njegovi sugrađani i dalje normalno rade u Dubrovniku, a ni pripadnik Bad Blue Boysa s uočljivom tetovažom ne bi puno bolje prošao kao konobar u nekom dalmatinskom mjestu.

No, razlika ipak postoji, a potvrđuje ju u krajnjoj liniji i brački slučaj. Na primjer, na poljudskom Sjeveru možete u razmaku od nekoliko minuta doživjeti skandiranja "Ubij Srbina" i "Ubij purgera", što često ističu branitelji nacionalističkih tendencija u navijačkim skupinama. Međutim, razlika je ta što iza skandiranja "Ubij purgera" ne postoji politički program, to je dio navijačke supkulture, sviđala vam se ili ne. Skandiranje "Ubij Srbina" rezonira sa političkim kontekstom i društvenom atmosferom u kojoj je to dio političkih programa koji takve scenarije priželjkuju van klasičnih obračuna među navijačkim skupinama.

Da bismo sagledali širi kontekst ovih incidenata, vratimo se malo u prošlost. Godinu 1971. je obilježio snažan uspon hrvatskog nacionalizma. Tadašnji Maspok (Masovni pokret) ili Hrvatsko proljeće, presudno se temeljio na pitanju deviza. Priča je išla otprilike ovako: mi mukotrpno zarađujemo devize od turizma, a one idu u Beograd. To što se pritom nije uzimala u obzir fiksna i niska cijena poljoprivrednih proizvoda iz Makedonije kojima su se ti turisti hranili nije imalo pretjerano veze. Hrvati su smatrali da su ekonomski eksploatirani, iako su uz Sloveniju, spadali u najrazvijenija područja bivše države.

Htjeli su tu državu napustiti kako bi ekonomski procvjetali. I dvadeset godina nakon socijalizam je propao, a Hrvatska je postala samostalna. I još dvadeset godina nakon ušla je u novi savez: Europsku uniju. Međutim, ispostavilo se da je u tom periodu završila s manje suvereniteta nego što ga je imala u Jugoslaviji. Niske plaće i neuspješan projekt državnosti natjerali su stotine tisuća ljudi da napuste zemlju i sreću potraže u Irskoj ili Njemačkoj. I onda je zafalilo radnika u turizmu. I došli su Srbi. Oni koji su prije 60 godina "krali" devize.

I u toj se zaokruženoj putanji ogleda sva tragedija i mizerija hrvatskog nacionalizma. Prvo su se žalili da im Srbi uzimaju zaradu od turizma. Onda su ih se otarasili. A onda su nas pomeli kapitalistički odnosi moći u Europi. Hrvati su otišli. Ne žele više raditi za mizerne plaće u mizernim uvjetima. Oni te famozne devize nisu vidjeli. Ali Srbi, jadniji od njih, žele. Međutim, ne uklapaju se u priču o samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj koja je navodno trebala procvjetati kad se riješila jugoslavenske omče i srpske hegemonije. Naime, kapitalizam je imao druge planove.

I zaključak je samo jedan: ne možete vi tući Srbe koliko kapitalizam može tući hrvatsku radničku klasu. I pritom razbiti sve fantazije o suverenitetu. Možete zamisliti koliko ste samo suvereni kad vam je najveća prijetnja Srbin s tacnom.

Preuzeto sa: Bilten