“Pandorina kutija” financiranja nevladinih organizacija

11. 04. 2017

U Europskom parlamentu priprema se nacrt dokumenta koji bi se ponudio Europskoj komisiji na usvajanje, a sadržao bi odredbe o prestanku financiranja onih nevladinih organizacija, ili NGO-ova, koji ne provode politike sukladne “strateškim komercijalnim i sigurnosnim ciljevima” Europske unije.

Drugim riječima, prema think-tanku koji priprema dokument, ukoliko neka organizacija ne provodi službenu EU politiku ne bi smjela imati nikakvo EU financiranje. Radi se o ideji suštinski suprotnoj demokratskim načelima. Činjenica da je rezultirala vrijednostima koje se pokušava i parlamentarno legitimizirati svjedočanstvo je vremena gušenja izborenih progresivnih demokratskih i socijalnih vrijednosti još donedavno uzimanih "zdravo za gotovo".

Prema ovom dokumentu, niti jedna organizacija koja od početka migrantske krize poziva na otvaranje granica i pomaže izbjeglicama, uključujući i Crveni križ, ne bi imala pravo na javno europsko financiranje. Ali isto tako, to bi isključilo i antiratne, odnosno mirovne organizacije koje se protive NATO aktivnostima. Još zanimljivije, u konačnoj instanci to bi isključivalo i sve organizacije koje se protive politikama poput CETA-e, GMO-a, prekomjernoj upotrebi herbicida kao što je glifosat, zatim aktivnostima sindikata kao i Međunarodnu organizaciju rada koje upozoravanjem o stanju radničkih prava ugrožavaju "poslovnu klimu", pa u krajnjoj liniji i sam UN.

Inicijativa o kojoj je riječ dolazi čini se iz krugova njemačkih demokršćana koji upozoravaju da su iz fondova EU nevladine organizacije samo 2015. godine primile 1,2 milijarde eura, međutim, ne navodi se broj radnih mjesta njima financiran, makar se u pravilu radilo o nesigurnim i kratkotrajnim poslovima.

Problem kriterija financiranja

Premda je dokument konzervativno i regresivno postavljen, on neizravno i neplanski usmjerava pažnju na legitimno pitanje mehanizama odlučivanja o kriterijima financiranja, kritizirajući koncentraciju raspodijeljenih sredstava na izrazito mali broj organizacija. Prema njihovim podacima čak 60 posto financija namijenjenih okolišnim, socijalnim i ljudskopravaškim pitanjima raspodijeljeno je na svega 20 organizacija. To nipošto ne znači da ovaj antidemokratski dokument treba prihvatiti ili usvojiti, već da njime adresirana pitanja treba provesti kroz javnu europsku raspravu i na temelju toga donijeti politiku financiranja NGO-ova. U hipotetskoj, demokratskoj EU to bi bio jedini način rješavanja ovog problema, no u Briselu će stvari ipak presuditi najveći lobistički "ček".

Rješenje za probleme financiranja NGO-ova nije nastavak fingiranja apolitičnosti nevladinih organizacija, već upravo suprotno, njezino ekspliciranje. Kao što pokazuju dokument ali i proizraelska lobistička skupina (koja primjerice upozoravanja na izraelski apartheid jednostavno odbacuje kao antisemitizam i koja inzistiranjem na fingiranju objektivnih kriterija financiranja niječe političnost prava zemalja da samostalno donose odluke o prioritetima financiranja) čiji se stavovi podudaraju s ovima koje iznesene demokršćani, inzistiranjem na apolitičnosti nevladinih organizacija zapravo se upada u krucijalnu kontradikciju u kojoj se lobira protiv lobiranja za financiranje.

Da stvar bude gora, adekvatno rješenje ovog problema već postoji i to u Njemačkoj odakle ova suluda inicijativa i dolazi, a to je političko financiranje, u kojem najveće parlamentarne opcije imaju mogućnost financiranja organizacija s podudarnim političkim vrijednostima.

Premda je kritika NGO-ova kao "trojanskih konja neoliberalizma" na mjestu jer podrazumijeva ove organizacije kao operativno oruđe političke doktrine koja se zalaže za ukidanje gotovo svih socijalnih funkcija države, u kontekstu krize i svenametnutih mjera štednje radi se o neplodonosnoj kritici. Osim što su nevladine organizacije, usprkos nesigurnim oblicima rada koji u njima dominiraju, važan izvor radnih mjesta, one su se ujedno pokazale radnim organizacijama najfleksibilnijima za apsorpciju najprogresivnijih lijevih vrijednosti. Također, unatoč uvijek aktualnoj raspravi o tome da li NGO-ovi više liberaliziraju ljevicu ili ljevica više radikalizira liberale (čije su nevladine organizacije tradicionalne utvrde) ona je u kontekstu spornog dokumenta manje važan argument. U društvu u kojem ove organizacije preuzimaju socijalne funkcije kojih se država odriče, njihova je potreba jasna. Najbolji primjer je uloga nevladinih organizacija u izbjegličkoj krizi koju se većina država pokazala paraliziranima za samostalno rješavanje.

Da rezimiramo, rješenje za sada otvorenu Pandorinu kutiju nije negiranje ovog problema već odustajanje od lažnog načela apolitičnosti nevladinih organizacija.

Autor: A.M.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE