REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html ČIJA JE OVA NAŠA DIKTATURA? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6250/+%C4%8CIJA+JE+OVA+NA%C5%A0A+DIKTATURA+.html Cik zore — Glasilo Crvene inicijative Kragujevac

Posle održanih predsedničkih izbora u Srbiji, postojao je pokušaj da se pokrenu grđanski protesti koji su se održavali pod parolama: Stop diktaturi, odnosno Protiv diktature. Iako je u jednom trenutku okupljanje počelo da liči na nekakvu mobilizaciju masa, taj uslovno rečeno, pokret se urušio, podelio na tri ili četiri struje (ni sami učesnici nisu baš najsigurniji da li je tri ili četiri) od kojih ni jedna nije uspela da zaživi, bar za sada. O samim protestima, njihovom sadr- žaju i karakteru smo pisali u ranijim brojevima Cika zore, tako da se ovoga puta nećemo baviti analizom ovog pokušaja, već ga povremeno koristiti za ilustraciju onoga što želimo da istaknemo. Pre nego što pređemo na stvar treba istaći suštinski element: od pravilne analize događaja i okolnosti zavisi i pozicija koja se zauzima i mere koje se preduzimaju. Ako analiza nije ispravna, onda se ne može ni zauzeti ispravna pozicija, niti se mogu izvoditi efektne akcije. U novijoj istoriji već smo imali prilike da vidimo da se shvatanje političkih procesa pojednostavljuje do krajnjih granica kako bi se time ubrzala mobilizacija masa. Taj slučaj smo imali sa Miloševićem; sve se svelo na to „da on ode". Slične tendencije postoje i sada sa Vučićem. Zbog neosporno najveće moći među lokalnim političarima oštrica kritike fokusira se na ličnost, proglašava se postojanje diktature i sve se svodi opet na isto - „samo da on ode", pa će se pojaviti i sloboda štampe i standard će skočiti i Srbija će se razviti. Međutim, na stranu katastrofalno iskustvo sa antimiloševićevskom mobilizacijom kada se nije ni zagrebalo po površini problema, već se opet sve svelo na odlazak jednog čoveka, dok je energija masa potrošena, a te iste mase, ne osetivši pozitivne pomake, pale u razočaranje i apatiju. Sada imamo slučaj sa drugačijim društvenim, ekonomskim i političkim prilikama. Iskustvo koje smo stekli za prethodnih pet godina naprednjačke uprave pokazalo nam je sledeće: iako su repovi nacionalizma i radikalskog ratnog huškanja ogromni, naprednjačka uprava je odlično uklopljena u međunarodni poredak na način na koji se to očekuje od jedne države na periferiji sistema; od nje se očekuje da sluša i ona sluša. Sluša MMF, EU emisare, razne druge „prijatelje" i sprovodi politiku koju dobija kao smernice. Od Vučića samog se očekuje da bude garant sprovođenja odluka koje dobije. U Ciku zore smo već pisali o tome na slučaju poskupljenja struje: anonimni, nižerangirani službenik MMF donese papir koji mora da se potpiše, a onda donese i kako će se ta stvar sprovesti. To je mehanizam po kome se odvija fukncionisanje ne samo Srbije, već svih zemalja Balkana i Istočne Evrope. Dakle, od domaćih političara se očekuje jedno: poslušnost međunarnodnim organizacijama i institucijama u službi imperijalizma. U tom smislu, mi smatramo da je nepravilno poslušnike i nižerangirane službenike imperijalizma nazivati diktatorima, jer to ne pogađa suštinu. Sličnu moć kakvu sada ima Vučić jedno vreme imao je i Boris Tadić. Njegova sudbina kao političara može nam biti ilustrativni primer kakvu moć suštinski poseduju ovo lokalni „moćnici", a zapravo sluge. Da bi borba protiv sistema bila uspešna, mi moramo shvatiti koje je mesto na kome počiva moć. Moć u Srbiji više ne počiva u Beogradu. Suštinska moć se preselila u Brisel i Vašington. To, naravno, nikako ne znači da njihove sluge i pomagače na lokalu treba štedeti i ostavljati na miru, ali ne znači ni da im treba davati veći zna- čaj od onoga koji imaju - oni su samo potrošna roba sistema. Nije Vučić taj koji nas ugnjetava, već kapitalizam. Vučić je samo jedan od njegovih bezbrojnih službenika i to ne previše bitnih. U tom smislu, preveliko fokusiranje na jednu ličnost, umesto na sistem, taj isti sistem zapravo štiti i daje mu dodatno vreme za pregrupisavanje oko neke druge ličnosti koja će opet preći put od spasioca do diktatora za nekoliko godina i tako nastaviti tu drevnu igru baveći se nekakvom „borbom protiv korupcije" u sistemu u kome imati mnogo novca znači imati moć. Svesni smo da mnogi mogu pokazati nestrpljenje jer je situacija zaista teška. Ali, baš zato se ne sme gubiti vreme ulaskom u već poznatu igru borbe protiv jedne ličnosti koja niti kreira sistem niti donosi ključ- ne odluke, već se samo stara o tome da te odluke budu sprovedene. Za suštinske promene od istorijskog značenja treba napasti i srušiti sam centar moći, a ne njegove sitne službenike. Diktatura protiv koje se mi borimo jeste imperijalistička i diktatura kapitala i profita. ZA SOCIJALIZAM!

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 16 Aug 2017 12:05:20 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6250/+%C4%8CIJA+JE+OVA+NA%C5%A0A+DIKTATURA+
Štrajkovi u Srbiji: ponor stranih investicija http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6248/%C5%A0trajkovi+u+Srbiji%3A+ponor+stranih+investicija.html Niz štrajkova proteklih meseci ukazuje na pogrešne politike subvencionisanja privatnih investicija i srozavanja radničkih prava.

 

Čitava ekonomska politika vlade temelji se na dve pretpostavke, obe pogrešne. Prva - da se tržište radne snage ne mo­že rešiti domaćim investicijama, i druga - da je za dolazak stranih investicija potrebno oboriti cenu rada i napasti radna prava. Dok prva ne uzima u obzir strukturu nezaposlenosti, koja prema istraživanjima sadrži preko potreban kadar svih nivoa obrazovanja i veština za trenutnu ponudu poslova1, druga zaboravlja da se strani kapital vraća u zemlje i firme porekla te ne nudi nikakav „spas" posrnuloj srpskoj privredi. Ukratko, investicije ne jure jeftin rad nego visoku profitabilnost: niske cene rada ne znače ništa bez državnih subvencija, kao što one ne znače ništa bez povratnog profita. Masovni štrajkovi koji su se nedavno desili uzdrmavaju upravo takvu ekonomsku politiku, a ono što ih spaja je da nastaju u firmama u stranom vlasništvu.

Topografija štrajkova

Fijat Krajsler automobili

Kragujevac - 24. februar. Štrajk kragujevačkih radnika zapravo ne počinje u junu u halama Fijata, nego u februaru u Manjeti Mareli, fabrici za proizvodnju branika, auspuha i plastike za enterijer, koja posluje u okviru Fijatovog sistema proizvodnje.2 Šezdeset od stotinu zaposlenih u delu fabrike koji proizvodi branike pobunilo se zbog malih plata i uprkos smeni radničkog rukovodstva, koje je izmešteno u proizvodnju, nastavilo štrajk sve dok taj deo fabrike nije dobio povećanje plate. Time su prethodili julskim štrajkovima i po formi i po zahtevima.

Dvadeset sedmog juna, 2.000 radnica i radnika organizuje se u dve smene i ulazi u štrajk takođe zbog malih plata. Zahtevi su „ofanzivni": zahtevaju se povećanje bruto iznosa osnovice zarade sa 38.000 na 50.000, bonusi za efikasnost, bolji uslovi rada i obezbeđivanje noćnog prevoza za radnike i radnice koji rade prekovremeno. Iako je po članu 82. kolektivnog ugovora poslodavac obavezan da od prvog dana štrajka uđe u dijalog s radnicima, to se nije desilo sve do 19. jula. Tada izvršni direktor FCA Alfredo Altavila poručuje Vladi Srbije da se, prema politici kompanije, pregovori ne vode dok štrajk traje, i najavljuje spremnost za početak pregovora pod uslovom da se štrajk zamrzne. Nelegalno odugovlačenje i medijski pritisak uticali su i na samu organizaciju štrajka, koji se deli na „prvu" i „drugu" smenu. Dok „prva" smena odlučuje da prekine štrajk, „druga" smena je preglasava i odlučuje da se štrajk nastavi, nakon čega obustava rada traje još sedam dana, do 19. jula. Pored te, postoji podela i u aktivnosti sindikata: dok je Savez samostalnih sindikata bio za prekidanje štrajka, UGS „Nezavisnost" bio je protiv prekida odnosno za nastavak štrajka.

Dok vest nije došla do Italije, odakle su sindikati CGIL i FIOM, inače u dugogodišnjem klinču s menadžerima Fijata, slali pisma podrške kragujevačkim radnicima, srpski ministri su isprva konstantno medijski napadali štrajkače. Premijerka Ana Brnabić neprestano je ponavljala da Srbija svaki dan gubi na BDP-u zbog štrajka koliko i na izvozu (inače netačno, s obzirom na to da profit ne ide Republici Srbiji nego Fijatu), prizivala skrivene političke sile iza štrajkača i, uz ministra privrede Gorana Kneževića, upozoravala da će se proizvodnja preseliti u Poljsku. Ministar rada Zoran Đorđević ostaće upamćen po iskrenoj i emotivnoj molbi zaposlenima u Fijatu da „pokažu malo ljubavi prema Srbiji u svojim zahtevima".

Ponovljene pretnje direktora FCA bile su dovoljne da Vlada Srbije promeni taktiku i, nakon deset dana od štrajka, odluči da uđe u „socijalni dijalog", premda je kao manjinski vlasnik (s 33% učešća) bila u obavezi da to takođe uradi odmah. Nakon toga, uprkos volji dve trećine učesnika štrajka, umesto zakazanog protesta ispred Skupštine grada Kragujevca, 19. jula oba sindikata odlučuju da prihvate obustavu štrajka i početak pregovora s vladom. Predsednik Samostalnog sindikata FCA, ujedno i predsednik štrajkačkog odbora, Zoran Marković priznaje da je u pitanju neobično rešenje: „Ovo jeste presedan u sindikalnoj borbi, da se štrajk završi bez dogovora, ali dobili smo mogućnost da pregovaramo za sve za šta smo se borili svih ovih šesnaest dana".

U utorak 25. jula Marković ispred Samostalnog sindikata potpisuje sporazum s generalnom direktorkom FCA u Srbiji Silvijom Verneti, uz potvrdu ministra Kneževića. Tada su, međutim, izdata dva saopštenja: prema Markoviću, dogovoreno je povećanje plata od 9,54% koje, na negodovanje radnika, neće biti trenutno, nego će se odvijati prema stopi inflacije (što bi inače trebalo da bude slučaj). Prema Vladi, to iznosi 6,7%. Nijedna strana nije odgovorila zašto. Pored toga predviđeno je dupliranje naknade za noćni prevoz i osnivanje Komisije za tehnička merenja radi optimizacije rada uz mogućnost pregovora o uvođenju bonusa za efikasnost od 2018. Cena je, međutim, neustavni pristanak predstavnika sindikata na uzdržavanje od štrajka naredne tri godine.

Dva dana nakon potpisivanja sporazuma, uprava je umanjila akontacije za jul mesec, kako tvrde radnici FCA.

Fabrika rashladnih uređaja Gorenje Valjevo

Valjevo - 12. jula oko 600 radnika druge smene iz obe fabričke hale (proizvodnja frižidera i zamrzivača, u kojoj radi 1500 radnika) formiraju pregovarački tim od petnaest ljudi i ulaze u štrajk od nekoliko sati zbog niskih plata i loših uslova rada. Radnici u proizvodnji i skladištu, održavanju i kontroli kvaliteta rade na ekstremnim toplotama od preko 40 stepeni celzijusa bez klima uređaja, a zarade se u proizvodnji kreću od 200 do 300 evra. Subote su radne, a slobodni dani se koriste u decembru; prekovremeni rad se ne plaća redovno, ili se uračunava u osnovnu zaradu da bi se isplatio zakonski minimalac. Stoga radnici u proizvodnji traže povećanje od 5.000 dinara za 850 zaposlenih i poboljšanje uslova rada. Sindikat preduzeća, koji se u početku ogradio od prekida rada, potpisuje 12. jula s poslodavcem sporazum o toplom obroku, nakon čega radnici, ovoga puta njih 700, uskraćuje poverenje sindikatu i 14. jula ponovo ulaze u štrajk. Do dogovora o povećanju od 4.000 dinara za sve zaposlene osim poslovođa i šefova pogona uz topli obrok od 1.000 dinara za sve bez obzira na radno mesto dolazi 18. jula. Radnike u proizvodnji očekuje i jednokratna isplata od 3.000 dinara zbog teških uslova rada i ugrađivanje klima uređaja.

Fabrika šinskih vozila Goša

Smederevska Palanka - Nakon samoubistva Dragana Mladenovića, koje je obeležilo predizbornu kampanju, radnici Goše su 22. marta ušli u višemesečni štrajk zbog neisplaćenih zarada, koje su u proseku zaostajale do pet godina, dok se sa overavanjem zdravstvenih knjižica kasnilo do dve godine. Ukupan dug preduzeća iznosio je do 600.000 dinara po radniku. Stoga je prvi zahtev radnika bio hitna isplata od 100.000 dinara pomoći po radniku, te sukcesivna isplata zaostalih zarada u šesnaest rata i regularnost budućih isplata, garancije za povezivanje radnog staža te uplata doprinosa za penzijsko i socijalno osiguranje. Petnaestog maja, nakon višemesečnog štrajka, sklopljen je sporazum s poslodavcem u koji su ušli pomenuti zahtevi s rokom isplate prvobitne pomoći do 25. maja.

Međutim, već u tom periodu poslodavac zaostaje sa uplatom celokupnog iznosa (uplativši 70.000 od dogovorenih 100.000), i radnici nastavljaju štrajk. Kako reakcije od vlasti i vlasnika nije bilo, 5. jula oni odlučuju da radikalizuju štrajk tročasovnom blokadom pružnog prelaza na međunarodnom železničkom koridoru Beograd ‒Solun i magistralnog puta prema Topoli, što takođe periodično ponavljaju sledećih dana. Time se de facto blokira slanje porudžbina u Slovačku, gde je sedište kompanije, i dalje porudžbine se uslovljavaju isplatom zarada. Prema saopštenjima, zbog štrajka u fabrici, firma nije u stanju da ispuni svoje obaveze prema kupcima, te su neki od njih već podneli tužbu, dok sudski izvršitelji počinju sa zaplenom imovine. Pored kupaca, firmu je tužilo i nekoliko radnika. Sedamnaestog jula, usled pogoršanja situacije, predsednik štrajkačkog odbora Milan Vujičić s trojicom drugih radnika ulazi u štrajk glađu. Tek 21. jula, nakon pregovora s Vladom, radnici su najavili da neće biti dalje blokade pruge, ali da će se štrajk radnika nastaviti do razrešenja. Štrajk glađu je „zamrznut", a dalji pregovori su bili zakazani za sredu 26. jula.

Prema poslednjim informacijama pregovori nisu uspeli i radnici su najavili radikalizaciju štrajka.

MB Ratko Mitrović - niskogradnja

Beograd - Iako nije pod stranim vlasništvom (i jedini je izuzetak u tome), firma Ratko Mitrović obavlja značajne javne radove i njeni radnici su se priključili štrajkovima. Trinaestog jula se na četiri gradilišta obustavlja rad: u Ruzveltovoj ulici, Ulici Mije Kovačevića, na trgu Slavija i pruzi u Vreocima stotinu radnika prekida s poslom zbog neisplaćenih zarada za februar i maj ove godine. Zdravstvene knjižice im nisu overene od marta, zbog čega ne mogu da koriste zdravstvene usluge, a naknade za odlazak i dolazak na posao za mart, april, maj i jun ove godine takođe nisu isplaćene. Predsednik sindikalne organizacije preduzeća Mile Čolić rekao je za agenciju Beta da je poslodavac Branko Miljković istog dana obećao da će sutra isplatiti majsku platu, i da će se o isplati preostalih dugova dogovoriti sa zaposlenima. Daljih saopštenja u medijima nije bilo.

Krnji sindikalizam i tigrovi od papira

Pored ovih štrajkova, treba pomenuti još: pobunu kragujevačkih radnica u Fori tekstilu 29. marta zbog prekovremenog rada od dvanaest sati za minimalnu nadnicu, štrajk 600 niških radnika korejske firme Jura prošlog aprila zbog sramotnih uslova rada i štrajk radnica i radnika obuće iz Geoxa u Vranju te radnika Falc Easta 15. maja u Knjaževcu, zbog neplaćenog prekovremenog rada. Ono što je svim ovim štrajkovima zajedničko jeste to da su svi oni posledica trenutne ekonomske politike, koja se na duži rok pokazala neodrživom. Pošto vlasti ne samo da odustaju nego i direktno sabotiraju razvoj i održavanje domaće proizvodnje, ne čudi što haotične strane investicije izazivaju krizu reprodukcije domaće radne snage. Pod tim se misli na nemogućnost preživljavanja domaćih radnika u većini sektora privrede Srbije usled malih nadnica, nemogućnosti dugoročnog zapošljavanja te ništavnih radnih prava. Uprkos raznolikoj ponudi radne snage, strane investicije se ulažu mahom u proizvode niskog stepena finalizacije, koji zahtevaju pretežno fizički rad na sklapanju auto-kablova i obuće, šivenje čarapa itd.3 To dovodi ne samo do podzaposlenosti nego i do kratkog radnog veka pomenute radne snage, koja se rotira nakon kolabiranja od iznemoglosti, lošeg zdravlja ili nemogućnosti finansijskog samoodržavanja usled niskih plata.

Međutim, pitanje daljih koraka protiv takvog stanja ostaje otvoreno: iako su štrajkovi izneli na videlo pomenute socijalne protivrečnosti, često se previđa ogromna problematika koja ih prati u pogledu razvoja, međusobnog odnosa i organizacije.

1) Najpre, štrajkovi su se prioritizovali, te se umesto koordinacije stvarala konkurencija. Iako su izražavali međusobnu solidarnost, takođe su se protivili vlastitoj kooperaciji. Tako su Gošini radnici saopštavali da se nalaze u senci Fijata, kooperanti ove kompanije lamentovali nad svojim zavisnim položajem u odnosu na štrajkače u centrali, dok su sami radnici Fijata ostali u senci vlastitih sindikata. Sama Vlada je doprinela tome fokusiranjem isključivo na Fijat, ali ne treba zaboraviti ni da se štrajk Fijatovih radnika uklapa u opšti talas štrajkova u auto-industriji širom Evrope (Audi u Mađarskoj za više plate, Češka Škoda isto, Folksvagen u Slovačkoj, čija pobeda je predstavljala presedan u kontekstu Istočne Evrope).

2) Nije postojala samo prioritizacija štrajkova između različitih preduzeća, nego i unutar jednog te istog preduzeća, u ovom slučaju najviše u pomenutom Fijatu. Formalna solidarnost to ne može maskirati. Suprotno levim projekcijama, ponašanje sindikata bilo je pre regresivno nego progresivno: u Fijatu su usled sindikalnih frakcija sami radnici, prema svojim vlastitim izjavama, ostali u drugom planu, u Goši su sindikati dali samo logističku podršku, ali formalno ne učestvuju u štrajkačkom odboru, u Gorenju su se svesno ogradili od prekida rada.

3) Kod svih sindikata i dalje je prisutan ideologem socijalnog dijaloga. To je odigralo ključnu ulogu čak i u nadasve „ofanzivnom" štrajku Fijatovih sindikata, što je rezultiralo paradoksalnim rešenjem da se štrajk trijumfalno prekida bez ikakvih garancija ispunjenja uslova. Ishod je da Vlada nije uspela da natera Fijat da pregovara sa samim radnicima, ali je radnike uspela da vrati na radno mesto.

