„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske

19. 11. 2018

U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.

Sjena spomenika Franji Tuđmanu, Split, 2013. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).
Sjena spomenika Franji Tuđmanu, Split, 2013. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci).
Uspjesi desničarskog političkog organiziranja, bilo oko ulaska u političke institucije (AfD-a u Njemačkoj, FPÖ-a u Austriji, Lega-e u Italiji itd.), bilo oko protestnih mobilizacija (kao nedavno u Chemnitzu), zahtijevaju odgovore slijeva. Tvrditi da su postojeći odgovori ljevice ujednačeni i/ili homogeni bilo bi netočno - oni se razlikuju i prema ideološkim pozicijama i prema organizacijskim formama i prema ciljevima, a kreću se od grassroots organiziranja u lokalnim zajednicama i kontinuiranog političkog rada antifašističkih kolektiva, do rada strukturiranih masovnih organizacija, kao što su sindikati, partije i društveni pokreti. Osim neposrednog političkog rada na suzbijanju uspona desnice, treba spomenuti i doprinose koje analize problematičnih političkih i društvenih kretanja donose za izradu strategija efikasnog suprotstavljanja desnici. U takvom kontekstu, u hrvatskim se neprofitnim medijima pojavila vijest da Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) osniva Centar za studij demokracije i ljudskih prava

SABA-in edukacijski program nije odgovor na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira


koji će provoditi edukaciju utemeljenu na „antifašističkim vrijednostima". Program se sastoji od dvaju modula koji će se izvoditi u jesen i zimu 2018. godine. Inicijalnu recepciju ponuđenog obrazovnog programa, bilo da je riječ o medijima koji su objavili vijest ili o komentarima na društvenim mrežama, većinski je obilježilo podržavanje. Ako ništa drugo, ta činjenica ukazuje na to da su opći trendovi rasta desnice primijećeni i u Hrvatskoj te da postoji potreba da se na njih odgovori artikulacijom političkih pozicija. Međutim, analiza objavljenog obrazovnog plana i programa ukazuje na niz izuzetno problematičnih postavki. Nastavljajući se na dosadašnji rad na kritici koncepta i praksi „građanskog antifašizma", u ovome ću tekstu argumentirati da SABA-in edukacijski program ne možemo, ni u lokalnom, a ni širem, evropskom kontekstu, smatrati odgovorom na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira. Ocjene i teze potkrijepit ću trima argumentima: historijskim, teorijskim i političkim. 


Fašizam i antifašizam: historija jednog spora ili spor oko historije

U analitičkom smislu, fašizmu se najčešće prilazi na tri načina. Fašizam se primarno promatra u komparaciji sa standardima liberalne demokracije koji su historijski fiksirani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tzv. kraja povijesti, odnosno sloma realnih socijalizama i blokovske podjele svijeta. Drugi pristup definira fašizam pomoću fenomena prisutnih u fašističkim režimima, kojima pripisuje transhistorijske karakteristike, oslanjajući se u velikoj mjeri na rad Umberta Ecoa. Treći pristup historijskom fašizmu, ali i suvremenim desnim kretanjima, definira i opisuje ove pojave s obzirom na historijske i materijalne uvjete njihova nastanka i razvoja, kontekstualizirajući ih u strukturama društvenih odnosa i dinamici socijalnih razmjena. Informirani čitatelj prepoznat će da je prvi pristup dio hegemone paradigme političkog diskursa u posljednjih tridesetak godina, da drugi pristup pripada agendi liberalnog civilnog društva, a treći materijalističkoj analizi koja se politički operacionalizira kroz socijalističke aktere. U dijelovima svijeta u kojima se historijski fašizam manifestirao na izrazito brutalan način i gdje je, da se metaforički izrazim, tlo natopio „nečistom krvlju", kao što je nedvojbeno slučaj u Jugoslaviji, o fašizmu se govori i na četvrti način - s fokusom na konkretna stradanja koja su prouzrokovali fašistički režimi. Međutim, taj pristup neće biti predmetom ove analize jer za cilj nema definirati fašizam, već čuvati od zaborava njegove žrtve. Ipak, takav pristup smatram nužnim komplementom svakoj raspravi o fašizmu, zato što konceptualne i apstraktne odrednice prikazuje kao historijski konkretne posljedice. 

Analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu


Postoji opasnost da se inzistiranje na potrebi da se odgovori što je fašizamprotumači kao skolastička minucioznost, a samo pitanje kao nešto o čemu raspravljaju, u povoljnijem slučaju, dokoni ljudi, a u nepovoljnijem marksističke cjepidlake. No pristupimo li pitanju s dužnim poštovanjem prema historijskim činjenicama, što često izostaje i u analizama nominalnih historičara, vidjet ćemo da analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu. Valja se podsjetiti da su komunisti, povezujući analizu fašizma s klasnom politikom, artikulirali lijeve pozicije otpora već dvadesetih, a potom i tridesetih godina prošlog stoljeća, odnosno znatno prije negoli je fašizam ogrezao u zločine protiv čovječnosti. Tome svjedoče ne samo dva referata Georgija Dimitrova iznesena na 7. kongresu Komunističke internacionale u augustu 1935. godine, nego i izvještaji koje su još početkom dvadesetih godina pisali talijanski komunistički lideri, Gramsci, Togliatti i Bordiga, a potom i rezolucija Kominterne nastala na temelju analize fašizma koju je ispisala Clara Zetkin. Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi. Njihov otpor nije bio utemeljen na prethodnim analizama - fašističke vođe i njihove režime proglasile su utjelovljenjem metafizičkog Zla, a kao polugu za masovnu mobilizaciju u cilju obrane interesa vlastitih elita iskoristile nacionalni sentiment. Spektakularni obrat u SABA-inom obrazovnom programu sastoji se, dakle, u tome što liberalno-građansku agendu postavlja kao idejnu osnovu suprotstavljanja desnici, iako sukob liberalnih demokracija i fašizma nikad nije bio zasnovan na idejnom sukobu, nego sukobu oko materijalnih interesa u sferi međunarodnih odnosa. Ili, kako piše Ishay Landa u Šegrtovu čarobnjaku: „Primjerice, E. F. L. Wood, prvi grof od Halifaxa, jedna od vodećih ličnosti koje su stajale iza britanske politike poznate kao ‘politika popuštanja', jamčio je Hitleru u studenome 1937. da su ‘on i drugi članovi britanske vlade sasvim svjesni da je Führer ne samo postigao mnogo toga u samoj Njemačkoj nego je i zapriječio put komunizmu u Zapadnu Europu uništivši ga u svojoj zemlji, pa se Njemačka s pravom može smatrati bedemom Zapada protiv boljševizma' (...) Britanska politika prema nacizmu - koju bi, s obzirom na ustrajne napore Chamberlainove grupe između 1933. i 1939. da usmjeri nacističku Njemačku prema vojnom srazu sa SSSR-om, bolje bilo opisati kao ‘poticanje' nego kao ‘popuštanje' - ne može se razumjeti izvan konteksta duboke ideološke i praktične srodnosti (što ne znači i istovjetnosti)." 


Čije pare, njegova ideologija: postrojavanje „građanskog antifašizma" pred nasljeđem Vrhovnika Tuđmana

Prema informaciji objavljenoj na naslovnici najave programa Centra za studij demokracije i ljudskih prava, financijer SABA-inog programa je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Radi se o ministarstvu koje protuzakonito, uz vojne počasti, organizira sahrane posmrtnih ostataka navodnih žrtava partizanskog terora, vojnika okupacijskih snaga za koje se „zna" da su bili nevini, iako njihovi posmrtni ostaci nisu identificirani. Također, Ministarstvo branitelja jedno je od najvažnijih čvorišta u kojem konvergiraju veliki iznosi proračunskih sredstava i tvrde desne ideološke linije. Zbog toga postoji izvjesna sumnja o tome jesu li autori programa ove edukacije uistinu na desničarskim pozicijama, kako sugerira formulacija cilja programa, ili su tek, zarad osiguravanja sredstava za izvođenje programa, pribjegli strategiji takozvanog keywordinga, odnosno upotrebi politički podobne natječajne terminologije. Na ovo ukazujem zato što formulacija cilja programa sadrži sintagme jednoznačno pripadne jezičnom kodu tvrdog desnog krila HDZ-a, kao što su referiranje na rat devedesetih kao na „četničku agresiju" ili na ratne veterane kao na „hrabre dragovoljce". Dakle, kako bi se razumjele političke pozicije koje zauzima ovaj program, moramo analizirati unutarnju logiku njegova sadržaja te vidjeti koje su konzistencije i kontradikcije te logike. Prva uočljiva kontradikcija na kojoj počiva SABA-in obrazovni program ona je između lijepih reklama i realnosti reklamiranih proizvoda. Lijepa je reklama, kako u opisu programa navodi Dragan Markovina, da su „današnja Europa i Hrvatska utemeljene na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu". No realnost je sasvim drugačija - u „današnjoj Europi" antifašizma nema. Na službenoj stranici Evropske unije, u kategoriji posvećenoj njezinoj povijesti, govori se o idealima „ujedinjene Europe mira i blagostanja" i cilju „okončanja učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom", koji se tijekom 50-ih ostvaruju osnivanjem Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951) te Evropske ekonomske zajednice (1957), odnosno formiranjem zajedničkog tržišta. U takozvanoj Schumanovoj deklaraciji od 9. maja 1950. godine - na petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha - dokumentu koji se smatra temeljnim za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, također ne nalazimo spomen antifašizma. U njoj se govori o „eliminiranju vječnog antagonizma između Francuske i Njemačke" tako što će se metalska industrija, dakle najvažnija ratna industrija, staviti pod kontrolu jednog nadnacionalnog tijela 


Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU


i time budući rat između tih dviju zemalja učiniti „ne samo nezamislivim nego i materijalno nemogućim". Rimski ugovor (1957), koji je temelj Evropske ekonomske zajednice (EEZ), također ne spominje antifašizam. Naime, u njemu se pojačavaju poruke Schumanove deklaracije te izražava odlučnost za ujedinjavanjem naroda Evrope, brisanjem podjela, osiguranjem napretka i kontinuiranog poboljšanja životnih i radnih uvjeta. Današnja je Evropa institucionalno definirana Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim 1992. godine, koji osim konsolidacije institucija EU postavlja i okvir monetarne unije (EMU). Nasuprot idealističkom diskursu svojih temeljnih dokumenata, Evropa danas je „Evropa više brzina" (multi-speed Europe). Ta je Evropa duboko podijeljena ekonomski, socijalno i politički. K tome, pojava autoritarnih neoliberalnih režima u bivšim socijalističkim zemljama, kao i jačanje desne opozicije u starim zemljama članicama, ozbiljno ugrožavaju vrijednosti navedene u preambulama Rimskog i Maastrichtskog ugovora. Također, arhitekturu vrijednosti EU-a ugrozile su i same njezine institucije - političkim pritiskom na Grčku nakon referendumskog „ne" planu štednje u srpnju 2015. godine. Nakon toga su se diskusije na ljevici razvijale u dva smjera: prvi je doktrinarno odbacivanje evropske integracije, kao što smo imali prilike vidjeti u nedavnom sporu oko imena Makedonije; drugi obuhvaća kritičko raspravljanje o budućnosti evropske integracije i artikuliranje lijevih stavova na spektru od reformiranja EU iznutra do lijevog scenarija napuštanja bilo Unije, bilo eurozone, bilo obiju te izgradnje drukčije nadnacionalne, internacionalističke integracije. Nasuprot realnosti današnje Evrope, SABA-in program poziva se na dvojbenu interpretaciju njezinih utemeljujućih dokumenata, od čijeg je donošenja prošao čitav jedan prosječni evropski statistički ljudski vijek. Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU. Drugi se aspekt ove kontradikcije odnosi na utemeljenost „moderne Hrvatske" na antifašizmu. Program se poziva na preambulu Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH. U materijalnom smislu, ta je ustavna odredba vjerojatno važna za priznavanje Hrvatske u takozvanim AVNOJ-skim granicama, no pitanje je koliko se ona ikad materijalizirala u političkoj praksi. Naime, negiranje antifašističkog nasljeđa u Hrvatskoj ide onkraj rušenja više od 3000 spomenika učesnicima i učesnicama Narodnooslobodilačke borbe te žrtvama okupatora - moramo voditi računa o još dvama oblicima institucionalnog anti-antifašizma. Prvo, riječ je o negiranju socioekonomskog nasljeđa antifašističke borbe. Kao što svjedoči Gramsci u ranije navedenom tekstu, fašističko nasilje od početka je bilo usmjereno na izvlaštene klase, na radnike i seljake. Također, antifašistički otpor bio je prvenstveno masovni otpor seljaštva i radništva Jugoslavije, organiziran pod vodstvom Komunističke partije, posredstvom infrastrukture ilegalnog rada koju je Partija razvijala još od Obznane. Nema dvojbe da su u toj borbi sudjelovali i ne-komunisti te da većina boraca i borkinja nisu bili komunisti i komunistkinje, ali je isto tako neosporno da je ona imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku agendu, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret. Enzo Traverso navodi da je među historičarima svih provenijencija - od popularizatora izjednačavanja fašizma i komunizma Francoisa Fureta i Ernsta Noltea do marksističkog historičara Erica Hobsbawma - uvriježeno razumijevanje prošlog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata kao perioda građanskog rata između snaga emancipacije i njezinih protivnika. Vratimo li se na jugoslavenski prostor, pobjeda NOB-a značila je modernizacijski iskorak koji je donio razvoj sustava samouprave na komunalnoj razini i na radnom mjestu, razvoj sustava socijalnih službi, zdravstva, školstva i kulturnih institucija te urbanizaciju u planski građenim naseljima. Partizanska borba u Jugoslaviji bila je i borba za žensku emancipaciju, naslijeđena, kako izvještava Tijana Okić, izravno iz međuratnih praksi KPJ.


Akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio je saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka


Druga tekovina Narodnooslobodilačke borbe, jednako nedovršena i jednako napadnuta institucionalnim anti-antifašizmom, nacionalna je ravnopravnost. Voditelj programa Centra Dragan Markovina često se javno izjašnjava da smatra kako je izgradnja povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda najvažnija tekovina antifašističke borbe na našim prostorima. I zaista, nacionalno pitanje bilo je veliki problem monarhističke Jugoslavije, koja je nastala u procesu u kojem su dominirali „interesi srbijanske buržoazije uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina". Uslijed toga, njezino postojanje karakterizirao je „permanentan oštar sukob i trajna borba potlačenih naroda i narodnosti protiv dominacije velikosrpske buržoazije i vojnopolicijske diktature [...] pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u kapitalističkim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju." Nacionalno pitanje najzad je riješeno na liniji politike KPJ iz međuratnog razdoblja, dakle kroz provedbu politike prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Dakle, prvo su konstituirane federalne jedinice - odnosno antifašistička vijeća narodnog oslobođenja u svakoj jugoslavenskoj zemlji ponaosob - da bi potom njihovi delegati na II. zasjedanju AVNOJ-a ustanovili Demokratsku Federativnu Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih naroda. Hrvatska je tada ustanovljena kao zemlja hrvatskog i srpskog naroda te svih drugih narodnosti koje u njoj žive, što je i ostala do raspada Jugoslavije. Tada je, u procesu konstituiranja „moderne Hrvatske na antifašističkim vrijednostima" (kako to sugerira program SABA-ine edukacije), srpski narod izbačen iz reda konstitutivnosti i sveden na nacionalnu manjinu, da bi od 1991. do 2011. godine bilo iseljeno gotovo 400 000 Srba. Etnička homogenizacija Hrvatske, što je eufemizam za njezinu desrbizaciju, ostvarenje je programa koji je Franjo Tuđman zagovarao još krajem osamdesetih u Bespućima povijesne zbiljnosti. Naime, prvi predsjednik moderne Hrvatske „utemeljene na antifašističkim vrijednostima" - ujedno i pisac preambule njezina Ustava - revidirao je historiju Narodnooslobodilačke borbe, zastupajući tezu da je hrvatsko nacionalno pitanje nerješivo bez razgraničenja sa Srbijom. Kao što znamo iz historije sukoba devedesetih godina, on je to razgraničenje htio provesti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine, i to na linijama sporazuma Cvetković-Maček kojim je ustanovljena Banovina Hrvatska u okvirima monarhističke Jugoslavije. Takvu strategiju Tuđman je opravdavao nacionalističkom filozofijom povijesti prema kojoj je krajnja svrha ostvarenje „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi". Istu viziju svrhe povijesti imali su i ustaše. Zasnivanjem neovisne Hrvatske taj je telos postao kamen temeljac njezinog političkog polja i glavni legitimacijski kriterij političkih aktera. Uzdignuvši „Domovinski rat" i „branitelje" na nivo neospornih vrijednosti, tuđmanizmu je osiguran kontinuitet i nakon Tuđmana, usprkos „detuđmanizaciji", koja je, navodno, provođena dvijetisućitih godina. Svečanost povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine trebala je označiti historijsku prekretnicu - punopravno pripadanje Hrvatske „zapadnoj uljudbi". No kao što su Arkzinovi autori/ce uočili čitavih 15 godina prije tog trenutka, liberalna opozicija Tuđmanovu režimu nije bila ništa manje nacionalistička, već samo manje agresivna i autoritarna. Tome u prilog svakako govori i činjenica da je akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka tokom prve godine obnašanja vlasti. Liberalno civilno društvo, koje se devedesetih profiliralo kao protestni pokret za opuštanje autoritarne stege režima, u periodu „detuđmanizacije" služilo je kao korektiv režima, boreći se za proširenje shvaćanja i primjene ljudskih prava, zahvaljujući mogućnosti izvještavanja evropskim institucijama o njihovom kršenju te o institucionalnim zaprekama njihovog poštivanja. Međutim, nakon ulaska u EU i zadnji je institucionalni korektiv izgubljen. Najveći dio tog perioda, lijeva je opozicija u Hrvatskoj bila gotovo nepostojeća. 


