O KULTURNIM RAZLIKAMA

22. 11. 2017

Na Svjetski dan izbjeglica obavijestili su nas putem elektronske pošte da se neko udruženje nevladinih organizacija zauzima za uključivanje izbjeglica „u društvo“. Šteta što se prije nekoliko godina nije našao nitko da bi na vrijeme integrirao one Šveđane iz slabe banke [1], koji su nas nakon toga prevarili za silne milijune.


Nevladini funkcioneri navode „dobre prakse". U Švedskoj Afganistanci igraju kriket. Očito je da sada i Šveđane integriraju u kulturu britanskog imperija. U Poljskoj izbjeglicama priređuju multikulturne večeri: integriraju ih tako što im razjašnjavaju koliko je njihova kultura drugačija. A najbolju dobru praksu izmislili su u Njemačkoj: žene iz Sirije „prvi puta u životu uče voziti bicikl, što u njihove živote unosi dostojanstvo i neovisnost". Ponovo se probudilo poslanstvo zapadnog čovjeka da civilizira divljake, ovaj puta divljakinje bez dostojanstva. S obzirom na značaj automobilske industrije u EU, uvođenje u biciklizam vjerojatno je mišljeno više kao kulturna inicijacija. Boris Kidrič je biciklistima nazvao one koji tlače prema dolje i savijaju se pred onima iznad: pravi način integracije u kapitalizam!

Neizbježni kliše o izbjeglicama čine navodne kulturne razlike koje nas razdvajaju od njih. Ali što je naša kultura? Je li to ono što slušamo na radiju i gledamo na televiziji? Ostavimo po strani osobne ukuse: svejedno nije moguće kazati da je to što emitiraju na radiju i televiziji „naša" kultura. To je svjetska komercijala, s ponešto zakonski određenih lokalnih dodataka, koji su po ustroju jednaki globalnom uzorku. Veliku slovensku tv-seriju napravili su po slovačkoj licenci, ova je pak preuzela model iz Meksika, a meksički model je ponešto preuzeo od Hollywooda, a većinu iz načina kako su funkcionirale pripovijesti 19. stoljeća. Taj element je pak uistinu evropski, pa se pomoću njega vraćamo nazad našem Cigleru i „čudnoj historiji dvoje blizanaca". Ali to je ipak više povijest, nego li naša sadašnjost.[2] Naizgled vampirsko, vraćanje arhaičnih kulturnih obrazaca u industriji zabave, u načinu kako nam dosađuju religiozne hijerarhije, u represivnim obiteljskim praksama... sve to spada u karakteristike suvremenog kapitalizma. Ali ne i u nešto posebno „naše". Iako prostački govor, obiteljsko teroriziranje i popovsko mučenje, nažalost uistinu spadaju i u naše predanje. No, to što nam se ponovo nameću, u novom pakiranju i suvremenom kolažiranju, zasluga je sadašnjeg svjetskog sistema, a ne lokalnog folklora.

Da li je možda naša kultura ono što čitamo u novinama? Tamo čitamo o korupciji i izbjegavanju plaćanja poreza, o razbijanju socijalne države i ukidanju radničkih prava. Ali to je subkultura, koju Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, OECD, akademski ekonomisti i građanski političari nameću diljem svijeta. Pa ako već i jest neka vrsta kulture, barem u antropološkom smislu, niti ona nikako nije posebno naša. Od tamo, od kuda ljudi bježe, ljudi su ju iskusili u još većoj mjeri nego li mi. Učinci te subkulture povezuju nas s izbjeglicama, a ne da nas razdvajaju.

Govore kako je naša kultura valjda evropska. A ta evropska Evropa odstranjuje iz sebe Rusiju, isključuje Balkan, pljuje po Sredozemlju, ponekad udara i po Francuskoj - radi se o vrlo isključivoj i malenoj „Evropi". Nas u njoj svakako nema. Po toj kulturnoj geografiji, na istoj smo strani s izbjeglicama.

Pojašnjavaju nam kako je to kultura „europskih vrednota". Dakle onoga što nam ovdašnji političari donose od Evropske komisije: „obaveze" o rasprodaji bogatstva radnih ljudi njemačkoj državi i špekulantskim fondovima, uništavanje javnog sektora, ukidanje radničkih prava, bogaćenje bogatih i siromašenje siromašnih, imperijalistički vojni pohodi. U tome nema ništa našega, a ne radi se baš niti o nekim posebnim vrednotama. Izbjeglice bježe pred tim evropskim vrijednostima, pred kolonijalnom pljačkom, evropsko-američkim imperijalnim ratovima, siromaštvom i obespravljenošću. Bježe od evropskih vrijednosti, koje su njima već uništile mjesta, popalile sela, a i po nama su već počele mlatiti. Dok još ima vremena, bilo bi bolje da spoznamo kako smo na istoj strani s izbjeglicama.

