REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske.html U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije. Uspjesi desničarskog političkog organiziranja, bilo oko ulaska u političke institucije (AfD-a u Njemačkoj, FPÖ-a u Austriji, Lega-e u Italiji itd.), bilo oko protestnih mobilizacija (kao nedavno u Chemnitzu), zahtijevaju odgovore slijeva. Tvrditi da su postojeći odgovori ljevice ujednačeni i/ili homogeni bilo bi netočno - oni se razlikuju i prema ideološkim pozicijama i prema organizacijskim formama i prema ciljevima, a kreću se od grassroots organiziranja u lokalnim zajednicama i kontinuiranog političkog rada antifašističkih kolektiva, do rada strukturiranih masovnih organizacija, kao što su sindikati, partije i društveni pokreti. Osim neposrednog političkog rada na suzbijanju uspona desnice, treba spomenuti i doprinose koje analize problematičnih političkih i društvenih kretanja donose za izradu strategija efikasnog suprotstavljanja desnici. U takvom kontekstu, u hrvatskim se neprofitnim medijima pojavila vijest da Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) osniva Centar za studij demokracije i ljudskih prava

SABA-in edukacijski program nije odgovor na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira


koji će provoditi edukaciju utemeljenu na „antifašističkim vrijednostima". Program se sastoji od dvaju modula koji će se izvoditi u jesen i zimu 2018. godine. Inicijalnu recepciju ponuđenog obrazovnog programa, bilo da je riječ o medijima koji su objavili vijest ili o komentarima na društvenim mrežama, većinski je obilježilo podržavanje. Ako ništa drugo, ta činjenica ukazuje na to da su opći trendovi rasta desnice primijećeni i u Hrvatskoj te da postoji potreba da se na njih odgovori artikulacijom političkih pozicija. Međutim, analiza objavljenog obrazovnog plana i programa ukazuje na niz izuzetno problematičnih postavki. Nastavljajući se na dosadašnji rad na kritici koncepta i praksi „građanskog antifašizma", u ovome ću tekstu argumentirati da SABA-in edukacijski program ne možemo, ni u lokalnom, a ni širem, evropskom kontekstu, smatrati odgovorom na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira. Ocjene i teze potkrijepit ću trima argumentima: historijskim, teorijskim i političkim. 


Fašizam i antifašizam: historija jednog spora ili spor oko historije

U analitičkom smislu, fašizmu se najčešće prilazi na tri načina. Fašizam se primarno promatra u komparaciji sa standardima liberalne demokracije koji su historijski fiksirani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tzv. kraja povijesti, odnosno sloma realnih socijalizama i blokovske podjele svijeta. Drugi pristup definira fašizam pomoću fenomena prisutnih u fašističkim režimima, kojima pripisuje transhistorijske karakteristike, oslanjajući se u velikoj mjeri na rad Umberta Ecoa. Treći pristup historijskom fašizmu, ali i suvremenim desnim kretanjima, definira i opisuje ove pojave s obzirom na historijske i materijalne uvjete njihova nastanka i razvoja, kontekstualizirajući ih u strukturama društvenih odnosa i dinamici socijalnih razmjena. Informirani čitatelj prepoznat će da je prvi pristup dio hegemone paradigme političkog diskursa u posljednjih tridesetak godina, da drugi pristup pripada agendi liberalnog civilnog društva, a treći materijalističkoj analizi koja se politički operacionalizira kroz socijalističke aktere. U dijelovima svijeta u kojima se historijski fašizam manifestirao na izrazito brutalan način i gdje je, da se metaforički izrazim, tlo natopio „nečistom krvlju", kao što je nedvojbeno slučaj u Jugoslaviji, o fašizmu se govori i na četvrti način - s fokusom na konkretna stradanja koja su prouzrokovali fašistički režimi. Međutim, taj pristup neće biti predmetom ove analize jer za cilj nema definirati fašizam, već čuvati od zaborava njegove žrtve. Ipak, takav pristup smatram nužnim komplementom svakoj raspravi o fašizmu, zato što konceptualne i apstraktne odrednice prikazuje kao historijski konkretne posljedice. 

Analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu


Postoji opasnost da se inzistiranje na potrebi da se odgovori što je fašizamprotumači kao skolastička minucioznost, a samo pitanje kao nešto o čemu raspravljaju, u povoljnijem slučaju, dokoni ljudi, a u nepovoljnijem marksističke cjepidlake. No pristupimo li pitanju s dužnim poštovanjem prema historijskim činjenicama, što često izostaje i u analizama nominalnih historičara, vidjet ćemo da analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu. Valja se podsjetiti da su komunisti, povezujući analizu fašizma s klasnom politikom, artikulirali lijeve pozicije otpora već dvadesetih, a potom i tridesetih godina prošlog stoljeća, odnosno znatno prije negoli je fašizam ogrezao u zločine protiv čovječnosti. Tome svjedoče ne samo dva referata Georgija Dimitrova iznesena na 7. kongresu Komunističke internacionale u augustu 1935. godine, nego i izvještaji koje su još početkom dvadesetih godina pisali talijanski komunistički lideri, Gramsci, Togliatti i Bordiga, a potom i rezolucija Kominterne nastala na temelju analize fašizma koju je ispisala Clara Zetkin. Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi. Njihov otpor nije bio utemeljen na prethodnim analizama - fašističke vođe i njihove režime proglasile su utjelovljenjem metafizičkog Zla, a kao polugu za masovnu mobilizaciju u cilju obrane interesa vlastitih elita iskoristile nacionalni sentiment. Spektakularni obrat u SABA-inom obrazovnom programu sastoji se, dakle, u tome što liberalno-građansku agendu postavlja kao idejnu osnovu suprotstavljanja desnici, iako sukob liberalnih demokracija i fašizma nikad nije bio zasnovan na idejnom sukobu, nego sukobu oko materijalnih interesa u sferi međunarodnih odnosa. Ili, kako piše Ishay Landa u Šegrtovu čarobnjaku: „Primjerice, E. F. L. Wood, prvi grof od Halifaxa, jedna od vodećih ličnosti koje su stajale iza britanske politike poznate kao ‘politika popuštanja', jamčio je Hitleru u studenome 1937. da su ‘on i drugi članovi britanske vlade sasvim svjesni da je Führer ne samo postigao mnogo toga u samoj Njemačkoj nego je i zapriječio put komunizmu u Zapadnu Europu uništivši ga u svojoj zemlji, pa se Njemačka s pravom može smatrati bedemom Zapada protiv boljševizma' (...) Britanska politika prema nacizmu - koju bi, s obzirom na ustrajne napore Chamberlainove grupe između 1933. i 1939. da usmjeri nacističku Njemačku prema vojnom srazu sa SSSR-om, bolje bilo opisati kao ‘poticanje' nego kao ‘popuštanje' - ne može se razumjeti izvan konteksta duboke ideološke i praktične srodnosti (što ne znači i istovjetnosti)." 


Čije pare, njegova ideologija: postrojavanje „građanskog antifašizma" pred nasljeđem Vrhovnika Tuđmana

Prema informaciji objavljenoj na naslovnici najave programa Centra za studij demokracije i ljudskih prava, financijer SABA-inog programa je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Radi se o ministarstvu koje protuzakonito, uz vojne počasti, organizira sahrane posmrtnih ostataka navodnih žrtava partizanskog terora, vojnika okupacijskih snaga za koje se „zna" da su bili nevini, iako njihovi posmrtni ostaci nisu identificirani. Također, Ministarstvo branitelja jedno je od najvažnijih čvorišta u kojem konvergiraju veliki iznosi proračunskih sredstava i tvrde desne ideološke linije. Zbog toga postoji izvjesna sumnja o tome jesu li autori programa ove edukacije uistinu na desničarskim pozicijama, kako sugerira formulacija cilja programa, ili su tek, zarad osiguravanja sredstava za izvođenje programa, pribjegli strategiji takozvanog keywordinga, odnosno upotrebi politički podobne natječajne terminologije. Na ovo ukazujem zato što formulacija cilja programa sadrži sintagme jednoznačno pripadne jezičnom kodu tvrdog desnog krila HDZ-a, kao što su referiranje na rat devedesetih kao na „četničku agresiju" ili na ratne veterane kao na „hrabre dragovoljce". Dakle, kako bi se razumjele političke pozicije koje zauzima ovaj program, moramo analizirati unutarnju logiku njegova sadržaja te vidjeti koje su konzistencije i kontradikcije te logike. Prva uočljiva kontradikcija na kojoj počiva SABA-in obrazovni program ona je između lijepih reklama i realnosti reklamiranih proizvoda. Lijepa je reklama, kako u opisu programa navodi Dragan Markovina, da su „današnja Europa i Hrvatska utemeljene na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu". No realnost je sasvim drugačija - u „današnjoj Europi" antifašizma nema. Na službenoj stranici Evropske unije, u kategoriji posvećenoj njezinoj povijesti, govori se o idealima „ujedinjene Europe mira i blagostanja" i cilju „okončanja učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom", koji se tijekom 50-ih ostvaruju osnivanjem Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951) te Evropske ekonomske zajednice (1957), odnosno formiranjem zajedničkog tržišta. U takozvanoj Schumanovoj deklaraciji od 9. maja 1950. godine - na petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha - dokumentu koji se smatra temeljnim za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, također ne nalazimo spomen antifašizma. U njoj se govori o „eliminiranju vječnog antagonizma između Francuske i Njemačke" tako što će se metalska industrija, dakle najvažnija ratna industrija, staviti pod kontrolu jednog nadnacionalnog tijela 


Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU


i time budući rat između tih dviju zemalja učiniti „ne samo nezamislivim nego i materijalno nemogućim". Rimski ugovor (1957), koji je temelj Evropske ekonomske zajednice (EEZ), također ne spominje antifašizam. Naime, u njemu se pojačavaju poruke Schumanove deklaracije te izražava odlučnost za ujedinjavanjem naroda Evrope, brisanjem podjela, osiguranjem napretka i kontinuiranog poboljšanja životnih i radnih uvjeta. Današnja je Evropa institucionalno definirana Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim 1992. godine, koji osim konsolidacije institucija EU postavlja i okvir monetarne unije (EMU). Nasuprot idealističkom diskursu svojih temeljnih dokumenata, Evropa danas je „Evropa više brzina" (multi-speed Europe). Ta je Evropa duboko podijeljena ekonomski, socijalno i politički. K tome, pojava autoritarnih neoliberalnih režima u bivšim socijalističkim zemljama, kao i jačanje desne opozicije u starim zemljama članicama, ozbiljno ugrožavaju vrijednosti navedene u preambulama Rimskog i Maastrichtskog ugovora. Također, arhitekturu vrijednosti EU-a ugrozile su i same njezine institucije - političkim pritiskom na Grčku nakon referendumskog „ne" planu štednje u srpnju 2015. godine. Nakon toga su se diskusije na ljevici razvijale u dva smjera: prvi je doktrinarno odbacivanje evropske integracije, kao što smo imali prilike vidjeti u nedavnom sporu oko imena Makedonije; drugi obuhvaća kritičko raspravljanje o budućnosti evropske integracije i artikuliranje lijevih stavova na spektru od reformiranja EU iznutra do lijevog scenarija napuštanja bilo Unije, bilo eurozone, bilo obiju te izgradnje drukčije nadnacionalne, internacionalističke integracije. Nasuprot realnosti današnje Evrope, SABA-in program poziva se na dvojbenu interpretaciju njezinih utemeljujućih dokumenata, od čijeg je donošenja prošao čitav jedan prosječni evropski statistički ljudski vijek. Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU. Drugi se aspekt ove kontradikcije odnosi na utemeljenost „moderne Hrvatske" na antifašizmu. Program se poziva na preambulu Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH. U materijalnom smislu, ta je ustavna odredba vjerojatno važna za priznavanje Hrvatske u takozvanim AVNOJ-skim granicama, no pitanje je koliko se ona ikad materijalizirala u političkoj praksi. Naime, negiranje antifašističkog nasljeđa u Hrvatskoj ide onkraj rušenja više od 3000 spomenika učesnicima i učesnicama Narodnooslobodilačke borbe te žrtvama okupatora - moramo voditi računa o još dvama oblicima institucionalnog anti-antifašizma. Prvo, riječ je o negiranju socioekonomskog nasljeđa antifašističke borbe. Kao što svjedoči Gramsci u ranije navedenom tekstu, fašističko nasilje od početka je bilo usmjereno na izvlaštene klase, na radnike i seljake. Također, antifašistički otpor bio je prvenstveno masovni otpor seljaštva i radništva Jugoslavije, organiziran pod vodstvom Komunističke partije, posredstvom infrastrukture ilegalnog rada koju je Partija razvijala još od Obznane. Nema dvojbe da su u toj borbi sudjelovali i ne-komunisti te da većina boraca i borkinja nisu bili komunisti i komunistkinje, ali je isto tako neosporno da je ona imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku agendu, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret. Enzo Traverso navodi da je među historičarima svih provenijencija - od popularizatora izjednačavanja fašizma i komunizma Francoisa Fureta i Ernsta Noltea do marksističkog historičara Erica Hobsbawma - uvriježeno razumijevanje prošlog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata kao perioda građanskog rata između snaga emancipacije i njezinih protivnika. Vratimo li se na jugoslavenski prostor, pobjeda NOB-a značila je modernizacijski iskorak koji je donio razvoj sustava samouprave na komunalnoj razini i na radnom mjestu, razvoj sustava socijalnih službi, zdravstva, školstva i kulturnih institucija te urbanizaciju u planski građenim naseljima. Partizanska borba u Jugoslaviji bila je i borba za žensku emancipaciju, naslijeđena, kako izvještava Tijana Okić, izravno iz međuratnih praksi KPJ.


Akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio je saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka


Druga tekovina Narodnooslobodilačke borbe, jednako nedovršena i jednako napadnuta institucionalnim anti-antifašizmom, nacionalna je ravnopravnost. Voditelj programa Centra Dragan Markovina često se javno izjašnjava da smatra kako je izgradnja povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda najvažnija tekovina antifašističke borbe na našim prostorima. I zaista, nacionalno pitanje bilo je veliki problem monarhističke Jugoslavije, koja je nastala u procesu u kojem su dominirali „interesi srbijanske buržoazije uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina". Uslijed toga, njezino postojanje karakterizirao je „permanentan oštar sukob i trajna borba potlačenih naroda i narodnosti protiv dominacije velikosrpske buržoazije i vojnopolicijske diktature [...] pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u kapitalističkim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju." Nacionalno pitanje najzad je riješeno na liniji politike KPJ iz međuratnog razdoblja, dakle kroz provedbu politike prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Dakle, prvo su konstituirane federalne jedinice - odnosno antifašistička vijeća narodnog oslobođenja u svakoj jugoslavenskoj zemlji ponaosob - da bi potom njihovi delegati na II. zasjedanju AVNOJ-a ustanovili Demokratsku Federativnu Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih naroda. Hrvatska je tada ustanovljena kao zemlja hrvatskog i srpskog naroda te svih drugih narodnosti koje u njoj žive, što je i ostala do raspada Jugoslavije. Tada je, u procesu konstituiranja „moderne Hrvatske na antifašističkim vrijednostima" (kako to sugerira program SABA-ine edukacije), srpski narod izbačen iz reda konstitutivnosti i sveden na nacionalnu manjinu, da bi od 1991. do 2011. godine bilo iseljeno gotovo 400 000 Srba. Etnička homogenizacija Hrvatske, što je eufemizam za njezinu desrbizaciju, ostvarenje je programa koji je Franjo Tuđman zagovarao još krajem osamdesetih u Bespućima povijesne zbiljnosti. Naime, prvi predsjednik moderne Hrvatske „utemeljene na antifašističkim vrijednostima" - ujedno i pisac preambule njezina Ustava - revidirao je historiju Narodnooslobodilačke borbe, zastupajući tezu da je hrvatsko nacionalno pitanje nerješivo bez razgraničenja sa Srbijom. Kao što znamo iz historije sukoba devedesetih godina, on je to razgraničenje htio provesti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine, i to na linijama sporazuma Cvetković-Maček kojim je ustanovljena Banovina Hrvatska u okvirima monarhističke Jugoslavije. Takvu strategiju Tuđman je opravdavao nacionalističkom filozofijom povijesti prema kojoj je krajnja svrha ostvarenje „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi". Istu viziju svrhe povijesti imali su i ustaše. Zasnivanjem neovisne Hrvatske taj je telos postao kamen temeljac njezinog političkog polja i glavni legitimacijski kriterij političkih aktera. Uzdignuvši „Domovinski rat" i „branitelje" na nivo neospornih vrijednosti, tuđmanizmu je osiguran kontinuitet i nakon Tuđmana, usprkos „detuđmanizaciji", koja je, navodno, provođena dvijetisućitih godina. Svečanost povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine trebala je označiti historijsku prekretnicu - punopravno pripadanje Hrvatske „zapadnoj uljudbi". No kao što su Arkzinovi autori/ce uočili čitavih 15 godina prije tog trenutka, liberalna opozicija Tuđmanovu režimu nije bila ništa manje nacionalistička, već samo manje agresivna i autoritarna. Tome u prilog svakako govori i činjenica da je akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka tokom prve godine obnašanja vlasti. Liberalno civilno društvo, koje se devedesetih profiliralo kao protestni pokret za opuštanje autoritarne stege režima, u periodu „detuđmanizacije" služilo je kao korektiv režima, boreći se za proširenje shvaćanja i primjene ljudskih prava, zahvaljujući mogućnosti izvještavanja evropskim institucijama o njihovom kršenju te o institucionalnim zaprekama njihovog poštivanja. Međutim, nakon ulaska u EU i zadnji je institucionalni korektiv izgubljen. Najveći dio tog perioda, lijeva je opozicija u Hrvatskoj bila gotovo nepostojeća. 


Umjesto zaključka: lijevi žmigavac, desno skretanje

SABA-in program antifašističkog obrazovanja neodoljivo zaudara na devedesete, kao što, uostalom, ni političke prilike u Hrvatskoj ne ostavljaju mnogo drugačiji dojam. Međutim, ključno je razumjeti da ovo više nisu devedesete i da su se okolnosti promijenile. Primjerice, da se tijekom proteklog desetljeća razvila struja socijalističke ljevice koja je brojna pitanja - od pristupanja NATO-u i Evropskoj uniji, preko prava na javno financirano visoko obrazovanje, do radničkih prava, javnih dobara i ženskih prava - uvela na dnevni red političkih rasprava i za njih ponudila, te kontinuirano nudi nove progresivne i emancipatorne odgovore. Povrh toga, ta je ljevica u proteklih deset godina ponudila materijalno utemeljene analize koje su služile te i dalje služe kao osnova za izgradnju političke argumentacije. Anuliranje tog nasljeđa i povlačenje na poziciju obrane ljudskih prava neovisno o materijalnom kontekstu, strateški je promašeno i neefikasno iz dvaju razloga. Prvo, EU više nije subjekt discipliniranja hrvatske desnice, odnosno hrvatskih institucija. Drugo, regresija u obranu ljudskih prava politički eliminira lijevu kritiku kapitalističke Hrvatske, a time i čitav niz problematizacija s obzirom na klasu i rod, što se, uostalom, jasno vidi iz programa. To nas dovodi do posljednje kontradikcije ovoga programa. 


Neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti


Naime, jedino obilježje historijskog antifašizma koje nosioci programa, inače i zastupnici koncepta „građanskog antifašizma", priznaju, jest politika Narodnog fronta. Međutim, u ovom slučaju pozivanje na politiku Narodnog fronta nije u funkciji okupljanja koalicije šire od revolucionarno socijalističkih pozicija, nego da bi se legitimiralo uključivanje ne-socijalističkih, čak i otvoreno antisocijalističkih aktera te marginaliziranje ili isključivanje socijalističkih aktera iz konceptualizacije antifašističke politike u Hrvatskoj danas. Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva", kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front" tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći - točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti" ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Mon, 19 Nov 2018 11:52:40 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske
Koraks: Ovde se, na neki način, neguju fašisti http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti.html Karikaturista Predrag Koraksić Koraks, na pitanje kako kao društvo reagujemo na fašizam, kaže da se u Srbiji, na neki način neguju fašisti, a da političari to podstrekavaju, jer im takva situacija odgovara. Istoričar Milovan Pisari konstatuje da revizija istorije koja se dešava nema veze sa istorijom i naučnim procesom.

Svetski dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležava se sutra, kao dan sećanja na 9. novembar 1938. godine, kada je u gradovima nacističke Nemačke ubijeno više od 90 Jevreja, demolirano 7.000 jevrejskih kuća i prodavnica i spaljeno na stotine sinagoga. Taj događaj, koji je označio početak nacističkog pogroma Jevreja, nazvan je Kristalna noć, jer su ulice Berlina i drugih nemačkih gradova bile prekrivene razbijenim staklom.

Borba protiv ksenofobije, svih oblika ekstremizma, uključujući i najmračniji oblik - fašizam, misija je pokreta "Novi Optimizam" od njegovog nastanka. Ove godine Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležiće na dva mesta - različitim događajima. Sutra u 12h u Ustanovi kulture Parobrod biće održana tribina pod nazivom "Gde stanuje ekstremizam", a u Lazarevcu istog dana, u 19h, biće organizovana još jedna tribina pod nazivom "Koja je tvoja crvena linija", uz izložbu karikatura Dušana Petričića i Predraga Koraksića Coraxa.

Istoričar Milovan Pisari kaže da taj datum predstavlja uspon nasilja prema Jevrejima i prema drugim kategorijama ljudi, i da označava početak kad je nasilje prema Jevrejima dobilo neku drugu dimenziju. I u samom nacističkom vrhu postojala su razna tumačenja tog događaja, neki od njih su primetili da je to bilo kontraproduktivno, obični građani su loše reagovali na to nasilje, uplašili se, a na međunarodnom nivou napravljena je velika šteta, navodi istoričar. Tada su neki od njih shvatili da fašizam treba voditi na neki drugi način, i od tada su se javile neke druge ideje, koje će kasnije dovesti do logora smrti, dodaje.

Na tribinama (u petak) ćemo se fokusirati na antifašizam, gde je antifašizam, ali i gde je fašizam danas, razgovaraćemo i o organizacijama koje deluju na teritoriji Srbije i koje su jasno ideološki vezane za fašizam, ali razgovaraćemo i o prikrivenom fašizmu koji je svuda oko nas, i koji je, po mom mišljenju, opasniji od ovog otvorenog, kaže Pisari.

