Neprijateljska propaganda: Konclogo

12. 07. 2018

U očima Valley Eyeweara, australskog proizvođača naočala koji je najnoviju reklamnu kampanju snimio u Jasenovcu, Kameni cvijet je samo dopadljivi postkomunistički chic: zato je moguće u Jasenovcu ono što nije u Auschwitzu i zato se danas smije napraviti nešto što nikome ne bi palo na um onih godina kada su veličanstveni antifašistički spomenici podizani.

Prolazno vrijeme 

Dobrih tjedan dana trebalo je Michaelu Crawleyu - vlasniku i glavnom dizajneru australske tvrtke Valley Eyewear čije ručno rađene, luksuzne naočale nose svjetski superstarovi poput Rihanne i Kanyea Westa - da shvati kako snimanje reklamne kampanje u Jasenovcu nije stvar marketinške strategije nego masovne tragedije: porazno prolazno vrijeme. Da je kojim bizarnim slučajem nekom nadobudnom kopirajteru sinulo da za reklamne kulise iskoristi Auschwitz, Buchenwald ili Treblinku - što je, uostalom, prilično hrabar misaoni eksperiment - proces samospoznaje trajao bi, vjerujemo, kudikamo kraće. Ovako, Crawley na prva zgrožena upozorenja da je prešetavanje manekena ispred Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovićaisto što i simboličko gaženje po ljudskim leševima kritičarima samouvjereno odgovara kako ‘uopće nisu u pravu', a njihova je ‘interpretacija spota pogrešna'. Pa dodaje još kako je ‘razočaran' time što ljudi očekuju da se javno ispriča. Zatim potiho - nakon što se priča zakotrljala ovdašnjim medijima - s web-stranice kompanije uklanja materijale iz Jasenovca, ali ostavlja snimke iz Podgarića, gdje je improviziranu modnu pistu ukrasio Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje. Nešto kasnije, ipak, uklanja i njih. I tada, napokon - punih tjedan dana poslije prvih reakcija, nakon što se oglasila čak i australska židovska zajednica - uspijeva zatomiti vlastito razočaranje ‘pogrešnim interpretacijama', skrušeno poručivši: ‘Nije nam bila namjera nikoga uvrijediti, posebno zato što se ponosimo činjenicom da smo multikulturalni i tolerantni brend'.

Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: sve je to bilo neophodno da Michael Crawley konačno uoči nešto što bi trebalo biti lako vidljivo čak i kroz najtamnija okna luksuznih, ručno dizajniranih Valley Eyewear naočala. Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: ipak nije bilo dovoljno da ga pokoleba u uvjerenju kako je Valley Eyewear ‘multikulturalan i tolerantan brend'. Jer multikultura i tolerancija kojima se Crawley brendira skrojene su po mjeri razvijenog Zapada, one uključuju model naočala neobavezno nazvan ‘Brigada' i drugi koji se bez shvatljivijeg razloga zove ‘Belgrade', one podrazumijevaju editorijale snimane još prije dvije godine pokraj socijalističkih spomenika Bugarske, one ne razlikuju marketinški logo i koncentracijski logor, ne razlikuju novac i Jasenovac. Beograd i Bugarska, Bogdanović i Džamonja, modernistička apstrakcija i spomenički brutalizam: sve je to u osnovi isto, tek fotogenični, egzotični, lako utrživi modni asesoar nejasne istočnoevropske povijesti, tek dopadljivi postkomunistički chic. Zato je moguće u Jasenovcu ono što nije u Auschwitzu, zato se može na periferiji Evrope ono što se ne može u središtu kontinenta i zato se, napokon, danas smije napraviti nešto što nikome - ni u Australiji ni na razvijenom Zapadu - ne bi palo na um onih godina kada su veličanstveni antifašistički spomenici podizani.

 

Totalitarno Tjentište

 

A ukoliko još uvijek gajite izvjesne sumnje u to da je degutantna Crawleyeva reklamna kampanja samo sitni refleks daleko krupnijeg zapadnjačkog revizionizma, dozvolite da vam predstavimo - sasvim prigodno, na petu godišnjicu hrvatskog ulaska u Evropsku uniju - nešto što se zove ‘Kulturalna evropska ruta: Arhitektura totalitarnih režima 20. stoljeća'. Kulturalne rute, inače, stari su projekt Vijeća Evrope, za sada ih ima tridesetak i zamišljene su tako da turiste tematski vode kroz različite države: ‘Vikinška ruta' povučena je od Norveške do Španjolske, ‘Mozartovi putevi' kroz srednjoevropske i zapadne zemlje, ‘Ruta maslinovog drveta' tumara Mediteranom, a za jugoistočnu Evropu rezervirana je, evo, ruta koja pod kapom totalitarizma izjednačava Mussolinija, sovjetske satelitske režime i socijalističku Jugoslaviju. Polazi iz Forlija, rodnog kraja fašističkog diktatora, pa veselo kreće na istok, nižući usput Dom kulture izgrađen pedesetih u slovenskom Velenju, Džamonjin Spomen-kompleks podignut na Kozari i posvećen narodnoj borbi protiv fašizma, Dolinu heroja i spomenik palim borcima na Tjentištu... Mussolini i partizani, fašizam i antifašizam: iz perspektive Evropske unije sve je to manje-više isto, i zove se totalitarizam. Hrvatska, začudo, u projektu za sada sudjeluje samo rudarskim gradovima u Raši i Labinu iz fašističkih tridesetih, ali pošto se stvar još uvijek razvija, neće nas pretjerano iznenaditi pokuša li netko u rutu ubaciti kakav antifašistički spomenik ili socijalistički dom kulture.

 

Pljačke Grčke

 

Blok žalosnih vijesti s evropske periferije zatvaramo u društvu AleksisaCiprasa, uglednog premijera i oglednog primjera kojim je Bruxelles svim zanesenim ljevičarima pokazao kako u Uniji završavaju politički pobunjenici: poraženi, osramoćeni i dobro dresirani. Nesretni Cipras tako ovih dana slavi okončanje osmogodišnjeg ‘programa pomoći' Grčkoj, radosno objavljuje kako je zemlja otplatila dugove zapadnim vjerovnicima i ponovno stekla ‘političku i financijsku nezavisnost', a usput se pretvara da mu je promakla službena objava njemačke vlade prema kojoj je samo ta država na ime kamata Grčkoj u međuvremenu uzela skoro tri milijarde eura: takozvana pomoć od samoga se početka, dakle, sastojala naprosto u surovom lihvarenju prezadužene Atene. Riješivši sa sumnjivim uspjehom pitanje ekonomske baze, dezorijentirani se Cipras podjednako neuspješno okrenuo problemima kulturne razgradnje: tek koji dan kasnije zaputio se u London, kako bi ondje po tko zna koji put uzaludno zatražio povrat slavnog Elginovog mramora, neprocjenjive kolekcije frizova i skulptura što su ih Britanci početkom 19. vijeka nonšalantno pokupili s Partenona pa pospremili u Britanski muzej. Odgovor koji je odande dobio nova je potvrda stare teze da možeš izbaciti Britance iz kolonija, ali ne i kolonijalizam iz Britanije: ‘Muzej je jedinstveni izvor znanja za cijeli svijet', poručili su mu, ‘a skulpture s Partenona presudno su važan dio naše isprepletene svjetske zbirke. One su dio baštine čitavoga čovječanstva i zato nadilaze političke granice.' O tome da je ‘isprepletena svjetska zbirka' prikupljena stoljetnim krađama po porobljenim zemljama u muzeju, izgleda, nisu čuli ništa, pa se zato valjda i ne pitaju zašto opljačkani frizovi ne bi mogli ‘nadilaziti političke granice' u Ateni, umjesto u Londonu. Oni koji se ipak pitaju, odmah cinično odgovaraju da nesposobni Grci ionako ne bi bili u stanju zaštititi i sačuvati vlastite skulpture tako dobro kao što to umjesto njih rade Britanci. Pa smo, eto, na kraju još jednom vidjeli kako kulturna razgradnja precizno odražava ekonomsku bazu: nema, doista, nikakvog razloga da se ispravi nepravda pljačke stare dva stoljeća u državi koju zapadne sile, tek nešto sofisticiranijim bankarskim metodama, legalno pljačkaju i danas.

 

Hotel Zagorje

 

Prošloga tjedna okončan je otužni skandal oko naprasnog skidanja predstave ‘Hotel Zagorje' s repertoara Gavelle, a mi imamo teškoća pri procjeni koji je aspekt priče bjedniji. Činjenica da je predstava eliminirana tek nekoliko dana nakon što je autorica romanesknog predloška Ivana Bodrožiću tjedniku ‘24 Express' žestoko napala novu zagrebačku pročelnicu za kulturu Anu Lederer i njezine neuvijene najave političke cenzure nepoćudne kulture? Obrazloženje ravnatelja kazališta Borisa Svrtana kako je predstava samo prolongirana za jesen 2020. godine, iako njemu mandat ističe već ove jeseni pa s repertoarom 2020. neće imati baš nikakve veze? Pojašnjenje tamošnjeg Kazališnog vijeća koje tvrdi da se predstava zapravo odgađa zato što ‘osjetljivost i dostojanstvo teme kojom se roman ‘Hotel Zagorje' bavi zaslužuje financijski tretman, ako ne jednak, onda i veći od uobičajenog'? Poštovanje koje su vijećnici prema ‘osjetljivosti' i ‘dostojanstvu' teme vukovarskog prognaništva pokazali tako što su autoricu romana pustili da, skupa s režiserkom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić, već neko vrijeme radi na predstavi samo zato da bi im iznenada otkazali angažman od kojeg umjetnice žive? U kakofoniji kontradiktornih lupetanja, ipak glasamo za šutnju Ane Lederer. Novopostavljenoj pročelnici sektor kulture već, evo, puca po šavovima, gradsko kazalište navrat-nanos prekraja repertoar, ponižava angažirane umjetnice i zapomaže kako nema novca, mediji je dovode u izravnu vezu s političkom cenzurom, ali ona ne pronalazi razlog da javno procijedi barem dvije-tri riječi. Nemamo drugog objašnjenja osim da Ana Lederer računa kako je poruka slučaja Gavella i bez njenih pojašnjenja savršeno jasna.

Autor: Boris Postnikov
Preuzeto sa: portalnovosti.com