4) Posledica stranih investicija po radničko organizovanje često su različiti uslovi s vrlo ograničenim mogućnostima sindikalnog udruživanja (svejedno da li ono cilja na „ofanzivne zahteve", poput dizanja plata i radnih uslova, ili na „egzistencijalne zahteve", poput isplata zakasnelih plata i socijalne pomoći). Zato, umesto favorizacije sindikalnog organizovanja tokom štrajkova treba govoriti o potrebi njegovog transformisanja u duhu dubokih promena tržišta radne snage u Srbiji. Pored standardizacije prekarnog rada ZoR-om, sindikalno delovanje je dodatno ograničeno u firmama pod stranim vlasništvom. Jer, dok domaći sindikati ne prepoznaju prekarne radnike, sami još teže delaju unutar stranih firmi s različitim radnim politikama (najdalje je otišla kineska firma Hestil, koja je nedavno tražila od Vlade izmenu Zakona o radu). U tom smislu, problem udruživanja i organizacije u okviru internacionalizacije proizvodnje ostaje otvoreno.

Kako navodi Bojana Tamindžija iz „Clean Clothes Campaign", koja se bavi radnim uslovima u kompaniji Geox u Vranju:

Sindikati su, s jedne strane, primorani da ulaze u strane kompanije jer su u prethodnim decenijama agresivne deindustrijalizacije ostali bez većeg dela članstva, s sa druge pristaju na kompromise s menadžmentom, ili u protivnom njihovi članovi trpe pritiske. Za sindikate u Srbiji danas je otvoreno jedno široko područje borbe, ali je pitanje resursa i kapaciteta hoće li moći da odgovore na potrebe radništva.

Kada je reč o borbi u nacionalnom i globalnom okviru, Tamindžija zaključuje:

Čest adut stranih kompanija jeste pretnja relokacijom proizvodnje. Osim što su takve pretnje najčešće samo tigrovi od papira, one upućuju na neminovnost internacionalnog sindikalnog povezivanja u okviru određenih sektora proizvodnje, ali i generalno.

Pretnje relokacijom su prazne, i to s razlogom: domaća radna snaga je najjeftinija u Evropi, a među najjeftinijima u svetu. Tako radnici u autoindustriji u Kragujevcu zarađuju 2,25 dolara na sat, u Kini 5, Mađarskoj 6, Češkoj 9,85, a Slovačkoj 12,5 dolara, dok je jedino Indija jeftinija od Srbije u pogledu nadnica, sa 1,09 dolara po satu. Time bi svaka priča o tome trebalo da bude završena: uz državne subvencije koje više puta premašuju troškove plate dok se ne isplaćuju minimalne zarade, ne sme više biti sumnje kuda ide trenutna investiciona politika. Evropsko svetlo na kraju tunela tranzicije pokazalo se na proizvodnim trakama Fijata, a štrajkovi pokazuju da to počinje da shvata i najjeftinija radna snaga današnje Evrope.

  1. O tome vidi: Bradaš, Sarita (2016), Statistika i dostojanstven rad: kritička analiza političkog tumačenja statistike rada, Beograd: Fondacija Centra za demokratiju
  2. Ostali kooperanti koji se često pominju kao potencijalni gubitnici u slučaju izmeštanja Fijata su: SIGIT (proizvodnja plastičnih guma i delova), Džonson Kontrols, Džonson Kontrols MM, HTL, PMC (metalni delovi) Promo Magneto, Manjeti Mareli, Manjeti Mareli Egzaust i zrenjaninski Drakselmajer.
  3. Bradaš, Sarita (2016), Statistika i dostojanstven rad, str. 17.
Autor: Aleksandar Matković
 
Izvor: masina.rs 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 15 Aug 2017 11:51:49 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6248/%C5%A0trajkovi+u+Srbiji%3A+ponor+stranih+investicija
Na drugi pogled: Nije Nemačka ono što se misli http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6247/Na+drugi+pogled%3A+Nije+Nema%C4%8Dka+ono+%C5%A1to+se+misli.html Na prvi pogled, nemačkoj ekonomiji odlično ide i Nemci bi mogli da se pitaju zašto menjati nešto u Berlinu. Ali na drugi pogled je i u privredi mnogo toga što bi moglo neugodno da iznenadi Angelu Merkel.

Prvi utisak je da ide odlično: nemačka privreda solidno raste (1,9 odsto u 2016), stopa nezaposlenosti već decenijama nije bila tako niska; nikad nije bilo toliko prihoda od poreza, ministar finansija može da izađe na kraj sa budžetom i bez novih dugova. I u firmama vlada optimizam, a njihovi proizvodi - od automobila preko mašina pa do farmaceutskih proizvoda - odlično se prodaju u inostranstvu.

Ali nije baš sve tako sjajno: ozbiljan problem predstavlja loša infrastruktura u Nemačkoj: putevi širom zemlje su puni rupa, mostovi su dotrajali, a i škole su u jadnom stanju. To je „glavna slabost Nemačke" piše i u zaključku komisije stručnjaka koja je po nalogu vlade i ministarstva privrede 2014. analizirala stanje infrastrukture. A u protekle tri godine je stanje postalo - još gore.

Putevi i pruge, škole i internet...

Dok se drugde javnost uzbuđuje zbog zastoja u sezoni godišnjih odmora, u Nemačkoj ima više od 1.900 zastoja na putevima - svakog dana, izbrojao je auto-moto klub ADAC! Kada je reč o železničkom saobraćaju, ne prođe dan bez kašnjenja i potpunog ukidanja pojedinih kompozicija; u gradskom i međugradskom javnom prevozu je u pravilu - još gore.

Ili uzmimo za primer vaspitanje i obrazovanje: roditelji svakog desetog malog deteta ne mogu da nađu mesto u obdaništu, iako zakonski imaju pravo na to. Škole su trošne, roditelji često dobijaju pozive na „dobrovoljni rad" - krečenje i uređivanje učionica. Ili: trenutno je u ovoj zemlji 1.041 javni i gradski bazena ili već zatvoren, ili će zbog dotrajalosti i nedostatka novca ubrzo morati da bude zatvoren.

„Javni izdaci se smanjuju, mnoge javne usluge su postale žrtve mera štednje ili su privatizovane a povećane su i cene korišćenja" takvih javnih prostora, žale se i predstavnici sindikata izveštaju Eskpertske komisije.

To nisu tek subjektivni utisci: kada je reč o izdacima za obrazovanje, po statistikama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OESR) za 35 razvijenih zemalja, Nemačka se približava dnu lestvice. U proseku se u tim zemljama izdvaja 5,2 odsto BDP, u Nemačkoj - 4,3 odsto.

Još je tužnije stanje u digitalnoj infrastrukturi: internet brzog protoka putem optičkog kabla u zemljama OESR ima oko 20 odsto korisnika, Japan i Južna Koreja su tu rekorderi sa 75 odsto, ali i zemlje Skandinavije, uključujući i „nove" zemlje EU na Baltiku su daleko odmakle. A država koja se hvali svojom „Industrijom 4.0"? Koliko je korisnika obuhvaćeno u Nemačkoj? Tačno - 1,6 odsto!

Zato Nemačka već pada na tabeli privredne konkurentnosti i to više nije zabavno ni ovdašnjoj industriji, i preduzetnicima, ni biračima koji će ove jeseni izaći na izbore za nemački parlament.

A koliko imam u džepu?

Može se reći da mnoge birače zapravo ne zanima „velika ekonomija" i da ne razumeju značenje ekonomskih pokazatelja dok su im puni novčanici. U periodu od 2000. do 2011. je Nemcima realno, dakle ako se odbije inflacija, ostajalo u džepu 1,8 odsto manje nego na početku tog perioda! Za razliku od Nemaca, Danci, Britanci, Francuzi ili Amerikanci su u tom razdoblju mogli da se raduju povećanju prihoda od 10 do 16 odsto. Naravno, to pre svega pogađa srednji sloj - koji se i na političkoj lestvici u prvom redu postavlja kao „centar". A njemu preti odumiranje: „Statistička sredina se po svojim prihodima se ravnomerno smanjuje", piše istraživanju Instituta za rad Univerziteta Duizburg-Esen.

Jer dok sredina nestaje, rastu prihodi onih imućnijih - i broj onih koji sve manje zarađuju. „Ukupno gledano, ovi nalazi pokazuju sve veću neravnomernost u raspodeli prihoda", pišu analitičari. Jer koliko god se Berlin hvalio stopom zaposlenosti, Nemačka ima najveći udeo onih koji rade za platu koja iznosi svega dve trećine prosečne zarade ili manje. Tu je 23 odsto takvih zaposlenih, dok je ne samo u Danskoj ili Finskoj, nego i u Italiji ili Francuskoj takvih ispod 10 odsto, u Belgiji i Švedskoj čak i manje od pet odsto.

Čak i statistike o nezaposlenosti, ako se malo bolje pogledaju i povežu sa nekim drugim podacima, pokazuju dramatičnu sliku. Zvanično je obavljeno da je ovog maja bilo manje od dva i po miliona osoba bez posla. Ali kako to onda povezati sa statistikom prema kojoj čak 6,2 miliona osoba zavisi od pomoći države? Radi se o čitavoj armiji građana koji rade, ali koji svojom platom ne mogu da izdržavaju sebe i svoje porodice. Jer broj onih koji primaju pomoć od velike reforme socijalnih sistema pomoći nije ni izdaleka pao toliko koliko je na papiru pao broj nezaposlenih.

Dve strane medalje

Otvorenih pitanja ima napretek: da li da vlada otvori blagajnu za infrastrukturu i obrazovanje? Ili da sa tim pričeka do recesije da bi joj to poslužilo kao svojevrsni New Deal? Treba li spustiti poreze - i kome? Ako uopšte, onda „pošteno" i svima kao što i ovaj puta najavljuje CDU Angele Merkel? Ili pre svega onima sa srednjim i nižim prihodima, a bogataši da plaćaju i više - o tome razmišljaju Socijaldemokrate. I kako uopšte postići „novu socijalnu pravdu", o kojoj govore stranke levice uoči izbora?

A onda su tu i „velike" teme koje nužno zadiru i u privredu i opterećuju blagajnu: izdaci za izbeglice i došljake, pa troškovi okretanja ekološkoj energiji. Ne treba zaboraviti i teret za nemačke građane ako se doista uvedu „evropske" obveznice, teško će biti da se izbegne još jedan otpis dugova Grčkoj... Mnogo je olujnih oblaka na horizontu.

Jedno je sigurno: čak ni u Nemačkoj stanje u privredi neće biti potpuno pouzdani pokazatelj za to ko će slaviti nakon ovih izbora za Bundestag.

Izbor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 31 Jul 2017 10:16:14 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6247/Na+drugi+pogled%3A+Nije+Nema%C4%8Dka+ono+%C5%A1to+se+misli
Promjena okvira #1 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6244/Promjena+okvira+1.html U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.


Mozaik:


[00:00:57] Danijela Dolenec / Uvodna riječ zimskog seminara Zelene akademije | integralna snimka
[00:03:35] Andreas Novy / Avenues of Alternative Economic Thought/Policy in Europe | integralna snimka
[00:03:59] Marko Kostanić / Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji | integralna snimka
[00:04:32] Vladimir Simović / Bilans stanja
[00:05:09] Jelena Veljić / Bilans stanja
[00:06:17] Tomislav Pletenac / Velečastivi na Filozofskom: klerikalizacija visokog obrazovanja? | integralna snimka
[00:07:04] Chto Delat: The Tower - Songspiel | integralna snimka
[00:07:46] Nikolaj Olejnikov / Prakse učenja grupe Chto Delat kao sredstva za izgradnju zajednice | integralna snimka uskoro
[00:09:38] Zdravko Popović / "Pojmovnik" - Mali rječnik društvene promjene | integralna snimka
[00:11:15] Dean Duda / Politički leksikon: Širenje područje borbe: Kultura | integralna snimka
[00:11:50] Iva Marčetić / Stambeno pitanje i kriza stanovanja | integralna snimka
[00:12:33] Luka Korlaet / Stambeno pitanje i kriza stanovanja
[00:13:35] Marina Ivandić / Klimatske promjene kao prilika za izgradnju pravednijeg svijeta | integralna snimka uskoro
[00:58:06] Otilia Široka / Noćni marš - 8. mart | integralna snimka


Prilog o fašizmu

[00:14:58]
Boris Buden: Ustav je posthistoricistička bajka | integralna snimka i tekst intervjua
Luka Matić: Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma | cjeloviti tekst intervjua
Ivana Perica: Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška | proširena, prilagođena verzija intervjua
Nikola Vukobratović: Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije | proširena, prilagođena verzija intervjua


Intervju s Hilary Wainwright: Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama

[00:36:53]
cjeloviti tekst intervjua
Emisija je prikazana 29.4.2016. na Tv Istra, gdje se prikazuje zadnji petak u mjesecu.

Emisija je financirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije Republike Hrvatske.    

Izvor: slobodnifilozofski.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 25 Jul 2017 14:03:53 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6244/Promjena+okvira+1
Komplementarnost u borbi za sekularnu državu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6242/Komplementarnost+u+borbi+za+sekularnu+dr%C5%BEavu.html S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.

Liberalizam se iz radikalno lijevih pozicija često predstavlja kao antagonist progresivnoj društvenoj promjeni ili kao nešto što valja denuncirati. U čemu leži razlog tome?

 

Ne mislim da liberalizam treba denuncirati, a on je u svakom slučaju antagonist u nekim svojim aspektima prema onome kako na ljevici shvaćamo društvenu promjenu i poželjno društvo. Rekla bih da je antikapitalistički stav ljevice osnovni kriterij koji je dijeli od liberalizma. Međutim, ljevica postoji u raznim formama. Neke struje na ljevici žele sve odmah, nasilnim sredstvima, neki postepeno, parlamentarnim sredstvima, ali u konačnici se uvijek radi o dokidanju kapitalizma i ostvarivanju nekog društva gdje će jednakost i sloboda, dva osnovna načela koja su zajednička za liberalizam i socijalizam, biti dovedena u nekakav harmoničan odnos. Prema tome, mislim da je „denunciranje" krivi termin i da je jednostavno potrebno odnositi se kritički i afirmativno prema onim aspektima liberalizma koji su korisni u socijalističkoj borbi za pravednije društvo.

Koji su to aspekti liberalizma?

Radi se, primjerice, o dovođenju koncepata slobode i jednakosti u optimalnu ravnotežu. Iako liberalizam i socijalizam (i ljevica općenito) imaju zajednički korijen u prosvjetiteljstvu i racionalizmu, u jednom se povijesnom trenutku razilaze, jer na drugačiji način shvaćaju slobodu i jednakost, što je i danas slučaj. Za liberalizam, jednakost je zajamčena samo pred zakonom i za sve ljude vrijedi univerzalno. Međutim, za socijaliste jednakost mora imati i svojevrsno materijalno pokriće, mora postojati nekakva realna jednakost šansi svih ljudi da postignu svoj potencijalni optimum. Ukazala bih na jedan moment koji je čuveni francuski pisac Anatole France pomalo cinično istaknuo, a tiče se razlike između formalne i supstancijalne jednakosti, koja se ogleda u tome što „zakon, u svojoj veličanstvenoj jednakosti, i bogatima i siromašnima zabranjuje da spavaju pod mostovima, prose po ulicama i kradu kruh".

Tko se i kako u takvom sustavu oslobađa? Što je ljudsko biće bez sredstava za proizvodnju u liberalnoj koncepciji?

Dakle, jednakost pred zakonima je samo prva točka, odnosno polazište za liberale ili prve ljude koji su krenuli da se bore pod tim programom protiv feudalnih staleških struktura. Oni su ostvarili civilizacijski skok time što su proglasili jednakost svih ljudi prirodnim pravom svih ljudi. No jedan od aspekata tog prirodnog prava za liberale je privatno vlasništvo, a ono se zapravo pokazalo kao osnovna prepreka jednakosti u supstancijalnom smislu.

Međutim, ako ja posjedujem automobil, je li to relevantna forma privatnog vlasništva? Sasvim sam sigurna da nije jer aute imaju mnogi. No ako je netko prinuđen da svoju radnu snagu prodaje nekomu drugome koji raspolaže sredstvima za proizvodnju, onda imamo potpuno drugačiju situaciju i drugačiji aspekt posjedovanja privatnog kapitala ili privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Možete li liberalizam kao politički projekt smjestiti u širu povijesnu perspektivu i naznačiti neke karakteristike njegova odnosa s konceptom demokracije? Je li liberalna demokracija sretan spoj, a ako ne sretan, onda barem funkcionalan, i za koga u najvećoj mjeri funkcionira?

Kada pogledamo povijest liberalizma, onda vidimo da on i danas nosi neke oblike svog porijekla i svog nastanka. Na primjer, sve ovo što nam danas izgleda potpuno normalno, uobičajeno i poželjno, poput trodiobe vlasti na sudbenu, zakonodavnu i izvršnu, nastalo je u borbi građanske, trgovačke klase koja se u Italiji formira već u 13. stoljeću. Radi se o kompliciranoj i dugačkoj priči, u koju ovom prilikom neću ulaziti, no u tom feudalnom društvu nastaje jedna snaga kojoj su okviri tog staleškog društva isuviše tijesni da bi se mogla razmahati - otkrivaju se novi prekomorski trgovački putevi, stječe se kapital i ulaže u industriju... Dakle, kapitalizam se razvija u različitim oblicima. Međutim, sada ta ojačana građanska klasa, koja nema političku moć, na sve načine pokušava potisnuti dotadašnji vladajući sloj, to staleško društvo koje je bilo opterećeno svim mogućim preprekama za slobodni razvoj kapitalizma.

Drugim riječima, trebalo je vlast, za koju se dotad smatralo da dolazi od Boga, spustiti na zemlju. Danas, u doba desekularizacije, još nismo uveli u naše ustave da je vlast po milosti Božjoj, ali tada je to bilo tako. Vladar je rođen, a rodoslovom se prenosila funkcija vladara koju mu je davala sama Božja milost. Međutim, građanska klasa proglašava načelo narodne suverenosti, dakle narod postaje izvor i ušće vlasti. Pošto građanska klasa u to vrijeme još nije dovoljno jaka da potpuno preuzme vlast, ona sklapa razne kompromise unutar postojećeg staleškog društva, a kraljevska se vlast ograničava time što parlament postupno zadobiva sve važniju ulogu. Doduše, u tom je parlamentu koncept demokracije opet ograničen, jer građanin može biti samo onaj tko je vlasnik svojine, odnosno sredstava za vlastito uzdržavanje.

To me podsjeća na jednu misao Immanuela Kanta, čuvenog prosvjetiteljskog filozofa, koji je smatrao da je za postajanje građaninom „nužna kvaliteta (osim prirodne, da nije dijete, da nije žena) - da je on svoj vlastiti gospodar, odnosno da ima bilo kakvo vlasništvo (u što se može ubrojiti i svako umijeće, obrt, lijepa umjetnost ili znanost) koje ga hrani. Kućna posluga, trgovački pomoćnici, nadničari, čak i frizeri naprosto su operarii a ne artifices pa nisu članovi države, a time nisu kvalificirani ni da budu građani".

Dakle, vidimo da iz nižih društvenih slojeva dolazi do pritiska prema gore, prema demokratizaciji, a građanska klasa koja je sebi već osvojila mjesto u parlamentu i utjecaj u donošenju važnih društvenih odluka, pokušava spriječiti nadiranje donjih slojeva u parlament time što postavlja prepreke u vidu imovinskog cenzusa ili cenzusa pismenosti. Međutim, ti isključeni ljudi ne mogu se opismeniti ako ne postoje škole i javna obaveza da svi ljudi budu pismeni. Tu uskače država koja, prvenstveno u interesu kapitala, opismenjava ljude koji su mu potrebni kao radna snaga.

Također, potrebno je imati ljude koji će biti manje-više zdravi, a ne posve izraubani, stoga parlament donosi zakone koji će zaštititi kapitalizam od njega samoga. Liberalizam je zapravo negacija države, iako on bez nje ne može, i zato je za opstojnost liberalne doktrine i efekata koje ona ima, kontinuirano potrebno uvlačiti državu u reguliranje društvenih odnosa, koji su prvobitno trebali da budu samo ugovorni odnosi između pojedinaca. Dakle, sve je ugovor - slobodni ljudi sklapaju ugovore. I brak je ugovor, iako je udešen raznim romantičnim ukrasima, no on je u suštini ugovor između dvoje ljudi s posljedicama koje iz njega slijede. Najamni radnik je u ugovornom odnosu prema poslodavcu. Posvuda se sklapaju neki ugovori, a nesporazume između sukobljenih strana rješava sudbena vlast.

Koje su struje unutar liberalne misli doraslije zadaći mapiranja terena društvenih odnosa ili bolje opremljenije da u tu svrhu vrše komplementarnu funkciju nekoj drugoj paradigmi? Je li liberalizam adekvatan kognitivni aparat za razumijevanje kontradikcija postojećeg političko-ekonomskog sustava?