Na pitanje kako kao društvo reagujemo na taj prikriveni fašizam, karikaturista Predrag Koraksić Koraks  kaže da se ovde na neki način neguju fašisti. "Godine 1941. su mi fašisti, četnici, streljali oca, i mi smo od tada bili stalno na poternici, bežali smo sve vreme, pobegli smo čak u Zemun, i morali smo da se tu prijavimo pod lažnim imenom. Međutim, oni su poslali poternicu za mojom majkom, i Gestapo je došao u Zemun i uhapsio moju majku i odveo u Glavnjaču (zloglasni istražni zatvor) u Beograd. Međutim, taj četnik koji je trebalo da prepozna moju majku, nije se pojavio, i oni su je posle 10 dana pustili i mi smo pobegli dalje... Hoću da kažem da je ta saradnja između Nemaca i četnika bila od prvog dana, kad je Draža (Mihailović) prekinuo kontakte s Titom, i sve vreme je trajala. Ove priče koje se sada ovde pričaju, to su sve lažne priče, ja sam to preživeo i tačno znam kako je to izgledalo", kaže gost N1.

Koraksić navodi da gleda Skupštinu Srbije, koja je ogledalo svega, i da se u njoj pojavljuju se fašisti.

Političari su odgovorni, ali oni to podstrekavaju, neguju, njima izgleda da najviše odgovara takva jedna situacija, da mogu da manipulišu ljudima, glasačima, koji nisu obavešteni, kaže Koraksić.

Koraks ističe da svako treba da se odredi prema tim pitanjima (fašizma), i da se on svakog dana bori, svojim karikaturama, da to i pokaže.

"Danas imamo te tabloide, tu Ilustrovanu politiku, to se iznenada pojavi neko, ko je u nekom zapećku stajao, i kad oseti da je situacija, on se pojavi... Tako se pojavio (Đorđe Martić) koji je napravio tu čitavu priču sa Ilustrovanom", kaže Koraksić. On je uređivao Politiku ekspres s kojom sam ja imao sudski spor jer su promenili poruku na mojoj karikaturi s potpisom i naslovom, dodaje, navodeći da je proces dobio  posle desetak godina. 

Pisari kaže da, na primer, u Italiji postoje razne neofašističke organizacije, da su male, ali da deluju na teritoriji cele države. To su "batinaši", ali postoje velike političke stranke koje podržavaju te politike, koje se temelje na mržnji, navodi istoričar. "To je ta situacija koja se, nažalost, dešava u mnogim zemljama, a moglo bi se reći da se kod nas slično dešava".

Gebels je bio ključan lik u nacističkoj Nemačkoj, kao ministar za propagandu, koja je ključna stvar za fašizam, jer se uz pomoć nje širi. "Jedan od osnova te propagande je diskreditacija drugog, protivnika, opozicije... Mi možemo ovde da uzemo razne novine, tabloide, i da vidimo koliko je ta dikreditacija česta, pa na osnovu toga možemo da napravimo određenu paralelu".

Govoreći o reviziji istorije koja se dešava u Srbiji, ali i u Hrvatskoj (slučaj Stepinac), navodi da tu nije reč o naučnom procesu, jer revizionisti ne koriste istorijske činjenice, arhivske izvore, ili koriste ono što njima odgovara, ili jednostavno - falsifikuju činjenice.

To je politička odluka, nije istoriografske prirode, istoričari su samo sluge tog problema, naglašava.

"Poslednjih 20 godina Srbiji je bio potreban novi mit, naravno da nije mogao da se dovede u pitanje antifašizam, ali je mogao da se se dovede u pitanje antifašizam vezan za komunizam i Jugoslaviju, to je trebalo očistiti, u njihovim glavama... Svako normalan bi rekao da to nije moguće kad je Jugoslavija u pitanju, ali oni su uspeli..."

Napravili su novi mit od onih koji su činili strašne zločine u ratu, koji su sarađivali sa Nemcima i Italijanima od početka do kraja rata i onih koji same sebe nisu nazivali antifašistima, kaže Pisari, ističući da se to desilo kako bi se te politike opravdale i zločini četnika.

Preuzeto sa: rs.n1info.com

]]>
Tue, 13 Nov 2018 11:01:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti
U susret 14. Slobodnoj zoni: Radionice, diskusije i drugi prateći programi http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi.html Četrnaesta Slobodna Zona pored sjajnih filmova u međunarodnoj, regionalnoj i selekciji 14+, ove godine predstavlja i nekoliko novih pratećih programa.

Tu je pre svega novi govorni program Kompas Slobodne Zone koji uređuje i vodi Ivan Milenković i koji ima za cilj da artikuliše značenja i motive koje nudi angažovani filmski izraz. Tokom dva dana u Dvorani kulturnog centra Beograda, povešće se dijalog o temama koje će svakako zagolicati javnost i koje se tiču svih nas. U nedelju, 11. novembra, fokus će biti na filmu Srbenka i pitanjima nacionalnog i ostalih identiteta koji pokreću ovaj film. Pored reditelja Nebojše Slijepčevića, u razgovoru će učestvovati čuveni novinar i književnik Miljenko Jergović koji je i gost selektor ovogodišnje Zone, sociološkinja Ivana Spasić, novinar Nemanja Stjepanović i reditelj Zlatko Paković, a kroz diskusiju postaviće se pitanje da li je moguće ne pristati na nametnut identitet ili ga možemo sami izabrati. U ponedeljak 12. novembra Kompas se okreće ekologiji. Nakon besplatne projekcije filma Crna senka zelene energije sledi panel diskusija sa autorima i gostima pod nazivom Voda, tri agregatna stanja: ljudsko pravo - špekulacija - krađa. Autor filma Dragan Gmizić će sa  aktivistkinjom Ivom Marković i naučnim istraživačem Instituta za noviju istoriju Srbije Marijom Obradović razgovarati o budućnosti čoveka u trenutku kada se zarad finansijske dobiti manjine ruši ekološka ravnoteže i grade se male elektrane koje nanose nepopravljivu štetu prirodi i budućnosti.

Masterklas

Za sve one koji žele da prošire i prodube svoja znanja iz oblasti filma, ali i šire, festival je organizovao MEDIA desk radionice u Jugoslovenskoj kinoteci. U petak 9. novembra u 17 časova polaznici će saznati nešto više o projektu revitalizacije bioskopa u malim mestima na obali i ostrvima u Dalmaciji. Ekipa Kino mediteran projekta preneće nam kako su razvili interesovanje publike za nekomercijalne filmove i koja je strategija njihovog distribucijskog modela. Tomislav Pulić i Robert Tomić Zuber će u subotu 10. novembra u 13č održati radionicu Pravni izazovi istraživačkog novinarstva u filmskom i tv dokumentarizmu, gde će kroz ilustrativne primere analizirati izazove sa kojima se susreće istraživačko dokumentarističko novinarstvo, sa posebnim naglaskom na filmske i televizijske current affair filmove. Budući da je subota popodne rezervisana za fudbal, 10. novembra u 15.30 časova na teren izlazi Laurenciu Gingin, protagonista filma Beskonačni fudbal, koji će nam dočarati kako je ideju Novog fudbala sproveo u delo i kroz uspešno odigrane utakmice dokazao da je o tome vredno diskutovati. Za učešće na radionicama, potrebno je popuniti prijavu na sajtu festivala najkasnije do 6. novembra.

U okviru programa Na kafi sa autorima 9. i 12. novembra održaće se neformalni razgovori sa gostima festivala, a posebna poslastica ove godine je radionica dokumentarnog filma koju vodi rediteljka Eva Kraljević i koja je namenjena studentima i srednjoškolcima, autorima kratkih filmova programa Future is Here.

 

Utoja 22 juliUtoja 22 juli

 

Kao reakcija na zabrinjavajući porast uticaja i pokušaje normalizacije desničarskih ideja i uspona desnice u svetu i kod nas, u okviru programske linije Kako nastaje fašizam biće prikazano četiri filma koji iz različitih perspektiva skreću pažnju na uspon (nove) desnice i mehanzme koji, kroz eroziju građanskog društva i demokratije i kroz vladavinu straha, slepog pokoravanja autoritetu, netrpeljivost prema drugom i drugačijem, dovode do do potpunog raspada svih moralnih načela i vode direktno u zločin. Remek delo Lukina Viskontija Sumrak Bogova (1969) predvodi ovu selekciju, a priča o pohlepi i želji za lepim životom koja tera porodicu fon Ešenbek među naciste, u svet korupcije, izdaje i ubistava, aktuelna je i danas. I Vilija Herolda, mladog nemačkog vojnika koji će u sumrak Drugog svetskog rata od dezertera postati ratni zločinac i koga istorija pamti pod imenom Kasapin iz Emsa (film Kapetan) pokreće ista ideja koja će desničara Andreasa Beringa Brejvika navesti da 22. jula 2011. na Ostrvu Utoja ubije 77-oro ljudi. Baš zbog toga je važno što je film Utoja 22. juli snimljen iz perspektive žrtava njegovog krvavog pohoda, gde gledaoci proživljavaju agoniju mladih ljudi koji ne znaju kako i zašto su se našli u košmaru kome nema kraja. I Georg i Mari, junaci filma Tranzit postaju žrtve košmara - zarobljeni u tranzitu na ulicama Marseja koji je danas isti kao i pre 70 godina, oni zbog svog identiteta postaju ljudi kojih nema. Zaustavljeni su u vremenu i svetu, koji iako fiktivan, previše liči na svet oko nas.

 

TranzitTranzit

 

O prošlosti i budućnosti, neophodnosti bunta i nedostatku pobune danas, svedoče i 5 filmskih klasika nastalih i inspirisanih duhom 1968. koji su na programu u okviru selekcije Specijalni fokus 1968. realizovane uz pomoć Muzeja Jugoslovenske kinoteke.

Više informacija o filmskog I pratećem programu dostupno je na našem sajtu!

Dobro došli u Slobodnu Zonu!

]]>
Mon, 5 Nov 2018 11:24:08 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi
Siromaštvo u Srbiji: Pola miliona stanovnika nema ni za osnovne potrebe http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe.html Danas je Svetski dan siromaštva. Ovako naređane brojke dodatak su slici koja se videla pri otvaranju objekata nemačkog trgovinskog lanca Lidl pre nekoliko dana u Srbiji koja je mogla da se svede na tri reči: piletina, banane, redovi.

Brojni komentari i skoro pa histerija, kako na internetu, tako i uživo, usledili su nakon što je 16 prodavnica prošle nedelje potrošačima otvorilo vrata. Među komentarima su bili i oni da je to „slika i prilika" Srbije. Siromašne Srbije.

Uprovo zbog toga što navodno doprinosi smanjenju siromaštva u ovom delu Evrope, kompanija Lidl je od Svetske banke i EBRD-a dobila stotine miliona dolara.

Samo nekoliko dana nakon toga, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, stiže informacija da u Srbiji - pola miliona stanovnika ne može da zadovolji osnovne potrebe.

statistika siromaštvaSiromaštvo u Srbiji kroz nekoliko brojki


Kako je na sajtu saopštio Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Srbije, tih pola miliona građana, odnosno oko 7,2 odsto stanovnika, u 2017. imalo je manje od 12.045 dinara mesečno - što je granica apsolutnog siromaštva.

Koliko je po Srbiji danas tačno siromašnih, ne zna se, jer su upravo podaci ovog Tima objavljeni pre nekoliko dana, poslednji dostupni. Aktuelnijih podataka nema.

I u Republičkom zavodu za statistiku za BBC na srpskom kažu da nemaju „sveže" podatke.

Apsolutno i relativno siromaštvo

Osoba koja nema dovoljno prihoda da zadovolji životne potrebe, ne može da se zaposli, nema odgovarajuće stambene uslove i adekvatan pristup socijalnoj zaštiti, zdravstvenim, obrazovnim i komunalnim uslugama, prema zakonskoj definiciji je - siromašna.

U Srbiji se, kako za BBC na srpskom kažu u Timu, ono meri kao apsolutno i relativno siromaštvo.

Apsolutno siromašni ne mogu da zadovolje bazične potrebe, dok relativno siromašni ne mogu da ostvare životni standard koji je odgovarajući u odnosu na društvo u kome žive.

Relativno siromaštvo predstavlja i prag rizika siromaštva. Taj prag je u Srbiji niži nego u bilo kojoj članici Evropske unije, izuzev u Rumuniji.

Prema podacima, čak 1,8 miliona stanovnika Srbije živi u tom riziku.

„U riziku od siromaštva prema poslednjim dostupnim podacima je 25,5 odsto populacije", kažu za BBC na srpskom u Timu.

Ko je najugroženiji?

Mladić ili devojka iz višečlane porodice sa sela iz južne ili istočne Srbije, čiji roditelji imaju nizak nivo obrazovanja ili su nezaposleni - tako bi u najkraćem crtama izgledao profil siromašne osobe.

Tim Vlade Srbije piše da je siromaštvo u vangradskim područjima učestalije nego u gradu, kao i kod osoba koje žive u domaćinstvima čiji nosilac ima nizak nivo obrazovanja ili je van tržišta rada.

Zabeležen je i porast siromaštva kod lica koja žive u višečlanim porodicama, kao i porast broja siromašne dece.

Improvizovano naseljeGETTY IMAGES Pola miliona građana nema za osnovne potrebe



Brojke su ipak jedno, a osećaj drugo. I on je više poražavajući od statistike. Subjektivni osećaj siromaštva ima dve trećine stanovnika.

Toliko ih je na pitanje o mogućnostima da „sastave kraj s krajem" odgovorilo sa „teško" i „veoma teško". Srbija je i po ovom podatku u vrhu u poređenju sa zemljama EU.

Kako se država bori?

Tim za smanjenje siromaštva uključen je u rešavanje ovog problema.

Srbija trenutno nema Strategiju za smanjenje siromaštva, jer je poslednja istekla 2015. Ipak, u ovom Timu kažu da se politike sada kreiraju prema Programu reformi politike zapošljavanja i socijalne politike.

„Ove godine priprema se Izveštaj o realizaciji planiranih mera i aktivnosti, koje su značajnim delom usmerene na smanjenje siromaštva. Osim toga, u završnoj smo fazi izrade Trećeg nacionalnog izveštaja o socijalnom uključivanju i smanjenju siromaštva koji će pružiti jasan pregled pravaca daljih reformi, sa detaljnim pregledom stanja", navodi se u odgovoru.

Kako se još država bori sa ovim problemom velikog siromaštva, nismo uspeli da saznamo u nadležnom ministarstvu, jer do objavljivanja ovog teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Novčanu socijalnu pomoć u Srbiji dobija oko 268.000 stanovnika, prenosi Beta.

Istovremeno, u Crvenom krstu Srbije kažu za BBC na srpskom da kroz program narodne kuhinje pripremaju obroke za 35.300 korisnika u 77 mesta u Srbiji.

U ovu brojku, kako objašnjavaju, nisu uključeni Beograđani, jer za njih program sprovodi Grad.

Stariji finansijski stabilniji

Uoči Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, Evropska agencija za smanjenje siromaštva - Srbija objavila je istraživanje prema kome stariji u Srbiji žive nepovoljnije u odnosu na vršnjake iz EU.

Ipak, u odnosu na mlađe, stariji su manje izloženi rizicima od finansijskog siromaštva. U tome značajnu ulogu igraju penzije.

Istraživanje su sproveli Crveni krst i Grupa za razvojnu inicijativu SeConS i pokazuje da više od četvrtine starijih od 65 sebi ne može da priušti dva para obuće u sezoni, a svaka treća starija osoba ne može da zameni iznošenu odeću.

SeloSela na jugu i istoku Srbije najnepovoljnija



Kod starijih je izražena i rodna razlika - više je starijih siromašnih žena nego muškaraca.

Svetski dan borbe protiv siromaštva obeležava se od 1987, kada se na otkrivanju spomenika posvećenog borbi protiv siromaštva u Parizu okupilo oko 100.000 ljudi.

Skoro polovina svetske populacije, odnosno više od tri milijarde ljudi, živi sa manje od 2,5 dolara dnevno, pokazuje analiza Svetske banke. U ekstremnom siromaštvu živi više od 1,3 milijarde svetske populacije, sa manje od 1,25 dolara dnevno.

Prema podacima UNICEF-a, 22.000 dece umre svaki dan zbog siromaštva.

Oko 400.000 dece u Srbiji je u riziku od siromaštva, saopštila je danas Mreža organizacija za decu Srbije.

Preuzeto sa: bbc.com/srpski

]]>
Thu, 25 Oct 2018 09:46:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe
Moramo da pričamo o novoj pesmi Beogradskog sindikata "Dogodine u Prizrenu" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22.html Šta nam Beogradski sindikat poručuje sa "Dogodine u Prizrenu"?

Nema nikakve sumnje oko toga šta nam Beogradski sindikat poručuje u svojoj novoj pesmi, urađenoj u saradnji s etno-ansamblom Trag iz Banja Luke i simbolično objavljenoj 6. oktobra: Kosovo je srce Srbije, ne odustajmo od njega, jer tu počiva naša prošlost, a narod bez prošlosti je kao tikva bez korena, kao moljac bez lampe. 

I poručuju nam Sindikalci, ako svi u to zdušno verujemo, i ako shodno tome uverenju delamo kao nacija, moći ćemo da živimo tu želju izraženu u naslovu pesme i već sledeće godine se okupimo u Prizrenu pod srpskim trobojkama, sa tri prsta visoko podignuta u vis.
"Dogodine u Prizrenu" nije rep singl. Po svom sadržaju, po ideji i poruci koju šalje, ovo je čista propagandna pesma, na nivou "Volimo te otadžbino naša", zlatnog hita 1999. Samo što "Dogodine u Prizrenu" kao da ne pokušava da ubedi nikoga, nego se obraća ljudima koji već imaju slična uverenja i nudi im ono što im prija i šta bi želeli da je istina.

Naravno, BS može da repuje o čemu god hoće i da šalje poruku kakvu poželi, to je njihovo neotuđivo pravo kao umetnika. Ali, poruka koju su Beogradski sindikat odabrali da pošalju je problematična na više načina, i o njima treba govoriti.

Prvo, ona direktno hrani mitomaniju koja je Srbiju toliko koštala tokom prethodnih 100 godina i koja joj do sada nije donela apsolutno ništa dobro. Ovo je memorandum SANU za 2018, sveden i po formi i po temi sadržaja taman na ono kakva je Srbija danas u odnosu na pre 30 godina.

Drugo, jer iako možda ne deluje tako, ovo je direktan poziv u borbu, jer svako zazivanje srpskog Kosova danas je poziv na borbu, pošto postoje eto neki Albanci tamo koji se sa tom tvrdnjom ne mogu pomiriti. I zato su Albanci u tekstu "dušmani", zato se podseća na nepravde i slomljene krstove, na stradanja Srba, zato se Kosovo naziva otetim, jer zna se da za otimanje mora da postoji i otimač, a zna se ko ovde voli da otima. Naravno, u pesmi se nijednog trenutka ne pominju ratni zločini, etničko čišćenje, niti bilo šta drugo loše što je uradila srpska država prema Albancima od 1912. do danas, što dodatno ukazuje na to da je pesma propagandnog karaktera.

Treće, jer dovodi do dalje polarizacije situacije unutar Srbije: ako nisi uz BS, za Kosovo u Srbiji, za poštovanje tradicije, onda si uz Vučića ili autošoviniste ili domaće izdajnike, što se sve lagano gura u isti kalup, mi protiv njih. Kuda to vodi, imali smo prilike da vidimo, a gledamo i dan danas u Vučićevim tabloidima.

Zato valja da se zapitamo, kao i kod svake propagande, zašto je baš sada poslata i kome to odgovara? 

Beogradski sindikat, iako naizgled baca rukavicu u lice državnoj politici koju otelotvorava Predsednik, iako sudeći prema trendingu na Jutjubu govori u ime stotina hiljada mladih Srba, u stvari ovakvim stavom na kraju ide niz dlaku pre svega Vučiću i Tačiju, kao i svima kojima odgovara beskonačno odugovlačenje i stalno podgrevanje sukoba - imenima kao što su Veselinović i Radoičić i ko zna koji još mračnjaci sa obe strane koji profitiraju na švercu i bezakonju koje vlada pre svega na severu Kosova.

Zbog održavanja takvog stanja se mlati Markom Đurićem po granici, zato Tači ima potrebu da obiđe lepote jezera Gazivode. Zato je ubijen Oliver Ivanović. Zbog svega ovoga, "Dogodine u Prizrenu" poruka koja odgovara sistemu kakav je trenutno uspostavljen ovde, i još je perfidnija jer se prodaje kao anti-sistemska poruka, nešto što je BS već uspeo da dobro unovči.

Čak i ako budemo blagonakloni i pretpostavimo da su Škabo, Feđa i ekipa prosto osetili potrebu da nam baš sada, kada se možda odlučuje sudbina Kosova, kažu šta misle - problem je u konačnom rezultatu, pošto je iz toga ispala čista desničarska propaganda, koja udara na najprostije emocije, jer jebiga, tako svaka propaganda mora da bi bila što efektnija.

Naravno da to onda utiče i na kvalitet same trake: hajde što je aranžman nekakav kvazi-etno koji se fura poslednjih godina kao rivajval srpskog srednjevekovnog zvuka, nego što je i sam deliveri prilično neubedljiv, naročito kada se uporedi sa prethodnim singlovima, gde se ipak radilo o ličnim i dozirano patetičnim ispovestima koje su delovale uverljivo - kipin it ril za sredovečnu situiranu ekipu koja očajnički traži šta to još ima da kaže omladini a da ostane relevantna. Ali kako da izgovoriš "Kosmet večno zemlja naša" a da samog sebe ne podsećaš na Miloševića na Gazimestanu ili, pre će biti, Boška Obradovića za skupštinskom govornicom?

Ako je to put kojim nam BS poručuje da treba da idemo, taj put ima samo jedan kraj, tačnije nema ga, jer tamo su Srbija i Kosovo kao Izrael i Liban - konflikt koji uvek tinja i koji se podgreva za sve što ti treba. Od osvajanja glasova, do namicanja pregleda na YouTubeu.

Preuzeto sa: vice.com 

]]>
Wed, 17 Oct 2018 10:17:34 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22
Demografija, rađanje i posmatranje: hronika jednog zakona u Srbiji http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6413/Demografija%2C+ra%C4%91anje+i+posmatranje%3A+hronika+jednog+zakona+u+Srbiji.html Finansijska podrška trudnicama i porodiljama se u znatnoj meri smanjuje novim zakonskim regulativama, uprkos pompeznim najavama nadležnih o velikoj pomoći porodicama sa decom.