Povijesno iskustvo, a to znači stvarnu kulturu izbjeglica, možemo sažeti ovim nizom. Najprije kolonijalna okupacija ili polu-kolonijalna ovisnost. Zatim anti-imperijalistički otpor, često narodnooslobodilački rat. Nakon pobjede nad imperijalizmom izgradnja socijalizma, na svoj poseban način. Pri tome pritisci zapadnog bloka i Sovjetskog saveza. Protiv blokovskog nasilja - pokret nesvrstanosti. Nakon toga svjetska neoliberalna kontrarevolucija i kao njena posljedica ili kao odaziv na nju - uspostavljanje više ili manje autoritarnih režima. Lokalne buržoazije u savezništvu sa metropolitanskim vladajućim klasama organiziraju lokalne ratove. Organiziraju i sve gore iskorištavanje na rubovima svjetskog sistema: izvozne cijene su niske, posljedice kolonijalizma katastrofalne, vladajuće birokracije parazitske, korumpirane i nesposobne. Ljudi sve teže žive, u kućanstvima moraju udruživati dohotke, smanjivati trošenje, jačati nadzor i disciplinu. Opet vlada patrijarhalno obiteljsko gospodstvo, u pomoć priskaču religiozne hijerarhije, a kada je stvarno opako pomažu si etničkim terorom.

Takvo je u općim crtama povijesno iskustvo izbjeglica. A to je i naše ovdašnje iskustvo. S njima nas udružuje povijest narodnooslobodilačkih borbi, otpor imperijalizmu socijalističkog projekta. U prošlosti smo stajali na istoj strani. Onda se i u sadašnjosti neoliberalne kontrarevolucije moramo postaviti na istu stranu barikade.

Evropski političari i ideolozi su iz islamskog klerofašizma napravili egzotičnu pošast. Time onemogućavaju analizu, koja bi pokazala kako ta priča nije ni po čemu levantinska, već govori o evropskim političarima i ideolozima samima i o sistemu koji nameću, kako na Orijentu, tako i u Evropi i po cijelome svijetu. Patrijarhat u obitelji, klerikalizam u zajednici, uvode se posvuda gdje su mase bez političkog projekta za otpor protiv kapitalističkog iskorištavanja i buržoaskog zatiranja. Posvuda gdje su radni ljudi razbijeni na pojedinke i pojedince, prisiljeni na prilagođavanje, gdje kućanstvima preostaje samo da pokušaju preživjeti.

Pa i fašizacija je opća težnja - lokalne buržoazije ju pokreću kada se drugačije ne mogu održati na vlasti i kada se žele sukobiti s privredno moćnijim frakcijama svjetskog kapitala.

Patrijarhalni despotizam u obitelji, klerikalizam u zajednici, fašizam u politici - to nisu samo talibani, Kalifat, muslimanska braća. To je i naša nedavna prošlost, to je sadašnjost na mnogim mjestima po Evropi. To je klasična dijalektika povijesnog fašizma, u kojoj se klasna borba vladajućih povezuje sa samoniklim pokretom u masama. Masovni pokret „odozdo" izoblikovati će se u plebejski fašizam, ako mase napuste socijalistički projekt i pokušaju si pomoći s nekadašnjim društvenim vezama: tradicionalnom obitelji, religijom, možda s etničkom solidarnošću. Državni teror „odozgo" organiziraju vladajući, kada globalni kapitalistički sistem potkopa privrednu moć i političku vladavinu lokalne buržoazije.

Integracija kakvu su si zamislile vladajuća politika i ideologija u EU, potiskuje imigrante u nadzirani klerofašizam. Hoće ih zatvoriti u tradicionalne obitelji, ali bez ekscesa: u mjeri da kućanstva izdrže pod pritiskom viška iskorištavanja, te osiguravaju disciplinu i nadzor, posebno nad ženama i omladinom. Hoće ih podvrgnuti kleru „njihove" religije, ali uz uvjet da taj kler kolaborira s ovdašnjom vladajućom politikom i ideologijom. Da i on dakle pomaže čuvati i obnavljati postojeće odnose kapitalističkog iskorištavanja i buržoaskog zatiranja. Zamijenite islam s kršćanstvom, hidžab s svilenom maramom, pa ćete vjerojatno bolje razumjeti kakvu budućnost nam sprema ova politika.

U migrantima vidimo strance, jer ne poznajemo same sebe. Jer smo po svoj prilici zaboravili da smo još nedavno jedni i drugi u laičkim državama gradili socijalizam. Da smo se zajedno borili protiv imperijalizma. Da smo jedni i drugi proizašli iz narodnooslobodilačkih borbi i socijalističkih revolucija. Kada se integriramo u svoju prošlost, u našu zajedničku stvarnu kulturu, „integracija" migrantica i migranata više neće biti problem. Kultura je u mnogo čemu sažetak povijesti. Zato je bitno tko uzima iz prošlosti: da li vladajući, koji žele sačuvati mrak prošlosti i u sadašnjosti - ili mi, kojima je kultura odskočna daska u borbi za budućnost. U toj borbi nema stranaca niti domaćih.

[1] Tzv. loša banka (DUTB) je ustanova uvedena u Sloveniji 2013. godine pod pritiskom stranih ulagača i EU. Na nju su poslovne banke prenijele dio svojih nenaplativih potraživanja. Učinile su to zato što bankama zbog nevraćanja kredita ponestaje kapitala i ugroženo je njihovo normalno poslovanje. Kada loše kredite, u dogovoru s državom, prenesu na „lošu banku", „normalne banke" opet mogu davati kredite privredi, što je osnova dužničkog funkcioniranja.

[2] Aluzija na Ciglera i na „čudnu historiju dvoje blizanaca" odnosi se na prvu slovensku pripovijest (dužu prozu): Janez Cigler, Sreča v nesreči: popisvanje čudne zgodbe dveh dvojčikov, 1836.

Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Autor: Rastko Močnik

Izvor: forum.tm

Originalni članak možete pogledati OVDE