Banova biografija kao predložak za tranziciju

15. 07. 2017

Dok se suvremene rasprave o historijskom revizionizmu uglavnom iscrpljuju u viktimologiji, često iz fokusa izmiče okvir unutar kojeg se te rasprave odvijaju. Povratak skulpture i naziva bana Josipa Jelačića na centralni zagrebački trg prije 25 godina, jedan od ishodišnih i konsenzualnih revizionističkih činova, pruža plodnu ulaznu točku za razumijevanje spomenutog okvira i uloge revizionizma u restauraciji kapitalizma na ovim prostorima.

Svake godine, prvi tjedni svibnja rezervirani su za užarene rasprave o događanjima s kraja Drugog svjetskog rata, a činjenica da se ove godine slavila okrugla obljetnica pobjede nad fašizmom samo je dolila ulje na vatru. Teško je i pobrojati sve novinske kolumne i reportaže kao i raznorazna javna događanja na kojima je proteklih tjedana liberalna i lijeva javnost debatirala o dva i pol desetljeća historijskog revizionizma na našim prostorima. Veći dio prolivene tinte i potrošenih glasnica bio je usmjeren na kritiku prevrednovanja uloge glavnih ratnih protagonista, kao i promijenjenu interpretaciju velikih ratnih pokolja, koja je zahvatila postjugoslavenska društva od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Točka usijanja dosegnuta je odlukom beogradskog suda kojom se četničkom vođi Dragoljubu Mihailoviću zbog "proceduralnih grešaka" poništava presuda iz 1946. godine, kojom je kao ratni zločinac i suradnik okupatora osuđen na smrt.

No dok su se sve rasprave o revizionizmu kao i obično okretale oko ovakvih tema, na jednoj od tribina u obljetničarskom tjednu, Boris Buden je izdvojio jedan potpuno nevezan događaj koji je označio kao centralno mjesto historijskog revizionizma u Hrvatskoj. Radi se o priči o neprežaljenom banu koji se trijumfalno, aklamacijom prihvaćen, na početku procesa restauracije kapitalizma vratio na glavni zagrebački trg. Iako je priča dobro poznata, čini nam se zanimljivom ulaznom točkom koja omogućuje da zaobilaznim putem dođemo do teme historijskog revizionizma, onkraj prekapanja jama i prebrojavanja leševa, kao i pratećih mitomanija vezanih za najveće ratne pokolje.

Jer doista, problem revizionizma je prečesto svođen na preispisivanje povijesti pojedinih ratnih epizoda, pri čemu je njegova općenitija razina izmakla kritičkoj evaluaciji. Ta je razina podrazumijevala promjenu dominantnog ključa u kojemu se iščitava čitava povijest, ili barem ona od stoljeća sedmog. Nova paradigma je u središte rasprave stavila priču o usponima i padovima nacionalne državnosti, a svi likovi u toj priči su vrednovani sukladno tome koliko jesu ili nisu doprinijeli uspostavi, očuvanju, gubitku ili obnovi nacionalne države. Stoga su sve revizije povijesti kojima smo svjedočili u protekla dva i pol desetljeća proizvod tog novouspostavljenog seta kriterija oko kojega je, bitno je naglasiti, postojao širok društveni konsenzus. On je omogućio da dotadašnji izdajnici (ponovno) postanu herojima i obratno.

Povijest državnosti umjesto povijesti klasne borbe

Ideološka koalicija vladajućih nacionalista i oporbenih liberala omogućila je preispisivanje povijesti koje će prvenstveno biti obilježeno ekstremnim elitizmom, što je jedna od temeljnih odrednica revizionističke historiografije uopće, a ne samo njezinih postjugoslavenskih inačica. Tako će srednjovjekovni knezovi i kraljevi koji tobože uspostavljaju samostalnu državu, kao i ranonovovjekovno plemstvo koje ju brani od turskih nadiranja postati jedini junaci feudalne povijesti naših prostora. Izuzev Gupčeve bune, duga povijest klasnog sukoba između većinskog, seljačkog stanovništva i ovih elita je uglavnom zaboravljena. Tako su stvoreni uvjeti u kojima će se potomci eksploatiranog seljaštva identificirati s eksploatatorima svojih predaka, samo zato što su oni nosioci te famozne nacionalne državnosti.

Drugim riječima, formalna pravno-politička uređenja se tretiraju kao glavne odrednice identiteta, što znači da je on u potpunosti proizvod aparata vladajućih ideologija i nema ništa zajedničko s emancipatorskim borbama odozdo. Kao relevantni povijesni događaji uzimaju se isključivo oni koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju nezavisne, nacionalne države. Takav pristup će omogućiti i da se čitavo socijalističko iskustvo koje je iz temelja promijenilo živote radnih masa, svede na priču o hrvatskom proljeću kao navodnom pokušaju "oživljavanja" hrvatske državnosti. I doista, ima li perverznijeg primjera historijskog revizionizma od činjenice da je 40 godina samoupravnog eksperimenta koji je (u konačnici neuspješno) pokušao dati običnim ljudima kontrolu nad njihovim vlastitim životima, svedeno na kratku epizodu o usponu i padu jednog republičkog partijskog rukovodstva na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine?

No vratimo se banu tako što ćemo izdvojiti nekoliko biografskih crtica koje bi nam, na pozadini gore navedenih primjera koji svjedoče o snazi hegemonije državotvornog diskursa, mogli pomoći da shvatimo kako se i zašto naš najveći ban na početku tranzicije prometnuo u jednog od ključnih nacionalnih simbola. Kao sin podmaršala austrijske vojske Franje Jelačića koji se istakao u borbama protiv Napoleona, budući ban Josip bio je predodređen za vojničku karijeru. Brzo je napredovao u vojnoj hijerarhiji, a slavu je stekao tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u borbama s Turcima u Bosni, doguravši do položaja pukovnika glinske regimente. Kada je 1848. godine revolucionarni vihor zahvatio Monarhiju, a Ugarska pod vodstvom najpoznatijeg europskog revolucionara iz 1848. Lajosa Kossutha bila na putu ka osamostaljenju, Jelačić se radi svojih vojničkih sposobnosti učinio dobrom okladom za različite strane u predstojećem sukobu, od bečkog dvora preko ilirskog pokreta kojemu je već godinama pripadao, pa do mađarske konzervativne reakcije.

Reakcionarna uloga bana Jelačića

No, kada se u ožujku 1848. sastala tzv. Narodna skupština u Zagrebu koja je pored iznošenja čuvenih Zahtijevanja naroda izabrala Jelačića za bana, on je već dva dana ranije na istu funkciju imenovan od strane kralja Ferdinanda. Kao pravi vojnik koji iznad svega poštuje zapovjedni lanac, Jelačić odlazi u Beč položiti prisegu pred kraljem, ignorirajući poziv Narodne skupštine. U sljedećim mjesecima, Jelačićev položaj i relativna sloboda djelovanja variraju ovisno o promjenama odnosa snaga između dvora i revolucionarnih snaga iz različitih dijelova Monarhije. No, nakon pobjede nad bečkom revolucijom kojoj je Jelačić doprinio odbacivši peštanske revolucionare koji su pritekli upomoć Bečlijama, širom su otvorena vrata dvorskoj reakciji koja više nije morala pristajati ni na kakve kompromise. Jelačić je podvrgnut generalu Windischgrätzu čime gubi svaku mogućnost autonomnog djelovanja. Sudjeluje dalje u bitkama protiv mađarske revolucije, sve do njezina konačnog poraza, a caru ostaje lojalan sve do svoje smrti, za što je 1854. godine nagrađen titulom grofa.

U kolektivnu memoriju i povijesne udžbenike Jelačić je ponajviše ušao radi dva događaja: ukidanja kmetstva i navodnog ujedinjenja svih hrvatskih zemalja osim Istre. I dok je ovaj drugi, značajan za državotvorne fetišiste s početka devedesetih, bio kontingentna posljedica revolucije i ratova koji su bjesnili diljem čitave Monarhije,1 prvi je bio tek potvrda postojećeg stanja (ugarski sabor već ranije ukida kmetstvo) kojom se u kritičnim trenucima htjelo pridobiti podršku seljaštva. No, kako seljaci nisu bili zadovoljni pukom formalnom slobodom, već zahtijevaju i vlasništvo nad zemljom, Jelačić već tri dana potom uvodi prijeki sud kako bi zaštitio plemićka i crkvena imanja od seljačkih napada. O njegovim navodnim socijalno progresivnim nagnućima najbolje svjedoči činjenica da će nakon sloma revolucije svoju lojalnost kralju nastaviti dokazivati poslušnim uvođenjem čitavog niza regresivnih mjera poput cenzure tiska i oktroiranog ustava. Neovisno o tome koliko su objektivne okolnosti ograničavale njegov manevarski prostor, ostaje činjenica kako je u momentu u kojem je čitava stara Europa drhtala pred naletom revolucionarnih masa, on svoju političku okladu stavio na savez s Monarhijom.

Mogli bismo zaključiti kako je Jelačić u svome političkom djelovanju bio neovisan o bečkom dvoru otprilike onoliko koliko su prezaduženi hrvatski građani danas neovisni o svojim vjerovnicima iz austrijskih banaka. Jednako kako je ban branio monarhijski poredak unutar kojega su hrvatski prostori bili i ostali bijedno nerazvijeni, današnja kompradorska nacionalna elita, koja je u Jelačiću s pravom našla svoga političkog i duhovnog pretka, brani liberalno-demokratski, antitotalitaristički konsenzus o nepostojanju alternative, usprkos činjenici što su njime periferne europske zemlje poput Hrvatske osuđene na permanentni razvoj nerazvijenosti.

Dubina revizionističkog konsenzusa

Na pozadini banove biografije napokon sve ima smisla: i razvlaštenje naroda od tvornica i strateških resursa poput banaka i telekomunikacija u korist njemačkog, austrijskog, talijanskog itd. kapitala, i pristupanje NATO-u poradi sudjelovanja u američkim imperijalističkim avanturama diljem svijeta, pa i pristupanje Europskoj uniji, vlastitim materijalnim interesima usprkos, s autorasističkim argumentima o potrebi uvođenja reda u balkansku džunglu. I doista, Buden je potpuno u pravu. Uklanjanje republike s "glavnog trga svih Hrvata" u korist Jelačića kao najkorisnije budale bečke reakcije bio je savršen simbolički nagovještaj dva i pol desetljeća otimačine i izvlaštenja narodnih masa kojim su na našim prostorima poništeni rezultati čitavog stoljeća radničkih borbi u korist kapitala iz zemalja europskoga centra.

U konačnici, čitava recentna povijest historijskog revizionizma počiva na konsenzualno prihvaćenoj novoj paradigmi koja je postavila okvir svim povijesnim debatama ticale se one Drugog svjetskog rata ili renesansnog pjesništva - okvira nacionalne državnosti. U takvim okolnostima je carski potrčko mogao postati velikim nacionalnim herojem, čisto radi toga što je, navodno, pod svojom vlasti na nekoliko mjeseci "okupio sve hrvatske zemlje". Unutar takvoga okvira se uostalom proteklih tjedana vodila i rasprava o karakteru i povijesnom značaju NOB-a.

Za lijevo-liberalnu javnost, partizani su, iako predvođeni komunistima, ipak oslobodili Istru i Dalmaciju i omogućili nastanak Hrvatske u njezinim današnjim granicama. Dakle, njihova zasluga leži u borbi za Hrvatsku, a ne u tome što su udarili temelje za socijalnu revoluciju koja je barem donekle dokinula klasnu i rodnu neravnopravnost. Najbolji je to dokaz da usprkos silnoj žuči prolivenoj proteklih tjedana, većina protagonista ovakvih rasprava i dalje pristaje uz revizionistički konsenzus koji je dugu povijest klasnih sukoba izgnao s udžbeničkih stranica u korist interesa nedjeljive transhistorijske nacije. Jer, kako bijaše napisano na urnebesnim predizbornim plakatima naših navodnih socijaldemokrata početkom devedesetih - i radnici su Hrvati.

  1. Štoviše, Rijekom i Dalmacijom je upravljao kao carski namjesnik, pa se formalno niti ne radi o ujedinjenju. 
Autor: Krešimir Zovak
 
Izvor: bilten.org
 
Orginalni članak možete pogledati OVDE