Umjesto zaključka: lijevi žmigavac, desno skretanje

SABA-in program antifašističkog obrazovanja neodoljivo zaudara na devedesete, kao što, uostalom, ni političke prilike u Hrvatskoj ne ostavljaju mnogo drugačiji dojam. Međutim, ključno je razumjeti da ovo više nisu devedesete i da su se okolnosti promijenile. Primjerice, da se tijekom proteklog desetljeća razvila struja socijalističke ljevice koja je brojna pitanja - od pristupanja NATO-u i Evropskoj uniji, preko prava na javno financirano visoko obrazovanje, do radničkih prava, javnih dobara i ženskih prava - uvela na dnevni red političkih rasprava i za njih ponudila, te kontinuirano nudi nove progresivne i emancipatorne odgovore. Povrh toga, ta je ljevica u proteklih deset godina ponudila materijalno utemeljene analize koje su služile te i dalje služe kao osnova za izgradnju političke argumentacije. Anuliranje tog nasljeđa i povlačenje na poziciju obrane ljudskih prava neovisno o materijalnom kontekstu, strateški je promašeno i neefikasno iz dvaju razloga. Prvo, EU više nije subjekt discipliniranja hrvatske desnice, odnosno hrvatskih institucija. Drugo, regresija u obranu ljudskih prava politički eliminira lijevu kritiku kapitalističke Hrvatske, a time i čitav niz problematizacija s obzirom na klasu i rod, što se, uostalom, jasno vidi iz programa. To nas dovodi do posljednje kontradikcije ovoga programa. 


Neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti


Naime, jedino obilježje historijskog antifašizma koje nosioci programa, inače i zastupnici koncepta „građanskog antifašizma", priznaju, jest politika Narodnog fronta. Međutim, u ovom slučaju pozivanje na politiku Narodnog fronta nije u funkciji okupljanja koalicije šire od revolucionarno socijalističkih pozicija, nego da bi se legitimiralo uključivanje ne-socijalističkih, čak i otvoreno antisocijalističkih aktera te marginaliziranje ili isključivanje socijalističkih aktera iz konceptualizacije antifašističke politike u Hrvatskoj danas. Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva", kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front" tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći - točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti" ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com