Liberalizam je doktrina harmonije. Međutim, društveni odnosi su područje konflikata. Prema tome, liberalizam uopće nije epistemološki opremljen za mapiranje tih konfliktnih odnosa u društvu, zato što prvenstveno naglašava harmoniju. Upravo su doktrine poput marksizma u stanju dublje ući u društvene odnose koji su u principu odnosi prikrivenih i javnih sukoba. Naravno, u samom liberalizmu postoje različite struje, poput socijalnog liberalizma koji je na neki način blizak socijaldemokraciji, no ono što svaku formu liberalizma dijeli od drugih, alternativnih pogleda na društvo i na društveni ustroj, granica je koju postavlja privatno vlasništvo.

Postoje li za socijalistički projekt moguće ulazne točke u ostvarivanje privremenih ili trajnijih saveza s lijevim krilom liberalnih opcija?

Mislim da se dodirne točke nalaze u borbi za emancipaciju različitih obespravljenih skupina. Naravno, oko toga se i svaka liberalna duša može naći s ljevicom, imajući u vidu da je jedan od bitnih aspekata ljevice emancipacija svih potlačenih. Dakle, postoji određena komplementarnost i potreba da se pojača zajednički front u borbi za sekularnu državu. U trenutku kada se naša društva nakon propasti socijalizma pretvaraju u klerikalna društva, istinski liberalizam ima interes da demonstrira vlastitu dosljednost, a jedan od njegovih najvažnijih, najtrajnijih aspekata upravo je borba za sekularnu državu i nemiješanje crkve u javni život. Svatko je slobodan da vjeruje u što god hoće, u Paju Patka, u Djeda Božićnjaka, u Boga ili bogove i tako dalje, ali to neka ostane u privatnoj sferi, dok religiju treba konzekventno isključiti iz javne sfere. I tu liberalizam može biti suputnik ili suborac za društvo koje će biti oslobođeno opskurantizma.

Što bismo mogli reći o mobilizacijskom potencijalu druge generacije ljudskih prava, kao što su pravo na obrazovanje, stanovanje, zdravstvo..? Koji su potencijali, a koji problemi subjektivizacije pokreta (koji samog sebe vidi na trasi šireg projekta društvene transformacije) kroz pravnu matricu?

Pomalo se čudim nazivu „druga generacija" prava jer mislim da je ta generacija bila prva još u vrijeme realnog socijalizma, kada su to bila potpuno normalna prava i sama po sebi razumljiva, poput prava na besplatno školovanje, na zdravstvo, na stanovanje i tako dalje. Bilo je tu i velikih propusta, nije sve bilo idealno kako je bilo propisano i zamišljeno, međutim, nalazimo se u vremenu u kojem se moramo boriti za iste one stvari za koje se borio radnički pokret na svome početku u 19. stoljeću - ako su sve te pravne norme postale mrtvo slovo na papiru, onda zbilja postoji velika potreba za time da se one stalno iznova oživljavaju i artikuliraju, ali i da se okupljaju ljudi koji će gurati tu stvar zajedničkim snagama.

Gdje biste povukli crte diferencijacije između klasičnog liberalizma, liberalizma iz sredine 20. stoljeća i neoliberalne kontrarevolucije koja traje od 1970-ih do danas?

Postoji nekoliko točaka u razvoju liberalizma. Imamo klasični liberalizam gdje se sve očekuje od samoregulirajuće snage tržišta. Ljudi su slobodni, svatko teži za svojim probitkom i u teoriji će iz toga proisteći određeno zajedničko dobro. Međutim, ako se sve prepusti tržišnim snagama, dolazi do sloma kompletnog sistema.

Nakon velike ekonomske krize između 1929. i 1932. godine, država uskače kao regulator tih odnosa i kao čuvar kapitalizma od vlastite propasti. Dakle, nakon velikog kraha, država sve više sudjeluje u regulaciji ekonomskih odnosa, kako bi se dobilo ono što se, primjerice u Njemačkoj (vrlo klasičnoj zemlji u tom pogledu) naziva „socijalna tržišna ekonomija" - država i tržište moraju se nadopunjavati.

Do 1960-ih postoji ekonomski uzlet u toj suradnji između države i kapitala, između tzv. državnog dirižizma i liberalizma, no ekonomisti su ustanovili da je profitna stopa u tom periodu počela opadati. Osnovni smisao kapitalizma je profit, stoga je državu i njezine izdatke, tzv. welfare state, bilo potrebno eliminirati iz društvenih i ekonomskih tokova. Nastaje potpuna pomama za deregulacijom, a gubitak radnih mjesta smatra se normalnim, prirodnim i doživotnim. Dakle, to je koncept prekarnosti - nema sigurnih radnih mjesta i mirovina, a ljudi su općenito prepušteni sami sebi, kako bi se kapital mogao što više razmahati, ići tamo gdje mu najviše odgovara i ponovo podići profitnu stopu, zbog čega i postoji.

Ne čini se kao da liberalizam nominalno zauzima prominentno mjesto u parlamentarnoj politici zemalja bivše Jugoslavije. Dapače, nerijetko ga s ekstremno desnih pozicija prozivaju kao nepoželjno zastranjenje u globalizaciju i ljudskopravaške intervencije, ili ga miješaju s lijevom opcijom u nedostatku realnijih uspjeha radikalne ljevice. Kako se liberalna ideja manifestira na ovim prostorima - koje su metode i gdje su mjesta njezine političke intervencije te mogu li se sve odbaciti kao negativne iz radikalno lijeve pozicije?
 
Radi se o jednoj od velikih zabluda koja je nastala zbog toga što su se naša društva uslijed nacionalizma i kroz nedavne ratove potpuno raspala. U takvim je okolnostima postavljen okvir za liberalizam koji se predstavlja kao lijeva alternativa. U diskurs se uvodi postojanje dvaju totalitarizma - nacionalistički totalitarizam u kojem nacija guta sve drugo i komunizam koji tobože guta slobode.

Kada je u pitanju humanistički potencijal, kojega baštini i socijalizam, liberalizam se u ideološkoj, političkoj oblasti, mimo ekonomske sfere, može do određene mjere smatrati ljevičarskim. No ovdje se zapravo radi o podvali, jer se ispod te humanističke, antinacionalističke forme liberalizma šverca kapitalizam, a iza toga stoji izrabljivanje i stvaranje nekog potpuno novog proletarijata bez ikakvih prava i to je stvar o kojoj bi trebalo raspravljati. Treba vidjeti što je korisno i što je potrebno zadržati od te baštine, a ipak ostati socijalista koji se bori protiv kapitalizma.

Možemo li govoriti o ulozi liberalne ideologije u demoniziranju socijalističkog nasljeđa?

Apsolutno. Maloprije sam rekla nešto o tome. Nakon privremenog savezništva protiv fašizma za vrijeme Drugog svjetskog rata, ideološki liberalizam je 1950-ih doživio svoj uzlet, a zapadne su demokracije krenule da demoniziraju socijalizam Sovjetskog Saveza, koji je imao i svojih neugodnih aspekata. Nastaje teorija totalitarizma pa pojedini teoretičari tvrde da postoje dva totalitarizma - gdje je komunizam lijevi, a fašizam desni. Prema njihovu mišljenju, u suštini nema razlike između fašizma i komunizma. Kao odgovor na to nudi se liberalizam - doktrina slobode, demokracije i blagostanja, pomoću kojega se potpuno demonizira bivši socijalistički poredak. Ja smatram da postoji samo jedan totalitarizam.

Kako mislite da bi na to trebalo odgovoriti?
 
Potrebno je kritički sagledati socijalizam i ukazati na mrlje koje su ga opravdano izlagale liberalnoj kritici. Ako je realni socijalizam obećavao vjernost načelima koja je liberalizam iznevjerio, onda tu kritiku moramo shvatiti ozbiljno. Govorim o ulozi tajne policije, proizvodnji pravne nesigurnosti i ograničenjima slobode iskazivanja misli, odnosno kritike. Vlast se nepotrebno plašila kritike, koja je u to vrijeme uglavnom dolazila s još ljevije pozicije od one na kojoj je stajao režim - bila je svojevrsno podsjećanje ostvarenog socijalizma na njegovu lošu savjest, jer stvari nisu bile onakve kako ih se ideološki prezentiralo. Treba biti objektivan i ništa ne idealizirati.

Je li danas moguće graditi otpor na klasnoj solidarnosti ili je potrebno tražiti neka druga uporišta i zajedničke poveznice?

Poanta je u tome da se stvori šira fronta ljudi koji su svjesni da dijele zajedničku nepravdu i da je rješavanje pitanja eksploatacije u kapitalizmu teren zajedničke borbe. Identitarne politike parcelizirale su polje borbe, što nas dovodi do problema klasne svijesti i klasnog interesa. Primjerice, među LGBTIQ+ osobama ima i nezaposlenih te onih koji nisu u mogućnosti studirati ili riješiti stambeno pitanje. Ako se njihova čitava borba svede samo na aspekt njihove seksualne orijentacije koja se razlikuje od prosjeka, onda smo opet fragmentirali frontu. Njihovu borbu se apsolutno mora podržati jer je to borba za emancipaciju i društveno prihvaćanje, no postavlja se pitanje kako pronaći zajednički nazivnik koji će različite marginalizirane i opresirane grupe povezati i potaknuti da se bore zajedno na istom projektu, umjesto da prihvaćaju izvana nametnuti imperativ da se bore same za sebe.

Koje su razlike između dominantnih struja liberalnog feminizma i socijalističkih feminističkih projekata? Kako danas gledati na nasljeđe AFŽ-a?

U počecima liberalizma žene se smatra nižim bićima te su bile isključene iz političkog života, odnosno potpuno obespravljene. Među poznatijim liberalima, John Stuart Mill bio je jedan od rijetkih koji se zalagao za žensko pravo glasa, iako je i on smatrao da samo ljudi koji su pismeni i koji imaju svojinu mogu ući u parlament. Krajem 19. stoljeća, do 1914. godine, građanski feminizam na zapadu uglavnom se sastojao od borbe za žensko pravo glasa kao temeljno ljudsko i građansko pravo. Međutim, građanske feministkinje ne ulaze u savezništva sa ženama koje rade u tvornicama.

U principu, tek su se komunizam i socijalizam, preciznije socijalizam Druge internacionale krajem 1890-ih pa do 1914. godine, zalagali za jednaka prava muškaraca i žena. Nakon sovjetske revolucije, kada su žene odmah dobile pravo glasa, vidimo da u evropskim zemljama i muškarci i žene postepeno dobivaju aktivno i pasivno pravo glasa. Kod nas se to dešava nakon Drugog svjetskog rata, dakle komunisti su na tom planu djelovali i brže od liberalnih demokracija koje su bile na snazi u Francuskoj i Italiji, a u kojima se, kao katoličkim zemljama, smatralo da žena prije svega treba da sjedi doma, rađa i čuva djecu.

Patrijarhalni moral i naboj u našem društvu ipak se zadržao nakon Drugog svjetskog rata, iako se određeni broj žena nametnuo kao važan agens antifašizma i kroz Antifašističku frontu žena opismenjavao te društveno, kulturno i politički uzdizao. Ne treba mitologizirati djelovanje i doseg AFŽ-a, no on je za vrijeme rata bio važan za otvaranje pitanja emancipacije, obrazovanja i organiziranja žena, što je također bilo dio komunističkog projekta. Mislim da je u tom pogledu socijalistički pokret promišljenom akcijom nadišao univerzalistička obećanja liberalizma, no nažalost, nedovoljno konzekventnim i ustrajnim djelovanjem, digao ruke od vlastitih obećanja. AFŽ je raspušten dosta rano pa je umjesto toga stvorena Konferencija za društvenu aktivnost žena. Mnogi problemi tada nisu bili riješeni i kroz organizaciju AFŽ-a nisu sasvim niti mogli biti. Žene se vraćaju kućanskom radu i privatnoj sferi, iako to uglavnom smatraju teretom na koji su prinuđene jer kućanstvo nema dovoljno novca.

Pravo raspolaganja svojim tijelima žene su u realnom socijalizmu dobile prije ostvarivanja istog prava u realnom liberalnom i demokratskom kapitalizmu, dok danas svjedočimo konzervativnoj revoluciji u kojoj se crkva još jednom sukobljava s konceptom sekularnog društva. Žene su primarna meta, ženski trbuh opet postaje nacionalni resurs. Žene se ne smiju dati zastrašiti pro-life aktivističkim grupama i upravo to može biti teren na kojemu mogu prepoznati zajednički interes, bez da se koriste velike politički nabijene fraze. Pitanje reproduktivnih prava vrlo je konkretno povezano s ekonomskim položajem žena te njihovim nasilnim vraćanjem u stanje predmoderne podjele uloga i obnovom patrijarhata.

Također, smatram da je problem emancipacije žena ujedno i problem emancipacije muškaraca. I žene i muškarci trebaju u istoj mjeri biti „feminizirani" i „maskulinizirani", iako koristeći ove izraze nažalost i sama perpetuiram uvriježene stereotipe. Zapravo mislim da je mozak bespolni organ: sve drugo je biološki redukcionizam obavijen društvenim naslagama kojima se zaobilazi ova temeljna činjenica te opravdava i racionalizira faktička diskriminacija.

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o liberalizmu devete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira", emitirane 23.12.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
 
Autorka: Mira Bogdanović
 
Izvor: slobodnifilozofski.com 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 

 

]]>
Tue, 18 Jul 2017 11:21:25 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6242/Komplementarnost+u+borbi+za+sekularnu+dr%C5%BEavu
Revizionizam građanskih intelektualaca: zamjena Tita za Nedića http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6239/Revizionizam+gra%C4%91anskih+intelektualaca%3A+zamjena+Tita+za+Nedi%C4%87a.html Iako se polako približavamo već četvrtom desetljeću tzv. demokratskih promjena, čini se kako se potreba obračuna s nasljeđem socijalizma intenzivira umjesto da jenjava. Kao vidljivi simptom teške krize legitimiteta aktualnih režima, paralelno se odvijaju procesi “rehabilitacije” kvislinškog zločinca Milana Nedića i damnatio memoriae Josipa Broza Tita u Hrvatskoj.

"Ne može danas više da se govori: ‘Ma šta me briga za Milana Nedića, on je bilo zločinac'. Mene mnogo više zanima kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor." Ove riječi izgovorio je odnedavno pokojni srbijanski redatelj Lazar Stojanović 2011. godine prilikom promocije magistarskog rada Srđana Cvetkovića "Između srpa i čekića 2. Politička represija u Srbiji 1953-1985", povjesničara Instituta za savremenu istoriju Srbije poznatog po notornim revizionističkim i falsifikatorskim interpretacijama. Podsjetimo, Milan Nedić je bio šef kvislinške "Vlade narodnog spasa" postavljene na čelo Srbije u periodu nacističke okupacije. Kao jedini general netom uništene vojske Kraljevine Jugoslavije koji po okupaciji nije završio u zarobljeništvu predstavljao je opciju na koju se okupator u svakom pogledu mogao bez puno zabrinutosti osloniti.

Čovjek koji je rukovodio represivnim aparatom srpske kvislinške države, prvenstveno zloglasnom vojnom formacijom "Srpskom državnom stražom", bio je u prvom redu odgovoran za zločine počinjene u neospornoj koordinaciji s nacistima - teror nad antifašistički opredijeljenim stanovništvom, uspostavu logorskog sustava, genocidne pogrome Roma i Židova itd. Nakon oslobođenja zemlje, Nedić je uhapšen s namjerom da za svoja nedjela odgovara pred sudom. Međutim 4. veljače 1946. izvršio je samoubojstvo skokom kroz prozor zgrade UDB-e u centru Beograda te tako preduhitrio pravdu. Bez obzira na ove odavno utvrđene povijesne činjenice, Milan Nedić se kroz proteklih nekoliko godina našao na veoma dugom spisku ljudi koje očekuje odluka o njihovoj pravnoj rehabilitaciji.

Zakon o rehabilitaciji do sada je omogućio poništavanje sudskih presuda izrečenih raznim suradnicima okupatora nakon oslobođenja zemlje. Najpoznatiji slučaj svakako predstavlja rehabilitacija vođe "ravnogorskog" pokreta Draže Mihailovića koji je 1946. osuđen na smrt, a pažnju javnosti nakon uspješnog poništavanja presude njemu zaokuplja slučaj Nedića (koji uopće nije osuđen), a za čiju je rehabilitaciju zahtjev podnio Srpski liberalni savet, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunizma te njegova obitelj. Ako je suditi po medijima, dobar dio političke javnosti prema ovim slučajevima se odnosio u skladu s prethodno citiranim komentarom Lazara Stojanovića - "nije bitno je li netko zločinac ili nije, već da li je postao žrtva represije nakon oslobođenja" - pri čemu se sama činjenica nečijeg poslijeratnog pogubljenja uzima za dovoljnu da se tu osobu proglasi žrtvom, iako je kao u Nedićevom slučaju ista osoba snosila odgovornost na najstrašnija razaranja i ljudske gubitke u povijesti zemlje.

Mučenici antikomunizma

Postavljajući pitanje "kako je onako debeo čovek iskočio kroz prozor?" Stojanović je aludirao na dobro poznati mit kojeg njeguju najrazličitiji profili antikomunista na suvremenom srbijanskom političkom spektru, od marginalnih grupica modernih neonacističkih "nedićevaca" do relevantnijih subjekata bližih ideološkom "centru", prema kojem Nedić 1946. nije izvršio samoubojstvo, već je gurnut kroz prozor od strane agenata komunističkih vlasti. Za "ubojstvo" Nedića naravno ne postoje nikakvi dokazi, ali još važnije, priču o njegovom samoubojstvu demantira elementarna logika. Novim bi vlastima itekako odgovaralo da jedan od glavnih narodnih neprijatelja živ i zdrav dočekao suđenje odnosno javno podastiranje dokaza o svojim zločinima, kao što je bio slučaj s npr. Dražom Mihailovićem. Svjestan te mogućnosti Nedić je samoubojstvom uspio da se spasi optuženičke klupe.

Stavovi Lazara Stojanovića o kolaboracionistima, kao i oni dobrog dijela drugih "građanskih intelektualaca", često prolaze "ispod radara", pa se tako primjerice nakon njegove smrti ranije ove godine o njemu moglo slušati kao o uglednom umjetniku, a nigdje kao o pojedincu koji je svoj javni ugled (između ostalog) stavio i u službu Milana Nedića. Čitava javna slika o Lazaru Stojanoviću temelji se u jednoj točki - njegovom disidentskom statusu u SFRJ. Ovaj crnotalasni redatelj daleko je najpoznatiji po svom filmu "Plastični Isus" iz 1971. godine kojeg je snimio još kao član SKJ. Ovaj film kasnije će postati poznat kao "jedini film kojeg veliki filmofil Josip Broz nije htio pogledati do kraja" te "jedini film zbog kojeg se u Jugoslaviji robijalo". Zaista, Lazar Stojanović je zbog spomenutog filma čiju političku osnovnicu čini plitko izjednačavanje fašizma i realsocijalizma odrobijao godinu dana.

Upravo je ova činjenica u narednim desetljećima postala jedina relevantna točka njegove biografije. Parafrazirajući njega samoga, uobičajeni narativ o Lazaru Stojanoviću mogao bi se svesti u rečenicu: "Ne može danas da se govori: ‘Ma šta me briga za Lazara Stojanovića, on decenijama ulaže napore u relativizaciju fašizma.' Mene mnogo više zanima što su ga komunisti strpali u zatvor". Bilo koji oblik disidentstva iz vremena jugoslavenskog socijalizma danas je noseća točka biografije mnogim "intelektualcima", kulturnjacima i osobama čijem se mišljenju pri svjetonazorskim javnim raspravama daje posebna pažnja. Bez ulaženja u ikakvu apologiju SFRJ, sasvim bi legitimno bilo upitati da li je moguće da kritika trulog režima bude trulija od njega? Uvid u stavove mnogih domaćih disidenata na ovo pitanje daje potvrdan odgovor te otkriva njihove krajnje antidemokratske stavove. Ono što ovu disidentsku farsu dodatno pogoršava jest što se mišljenje nekih osoba takvog backgrounda uzima kao relevantno prilikom traženja javnog mišljenja koje bi zauzimalo antifašističku poziciju.

Dva lica hrvatskog građanskog revizionizma

Dok u Srbiji povod raspravama o prošlosti predstavljaju sudske rehabilitacije, u Hrvatskoj su one u zadnje vrijeme uglavnom pokretane kao reakcija na najavu preimenovanja zagrebačkog Trga maršala Tita. Prošlog tjedna u prostorijama srpskog manjinskog društva "Privrednik" održana je tribina o ovoj temi na kojoj su sudjelovali povjesničar Tvrtko Jakovina, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović te Žarko Puhovski, najavljen kao "jedan od najuglednijih članova naše intelektualne zajednice". Tijekom tribine Puhovski nije propustio spomenuti vlastiti disidentski status i pritvaranje zbog prenošenja vica o Josipu Brozu Titu u svojim novinama, a iznesene su i veoma paušalne ocjene raznih povijesnih razdoblja. Antifašizam je Puhovski tako sveo na "klanje iz dobrih razloga" odnosno nasilni odgovor na fašističko nasilje. Iako je neosporno da antifašizam predstavlja oružanu borbu u raznim povijesnim razdobljima, nikako ga se ne može svesti na nasilje kojim se poništava neko veće i razornije.

Antifašizam je politička platforma komunista nastala s jasnim zahtjevom za proširivanjem demokracije - upliva što većeg broja do tada obespravljenih ljudi u političku borbu, konkretno onu protiv fašističkih režima, represivnih aparata, organizacija itd. Dobro je poznato da se fašizam u europskim državama javio kao odgovor na predrevolucionarna stanja (prvenstveno u Italiji i Njemačkoj) te rezultirao učvršćivanjem poretka i uništavanjem nada narodnih masa za uplivom u politiku (slamanjem radničkog pokreta, progonom radničkih partija, zabranjivanjem sindikata itd). Antifašizam stoga nastaje ne samo kao "nasilno poništenje" fašističkih ostvarenja, već i platforma koja nudi političku alternativu, u prvom redu onu sažetu u pojmu veoma centralnom i za jugoslavenske komuniste u razdoblju antifašističke borbe - narodna vlast. U tumačenjima Žarka Puhovskog u definicijama antifašizma nema mjesta za one bez kojih on definitivno ne bi postojao - masa radnog naroda.

Štoviše, u mnogo prilika do sada Puhovski je istupio kao tek jedan u nizu "najuglednijih pripadnika intelektualne zajednice" koji su mase i njihov ulazak u politiku definirali kao osnovu fašizma. Dolazimo tako u situaciju da pojedinci koje se danas doživljava kao one koji artikuliraju "antifašističku" stranu spektra kao obilježja fašizma ističu ono što je ključno obilježje antifašizma. Uslijed nedostatka socijalističke opcije na političkoj sceni, interpretacije fašizma kao "radničkog pokreta" - iako jednako uvjerljive koliko i Hasanbegovićeve mladenačke intrpretacije ustaša kao neustrašivih šehida - ne nailaze ni na približno jednako snažnu reakciju. Na tribini u Privredniku Puhovski publiku nije poštedio ni interpretacija prema kojima je "Hitler neosporno zločinac, ali je napravio i neke dobre stvari kao što su autobahn, poštanski brojevi ispred imena gradova i Volkswagen". Čak i ako ignoriramo činjenicu da je sustav autobahna osmislila Vajmarska Njemačka u razdoblju prije Hitlerovog uspona, postavlja se pitanje koliko prizemnih i tragikomičnih relativizacija fašizma trebamo čuti da bismo nekoga prestali smatrati uglednim intelektualcem.

Desničarski gnjev branitelja Maršalovog djela

O proturječnostima nekih reakcija na inicijativu gradske vlasti za preimenovanje Titovog trga već je pisano. Načini na koji su predstavnici hrvatske liberalne intelektualne elite nastojali obraniti lik Josipa Broza i antifašizam bili su najblaže rečeno problematični. Tako se (ponovno) mogla čuti argumentacija da je antifašizam prvenstveno stvar kućnog odgoja, što automatski navodi na pretpostavku da su glavne obilježje fašizma primitivizam i neodgojenost. Ono što se rijetko ima prilike ukazati zagovornicima "antifašističkog bontona" jest da su sami povijesni fašisti, naročito u našem lokalnom kontekstu, primitivizam i divljaštvo "šumskih bandita" vrlo sličnim riječima u pravilu isticali kao glavnu karakteristiku partizana. Bez raskrinkavanja ovakvog jalovog "otpora" desnici, antifašizam je osuđen na vječno koprcanje u stisku liberalnog elitizma.

Ovu situaciju jako je lako promatrati na temelju izjava Titove unuke Saše Broz, redateljske kolegice Lazara Stojanovića. Putem Facebook-statusa poručila je da bi "djed sam skinuo ploču sa svojim imenom da vidi današnju Rvatsku". Ideologem "Rvatske" predstavlja staru i možda omiljenu metodu ovdašnje malograđanštine u lociranju odgovornih za propadanje hrvatskog društva u posljednjih nekoliko desetljeća. Ta metoda centrirana je oko stava da su negativne promjene u našem društvu izazvale rijeke neobrazovanih primitivaca koji u skladu sa svojim dinarskim dijalektom ime zemlje izgovaraju bez početnog slova "H". Ono na što bi trebalo ukazati istomišljenicima Saše Broz jest činjenica da su u partizanskoj vojsci njenog djeda i izgradnji socijalističke Jugoslavije itekako sudjelovali i oni koji su svoju zemlju nazivali Rvatskom, kao naravno i oni koji su pričali drugim dijalektima.

Smije li antifašist/kinja govoriti kao u Drnišu ili Imotskom ili pak primat na tu poziciju imaju oni koji dolaze iz centra Zagreba? Smije li antifašist/kinja ne znati pravilno smjestiti slova "č" i "ć"? U stavovima koji preko buržoaskog bontona nastoje spojiti genetiku i politiku puno je lakše uočiti fašistoidne nego antifašističke temelje. Problem današnje Hrvatske svakako nije to što njeni građani različito izgovaraju njeno ime, ali jest - između ostalog - to što je uloga nositelja progresivnih (i antifašističkih) društvenih platforma s masa prebačena na društvene elite. U modernom antifašizmu svakako nema mjesta za elitizam Saše Broz, revizionizam Žarka Puhovskog ili upiranje prstom u radnike kao nositelje fašizacije. Potrebno je promisliti kakve su vrste političkih propusta ljevice dovele do toga da antifašizam u sedamdesetak godina stigne od masovnog demokratskog i radničko-seljačkog pokreta do moralističkih eskapada antidemokratski nastrojenih liberala.

Prvi korak prema produktivnom kraju tog promišljanja nedvojbeno je inzistiranje na antifašizmu kao metodi što šire mobilizacije i borbe za prava potlačenih, a ne sredstvu ceremonijalnog zadovoljavanja sentimenta male i privilegirane klike.

Autor: Bartul Čović

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE

]]>
Sun, 16 Jul 2017 12:44:45 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6239/Revizionizam+gra%C4%91anskih+intelektualaca%3A+zamjena+Tita+za+Nedi%C4%87a
Banova biografija kao predložak za tranziciju http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6236/Banova+biografija+kao+predlo%C5%BEak+za+tranziciju.html Dok se suvremene rasprave o historijskom revizionizmu uglavnom iscrpljuju u viktimologiji, često iz fokusa izmiče okvir unutar kojeg se te rasprave odvijaju. Povratak skulpture i naziva bana Josipa Jelačića na centralni zagrebački trg prije 25 godina, jedan od ishodišnih i konsenzualnih revizionističkih činova, pruža plodnu ulaznu točku za razumijevanje spomenutog okvira i uloge revizionizma u restauraciji kapitalizma na ovim prostorima.

Svake godine, prvi tjedni svibnja rezervirani su za užarene rasprave o događanjima s kraja Drugog svjetskog rata, a činjenica da se ove godine slavila okrugla obljetnica pobjede nad fašizmom samo je dolila ulje na vatru. Teško je i pobrojati sve novinske kolumne i reportaže kao i raznorazna javna događanja na kojima je proteklih tjedana liberalna i lijeva javnost debatirala o dva i pol desetljeća historijskog revizionizma na našim prostorima. Veći dio prolivene tinte i potrošenih glasnica bio je usmjeren na kritiku prevrednovanja uloge glavnih ratnih protagonista, kao i promijenjenu interpretaciju velikih ratnih pokolja, koja je zahvatila postjugoslavenska društva od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Točka usijanja dosegnuta je odlukom beogradskog suda kojom se četničkom vođi Dragoljubu Mihailoviću zbog "proceduralnih grešaka" poništava presuda iz 1946. godine, kojom je kao ratni zločinac i suradnik okupatora osuđen na smrt.

No dok su se sve rasprave o revizionizmu kao i obično okretale oko ovakvih tema, na jednoj od tribina u obljetničarskom tjednu, Boris Buden je izdvojio jedan potpuno nevezan događaj koji je označio kao centralno mjesto historijskog revizionizma u Hrvatskoj. Radi se o priči o neprežaljenom banu koji se trijumfalno, aklamacijom prihvaćen, na početku procesa restauracije kapitalizma vratio na glavni zagrebački trg. Iako je priča dobro poznata, čini nam se zanimljivom ulaznom točkom koja omogućuje da zaobilaznim putem dođemo do teme historijskog revizionizma, onkraj prekapanja jama i prebrojavanja leševa, kao i pratećih mitomanija vezanih za najveće ratne pokolje.

Jer doista, problem revizionizma je prečesto svođen na preispisivanje povijesti pojedinih ratnih epizoda, pri čemu je njegova općenitija razina izmakla kritičkoj evaluaciji. Ta je razina podrazumijevala promjenu dominantnog ključa u kojemu se iščitava čitava povijest, ili barem ona od stoljeća sedmog. Nova paradigma je u središte rasprave stavila priču o usponima i padovima nacionalne državnosti, a svi likovi u toj priči su vrednovani sukladno tome koliko jesu ili nisu doprinijeli uspostavi, očuvanju, gubitku ili obnovi nacionalne države. Stoga su sve revizije povijesti kojima smo svjedočili u protekla dva i pol desetljeća proizvod tog novouspostavljenog seta kriterija oko kojega je, bitno je naglasiti, postojao širok društveni konsenzus. On je omogućio da dotadašnji izdajnici (ponovno) postanu herojima i obratno.

Povijest državnosti umjesto povijesti klasne borbe

Ideološka koalicija vladajućih nacionalista i oporbenih liberala omogućila je preispisivanje povijesti koje će prvenstveno biti obilježeno ekstremnim elitizmom, što je jedna od temeljnih odrednica revizionističke historiografije uopće, a ne samo njezinih postjugoslavenskih inačica. Tako će srednjovjekovni knezovi i kraljevi koji tobože uspostavljaju samostalnu državu, kao i ranonovovjekovno plemstvo koje ju brani od turskih nadiranja postati jedini junaci feudalne povijesti naših prostora. Izuzev Gupčeve bune, duga povijest klasnog sukoba između većinskog, seljačkog stanovništva i ovih elita je uglavnom zaboravljena. Tako su stvoreni uvjeti u kojima će se potomci eksploatiranog seljaštva identificirati s eksploatatorima svojih predaka, samo zato što su oni nosioci te famozne nacionalne državnosti.

Drugim riječima, formalna pravno-politička uređenja se tretiraju kao glavne odrednice identiteta, što znači da je on u potpunosti proizvod aparata vladajućih ideologija i nema ništa zajedničko s emancipatorskim borbama odozdo. Kao relevantni povijesni događaji uzimaju se isključivo oni koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju nezavisne, nacionalne države. Takav pristup će omogućiti i da se čitavo socijalističko iskustvo koje je iz temelja promijenilo živote radnih masa, svede na priču o hrvatskom proljeću kao navodnom pokušaju "oživljavanja" hrvatske državnosti. I doista, ima li perverznijeg primjera historijskog revizionizma od činjenice da je 40 godina samoupravnog eksperimenta koji je (u konačnici neuspješno) pokušao dati običnim ljudima kontrolu nad njihovim vlastitim životima, svedeno na kratku epizodu o usponu i padu jednog republičkog partijskog rukovodstva na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine?

No vratimo se banu tako što ćemo izdvojiti nekoliko biografskih crtica koje bi nam, na pozadini gore navedenih primjera koji svjedoče o snazi hegemonije državotvornog diskursa, mogli pomoći da shvatimo kako se i zašto naš najveći ban na početku tranzicije prometnuo u jednog od ključnih nacionalnih simbola. Kao sin podmaršala austrijske vojske Franje Jelačića koji se istakao u borbama protiv Napoleona, budući ban Josip bio je predodređen za vojničku karijeru. Brzo je napredovao u vojnoj hijerarhiji, a slavu je stekao tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u borbama s Turcima u Bosni, doguravši do položaja pukovnika glinske regimente. Kada je 1848. godine revolucionarni vihor zahvatio Monarhiju, a Ugarska pod vodstvom najpoznatijeg europskog revolucionara iz 1848. Lajosa Kossutha bila na putu ka osamostaljenju, Jelačić se radi svojih vojničkih sposobnosti učinio dobrom okladom za različite strane u predstojećem sukobu, od bečkog dvora preko ilirskog pokreta kojemu je već godinama pripadao, pa do mađarske konzervativne reakcije.

Reakcionarna uloga bana Jelačića

No, kada se u ožujku 1848. sastala tzv. Narodna skupština u Zagrebu koja je pored iznošenja čuvenih Zahtijevanja naroda izabrala Jelačića za bana, on je već dva dana ranije na istu funkciju imenovan od strane kralja Ferdinanda. Kao pravi vojnik koji iznad svega poštuje zapovjedni lanac, Jelačić odlazi u Beč položiti prisegu pred kraljem, ignorirajući poziv Narodne skupštine. U sljedećim mjesecima, Jelačićev položaj i relativna sloboda djelovanja variraju ovisno o promjenama odnosa snaga između dvora i revolucionarnih snaga iz različitih dijelova Monarhije. No, nakon pobjede nad bečkom revolucijom kojoj je Jelačić doprinio odbacivši peštanske revolucionare koji su pritekli upomoć Bečlijama, širom su otvorena vrata dvorskoj reakciji koja više nije morala pristajati ni na kakve kompromise. Jelačić je podvrgnut generalu Windischgrätzu čime gubi svaku mogućnost autonomnog djelovanja. Sudjeluje dalje u bitkama protiv mađarske revolucije, sve do njezina konačnog poraza, a caru ostaje lojalan sve do svoje smrti, za što je 1854. godine nagrađen titulom grofa.

U kolektivnu memoriju i povijesne udžbenike Jelačić je ponajviše ušao radi dva događaja: ukidanja kmetstva i navodnog ujedinjenja svih hrvatskih zemalja osim Istre. I dok je ovaj drugi, značajan za državotvorne fetišiste s početka devedesetih, bio kontingentna posljedica revolucije i ratova koji su bjesnili diljem čitave Monarhije,1 prvi je bio tek potvrda postojećeg stanja (ugarski sabor već ranije ukida kmetstvo) kojom se u kritičnim trenucima htjelo pridobiti podršku seljaštva. No, kako seljaci nisu bili zadovoljni pukom formalnom slobodom, već zahtijevaju i vlasništvo nad zemljom, Jelačić već tri dana potom uvodi prijeki sud kako bi zaštitio plemićka i crkvena imanja od seljačkih napada. O njegovim navodnim socijalno progresivnim nagnućima najbolje svjedoči činjenica da će nakon sloma revolucije svoju lojalnost kralju nastaviti dokazivati poslušnim uvođenjem čitavog niza regresivnih mjera poput cenzure tiska i oktroiranog ustava. Neovisno o tome koliko su objektivne okolnosti ograničavale njegov manevarski prostor, ostaje činjenica kako je u momentu u kojem je čitava stara Europa drhtala pred naletom revolucionarnih masa, on svoju političku okladu stavio na savez s Monarhijom.

Mogli bismo zaključiti kako je Jelačić u svome političkom djelovanju bio neovisan o bečkom dvoru otprilike onoliko koliko su prezaduženi hrvatski građani danas neovisni o svojim vjerovnicima iz austrijskih banaka. Jednako kako je ban branio monarhijski poredak unutar kojega su hrvatski prostori bili i ostali bijedno nerazvijeni, današnja kompradorska nacionalna elita, koja je u Jelačiću s pravom našla svoga političkog i duhovnog pretka, brani liberalno-demokratski, antitotalitaristički konsenzus o nepostojanju alternative, usprkos činjenici što su njime periferne europske zemlje poput Hrvatske osuđene na permanentni razvoj nerazvijenosti.

Dubina revizionističkog konsenzusa

Na pozadini banove biografije napokon sve ima smisla: i razvlaštenje naroda od tvornica i strateških resursa poput banaka i telekomunikacija u korist njemačkog, austrijskog, talijanskog itd. kapitala, i pristupanje NATO-u poradi sudjelovanja u američkim imperijalističkim avanturama diljem svijeta, pa i pristupanje Europskoj uniji, vlastitim materijalnim interesima usprkos, s autorasističkim argumentima o potrebi uvođenja reda u balkansku džunglu. I doista, Buden je potpuno u pravu. Uklanjanje republike s "glavnog trga svih Hrvata" u korist Jelačića kao najkorisnije budale bečke reakcije bio je savršen simbolički nagovještaj dva i pol desetljeća otimačine i izvlaštenja narodnih masa kojim su na našim prostorima poništeni rezultati čitavog stoljeća radničkih borbi u korist kapitala iz zemalja europskoga centra.

U konačnici, čitava recentna povijest historijskog revizionizma počiva na konsenzualno prihvaćenoj novoj paradigmi koja je postavila okvir svim povijesnim debatama ticale se one Drugog svjetskog rata ili renesansnog pjesništva - okvira nacionalne državnosti. U takvim okolnostima je carski potrčko mogao postati velikim nacionalnim herojem, čisto radi toga što je, navodno, pod svojom vlasti na nekoliko mjeseci "okupio sve hrvatske zemlje". Unutar takvoga okvira se uostalom proteklih tjedana vodila i rasprava o karakteru i povijesnom značaju NOB-a.

Za lijevo-liberalnu javnost, partizani su, iako predvođeni komunistima, ipak oslobodili Istru i Dalmaciju i omogućili nastanak Hrvatske u njezinim današnjim granicama. Dakle, njihova zasluga leži u borbi za Hrvatsku, a ne u tome što su udarili temelje za socijalnu revoluciju koja je barem donekle dokinula klasnu i rodnu neravnopravnost. Najbolji je to dokaz da usprkos silnoj žuči prolivenoj proteklih tjedana, većina protagonista ovakvih rasprava i dalje pristaje uz revizionistički konsenzus koji je dugu povijest klasnih sukoba izgnao s udžbeničkih stranica u korist interesa nedjeljive transhistorijske nacije. Jer, kako bijaše napisano na urnebesnim predizbornim plakatima naših navodnih socijaldemokrata početkom devedesetih - i radnici su Hrvati.

  1. Štoviše, Rijekom i Dalmacijom je upravljao kao carski namjesnik, pa se formalno niti ne radi o ujedinjenju. 
Autor: Krešimir Zovak
 
Izvor: bilten.org
 
Orginalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Sat, 15 Jul 2017 13:15:05 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6236/Banova+biografija+kao+predlo%C5%BEak+za+tranziciju
Domagoj Mihaljević: Nejednakost raste http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6233/Domagoj+Mihaljevi%C4%87%3A+Nejednakost+raste.html Ekonomski analitičar: Najširi slojevi stanovništva, a pogotovo najsiromašniji i najslabije plaćeni radnici i penzioneri, itekako osjećaju tzv. restrukturiranje ekonomije u korist kapitala i pritisak državnih institucija koje su na njegovoj strani

Kakva je ekonomska situacija zabilježena na Međunarodni praznik rada?

Hrvatska ekonomija je bomba koja otkucava. Iako možda ne izgleda tako dramatično, ako se pogledaju rast BDP-a od 2,9 posto u 2016. godini, zadnji podaci o minimalnom deficitu proračuna ili padu javnog duga, te brojke skrivaju pitanje čija leđa osiguravaju taj apstraktni uspjeh i u čiju korist. Radnici danas rade duže za manje novca nego prije pet godina. Različiti porezni i neporezni nameti su također veći. Uvodi se i porez na nekretnine koji će nedvojbeno pojačati opterećenje. Cijene hrane su s obzirom na životni standard najviše u Europi. Ekstremno siromaštvo i razine nejednakosti nezaustavljivo rastu. A najgore od svega, perspektive da bi moglo biti bolje nema. Najširi slojevi stanovništva, a pogotovo najsiromašniji i najslabije plaćeni radnici i penzioneri, itekako osjećaju tzv. restrukturiranje ekonomije u korist kapitala i pritisak državnih institucija koje su na njegovoj strani.

Ljudi su dobili grah uz jeftin populizam političara i parole sindikalista. Mogu li se radnici sami izboriti za veća prava?

Mislim da je politička snaga koja može nositi promjene sigurno radnička, ali svakako treba uzeti u obzir sve očitiji generacijski procjep. Mlađi radnici koji većinom žive od danas do sutra i bez posla ili u nekom krajnje nesigurnom i izrabljivačkom radnom odnosu skoro pa bez obzira na razinu obrazovanja, mogu postati politička snaga oko koje se formira otpor. Njihov životni standard višestruko je gori od standarda njihovih roditelja, a pritom jedina perspektiva koja im se nudi je da pristanu na još manje i da očekivanja prilagode nagore. U takvim uvjetima njihovo socijalno nezadovoljstvo, u kombinaciji s bijesom prema političkim institucijama, može eksplodirati.

Nedostaje li nam solidarnosti?

Solidarnost je pojam o kojem se mnogo priča, ali ga se malo prakticira. Svaka lijeva organizacija koja želi ostvarivati realne društvene pomake na bolje mora već unutar sebe izgrađivati one odnose koje želi vidjeti u širem društvenom okviru. To zbog cijelog niza razloga može biti enormno iscrpljujuća zadaća s neprestano rastućim barijerama. No ako bilo koja organizacija koja se smatra lijevom nije u stanju biti solidarna unutar sebe, onda je njezina borba već unaprijed izgubljena.

Kako ocjenjujete stanje na ljevici u Hrvatskoj?

Situacija za stranke koje zagovaraju socijalističku, pa čak i socijaldemokratsku perspektivu, a pritom uopće ne mislim na SDP, izrazito je nepovoljna. Te stranke su još uvijek na margini političkog spektra. Ipak, treba primijetiti da im politički utjecaj raste. Sve šire grupe ljudi su danas puno sklonije i voljnije slušati o pogubnim posljedicama kapitalizma, nacionalističkim prijetnjama i divljanjima te mogućim lijevim alternativama nego što su to bile prije pet godina. Od stranka bih izdvojio Radničku frontu za koju mi se čini da malim, ali sigurnim koracima postaje politički prominentna. Dobrim dijelom je to zato što na radikalnost društvene situacije ne odgovara ustajalom i blagom retorikom. U onoj mjeri u kojoj će kadrovski i organizacijski biti spremna odgovoriti na rastući nacionalističko-kapitalističku radikalnost, u toj mjeri će se moći i nametnuti kao politička alternativa. Pogrešno bi bilo ublažavati retoriku i adaptirati se političkoj stvarnosti. Nju treba mijenjati drukčijom politikom.  

Kako komentirate situaciju oko Agrokora?

Agrokor je raspuknuta leća kroz koju se prelama posljednjih 27 godina našeg političkog, ekonomskog i socijalnog života. Već je proživio političku krizu iz koje je jasno da se kriminal povijesno glomaznih proporcija pokušava gurnuti pod tepih. Bez ogromne količine likvidnosti, a Božo Petrov spominje da je Ivica Todorić od države tražio milijardu i pol eura, Agrokor ne može preživjeti. Upitno je bi li tih milijardu i pol bilo dovoljno, jer vjerojatno bi trebalo više takvih tranša. Todorić ga je navodno upozorio da ako država ne osigura taj novac, siguran je potpuni kolaps ekonomije, što mi se čini velikom istinom.

Likvidacija Agrokora neposredno ne gasi samo veliki broj radnih mjesta, već može dovesti i čitav financijski sustav u probleme, jer su mnoge banke posudile novac toj korporaciji. Suočeni s korporativnim igračima od kojih nitko nikome ne vjeruje, gdje je novca premalo da se namire svi dužnici, gdje različiti hedge fondovi čekaju u pozadini svoju priliku za preuzimanje - bojim se da je to račun koji dolazi na naplatu na kraju trodekadne adaptacije na globalnu akumulaciju kapitala. Odgovor ljevice može biti samo jedan: tvornice i trgovine radnicima, odlučivanje o politici i ekonomiji čitavome društvu.

Autorka: Mirna Jasić

Izvor: portalnovosti.com 

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 12 Jul 2017 14:45:08 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6233/Domagoj+Mihaljevi%C4%87%3A+Nejednakost+raste
Open Floor plesna radionica "Prostor slobode" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6228/Open+Floor+plesna+radionica+%22Prostor+slobode%22.html "Uprkos mnogim porazima, sloboda je pobedjivala." Erih From (Bekstvo od slobode) Na ovoj trosatnoj radionici cemo plesati. I plesati. Plesati. Namera mi je da plesom istrazujemo teritoriju slobode, sa idejom da se ona ne podrazumeva, vec je treba nanovo osvajati. Umesto da je zahtevamo, slobodu dicipilinovano praktikujemo otvarajuci mogucnosti: mogu biti, mogu raditi, mogu misliti, mogu se kretati, na nacin na koji sam mislio/mislila da nikada necu.

Istrazivacemo i suprotni pol slobode: u kojem se osecamo zgrceno, okovano,zarobljeno. Ono mesto, jastvo iz kojeg bezimo od slobode, bilo zbog uverenja koja predano nosimo, osecaja oduzetih prava ili iz straha.

Otvoricemo plesni prostor za pracenje slobodnog impulsa u telu, za duboko disanje, socnost i protocnost. Za slobodu da Budem, da se krecem na nacin koji mi prija.

Dobrodosli/e bez obzira na plesno iskustvo, uzrast, fizicku kondiciju. Ura za razlicitost!

Open Floor je plesna praksa nastala u Americi o kojoj mozete vise procitati na http://openfloor.org/

O voditeljki: Hana Stamatovic je uciteljica Open Floor metode. Master je psihologije i psihoterapeut. Takodje, zavrsila je trening program za psihoterapeuta plesom i pokretom u Kaliforniji. U svom pristupu kombinuje znanja iz Konstruktivisticke psihoterapije, Gestalt Awarness prakse i Telesne psihoterapije. Preko deceniju se posveceno bavi praksama koje izucavaju vezu izmedju tela i uma, te je njen psihoterapijski rad, kao i radionice koje vodi, prozet i inspirsan ovim ucenjima.

]]>
Mon, 26 Jun 2017 12:48:36 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6228/Open+Floor+plesna+radionica+%22Prostor+slobode%22
King Ayisoba / Zea (Arnold of The Ex) at REX http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6223/King+Ayisoba++Zea+%28Arnold+of+The+Ex%29+at+REX.html Koncert u Reksu počinjeprodaja karata će početi 19.maja. U pretprodaji će ulaznice koštati 500 dinara, a na dan koncerta će ulaznice biti 600 dinara. Organizatori koncerta su Udruženje Ring Ring i izdavačka kuća Ammonite Records.

 

KING AYISOBA (Gana)
http://kingayisoba.net/
https://ayisoba.bandcamp.com/

Ganska glazbena scena sigurno je jedna od najjačih u Africi, a mi vam dovodimo jednog od trenutno najuzbudljivijih tamošnjih izvođača. King Ayisoba je posljednjih 10-ak godina jedna od najvećih zvijezda ganske glazbene scene, a njegov ovogodišnji, peti studijski album "1000 Can Die", postavio ga je i u sami vrh afričkih glazbenika.

Glazba je bila upisana u genetski kod Kinga Ayisobe od njegovog rođenja. Njegov djed bio je jedan od lokalnih poznatih svirača kologa, tradicijskog instrumenta koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna dvožičana preteča banja, a koji je pod nekim drugim imenima (ngoni, koni, tidinit...) i malim razlikama poznat i u drugim dijelovima Afrike. Ayisoba, rođen kao Albert Apoozpre, tako je od rođenja bio okružen zvukom kologa, a taj instrument mu je na neki način i spasio život.

Naime, King Ayisoba do svoje treće godine nije mogao hodati, a njegovi roditelji su obilazili sve liječnike kako bi pokušali riješiti taj problem. No, spasa nije bilo sve dok jedan od lokalnih travara/vračeva nije neutješnim roditeljima savjetovao da se mali Albert liječi kologom. Uz izlaganje djedovom sviranju, mališan je dobio i svoj prvi kologo, ubrzo je počeo hodati i to je značilo da su ljubav i životni poziv pronađeni.

Iako su u Gani posljednjih desetljeća iznimno popularni moderni, "zapadnjački" glazbeni pravci, prije svih hip-hop i r'n'b, King Ayisoba se oduvijek želio baviti samo tradicijskim ritmovima. Doduše, on je u svoj izričaj dodao hip-hop i dancehall elemente, a sve zajedno ima pomalo rokerski prizvuk zbog stila sviranja te šamanski, transični pristup zbog neprestanog repetiranja određenih dijelova, što mu je odmah i donijelo uspjeh. Već na svojem prvom studijskom albumu "Modern Ghanaians" imao je nekoliko sjajnih pjesama od kojih ga je "I Want To See You My Father" odmah gurnula u sam vrh tamošnje glazbe. Ta pjesma je proglašena pjesmom godine, kao i tradicijskom pjesmom godine te je bilo jasno da je zvijezda rođena.

King Ayisoba se brzo okružio sjajnim bendom s kojim je, osim u Gani, popularnost stekao i u cijelom svijetu, a nakon tri albuma ("Modern Ghanaians", "Africa" i "Don't Do The Bad Thing") za tamošnju izdavačku kuću Pidgen Music, uslijedio je prelazak na nizozemski Makkum Records te objavljivanje albuma "Wicked Leaders". Taj album mu je donio i pažnju svih relevantnih svjetskih world music medija, ali i put prema izdavačkoj kući Glitterbeat Records koju vodi Chris Eckmann (The Walkabouts), a koja je tri godine uzastopno proglašena najboljom svjetskom world music izdavačkom kućom na svijetu.

Upravo će "1000 Can Die", album koji je objavljen posljednjeg dana ožujka, biti jedan od glavnih aduta Glitterbeata za novu titulu. Album je producirao Arnold de Boer (The Ex, Zea), a na njemu je King Ayisoba izvukao ono najbolje iz sebe te pokazao zbog čega se smatra jednim od najuzbudljivijih glazbenika iz Afrike. Već sam uvodni single "Africa Needs Africa" osvojio je sve top liste, a sama činjenica da na albumu, između ostalih, gostuje i veliki Orlando Julius govori dovoljno o značenju ovog materijala.

King Ayisoba dolazi u Močvaru odvesti vas u srce glazbene Afrike. Suludih ritmova i nevjerojatne količine energije neće nedostajati. Koncert King Ayisoba je treći po redu koncert izvođača s Glitterbeat Records (uz Širom 27.4. i Damir Imamović Sevdah Takht 5.5.) koji se u kratkom periodu održava u Močvari. To je ujedno i jedinstvena prilika da u našem klubu i u kratkom periodu vidite pregled ponajboljeg od današnje world music scene, u svoj svojoj različitosti i bogatstvu.

King Ayisoba - Africa Needs Africa (feat. Wanlov the Kubolor & Big Gad)
https://youtu.be/TLHe-Q0iLlg


ZEA (Nizozemska)
www.zea.dds.nl

Kultna nizozemska grupa The Ex već je odavno usko povezana s afričkom glazbom, a njen pjevač Arnold de Boer, umjetničkim imenom Zea, producirao je album "1000 Can Die" za King Ayisobu, zajedno s njim putuje Europom, a imat ćemo čast da ga po drugi put ugostimo u Močvari. Zea je kod nas gostovao 2009., a svoju glazbu uporno izbjegava svrstati u bilo koji glazbeni pravac. Tada smo u najavi napisali rečenicu koja i danas najbolje opisuje njegov rad pod ovim imenom: Zea je glazbeno raznolik i koristi ono najbolje od svojih mnogobrojnih utjecaja - ima tu zvukova PIL i Joy Division, Swell Maps i Atari Teenage Riot, dakle svega od punk-a, noise-a do nintendo-core-a, spojeno u vrlo smislenu i simpatičnu cjelinu, uz naravno nezaobilaznu dozu humora.

Zea - Song for Electricity
https://youtu.be/WOyCLqzrggk

]]>
Thu, 25 May 2017 16:19:29 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6223/King+Ayisoba++Zea+%28Arnold+of+The+Ex%29+at+REX
POČINJE NOVI RING RING FESTIVAL! http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6220/PO%C4%8CINJE+NOVI+RING+RING+FESTIVAL%21.html U Beogradu, u sredu 17. maja u Kulturnom centru Rex počinje 22. izdanje Međunarodnog festivala nove muzike “Ring Ring”. Kao i svakog maja publiku očekuju muzička uzbuđenja koja će prirediti umetnici sa svih strana sveta. Ove godine je moto festivala saradnja naših i evropskih umetnika.

 

Prve večeri će nastupiti Šalter ensemble, dvanaestočlani orkestar koji čine umetnici iz Slovenije, Hrvatske, Švajcarske i Srbije. U pitanju je veliki, i izuzetno svež projekat muzičara i organizatora iz 4 zemlje, koji je svetsku premijeru imao pre samo 10 dana.


Prvo veče će zaključiti još jedan međunarodni projekat čije je ostvarenje na festivalu omogućio vrlo aktivni Mađarski institut u Beogradu, a reč je o saradnji budimpeštanske grupe Argo sa pevačkim triom Rođenice. To je još jedan primer saradnje muzičkih eksperimentatora sa tradicionalnim pevačicama iz Srbije, što je sve češća tendencija na savremenoj muzičkoj sceni.

Dve super nove stvari na prvoj večeri festivala "Ring Ring"!

]]>
Tue, 16 May 2017 14:25:20 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6220/PO%C4%8CINJE+NOVI+RING+RING+FESTIVAL%21
SAOPŠTENJE POVODOM LAŽNIH OPTUŽBI NA RAČUN MARKS21 U SKUPŠTINI http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6217/SAOP%C5%A0TENJE+POVODOM+LA%C5%BDNIH+OPTU%C5%BDBI+NA+RA%C4%8CUN+MARKS21+U+SKUP%C5%A0TINI.html Režim nastavlja da spinuje o našoj organizaciji: ovaj put, direktno iz Skupštine.

Nije dugo trebalo otkako su otpočeli protesti potaknuti izbornim rezultatima (iako, suštinski, i svim antiradničkim merama koje su sprovođene prethodnih godina), pa da krenu i pitanja i optužbe ko stoji iza protesta, ko se sve na njima pojavljuje i zašto. Članovi i članice naše organizacije od prvog dana su na ulicama, aktivno sudelujući u protestima, što je bilo vidljivo i kroz naše objave na Fejsbuk stranici i sajtu. Revnosno smo odgovarali na spinove o navodnom organizovanju ili preuzimanju protesta od strane Marks21, koji su dolazili kako od ekstremne desnice, tako i od samog Aleksandra Vučića. Ovoga puta, komentar o Marks21 iznet je na zasedanju Narodne skupštine 20. aprila, od strane poslanika SNS-a Aleksandra Markovića: prema upućenom komentatoru, zalažemo se „za ukidanje Republike Srpske, za nezavisnost Kosova" i „vređamo Srpsku pravoslavnu crkvu na svakom koraku", time ugrožavajući stabilnost Srbije - i to, ni manje ni više, ruku pod ruku sa učesnikom protesta, Boškom Obradovićem!

Na stranu međustranačka popljuvavanja i pokušaji opozicionih kandidata da na eksplicitno nestranačkim protestima eventualno uberu koji politički poen za se, odlučili smo da razvejemo iluzije koje najmanje g. Marković ima i reprodukuje u pogledu naših stavova po pitanju Kosova, Republike Srpske i SPC. (O njegovoj upućenosti u stavove organizacije rečito govori činjenica da Marks21 stavlja „ruku pod ruku" sa nekadašnjim ekstremnim desničarom Boškom Obradovićem, vođom Srpskog pokreta Dveri, koji je svoje desničarstvo dovoljno uspešno upakovao u socijalnu retoriku da na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima zapravo sedne u skupštinsku fotelju.)

(Ne)zavisnost Kosova i pitanje Republike Srpske

Jedno od ključnih pitanja u vezi s kojima se angažujemo jeste: šta oslabljuje nacionalizam i imperijalizam? Šta nas iz pozicije zavisnih država u kojima se vrše (oprečne) revizije istorije i potpiruje nacionalizam stavlja u poziciju gde, rame uz rame - ruku pod ruku - stojimo zajedno: svi narodi Balkana, boreći se protiv istovetne podređenosti u kojoj se svi nalazimo?

Iako su sve države na Balkanu u podređenom položaju, nerešen status Kosova s jedne, i podeljenost unutar BiH s druge strane, čine ih utoliko zavisnijim od stranih sila.

Pitanje nezavisnosti Kosova je nešto što visi u vazduhu već godinama unatrag, dok Srbija balansira između prihvatanja i(li) neprihvatanja određenih koraka u pravcu priznavanja formalno, ali ne i suštinski, nezavisnog Kosova. Sa raznih strana se može čuti predlog da je za Kosovo jedino moguće, a i najbolje da ostane podeljeno na dva dela, prema etničkom poreklu - ovakav stav samo ojačava tenzije između naroda, zagovarajući ideju da ljudi različitog etničkog porekla ne mogu živeti zajedno niti imati zajedničke ciljeve.

Radništvo kako na Kosovu, tako i u Srbiji, bez obzira na svoje etničko poreklo, zapravo ima mnogo više zajedničkog nego međusobno suprotstavljenog. Naša periferna, podređena pozicija spram EU, kao i ekonomska zavisnost od bilo Rusije bilo Zapada vodi nas u dalja zaduživanja i u sve veću eksploatisanost, sve do ukidanja osnovnih prava. Neprijatelj nije, kako to vladajuće klase tvrde, u drugim balkanskim narodima, već u politici koja se sprovodi.

Protiv smo rešenja i shvatanja koja se trenutno nameću. Smatramo da Kosovo ima pravo na samoopredeljenje i na formiranje nezavisne države, ali da ono ne može biti nezavisno dokle god su mu na teritoriji NATO trupe. Zalažemo se za solidarnu i jedinstvenu borbu naših naroda kao jedini put oslobođenja od kako domaćih političara i njihovih imperijalističkih pretenzija, tako i imperijalizma NATO-a, Rusije i drugih ratnohuškačkih i gramzivih takmaca za prevlast nad balkanskim prostorom. Međutim, usled zaoštrenosti sukoba, smatramo i da je neophodno da se srbijanska levica angažuje i aktivno brani ovaj stav, kako bi oslabila nacionalizam i u Srbiji, ali i na Kosovu i učinila prvi, nužan korak ka izgradnji prijateljskih odnosa i solidarnosti.

Bosna i Hercegovina, koja je Dejtonskim sporazumom podjednako etnički podeljena i nad kojom stoje zvaničnici EU, nadgledajući sve državne procese i donoseći odluke po svom nahođenju, nalazi se u položaju potpune zavisnosti - da bi stanovništvo u BiH moglo da se izbori za ma kakvu promenu, neophodno je da se, za početak, suprotstavi kolonijalnom položaju u kom se nalazi.

Na to u nemaloj meri utiče i situacija u Republici Srpskoj. Nasuprot pogrešnim interpretacijama, mi se ne zalažemo za ukidanje RS, ukoliko to nije želja samog naroda tamo. Međutim, moramo se protiviti daljim pokušajima podela BiH: unilateralno proglašenje nezavisnosti RS ne samo da ne bi razrešilo postojeći konflikt, već bi podstaklo nove sukobe - ono bi ojačalo srpski nacionalizam, učvršćujući pritom uticaj ruskog imperijalizma na Balkanu i otvarajući prostor za ekstremnije strane intervencije.

Usled specifične situacije, nacionalizam u Republici Srpskoj snažniji je nego među stanovništvom u Srbiji - što otežava prevazilaženje trenutnih podela i pomirenje naroda kroz suočavanje sa onim što se zaista dogodilo u ratovima devedesetih, ali tu borbu čini utoliko bitnijom. Ovo je bilo posebno vidljivo u februaru 2014, u vreme masovnih protesta koji su se iz Sarajeva proširili i na druge gradove: iako su ovi protesti bili ne samo socijalnog karaktera, već ujedno imali i parole poput „Smrt nacionalizmu", u Republici Srpskoj je organizovana samo jedna šetnja, i to od strane Helsinškog odbora. Jedino zajednička borba svih naroda Bosne i Hercegovine protiv bilo kakvih mešanja kako susednih zemalja, tako i velikih sila, može ih osloboditi podređenog položaja.

SPC kao stub reakcije

Srpska pravoslavna crkva ne plaća poreze, a njenim službenicima je uprkos tome omogućeno da dobijaju penzije iz državnog budžeta. Povrh toga, SPC se vrlo otvoreno upliće u politiku, namećući najreakcionarnije stavove i zalažući se za ukidanje sloboda potlačenih grupa - tako propagira zabranu abortusa i time mogućnost žene da odlučuje o sopstvenom telu, ujedno potpirujući mržnju prema LGBTQ+ populaciji i nacionalnim manjinama. Marks21 se oštro protivi i bori protiv bilo kakve saradnje crkve i države. Smatramo da je pravo pojedinca/ke da veruje i praktikuje ma koju religiju, ili pak da bude ateista/tkinja, kao i da se to ne može porediti sa organizovanom religijom i njenim uplitanjem u vladajuće strukture, iz čega neminovno proizlazi gaženje istinske jednakosti i slobode za koje se zalažemo.

Protiv čega je zaista Marks21, a za šta se borimo?

Protiv smo vladajuće klase koja nam svima nameće neoliberalne mere „štednje" - borimo se za neposrednu i demokratsku kontrolu radničke klase nad društvom. Stojimo iza ideje socijalizma odozdo - i zastupamo stav da je, u borbi za takvo društveno uređenje, neophodno aktivno se sukobljavati sa nacionalizmom, rasizmom, seksizmom i homofobijom.

Kao grupa koja je nastala iz studentskih protesta za dostupnije i kvalitetnije obrazovanje, godinama se angažujemo u protestima i blokadama fakulteta, podržavajući paralelno svaki štrajk i protest potlačenih, potkrepljući svoja konkretna iskustva i zaključke teorijskim radovima.

Zalažemo se za akciono jedinstvo levih snaga u društvenim pokretima, a smatramo da je internacionalizam ključan segment borbe za drukčije društvo i da je na Balkanu moguće osloboditi se uticaja imperijalizma jedino kroz saradnju i ujedinjenje naroda, što nas je uputilo ka već postojećoj ideji Balkanske Socijalističke Federacije.

Naša borba se nastavlja, a vas pozivamo da nam se priključite!

Izvor: marks21.info

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 26 Apr 2017 10:49:03 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6217/SAOP%C5%A0TENJE+POVODOM+LA%C5%BDNIH+OPTU%C5%BDBI+NA+RA%C4%8CUN+MARKS21+U+SKUP%C5%A0TINI
“Pandorina kutija” financiranja nevladinih organizacija http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6212/%E2%80%9CPandorina+kutija%E2%80%9D+financiranja+nevladinih+organizacija.html U Europskom parlamentu priprema se nacrt dokumenta koji bi se ponudio Europskoj komisiji na usvajanje, a sadržao bi odredbe o prestanku financiranja onih nevladinih organizacija, ili NGO-ova, koji ne provode politike sukladne “strateškim komercijalnim i sigurnosnim ciljevima” Europske unije.

Drugim riječima, prema think-tanku koji priprema dokument, ukoliko neka organizacija ne provodi službenu EU politiku ne bi smjela imati nikakvo EU financiranje. Radi se o ideji suštinski suprotnoj demokratskim načelima. Činjenica da je rezultirala vrijednostima koje se pokušava i parlamentarno legitimizirati svjedočanstvo je vremena gušenja izborenih progresivnih demokratskih i socijalnih vrijednosti još donedavno uzimanih "zdravo za gotovo".

Prema ovom dokumentu, niti jedna organizacija koja od početka migrantske krize poziva na otvaranje granica i pomaže izbjeglicama, uključujući i Crveni križ, ne bi imala pravo na javno europsko financiranje. Ali isto tako, to bi isključilo i antiratne, odnosno mirovne organizacije koje se protive NATO aktivnostima. Još zanimljivije, u konačnoj instanci to bi isključivalo i sve organizacije koje se protive politikama poput CETA-e, GMO-a, prekomjernoj upotrebi herbicida kao što je glifosat, zatim aktivnostima sindikata kao i Međunarodnu organizaciju rada koje upozoravanjem o stanju radničkih prava ugrožavaju "poslovnu klimu", pa u krajnjoj liniji i sam UN.

Inicijativa o kojoj je riječ dolazi čini se iz krugova njemačkih demokršćana koji upozoravaju da su iz fondova EU nevladine organizacije samo 2015. godine primile 1,2 milijarde eura, međutim, ne navodi se broj radnih mjesta njima financiran, makar se u pravilu radilo o nesigurnim i kratkotrajnim poslovima.

Problem kriterija financiranja

Premda je dokument konzervativno i regresivno postavljen, on neizravno i neplanski usmjerava pažnju na legitimno pitanje mehanizama odlučivanja o kriterijima financiranja, kritizirajući koncentraciju raspodijeljenih sredstava na izrazito mali broj organizacija. Prema njihovim podacima čak 60 posto financija namijenjenih okolišnim, socijalnim i ljudskopravaškim pitanjima raspodijeljeno je na svega 20 organizacija. To nipošto ne znači da ovaj antidemokratski dokument treba prihvatiti ili usvojiti, već da njime adresirana pitanja treba provesti kroz javnu europsku raspravu i na temelju toga donijeti politiku financiranja NGO-ova. U hipotetskoj, demokratskoj EU to bi bio jedini način rješavanja ovog problema, no u Briselu će stvari ipak presuditi najveći lobistički "ček".

Rješenje za probleme financiranja NGO-ova nije nastavak fingiranja apolitičnosti nevladinih organizacija, već upravo suprotno, njezino ekspliciranje. Kao što pokazuju dokument ali i proizraelska lobistička skupina (koja primjerice upozoravanja na izraelski apartheid jednostavno odbacuje kao antisemitizam i koja inzistiranjem na fingiranju objektivnih kriterija financiranja niječe političnost prava zemalja da samostalno donose odluke o prioritetima financiranja) čiji se stavovi podudaraju s ovima koje iznesene demokršćani, inzistiranjem na apolitičnosti nevladinih organizacija zapravo se upada u krucijalnu kontradikciju u kojoj se lobira protiv lobiranja za financiranje.

Da stvar bude gora, adekvatno rješenje ovog problema već postoji i to u Njemačkoj odakle ova suluda inicijativa i dolazi, a to je političko financiranje, u kojem najveće parlamentarne opcije imaju mogućnost financiranja organizacija s podudarnim političkim vrijednostima.

Premda je kritika NGO-ova kao "trojanskih konja neoliberalizma" na mjestu jer podrazumijeva ove organizacije kao operativno oruđe političke doktrine koja se zalaže za ukidanje gotovo svih socijalnih funkcija države, u kontekstu krize i svenametnutih mjera štednje radi se o neplodonosnoj kritici. Osim što su nevladine organizacije, usprkos nesigurnim oblicima rada koji u njima dominiraju, važan izvor radnih mjesta, one su se ujedno pokazale radnim organizacijama najfleksibilnijima za apsorpciju najprogresivnijih lijevih vrijednosti. Također, unatoč uvijek aktualnoj raspravi o tome da li NGO-ovi više liberaliziraju ljevicu ili ljevica više radikalizira liberale (čije su nevladine organizacije tradicionalne utvrde) ona je u kontekstu spornog dokumenta manje važan argument. U društvu u kojem ove organizacije preuzimaju socijalne funkcije kojih se država odriče, njihova je potreba jasna. Najbolji primjer je uloga nevladinih organizacija u izbjegličkoj krizi koju se većina država pokazala paraliziranima za samostalno rješavanje.

Da rezimiramo, rješenje za sada otvorenu Pandorinu kutiju nije negiranje ovog problema već odustajanje od lažnog načela apolitičnosti nevladinih organizacija.

Autor: A.M.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 11 Apr 2017 11:34:01 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6212/%E2%80%9CPandorina+kutija%E2%80%9D+financiranja+nevladinih+organizacija
Kulturni rad: snižavanje cijene i klasna devastacija publike http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike.html Dok su ideološka previranja posljednjih godina u hrvatskom Ministarstvu kulture nailazila, s pravom, na oštru reakciju aktera u polju, srozavanje njihovog materijalnog statusa prolazi uglavnom bez značajnije političke reakcije.

Jedan nedavni događaj, što je u interpretaciji javne televizije imao snagu objave radosne vijesti, dobro ilustrira aktualnu dimenziju fleksibilizacije rada na kapitalističkoj periferiji. Iz Karlovca i "drugih gradova Karlovačke županije" u Zagreb je sredinom ožujka stiglo "sedam autobusa s 350 nezaposlenih, na Sajam poslova u turizmu". Sajam se "prvi put održao zbog povećanih potreba za sezonskim radnicima na Jadranu". Na Sajmu se predstavio 51 poslodavac, a cilj je bio "da se nezaposleni izravno prijave poslodavcima kod kojih žele raditi". Uz nezaposlene osobe, Sajam su, po prvi put u sajmenoj praksi i općenito povijesti rada u Hrvatskoj, obišli i maturanti "koji su spremni raditi u sezoni". Organizatori Sajma bili su, naglašava HTV"Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uz Ministarstvo turizma, a Sajam je financiran iz europskih fondova s ciljem zapošljavanja u turizmu, osobito ranjivih skupina".

Prevedeno na jezik prosječnog domaćeg radnog čovjeka, totalna fleksibilzacija polja rada završena je u onoj mjeri u kojoj država sezonske radnike regrutira iz redova starijih tinejdžera. U toj reportaži iz srca tame sezonskog rada koju javna televizija obavlja s optimizmom prilike za dobru zaradu, nastupaju protagonisti s burze rada i maturanti, starija djeca na pragu zrelosti, kao na izletu karijernih prilika za najniži oblik sezonskog radapod pokroviteljstvom države. Ne postavlja se pitanje o statusu maturanata kao "ranjive skupine" društva. Pitanje: otkad su (jedva) osamnaestogodišnjaci "ranjive skupine" u polju rada u Hrvatskoj? Otkad Ministarstvo rada uvodi tinejdžere u radni pogon metodom sajmenog javno-privatnog partnerstva? Otkad su dakle tinejdžeri pogonsko gorivo sezonskog rada u Hrvatskoj?

Upravo od ovoga Sajma, koji manifestira vladinu "aktivnu politiku zapošljavanja uz 1, 5 milijardi kuna predviđenih sredstava", i to "radi provedbe mjera i korištenja sredstva u okviru Garancije za mlade i Inicijative za zapošljavanje mladih financiranih iz Europskog socijalnog fonda", gdje se usput "predlaže ograničenje dobne skupine do navršenih 30 godina života, proširujući obuhvat mjere stručnog osposobljavanja na sve nezaposlene osobe sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem".

Fantomska publika: tinejdžeri sezonski radnici

Starije trinejdžere, znači, država otvoreno motivira da u svijet rada uđu kao prekaljeni sezonci, otvoreno ih potiče da ne nastavljaju školovanje nego da se oslone na aktivni model poduzetničke samozapošljivosti i pripadnih kreativnih radnopravnih rješanja. U političkom, strateškom i praktično-tržišnom smislu u Hrvatskoj, naravno, nije oportuno pozivati nekadašnju pop-krilaticu "zemlje znanja".Ako se negdje navodno "proizvodi previše visokoobrazovanih", ondje se i drastično poskupljuje cijenu rada, što nije konkurentna situacija.

Plastičan, a ne drastičan, primjer takve radne prakse nama je emotivno porazan, ako su "takvi fokusi" ovoj materiji uopće primjereni. Domaći tinejdžeri, maturanti koje država otvoreno odgovara od slobode odabira studija u zemlji znanosti, tehnologije i znanja; ovo će ljeto biti sretnici s akreditacijom pomoćnog radnog osoblja u hotelima, na privatnim bazenčićima i festivalskim šankovima u primorskim gradovima gdje će se sliti deseci tisuća mladih Europljana ili maturanata s konzumacijom vlastite "gap year" (godine odmora prije studija) iz čitavog svijeta.

U sretnijim godinama, domaće obrazovne i kuturne politike su makar retorički afirmirale visokoškolsko obrazovanje. A tinejdžerima se sada strateški, pod visokim pokroviteljtsvom državnog tijela za rad i mirovinski sustav, inducira kolonijalni kompleks i socijalnoklasni start-up u formi sezonskog rada, kao (tobože privremeno) dno klasne ljestvice koje se uz dobru motivaciju lakše može steći poduzetničkim, freelance, fleksibilnim, radnim angažmanom.

U takvoj konstelaciji politike rada u Hrvatskoj, s tako ranjivim koordinatama i profilima radne snage, pitanje distinkcija u fleksibilizaciji rada u kreativnom sektoru, kreativnim industrijama i općenito shvaćenom pogonu domaće kulture,teško je uvjerljivo predstaviti širem javnom krugu. Za razliku, naime, od polja najnježnije i nesvjesne inauguracije u fleksibilnost radnog staža kakva čeka suvremene tinejdžere na periferiji Europske unije, status fleksibilizacije kulturnog polja nezavisne, ali i (dijelom) institucionalne domaće kulture u jednom je smislu plod samoskrivljenog političkog degažmana, komocije sitnih privatnih interesa i nedostatka solidarnog, šireg plana, a u drugom rezultat fatalnog izostanka organski potrebne suradnje s domaćim obrazovnim sistemom.

Udar porezne reforme

Od davnih dana socijalističkog modernizma kada je kultura (Jugoslavije) doslovno izrasla iz umjetničkih, društveno-humanističkih i arhitektonskih kabineta i, možda, kratke epizode mandata SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića - kad se (ideološki) kulturna politika ipak oslanjala na kapital domaćeg obrazovanja, a ne turističkog operatera - do suvremenih tendencija tihe pobune kulturumjetničkog prekarijata radi neodrživosti sistema suvremene proizvodnje, put je bio popločan dobrim namjerama i ničime više.

Danas, naime, govorimo o profesionalcima kulturnog pogona kao zainteresiranoj "stranki" nacionalne kulturne politike, a ne njezinim djelatnim i mislećim, ravnopravnim članovima. Dijagnostika takvog statusa je pri tome salonski dekorativna, prespora u odnosu na akcidentalije u reljefu politike rada u kulturi.

Stav aktualne ministrice Obuljen Koržinek, kao nedvojbeni prototip neoliberalnog pogledana nacionalnu kulturu u svim aspektima njezine proizvodnje i/ili organizacije, kombinira konzervativni retorički patos tradicijske kulture s "moderno" skopčanim tendencijama u radnom pravu projektne kulture EU-e. Idejni koncept takve politike, kao jedini materijalni dokaz promjene u dosadašnjoj politici u kulturi, dobio je svoje strateško uzemljenje primjenom takozvane porezne reforme početkom ove godine, zbog čega su smanjeni iznosi autorskih honorara umjetnicima, novinarima, svim profesionalcima kuturne proizvodnje.

Na kraju prvog kvartala porezne godine primjećuje se, eto, čist efekt većeg poreznog opterećenja poslodavaca prema autorskom djelu. Riješen je na štetu autora i njegovog rada, što znači daljni pad cijene rada ali i puzajuću demotivaciju, sporiji proizvodni proces. Pad cijene rada u nezavisnoj ili izvaninstitucionalnoj produkciji odrazit će se, vrlo izgledno, i na novi tretman upotrebe Pravilnika o radu umjesto dosadašnjih odredbi Kolektivnog ugovora u kulturnim institucijama, što pokazuje aktualni primjer neuspjelih lokalnih pregovora Sindikata djelatnika u kulturi i Grada Rijeke. Dinamika spojenih posuda u problematici politike rada nastavit će se predvidljivim ritmom, uz jasnu razliku hladnog i toplog pogona: institucionalne kulture s mogućnošću sindikalnih pregovora i one projektne, suvremenoumjetničke akvizicije poduzetničkih proletera bez sindikalne podružnice, koji više nemaju ni kontrolu nad procesom rada, niti nad sredstvima za proizvodnju. A takvu su kontrolu, naime, imali njhovi srednjoklasni prethodnici po radnome pravu, utemeljitelji samostalnog, poduzetničkog rada u 19. stoljeću, kad je vlastiti obrt bio način srednjoklasne emancipacije između kapitalista i proletera.1

Dostupnost kulture i snižavanje cijene rada

Ipak, ne čini se da deklasiranim domaćim kulturnim profesionalcima jako smeta aktualni status. Logično i posve legitimno, dokle god ima izglednih potencijala projektne, stipendističke, rezidencijalne i nagradnjačke kulture iz nadležnog ministarstva, njihov se glas neće dići protiv postulata ovakve kulturne politike i njezine prve protagonistice, spomenute Obuljen Koržinek. To bi bilo, uostalom, posve besmisleno iz najmanje dva razloga: globaliziranog sistema ekonomije rada gdje po definiciji procesa najprije strada kultura /ili obrazovanje i statusa prostog "prodavača kulturnih usluga" na što je svaki suvremeni profesionalac u izvaninstitucionalnoj kulturi i kreativnoj industriji navikao kao na dinamiku dana i noći.

Bilo bi, konačno, besmisleno buniti se protiv aktualne kulturne politike i zato što se desetljećima ne zna za bolji kulturno-politički spoj pasivnosti i ceremonije, pa se lijepa i ofucana figura "kulture dostupne svima" koju često upotrijebi ministrica Obuljen Koržinek kad najavljuje neki projekt decentralizacije kulture ili generacijski baždarenog istraživanja kulturnih praksi koje financira EU, opovrgava u svakom udaljenom kvartu, da ne spominjemo seosku provinciju.

Problem javne dostupnosti kulture, međutim, prvi generira statuse zapošljivosti, cijene rada i radnih prava u čitavom "sektoru". To najbolje znaju upravo kulturni profesionalci koji vrlo često odgovaraju zahtjevima europskog tržišta na zadanu temu o "suvremenom problemu publike" svojim različitim umjetničkim i edukativnim projektima, umjesto da se neposredno obraćaju generaciji buduće publike u školskim klupama, tinejdžerima kojima je obrazovni sistem od 1990-ih prepolovio satnicu umjetničkih predmeta.  Umjesto da se, uostalom, najglasnije moguće obrate ministrici koja je u ovogodišnjem budžetu smanjila iznose programskih sredstava namijenjene razvoju umjetničke produkcije, čime je efekt porezne "reforme" ojačan socijalnoklasnim "brisanjem nosa". Kao kad tinejdžerima na burzi poslova u turizmu mali poduzetnici nejasnih profila brišu nos ridikuloznim poslovnim posjetnicama, ministrica kulture profesionalcima nezavisne kulture dvaput, u prvoj godini svoga mandata, snižava cijenu, kapacitete i potencijale njihova javnoga rada.

Fragmenti klasne svijesti

Naravno, domaći kulturni profesionalci itekako su svjesni vlastite klasne i socijalne pozicije, koja im je u mnogim prilikama do sada otežavala autotematizaciju vlastitog radnog statusa, ali i solidarizaciju sa slabije postavljenim, rangiranim i manje perspektivnim radnicima drugih struka. Primjerice, ovih je dana zaključen natječaj za prijem novih članova u Zajednicu samostalnih umjetnika, koji imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj oko 1.300 samostalnih umjetnika ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje što se u iznosu od oko 35 milijuna kuna podmiruje iz državnog proračuna, na temelju kriterija koje je izradila struka u suradnji i pod pokroviteljtsvom ministarstva kulture. Ne ulazeći u dubioze kriterija (je li to umjetnička izvrsnost ili socijalni status, imovinski ili dohodovni cenzus?) i distinkcije nekomercijalnih umjetničkih zanimanja; u reperkusije blijedih efekata petogodišnjih revizija ili dimenzije socijalnoklasnog kleša umjetničkih i ostalih struka na tržištu rada, ostaju tek zanimljive aktualnosti.

Prva, koja svjedoči o iznimno visokom broju ovogodišnjih prijavljenih kandidata za status samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, i druga što svjedoči o deset milijuna manjem budžetu od prošlogodišnjega. Ministrica šuti o ovom pitanju, na njega koji put odgovara formulaičnom rečenicom o "boljem statusu umjentika koje se potiče da budu samostalni", zainteresirani umjetnici zauzvrat šute u nevjerici i nadi povoljnog ezgistencijalnog minimuma. Zapravo se na ovoj temi, zasad, najbolje kupuje socijalni mir kulturnih profesionalaca. Iz nje izvire čitavo grotlo problema rada u kulturi suvremenog društva, kad bismo kulturu uopće shvaćali kao javni organizam, dostupan svima.

  1. Usp. T. Matković, Razmjeri, oblici i kvaliteta samozaposlenosti u Hrvatskoj, u: Rad u Hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, ur. V. Franičević i V. Puljiz, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 2009, str. 131-164
Autor: Branimira Lazarin
 
Izvor: bilten.org
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:36:14 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike
THE GLOBAL CHALLENGES PRIZE 2017 A New Shape Remodelling Global Cooperation http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation.html Calling big thinkers, from all disciplines, everywhere. The world needs your brainpower and your best ideas as never before. Compete for US$5 million in prizes. Help to reshape our world.

We are delighted to announce the launch of the Global Challenges Prize 2017: A New Shape. This competition is a quest to find new models of global cooperation capable of handling global risks. It will award US$5 million in prizes for the best ideas that re-envision global governance for the 21st century.
Be part of the effort to safeguard our world for future generations. Be part of the global conversation. Help to change the shape of things to come.

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 21 Mar 2017 10:58:21 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation
Druga smrt Györgya Lukácsa i mitovi “nove desnice” http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D.html Budimpeštansko gradsko vijeće prošlog je mjeseca donijelo neobičnu odluku – iz parka svetog Stjepana u centru grada izbacit će skulpturu posvećenu jednom od najpoznatijih mađarskih intelektualaca, Györgyu Lukácsu. Inicijativu je pokrenula ekstremno desničarska stranka Jobbik, ali protiv nje su naposljetku glasala samo trojica gradskih zastupnika. Riječ je o nastavku obračuna suvremene Mađarske s jednim od svojih filozofskih ikona, nakon što je nedavno zatvorena kuća koja je čuvala njegov arhiv, unatoč peticijama i prosvjedima stotina međunarodnih istraživača. Iz perspektive vlasti u Mađarskoj, situacija je jasna: u nacionalno preporođenoj zemlji nema mjesta za štovanje Židova i komunista poput Lukácsa.

U kontekstu histeričnog antikomunizma, koji služi kao ideološko pogonsko gorivo tranzicije, lako je bilo kojeg komunista proglasiti neprijateljem nacije, osobito ako je njegovo nacionalno porijeklo i samo upitno. No Lukácseva je biografija puno kompleksnija: on je nasljedni mađarski barun koji je držao poziciju Narodnog komesara za kulturu tijekom Mađarske revolucije 1919. godine, ali i ministra u vladi Imre Nagya tijekom pobune 1956., koja se inače i danas slavi kao veliki događaj u "stoljetnoj borbi Mađara za nezavisnost". U kontekstu povijesti komunističkog pokreta, Lukács je specifična ličnost, nikada otvoreni disident, ali ni sasvim lojalan liniji pod svaku cijenu. Jednako daleko od karikature "aparatčika" kao i od one izdajice naroda.

"Kulturni marksizam"

U tom bi smislu Lukács bio neočekivana meta napada suvremene desnice kada njegovo ime ne bi bilo upleteno u bizarne teorije zavjere koje su proteklih godina, čini se, stekle puno pravo građanstva. S obzirom na dramatično slabljenje komunističkog pokreta nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, na udaru nove desnice sve su manje politički lideri poput Lenjina ili Staljina, a sve više nekonvencionalni socijalistički intelektualci i teoretičari poput Lukácsa ili Antonija Gramscija. Iako tek marginalno povezani s nastankom "zapadnog marksizma" ili Frankfurtske škole (Gramsci je umro u fašističkom zatvoru 1937., a Lukács u Mađarskoj 1971. godine), oni se u slaboumnijim interpretacijama redovito pojavljuju kao veliki vođe podmuklog napada na zapadna sveučilišta.

Posljednjih desetljeća, ovom dvojcu je kod američkih neokonzervativaca dana uloga novih "Sionskih mudraca", inspiratora tajnih društava koja uništavaju dušu Zapada. Umjesto komunizma kao političkog pokreta ili geopolitičkog bloka, opasnost se sada javlja kao "kulturni marksizam" koji je kršćanskom čovjeku "nametnuo" zle ideje poput "političke korektnosti", "multikulturalizma" i "feminizma" koji se zloglasno šire među humanističkim znanstvenicima i studentima. Ova kontrafaktualna teorija zavjere, koja kombinira antisemitističke s antikomunističkim mitovima u sklopu religijskog neokonzervatizma, posljednjih se godina otvoreno promovira i u hrvatskim mejnstrim medijima, kao i u ostatku Istočne Europe.

Slično antisemitizmu 1930-ih, ovaj mit ima jednu glavnu prednost: što je komunizam slabiji, to je opasnost od njega naizgled veća i podmuklija. Ako nitko ne maše crvenim zastavama, to je zato što protiv nacije rovare podmećući joj nekakve "rodne ideologije" i ljudska prava. No otpor rasizmu ili ideje poput ravnopravnosti žena nisu primarno posljedice pisanja marksističkih intelektualaca, nego desetljetnih borbi potlačenih. Ako su ta dostignuća sada ugrožena, to je zato što tih borbi nedostaje. Njihova obnova bila bi puno bolji hommage Lukácsu od zgražanja nad uklanjanjem njegovog spomenika.

Autor: NV

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Mar 2017 11:48:29 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D
Seminar Mesta stradanja - Prva faza Holokausta u Srbiji i Hrvatskoj 22 - 24. februar 2017. http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017..html u Galeriji Jevrejske opštine Beograd, Kralja Petra 71, Beograd Program


Prvi dan

15.00 - 15.30 Registracija učesnika
15.30 - 15.45 Pozdravni govor: Ruben Fuks, predsednik Saveza jevrejskih opština Srbije i koordinator projekta
15.45 - 16.00 Bruno Boyer, Mémorial de la Shoah


Konteksti

16.00 - 16.45 Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)
17.00 - 17.45 Panelisti: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej),
Sofija Grandakovska (Saul Kagan doktorski stipendista za napredne studije Holokausta, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd),
Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije)

17.30 - 17.45 Pauza za kafu
17.45 - 19.00 Prikazivanje filma o streljanju u Leskovcu 11. decembra 1941. i razgovor sa autorom filma Draganom Marinkovićem

20.30 Večera u restoranu za učesnike seminara

 

Drugi dan

Slučaj Srbije

9.30 - 10.15 Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)
10.15-11.00 Panelisti: Milan Koljanin, (Institut za savremenu istoriju) Zoran Pavlović (Član odbora za manjine grada Kragujevca) Sanja Petrović Todosijević (Institut za noviju istoriju Srbije)
Moderator: Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)

11.00-11.15 Pauza za kafu

Mesta stradanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj

11.15 - 12.00 Dragan Cvetković (Muzej žrtava genocida)
12.00 - 12.45 Panelisti: Jovan Ćulibrk (Komisija za Staro sajmište) Renato Stanković (Univerzitet u Rijeci)
Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej)

12.45 - 14.00 Ručak

Prezervacija

14.00 - 14.45 Nenad Lajbenšperger (Republički zavod za zaštitu spomenika) 14.45 - 15.30 Panelisti: Aleksandra Fulgosi (Ministarstvo kulture Republike Srbije)
Predstavnici lokalnih opština
David Montijas (Jevrejska opština Pančevo) Moderator: Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)

15.30 - 15.45 Pauza za kafu

Kultura sećanja i edukacija
15.45 - 16.30 Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)
16.30 - 17.15 Panelisti: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije) James May (menadžer projekta "Portreti i sećanja")
Biljana Stojanović (Ministarstvo prosvete) Milan Bogdanović (Heinrich Böll Foundacija)
Moderator: Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)

17.15 - 18.30 Projekcija dokumentarnog filma o masovnom streljanju u Jabuci

20.30 - Večera u restoranu za učesnike seminara

Treći dan

Studijska poseta

9.00 - 14.00 Poseta koncentracionom logoru Topovske šupe, stratištu u Jabuci, koncentracionom logoru Svilara, zatvoru Gestapo-a,
sastanak sa predstavnicima Opštine Pančevo (lanč paketi)
14.30 - 15.30 Diskusija i završna reč ogranizatora

]]>
Thu, 23 Feb 2017 11:14:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017.
Predavanje o P.P. Pazoliniju http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju.html O njegovom životu, radu i seksualnosti govore Ivana Kronja, filmolog Predrag Mirčetić, teoretičar književnosti Aleksandar Stojaković, pisac i režiser

1. Veliki italijanski književnik, novinar, politički mislilac i filmski umetnik, Pjer Paolo Pazolini (1922-1975) istaknuti je predstavnik italijanskog i evropskog političkog filma 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Polazeći od marksističke kritike društva i levičarskog, ali i hrišćanskog humanizma, Pazolini je stvorio naturalističko-fantazmagorički filmski opus, koji posebno problematizuje i politizuje pitanje tela i seksualnosti u klasičnom i savremenom društvu. Vrhunac njegove autorske estetike predstavlja Pazolinijev poslednji igrani film "Salo ili 120 dana Sodome" (1975).

***
2. Šta danas čini mit o Pazoliniju?
Seksualnost, skandali i provokacije, beskompromisna hrabrost, levičarski angažman, „izdaja" književnosti zarad filma, tragična smrt...
Predstaviti tri aspekta književnog stvaralaštva Pjera Paola Pazolinija, sa posebnim osvrtom na roman Ragazzi di vita (1955) i posthumno objavljenu (autobiografsku) prozu Bludne radnje i Amado mio (1982) u kontekstu životnih činjenica i umetnikovih „opsesivnih" tema.

***
3. Aleksandar Stojaković pokušaće da rasvetli okolnosti Pazolinijeve smrti.

***

O izčagačici i izlagačima:

Dr Ivana Kronja je filmolog, kulturolog i filmska kritičarka. Doktorirala je 2010. na FDU, UU u Beogradu sa tezom: "Rodne teorije (neo)avangardnog filma". Objavila je studiju "Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbofolka" (2001) i više desetina naučnih radova iz studija kulture, medija i filma u zemlji i inostranstvu. Od 2003. je profesor na VŠLPUSS u Beogradu. Filmsku kritiku piše za Novi filmograf i kulturni dodatak Politike. Kao članica Srpske Akademije za filmsku umetnost i nauku - AFUN bila je u Žiriju AFUN za izbor nacionalnog kandidata za nagradu Oskar 2016.

Predrag Mirčetić (1978), docent na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu na kojoj predaje premete Pregled opšte književnosti 1 i 2, Dante 1 i 2, Diskurs moderne drame i Postmoderna proza: Eko, Kalvino, Tabuki. Od 2011. do 2013. godine kao volonter držao je časove engleskog i italijanskog jezika (nivo A1) članovima udruženja građana "Duša" i "Videa". Od 2011. godine do 2014. godine bio je saradnik ApsArta - Centra za pozorišna istraživanja. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Shvatanje umetnosti u kritičkim ogledima i prikazivanje umetnosti u prozi Oskara Vajlda" odbranio je 2015. godine.

Aleksandar Stojaković (1986), član redakcije časopisa za kvir teoriju i kulturu QT (2010-12), radio kao istraživač-intervjuer na istraživanju "Homofobija i intenalizovana homofobija u Srbiji, kvalitativno istraživanje" (2015-16). Autor je dokumentarnog filma "Život pod maskom" (2016).

***

Predavanje se održava u

Institutu za filozofiju i društvenu teoriju,

Kraljice Natalije 45, sala na prvom spratu,

u subotu, 18. februara, od 14 sati.

]]>
Fri, 17 Feb 2017 10:21:43 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju
Voz: spolja patriotizam iznutra kapitalizam http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam.html Voz. Prethodnih dana veoma popularan termin u razgovorima širom regiona. Dok je za elite loše dizajnirani voz predstavljao ulog za nove izborne igre, za većinu populacije on izaziva sećanja i strahove na blisku ratnu prošlost.

Marksovo zapažanje o istoriji koja se ponavlja dva puta - kao tragedija i farsa - ključno je za svaki pokušaj razumevanja lokalnih patriot-politika: odveć često one hodaju na tankoj ivici između ova dva žanra. Pa, ako su devedesetih bile tragične, danas su, pre bi se reklo, komične i banalne. Ali, „banalne i komične" ne mora nužno da znači i „bezopasne" - linija između tragedije i farse je tanka. Ne bi, naime, bilo prvi put da se predizborno zveckanje oružjem pretvori u ono pravo, i pravo pitanje nije da li će, već kada će. A voz - nabildovan kao najnoviji primer švercovanja provokacije pod maskom kulturnog nasleđa i religijskog pijeteta - koji je iz Beograda poslat prema Kosovskoj Mitrovici tipičan je primer politika patriotizma koje umalo da izmaknu kontroli.

U vozu - kojem su građani momentalno nedenuli nadimak „crkva na šinama" - ima dosta seksualne simbolike: u pitanju je falusni simbol koji penetrira na (u) Kosovo. Pa kako se simboličke zamene koriste samo u slučajevima disfunkcionalnosti, sam čin posezanja za zamenom otkriva suštinsku političku impotenciju naših elita: nezgodni prolećni predsednički izbori otklanjaju svaki trag sumnje (ako je sumnje uopšte bilo) oko pitanja zašto se baš sada zazivaju utvare prošlosti. Stoga snop svetlosti u isto vreme obasjava i temeljni politički neuspeh sadašnje političke elite: pobesnela privatizacija, izgradnja bogataškog kvarta u Beogradu, autoritarizacija i političkog i svakodnevnog života, ukidanje javnih stvari zarad privatnih - sve to zajedno kao deo projekta restauracije kapitalizma - stvorili su kritičnu masu nezadovoljnika a upravo se to pokušava nadomestiti gustom „patriotskom" izmaglicom. Ukratko: kad omane kapitalizam, nazovite patriotizam - podsećanje da je patriotizam poslednje izbeglište hulja valja dopuniti zapažanjem da je patriotizam prvo pribežište privatizacionih hulja.

Da je u pitanju opravdani strah govori i činjenica da Aleksandar Vučić ne bi bio prvi (daleko od toga!) novokonzervativac koji je izazvao rat da bi prekrio sopstvene katastrofalne politike: podsetimo samo na Margaret Tačer koja je ratovala oko dva omalena ostrva na drugoj strani planete da bi nadoknadila popularnost izgubljenu kataklizmičnim ekonomskim politikama.

Trgovinski bilans između dve vrste desnice - ekonomske i nacionalne - uglavnom zavisi od istorijskog konteksta i u uslovima kriza kapitala, transfer simboličkog kapitala ide od nacionalnih ka ekonomskim ne bi li se odbranila hijerarhijska struktura uzdrmana besom onih sa socijalnog dna. Proizvodnja nacionalnih tenzija je strukturno uvezana sa neispunjivim obećanjima kapitalizma pa odatle strukturno dolazi i globalni trend rekonzervativizacije. Rečju, desnica je uvek jedna te ista i ulogu leka-za-sve (koja je u ekonomskim politikama rezervisana za „privatizuj sve!") u nacionalnim politikama preuzima preporuka „ratuj sa svima". A u oba slučaja je u pitanju zazivanje utvare Karla Šmita za kojeg je sukob bio jedini relevantni odnos - eventualni mir, za Šmita je samo privremeno suspendovan sukob - jer ekonomska reinkarnacija Šmitovog beskrajnog sukoba danas je ekonomski mejnstrim - svi smo mi u beskrajnom konkurentskom odnosu i takmičenju. Stoga bi „crkva na šinama" mogla da posluži kao sigurni aparat za mapiranje političke geografije tranzicionih društava: spolja nacija, iznutra privatizacija.

Patriotsko kreveljenje, poslednje u nizu, bilo je sačinjeno od simulacije multikulturalizma, pravopisnog i pravoslavnog kiča, nekakvih stjuardesa,1 deseteračkih pesama tokom vožnje ali to je kreveljenje kompletirano tek pojavom čitave serije živopisnih likova sa još živopisnijim prošlostima. Pojavom, ličnom istorijom i simboličkim nabojem istakao se Miša Vacić - nekada osuđenik, danas direktorski savetnik.

Transformacija Vacića iz nacionalističkog kurjaka u naprednjačku pudlicu je možda prošla neprimetno ali njegova transformacija iz krvoloka u menadžera self-marketinga dobila je svoj medijski prostor. U vozu o kojem je reč, ovaj ekspert za kosovska pitanja je delio vizitkarte, rebrendirajući samoga sebe u centralni motiv i vlažni san trazicionih politika: patriotskog tehnokratu. No, uzimajući u obzir njegovu istoriju, pre će biti da je Vacićevo marširanje kroz voz zapravo suptilna pretnja na kratkom povodcu: spreman da jurne pusti li ga gazda ili se sam otrgne sa lanca.

No, ne pružajmo Vaciću više pažnje no što zaslužuje: u pitanju je samo deo jednog šireg fenomena i njegova je transformacija refleksija konačne normalizacije konzervativnih politika te pretvaranja ludaka nacije u ludake privatizacije. A njihov je original premijer Srbije koji je upravo od pljuvanja po sospstvenoj prošlosti načinio svoju političku budućnost. Ali takav će strateški pristup nužno završiti serijom nerešivih kontradikcija a usput će podsetiti da je nacionalizam uvek već ovlaš i loše našminkani kapitalizam.

Mada, vratimo se na voz, ne bi se trebalo nadati da će psi rata jurnuti u pravcu Kosova: pas je opasan samo u dvorištu i ceo se čopor podvijenih repova povukao iz voza već na sledećoj stanici, ostavivši putnike i radnike železnice da u priželjkivanom ratu budu prve žrtve, verno precrtavajući praksu svih desnih demagoga: kuvanje rata, zapržavanje čorbe i bežanje kad zakuvano počne da kipi. Nacrt početka ovog „rata", naime, neodoljivo podseća i na nacrt kojim počinju i gotovo svi ratovi u istoriji: elite počinju, radnici ginu, pa je bilo zanimljivije gledati kako elite mažu ratne boje a onda se promptno povlače u sigurnu pozadinu. Drugim rečima, namesto eventualnim pušakama u pravom bi se ratu oni radije bavili menadžmentom sukoba sa sigurne udaljenosti.

Pa kako je imao klasnu dimenziju, ovaj je „sukob" stvorio i prostore otpora a ovoga puta on je dobio oblik internet fenomena „Kad Krene Rat" koji najavljuje masovno dezertiranje pred licem nekog novog sukoba. Čak ni čitava armija režimskih botova nije uspela da maskira otvoreno nezadovoljstvo građana koji su - posle privatizacionih malverzacija, uništenja javnog sektora, otuđenja od političkog procesa - sada suočeni i sa jednim, makar i malo verovatnim, ratom. A ova internet senzacija bolje je od svake analize medijskog komentarijata mapirala elite koja su nastale i ekonomski natekle u ratovima i primitivnoj akumulaciji devedesetih - svi koji su zakačeni su na ovaj ili onaj način deo elite koja je izstrvinarila na leševima devedesetih. Poručili su oni toj „dubokoj državi", političkoj i ekonomskoj eliti (i Amadeus bendu) da slobodno krenu u rat koji kuvaju i da se, po mogućstvu, vrate na štitu a ne sa njim.

Ali tako nastaju revolucije, prvo se otkaže patriotska pa zatim i ekonomska vernost, evo raspitajte se kako se to desilo pre sto godina.

  1. Pozajmljenih iz kompanije Air Sebia? Ako jesu, bio bi to sjajan primer privatno-javnog partnerstva u simultanoj proizvodnji dva primarna proizvoda kapitalistizma: rata i luksuza. Prvi za siromašne, drugi za bogate, naravno. 
Autor: Stefan Aleksić
 
Izvor: masina.rs
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 7 Feb 2017 11:37:46 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam
UŽIČKA REPUBLIKA I ISTORIJSKI REVIZIONIZAM (2) – ČETNICI NA EVROPSKOM PUTU http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU.html U drugom i poslednjem delu teksta napisanog povodom nove postavke Narodnom muzeja u Užicu, donosimo vam hronološki pregled politike četničkog pokreta u prvim danima nacističke okupacije Srbije 1941. godine. Na temelju istorijskih dokumenata i objavljenih istraživanja objašnjavamo na koji su način Dražini četnici okrenuli leđa partizanskom pokretu, vršili zločine nad borcima za slobodu i na isti način kao i okupator doprineli padu Užičke republike. Poslednji deo teksta predstavlja pokušaj prikaza užičke izložbe unutar šireg evropskog revizionističkog konteksta kao i osvrt na tobožnje „antifašističke“ korene EU.

Tragom izdaje

Uprkos tome što su neke četničke jedinice uzele učešća u borbama, pukovnik Draža Mihailović bio je stava da još uvek nije vreme za ustanak. Ugovorena saradnja između četnika i partizana postojala je samo u pojedinim sektorima fronta. Računajući na to da će, poput četnika Pavla Đurišića u italijanskoj okupacionoj zoni, postići dogovor s nemačkim okupacionim snagama, Mihailović je odbijao da uspostavi kontinuiranu saradnju s partizanskim odredima kao i da sa snagama koje su mobilisane na Ravnoj Gori stupi u otvoreni sukob sa okupatorom. Paralelno s pregovorima koje vodi s partizanima on nastavlja kontakt s Milanom Aćimovićem, kao i predstavnicima Nedićeve vlade.[1]

Nakon neuspešnih pregovora između Tita i Mihailovića 19. septembra u Struganiku, usledio je još jedan sastanak u selu Brajići podno Ravne Gore, 27. oktobra, na kome je samo dogovoreno da se u odnosu između partizana i četnika zadrži status kvo, te da se ratni plen deli, kao i da partizani četničkoj komandi dostave izvesnu količinu novca i oružja.[2]

Izložba navodi kako je u vreme održavanja ovog sastanka na Ravnoj gori boravio delegat britanske vlade, Bil Hadson, u pratnji četničkog majora Zaharija Ostojića. Ovo prestavlja nedopustiv i krajnje dekontekstualizovan prikaz jednog od najvećih zločinaca na tlu Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Uz Pavla Đurišića, Ostojić je januara/februara 1943. godine bio jedan od predvodnika četničke ofanzive na području Sandžaka (pljevaljski, bjelopoljski i pribojski srez), koja se kasnije nastavila na području Čajniča i Foče. Tada je u kratkom razdoblju poklano oko četiri hiljade poimenično popisanih lica muslimanske veroispovesti, od kojih su jednu četvrtinu činila deca.

To što je Zaharije Ostojić, koji je uoči pokolja Mihailovića u depeši izvestio kako „sastavlja detaljan plan za uništenje turaka",[3] na užičkoj izložbi predstavljen kao pripadnik „jednog od oslobodilačkih pokreta" bez najsitnijeg spomena njegovih kasnijih akcija, predstavlja nastavak insistiranja savremene srpske istoriografije na prećutkivanju najvećeg četničkog zločina u toku čitavoga rata.

Dan nakon pregovora u Brajićima Dražini predstavnici Banislav Pantić i Nenad Mitrović sastali su se u Beogradu s oficirom Abvera, Jozefom Matlom, i preneli mu poruku pukovnika Mihailovića u kojoj se on stavlja na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji s Vermahtom.[4] U toku iste noći četnici ulaze u sve otvorenija neprijateljstva prema partizanima - zarobljavaju i ubijaju Milana Blagojevića, komandanta Šumadijskog odreda.

Ovakvi postupci, kao i povećana koncentracija četničkih jedinica na slobodnoj teritoriji, za Vrhovni štab bili su više nego dovoljna indicija da se sprema napad, pa su obavljene pripreme za odbranu Užica. Već 2. novembra, četnici pod komandom žandarmerijskog narednika Filipa Ajdačića masakrirali su devetoro komunista u Skakavcima kod Kosjerića. Jedan od direktnih počinitelja bio je i sam Ajdačić, a među žrtvama su se nalazile i dve učiteljice, predratne čklanice KPJ, Milena Kosovac i Jela Gmizović.

2
Izmasakrirani leševi Milene Kosovac i Jele Gmizović

Napad četničkih jedinica na oslobođene gradove pukovnik Mihailović uredno je najavio generalu Hinhoferu, komandantu 342. nemačke pešadijske divizije koja u tom trenutku vrši ofanzivu na oslobođenu teritoriju u Mačvi, u svom pismu on opravdava svoje učešće u napadu na gradove borbom protiv komunista, i traži da se od zapadne Srbije napravi „slobodna zona u kojoj četnici održavaju red"[5]

Oružane borbe počele su 31. oktobra na prilazima Užicu i zahvaljujući pojačanjima iz Čačanskog i Kopaoničkog odreda četnici su odbijeni. Narednih dana, četnici Draže Mihailovića u sadejstvu sa četnicima Koste Pećanca napadaju Ivanjicu i zauzimaju Gornji Milanovac, gde su zarobili 135 partizana i partizanki iz bolnice.[6]

Dok partizani pokušavaju da osiguraju front na jugo-istoku i isteruju četnike iz Požege 3. i Čačka 4. novembra, na Užice kreće novi napad sa severa, pod vođstvom kapetana Račića, koji u selu Karanu zarobljava 115 partizana. Uprkos velikim gubicima Narodnooslobodilački pokret uspeo je da odoli četničkoj ofanzivi i odbije njihove snage ka Ravnoj gori, tako osiguravši samostalnu kontrolu slobodne teritorije.

Procenjuje se da su četnici Draže Mihailovića u periodu od 1. do 9. novembra zarobili 365 partizana i simpatizera partizanskog pokreta. U toku sukoba dovlačili su ih na Ravnu goru, odakle su ih 13. novembra prebacili u selo Slovac, gde su predati Vermahtu. Od 365 zarobljenika, njih najmanje 261 streljano je u Valjevu 27. novembra, neki su streljani naknadno, a ostali su deportovani u logore; jedan manji deo je pušten. [7]

S obzirom na to da se predaja zarobljenika dogodila u isto vreme kada i sastanak Draže Mihailovića s predstavnicima Vermahta, očigledno je ovim činom pukovnik Mihailović pokušao da se prikaže kao veran i pouzdan saradnik u borbi protiv komunizma. 
Draža Mihailović očekivao je da će od okupatorskih snaga dobiti neophodnu podršku da njegova vojna organizacija opstane i da kroz borbu s partizanskim pokretom ojača svoje pozicije.

Uprkos svim ustupcima koje su činili, nemačke okupacione snage nisu imale dovoljno poverenja u Mihailovića, kao predstavnika vlade u Londonu, stoga podrška izostaje i nemačke snage nastoje da razoružaju četnike koji nisu lojalni kvinsliškoj vladi. Iz tog razloga mnoge jedinice prethodno pod komandom Draže Mihailovića legalizuju se i prelaze pod komandu Koste Pećanca.

Četnici antifašisti u antifašističkoj Evropi

Kako Radanović sumira, četnički pokret ne može biti antifašistički zbog toga što u njihovim dokumentima nigde ne postoji termin antifašizam, ali i zbog toga što oni koji su vojno sarađivali s fašistima i od njih dobijali pomoć za borbu protiv antifašista jednostavno ne mogu biti smatrani antifašistima. Neki delovi četničkog pokreta, posebno u periodu od kraja avgusta do početka novembra 1941. godine, mogu se smatrati antiokupatorskim, ali to ne opravdava pridavanje epiteta „antifašistički" celom pokretu, a koji pripadnici pokreta ni sami sebi nisu davali.[8]

Autori nove muzejske postavke u Užicu izbegli su ovu zamku korišćenjem neutralnog pojma „dva oružana pokreta otpora", ali je to ne čini manje problematičnom. Pored depolitizacije pomenute u prvom delu teksta, jedan od centralnih problema interpretacije četničkog pokreta u muzeju je i veoma uska kontekstualizacija.

Naime, dok izložba detaljno uvodi posetioce u širi predratni kontekst i početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, ona se naglo završava slomom Užičke republike, ne nudeći ni neki kratak pregled ostatka rata i njegovog kraja. Na taj način izostavljene su sve aktivnosti četničkog pokreta nakon novembra 1941. godine koje bi jasno pokazale da je period Užičke republike u širem kontekstu četničkog pokreta ipak marginalan.

Antifašizam je pojam koji se direktno vezuje za komunističku ideološku i političku tradiciju. Već 1924. godine Komunistička partija Nemačke osniva Savez boraca crvenog fronta (der Rote Frontkampferbund), iste godine KPJ donosi Rezoluciju o antifašističkoj propagandi, a 1926. Antonio Gramši govori o stvaranju „Jedinstvenog fronta antifašističke i antikapitalističke borbe". Nakon dolaska fašista na vlast, komunističke partije sve se intenzivnije bave razradom strategije antifašističke borbe. Tako 1934. godine Četvrta zemaljska konferencija KPJ zaključuje da treba raditi na stvaranju jakog antifašističkog fronta, a i Kominterna se kao krovno političko telo međunarodnog komunističkog pokreta ovim pitanjem bavila na svom Sedmom kongresu 1935. godine.

Depolitizacija antifašizma kroz njegovu dekomunizaciju ne ograničava se samo na tvrdnju da je četnički pokret bio antifašistički, nego ima i šire implikacije, jer brisanje komunizma iz antifašizma dominira diskursima o Drugom svetskom ratu širom Evrope već od posleratnog perioda. Kako se u Srbiji članstvo u Evropskoj uniji generalno posmatra kao svetlo na kraju tunela koje bi okončalo tranziciju i konsolidaciju neoliberalnog kapitalizma, rehabilitacija četničkog pokreta retorički se uklapa u evrointegracijski diskurs kroz argument o antifašističkim korenima Evropske unije.

Tako je u toku procesa rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića, a i nakon njega, Vuk Drašković insistirao na prozapadnoj orijentaciji Mihailovića i njegove vojske. Verovatno najapsurdniji primer ove vrste argumentacije (iako ne jedini) jeste inicijativa da se Draži Mihailoviću podigne spomenik u Briselu, koju je u januaru 2016. godine pokrenuo predsednik Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta i poslanik Srpskog pokreta obnove, Aleksandar Čotrić, obrazloživši da se Mihailović „borio za Evropsku uniju i pre same EU", kao i da je bio komandant prve antifašističke gerile, a to su vrednosti na kojima je stvorena EU.[9] Ovakva argumentacija bila je generalno prisutna u javnim istupanjima zagovornika rehabilitacije Mihailovića.

Paradoksalno, narativ o Evropskoj uniji i njenim antifašističkim korenima u kontekstu rehabilitacije četničkog pokreta koristili su i protivnici rehabilitacije uglavnom liberalne ili levoliberalne provinijencije, kao i predstavnici nekoliko političkih stranaka. Osnovni argument ove vrste svodi se na shvatanje rehabilitacije i prevrednovanja četnika kao relativizacije antifašizma koja bi mogla da ugrozi ulazak Srbije u Evropsku uniju upravo zbog njenog počivanja na antifašističkim vrednostima i pobedi nad fašizmom.[10]

Institucije Evropske unije ne samo da nisu reagovale na rehabilitaciju ili izjednačavanje četničkog pokreta s partizanskim, nego čak podržavaju procese rehabilitacije i restitucije. Imeđu ostalog, u 19. članu rezolucije Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Srbije, usvojene u martu 2012. godine (kada se u Srbiji očekivala rehabilitacija Mihailovića na jednom od narednih ročišta), srpskim vlastima se savetuje da započnu i garantuju rehabilitaciju i finansijsku kompenzaciju žrtvama progonjenim iz političkih, etničkih ili religijskih razloga.[11]

Rehabilitacija, restitucija privatnog vlasništva i istraživanje masakra 1944. i 1945. godine spominju se u nekoliko članova dokumenta bez ijedne napomene o njihovoj zloupotrebi. U dokumentu je vidljiva šira tendencija da je interes Evropske unije prvenstveno privatizacija društvenog kapitala i učvršćivanje kapitalističkog društva u cilju stvaranja „bezbednog i predvidljivog poslovnog okruženja".[12]

Čak i jedan od eksponata užičke izložbe ruši narativ o tobožnjoj inherentnosti između antifašizma i „Evrope" kao politički nedefinisanog simboličkog koncepta najčešće korištenog od strane domaće liberalno-nacionalističke javnosti. Radi se, naime, o plakatu štampanom od strane Nedićeve vlade naslovljenog s „vešću" o padu Moskve. Pripadnici Srpske državne straže isticali su ovaj plakat po Užicu nakon njegovog pada kako bi dodatdno demoralisali stanovništvo. U njegovom centralnom delu istaknut je tekst:

„Moskva je pala, srce komunizma je iščupano. Smrtni udarac ovom bolesniku dat je za sva vremena, a Evropa ujedinjena, Evropa koja nosi visoko barjak na kojem će biti ispisane reči, i to reči koje će povući sa sobom i dela: Svakome hleba, svakome rada; koliki rad, tolika plata. [...] Sovjetski vlastodršci dvadeset godina zatvorili su svoje granice oku stranca. Strahovali su da nova ruska pokolenja ne vide da su u najkapitalističkijim zemljama plate i standard radnika deset puta više..."

Gotovo je nemoguće zamisliti slikovitiji doprinos tezi mnogih savremenih marksista prema kojoj je slika o Evropskoj uniji kao tvorevini utemeljenoj na „antifašizmu i demokratiji" zapravo neodrživa, te kako je koncept „ujedinjene Evrope" već jednom bio u službi istorijskog fašizma, pa stoga ne treba čuditi što se njime i danas služe snage ekstremne desnice. Proevropski plakat iz štamparije Nedićevih zločinaca najbolji je dokaz tome da nikakve „evropske vrednosti" ne mogu zameniti princip socijalne pravde i jednakosti, princip kojim su se rukovodili jugoslovenski komunisti kada su stvarali prvu slobodnu teritoriju u nacifašizmom pregaženoj Evropi.

3u
Plakat Nedićeve vlade - prokapitalistička propaganda fašističke vlasti

Zaključak

Nova muzejska postavka o Užičkoj republici koja polazi od neoliberalnog narativa o „prevaziđenosti ideologije" mora se sagledati u kontekstu zvanične politike sećanja na Drugi svetski rat, koja je na snazi u Srbiji od 2000. godine, a koja je bila najintenzivnija tokom vladavine Demokratske stranke do 2012. godine.

Hegemoni diskurs o četničkom pokretu sadrži dve dominantne perspektive i revizionističke načine argumentacije. Prvu predstavlja narativ o nacionalnom pomirenju kroz izjednačavanje partizanskog i četničkog pokreta. Ovaj narativ ozvaničen je 2004. godine usvajanjem izmena Zakona o pravima boraca kojima su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta dobili status „boraca Narodnooslobodilačkog rata", a dalje je konstantno perpetuiran u udžbenicima istorije i javnim diskursima.[13]

Ovo izjednačavanje ide rame uz rame s potpunom depolitizacijom oba pokreta i njihovih sukoba, ali i s nacionalizacijom Narodnooslobodilačkog rata pod parolom „Srbi su antifašisti".[14] Kao što je već pomenuto, to je vrlo očigledno i u postavci Narodnog muzeja Užica, u kojoj se ideološke dimenzije vide samo iz izloženih dokumenata. Iako se partizanski pokret ne kriminalizuje i ne postoji fokus na komunističke zločine, što bi se moglo očekivati od izložbe koju su podržale državne institucije Srbije, emancipatorske i revolucionarne političke ideje i prakse Užičke republike i Narodnooslobodilačke borbe skoro su nevidljive.

S druge strane, iza prividnog postideološkog stanovišta najčešće se krije antitotalitarizam koji ne podrazumeva samo izjednačavanje fašizma i komunizma, već se u postsocijalističkim zemljama shvata prvenstveno kao osuda komunizma. Antitotalitarno stanovište s antikomunizmom u svojoj osnovi postalo je ključni okvir zvanične politike sećanja u Srbiji od 2000. godine za koji je karakteristično posmatranje celog Drugog svetskog rata i Jugoslavije kroz prizmu „zločina oslobodilaca".

Kada se rat posmatra kroz tu prizmu poraženi postaju žrtve, pa se pripadnici snaga kolaboracije interpretiraju kao žrtve komunističkog nasilja bez obzira na njihovu odgovornost za kolaboraciju i zločine. Reevaluacija kolaboracionističkih pokreta za cilj ima zamenu vrednosnih pozicija: antifašizam treba da bude odbačen kao borba za moć i komunistički zločin, a kolaboracija se društveno prihvata kao odbrana nacije i potpuno legitimna borba protiv komunizma.[15]

Antitotalitarno sagledavanje Drugog svetskog rata ne depolitizuje Narodnooslobodilačku borbu, već se, naprotiv, njena potpuno legitimna revolucionarna dimenzija koristi kao glavni argument za delegitimaciju i demonizaciju partizanskog pokreta.[16] U revizionističkoj interpretaciji partizanskog pokreta kao zločinačkog, borba protiv okupatora i značaj oslobođenja zemlje predstavljaju se kao sekundarna svrha pokreta koji se redukuje na to da mu je glavni cilj bilo nasilno uspostavljanje komunističke vlasti i teror nad neistomišljenicima.

Iako proponenti revizionističkih teza konstantno insistiraju na tome (na isti način kako je i nova postavka o Užičkoj republici predstavljena), u pitanju nije novi kritički istoriografski osvrt na Drugi svetski rat „bez ideološke ostrašćenosti", već osvrt koji počiva na antitotalitarnoj ideologiji antikomunizma koja služi uspostavljanju ideološke prevlasti kapitalističkog društva. On svoj ideološki okvir maskira u narativ o potrebi suočavanja s totalitarnom - komunističkom prošlošću.

U tom smislu, četnički pokret sa Dragoljubom Mihailovićem kao centralnom ličnošću konstruisan je istovremeno i kao nacionalni antifašistički pokret i kao kolektivna žrtva revolucionarnog terora. Kao pokret koji se borio ne samo protiv okupatora nego i protiv komunističke Narodnooslobodilačke vojske, on se savršeno uklapa u antitotalitarni diskurs u Srbiji, ali odgovara i politici sećanja Evropske unije koja se na takvom diskursu zasniva.

Borivši se protiv oba totalitarizma i postavši žrtva jednog, četnički pokret se predstavlja kao pozitivan, kao onaj koji se borio za nacionalne interese i očuvanje društvenog i političkog poretka na koji se današnje političke elite ugledaju i zbog toga njegovo prevrednovanje i jeste jedan od najistaknutijih predmeta politike sećanja. Istovremeno, njegova višedecenijska konstrukcija kao antifašističkog pokreta omogućava srbijanskoj državi pogodnu antifašističku prošlost koja nije vezana za komunizam.

 


 

[1] Nikola Milovanović, Draža Mihailović (poglavlje: Ravna gora postaje stožer velikosrpske buržoazije)

[2] Isto (poglavlje: Mihailovićeva izdajnička taktita na pregovorima u Brajićima)

[3] Milan Radanović, Kazna i zločin (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015.) 81. - 91.

[4] Zbornik NOR-a, tom XIV/1 , 857.

[5] Zbornik NOR-a, XIV/1, 861.

[6] Zbornik NOR-a, XIV/1, 376.

[7] Milan Radanović, Kazna i Zločin, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2015, s. 58.

[8] Preuzeto iz izlaganja Milana Radanovića održanog u CZKD-u povodom razgovora o njegovoj knjizi „Kazna i zločin"

[9] http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1961728-evropa-ceni-cica-drazu-srpski-djeneral-dobija-spomenik-u-srcu-evropske-unije

[10] Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS Branko Todorović izjavio je da je „rehabilitacija četničkog vođe je civilizacijska sramota i šamar evropskoj Srbiji." Slično, Sonja Biserko upozorila je na nacionalizaciju antifašizma, čime se Srbija odriče vrednosnih temelja na kojima se zasniva čitava Evropa.

[11] http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?type=MOTION&reference=B7-2012-0188&language=EN

[12] Isto, član 11.

[13] Zakon o pravima boraca,vojnih invalida i njihovih porodica, Službeni glasnik Republike Srbije, 137/2004.

[14] Odgovor Aleksandra Vučića na pitanje o izjednačavanju dva pokreta: http://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-slavimo-dan-pobede-jake-pobednicke-srbije/h9r6sxl

[15] Olivera Milosavljević, „Geschichtsrevisionismus und der Zweite Weltkrieg" [Istorijski revizionizam i Drugi svetski rat], u: Mythos Partizan: (Dis)Kontinuitäten der jugoslawischen Linken [Partizanski mit: (Dis)kontinuiteti jugoslovenske levice], eds. Đorđe Tomić et al, Unrast Verlag, Münster, 2013, 226-227.

[16] Videti: Krunoslav Stojaković, „NOB u raljama historijskog revizionizma", u: Milan Radanović, Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2014, 9-33.

Autori: Igor Brajić, Bartul Čović, Jelena Đureinović 

Izvor: marks21.info

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 13 Jan 2017 12:25:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU