Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?

03. 01. 2019

Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Celo predavanje možete pogledati OVDE

Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?" započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum" - učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) - zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.

Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil" ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto - društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.

Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan od načina na koji kapitalistička, tehnološki napredna društva pokušavaju doskočiti klimatskim promjenama različita su inženjerska rješenja. Medak se osvrnuo na rad geologa Petera K. Haffa, koji smatra da bismo ogromnu tehnosferu, odnosno agregiranu tehnološku bazu, koja je nastala kao rezultat 
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje. Osmišljavanje novih tehnoloških sustava zauzima centralno mjesto u strategijama za ublažavanje klimatskih promjena, naglasio je izlagač. No, usprkos očiglednoj urgentnosti situacije, promjene su linearne i nedostatne. Dekarbonizacija procesa proizvodnje i potrošnje primarno ovisi o njihovoj učinkovitosti i mogućnosti zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Medak pritom napominje da je energetske sustave teže zamijeniti što su rasprostranjeniji te da je razvoj obnovljivih izvora energije, kao što su valovi, vjetar i biomasa, suočen s tehnološkim, biofizičkim i okolišnim ograničenjima. 

Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka - cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.

Međutim, podsjetio je izlagač, planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije. Primjerice, ponuđena rješenja za uklanjanje ugljičnog dioksida na trenutnoj razini tehničkog razvoja mogu obuhvatiti samo manji dio kumulativnih atmosferskih emisija. Izuzetak čini postupak pošumljavanja, osobito ako se kombinira s proizvodnjom biomase kao energenta i kaptiranjem te sekvestracijom ugljika u procesu njezina korištenja. No, upozorava Medak, pošumljavanje velikih razmjera, koje bi omogućilo zadržavanje globalnog rasta temperature ispod 2 °C do 2100. godine, podrazumijeva i masovnu prenamjenu zemljišta za potrebe proizvodnje biomase, što bi dovelo do problema u proizvodnji hrane, uništavanja ekosustavâ i bioraznolikosti te potencijalnog curenja ugljičnog dioksida zbog tehnoloških implikacija takvih shema. S druge strane, rješenja koja se odnose na reflektiranje solarne energije ne zahtijevaju dodatna velika ulaganja u tehnološki razvoj, a omogućavaju nam da u roku od jedne do dvije godine smanjimo ili u potpunosti zaustavimo otapanje ledenjakâ i rast razine mora te tako dobijemo više vremena za tranziciju na niskougljične tehnologije. Ipak, upozorio je izlagač, njihova je upotreba potencijalno opasna. 
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija. 

Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B", u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.

Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost" ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.

Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju" (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.

Podsjetivši na izlaganje „Is Earth F**ked?: Dinamic Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism" koje je Brad Werner održao na Kongresu američkih geofizičara (2012), Medak je ukazao na važnost otpora u formiranju održivog društveno-ekološkog modela. Prema Werneru, direktna akcija i disrupcija sustava predstavljaju važne faktore stabilizacije procesa ekološke tranzicije. 
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera. 

Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava - kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.

Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum" koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.

Andreja Gregorina

Preuzeto sa: slobodni filozofski