Stupanje na snagu novog Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom izazvalo je burne reakcije javnosti, iako je donedavno najavljivan kao najbolja socijalna mera do sada, uz isticanje kako je porast nataliteta osnovni cilj Vlade Srbije. Godinu dana unazad naglašavane su dobre strane istog, poput povećanja roditeljskog dodatka i mogućnosti da porodiljsko odsustvo izmenom Zakona dobiju ne samo žene koje su u stalnom radnom odnosu već i samostalne delatnice, žene koje su nosioci poljoprivrednog porodičnog gazdinstva, koje su angažovane po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, ugovoru o delu i autorskom delu. Takođe, u istom pompeznom tonu najavljivano je kako se više neće isplaćivati povraćaj PDV-a na opremu za bebe, već kako će se u tu svrhu sada isplaćivati paušalni iznos od 5.000 dinara, uz napomenu da više ne postoji uslov za ostvarivanje prava na ovaj dodatak, već da će od sada svi na njega imati pravo.

Ovaj prilično uverljivo izveden marketinški potez Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je pratila kampanja koja je trebalo da podstakne stanovništvo na roditeljstvo, pa je tako Ministarstvo kulture i informisanja raspisalo Javni poziv za izradu slogana, koji će biti korišćeni u kampanji za promociju mera populacione politike sa ciljem podsticanja rađanja u Republici Srbiji. Uprkos burnoj reakciji u javnosti, ta kampanja je nastavljena, pa su tako razne poznate ličnosti govorile o važnosti nataliteta, a i sam predsednik je pozvao žene da rađaju, navodeći demografske prognoze prema kojima, ako se postojeći demografski trend nastavi, do 2060. „nećemo imati ni državu ni narod".

Realno stanje stvari

Kakve to promene donosi novi zakon? Pogledajmo, na primer, povraćaj PDV-a na opremu za bebe. Naime, prema starom zakonu, roditelji su mogli da povrate PDV u ukupnom iznosu od 77.279,95 dinara - u toku detetove prve godine života 44.159,97 dinara, a u toku druge godine 33.119,98 dinara. Uslov da bi se ostvarilo ovo pravo bio je da ukupna primanja porodice ne prevazilaze 1.059.839,40 dinara godišnje i da porodica ne poseduje nekretninu vredniju od 25.833.585,14 dinara. Prema novom zakonu, ovo pravo se ukida tako da će sada svi, bez obzira na visinu mesečnih prihoda i imovinsko stanje, dobiti paušalno 5.000 dinara. Koliko je ova naknada obesmišljena govori podatak o tome koliko košta samo jedna stavka opreme za bebe, kao što su, recimo, kolica za novorođenče. Na primer, najjeftiniji trio set košta oko 29.000 dinara, što znači da ovaj iznos od 5.000 dinara jedva može da pokrije PDV za ovu stavku, a o drugim stvarima kao što su krevetac, komoda, stolica za hranjenje i sl. da i ne govorimo.

Promena koja je izazvala najviše reakcija u javnosti tiče se visine naknade zarade. To se prema članu 13. ovog Zakona utvrđuje tako što se iznos zarada koje je žena ostvarila u prethodnih 18 meseci deli sa 18, bez obzira na to da li je radila jedan ili svih osamnaest meseci. Rezultat toga je veliki broj veoma niskih iznosa naknada do te mere da su neke žene dobile rešenja na iznos manji od 1.000 dinara mesečno. Dakle, donja granica ne postoji, čime se krši Konvencija 183 Međunarodne organizacije rada o zaštiti materinstva, koju je Srbija ratifikovala 2010. godine, ali zato postoji gornja i ona iznosi tri prosečne plate, tj. 150.000 dinara.

U gostovanju u emisiji Beogradska hronika, predstavnica nadležnog ministarstva Milena Antić ovo objašnjava time što žena u tom određenom periodu ulaže u poreze i doprinose, pa za vreme porodiljskog odsustva dobija nadoknadu srazmernu svojim ulaganjima. Ukoliko se zaista vodimo tom logikom, ostaje nejasno zašto se računa samo i isključivo tih 18 meseci koje prethode porođaju ili održavanju trudnoće? Da li zato što pre i posle toga žene ne rade, odnosno tokom čitavog svog životnog veka ne plaćaju poreze i doprinose, PDV i razne akcize? Možemo samo da nagađamo, jer nas Ministarstvo ostavlja uskraćenima za odgovore.

Pored toga što ignoriše ova celoživotna „ulaganjaˮ i što pravo na nadoknadu predstavlja kao pomoć države, a ne pravo koje je žena sama zaradila, ovaj zakon ignoriše i prekarne uslove rada i činjenicu da većina ljudi živi u konstantnoj neizvesnosti i kretanju između zaposlenosti i nezaposlenosti. Zbog fleksibilizacije rada i različitih vrsta angažmana kao što su honorarni rad, privremeni rad, povremeni rad, nepuno radno vreme, rad na crno, sezonski rad itd, planiranje toliko meseci unapred je velikom broju ljudi teško izvodljivo. Još ukoliko žena mora da ide na trudničko bolovanje zbog održavanja rizične trudnoće naći će se u još ranjivijem položaju, jer će joj se za osnovicu za obračun naknade zarade računati samo period koji prethodi bolovanju. Da ne govorimo o tome da su poslodavci vrlo oprezni kada zapošljavaju žene, da citiramo predstavnicu Ministarstva u pomenutom gostovanju, „njemu je žena potrebna da radi. Znači, zasnivate radni odnos da bi radili, a ne da bi sutradan otišli na bolovanje". Ovo su samo neke od promena zakona, koji je Mario Reljanović indikativno preimenovao u Zakon o finansijskoj propasti porodice sa decom.

Zakonodavcima kućni rad ostaje nevidljiv

Jedan od mnogobrojnih problema postavljene logike kojom je kreiran ovaj zakon jeste to što neplaćeni kućni i reproduktivni rad ostaju potpuno nevidljivi i nepriznati u svom doprinosu društvenoj reprodukciji, a njihovi nosioci su najčešće upravo žene. Istovremeno kontrola nad ženskom reprodukcijom i njihova potčinjenost državnim ciljevima pojačala se do te mere da se žene otvoreno krive za loše demografske prognoze, uz najave pooštrenih mera dostupnosti abortusa. Budući da je za kapitalizam eksploatacija rada glavni izvor ostvarivanja profita, proizvodnja jeftine radne snage neminovno jeste jedan od državnih ciljeva, ali ne samo za budućnost, već i za sadašnjost, jer svi oni koji nisu u mogućnosti da zarade minimalnu dostojanstvenu platu, koja u Srbiji iznosi 77.828 dinara (dakle velika većina), da bi omogućili izdržavanje dece, moraju da pristaju na prekarne uslove rada koji vrlo često podrazumevaju ne samo rad na crno i potplaćenost, već i poslove visokog rizika. Zato je razumljivo što se puno ljudi teško odlučuje na roditeljstvo, pa se ono odlaže ili potpuno odbacuje kao opcija.

Ove mere su samo jedan mali segment promena koje kreiraju socijalnu politiku koja je u potpunosti antisocijalna, jer ne samo da svako treba da prati sopstvene interese nauštrb solidarnosti kao osnove penzijskog, invalidskog, zdravstvenog osiguranja već ni to ne garantuje sigurnu budućnost. Ovakva sistemska individualizacija nažalost najčešće rezultira otporom koji vodi još većem individualizmu, kao što je slučaj sa antinatalnim politikama kao reakcijom na jačanje konzervativizma. Ili, na primer, sve češće se može naići na argumentaciju da je roditeljstvo sebično, jer ugrožava opstanak planete usled klimatskih promena i prekomernog zagađenja. Umesto ovakvih partikularnih pristupa, povlačenja pred ofanzivnim neoliberalnim merama i promocijom ideje ličnih odricanja, samo sistematične promene mogu omogućiti realan izbor, prema kojem svako može da odabere da li želi biti roditelj ili ne po sopstvenim željama (bilo da se radi o biološkom ili bilo kojem drugom obliku roditeljstva), a ne da na njenu/njegovu odluku utiču materijalne i (ne)društvene (ne)mogućnosti.

U cilju povratka i izgradnje društvenosti koja se restauracijom kapitalizma u zemljama bivše SFR Jugoslavije poslednjih nekoliko decenija uništava, treba da zahtevamo dostojanstvenu socijalnu politiku koja bi morala da podrazumeva mere poput naknade zarade, odnosno plate za vreme porodiljskog odsustva i odsustva sa rada radi nege deteta za oba roditelja istovremeno, bez obzira na ostvareni staž i pol. (Trenutno ne mogu oba roditelja da ostvaruju ovo pravo, već je po pravilu majka na porodiljskom odsustvu prva tri meseca, a otac ima pravo na porodiljsko samo u slučaju da je majka umrla, nestala, na održavanju zatvorske kazne i slično. Po isteku porodiljskog počinje odsustvo sa rada radi nege deteta, koje traje 9 meseci i na njega imaju pravo oba roditelja, ali ne istovremeno.)

Roditeljski dodatak, dečji dodatak, ostale naknade po osnovu rođenja i nege i posebne nege deteta, vrtići, obrazovanje, medicinska nega i svi ostali preduslovi za sretno i bezbrižno detinjstvo treba da budu dostupni svima, bez obzira na visine prihoda, radni staž i imovinsko stanje. Svakoj ženi treba da bude dostupan abortus, vantelesna oplodnja, odgovarajući prenatalni testovi (koji su trenutno preskupi i nedostupni većini), odgovarajuća psihofizička priprema za trudnice (koja u nekim domovima zdravlja još uvek postoji kao stara praksa iz doba SFRJ, ali u vrlo skraćenoj verziji zbog nedostatka kapaciteta), psihološku pomoć u postporođajnom periodu i sve ono što je neophodno da se ovakva životna transformacija što bolje i bezbednije iznese u korist svih uključenih.

Preuzeto sa: masina.rs 

]]>
Mon, 8 Oct 2018 11:02:43 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6413/Demografija%2C+ra%C4%91anje+i+posmatranje%3A+hronika+jednog+zakona+u+Srbiji
Štrajk U Hrvatskom Ferijalnom I Hostelskom Savezu 2018. – Analiza http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6407/%C5%A0trajk+U+Hrvatskom+Ferijalnom+I+Hostelskom+Savezu+2018.+%E2%80%93+Analiza.html Radnice i radnici Omladinskog hostela u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici i njihovi kolege u zadarskom Omladinskom hostelu – u oba slučaja podružnicama Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza (HFHS) – stupili su u štrajk 30. lipnja 2018. godine. Štrajk je u različitim oblicima trajao do 20. srpnja, ali završio je uglavnom neuspješno. U ovoj ćemo kratkoj analizi razmotriti uzroke štrajka, njegov tok, pritiske uprave i moguće greške i propuste koji su naštetili njegovom uspjehu, kako ih u budućnosti u nekoj sličnoj situaciji ne bismo ponovili. Analiza će se pretežno baviti situacijom u zagrebačkom hostelu, zbog ostvarenih kontakata s radnicima u štrajku na toj lokaciji.

Uzroci štrajka

Hrvatski ferijalni i hostelski savez već se nekoliko godina nalazi u određenim financijskim poteškoćama, no prema kazivanju radnika, postojale su velike razlike među podružnicama: zagrebački i zadarski hosteli su održavali prihvatljivo financijsko poslovanje, dok je, primjerice, riječki hostel stvarao gubitke. S tim na pameti postaje još teže objasniti postupke nove uprave HFHS-a, tj. outsourcing dijela zaposlenika zagrebačke i zadarske podružnice[1]. Sama je ušteda koja se trebala ostvariti ovim postupkom bila poprilično mizerna, dok bi radnici doživjeli snažno slabljenje svojih prava i očit pad životnog standarda uz povećani opseg posla. Naime, tvrtka u koju su zagrebačke radnice i radnici trebali biti outsourceani - Superčisto d.o.o. - do sada je bila zadužena za čišćenje nekoliko lokacija u gradu Zagrebu, uključujući Arenu Zagreb u Laništu, na samom rubu grada. Sama činjenica da radnici više ne bi bili vezani za jedno radno mjesto, već bi ih se moglo prebacivati na razne dijelove grada prema potrebi poslodavca, dovoljan je dokaz negativnog utjecaja koji bi outsourcing imao na radnike/ce Omladinskog hostela. Ovo je postalo očito i tijekom štrajka, kad su poslove radnica u štrajku bile prisiljene preuzeti radnice od prije zaposlene u Superčisto, koje su taj posao zbog umora jedva obavljale, o čemu će biti riječi i kasnije.

Superčisto d.o.o. je prije ovog pokušaja outsourcinga imao manje od 10 zaposlenica, pretežno na poslovima čistačica. Na ovome je mjestu potrebno dodati i da do štrajka možda ne bi ni došlo da uprava HFHS-a nije dovela radnike pred gotov čin, tako što im je sredinom lipnja (18. 6.) jednostavno objavila kako će od idućeg mjeseca raditi za drugu firmu te uporno odbijala bilo kakve pregovore ili uopće razgovore o radnim uvjetima u novoj tvrtki. Upravo je taj dehumanizirajući postupak bio kap koja je prelila čašu. Riječima jedne od radnica u štrajku - uprava je prema njima „postupala kao prema svinjskim polovicama". Također ne bi bilo na odmet spomenuti i to da su radnice i radnici HFHS-a proteklih godina pristajali na opetovano smanjivanje plaća u ime ekonomskog oporavka, iako je potreba za tim postupkom i dalje sasvim upitna. 2015. godine događalo se i da nekim radnicama kasni po nekoliko plaća.

Ukratko, kao uzroci štrajka od 30. 6. mogu se navesti:

  • Outsourcing dijela radnika Omladinskog hostela u Zagrebu u privatnu firmu (Superčisto), bez prethodnih pregovora ili razgovora s radnicima. Slična je situacija bila i u Zadru, no u ovome trenutku ne znamo koja je tvrtka trebala preuzeti tamošnje outsourcane radnike.
  • Uporno odbijanje bilo kakvih pregovora od strane Uprave čak i nakon poziva od strane sindikata; odbijani su bili i pozivi na pregovore o kolektivnim ugovorima za one radnike koji nisu bili outsourceani. Pokušaj mirenja tijekom travnja 2018. bio je bezuspješan.

Kao takav, štrajk je bio posve defanzivan i temeljio se na obrani postojećih prava.

Stanje među radnicima i utjecaj sindikata

Jedna od bitnih karakteristika ovog štrajka bila su relativno mala radna mjesta. U Omladinskom hostelu u Zagrebu bilo je stalno zaposleno 11 radnica i radnika (8 na neodređeno i 3 na određeno), a slična je situacija bila i u Zadru. Uz stalno zaposlene, bitan je bio i studentski rad: nakon početka štrajka jedna je studentica zaposlena na poslu spremačice. HFHS također koristi i omladinski volonterski rad u nekim hostelima na obali, no raširenost tog oblika rada, kao i njegovu važnost za funkcioniranje Ferijalnog saveza, nismo uspjeli u potpunosti dokučiti. Od radnica u štrajku, većina je bila zaposlena na poslu spremačica te na poslu pranja rublja (uz jednu recepcionarku), dok su muški radnici bili domari i recepcionari.

HFHS ima podružnice u brojnim hrvatskim gradovima[2], ali pretežno na jadranskoj obali. Od svih tih podružnica, samo su zagrebačka i zadarska stupile u štrajk. Uzrok tomu ležao je prvenstveno u manjku sindikalne organizacije na drugim HFHS-ovim radnim mjestima, a ta organizacija nije bila potpuna niti u Zagrebu do samog početka štrajka. Jedini sindikat čiju smo prisutnost mogli uočiti tijekom štrajka bio je Novi sindikat, koji je također vodio i pravnu stranu ovog štrajka tijekom sudskog spora s HFHS-om.

Početak štrajka

Sam je štrajk započeo istovremeno u zagrebačkom i zadarskom hostelu, u subotu, 30. lipnja 2018. Tog je dana u štrajk krenulo 8 od 11 zaposlenih, no tijekom dana iz štrajka izlaze 1 recepcionarka i recepcionar na neodređeno, te se u hostelu zapošljava studentica na poslu spremačice.

U analizi ovoga štrajka vrlo je bitno napomenuti da su u trenutku njegovog početka radnici i radnice još uvijek bili zaposlenici HFHS-a, no da su već idućeg dana spremačice i domar službeno prebačeni u Superčisto. Zbog prebacivanja u drugu firmu radnice i radnik 2 dana nisu smjeli nastaviti štrajk, a u utorak (2.7.) stupili su u štrajk solidarnosti s preostalim radnicima HFHS-a. Točnije, s jedinim recepcionarom koji je ostao u štrajku kao zaposlenik Ferijalnog saveza.

Tok štrajka i pritisci uprave

Nakon prvog dana štrajka, pa do njegova završetka niti jedan se štrajkaš više nije odlučio vratiti na posao.

Narednih su dana i tjedana štrajkaši bili pod konstantnim pritiskom od strane stare uprave HFHS-a, ali i uprave Superčisto. Već dan-dva od početka štrajka, vlasnik Superčisto se pojavio među radnicima i pokušavao ih natjerati da se vrate na posao - u početku pričama o tome kako on nije imao veze s postupcima uprave HFHS-a, zatim određenom dozom patetike, a na kraju govoreći im da je štrajk ilegalan i da ih uprava hostela od idućeg dana ionako neće pustiti na njihova radna mjesta, odnosno u samu zgradu hostela. Takvi su postupci bili popraćeni negodovanjem štrajkaša, ali je situacija razriješena tek dolaskom sindikalista koji je radnicama i radnicima objasnio da je štrajk posve legalan te da im uprava hostela ne može legalno zabraniti dolazak na njihova radna mjesta.

Tako je i bilo, te su štrajkaši narednih tjedan dana neometano dolazili na svoja radna mjesta. Međutim, uprave HFHS-a i Superčisto odlučile su napasti iz drugog smjera - sudskim tužbama. Prvu je tužbu podnio HFHS, tvrdeći da je štrajk ilegalan jer se poslodavac pridržava Zakona o radu. Drugu tužbu dignulo je poduzeće Superčisto, s namjerom da se dopusti isključivanje s rada radnika koji štrajkaju. Rezultat ovih tužbi na Županijskom sudu u Zagrebu bio je dvosmislen: s jedne strane, štrajk je proglašen legalnim, no istovremeno se dopustilo isključivanje štrajkaša s radnih mjesta[3]Superčisto je potom isključilo s rada polovicu radnika u štrajku, a HFHS je isto učinio s preostalim radnikom zaposlenim u hostelu. Štrajkaši su i nakon toga ostali složni, no više se nisu pojavljivali u okolici svojih radnih mjesta (zbog nemogućnosti pristupa).

Štrajk je službeno završio 20. srpnja, nakon što su štrajkaši uz pomoć sindikata uspjeli natjerati upravu HFHS-a na davanje izvanrednih otkaza, čime su osigurali naknadu za nezaposlene pri HZZ-u. Međutim, sam štrajk nije doveo do željenih rezultata, tj. povratka na stara radna mjesta outsourceanih radnica i radnika te daljnjih pregovora o kolektivnom ugovoru s upravom HFHS-a.

Pokušaji lomljenja štrajka

Štrajk radnika Ferijalnog saveza bio je pod konstantnim pritiscima i pokušajima lomljenja. O dva takva pokušaja već smo ukratko napisali - dolazak vlasnika Superčisto te sudski spor uprave HFHS-a protiv Novog sindikata - no bilo je i drugih. U zadarskom Omladinskom hostelu, primjerice, poslodavac je na mjesta upražnjena štrajkom dovodio štrajkolomce iz Pule i Zagreba, koji nisu bili kvalificirani za poslove koje su tamo obavljali. U Zagrebu su radnice otprije zaposlene u Superčisto bile prisiljene obavljati poslove spremanja i čišćenja odjeće u hostelu, za što dobrim dijelom nisu bile spremne. Uz to, spomenute su radnice tijekom obavljanja poslova u hostelu bile na izmaku snaga jer su prije dolaska u hostel uglavnom bile provele nekoliko sati obavljajući poslove na drugim krajevima grada. Same su radnice iz Superčisto dijelom moralno podržavale radnice u štrajku (ali ne i aktivno podržavale - nemamo dokaza o namjernom usporavanju rada ili drugim oblicima solidariziranja), no neke od njih pokušavale su i natjerati radnice iz hostela na prekid štrajka, pozivajući se na navodno dobre uvjete rada kod novog poslodavca.

Premda donekle marginalno, bilo bi vrijedno spomenuti i stav nekih mladih i studentskih radnika: mlada radnica na neodređeno zaposlena na recepciji gotovo je odmah istupila iz štrajka te uz to dovela studenticu da obavlja upražnjene poslove spremačica. Studentica zaposlena kao spremačica znala je za postojanje štrajka, no na to se nije obazirala, dok je recepcionarka na neodređeno ponekad pozivala radnike da prekinu štrajk. Ovakve pojave imale su moralni, ali i materijalni učinak na mogućnost uspjeha štrajka: hostel ne bi mogao funkcionirati da je recepcija bila u potpunosti blokirana, a štrajk spremačica koji je već uzrokovao gomilanje prljave robe i pad higijenskih uvjeta imao bi još jači učinak.

Vanjska podrška i mediji

Novi je sindikat razglasio početak štrajka u HFHS-u te pozvao novinare na presicu ispred Omladinskog hostela u Petrinjskoj na dan početka štrajka (30. 6.). Došla je nekolicina novinarskih ekipa te su vijesti o početku štrajka bile objavljene na N1 televiziji, HRT-u te nekoliko manjih medija. Međutim, nakon toga je izostao bilo kakav vid medijskog praćenja štrajka.

Zaključak

Iako relativno malenog opsega i u konačnici pretežno neuspješan, i iz ovoga štrajka možemo izvući određene lekcije koje nam mogu pomoći u budućim radničkim borbama. Ponajprije treba naglasiti da su u Hrvatskoj štrajkovi u uslužnom ili turističkom sektoru prava rijetkost, usprkos tome što je turizam jedna od najvećih (ako ne i najveća) grana hrvatskog gospodarstva; s te strane, štrajkaši su u ovom slučaju dobrim dijelom koračali po nepoznatom terenu.

Možda je najbitnija pouka ovog štrajka bila da ukoliko se pokušavamo boriti protiv outsourcinga, potrebno je reagirati i puno prije nego što se taj postupak odvije. Jedan je od problema štrajka u HFHS-u bila razlomljenost radnika nakon provedenog outsourcinga 1. 7., kao i mogućnost legalnog ubacivanja štrajkolomaca iz firme za outsourcing (u ovom slučaju Superčisto), čime je donekle umanjena učinkovitost samog štrajka. Pritisak na upravu HFHS-a vjerojatno bi bio mnogo jači da nitko nije mogao legalno obavljati poslove radnika u štrajku.

Nadalje, osjetio se nedostatak kontakata s radnicima u drugim podružnicama Ferijalnog saveza: utjecaj većeg broja radnih mjesta u štrajku na Upravu nije potrebno naglašavati, no u ovome je slučaju štrajk ostao ograničen na zagrebački i zadarski hostel. Kontakti s radnicima u ostalim podružnicama i njihovo priključenje štrajku u ovome se slučaju moglo najlakše ostvariti njihovim učlanjenjem u sindikat, premda je potrebno naglasiti da su vrlo često potrebne i veze izvan službene sindikalne organizacije, u slučaju da sam sindikat krene popuštati pred zahtjevima poslodavaca. Uz to, štrajk nisu podržali niti radnici HFHS-a zaposleni izvan hostela u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici.

U situacijama poput one kada je novi poslodavac došao štrajkašima i počeo pričati o nelegalnosti štrajka i tome da ih uprava hostela neće pustiti na njihova radna mjesta ponovno je postala jasna potreba za poznavanjem - makar površnim - Zakona o radu. Poznavanje ovog zakona donekle sprečava mogućnost manipulacije radnicima od strane poslodavca. Usprkos tome, moramo imati na umu da sudska praksa često donosi kontradiktorne odluke, koje mogu biti i protivne Zakonu o radu - takvom smo primjeru mogli svjedočiti i tijekom ovog štrajka. No ipak, poznavanje ZOR-a omogućava pobijanje nekih laži koje poslodavci mogu probati iskoristiti za lomljenje štrajka. Zakon o radu također omogućava i korištenje još jednog potencijalno jakog oružja - štrajka solidarnosti - što su radnici i radnice Ferijalnog saveza uspjeli iskoristiti.

Na kraju, premda su se zaposlenici - na određeno i neodređeno - u hostelima HFHS-a držali zajedno tijekom cijeloga štrajka, čime su definitivno pokazali primjer budućim štrajkašima, ponovno se pojavio problem studentskih radnika. Radnici na studentski ugovor nisu sudjelovali u štrajku (što se može objasniti njihovim krajnje nesigurnim položajem), no nisu niti pružali podršku radnicama i radnicima koji jesu štrajkali. Uostalom, sama je činjenica da su studenti pristali na preuzimanje uloge štrajkolomaca vrlo problematična. Ova je pojava nažalost prečesta u Hrvatskoj, te joj je moguće doskočiti samo upornim radom među studentima-radnicima jer mlađe generacije nemaju iskustva s radničkim borbama ili organiziranjem. O fenomenu studentskog rada i organiziranja pisat ćemo u budućnosti.

 

Bivšim radnicama i radnicima Ferijalnog saveza želimo svu sreću u budućnosti te se nadamo da će ova kratka analiza poslužiti u budućim borbama za radnička prava.

Preuzeto sa: kontraklasa.org

]]>
Fri, 5 Oct 2018 09:19:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6407/%C5%A0trajk+U+Hrvatskom+Ferijalnom+I+Hostelskom+Savezu+2018.+%E2%80%93+Analiza
Ljevica čiji je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih neprijatelja već je poražena http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6403/Ljevica+%C4%8Diji+je+horizont+jednako+ograni%C4%8Den+kao+i+onaj+njezinih+neprijatelja+ve%C4%87+je+pora%C5%BEena.html Nikola Vukobratović je povjesničar i član uredništva regionalnog portala Bilten. Od 2013. do 2017. bio je i član uredništva hrvatskog izdanja Le Monde diplomatique, a od 2015. u ulozi njegova glavnog urednika. Hrvatsko izdanje LMD-a na koncu je ugašeno uslijed obustave financijske potpore Ministarstva kulture na početku mandata aktualne ministrice Nine Obuljen Koržinek. Pored toga, Nikola je i nekadašnji urednik izdanja Alerte – Centra za praćenje desnog ekstremizma.

Stipe Ćurković: Prema očekivanjima velikog dijela antikapitalističke ljevice (ili onoga što je od nje ostalo), razmjera ekonomske krize poput one koja je izbila 2007/2008. na dnevni red legitimnih političkih pitanje trebala je vratiti fundamentalna pitanja socioekonomskog uređenja. Nakon nekoliko desetljeća post-hladnoratovskog trijumfalizma, kapitalizam kao sistem se, konzekvencama vlastite oslobođene, «neoliberalne», logike, manevrirao u najveću krizu nakon Velike depresije. Samo financijske intervencije država astronomskih razmjera spriječile su kolaps velikog dijela globalnog financijskog sustava. Već ta činjenica trebala je predstavljati ozbiljan legitimacijski problem za dominanti diskurs o mehanizmima tržišne samoregulacije kao univerzalnom ključu društvenog napretka i panaceji za sve ekonomske i socijalne boljke. Kriza takvih razmjera, vjerovalo se, mora imati dalekosežne političke konzekvence, posebno u kontekstu agresivno promicane politike štednje, koja se u kriznom razdoblju samo zaoštrila.

No svega deset godina poslije, takva pitanja su potisnuta u drugi plan ili su posve nestala iz javnih rasprava. Ono što posljednjih godina dominira političkim raspravama nisu sistemska pitanja socioekonomskog uređenje, nego tzv. «migrantska kriza» i uspon nove desnice, ne samo diljem Europe, nego i u SAD-u, posebno nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. godine. Postavlja se pitanje - što se dogodilo? Kako objašnjavaš taj osjetni zaokret političke klime u relativno kratkom roku?

 

Nikola Vukobratović: Ono što se dogodilo posljednjih desetak godina, odnosno od početka krize, doista bi se moglo nazvati simboličkom smrću teorije o «kraju povijesti». Sam termin i njegov autor Francis Fukuyama već su, doduše, nekih dvadesetak godina ili duže pod snažnom paljbom. Teško je u tom periodu naći neki programatski tekst onoga što si nazvao antikapitalističkom ljevicom bez da se podrugljivo referira na Fukuyamu. Ali, bez obzira na to, mislim da je neosporno da cijelo to vrijeme, dakle još negdje od kraja 1980-ih godina, kod globalnih «donositelja odluka» vlada uvjerenje da je tzv. globalizacija - odnosno zamišljeni sustav «slobodne» svjetske trgovine koju ne ugrožavaju ni zaštitne carine ni (što je još važnije) nerazumni zahtjevi masa u smislu socijalnih prava ili očuvanja okoliša - posljednja riječ povijesti. No unazad nekoliko godina, čak i najistaknutijimopinion makerima počinje se činiti da stvari ipak nisu tako sigurne. Zanimljivo je, doduše, kako se odstupanja od globalizacijskog narativa kolektivno nazivaju «populističkom opasnošću», pri čemu se u istu kantu trpaju toliko različite politike i retorike kao što su daljnja dehumanizacija postupanja na granicama, protivljenja privatizaciji zdravstva ili nametanje uvoznih carina. Čitajući pojedine komentare istaknutih političara ili novinara mogli bismo pomisliti da smo dosad živjeli u svijetu bez ratova, rasizma i granica. I to sve samo zahvaljujući «slobodnom tržištu». Iako se u stvarnosti neke politike doista jesu zaoštrile, tu u osnovi nema nekih novih momenata. Granice nikada nisu bile otvorene, a protekcionizmu su uvijek pribjegavale sve sile koje su bile suočene s ozbiljnom konkurencijom. Iz povijesne perspektive čini se izvjesnim da je protekcionistički program trenutne američke administracije tek reakcija na slabljenje te sile u odnosu na Kinu i da bi do njega došlo bez obzira na to tko je u Bijeloj kući. I nije pritom u pitanju samo Amerika. Je li, na primjer, njemačko postupanje po pitanju grčkog državnog duga bilo izraz «proeuropske», kozmopolitske politike? Prije je bilo samo korištenje institucionalnih mišića radi zaštite interesa nacionalnog kapitala.

 
Ako bismo sumirali promjene koje su se dogodile u posljednjoj krizi, možda bi najbolje bilo reći da su se u smislu ideologije dogodili pomaci, utoliko što se sve manje očekuje da se svijet kreće prema nekoj kozmopolitskoj i liberalno-demokratskoj budućnosti, što znači da se otvara prostor za autoritarnija uređenja. U smislu konkretnih politika, promjene i nisu toliko dramatične kao što se čini na prvi pogled, iako tendencije nisu obećavajuće. Kao što si spomenuo, ljudima «na ljevici», vjerojatno je najveće razočaranje to što kriza nije potaknula gotovo nikakav značajniji zaokret prema socijalnijim, a još manje socijalističkim politikama. To samo pokazuje koliko su naivna bila očekivanja da će se - kao prema nekom zakonu hidraulike - loše socijalno stanje preliti u socijalni pokret ili pak, u jednakoj mjeri naivne, historijske analogije s 1930-im godinama. Tadašnji uzlet ljevice građen je na čvrstim temeljima dobrih pedesetak godina mukotrpnog stvaranja snažnog socijalističkog pokreta. Kako su posljedice krize mogle učiniti socijalne politike općeprihvaćenima ako je desetljećima prije toga jedva bilo ikoga tko bi vidljivo artikulirao socijalističke politike?

Stipe Ćurković: Svjedočimo rekonfiguraciji političkog polja, koja se dosad najdramatičnije ogledava u imploziji socijaldemokracije u velikim dijelovima Europe. Mnogi na ljevici u tom kontekstu govore i o simptomima krize hegemonije neoliberalizma. Povratak «populizma» u tom se kontekstu često čita kao svojevrstan povratak potisnutog socijalnog pitanja, ali ostaje politički presudno pitanje njegove konkretne artikulacije, a ona je danas u mnogim slučajevima i nativistička i ksenofobna. Unatoč historijskim iskustvima koji svjedoče o suprotnom, dijelovi ljevice, čini se, i dalje djeluju pod implicitnom pretpostavkom da posjeduju monopol na artikulaciju socijalnog pitanja, a to, očito, ipak nije tako. Iz toga bi se dalo zaključiti da deficiti ljevice nisu samo taktički ili strateški, nego možda i dublje teorijske naravi, koja bi zahtijevala reviziju nekih dosadašnjih pretpostavki. Dakako, povijest ljevice, posebno u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, puna je takvih poziva na reviziju vlastitih pretpostavki, ali to nije spriječilo njen dugoročni gubitak političkog značaja, koji mnogi povezuju s udaljavanjem od klasne politike. Slažeš li se s time? I ako je povratak klasnoj politici odgovor, kao što mnogi sugeriraju, kako bi ona danas uopće mogla i trebala izgledati? Povratak na njene klasične historijske artikulacije je očito iluzoran, a i pitanje je do koje mjere bi uopće bio poželjan, s obzirom na to da je proizvodio i vlastite ćorsokake - od uskogrudnog sindikalizma do redukcije svih društvenih antagonizama na «primarni antagonizam»?

Nikola Vukobratović:
 Teško je zapravo i izbrojiti koliko je puta socijaldemokracija u političkom smislu navodno «umrla» od početka 20. stoljeća naovamo. No rekao bih da barem od kasnih 1980-ih ona sigurno više ne postoji kao pokret koji se od konkurencije razlikuje specifičnim socijalnim politikama koje bi težile ekonomskoj demokraciji i egalitarizmu. Na neki je način i paradoksalno da se «krizom socijaldemokracije» naziva zapravo kriza neoliberalnog ili globalizacijskog projekta, čija je glavna svrha bila da ojača položaj kapitala u odnosu na rad, i to slabljenjem demokratskih mehanizama te ranije izborenih socijalnih minimuma u smislu primanja i sigurnosti radnika. U mnogim zemljama gdje je došlo do uspona ekstremne desnice i paralelnog slabljenja tradicionalnih radničkih stranaka, između tih dvaju procesa uspostavila se interpretativna veza. Kod liberalnih komentatora, to je tumačenje popularno jer tobože opravdava njihovo uvjerenje kako svi problemi dolaze «odozdo», odnosno iz nižih klasa. Kod socijalističkih komentatora, ta je interpretacija poslužila kao dodatni argument tezi kako je službena ljevica nedovoljno lijeva, odnosno socijalna. No čini se da je situacija ipak nešto kompleksnija. Za početak, ekstremna desnica nije uopće jednoznačno socijalno orijentirana. Dapače, u Austriji i Italiji, gdje je odnedavno na vlasti, ekstremna je desnica upravo najistaknutiji nositelj neoliberalne demagogije, lova na «uhljebe» i kritike socijalne države. Možda se samo u Francuskoj ekstremna desnica eksplicitno pokušala okoristiti kolapsom najveće radničke stranke (Komunističke partije) i to s dosta uspjeha, barem na rudarskom sjeveru zemlje. Ali na nacionalnoj razini, njezina je baza daleko od pretežno radničke. Nova ekstremna desnica je, uostalom baš kao i stara, u smislu baze potpore klasno vrlo šarolik skup, ali zapravo pod čvrstom kontrolom ljudi upravo iz tradicionalne društvene elite. Za austrijsku Slobodarsku stranku (FPÖ) možda glasaju i srpski gastarbajteri, ali njezino se vodstvo regrutira iz opskurnih elitnih «bratstava» s neskrivenim nacističkim simpatijama. Zbog toga nisam uvjeren u tezu da je ta desnica svojom «demagogijom» jednostavno preotela polje ljevici.
 
Problem ljevice nije samo taj što ona više nema monopol na socijalna pitanja (a nekad ga je doista i imala), već to što je ona neprepoznatljiva kao nositelj socijalnih težnji, a pogotovo nositelj nekih socijalno emancipacijskih projekata. Uostalom, u socijalnom smislu desnica nudi samo očuvanje ili jačanje postojeće društvene hijerarhije, u kojoj je doduše čak i domaća radnička klasa stepenicu iznad nekoga, s obzirom na migracije. Za dio stanovništva to možda može biti prihvatljiva platforma ako su ustrašeni mogućnošću daljnje deklasacije, ali vjerojatno primarno zato što ne postoji nikakva uvjerljiva platforma koja bi im nudila više. Čak i u onim zemljama gdje je preživjela infrastruktura povijesnog radničkog pokreta omogućila opstanak ili čak skromnu obnovu tradicionalne ljevice (možda u Britaniji i Portugalu), njezin politički horizont je jedva čuvanje nekih elemenata tzv. države blagostanja.
 
To ne znači da postoji neko lako rješenje i da se zaoštravanjem retorike ili inzistiranjem samo na klasnom pitanju može jednostavno obnoviti ljevica. U biti, rekao bih da ni jedan od povijesnih uspjeha radničkog pokreta nije izboren inzistiranjem na «primarom antagonizmu», kako ga nazivaš. Dapače, Oktobar je dobrim dijelom bio juriš za prekid rata, NOB borba za oslobođenje od okupacije i rješenje nacionalnih antagonizama, revolucije u Trećem svijetu dio procesa dekolonizacije. Uspješni socijalistički pokreti u povijesti nisu se isticali po tome što su «tvrđe» od drugih inzistirali na klasi, nego po tome što su ponudili adekvatna demokratska rješenja za većinu društvenih kontradikcija. Kapitalizam je sustav koji neprestano proizvodi društvena proturječja. Naravno, temeljno je ono između socijalnog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja viška vrijednosti. Ali ono nipošto nije jedino, a često ni najistaknutije. Upravo zato su rodna, nacionalna ili teritorijalna pitanja toliko često igrala odlučujuću ulogu u jučerašnjim borbama. Uopće nije lako prepoznati ključna društvena proturječja, još teže je ponuditi adekvatno demokratsko rješenje za njih, a najteže organizirati na temelju tih rješenja. Ali to je, kako se meni čini, zapravo sažeta formula toga što je socijalizam.

Stipe Ćurković:
 Pojava nove desnice kao konkurencije ljevici po pitanju artikulacije «antisistemskih» raspoloženja (ako ćemo prihvatiti da se o tome radi) ima i taj efekt da povratno normalizira zagovornike statusa quo kao «umjerenu» alternativu svakoj vrsti «ekstremizma» i «populizma», čime se ujedno normalizira i zaklanja historijsko pomicanje tzv. «centra» udesno, posebno na planu socijalne i ekonomske politike, ali sve češće i u promicanju sve agresivnije antiimigracijske politike (i u SAD-u i u EU). Opreka između lijevih i desnih «populizama» s jedne strane i «racionalne» i umjerene politike ideološki navodno neopterećenog centra s druge po mnogočemu podsjeća na jedva kamufliranu reartikulaciju stare teze o dva totalitarizma. Kao što je teorija totalitarizma zaklanjala pitanje o kontinuitetima kolonijalne i imperijalističke politike kapitalističkog zapada s fašizmom tako što je sugerirala dubinsku «obiteljsku srodnost» između fašizma i socijalizma, tako danas teze o srodnostima dvaju populizama zaklanjaju pitanje o kontinuitetu između nove desnice i neoliberalnog common sensea. Ne samo da mnoge (iako ne sve) stranke nove desnice diljem Europe ekonomski stoje na agresivno neoliberalnim pozicijama, nego bi se dalo argumentirati i da one neoliberalni diskurs klasnog prezira prema socijalnim gubitnicima i njegovu kulturu desolidarizacije ekspliciraju i dovršavaju, čineći tako ujedno vidljivim njegove socijaldarvinističke premise i konzekvence. Ta linija argumentacije, oprečna onoj o novoj desnici kao svojevrsnoj «zamjenskoj» ljevici, sugerirala bi i drugačiju socijalnu bazu nove desnice, bliže klasičnim lijevim analizama historijskog fašizma. Koliko ti se takvi argumenti čine plauzibilnim? I smatraš li da opravdavaju rasprostranjene teze o refašizaciji političke klime?

Nikola Vukobratović:
 Složio bih se da je ideja «populizma», na način na koji taj termin koriste ljudi bliski vladajućim krugovima, zapravo tek jedna od artikulacija anakrone teorije totalitarizama. U tom smislu uopće ne čudi to da je pokušava mobilizirati politički centar. Njezina politička funkcija je jasna - očuvanje statusa quo - ali njezino tumačenje suvremene ekstremne desnice je jednako neadekvatno kao i njezino tumačenje povijesnog fašizma. Ti pokreti nisu nikakvo mistično zlo koje ničim izazvano zadesi neku zemlju niti su izraz spontanog ludila inherentnog «nižim slojevima», nego pokušaj jednog dijela društvene elite da se nedemokratskim sredstvima zatome (umjesto da se razriješe) društvene kontradikcije koje proizvodi kapitalizam. Da ne budem previše apstraktan: kome je još sporno da je tzv. migracijska kriza posljedica nejednakog razvoja? Njezino ublažavanje zahtijevalo bi dramatičnu promjenu odnosa zavisnosti između centra i periferije. Ali to bi ozbiljno ugrozilo status quo pa je iz perspektive onih koji za tu kontradikciju nude nedemokratska rješenja stvar lakše zatomiti ubijanjem ljudi na granicama. U tom smislu, u ekstremnoj desnici je doista teško vidjeti nekakav «antisistemski» karakter. Ona sigurno nudi zaoštravanja postojećih politika, a povremeno i neka pogoršanja u političkom sustavu, ali sve to čini u svrhu očuvanja sustava, odnosno načina proizvodnje.
Točno je također da se ono što smo do jučer smatrali političkim centrom posljednjih godina izrazito primaknulo ekstremnoj desnici, što može biti još jedan argument protiv teza o nekom specifičnom karakteru «totalitarizama». U ovom trenutku, u većini zemalja sjeverozapada Europe desni centar je već otvoreno islamofoban. Prema onome što uspijevam pratiti, čak su i danski socijaldemokrati, nekada perjanica ovog pokreta na kontinentalnoj razini, posljednjih godina postali prilično eksplicitno rasistička stranka, iako bi to oni dakako negirali. Ali još nitko nije smislio prikladan eufemizam za politike segregacije i specijalne policijske režime u migrantskim kvartovima, koji se u novom zakonu (koji su podržali socijaldemokrati) službeno nazivaju «getoima». Koliko razumijem, danski socijaldemokrati se ravnaju logikom da svojim rasizmom samo reagiraju na spontane i autohtone narodne zahtjeve te se u njihovom ispunjavanju natječu s ekstremnom desnicom. No zapravo samo aktivno sudjeluju u razmontiranju minimuma demokratskih standarda koje su tijekom posljednjih 150 godina izgradili najvećim dijelom njihovi prethodnici iz povijesnih radničkih stranaka. Što je još gore, sličnom se logikom ravnaju i neke od zapadnoeuropskih stranaka koje se predstavljaju kao obnovitelji ljevice (npr. u Francuskoj i Španjolskoj) u sklopu strategije tzv. lijevog populizma koja neodoljivo podsjeća na odustajanje od historijskih zahtjeva ljevice zbog nesposobnosti da ih se adekvatno artikulira za potrebe suvremenog svijeta. Utoliko i pesimistični ton odgovora: ako je maksimum toga što ljevica danas može ponuditi pokušaj usporavanja najizrazitijih antisocijalnih politika, još k tome povremeno pomiješan s legitimiranjem antidemokratskih tendencija koje nameću i desnica i centar, onda se mislim bez previše oklijevanja može reći kako ta ljevica ne predstavlja nikakav značajniji faktor.
To, doduše, ne znači da je sve izgubljeno. Društvena proturječja koja stvara kapitalizam neće nestati, a time ni pokušaji da ih se razriješi. Zato mislim da za ljevicu pitanje hoće li biti antisistemska i antikapitalistička nije stvar izbora, prilagodbe izbornih strategija ili osobne sklonosti «umjerenosti» ili «radikalnosti», već osnovni smisao njezina djelovanja koji presudno utječe na njezinu strategiju, iako je ne definira u cijelosti. Ljevica čiji je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih neprijatelja već je ionako poražena. Oni koji misle da postoji nekakav nepomirljivi antagonizam između neposrednih potreba ljudi koje organiziraš i antisistemske perspektive u budućnosti vjerojatno nisu do kraja osmislili svoja demokratska rješenja za aktualna društvena proturječja. Uostalom, ta perspektivna doista fundamentalnog drugačijeg društva pogonski je motor ljevice već nekih dvjestotinjak godina. U međuvremenu je ne samo suštinski promijenila svijet, već i ostvarila neka postignuća koja su se svega nekoliko desetljeća činila gotovo nezamislivima. A izgleda kao da je posao tek započet.

Preuzeto sa: rosalux.rs

]]>
Mon, 1 Oct 2018 08:56:33 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6403/Ljevica+%C4%8Diji+je+horizont+jednako+ograni%C4%8Den+kao+i+onaj+njezinih+neprijatelja+ve%C4%87+je+pora%C5%BEena
ŠOK ZADRUGA: UNUTRAŠNJI DIJALOG http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6396/%C5%A0OK+ZADRUGA%3A+UNUTRA%C5%A0NJI+DIJALOG.html U utorak, 25. septembra 2018. godine od 19.00 časova u Centralnoj galeriji Šok zadruge otvorićemo izložbu pod nazivom „Unutrašnji dijalog“.

Ova izložba će predstaviti rezultat rada članova Šok zadruge, kolektivno crtanje najtalentovanijih SAMO DA NE ZALUTAMO, u okviru projekta „Na istom zadatku".

seobe_1dav

Projekat i radionicu je vodio Nikola Džafo, a crtali su Nora Mesaroš, Milan Nešić, Vladimir Ilić, Dejan Jankov, Vid Markovinović, Jovana Budošan, Vesna Vojvodić, Nikola Džafo i drugi.


Osnovu projekta predstavlja aproprijacija slike Paje Jovanovića „Seoba Srba sa Kosova". Unutrašnjim dijalogom, odnosno intervencijom više generacija umetnika različitih potpisa, estetika i poetika na tako nastaloj površini, slici, umetnici se upuštaju u dijalog koristeći vizuelnu komunikaciju kao osnovni način komunikacije.

Incijalni razlog za produkciju rada je poziv predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića na unutrašnji dijalog sa ciljem uključivanja najšire javnosti u prevazilaženje i nalaženje trajnog rešenja za pitanje statusa Kosova. Tema koju obrađuje inicijalna, aproprisana slika je seoba, migracija, izbeglištvo koje je aktuelno ne samo u kontekstu Kosova, već i kao svakodnevnica ogromnog broja izbeglica koji borave ili koriste Srbiju kao deo ture za migraciju ka zapadnoevropskim zemljama iz različitih, ratom zahvaćenih zemalja poput Sirije.


Izložba „Unutrašnji dijalog" se realizuje u okviru festivala „Na sopstveni pogon" Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije.

Preuzeto sa: sokzadruga.com

]]>
Tue, 25 Sep 2018 09:08:35 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6396/%C5%A0OK+ZADRUGA%3A+UNUTRA%C5%A0NJI+DIJALOG
Da li je tačno da su Marks i Engels bili rasisti i zašto nije? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6392/Da+li+je+ta%C4%8Dno+da+su+Marks+i+Engels+bili+rasisti+i+za%C5%A1to+nije.html Bornirani antikomunizam – kužni zadah memljivih suterena svih buržoaskih ideologija i višedecenijski legitimacijski osnov paranoičnog zaverološkog nacionalizma – iskazuje, pored mnogih drugih bestiluka, i potrebu da razloge tobožnjeg „zločinačkog“ delovanja jugoslovenskih – i komunista uopšte – pronađe u navodnom Marksovom i Engelsovom shvatanju o rasnoj inferiornosti pojedinih naroda, a naročito slovenskih. Štaviše, tvrdi se da su Marks i Engels ništa manje nego osnivači „političkog genocida“ i „rasnog istrebljenja“, što je zaumna konstrukcija koja služi kao još jedan u nizu „dokaza“ za zloćudnu mantru o istovetnosti delovanja komunista i fašista. Ovo „otkriće“, koje se protura po Internetu, imamo da zahvalimo istoričaru-liberalu Džordžu Votsonu, profesoru istorije sa Kembridža.

Marksu i Engelsu pripisuje se, dakle, da su tvorci genocidne ideje da pojedine narode (pre svega slovenske, a među njima prvenstveno srpski narod) treba uništiti, što se sve potkrepljuje jednim krivotvorenim stanovištem za koje se tvrdi da pripada Marksu: „Klase i rase koje su preslabe za uslove novog života, moraju nestati [...] One moraju propasti u jednom revolucionarnom holokaustu." Navedeni „citat", koji sažima suštinu opskurnih optužbi na račun Marksa i Engelsa, najčešće se pominje upravo u kontekstu odnosa prema Slovenima (Srbima), zbog niza (od strane osnivača marksizma zaista izrečenih) negativnih kvalifikacija o ulozi slovenskih naroda u istoriji (što jesu sporne generalizacije, o kojima će niže biti reči, ali su daleko od rasizma).

No, pre nego što se pozabavimo ovim detaljnije, potrebno je nekoliko objašnjenja: Marks i Engels koristili su rasni diskurs u meri u kojoj je onovremena nauka bila opterećena rasnim klasifikacijama, ali u pogledu implikacija navodnih rasnih razlika bili su daleko naprednijih shvatanja od ogromne većine svojih savremenika. U svojim radovima oni pišu, na primer, o Arijevcima, što je bio opšteprihvaćen pojam u antropologiji te epohe, ali pišu na način da Arijevcima ne daju nikakvu rasnu prednostne smatraju ih superiornim u odnosu na Semite (što je bila glavna podela). Štaviše, Marks docnije u svojim etnografskim beleškama uz reč Arijevci beleži: „ponovo ova besmislica!" Konačno, poznat je i Engelsov tekst „O antisemitizmu", u kojem kritikuje ovu pojavu. 1 Sa druge strane, zaista su imali izrazito oštar, potcenjivački stil pisanja, vrlo često daleko preko granice dobrog ukusa, uvredljivo se izražavajući kako o pojedincima, tako i o grupama, narodima... Ali to su sasvim efemerne stvari, kojima se samo zamlate mogu baviti na način da na to svode suštinska pitanja marksizma.

Marks i Engels su rasisti taman onoliko koliko su to mogli biti, ilustracije radi, mnogi od vodećih evropskih, pa i srpskih intelektualaca te ili nešto kasnije epohe - od Stojana Novakovića do Jovana Skerlića - koji su pisali o „nekulturnim Turcima", „turskim varvarima", „divljim Arnautima" i slično. Nazvati ih sve rasistima bilo bi preterivanje, iako su neki zaista to bili u smislu koji danas pridajemo tom pojmu (na primer Vladan Đorđević, koji je pisao o Arnautima koji imaju repove, veličine od kozjeg do konjskog). Ali - nuto, nuto - upravo se u slučaju Marksa i Engelsa naglašava i eksploatiše (ko se ne bi dosetio zašto?!) njihova upotreba koncepata koji su danas, naročito u svetlu iskustva Drugog svetskog rata, s pravom neprihvatljivi.2

Previše bi prostora uzelo detaljno citiranje izvora kako bi se ilustrovao način na koji je krivotvoren tobožnji Marksov citat sa početka ovog teksta. To je objašnjeno ovde. Ukratko: tačno je da kod Marksa postoji rečenica da „klase i rase preslabe za nove uslove života moraju odstupiti". U vezi sa ovim treba reći da je u Marksovom tekstu, koji je masakriran kako bi se izvukla ova rečenica, u nastavku objašnjeno da je to „odstupanje" klasa i rasa „previše slabih za prilagođavanje" rezultat po njih razornog dejstva razvoja kapitalizma: dinamika tog razvoja je takva da ih uništava, a ne socijalistička revolucija!

Rečeno je ovde, međutim, da Marks i Engels nisu učitavali superiornost ili inferiornost kolektivnim entitetima. Ali Marks kaže „klase i rase odveć slabe" itd. Činjenica, i tada poznata nauci, bila je da su razni istorijski kolektiviteti nestali kao subjekti istorije. Svakome ko išta zna o marksizmu poznato je da su Marks i Engels isticali, uz zakonomernost istorijskih procesa, i njihovu uslovljenost progresom materijalnih snaga, pa ova formulacija nije ništa drugo nego shvatanje da će, po sili nužnosti istorijskog progresa, nestati oni istorijski subjekti koji ne ovladaju pretpostavkama tog progresa. Da li će neki kolektivni entitet savladati te pretpostavke ili ne, da li će im se aktivno (kontrarevolucionarno u najširem smislu) suprotstaviti isključivo je rezultat društvenih procesa unutar tog entiteta (klase, naroda, „rase"). Eventualna „slabost" da se savladaju ti preduslovi podrazumeva dovedenost do takvog stanja slabosti (primarno - usled dejstva materijalnih činilaca; ili izvedeno - delovanjem ideologije koja povratno utiče na materijalne snage). Ne podrazumeva, dakle, nekakvu datost, naročito ne biološku, pa ni kulturnuTa „slabost" je uvek posledica nekog društveno uslovljenog, materijalnog uzroka.

Ako se vratimo drugom delu citata uočićemo sledeće: tačno je da je Engels (ne Marks!) napisao da postoje „veliki i mali narodi" koji će neminovno „nestati u oluji svetske revolucije". Dakle, ne u „revolucionarnom holokaustu": holokaust (u značenju masovnog ubijanja ljudi) ne postoji u Marksovim i Engelsovim radovima i to je tendenciozna izmišljotina. Prevodilac-„naivac" bio je tako slobodan da pojam „oluja svetske revolucije" prevede kao „holokaust". To objašnjava nameru krivotvorenja, na koju je naseo (da li?) naš genijalni istoričar sa Kembridža, a potom i svi koje je njegovo „otkriće" impresioniralo.

No, i originalan Engelsov citat zahteva objašnjenje, do kojeg se ponovo dolazi malo detaljnijim čitanjem Engelsovih radova (za početak - rečenice koja dolazi neposredno iza navedenog mesta) a svodi se na to da su ti „veliki i mali narodi" čija je sudbina da nestanu zapravo - kontrarevolucionarni. Prema Engelsu, svako kontrarevolucionarno delovanje je, na kraju krajeva, osuđeno na propast. Ako se određeni kolektiviteti (bili oni i čitavi narodi) pozicioniraju kontrarevolucionarno - nestaće u pobedničkoj revoluciji, ne zato što to neko želi ili namerava (genocid), već zato što je to izvestan rezultat pobede revolucije nad kontrarevolucijom i to - u kontekstu u kojem je sintagma o nestanku naroda izrečena - pobede buržoaske revolucije. Ali zašto je Engels apostrofirao u citiranom izvodu baš narode, a ne staleže ili klase?

To nas, zapravo, dovodi do Slovena i Srba. Kod Marksa i Engelsa zaista su se mogle pronaći određene natuknice, naročito o slovenskim narodima, čija konotacija dakako nije povoljna po njih („varvari", „ostaci naroda" i sl.). Osnova negativnog viđenja slovenskih naroda, koje je postojalo kod osnivača marksizma, osobito krajem 1840-ih i početkom 1850-ih, imala je imanentno političko ishodište i ležala je u ulozi carske Rusije kao „evropskog žandarma" i središta svake kontrarevolucionarne i reakcionarne akcije u Evropi posle Bečkog kongresa 1815. Naročito je to bilo izraženo u Revoluciji 1848, kada su ruske trupe ugušile pobunu Mađara. Toj slici doprinosilo je, dalje, to što su se Južni Sloveni u Revoluciji 1848. svrstali uz reakcionarni habzburški presto protiv revolucionarnih Mađara i tako doprineli gušenju mađarske revolucije.

Ali šta su to učinili Mađari, prema onome kako su stvari videli Marks i Engels, čime su zaslužili status „revolucionarnog naroda"? O tome su obojica mnogo pisali, ali evo jednog kratkog sažetka: „Samostalna mađarska revolucija učinila je brz napredak. Ukinula je sve političke privilegije, uvela univerzalno pravo glasa, eliminisala sve feudalne dažbine, radne obaveze i desetke..." Ali onda su se, dakle, umešali carska Rusija, Jelačićevi Hrvati i prilično dezorijentisani Srbi (pomognuti iz Kneževine Srbije) i kao udarna pesnica dvorske kamarile iz Insbruka svemu tome učinili kraj. Nasuprot revolucionarnim Mađarima, oni su bili kontrarevolucionarni.

Donekle je dubiozna Engelsova pretpostavka da će „kontrarevolucionarni narodi" takvi i ostati i otuda, dakle, pasti kao žrtve „svetske revolucionarne oluje", ali je i ta tvrdnja nalazila objašnjenje isključivo u spoljašnjim materijalnim uslovima, a ne u nekim „rasnim" datostima. 3 Marksa i Engelsa nije ni u slučaju Mađara zanimala njihova nacionalna emancipacija sama po sebi: njih dvojica su imali već tada jasno izgrađenu predstavu o nacionalnim revolucijama u feudalnim i polufeudalnim carstvima kao nužnim oblicima ispoljavanja Istorije kao progresivnog puta ka izgradnji, najpre kapitalističkog, a potom socijalističkog društva. Oni su politički podržavali nacionalne revolucije samo ako su one oslobađale energiju za transformaciju odnosa proizvodnje: od feudalnih ili polufeudalnih ka kapitalističkim. Njih nisu interesovali nacionalni pokreti sami po sebi, već samo uslovno, kao facilitator tog progresa u odnosima proizvodnje. Zaostalost proizvodnih snaga u južnoslovenskim krajevima Monarhije činila je da oslobodilački pokreti južnoslovenskih naroda budu viđeni kao isključivo nacionalni, bez potencijala za značajniji razvoj proizvodnih snaga. To je sva osnova Marksovog i Engelsovog tobožnjeg „rasizma" u odnosu na Slovene.

Najspornije kvalifikacije sadržane su u Engelsovom tekstu o mađarskoj borbi. Reč je o izrazu Völkerabfälle, koji je kod Engelsa sinoniman sa izrazom Völkerruinen (Engels koristi oba ova pojma da bi označio Južne Slovene u Monarhiji). U doslovnom prevodu Völkerabfall znači - „otpadak od naroda", 4 a Völkerruinen - „ostaci naroda". Niko se neće iznenaditi što pomalo zapostavljeni istoričar sa početka teksta, profesor Votson, proizvoljno prevodi i kaže: „rasno smeće"! Tek da novim tendencioznim prevodom olakša recepciju svojih konfabulacija o Marksovom i Engelsovom rasizmu.

Kao i u prethodnim primerima, potrebno je samo čitati izvore. Prema Engelsu, austrijski Južni Sloveni, na koje se odnosio pojam Völkerabfälle (Engels uopšte ne apostrofira Srbe, kako se pogrešno tvrdi!), nisu u svojim krajevima imali naročito razvijene kapitalističke odnose, u političkom životu dominirali su konzervativno plemstvo (često stranog porekla) i crkva, a u nacionalnim stremljenjima oslanjali su se na reakcionarnu Rusiju. Dakle, ono od čega su se „otpadili" ovi slovenski narodi bio je moderan koncept naroda i ne radi se ni o kakvom „rasnom smeću". Opšti društveni uslovi opredeljivali su njihovo svrstavanje uz reakcionarne snage - u konkretnom slučaju uz dvor i uz Rusiju - čime su i ti (južnoslovenski) narodi dokazivali svoju kontrarevolucionarnost. Njihov budući nestanak u „oluji svetske revolucije" bio je, po Engelsu, samo nužna posledica takvog sticaja istorijskih okolnosti i niti je imao ikakve veze sa bilo kakvim prirodnim predodređenostima niti je podrazumevao fizičko uništavanje pripadnika tih naroda, već bi se realizovao kao proces njihovog stapanja sa narodima koji su revolucionarni i time u službi progresa. U istom smislu, Engels je, na primer, smatrao da je pokazatelj reakcionarne „tvrdoglavosti" zadržavanje „apsurdne nacionalne posebnosti" saksonskog (dakle germanskog!) seljaštva koje je bilo naseljeno u Transilvaniji, dok je hvalio druge Nemce u Mađarskoj zato što su „postali pravi Mađari". Vidljivo je, dakle, da je korelaciju težnje za zadržavanjem etničkog identiteta, nerazvijenih formi odnosa proizvodnje i kontrarevolucionarnosti Engels uopštavao kao svojevrsnu zakonomernost.

Pošto su bili uvereni u trijumf revolucionarnih pokreta, Marks i Engels su smatrali da svrstavanje u tabor kontrarevolucije vodi, u konačnom ishodu, neminovnoj propasti. Ukoliko su kontrarevolucionarni čitavi narodi - onda se to odnosilo i na njih i to ne po nečijoj volji ili planu, već nužnošću istorijskog progresa, kojem se kontrarevolucionarne snage uzalud suprotstavljaju. Dosta nesrećna generalizacija, ali opet daleko od svakog rasizma. Tu se, dakle, uopšte nije radilo o planiranju ili pozivanju na fizičko uništenje, kako se tvrdi insinuacijama o genocidnoj suštini marksizma, već se konstatovalo da će takvi kontrarevolucionarni činioci iskusiti gubitak istorijske relevantnosti, gubitak statusa subjekta istorije i, u tom smislu, i njihov nestanak je shvatan kao deo istorijskog progresa. Dakle, Marksa i Engelsa je prevashodno interesovao tok i mehanizam Istorije - koji su oni videli kao razvoj kapitalističkih odnosa, uspeh buržoaskih revolucija, omasovljenje proletarijata i, u konačnici, njegovo preuzimanje vlasti u potonjim proleterskim revolucijama.

Kada je u Rusiji oboren feudalizam, posle reformi 1861, njena buržoazija je bila u povoju, a samim tim i proletarijat, ali su opstajali oblici zajedničke zemljišne svojine, za koje se među ruskim socijalistima verovalo da mogu poslužiti kao prečica ka komunizmu. Zato u predgovoru ruskom izdanju Manifesta, 1882. godine, Marks piše: „U Rusiji, naspram brzog cvetanja kapitalističke špekulacije i tek započetog razvitka buržoaske zemljišne svojine, nalazimo više od polovine zemlje u rukama zajedničkog seljačkog poseda. Sada se pita: Može li ruska obščina, taj makar i jako potkopani oblik prastarog zajedničkog zemljišnog poseda, preći neposredno u viši oblik komunističke zajedničke svojine? Ili, mora li ona naprotiv pre toga proći isti proces raspadanja koji sačinjava istorijski razvitak Zapada? Jedini odgovor koji je danas moguće dati na to jeste ovaj: postane li ruska revolucija signal za proletersku revoluciju na Zapadu, tako da jedna drugu dopunjuju, onda može sadašnja ruska zajednička zemljišna svojina poslužiti kao polazna tačka komunističkog razvitka". Iz ovog pitijskog odgovora vidi se da je Marks bio na stanovištu, najpre da revolucija očito može izbiti i u Rusiji (toliko o rasističkim predrasudama), ali zbog specifičnih strukturnih karakteristika odnosa proizvodnje, mogao je da zamisli uspeh ove revolucije samo u međusobnoj korelaciji sa uspehom revolucije na Zapadu. Razlog te uslovljenosti nisu bile razmere ruske lobanje, neke tobožnje organske karakteristike ili navodne umne predispozicije, već faktičko stanje u domenu odnosa proizvodnje.

Nije najmanje važno: začetnik ove konfabulacije o Marksovom i Engelsovom rasizmu, profesor Votson, dolazi nam iz Engleske, zemlje čija se ni intelektualna ni politička elita, još manje društvo (razume se uz čestite izuzetke, ali - izuzetke), nikada nisu do kraja suočili sa razmerama rasističkih predrasuda u „sopstvenom dvorištu", što je i danas tabu u ovoj zemlji. Votson je, kao dugogodišnji član Liberalne stranke, mogao da se, exempli causa, pozabavi stvarnim rasističkim stavovima njenih lidera i uglednih članova kroz istoriju, umesto da vija aveti nepostojećeg Marksovog i Engelsovog rasizma.

Sve velike događaje svoje epohe Marks i Engels su posmatrali sa teorijske distance, ali i sa ostrašćenošću posmatrača koji u događajima vidi otelovljenje sopstvenih misli o Istoriji. Smisao napisanih članaka i knjiga otkriva tu teorijsku ravan, a stil i jezik - strasnu, katkad navijačku involviranost. Bilo je tu, možebiti, i potrebe da se tonom bulevarske štampe pridobije pažnja za ideju. Naročito u ranim radovima, Marks i Engels su u izvesnoj meri zanemarivali značaj nacionalnog pitanja (Srbe i Hrvate je u tabor kontrarevolucije odvela nespremnost Mađara na ustupke kakve su od Beča tražili za sebe), ali to je dakako druga tema. Svojim materijalističkim pogledom na istoriju koji je u središte pozicionirao, u najširem smislu, odnose proizvodnje, Marks i Engels nisu mogli biti dalje od rasizma. U svakom slučaju, bili su u svakom pogledu toliko impresivna pojava u intelektualnoj istoriji i u istoriji uopšte, da je i jalovo i mizerno kritikovati njihovo stvaralaštvo na nivou intelektualnog suterena, metodom - „drž'te lopova". Tim mizernim metodom nije se, naravno, poslužio nijedan od kritičara koji je pisanje Marksa i Engelsa zaista razumeo, pa je, kao ne malo puta, uloga da ispadne najgluplji, u tesnoj konkurenciji unutar falange antimarksista, pripala - istoričaru.

Preuzeto sa: peščanik.net

]]>
Thu, 20 Sep 2018 10:26:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6392/Da+li+je+ta%C4%8Dno+da+su+Marks+i+Engels+bili+rasisti+i+za%C5%A1to+nije
Domaća i regionalna scena na 57. Oktobarskom salonu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6385/Doma%C4%87a+i+regionalna+scena+na+57.+Oktobarskom+salonu.html Oktobarski salon u Beogradu, najveća međunarodna izložba savremene umetnosti u Srbiji, predstaviće u 57. izdanju radove dvadesetak umetnika iz Srbije i regiona, uključujući predstavnike najmlađe generacije, koji su većinom već izlagali u nekim od najpoznatijih institucija u zemlji i svetu.

Najstariji među domaćim izlagačima iz Srbije su Vladimir Veličković i Dušan Otašević, predstavnici evropske i srpske umetnosti od druge polovine 20. veka do danas, koji će se, posle nekoliko decenija, ponovo predstaviti na Oktobarskom salonu.

Za 57. Oktobarski salon "Čudo kakofonije" (The Marvellous Cacophony), koji će biti održan od 15. septembra do 28. oktobra, umetnički direktori i kustosi Gunar Kvaran (Gunnar) iDanijel Kvaran (Danielle) odabrali su iz Srbije i Đorđa OzboltaIvana GrubanovaIvanu BašićMariju ĆalićVuka ĆukaMaju ĐorđevićAleksandru DomanovićNinu IvanovićMartu JovanovićTijanu KojićJelenu Mijić, Branka MiliskovićaNemanju Nikolića, Katarinu Zdjelar i Lidiju Delić, dok će iz regiona učestvovati: Radenko Milak (BiH), David Maljković (Hrvatska), Darja Bajagić (Crna Gora) i Jasmina Cibic (Slovenija).

Vladimir Veličković, foto: Žarko Vijatović

Kroz medij videa, skulpture, slikarstva, performansa... ideja kustosa 57. OS je da se stavi akcenat na raznoliku umetničku produkciju koja kakofoničnom strukturom izložbe premošćuje nacionalne, rasne, generacijske, rodne, klasne i druge kategorije.

Koncept "Čudo kakofonije", prema kustoskoj izjavi, počiva na činjenici da je zapadno shvatanje savremene umetnosti postalo univerzalno i da "kakofonija" od početka 21. veka biva imenitelj disparatnih umetničkih pravaca. Naziv izložbe "Čudo kakofonije" treba da sugeriše konstelaciju dela koja izražavaju svojim oblikom, strukturama i sadržajem, raznolikost i bogatstvo kakofoničnog izraza kao važnog elementa ili stanja u savremenoj umetnosti danas. Kustosi kroz izložbu žele da predoče umetničku produkciju u svetu; razmatrajući različite umetničke scene, različite generacije. Te tako struktuisana izložba predstavljaće "instalaciju kao ogledalo sveta", kao raznorodnu situaciju bogatu kakofonijom.

Branko Milisković, Appointed, foto: Chen Hangfeng

U tom kontekstu, kako su naveli organizatori OS, i predstavnici najmlađe umetničke scene iz Srbije i regiona (Darja BalagićIvana BašićVuk ĆukAleksandra DomanovićLidija DelićMaja ĐorđevićNina IvanovićTijana KojićRadenko MilakJelena MijićNemanja Nikolić i Branko Milisković), često neuhvatljive i van radara, pokazuju diverzitet u pristupu i promišljanju bitnih problemskih pitanja u polju vizuelnih umetnosti.

Maja Đorđević, I will win 3, 220x140 cm, ulje i email na platnu, 2018.

Predstavnike srednje generacije umetnika iz Srbije i regiona (Marija ĆalićJasmina CibicIvan GrubanovMarta JovanovićDavid MaljkovićĐorđe Ozbolt i Katarina Zdjelar) povezuje na neki način učešće na bijenalima, posebno na Bijenalu u Veneciji proteklih godina, kao i njihova ogromna međunardona vidljivost.

Ivan Grubanov radom na 57. OS referiše i nadovezuje se na izložbu "Ujedinjene mrtve nacije" u Paviljonu Srbije na 56. Bijenalu umetnosti u Veneciji. Morfovane zastave i njihovi vizuelni tragovi predstavljaju vezu sa istorijskim tragovima koje nestajanje nacija ostavlja: raštrkana tela, slomljene istorije, mrtve nacije/zemlje, privremena skloništa i oznake dekonstruisanih kolektiva uronjenih u bol i čežnju.

Ivan Grubanov, Ujedinjene mrtve nacije, Bijenale u Veneciji

David Maljković, takođe učesnik 56. Venecijanskog bijenala, predstaviće se radom koji istražuje kovnost kolektivnog i individualnog iskustva vremena i prostora. Maljković posmatračima poklanja radove koji stvaraju sopstveni prostor, vreme i istoriju, a istovremeno nagoveštava odgovore na neizvesnost nedokučive budućnosti. Tako se često igra mogućnostima koje pružaju mediji koji su mu pri ruci, praveći radove sa većom i intuitivnom upotrebom materijala.

Marta Jovanović je učestvovala na 55. Venecijanskom bijenalu u okviru serije razgovora na temu umetnosti performansa Venice Agendas, zajedno sa nekim od najznačajnijih umetnika i kustosa u oblasti performansa, kao što su Džoan Džonas i Hans Ulrih Obrist. U poslednje vreme njeni performansi su počeli da služe kao katarzično oružje za lične borbe sa materinstvom, međuljudskim odnosima i razvodom. Transformacija kroz koju je Marta Jovanović bila prisiljena da prođe ogleda se u nekoliko radova nastalih tokom proteklih godina u kojima sublimirano otelotvoruje svoje lične probleme.

Marta Jovanović, Motherhood

Katarina Zdjelar - umetnica, teoretičarka, profesorka, aktivistkinja, koja živi i radi u Roterdamu i Beogradu, predstaviće novu instalaciju "Not a pillar, not a pile" (Tanz Für Dore Hoyer) koja je kandidovana za najprestižniju nagradu Kraljevine Holandije na polju umetnosti - Prix de Rome. Katarina Zdjelar je predstavljala Srbiju na 53. Venecijanskom bijenalu (zajedno sa Zoranom Todorovićem), na kojem je njen video rad "Savršen zvuk" (2009) privukao izuzetnu internacionalnu pažnju. Rad Katarine Zdjelar "AAA (Moje srce)" (2016), snimljen u jednom kadru, prikazuje mladu ženu koja istovremeno izvodi četiri kompozicije. Dok čuva originalni stil, tempo i ritam pojedinačnih dela, ostaje u ključu različitih muzičkih komada. Tišina, muzika, zvuk i reči izmenjuju se i sudaraju.

Slovenačka umetnica Jasmina Cibic, koja živi i radi u Londonu, bavi se analizom specifičnog nacionalnog, političkog, kulturnog i umetničkog porekla, stvarajući karakterističan, sebi svojstven jezik. Koristi medij filma, instalacije, objekta i fotografije. Predstavljala je Sloveniju na 55. Bijenalu u Veneciji projektom "Za našu ekonomiju i kulturu", nakon čega je doživela i međunarodni uspeh. Radovi Jasmine Cibic čine se kao multimedijalna priča koju čine film i performans - o odnosu umetnosti, politike, arhitekture, gde često za polazište uzima stvarni arhitektonski objekat. Trenutno, njen rad je deo postavke aktuelne izložbe o jugoslovenskoj arhitekturi u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku "Toward a Concrete Utopia".

Jasmina Cibic, Nada Act II

Đorđe Ozbolt, poznat po smelom mešanju istorijsko umetničkih modela i bizarnog humora, manje je poznat domaćoj javnosti, a živi i radi u Londonu od početka 90-ih, gde je studirao slikarstvo na Kraljevskoj akademiji, nakon studija arhitekture na Univerzitetu u Beogradu. Poslednjih godina izlagao je u Koreji (Galerija Baton, Seul, 2017), Engleskoj (Muzej Holburn, Bat, 2015; Herald St, London, 2014; Hauser & Wirth Samerset, Bruton, 2017), Njujorku (Hauser & Wirth, 2015)... Učestvovao je i na brojnim kolektivnim izložbama (Ljubav: prva od 7 vrlina, Centar za savremenu umetnost Hudson Valley, Pikskil, 2015; Zveri Engleske, zveri Irske, Visual Carlow, Karlou, Irska, 2014; Draž kolekcije, Nacionalni muzej umetnosti, Osaka, 2012; Studije figure, Muzej savremene umetnosti, Sent Luis i Praško bijenale, 2007)... U proleće 2017. izdavačka kuća Hauser & Wirth objavila je monografiju o Ozboltovom radu sa tekstom Olivera Bašjanoa (Basciano).

Đorđe Ozbolt, Brave New World

Izložba "Čudo kakofonije" 57. OS, kako je ranije najavljeno predstaviće ukupno 72 umetnika, a biće postavljena u pet prostora u užem centru Beograda - u Kulturnom centru Beograda (Artget, Likovna galerija, Podroom), Muzeju grada Beograda, Galeriji Remont, U10 umetničkom prostoru, kao i u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti.

Među umetnicima su najavljene i neke od svetskih zvezda kao što su Joko OnoOlafur ElijasonTakaši MurakamiLari Bel i Sindi Šerman.

Počeci Oktobarskog salona sežu u 1960. godinu, kada je ustanovljen kao godišnja izložba najboljih ostvarenja u oblasti likovnih umetnosti na domaćoj jugoslovenskoj sceni, a od 1967. godine u selekciju biva uključena i primenjena umetnost. Tokom višedecenijske istorije, OS je menjao koncepciju i oblike organizovanja, pa je krajem 90-ih i početkom 2000-ih uvedena uloga umetničkog direktora, selektora ili kustosa koji je odlučivao o sastavu, koncepciji i sadržaju izložbe, a 2004. godine OS je dobio međunarodni karakter.

Kako su bilo koje promene u manifestaciji (od svog početka, do danas) propraćene uz niz različitih reakcija, tako je bilo i nakon odluke da Oktobarski salon postane međunarodna manifestacija. Pokazalo se da je uključivanje inostranih umetnika i kustosa u OS bila dobra i produktivna ideja kojom se na neki način izašlo iz uskog lokalnog konteksta. Tačno deset godina kasnije, 2014, Skupština grada, kao osnivač OS, odlučila je da se ta godišnja izložba tranformiše u bijenalnu, što je takođe izazvalo burne reakcije.

Posle dve godine pauze, OS je ponovo održan 2016. godine, a umetnički direktor Dejvid Eliot osmislio ga je na temu "Ljubavni zanos", prestavivši radove 67 umetnika iz 26 zemalja, od kojih su neki pozvani, a ostali su odabrani na osnovu konkursa. Ravnopravne nagrade 56. Oktobarskog salona dobili su umetnici Siniša Ilić iz Srbije, Sjun Sun iz Kine i Anastasia Vepreva iz Rusije - odlukom žirija koji su, uz Gunara Kvarana, vinili i istoričarka umetnosti i kustoskinja Prodajne galerije "Beograd" Jelena Krivokapić i umetnik i profesor na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu Milorad Mladenović.

Preuzeto sa: seecult.org 

]]>
Wed, 12 Sep 2018 08:45:12 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6385/Doma%C4%87a+i+regionalna+scena+na+57.+Oktobarskom+salonu
Probno testiranje fašizma je u punom jeku http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6379/Probno+testiranje+fa%C5%A1izma+je+u+punom+jeku.html Djeca u kavezu nisu bila Trumpova “greška” nego marketinško testiranje barbarstva.

Da bismo shvatili što se trenutno događa u svijetu, moramo razmišljati o dvije stvari. Prvo, da smo u testnoj fazi. Drugo, u pitanju je testiranje fašizma - a to je riječ koju treba pažljivo koristiti i ne izbjegavati je kada je posve jasno da upravo ta riječ stoji na obzoru. Zaboravite termin "post-fašistički" - ono s čime živimo je stanje koje prethodi fašizmu.

Donalda Trumpa je lako odbaciti kao neznalicu, ne samo zbog njegovog neznanja nego i iz drugih razloga. No, Donald Trump odlično razumije jednu stvar: marketinško testiranje. Donald Trump je svoj lik stvorio na tračerskim stranicama tabloida New Yorka, gdje ljudi postaju slavni tako što se o njima objavljuju šokantne priče koje se kasnije mogu potvrditi ili negirati, ovisno o tome kako prođu. A on je svoju personu nanovo kreirao putem televizijskog reality showa gdje se ideje koje zagovarate mogu prilagoditi postotku gledanosti. Date neku izjavu, povučete je, prilagodite, pa onda ispočetka.

U postojećem demokratskom društvu fašizam nije nešto što se pojavljuje potpuno neočekivano. Nije lako navesti ljude da se odreknu svojih ideja o slobodi i civiliziranosti. Morate napraviti probu koja, ukoliko je dobro izvedena, ima dva cilja. Zahvaljujući toj probi ljudi se navikavaju na nešto od čega su prvobitno ustuknuli, a onda na osnovu toga možete precizirati svoje poteze i kalibrirati ih. To je ono što se trenutno događa i to samo budale ne vide.

Jedan od osnovnih alata kojim se fašizam koristi je lažiranje izbora - vidjeli smo da je to isprobano prilikom izbora Trumpa, na referendumu o Brexitu i (manje uspješno) na francuskim predsjedničkim izborima. Druga stvar je stvaranje plemenskih identiteta, odnosno podjela društva na međusobno isključive polaritete. Fašizmu nije potrebna većina - on obično dolazi na vlast s oko 40 procenata podrške, a zatim se koristi kontrolom i zastrašivanjem kako bi konsolidirao svoju moć. Dakle, nije važno ako vas većina ljudi mrzi sve dok imate svojih 40 posto koji fanatično podržavaju vašu ideju. To je također nešto što se trenutno testira. Fašizmu je, naravno, potrebna propagandna mašina koja je tako efikasna da za svoje sljedbenike stvara cijeli jedan svemir "alternativnih činjenica" do kojih ne prodire neželjena stvarnost. I u ovom slučaju testiranje je u jednoj vrlo poodmakloj fazi.


Moralne granice

No, kad ste sve ovo poduzeli, predstoji sljedeći korak koji je presudan i obično najteži. Morate pomaknuti moralne granice i uvjeriti ljude da je izuzetna okrutnost prihvatljiva stvar. Poput lovačkih pasa, ljudi moraju osjetiti krv. Moraju osjetiti okus svireposti. Fašizam to čini tako što kod ljudi stvara osjećaj ugroženosti od neke vanjske grupe na koju se gleda s prezirom. To omogućava da se članovi te grupe dehumaniziraju. Kada se to postigne, ulozi se postepeno mogu podizati pa se može krenuti od faze razbijanja prozora do faze potpunog istrebljenja.

To je sljedeći korak koji se sada testira. U Italiji to radi ultra-desničar i ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini. Šta bi bilo da vratimo brodove pune izbjeglica? Pregledajmo ugrubo provedenu registraciju svih pripadnika romske populacije pa da onda vidimo koju će dugmad pritisnuti publika. I Trump je to testirao: pogledajmo šta moji birači misle o uplakanim bebama u kavezima. Pitam se kako će to proći s Rupertom Murdochom.

Gledati na namjerno traumatiziranje djece migranata kao na Trumpovu "grešku", kao što je to tvrdila većina komentatora, je naivno gledanje na stvari i zaslužuje svaku osudu. To je samo proba, a proba se pokazala izuzetno uspješnom. Trumpova tvrdnja, od prošle sedmice, da imigranti "pustoše" SAD je marketinško testiranje spremnosti njegovih birača na sljedeći korak u lingvistici, a to je, naravno, proglasiti imigrante "štetočinama". A slike djece koju odvajaju od njihovih roditelja je test da se vidi mogu li se takve izjave pretvoriti u zvukove i slike. Uvijek se tu radilo o eksperimentu - eksperiment je sada završen (ali samo djelomično) jer se došlo do rezultata.


Djeca nas obmanjuju

A rezultati su vrlo zadovoljavajući. Dobre vijesti dolaze s dva fronta. Prvo, Rupert Murdoch je zadovoljan - njegovi glasnogovornici s Fox Newsa prevazišli su sami sebe u barbarskoj okrutosti: spominjući dijete s Downovim sindromom uz oponašanje životinjskih zvukova i tvrdeći da su uplakana djeca glumci. Posao su radili svesrdno i bez zadrške: čak i smeđe bebe lažu. Ti očajnički jecaji su karakteristični za manipulatorsko ponašanje stranaca koji dolaze da nas opustoše - zar se ne bismo trebali bojati rase čija djeca su u stanju da nas toliko obmanjuju? Drugo, Trumpovi najžešći birači bili su oduševljeni: 58 posto republikanaca podržava takvu brutalnost. Ukupna podrška Trumpu porasla je na 42,5 posto.

Ovo ima izuzetno ohrabrujući efekat za sve one s namjerom da nas uvedu u fašizam. Demokratski svijet je otvorio sezonu krvavog lova. Treniraju se "mišići" koje propagandna mašina treba da bi odbranila neodbranjivo. Milioni i milioni Evropljana i Amerikanaca uče kako da razmišljaju o stvarima koje su do sada bile nezamislive. Pa šta ako se ti crnci utope u moru? Pa šta ako će ti smeđi mališani cijelog života nositi ožiljke? Oni su već, u svojim glavama, prešli granicu morala. Oni su, kao Macbeth, "tek počeli". No, testiranje će biti dodatno precizirano, rezultati analizirani, metode usavršene, poruke izbrušene. A onda se može preći na djela.

Preuzeto sa: nomad.ba

]]>
Mon, 6 Aug 2018 10:59:27 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6379/Probno+testiranje+fa%C5%A1izma+je+u+punom+jeku
Predstava "Smrt fašizmu" na otvorenom i premijera dokumentarca http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6372/Predstava+%22Smrt+fa%C5%A1izmu%22+na+otvorenom+i+premijera+dokumentarca.html SMRT FAŠIZMU: dokumentarna predstava o sećanju na Iva Lolu i porodicu Ribar je nova produkcija nezavisne, omladinske trupe Reflektor teatar. “Mogućnost pobune” je dokumentarac koji polazi od vremena u kome živimo i vraća se na period u kome nismo mogli da živimo jer smo bili okupirani. Nastao je tokom istraživanja o životu porodice Ribar, Slobodi Trajović i periodu u kom su oni živeli, u okviru projekta SMRT FAŠIZMU! O Ribarima i Slobodi. U organizaciji Filmstreet-a, premijerno prikazivanje dokumentarnog filma "Mogućnost pobune" (režija: Ivan Stojiljković) zakazano je za 23. jul od 20.30h na platou ispred Muzeja Jugoslavije. Nakon ove premijere, od 21.15h uslediće četvrto izvođenje najmlađe predstave Reflektor teatra u Beogradu, ovog puta pod vedrim nebom za sve naše sugrađane!

***
"Mogućnost pobune" je dokumentarac koji polazi od vremena u kome živimo i vraća se na period u kome nismo mogli da živimo jer smo bili okupirani. Kroz lociranje perfidnih fašizama kojima smo svakodnevno okruženi, do pitanja šta su uzludne borbe razgovaramo sa preko dvadeset sagovornika; istoričara, ekonomista, pravnika, sociologa, dizjanera, umetnika, partizna pa i sa po kojim herojom. Da li je borba partizana bila uzaludna ako se danas ovako olako prodajemo? Da li heroji kao Ivo Lola Ribar bi danas ustali i odrekli se svog konformizma zarad viših ciljeva i svojih sunarodnika? Da li imaš mogućnosti da se pobuniš? 

Reč reditelja:
Da li sam ja Heroj? Samo zato što se borim, što svaki dan se borim, zato što znam da kažem ne, što umem da kažem nisam vaš, nisam tvoj i što vladaš, niti tvoj koji želiš da zavladaš, ni tvoj koji imaš. Da li smo mi svi heroji koji smo i dalje svoji, koji se nismo priklonili, koji ukazuju na to da može bolje, mi koji znamo da može bolje? Da li su heroji žrtve vremena? Ko se još seća Heroja? Ko još želi heroje? Da li je heroj svakoko se ne krije i ne ćuti jer su se vratila ta vremena? Da li je heroj svakoko se ne plaši? Da li da bi postao heroj moraš da umreš, pogineš, nestaneš, da te nema, da te izbrišu sa lica zemlje? Da li su heroji besmtrni ili ih olako prepštam zaboravu? Da li znaš zašto si živ? 
Ivan Stojiljković

***
Ovo je dokumentarna predstava, ali ne i biografska drama.

Istražujući priču o Ivu Loli Ribaru, njegovoj porodici, verenici Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma, autori predstave žele da, pre svega, kažu nešto o svojoj generaciji; sebi; današnjim herojima i idealima u koje veruju. O tome kako oni razumeju borbu protiv fašizma danas i tome šta priča o porodici Ribar, znači njima lično; u savremenom političkom trenutku obeleženom istorijskim revizonizmom i jačanjem nacionalističkih struja, u region ali i u čitavoj Evropi.

Zamišljena kao angažovana i edukativna, predstava je nastala kroz šestomesečni istraživački proces, koji je podrazumevao niz predavanja, radionica, poseta mestima stradanja i antifašističke borbe u Beogradu, kolektivna čitanja relevantne literature, analize relevantnih filmova i knjiga. Predstava se u velikoj meri zasniva na građi prikupljenoj tokom procesa učenja o Loli Ribaru, njegovom bratu Jurici, njihovom ocu, njihovim drugovima i saborcima. Ideja je bila da ko-autori i izvođači predstave, prođu kroz proces učenja, kako bi, zatim, svoja znanja podelili kroz predstavu.

Autorka koncepta i rediteljka predstave je Milena Bogavac, a tekst je pisan kolektivno, uz učešće izvođača i stručnih konsultanata, odnosno eksperata koji su učestvovati u edukativnom delu procesa. 
Ko-autori i izvođači su: Đorđe Živadinović Grgur, Nina Nešković, 
Strahinja Blažić, Sunčica Milanović i Nikola Živanović. 
***

Ulaz na događaj je besplatan.
Izvor: Reflektor teatar i Filmstreet

]]>
Tue, 17 Jul 2018 10:14:11 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6372/Predstava+%22Smrt+fa%C5%A1izmu%22+na+otvorenom+i+premijera+dokumentarca
Neprijateljska propaganda: Konclogo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6367/Neprijateljska+propaganda%3A+Konclogo.html U očima Valley Eyeweara, australskog proizvođača naočala koji je najnoviju reklamnu kampanju snimio u Jasenovcu, Kameni cvijet je samo dopadljivi postkomunistički chic: zato je moguće u Jasenovcu ono što nije u Auschwitzu i zato se danas smije napraviti nešto što nikome ne bi palo na um onih godina kada su veličanstveni antifašistički spomenici podizani.

Prolazno vrijeme 

Dobrih tjedan dana trebalo je Michaelu Crawleyu - vlasniku i glavnom dizajneru australske tvrtke Valley Eyewear čije ručno rađene, luksuzne naočale nose svjetski superstarovi poput Rihanne i Kanyea Westa - da shvati kako snimanje reklamne kampanje u Jasenovcu nije stvar marketinške strategije nego masovne tragedije: porazno prolazno vrijeme. Da je kojim bizarnim slučajem nekom nadobudnom kopirajteru sinulo da za reklamne kulise iskoristi Auschwitz, Buchenwald ili Treblinku - što je, uostalom, prilično hrabar misaoni eksperiment - proces samospoznaje trajao bi, vjerujemo, kudikamo kraće. Ovako, Crawley na prva zgrožena upozorenja da je prešetavanje manekena ispred Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovićaisto što i simboličko gaženje po ljudskim leševima kritičarima samouvjereno odgovara kako ‘uopće nisu u pravu', a njihova je ‘interpretacija spota pogrešna'. Pa dodaje još kako je ‘razočaran' time što ljudi očekuju da se javno ispriča. Zatim potiho - nakon što se priča zakotrljala ovdašnjim medijima - s web-stranice kompanije uklanja materijale iz Jasenovca, ali ostavlja snimke iz Podgarića, gdje je improviziranu modnu pistu ukrasio Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje. Nešto kasnije, ipak, uklanja i njih. I tada, napokon - punih tjedan dana poslije prvih reakcija, nakon što se oglasila čak i australska židovska zajednica - uspijeva zatomiti vlastito razočaranje ‘pogrešnim interpretacijama', skrušeno poručivši: ‘Nije nam bila namjera nikoga uvrijediti, posebno zato što se ponosimo činjenicom da smo multikulturalni i tolerantni brend'.

Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: sve je to bilo neophodno da Michael Crawley konačno uoči nešto što bi trebalo biti lako vidljivo čak i kroz najtamnija okna luksuznih, ručno dizajniranih Valley Eyewear naočala. Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: ipak nije bilo dovoljno da ga pokoleba u uvjerenju kako je Valley Eyewear ‘multikulturalan i tolerantan brend'. Jer multikultura i tolerancija kojima se Crawley brendira skrojene su po mjeri razvijenog Zapada, one uključuju model naočala neobavezno nazvan ‘Brigada' i drugi koji se bez shvatljivijeg razloga zove ‘Belgrade', one podrazumijevaju editorijale snimane još prije dvije godine pokraj socijalističkih spomenika Bugarske, one ne razlikuju marketinški logo i koncentracijski logor, ne razlikuju novac i Jasenovac. Beograd i Bugarska, Bogdanović i Džamonja, modernistička apstrakcija i spomenički brutalizam: sve je to u osnovi isto, tek fotogenični, egzotični, lako utrživi modni asesoar nejasne istočnoevropske povijesti, tek dopadljivi postkomunistički chic. Zato je moguće u Jasenovcu ono što nije u Auschwitzu, zato se može na periferiji Evrope ono što se ne može u središtu kontinenta i zato se, napokon, danas smije napraviti nešto što nikome - ni u Australiji ni na razvijenom Zapadu - ne bi palo na um onih godina kada su veličanstveni antifašistički spomenici podizani.

 

Totalitarno Tjentište

 

A ukoliko još uvijek gajite izvjesne sumnje u to da je degutantna Crawleyeva reklamna kampanja samo sitni refleks daleko krupnijeg zapadnjačkog revizionizma, dozvolite da vam predstavimo - sasvim prigodno, na petu godišnjicu hrvatskog ulaska u Evropsku uniju - nešto što se zove ‘Kulturalna evropska ruta: Arhitektura totalitarnih režima 20. stoljeća'. Kulturalne rute, inače, stari su projekt Vijeća Evrope, za sada ih ima tridesetak i zamišljene su tako da turiste tematski vode kroz različite države: ‘Vikinška ruta' povučena je od Norveške do Španjolske, ‘Mozartovi putevi' kroz srednjoevropske i zapadne zemlje, ‘Ruta maslinovog drveta' tumara Mediteranom, a za jugoistočnu Evropu rezervirana je, evo, ruta koja pod kapom totalitarizma izjednačava Mussolinija, sovjetske satelitske režime i socijalističku Jugoslaviju. Polazi iz Forlija, rodnog kraja fašističkog diktatora, pa veselo kreće na istok, nižući usput Dom kulture izgrađen pedesetih u slovenskom Velenju, Džamonjin Spomen-kompleks podignut na Kozari i posvećen narodnoj borbi protiv fašizma, Dolinu heroja i spomenik palim borcima na Tjentištu... Mussolini i partizani, fašizam i antifašizam: iz perspektive Evropske unije sve je to manje-više isto, i zove se totalitarizam. Hrvatska, začudo, u projektu za sada sudjeluje samo rudarskim gradovima u Raši i Labinu iz fašističkih tridesetih, ali pošto se stvar još uvijek razvija, neće nas pretjerano iznenaditi pokuša li netko u rutu ubaciti kakav antifašistički spomenik ili socijalistički dom kulture.

 

Pljačke Grčke

 

Blok žalosnih vijesti s evropske periferije zatvaramo u društvu AleksisaCiprasa, uglednog premijera i oglednog primjera kojim je Bruxelles svim zanesenim ljevičarima pokazao kako u Uniji završavaju politički pobunjenici: poraženi, osramoćeni i dobro dresirani. Nesretni Cipras tako ovih dana slavi okončanje osmogodišnjeg ‘programa pomoći' Grčkoj, radosno objavljuje kako je zemlja otplatila dugove zapadnim vjerovnicima i ponovno stekla ‘političku i financijsku nezavisnost', a usput se pretvara da mu je promakla službena objava njemačke vlade prema kojoj je samo ta država na ime kamata Grčkoj u međuvremenu uzela skoro tri milijarde eura: takozvana pomoć od samoga se početka, dakle, sastojala naprosto u surovom lihvarenju prezadužene Atene. Riješivši sa sumnjivim uspjehom pitanje ekonomske baze, dezorijentirani se Cipras podjednako neuspješno okrenuo problemima kulturne razgradnje: tek koji dan kasnije zaputio se u London, kako bi ondje po tko zna koji put uzaludno zatražio povrat slavnog Elginovog mramora, neprocjenjive kolekcije frizova i skulptura što su ih Britanci početkom 19. vijeka nonšalantno pokupili s Partenona pa pospremili u Britanski muzej. Odgovor koji je odande dobio nova je potvrda stare teze da možeš izbaciti Britance iz kolonija, ali ne i kolonijalizam iz Britanije: ‘Muzej je jedinstveni izvor znanja za cijeli svijet', poručili su mu, ‘a skulpture s Partenona presudno su važan dio naše isprepletene svjetske zbirke. One su dio baštine čitavoga čovječanstva i zato nadilaze političke granice.' O tome da je ‘isprepletena svjetska zbirka' prikupljena stoljetnim krađama po porobljenim zemljama u muzeju, izgleda, nisu čuli ništa, pa se zato valjda i ne pitaju zašto opljačkani frizovi ne bi mogli ‘nadilaziti političke granice' u Ateni, umjesto u Londonu. Oni koji se ipak pitaju, odmah cinično odgovaraju da nesposobni Grci ionako ne bi bili u stanju zaštititi i sačuvati vlastite skulpture tako dobro kao što to umjesto njih rade Britanci. Pa smo, eto, na kraju još jednom vidjeli kako kulturna razgradnja precizno odražava ekonomsku bazu: nema, doista, nikakvog razloga da se ispravi nepravda pljačke stare dva stoljeća u državi koju zapadne sile, tek nešto sofisticiranijim bankarskim metodama, legalno pljačkaju i danas.

 

Hotel Zagorje

 

Prošloga tjedna okončan je otužni skandal oko naprasnog skidanja predstave ‘Hotel Zagorje' s repertoara Gavelle, a mi imamo teškoća pri procjeni koji je aspekt priče bjedniji. Činjenica da je predstava eliminirana tek nekoliko dana nakon što je autorica romanesknog predloška Ivana Bodrožiću tjedniku ‘24 Express' žestoko napala novu zagrebačku pročelnicu za kulturu Anu Lederer i njezine neuvijene najave političke cenzure nepoćudne kulture? Obrazloženje ravnatelja kazališta Borisa Svrtana kako je predstava samo prolongirana za jesen 2020. godine, iako njemu mandat ističe već ove jeseni pa s repertoarom 2020. neće imati baš nikakve veze? Pojašnjenje tamošnjeg Kazališnog vijeća koje tvrdi da se predstava zapravo odgađa zato što ‘osjetljivost i dostojanstvo teme kojom se roman ‘Hotel Zagorje' bavi zaslužuje financijski tretman, ako ne jednak, onda i veći od uobičajenog'? Poštovanje koje su vijećnici prema ‘osjetljivosti' i ‘dostojanstvu' teme vukovarskog prognaništva pokazali tako što su autoricu romana pustili da, skupa s režiserkom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić, već neko vrijeme radi na predstavi samo zato da bi im iznenada otkazali angažman od kojeg umjetnice žive? U kakofoniji kontradiktornih lupetanja, ipak glasamo za šutnju Ane Lederer. Novopostavljenoj pročelnici sektor kulture već, evo, puca po šavovima, gradsko kazalište navrat-nanos prekraja repertoar, ponižava angažirane umjetnice i zapomaže kako nema novca, mediji je dovode u izravnu vezu s političkom cenzurom, ali ona ne pronalazi razlog da javno procijedi barem dvije-tri riječi. Nemamo drugog objašnjenja osim da Ana Lederer računa kako je poruka slučaja Gavella i bez njenih pojašnjenja savršeno jasna.

Autor: Boris Postnikov
Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Thu, 12 Jul 2018 11:44:51 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6367/Neprijateljska+propaganda%3A+Konclogo
Prokletstvo evropskog bogatstva http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6363/Prokletstvo+evropskog+bogatstva.html Već sam govorio (u jednom tvitu) o tome koliko svako ko putuje kroz zapadnu Evropu, naročito leti, mora biti impresioniran bogatstvom i lepotom ovog kontinenta i kvalitetom života lokalnog stanovništva. To je manje uočljivo u SAD (uprkos većem dohotku po glavi stanovnika), delom zbog toga što je zemlja veća, a gustina naseljenosti manja: Amerika ne pruža spektakl savršeno uređenih predela načičkanih zamkovima, muzejima i odličnim restoranima koji nude besplatan wi-fi, kakav nas očekuje u Francuskoj, Italiji ili Španiji. Verujem da se osnovano može tvrditi da u istoriji sveta niko nije živeo tako dobro kao što danas žive Evropljani, naročito Italijani. A ipak, kao što znamo, kontinentom se šire teskoba i nezadovoljstvo, ne samo u Italiji: nezadovoljstvo funkcionisanjem evropskog političkog sistema, imigracijom, izgledima za nove generacije, neizvesnošću na poslu, nesposobnošću da se konkuriše jeftinijoj radnoj snazi iz Azije ili da se sustignu američki IT giganti i američka start-up kultura. Ali danas neću govoriti o tome nego o dva paradoksalna „prokletstva bogatstva“, koja u sebi krije evropski prosperitet.

Prvo prokletstvo bogatstva je migracija. Činjenica da je Evropska unija tako prosperitetna i bezbedna u poređenju sa istočnim susedima (Ukrajina, Moldavija, Balkan, Turska) i, što je još važnije, zemljama Bliskog istoka i Afrike, čini je savršenim odredištem za emigraciju. Razlika u dohotku između „stare" Evrope koju čini nekadašnja EU15 i zemalja Bliskog istoka i Afrike ne samo da je ogromna, nego je i u porastu. Današnji BDP po glavi stanovnika u zapadnoj Evropi iznosi gotovo 40.000 internacionalnih dolara, a podsaharski 3.500 (odnos 11 prema 1). Zapadnoevropski BDP po glavi stanovika 1970. godine iznosio je 18.000 dolara, a podsaharski 2.600 (7 prema 1). Budući da preseljenjem u Evropu stanovnik Afrike može udesetostručiti svoje prihode, ne iznenađuje to što uprkos preprekama koje Evropa u poslednje vreme postavlja na migracijske rute Afrikanci i dalje polaze na put u Evropu. (Šta bi odlučio stanovnik na primer Holandije, ako bi mogao da bira između godišnjeg prihoda od 50.000 evra u Holandiji i pola miliona evra na Novom Zelandu?)

Imajući u vidu razliku u dohotku, možemo pretpostaviti da će se migracijski pritisak nastaviti bar još 50 ili više godina - čak i ako Afrika u ovom veku počne da sustiže Evropu (to jest, da beleži veće stope rasta nego Evropska unija). Takođe, u pogledu broja ljudi koji pristižu pred kapije Evrope taj pritisak neće biti stabilan. Budući da je Afrika kontinent sa najvećim očekivanim rastom stanovništva, broj potencijalnih migranata će se uvećati. Današnji odnos broja stanovnika podsaharske Afrike i EU je 1 milijarda prema 500 miliona. Za 30 godina taj odnos će biti 2,2 milijarde prema 500 miliona.

Migracija, kao što znamo, proizvodi neodrživ politički pritisak na evropske zemlje. Čitav njen politički sistem je u stanju šoka - Italija optužuje evropske partnere da su je ostavili na cedilu u migrantskoj krizi, dok Austrija i Mađarska podižu ograde na granicama. Gotovo da nema zemlje u Evropi čiji politički sistem nije uzdrman problemom migracije: tako je došlo do pomeranja udesno u Švedskoj, Holandiji i Danskoj, ulaska AfD-a u Bundestag i rasta popularnosti desničarske Zlatne zore u Grčkoj.

Pored migracije, drugi veliki problem koji izaziva političke nevolje u Evropi je dohodovna i imovinska nejednakost. Nejednakost u Evropi je delom proizvod „prokletstva bogatstva". Bogatstvo zemalja čiji godišnji dohodak već decenijama raste ne uvećava se samo proporcionalno ostvarenom rastu nego i više od toga, zahvaljujući štednji i akumulaciji bogatstva kroz vreme. Švajcarska je bogatija od Indije ne samo mereno godišnjom proizvodnjom dobara i usluga (razlika u BDP-u po glavi stanovnika između ove dve zemlje, izražena na osnovu tržišnog kursa valuta, iznosi oko 50 prema 1), nego je bogatija i po količini bogatstva po odraslom stanovniku (tu je odnos gotovo 100 prema 1).

ZemljaBogatstvo po odraslom stanovniku 2011BDP po glavi stanovnika 2011K/Y koeficijent (ili β)
Švajcarska540.00083.0006,5
SAD248.00050.0005,0
Japan249.00046.0005,4
Kina 21.000 5.6003,8
Indonezija 12.000 3.6003,3
Indija  5.500 1.5003,7

Podaci preuzeti iz Davies, Shorrocks i Lluveras (2013 Credit Suisse Report)

Rast koeficijenta odnosa između bogatstva i dohotka koji se javlja sa rastom prosperiteta implicira da prihodi od kapitala rastu brže nego BDP. Kada je bogatstvo visoko koncentrisano, kao što je slučaj u svim bogatim zemljama, rast udela kapitala u ukupno ostvarenom dohotku gotovo automatski dovodi do rasta dohodovne nejednakosti unutar zemlje. Jednostavnije rečeno, dohodak iz izvora koji su veoma nejednako distribuirani (profiti, kamate, dividende) rastu brže od dohotka iz izvora koji je manje nejednako distribuiran (plate). Otuda, ako sam proces rasta pokazuje tendenciju da generiše veću nejednakost, jasno je da treba uvesti oštrije mere za suzbijanje tog trenda. Ali u Evropi, kao i u SAD, nema političke volje (koju u doba globalizacije, kada je kapital veoma pokretljiv, nije lako prizvati) za podizanje poreskih stopa za bogate, ponovno uvođenje poreza na nasledstvo ili politika koje prednost daju malim investitorima u odnosu na velike. Zato je nastupila politička paraliza, uprkos evidentnim političkim problemima. Kada saberemo ta dva dugoročna trenda: kontinuirani migratorni pritisak i praktično automatski rast nejednakosti, to jest dva problema koji danas truju političku atmosferu u Evropi, i uporedimo dobijenu sliku sa teškoćama koje stoje na putu njihovom odlučnijem rešavanju, očevidno je da možemo očekivati da se politički potresi nastave. Problemi se neće razrešiti za nekoliko godina. Takođe, jasno je da je besmisleno optuživati „populiste" za neodgovorno ponašanje ili tvrditi da su glasači zavedeni „lažnim vestima". Radi se o stvarnim problemima koji traže stvarna rešenja.

Global inequality, 31.05.2018.

Preveo Đorđe Tomić

 

Preuzeto sa peščanik.net

]]>
Thu, 5 Jul 2018 10:15:04 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6363/Prokletstvo+evropskog+bogatstva
Dev9t u Ciglani – Ogledalo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6358/Dev9t+u+Ciglani+%E2%80%93+Ogledalo.html Festival umetnosti Dev9t, inspirisan u četvrtom izdanju pesmom “Ogledalo” Milana Mladenovića, nudi od 15. do 23. juna u Staroj Ciglani u Beogradu raznovrstan muzički, izvođački, filmski, književni i radionički program uz učešće domaćih i stranih umetnika i gostovanje prijateljskih festivala iz Srbije i regiona.

Organizatori su najavili učešće više od 200 slikara, 50 street artista, više od sto fotografa i sto vajara, 20 književnika, kao i 15 arhitekata i deset strip umetnika, čime će Dev9t postati jedna od najvećih umetničkih  kolonija na Balkanu, predstavljajući slikarstvo, vajarstvo, književnost, arhitekturu, fotografiju, film, ples, muziku i strip.

Bogat program obuhvata, između ostalog, i pozorišnu predstavu "Kralj Ibi" u režiji Gorana Jevtića i produkciji samog festivala Dev9t, koja će biti izvedena čak četiri puta (17, 19, 20. i 22. juna).

Rađen prema tekstu Alfreda Žarija, tvorca pata fizike, koji objedinjuje vodviljsko delo sa skaradnim, razuzdanim humorom, pokazujući surovu stranu ljudske prirode, Jevtićev "Kralj Ibi" bitno je drugačiji od verzije koja je imala premijeru 1964. godine, sa legendarnim Zoranom Radmilovićem u naslovnoj ulozi. Glumci su smešteni unutar instalacije koju čine skulpture Viktora Kissa, a atmosferu upotpunjuju filmovi Srđana Ćešića i Džonatana Ingliša, kao i kostimi Tijane Pavlov.

Kralj Ibi, Goran Jevtić i Katarina Jovanović

Najavljeni su i koncerti izvođača MAiKAKezzIskazLjubičiceJelena PetoševićNakedMultietnička atrakcijaLast RizlaFish In Oil. DJ Speedy proslaviće 29. rođendan na Urban Bug faveli, a posetioci će imati priliku da vide i odabrane filmove sa Beldocs festivala i Zagreb film festivala.

Otvaranje festivala Dev9et zamišljeno je kao oslobađanje kreativnosti i predstavljanje najveće skulpture na festivalu od devet metara, koja se tradicionalno pali poslednjeg dana, na zatvaranju tog festivala.

Kralj Ibi, Sonja Vukićević

Dev9t će, između ostalog, predstaviti rad umetnika Miloša Šobajića, čija je kompozicija "Progon" sastavljena od više skulptura koju se šest metra visoke. Ema Bregović predstavlja rad "Ćilim za klanjanje", a mnogi umetnici će stvarati radove pred samom publikom. Na taj nači Dev9t ne postaje samo velika galerija na otvorenom, već i kreativni atelje.

U okviru festivala, skulptor Robert Jurak iz Slovenije i Andrej Minevski stvaraće skulpture pred publikom.

Etno fusion rock atrakcija MAiKA, koju predvodi Ida Prester, imaće na festivalu Dev9t beogradsku promociju debi albuma Balkannibalism. Sastav MAiKA stiže na Dev9t sa turneje na kojoj su binu deleli sa čuvenim Gogol Bordellom, a pre koncerata koje imaju u Britaniji i regionalnim festivalima.

Dev9t, Stara ciglana, foto: Vladimir Jević

Među radionicama se izdvajaju pole dance radionica, koju će održati Holanđanka Yvonne Snimk, te radionice pravljenja maski, zdrave hrane, napravi svoj bedž, stvaranje ukrasa i tapiserija na razboju, pravljenja džinovskih balona od sapunice...

Gete institut, Italijanski kulturni centar i Austrisjki kulturni centar takođe će se predstaviti sa svojim programima.

Kreativni savet Dev9t ove godine čine: Aleksandar GligorijevićVesna GolubovićIvan GračnerArpad SlancikViktor Kiss i kreativni tim festivala.

Dnevne ulaznice su 500 dinara (300 za one koji nemaju), a devetodnevni komplet košta 2.000 dinara (5.000 - donatorska cena)

Festivalski sajt je dev9t.com, a program se nalazi i u Kalendaru portala SEEcult.org

*Mapa Stare ciglane

Preuzeto sa SEEcult.org

]]>
Fri, 15 Jun 2018 14:41:23 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6358/Dev9t+u+Ciglani+%E2%80%93+Ogledalo
PROGRAM DESETOG JUBILARNOG FESTIVALA KROKODIL http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6353/PROGRAM+DESETOG+JUBILARNOG+FESTIVALA+KROKODIL.html Jubilarno deseto izdanje festivala KROKODIL pod nazivom KROKODILovih 10 održaće se od 15. i 16. juna na prelepom amfiteatru ispred Muzeja Jugoslavije. Kroz čitanja, sofa-intervjue i performanse predstaviće nam se Mira FurlanSlavenka DrakulicDubravka UgresicVedrana RudanMarko Vidojkovic, Abdulah Sidran, Marko TomašRumena BužarovskaMarko Šelić Marčelo, Dejan Atanacković, Boris DežulovićNjuz.net sa sa Zoranom Kesićem i NewsBar. Predstavićemo animirani film Untravel Ane Nedeljković i Nikole Majdaka mlađeg i knjigu Ranka Bugarskog Govorite li zajednički? a večernje programe festivala zatvoriće koncerti Kralj Čačka i Bojana Vunturišević.
Festival KROKODIL će i ove godine organizovati raznolike tribine u okviru kojih ćemo se baviti najaktuelnijim društveno-političkim temama iz perspektive kulture. Debatni program održavaće se 16,17. i 18. juna u beogradskom CZKD-u (Birčaninova 21).


Deseti jubilarni festival KROKODIL je kao i svih prethodnih godina besplatan i otvoren za sve. Ovime želimo da zaokružimo deset godina od osnivanja festivala. Od sledeće godine ulazimo u drugu deceniju postojanja te uvodimo nove, unapređene produkcijske i programske prakse. Vidimo se na KROKODILu.

Preuzeto sa www.krokodil.rs

]]>
Mon, 28 May 2018 10:01:42 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6353/PROGRAM+DESETOG+JUBILARNOG+FESTIVALA+KROKODIL
That was it. Sanje Latinović http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6354/That+was+it.+Sanje+Latinovi%C4%87.html That was it. Sanje Latinović Projekcija filma, i razgovor sa autorkom Film oslikava priče generacije studenata 2004. godine sa Vajarskog odseka Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, kojoj je umetnica i pripadala. Snimljen devet godina nakon završenih studija, a osim što prikazuje različite priče pripadnika jedne umetničke generacije, svedoči i o vremenu u kojem živimo - vremenu u kojem biti umetnik više ne znači ništa i u kojem je umetnik sam sebi publika. Prikazan je kao deo multimedijalne izložbe Sanje Latinović,održane marta i aprila ove godineu Galeriji savremene umetnosti u Pančevu, koji je uključivao i performans, o kome će takođe biti reči. 

Iako po vokaciji vajar, Sanja Latinović svoj rad uglavnom fokusira na performansu, videu i foto dokumentaciji, birajući ih kao polja umetničkog izraza kroz koje preispituje i sam medij skulpture, istražujući njegove transformativne potencijale u relacijama materija - prostor - forma - ideja. Njene tematske preokupacije najpre su usmerene na problematizovanje kompleksne pozicije funkcionisanja individue danas, na svakodnevna suočavanja sa brojnim i različitim oblicima društvenih determinisanosti, imperativa, pritisaka. Baveći se više emocionalno psihološkom dimenzijom tih odnosa, umetnica iznosi i artikuliše svoja viđenja u nepretencioznim, svedenim vizuelnim rešenjima/izvođenjima uobličavajući ih u svojevrsne metafore o sindromima, stanjima, procesima koji karakterišu usložnjenu globalnu društvenu sliku.

FB Event: https://www.facebook.com/events/178064409568884/ ]]>
Mon, 11 Jun 2018 09:52:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6354/That+was+it.+Sanje+Latinovi%C4%87
Viktorijanci 21. stoljeća http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6356/Viktorijanci+21.+stolje%C4%87a.html Riječ “viktorijanski” sklona je da pobudi staromodne ideje: žene obučene u korzete, stroge rodne uloge i licemjerstvo za sve stvari koje se tiču seksualnosti. U svijetu u kojem vlada izražen konzumerizam i samoizražavanje, ti se pojmovi samouzdržavanja i samoodricanja iz devetnaestog stoljeća čine beznadno zastarjelima.

Ali, viktorijanski ethos nije mrtav.

On živi i pokazuje se u suvremenom ponašanju gornje srednje klase. Iako su neki aspekti stvar prošlosti, uvjerenje da buržoazija ima mjesto moralne superiornosti nad ostalim klasama i dalje ostaje. Riječ je o preobrazbi klasne privilegije u osobnu vrlinu, čime se podupire socijalna dominacija.

Viktorijanske vrijednosti

Povjesničar Peter Gay upotrijebio je „viktorijansko" kako bi općenito opisao kulturu obrazovane gornje srednje klase Zapadne Europe i Sjedinjenih Država u dugom devetnaestom stoljeću. Naravno, imali su mnogo složenija uvjerenja o spolu, rodu i obitelji, nego što smo zamišljali da imaju.

Viktorijanci možda jesu imali strogi moralni kod, ali su sve vrijeme govorili o seksu, gotovo opsesivno. I, unatoč stereotipima autoritarnih očeva, ovo je razdoblje potaknulo suvremene pojmove roditeljstva. Pravi muskarac nije samo osiguravao svoju obitelj, nego je također bio aktivno involviran za dobro svoje djece.

Iako gornja srednja klasa u devetnaestom stoljeću nije bila toliko licemjerna i stroga kao što smo zamišljali, ona se ipak pridržavala strogih pravila ponašanja. Ovi normativni kodovi odražavali su promjenjivu klasnu strukturu i želju uspinjuće buržoazije da potvrdi svoju moralnu superiornost nad plemstvom, koristeći se vrlinama da izazovu staru aristokraciju koja je bila u središtu političkog, društvenog i kulturnog života. Dok su sinovi gospode (vladajuće klase, op. prev.) lovili i jeli, sinovi bankara i pravnici su radili, gradili obitelji i školovali se.

U Njemačkoj, ključna riječ gotovo je neprevodiva: Bildung, sto znači obrazovanje u obliku osobnog kultiviranja i poboljšanja. Ta je ideja, koja se izražavala na različitim jezicima u različitim narodima, povezivala ovu rastuću klasu zajedno. Samopoboljšanje ih je razlikovalo od dekadentnih 1 posto.

Na primjer, slušanje glazbe postalo je edukativno a ne zabavno iskustvo. Klasična glazba osamnaestog stoljeća djelovala je kao ugodna zabava za aristokraciju. U koncertnim dvoranama, plemstvo je samo polovično obraćalo pozornost na izvođače i glazbu. No, kada je rastuća kapitalistička klasa prisustvovala koncertima, sjedili su mirno i zahtijevali šutnju kako bi se usredotočili na glazbu.

Njemački viktorijanci skovali su termin Sitzfleisch - sjedajuće meso - kako bi opisali kontrolu mišića koja je potrebna za apsolutno mirno sjedenje tijekom koncertne izvedbe. Čak su se i kašalj i kihanje morali suzbiti, da ne bi razbili bilo kakvu koncentraciju i odugovlačili samorazvoj.

Potraga za Bildungom također je zasićena kroz svakodnevni život. Bogate mlade žene, koje se nisu mogle nadati bilo kakvoj karijeri van bivanja suprugama i majkama, naučile su barem jedan strani jezik i uzimale su časove za učenje sviranja na klaviru i pjevanja. Muškarci su često provodili večeri na predavanjima ili sudjelovanju u građanskim organizacijama.

Da bi se ova predanost isplatila, međutim, ovi obogaćeni viktorijanci morali su je prikazati, kako bi njihova razlika od bogatijih i siromašnijih bila očita svima. Oni su tako potrošili zastrašujući postotak svojih prihoda na kućni dekor koji je istodobno pokazao bogatstvo, ukus i skromnost. Znali su da su uspjeli nakon što su imali salon - sobu u kući posvećenoj zabavljanju gostiju, a nedjeljom su cijele obitelji šetale parkom.

Zapravo, diljem Europe i SAD-a, bogate obitelji ustrajale su na izgradnji sve više javnih parkova. Ali, u skladu sa njihovim vrijednostima, ti prostori nisu bili namijenjeni zajedničkom dobru u kojem svatko može uživati, već kao šetališta putem kojih bi pokazali drugima svoje najbolje nedjelje.

Na primjer, Central Park u New Yorku zabranio je javnosti da odlazi na travu ili igra sportove. Djeca su morala izraditi „potvrdu o dobrom ponašanju" u svojim školama prije nego što su im dopustili da se igraju na igralištima. Prodaja piva nedjeljom bila je zabranjena.

Park nije bio namijenjen za slobodno vrijeme radne klase, već za disciplinu. Tamo su radnici naučili poštovati pravilan način uživanja u parku: šetnjom. Fredrick Law Olmstedov rani park služio je kao hram viktorijanskom pojmu prirode kao mjestu poboljšanja.

Fitness moralnost

Iako često i ne vidimo muškarce sa šeširima i žene u suknjama kako paradiraju sa svojom djecom nedjeljom, parkovi ostaju mjesto za prikazivanje vrline i discipline: suvremena fitness kultura savršeno utjelovljuje poboljšanje i disciplinu devetnaestog stoljeća.

Viktorijanci su bili poznati po averziji prema tjelesnoj aktivnosti - što je bilo za proletere.

Fitness i sport počeli su se infiltrirati u život srednje klase u dvadesetom stoljeću, a danas služi istoj funkciji kao šetalište.

Ovog sam prvi put postao svjestan prije devet godina. Živio sam u Grand Rapidsu u Michiganu i uživao u vožnji bicikla kao načina za istraživanje nepoznatog mjesta. Jednog dana odlučio sam posjetiti East Grand Rapids, vrlo bogato predgrađe, jer ima biciklističku stazu oko jezera Reeds.

Kad sam stigao, odmah sam shvatio da sam jedina osoba koja ne nosi odjeću za vježbanje. To ne znači da su svi vježbali - većina je bila u šetnji - ali bili su odjeveni za odlazak u teretanu. Ostali biciklisti su nosili usku odjeću, kao da su na startnoj liniji Tour de Francea.

Ta odjeća šalje poruku: „Nemojte pogriješiti, ne hodamo ili vozimo bicikle za prijevoz. Ovo je vježba." Bogati stanovnici East Grand Rapidsa pretvorili su park u fitness rutinu; njihova oprema prouzročila je da je njihova aktivnost čin poboljšanja.

Trenutačni trendovi vježbanja, kao što su popularna yoga, CrossFit ili industrija mršavljenja, pokazuju predanost samoodricanju i samodisciplini, vrijednostima koje viktorijanci slave. Trčanje maratona postalo je krajnji označitelj: natjecatelji mogu postavljati fotografije na društvenim mrežama kako bi svima pokazali da su mučili svoja tijela na vrlo sofisticiran način.

To se nadovezuje i na svakodnevne aktivnosti. Trader Joe's i Whole Foods ispunjeni su ljudima odjevenim u trening opremu bez znoja na vidiku. Ova odjeća označava njene nositelje kao tip ljudi koji se brinu za svoja tijela, čak i kada ne vježbaju. Yoga hlače i tenisice za trčanje pokazuju vrlinu jednako jasno kao i haljine od korzeta žena iz devetnaestog stoljeća.

Biti fit danas označuje pripadnost klasi, klasnu osviještenost. Kako su kalorije postale jeftinije, pretilost se promijenila od nekadašnjeg znaka bogatstva do znaka moralnog neuspjeha. Danas, biti nezdrav, biti debeo, biti u lošoj formi i slično predstavlja znak slabosti i neuspjeha na isti način koji su u devetnaestom stoljeću predstavljali moralni kodeksi u vezi sa seksualnošću radničke klase.

Obje linije razmišljanja tvrde da se niže klase ne mogu kontrolirati, pa zaslužuju upravo ono što imaju i ništa više. Nema potrebe, dakle, za većim plaćama ili subvencioniranom zdravstvenom skrbi. Uostalom, siromašni će samo potrošiti na cigarete i cheeseburgere.

I tada kao i sada, te zamišljene zdravstvene razlike zagušuju radnička tijela. George Orwell razgovarao je o svom viktorijanskom odgoju, pišući da je bio osposobljen da vjeruje da je „bilo nešto suptilno odbojno u vezi sa radničkim tijelom". U Orwellovom vremenu sapun - ne fitnes - učinio je tu razliku; bio je učen da, njegovim riječima, „niže klase smrde".

Danas, internet registrira klasni horor na web stranicama kao što su ljudi Wal-Marta. Umjesto da ih kao nekoć označavaju kao „neoprane", moderni viktorijanci označavaju ih kao „pretjerano uhranjene".

Dok je buržoazija devetnaestog stoljeća vidjela popunjenije ljude ne kao sramotu koju treba iskorijeniti već kao utješan znak njihova blagostanja, njihovi duhovni potomci su opsjednuti jedenjem zdrave vrste hrane. U posljednjih petnaest godina, organska hrana je otišla od neznatne pojave do apsolutne nužde.

Razmotrite gluten-free pokret - one koji su izabrali ukloniti gluten iz svoje prehrane, a koji nemaju celijakiju i koji zaista moraju potpuno izbjegavati pšenicu. Prije nekoliko godina, šalio sam se da bi pronalazak gluten-free pojedinca u mom seoskom rodnom gradu bio sličan pronalasku cjelokupnih djela Petra Kropotkina u lokalnoj knjižnici. Sada se hrana bez glutena pojavljuje na gotovo svakoj lokalnoj polici supermarketa.

Ova prehrambena disciplina je oblik vrline samoodricanja kojim bi se viktorijanci ponosili.

Majčinski ratovi i školski upisi

Slična dinamika danas napada obiteljski život. Kao i njihovi preci, današnja gornja srednja klasa stavlja veliki naglasak na obitelj. Iako je autoritarnost devetnaestog stoljeća pala, ovo razdoblje prvo je vidjelo djetinjstvo kao izrazit i poseban period života. Roditelji su postupali u skladu s tim.

Odgajanje djece postaje sve teže svake godine, zahtijevajući od roditelja ekstremnu disciplinu i samoodricanje. Nedavna knjiga All joy and no fun zvuči poput glazbe za viktorijanske uši. Što bi moglo biti neozbiljnije i manje obrazovno nego zabava? Nema vremena za zabavu usred zahtjeva modernog roditeljstva.

Majke moraju duže dojiti na dulje vrijeme, davati samo organsku hranu svojoj djeci i zadržati vrijeme provedeno na zaslonu mobitela na nuli. Greške ukazuju na neuspjeh. To je možda najjasnija veza između viktorijanskih vrijednosti tada i sada: ograničavanje žene i pojačavanje rodne hijerarhije.

Moralistički imperativi koji su sada povezani s dojenjem omogućuju radničkoj klasi žene - koje su manje vjerojatne da će dojiti - da budu osuđene na moralni neuspjeh.

Intenzivna roditeljska očekivanja nastavljaju se nakon što djeca malo odrastu. Tada se djecu potiče da sudjeluju u sportovima, a roditelje da se odreknu svoga slobodnog vremena kako bi ih podržali. Ove aktivnosti zahtijevaju vrijeme i novac, upravo dva resursa koje radnička klasa ljudi nema.

Ova proliferacija organiziranih aktivnosti predstavlja oblik poboljšanja: slobodno vrijeme djeteta sada je u potpunosti uključeno u Bildung. A sposobnost pružanja tih mogućnosti djeci prikazana je kao odraz obiteljske moralnosti, a ne njihove ekonomske situacije. Baš kao što su viktorijanske žene morale naučiti svirati klavir i govoriti jedan strani jezik - pokazujući svoju uglađenost nedostupnu drugim razinama društva - moderna djeca igraju nogomet, uče francuski i dobrovoljno volontiraju u lokalnoj udruzi.

No, kamen temeljac moderne potrage za Bildungom sigurno je proces prijave za upis na fakultet. Nema lijepog primjera iz devetnaestog stoljeća za ovaj smiješan novi ritual. Milijuni se ponašaju kao da je sustav težak povlasticama zapravo neka vrsta meritokracije i da se vrijednost osobe može ocjenjivati ​​prestižom škole u koju su prihvaćeni.

Većina Amerikanaca koji idu na koledž prijavljuje se na samo nekoliko škola. No, djeca više klase odlaze na standardne testne pripremne radionice, vježbaju ili putuju tijekom ljeta kako bi imali materijal za svoje prijemne eseje i često se prijavljuju na desetke škola, kako bi se povećale njihove šanse za upis onog s najboljim imenom. Roditelji - bez obzira na stvarne intelektualne sposobnosti svoje djece - mogu se lako odmoriti u znanju da su oni bolje sorte od plebsa koji pohađa državni fakultet.

Bildung za sve!

Današnja gornja srednja klasa održava fikciju meritokratskog društva, baš kao i viktorijanci. Ova priča omogućuje im da podignu svoju ekonomsku poziciju na leđima radnika, koji se poučavaju da njihovi zdravstveni problemi i sumorne karijere predstavljaju pojedinačne pogreške, a ne sistemske poremećaje.

Naravno, vježbanje, jedenje organske hrane i upravljanje djecom da iskoriste svoje slobodno vrijeme na koristan način nisu inherentno loše stvari. Međutim, oni postaju obilježja buržoaskih vrijednosti kada su povezani kako bi potvrdili moralnu superiornost jedne klase nad drugom i opravdali društvenu nejednakost.

Treba se brinuti o zdravlju, hrani i obrazovanju djece. Ali, umjesto da ih vidimo kao načine kako poduprijeti dominantnu klasu, treba ih poboljšati za sve. Zamislite da je sva energija koja se koristila za upisivanje osrednje djece visoke klase u prestižna sveučilista preusmjerena na povećanje dostupnosti i pristupačnosti visokog obrazovanje za sve. Zamislite da je pristup zdravoj prehrani za sve prioritet, a ne ostvarivanje statusa kupnjom najboljih prehrambenih proizvoda. Zamislite, ukratko, kako bi naš svijet izgledao ako bi dominirale socijalističke vrijednosti, a ne viktorijanske (čitaj kapitalističke, op.).

Izvor JACOBIN MAGAZINE

PREVOD Danijel Bukvašević

Preuzeto sa noviplamen.net

]]>
Mon, 11 Jun 2018 10:02:13 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6356/Viktorijanci+21.+stolje%C4%87a
Galerija Haos: Uvredljiva podrška Sekretarijata za kulturu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6351/Galerija+Haos%3A+Uvredljiva+podr%C5%A1ka+Sekretarijata+za+kulturu.html Galerija Haos i žiri nagrade za crtež Fondacije akademika Vladimira Veličkovića odlučili su da vrate 50.000 dinara dodeljenih na godišnjem konkursu Sekretarijata za kulturu Beograda za izložbu dosadašnjih laureata tog prestižnog priznanja za mlade umetnike, smatrajući da je to uvredljiv iznos za takav projekat.

Članovi žirija za Nagradu za crtež - akademik Vladimir Veličković, akademik Dušan Otašević, profesor emeritus dr Irina Subotić, skulptor i profesor Mrđan Bajić i istoričarka umetnosti Borka Božović, jednoglasno su odlučili da vrate javno dodeljena sredstva. Predlažu da ta "suma bude uplaćena u Fondaciju Dragice Nikolić, da bar nešto transparentno uđe na račun te dobrotvorne organizacije", saopštila je Galerija Haos.

Sredstva su odobrena za projekat velike izložbe koja je planirana izvan galerijskog prostora Haosa, uz učešće 25 laureata Nagrade za crtež koju već deceniju dodeljuje Fondacija Vladimira Veličkovića. Za izlaganje je odabrano 50 radova, uz planiranu veću publikaciju/katalog koji bi predstavio uspešne mlade stvaraoce i predložio njihove radove za eventualne otkupe muzejskih institucija. To je trebalo da bude realizovano u nekom većem prostoru, poput Legata Čolaković (MSU) ili Kuće legata.

"Za svakoga ko išta zna o ovom poslu, 50.000 dinara je uvredljiv iznos za ovakav projekat", saopštila je Galerija Haos, koja za godišnji program u 2018. godini, inače, nije dobila od Sekretarijata za kulturu ni dinara.

"Sve dok Gradski sekretarijat nije počeo da sprovodi odluke skandalozno obavljenog konkursa, verovali smo da će biti neke razumne korekcije u dodeli subvencija relevantnim institucijama kulture. Smatrali smo da Gradski sekretarijat ne može ćutke preći preko argumentovanih primedbi pet umetničkih udruženja, Univerziteta umetnosti, nekoliko galerija i mnogih umetnika i umetničkih grupa", navela je Galerija Haos.

Ukazujući da "ne samo da to toga nije došlo, nego su odgovorne osobe zatvorile vrata pred uglednim umetničkim organizacijama koje okupljaju nekoliko hiljada umetnika potpuno ignorišući njihove zahteve", Galerija Haos navela je i da su se članovi konkursne komisije "branili ćutanjem i time dokazali da ne osećaju grižu savesti, jer oni su samo radili po nalogu. Kvalitet programa ih izgleda nije zanimao".

"Šta je preostalo umetnicima čiji su programi ignorisani? Da se ćutke sklone, da se žale publici, pravdajući se pred njom što će ostati uskraćena za dobar deo planiranog programa?", navela je Galerija Haos, koja je bila primorana da stornira tri projekta.

"No, iako vidimo da stručna argumentacija nema šanse kod ljudi koji favorizuju programe za farbanje jaja, proslave modnog jubileja i druge manifestacije toga ‘značaja', onih koji nisu u stanju, na primer, da pronađu prostor za Grafički kolektiv, ne možemo, a da ne dignemo glas protiv. Stalo nam je da javnost bude obaveštena o tome kako se ovaj grad odnosi prema kulturi", navela je direktorka i osnivačica Galerije Haos Borka Božović.

"Iako smo decenijama funkcionisali sa trećinom subvencija od Sekretarijata za kulturu, trećinom od Ministarstva kulture i trećinom od donatora (društveno odgovorne firme) i popunjavali očitu prazninu na našoj likovnoj sceni, onda ipak ne smemo da dozvolimo da se toliko obezvređuju naši napori i omalovažava naš posao, krajnje profesionalno i savesno obavljan za dobrobit naše kulture i prestonog grada", navela je Borka Božović, dodajući da "s kulturom nije samo lepše, ona podrazumeva ogromno umeće i znanje", a da je "bez kulture porazno, odnosno ovako kako se odnosi nadležni Sekretarijat".

Galerija Haos jedina je u Beogradu specijalizovana za crtež, a već treću deceniju uspešno sprovodi koncept prezentacije tog umetničkog izraza.

U Haosu je do 15. juna otvorena izložba dve gošće iz Švajcarske - skulptorke Fransoaz Emeneger (Françoise Emmenegger) i slikarke Kristian Hamašer (Chrisiane Hamacher), koje se predstavljaju skulpturama koje su svojevrsni crteži u prostoru, kao i crtežima direktno na zidu galerije i na papiru.

Rezultati Konkursa Sekretarijata za kulturu Beograda za sufinansiranje projekata u kulturi u 2018. godini izazvali su burne reakcije, a prema analizi Asocijacije NKSS, čak 30% sredstava dodeljeno je organizacijama koje su registrovane ili preregistrovane neposredno pred ili čak i nakon raspisivanja konkursa ili onim organizacijama koje se kulturom uopšte ne bave. Zbog tih i drugih malverzacija i zloupotreba, NKSS je sa grupom reprezentativnih udruženja i Univerzitetom umetnosti u Beogradu zatražilaponištavanje Konkursa za podršku projektima u kulturi grada Beograda za 2018. godinu, javnu raspravu o sprovođenju kriznog konkursa i o utvrđivanju kriterijuma konkursa i izbora članova komisija, objavljivanje kompletne dokumentacije o rezultatima konkursa za 2018. i narativnih i finansijskih izveštaja projekata podržanih 2017, kao i smenu gradske sekretarke za kulturu Ivone Jevtić.

Preuzeto sa sajta SEEcult.org

]]>
Fri, 25 May 2018 08:40:47 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6351/Galerija+Haos%3A+Uvredljiva+podr%C5%A1ka+Sekretarijata+za+kulturu