REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Letnja Škola kao škola http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6522/Letnja+%C5%A0kola+kao+%C5%A1kola.html Stacion - Centar za savremenu umetnost Priština sa zadovoljstvom najavljuje petu godišnju sesiju Letnje škole kao škole i otvoreni poziv za učešće u kursevima programa.

Prijavljivanje traje do 15. juna 2019. Rezultati konkursa će biti objavljeni najkasnije do 18. juna.

Program se održava od 5. do 21. avgusta 2019. godine.

Ovogodišnji program Letnje škole kao škole odvijaće se kroz 14 kurseva, kroz program javnih predavanja, konferencije, performanse, program filmske škole, DJ sesije i izložbe umetnika-ca, učešće pisaca-spisateljica i akademičarki-ara, uključujući: Julieta Aranda, Inke Arns, Franc Ashiku, Zdenka Badovinac, Margot Bouman, Sezgin Boynik, Eva Birkenstock, Boris Buden, DJ Tahira, Keti Chukhrov, Charles Esche, Patricia Falguières, Lek M. Gjeloshi, Tone Hansen, Koh Nguang How, Hristina Ivanovska, Ana Janevski, Sami Khatib, Elzbieta Matynia, Ari Benjamin Meyers, Suzana Milevska, Nebojša Milikić, Miran Mohar, Cesare Pietroiusti, Renaud Proch, Petrit Pula, Armina Pilav, Bernhard Rüdiger, Anri Sala, Renata Salecl, Gáspár Miklós Tamás, Marina Otero Verzier, Jelena Vesić and Gëzim Visoka, između ostalih.

Programom Letnje škole kao škole, Stacion - Centar za savremenu umetnost iz Prištine i partnerske institucije su kreirali jedinstvenu međunarodnu saradničku platformu, sa sedištem u Prištini, koja razvija interdisciplinarni kurikulum angažujući praktičare-ke da razmenjuju znanje i ekspertizu sa internacionalnom studentskom i opštom publikom.

Inicijalno inspirisan slučajem Kosova, gde se edukativni sistem formirao sredinom 70-ih godina, program Letnje škole kao škole je oblikovan tako da objedini i širi kritičko znanje, obrati se relevantnim izazovima današnjice, primenjujući nove modele i mogućnosti u umetničkoj saradnji i obrazovanju.

Trenutno je Letnja škola kao škola vodeća regionalna kolaborativna platforma u umetničkoj i diskurzivnoj produkciji, i model koji objedinjuje kapacitete regiona jugoistočne Evrope, angažovane međunarodne obrazovne i partnerske institucije radi stvaranja i širenja interdisciplinarnog modela umetničkog obrazovanja i saradnje.

S obzirom na uspehe prethodnih godina, ovogodišnji program Letnje škole kao škole je izgrađen na različitim perspektivama i iskustvima koja teoretski i praktično odražavaju i ispituju aktuelnu regionalnu istoriju i njenu povezanost sa širim umetničkim, političkim i društvenim razvojem. Kroz situacije koje prevazilaze uobičajena ograničenja, Stacion - Centar za savremenu umetnost sa Letnjom školom kao školom nastoji da prepliće znanja i repozicionira region Jugoistočne Evrope u odnosu na njegove internacionalne i globalne koordinate.

Predavačice-i na Letnjoj školi kao školi su sastavili izazovan i inspirativan program, koji će se održati od 5. do 21. avgusta, kombinujući teorijski baziranu i produkcijski orijentisanu nastavu:

1.       Kurs 1: Katastrofa kao dizajn: Božja dela, muška dela - Julieta Aranda, 5-10. avgust 2019.

2.       Kurs 2: Izložbe arhitekture i politika privremenog - Marina Otero Verzier, 5-8. avgust 2019.

3.       Kurs 3: Ne-funkcionalne misli - Cesare Pietroiusti, 5-7. avgust 2019.

4.       Kurs 4: Kuriranje kao način organizacije iskustva: Gde, kako, zašto i sa kim nakon završetka pažnje - Jelena Vesić, 5-10. avgust 2019.

5.       Kurs 5: Post-traumatski prostor i društvo: Radikalna zapažanja i transformacija nasilja - Renata Salecl i Armina Pilav, 5-10. avgust 2019.

6.       Kurs 6: DUET (radionička verzija) ,,Želiš li pevati sa mnom"? - Ari Benjamin Meyers i Eva Birkenstock, 12-15. avgust 2019.

7.       Kurs 7: Zašto teorija? Kritičnost kao roba - Sami Khatib, 12-17. avgust 2019.

8.       Kurs 8: Slobodni prostor gde stvari mogu profunkcionisati: Da li je ovo čas skulpture? - Bernhard Rüdiger, 12-17. avgust 2019.

9.       Kurs 9: Dekontekstualizovana (disembedded) umetnost i njen uvrnuti jezik - Boris Buden, 12-15. avgust 2019.

10.   Kurs 10: Unutar jezika: Umetnost i reči - Sezgin Boynik, 14-21. avgust 2019.

11.   Kurs 11: Šta je, dovraga, voda? - Lek M. Gjeloshi, 14-21 avgust 2019.

12.   Kurs 12: Između nade i očaja: Tri diskusije o demokratičnosti politike i umetnosti - Elzbieta Matynia, 16-18 avgust 2019.

13.   Kurs 13: Svaki umetnik je arhivist? Napravimo jedan umetnički arhiv! - Koh Nguang How, 16-21. avgust 2019.

14.   Kurs 14: Institut umetnosti u uslovima tri esencijalizma: digitalnog, de-kolonijalnog i pop-performativnog - Keti Chukhrov, 19-21. avgust 2019.

Za svaki kurs će biti izabrano do 10 kandidata-kinja. Zainteresovani-e se mogu prijaviti da prisustvuju na više kurseva.

Jezik nastave je engleski.

Aplikantkinje-nti moraju pročitati uslove učešća (Terms), ispuniti i poslati prijavni formular (application form) i potrebnu dokumentaciju. Nekompletne prijave neće biti razmatrane.

Nakon zaključenja svakog kursa, učesnicima-cama će od strane Staciona - Centra za savremenu umetnost Priština, Kosovo i École nationale supérieure des beaux-arts de Lyon, France i biti izdat sertifikat koji potvrđuje ekvivalentnost kurseva sa ECTS (The European Credit Transfer and Accumulation System)  

U prethodnom izdanju Letnje škole kao škole učestvovalo je više od devedeset učesnica-ka koji su dolazili iz 26 zemalja: Albanije, Australije, Austrije, Kine, Hrvatske, Danske, Francuske, Gruzije, Nemačke, Mađarske, Iraka, Kosova, Severne Makedonije, Crne Gore, Poljske, Rumunije, Rusije, Srbije, Slovenije, Švedske, Švajcarske, Turske, Turkmenistana, Ukrajine, Velike Brtianije i SAD-a.

Glavne partnerske institucije Staciona - Centra za savremenu umetnost Priština za Letnju Školu Kao Školu 2019. su grupa IRWIN, Kulturni centar Rex / Fond b92 Beograd, Press to Exit projektni prostor Skoplje, Art House, Skadar, Institut za savremenu umetnost Podgorica, Asocijacija Sonemus Sarajevo, Independent Curators International - ICI Njujork, i École nationale supérieure des beaux-arts de Lyon, Lion.

Javni program Letnje škole kao škole će biti objavljen tokom juna 2019.

 

Ilustracija: Franc Ashiku, Mueji i të rejave, 1969, tempera na papiru, 99 x 70cm.

Dizajn postera: DZG.

]]>
Wed, 5 Jun 2019 11:33:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6522/Letnja+%C5%A0kola+kao+%C5%A1kola
50 nijansi crvene http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6519/50+nijansi+crvene.html Postoji li politička ljevica u Srbiji danas? Ako postoji, tko je čini i što je trenutno u fokusu interesa tih skupina? Za Novosti o tome govore Milenko Srećković, Dragomir Olujić Oluja i Goran Musić, koji su i sami na različite načine prisutni na lijevoj sceni

Postoji li politička ljevica u Srbiji danas i ako da, tko je čini i što je trenutno u fokusu interesa tih skupina? O tome smo razgovarali s troje sugovornika, koji su i sami na različite načine prisutni na lijevoj sceni: Milenkom Srećkovićem, direktorom Pokreta za slobodu, aktivistom i publicistom, Dragomirom Olujićem Olujom koji za sebe kaže da je marksist hegelijansko/lukačevsko/kangrgijanskog utemeljenja i ljevičarski aktivist s preko 50 godina staža, i s Goranom Musićem, predavačem na univerzitetu u Grazu i članom Marksističke organizacije Crveni.

Ono što Srbiju izdvaja od Slovenije, Hrvatske ili Makedonije jeste nepostojanje institucionalizacije promena na terenu kroz stvaranje vidljive političke partije koja bi pokušala artikulisati nove ‘leve politike' - kaže Goran Musić

Srećković izdvaja tri inicijative koje trenutno smatra važnima. ‘Prva je svakako pokret za sprečavanje prisilnih iseljavanja koji je skrenuo pažnju na brutalne posledice koje u određenom segmentu populacije izaziva Zakon o izvršenju i obezbeđenju. Taj zakon omogućio je veliku dobit privatnim izvršiteljima koje poverioci angažuju da izbace porodice iz stanova, zaplene pokretnu imovinu, blokiraju račune, skinu novac sa plata i penzija. Prisilnim iseljavanjima prisustvuje veliki broj policajaca koji asistiraju u tom postupku. Pokret za sprečavanje prisilnih iseljavanja čine pojedinci koje povezuje solidarnost sa građanima kojima preti izbacivanje na ulicu, kao i dve organizacije - Združena akcija Krov nad glavom i Kolektivna odbrana stanara.' Druga inicijativa vrijedna da se spomene po Srećkoviću je Samoobrazovni univerzitet ‘Svetozar Marković' iza kojeg stoje neformalno povezani pojedinci koji organiziraju debate i predavanja o različitim socijalnim temama, uglavnom u Beogradu, ali i drugdje. Kao treći pokret Srećković, u skladu sa svojom ekološkom, antiglobalističkom ideologijom, spominje ‘pokret koji se bori protiv izgradnji minihidroelektrana i koji ima veliku podršku javnosti. Možemo pomenuti i niški pokret stanara koji je nastao nakon drastično uvećanih računa za toplotnu energiju'.

Dragomir Olujić Oluja za sebe ironično kaže da je ‘slabi svedok' i da bi mu najlakše bilo reći da stvarne ljevice u Srbiji nema. Pa ipak, ‘mnogima sa strane i još više njih domaćih čini se da u Srbiji postoji ‘50 nijansi crvene'!' U nastavku nam najprije objašnjava stranačku scenu i sve one na njoj što se izdaju za ljevicu, a ljevica nisu. ‘Prvo, Liberalno-demokratsku partiju (LDP) Čedomira Jovanovića i Ligu socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenada Čanka mnogi smatraju levičarskim partijama, a i sami se često time hvale, zbog njihovog navodnog internacionalizma, feminizma i antifašizma, ali svaka ozbiljnija analiza bi pokazala da tu mnogo toga ne štima, pogotovo ako se zagrebe ispod ove ‘vrednosne maske' i ugleda proburžujska ideologija, i desna praksa, naravno. Drugo, etiketa ‘socijalizma' na DačićevojSocijalističkoj partiji Srbije (SPS) i beznačajnom Vulinovom Pokretu socijalista jednako je vredna kao i etiketa ‘socijaldemokratije' kod Demokratske stranke (DS) Zorana Lutovca i Socijaldemokratske stranke (SDS) Borisa Tadića - obe etikete skrivaju nepostojanje pro/radničkih programskih ideja i antiradničku praksu. U ovoj grupi su i Levica Srbije Borka Stefanovića i Socijaldemokratska partija (SDP) Rasima Ljajića te nekoliko manjih partija.' Ovdje valja navesti, nastavlja Olujić, i jedan specifičan slučaj: ‘Naime, jedan od lidera opozicije i aktuelnih protestnih šetnji ‘1 od 5 miliona', bogataš, gazda i tajkun Dragan Đilas, bez ikakvih se obzira, o stidu da i ne govorim, predstavlja - levičarem i, najčešće u polemikama i pismima redakcijama, otvoreno zalaže za državni kapitalizam i državu kao subjekt na slobodnom tržištu. Treba li reći da mu preispitivanje kapitalizma i zagovaranje radničkog preuzimanja svojine nad sredstvima za proizvodnju, ali i vlasti ili bar participacije u njoj, ne pada na pamet!'

Poseban slučaj na etabliranoj političkoj sceni Srbije je izvanparlamentarna Socijaldemokratska unija (SDU), o kojoj Olujić kaže: ‘Programski je antikapitalistička, zalaže se za društvenu svojinu, bori se protiv društvenih nepravdi, sarađuje sa mnogim formalnim i neformalnim grupama kao što je Krov nad glavom koja se bori protiv iseljavanja dužnika iz stanova i kuća... Po mom sudu, u artikulaciji politike nedostaje joj jasna socijalistička i radnička perspektiva.'

O kontekstu nastanka lijevih grupa i pokreta Goran Musić kaže sljedeće: ‘U Srbiji se početkom dvehiljaditih intenzivira aktivnost manjih, ali politički profilisanih antikapitalističkih grupa koje se ideološki kaleme na revolucionarne tradicije koje su bile suzbijane u doba vladavine Saveza komunista Jugoslavije, poput trockizma, anarhizma ili maoizma. Par godina kasnije dolazi i do prvih društvenih pokreta koji su eksplicitno usvajali elemente kritike neoliberalizma, poput studentskih borbi protiv školarina, radničkih protivljenja privatizaciji ili lokalnih pokreta za zaštitu javnih dobara. Na umetničkoj sceni i među studentima humanistike se u međuvremenu raširilo koketiranje sa levim teorijama iz univerzitetskog miljea i novo vrednovanje jugoslovenskog modernizma. Ovo su procesi koje u sličnom obliku možemo pratiti u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Pa ipak, ono što Srbiju izdvaja od Slovenije, Hrvatske ili Makedonije jeste nepostojanje institucionalizacije ovih promena na terenu kroz stvaranje vidljive političke partije koja bi pokušala artikulisati nove ‘leve politike', u najširem smislu, kao potencijalnu alternativu liberalima i nacionalistima.'

Po Musićevu mišljenju, jedan od razloga za ovu ‘netipičnost' srpskog slučaja jest naslijeđe vladavine Slobodana Miloševića: ‘Za razliku od Hrvatske i Slovenije, gde je socijalističko nasleđe na početku devedesetih naglo marginalizovano u javnom političkom diskursu ili se ‘zagubilo' kroz transformaciju bivših komunističkih birokrata u socijaldemokrate zapadnog kova, pa se tako u novoj konstelaciji snaga levica mogla iznova ‘otkriti' i aktuelizovati u napuštenom političkom prostoru, u Srbiji je titoističko nasleđe mutiralo pod nadzorom Socijalističke partije Srbije koja se nominalno predstavljala kao pokušaj prilagođavanja tekovina jugoslovenske revolucije kapitalizmu.' Pa objašnjava kako je to izgledalo: ‘Tokom devedesetih, deo stanovništva koji se i dalje politički orijentisao prema nasleđu jugoslovenskog socijalizma upijao je nova politička objašnjenja koja su ih korak po korak vodila ka desnoj kritici liberalne globalizacije. Dve političke pozicije su ovde ključne. Prva jeste zamena radničke klase i vrednosti koje su projektovane na nju na ambivalentni termin ‘narod' krajem osamdesetih, a zatim i otvoreno na srpsku naciju. Srbi su putem ovih novih interpretacija postali ugnjeteni društveni akter koji je kolektivno nosilac progresivnog političkog nasleđa i odbrane Jugoslavije nasuprot drugih jugoslovenskih naroda na koje se projektuju odlike buržoazije, petokolonaša ili lumpena. Druga ključna promena jeste razbijanje svesti o internacionalizmu kao solidarnosti radnika i socijalističkih snaga odozdo protiv njihovih vladajućih klasa i guranje teze o sukobu između suverenih nacionalnih država i liberalne globalizacije kao glavne političke podele u svetu danas.'

U Srbiji od početka devedesetih postoji kontinuitet političkih aktera koji sebe plasiraju glasačima kao nastavljače lijevih tradicija naših prostora i slojeva stanovništva koji se orijentiraju ka njima. U praksi su ove političke snage predstavljale krajnji stadij degeneracije staljinističkog nacionalizma koji ideološki potpuno kapitulira pred desnicom i stavlja se u službu patriotske buržoazije ili manjih imperijalističkih sila. Riječima Musića: ‘Danas, petnaest godina nakon otvaranja Socijalističke partije Srbije ka neoliberalizmu i evropskom projektu, na političkoj sceni Srbije imamo slabije odjeke ove politike poput Pokreta socijalista Aleksandra Vulina, ali te toksične ideje i dalje su rasprostranjene u jednom delu stanovništva srednjih i starijih godina koji se lično identifikuju kao ‘socijalisti' ili čak ‘komunisti', ali levu politiku razumeju u ključu SPS-ove politike devedesetih kao podršku ‘nacionalnom interesu' na domaćem terenu ili solidarnosti sa Putinom i Asadom na internacionalnom planu. Geopolitička razmatranja i nacionalni identitet tako postaju okosnice razumevanja sveta kroz koje se onda eventualno diskutuje o socijalnom standardu, privatizaciji, deindustrijalizaciji...'

Koje bi lijeve grupe mogao izdvojiti, kako po teorijskoj produkciji tako i po angažiranju u konkretnim socijalnim borbama, pitamo Olujića, a on nabraja: ‘To su Revolucionarna socijalistička organizacija Marks21, Marksistička organizacija Crveni i Anarhosindikalistička inicijativa (ASI). Oni izdaju brošure o konkretnim problemima socijalnih borbi, održavaju veoma dobre internet-sajtove sa autorskim i prevedenim tekstovima, aktivni su na društvenim mrežama i, što je najvažnije, učestvuju u konkretnim, svakodnevnim socijalnim i političkim borbama, a prisutni su i na međunarodnoj sceni.' Sada bi trebalo otvoriti diskusiju o razlozima njihove nedovoljne vidljivosti i slabijeg utjecaja u društvu, no to ostavljamo za drugu priliku. O istim grupama Musić misli da su to ‘aktivističke i teoretske grupe koje imaju manje ili više razrađene političke programe i baziraju se na diferenciranim političkim tradicijama pa su tako manje voljne da svoje delovanje utope u ambivalentnu ‘levu partiju' koja bi se bazirala na najmanjem mogućem sadržaocu. Kao efikasan oblik saradnje javio se model ‘akcionog jedinstva' poput otpora deložacijama stanara ili nastupa Levog bloka na antivučićevskim protestima. Ovde se različiti akteri ujedinjuju u javnom nastupu oko zajedničkih tema i akcija, ali svaka organizacija nudi svoje analize i perspektive, a buduća partija se pokušava bazirati na široj društvenoj bazi, pre svega organizovanom radništvu, umesto usiljenog ujedinjavanja ‘dežurnih krivaca' koji se međusobno već dobro poznaju'.

Što onda znači problem pokušaja pozicioniranja pod tako ambivalentnom odrednicom ‘ljevice'? ‘Taj termin', kaže Musić, ‘pokušava objediniti sve postojeće aktere koji se na bilo koji način dotaknu kritike neoliberalizma: aktiviste društvenih pokreta za javna dobra, kritičare istorijskog revizionizma, intelektualce koji se vraćaju baštini jugoslovenskog socijalizma razočarani tranzicijom, umetnike i zaposlene na univerzitetu koji se ugroženi prekarizacijom okreću radikalnim teorijama, aktiviste u nevladinom sektoru, feminističke krugove i radnike u štrajku.'

Je li i za Srbiju rješenje izlaska ljevice iz političke margine zajedničko okupljanje svih aktera oko političkog najmanjeg zajedničkog nazivnika, bez obzira na raznolikost klasnih pozicija, shvaćanja korijena problema i krajnjeg cilja, kao što to neki vide u Hrvatskoj? Musić ne zagovara takav pristup, već je spram njega kritičan: ‘Ovo je u suštini prečica do provalije, jer na kratki rok možda i uspe da motiviše raznorazne aktere da se ujedine u zajedničkom projektu, ali ono što se na tom putu žrtvuje jeste jasan politički program, precizna analiza i perspektive političkog delovanja, a samim tim i mogućnost održivog i efektnog delovanja.'

Preuzeto sa: Portal Novosti

]]>
Mon, 27 May 2019 10:52:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6519/50+nijansi+crvene
Gojko Božović: U društvu u kome nema kritike nema ni slobode http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6514/Gojko+Bo%C5%BEovi%C4%87%3A+U+dru%C5%A1tvu+u+kome+nema+kritike+nema+ni+slobode.html Pitanja: Danilo Lučić

Recite nam za početak nešto o tome kako je nova knjiga vaših eseja Književnost i dani koncipirana, kao i kada i kako su nastajali tekstovi u njoj?

Eseje u ovoj knjizi sam pisao dugo, godinama. Oni su nastajali konkretnim povodima, kao predgovori i pogovori knjigama, kao tekstovi za konferencije u zemlji i inostranstvu, kao tekstovi za listove i časopise. Za esej je uvek potreban neki spoljni povod, ali je potrebno da taj povod izazove unutrašnje razloge esejiste. U prvom ciklusu eseja raspravljam poetička pitanja savremene književnosti. U drugom ciklusu eseja je reč o piscima moderne svetske književnosti koji su mi važni bili važni u vreme dok sam pisao knjigu, a jednako su mi važni i danas kada je knjiga objavljena. U trećem ciklusu eseja govorim o književnosti u doba društvene i ekonomske, medijske i tehnološke tranzicije, uključujući i tranziciju književnosti i visoke kulture iz centra društvenih tokova na same margine društva. Mislim da to menja ne samo status kulture i književnosti, to menja i način na koji književnost nastaje, još više način na koji se književnost razume, a menja i samo društvo. Iako su nastajali u dužem vremenskom periodu, ovi eseji izražavaju zajedničko razumevanje književnosti kao nezamenjivog modela za spoznaju stvarnosti i kao jezičke umetnosti koja nastaje u konkretnom vremenu i prostoru, pa se zato mora razumeti i taj kontekst, svejedno što književnost ne sme ostati samo unutar njega. Samo ako dovodi u pitanje izražajne tokove svog vremena, ali ne dozvoljava nijednoj velikoj sili svog doba da se umeša u njen izraz i u njene razloge, samo tako književnost jednog vremena može postati književnost za sva vremena.

Kakva je danas pozicija eseja kao žanra i sa kakvim emotivnim stavom o njemu govorite i pišete nazivajući ga „ekskluzivnim"?

Esej kao žanr je u sistemu književnih znanja danas u velikoj meri skrajnut, a pogotovu je marginalizovan u javnom prostoru. To nije ni privilegovani način razmatranja književnih problema i okruženja u kome oni stiču svoj značaj, ni uticajni način na koji se uobličavaju poetike ili književni pogledi na svet, niti je forma u kojoj se uobličavaju i raspravljaju važne društvene ideje. Uostalom, književni problemi u aktuelnom kontekstu sve više izgledaju kao zbirka neiscrpnog mnoštva problema koje svaki pisac, kao da piše sam na svetu, rešava sam za sebe. Poetike su izgubile značaj koji su imale pre samo dvadesetak godina, a u modernom razdoblju svetske književnosti neprestano sve do tada. Ne postoje ni generacijske, ni kulturološke, ni implicitne, ni eksplicitne poetike, sve je manje pisaca koji, čak u sopstvenom opusu, oblikuju koliko-toliko prepoznatljiv i dosledno izveden poetički okvir. Tema je postala gotovo sve što se očekuje i zahteva od književnosti. I književnost tome sve više izlazi u susret. Sveopšta pragmatizacija i tehnokratizacija iskustva potiskuju značaj ideja u svim segmentima svakodnevice: od književnosti i kulture do društva i politike. Takav kontekst nije pogodan za veće javno prisustvo eseja kao važnog oblika dijaloškog i kritičkog govora. U dobu potrošačke civilizacije kritički i analitički govor nije poželjan, a jedva da je i mogući. Kritika u svojim različitim izdanjima, od umetničke do društvene i političke kritike, pa tako i esej kao suma različitih analitičkih iskustava, povukla se pred agresivnim marketingom, tehnikama promocije i razobručenom propagandom. Inflacija proizvoda i sadržaja u potrošačkoj civilizaciji onemogućava kritički uvid u njihovu vrednost, samim tim kritika nije ni društveno poželjna, ni politički korektna. Mi ne biramo proizvode, ni sadržaje, pa tako ni knjige po stvarnom uvidu u njihov kvalitet i sadržaj, po njihovoj vrednosti ili upotrebnoj dimenziji. Mi sve to biramo kao produžena ruka marktinških kampanja, tržišnih trendova i medijski indukovane poznatosti, emotivno se a ne kritički i samosvesno poistovećujući s tim. Otuda ne biramo mi, nego je neko već izabrao u naše ime. U takvom kontekstu kritika i esej kao njena naročita forma imaju ograničeno prisustvo u javnosti i vrlo limitiran uticaj. Kada govorim o eseju kao „ekskluzivnom žanru", imam na umu dve njegove odlike. Esej je ekskluzivan po tome što se njegovim sredstvima i postupcima mogu izraziti pitanja koja nije moguće jednako precizno odrediti u drugim književnim ili socijalnim formama. Ali esej je ekskluzivan sve više i po tome što je postao tiha retkost. Nije to, pri tome, uopšte malo, niti je loša sudbina. Danas se govori mnogo i bučno, čovek se odmori kada se suoči s nekom tihom i promišljenom formom.

Da li književnost Srednje Evrope, o kojoj pišete na više mesta u svojim esejima, i dalje predstavlja živ i aktuelan književni topos, da li prelazi ili je već prešla književno-teorijsko i istorijsku odrednicu na putu ka odlaganju u tradiciju (Kiš, Konrad, Kundera)? Kakva je percepcija tog geografski uslovljenog stvaralaštva danas?

Ideja Srednje Evrope u modernom smislu nastala je u okviru književnosti, u velikim esejističkim spisima Danila Kiša, Đerđa Konrada, Milana Kundere ili Klaudija Magrisa krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Kod njih ideja Srednje Evrope nije u svemu ista. Ona je negde više kulturna, negde je više društveno-istorijska ili geografska, negde je više politička činjenica. Negde je, opet, višemitteleuropa. Neki pisci su u tim godinama govorili kako je Srednja Evropa za njih samo meteorološki pojam. Ali kod svih tih pisaca, uprkos razlikama koje se mogu uočiti, Srednja Evropa ima jednu ključnu zajedničku dimenziju. Ona je međuprostor koji mora da se emancipuje od totalitarnog iskustva Istoka, a da se istovremeno predstavi Zapadu kao jedinstven i poseban kulturni entitet. U kontekstu Hladnog rata i blokovske podele Evrope to je bila važna kulturna, intelektualna, pa, ako hoćete, i politička činjenica. U promenjenim istorijskim i geopolitičkim okolnostima Srednja Evropa je izgubila taj svoj raniji konceptualni značaj, ona je sve manje operativna i kao geografski pojam. Poslednjih godina, paradoksalno, prostor Srednje Evrope reintegriše razorno iskustvo populizma. Ako je nestala ideja Srednje Evrope, kao jedna od najuticajnijih intelektualnih zamisli iz prve polovine osamdesetih, nastale su neke nove političke celine. Pomenimo neke od njih: Zapadni Balkan, Jugoistočna Evropa, Region. Imena ovih celina, koje se delimično preklapaju, nastala su u različitim političkim kancelarijama. I to je simptom jedne velike i suštinske razlike. Nekada su ideje oblikovane u književnosti i humanističkim disciplinama, danas nastaju u politici koja je sve manje ideologija a sve više menadžment, sve manje stvar ideja, a sve više stvar operativnih postupaka i interesa. Iako su neke njihove ideje, dakle, danas zanemarene, književnost pisaca koji su oblikovali ideju Srednje Evrope ostaje živa tradicija savremene literature.



Primetili ste sledeće: „Poezija je, ipak, glas upućen nekome, ako taj glas niko ne čuje, onda se ona suočava s dubokom krizom sopstvenog smisla." Kako vidite današnju situaciju u poeziji, koju i sami stvarate?

 Poezija je verovatno najmarginalniji od svih književnih žanrova. To se dogodilo vrlo brzo, u samo nekoliko decenija i u samo nekoliko generacija. Duh poezije u mnogo čemu nije saglasan duhu modernog vremena, što nikako ne znači da poezija nije moderna, niti dovodi u pitanje pronicljivost poezije da razume moderno doba. Naprotiv, poezija je jedan od najmoćnijih izraza razumevanja svog vremena. Ali beskrajna zabava, umnožene informacije, površnost, pragmatizam, neverovatna buka na javnoj sceni - ništa od toga nije dobar kontekst za veću vidljivost poezije. Poezija traži strpljivost, a ko je danas strpljiv. Očekuje iznijansiranost u izrazu, a svaka nijansa jeste siguran način da vas mnogi baš zbog toga ne razumeju i ne čuju. Uprkos marginalizaciji moderne poezije, ne treba prevideti njenu paradoksalnu snagu. Upravo zato što je isključena iz sistema modernih moći poezija ne mora da sa tim moćima sklapa kompromise. To je, recimo, velika opasnost za savremeni roman. Poezija može da istražuje jezik, formu i poetiku: neki od najozbiljnijih prodora u savremenoj književnosti odigravaju se baš u poeziji. I na toj osnovi izrasta subverzivnost i oslobođenost poezije, a danas je najteže biti slobodan i nezavistan.

Napisali ste o romanu: „Da nema romana, savremena srpska književnost bi praktično sasvim izgubila svoj medijski status i širi javni odjek." Kako objašnjavate ovoliku dominaciju romana, i da li ta dominacija ima i neke negativne posledice?

Dominacija romana je tehnološko, medijsko i komunikacijsko pitanje. Roman je dete građanske epohe i prve i druge tehnološke revolucije, a vidimo da mu savršeno odgovaraju i informatička revolucija i uopšte nove tehnologije i novi mediji. Kao što su razvoj štamparstva i razvoj novina i časopisa u 19. veku obeležili prvi veliki uzlet romana u modernom dobu, tako je pisanje obuhvatne i zahtevne forme kao što je roman dodatno olakšano i podstaknuto kompjuterima. Pisanje romana više nije fizički posao, sada je samo stvar veštine, ambicije, karijere, zanatskog umeća, potrebe da se učestvuje u najpopularnijoj književnog formi našeg vremena, neretko i radne terapije. Naravno, u jednom broju primera i istinske potrebe da se baš u toj formi kaže nešto važno. Po svojoj prirodi, roman može da u sebe uključi najrazličitije oblike govora i umetničke postupke, u tom smislu on je otvoreniji za nove forme i izraze od priče, a pogotovu od pesme. U osnovi romana je priča. Neko je rekao da se sve priče mogu svesti na samo jedan obrazac: „Neko je negde nekom prilikom došao." U različitim vremenima od romana su se zahtevale različite stvari, nekada da oblikuje osnovna društvena i javna pitanja, nekada da raspravlja i stvara ideje, nekada da bude u temeljima osnivačkih i identitetskih priča evropskih nacija, nekada da bude glasnogovornik novih ideoloških i društvenih tokova, nekada da formuliše novo razumevanje stvarnosti, nekada da se bavi najpre poetikom, u drugim prilikama da istražuje vlastitu formu. Kako god bilo, roman je doživljen kao važna forma razumevanja sveta, ali i kao važan izraz duha vremena. U savremenom trenutku od romana se zahteva samo priča, što je moguće preglednija i jednostavnija, priča koja nije opterećena ni jezičkim ni formalnim istraživanjima, ni pitanjima poetike, ni pokretanjem ideja. Tom zahtevu od svih književnih žanrova roman može najviše da izađe u susret. I roman to u najvećem broju primera odista i čini. U tome je medijska i komunikacijska prednost romana u odnosu na druge književne žanrove. Oni po svojoj prirodi ne mogu da pruže tako preglednu, jednostavnu i ničim neopterećenu priču. Otuda je roman književnosti učinio ono što su filmu učinile televizijske serije.

Pišući o Teriju Igltonu i njegovoj knjizi o postmodernizmu, neminovno se nameće i pitanje odnosa politike i književnosti. Da li se ispostavlja važnijim iznošenje političkih stavova ili koncipiranje junaka kao političkog subjekta?

 Knjiga Terija Igltona o postmodernizmu meni je bila upečatljiv primer jednog evropocentričnog, još bolje, zapadnoevropocentričnog odnosa prema stvarnosti. Iznoseći političku argumentaciju protiv postmodernizma, a ne književnu ili poetičku ili filozofsku, Iglton na jednom mestu doslovno kaže da on ne razume mišljenja da se stvar komunizma nije pokazala u praksi kada komunizam nigde u praksi nije ni ostvaren. Da li je moguće razumeti stvarnost ako isključimo sve ono što se u stvarnosti ne odigrava neposredno ispred naših očiju? Iglton smagtra da se u praksi potvrdilo ili demantovalo samo ono što je realizovano u praksi Zapadne Evrope. Milioni ljudskih sudbina u Istočnoj Evropi u drugoj polovini 20. veka za njega nisu dovoljno uverljiva praksa. U tome je opasnost ideologija: bez njih je teško, jer se u njima utemeljuju vrednosti koje možemo da prihvatimo ili odbacimo, svejedno, ali se lako postaje zarobljenik ideologija. Duboko sam uveren da odnos književnosti i politike mora podrazumevati jednu suštinsku asimetričanu dimenziju. Književnost ima prava da preispituje sve političke teme i sadržaje, da ih dovodi u pitanje, osporava i kritikuje, demonopolizuje i potkopava njihovu moć, ali politika, kao ni jedna druga moćna sila našeg vremena, ni ekonomija, ni ideologija, ni crkva, ni društvo, ne mogu da intervenišu u pitanjima književnosti. Književnost mora biti autonomna od uticaja bilo kog tipa moći, politika, upravo zato što je moć u čistom stanju, ne može biti autonomna od kritičkog preispitivanja.

Šta nam o književnosti govori odnos između statusa književnih nagrada i statusa samih književnih dela koja te nagrade (ne)dobijaju?

Književne nagrade su izgubile značaj koji su dugo vremena imale. Obično se govori kako književnih nagrada ima mnogo, što je verovatno i tačno, ali to nije suština problema. Nagrade su u prirodi evropskog čoveka, i da ih prima i da ih daje. I u drugim evropskim kulturama postoji veliki broj književnih nagrada. Problem sa nagradama je što ne ispunjavaju dve svoje osnovne funkcije, jer više ne učestvuju u dovoljnoj meri, sem izuzetno, u sudbini nagrađenih knjiga. Dakle, većina književnih nagrada više ne povećava prodaju knjiga, niti nagrađenom autoru donosi značajniji novac koji bi mu omogućio mirnije pisanje sledeće knjige. To bi bila socijalna funkcija nagrada. Druga funkcija, vrednosna, još je značajnija. Književne nagrade su bile nastavak književne kritike drugim sredstvima. Zajedno sa književnom kritikom, nagrade su predstavljale najvažniji instrument kanonizacije književnosti, samim tim i najvažniju preporuku čitaocima. Ta dva oblika kanonizacije književnosti su nestala, jer ne mogu funkcionisati u novim medijskim i epohalnim okonlnostima, novi nisu osmišljeni, pa je prazan prostor naselio agresivni marketing. Čak se i u književnim krugovima sve više govori o prodaji, iako to ne mora da ima nikakvu stvarnu vetzu sa književnim vrednostima. A u inflaciji knjiga književnost je postala nepregledno, bezobalno more u čije se istraživanje upuštaju samo profesionalni plivači, entuzijasti i baš dobronamerni čitaoci. Da bi književnost živela punim dahom, a ne samo preživljavala u relativnom uskim krugovima, neophodno je da osvoji širi javni prostor. I to je prvorazredno pitanje svih koji se na bilo koji način bave književnošću.

U jednom od eseja iznosite dosta oštar stav: „Za društvenom funkcijom književnosti, pa ni kritike, ne treba žaliti." Ako je ona nestala u svom značaju i vidljivosti, zašto je ništa nije zamenilo?

Društvena funkcija književnosti nestala je u novim društvenim i političkim okolnostima, kada se osnovna pitanja društva više nisu raspravljala u velikim savremenim delima ili, ako i jesu, onda to nije imalo nikakav uticaj na samo društvo. Ta pitanja su danas izmeštena u netransparentne centre moći odakle se u gotovom stanju, kao neupitna datost, emituju  u novim socijalnim i komunikacijskim formama, od marketinga i propagande, preko političkog menadžmenta i digitalnih svetova, do masovne kulture koja je razorila ne samo društvenu funkciju književnosti nego i društvenu funkciju same visoke kulture. To nije ostavilo posledice samo na književnost i kulturu, to je ostavilo duboke posledice na društvo. Društvo bez visoke kulture i kvalitetne književnosti niti je stabilno, niti ima postojanu sliku vrednosti, niti dobre primere i standarde. Marginalizacija kulture ugrozila je kritički potencijal društva. Otuda se modernim društvima sve više upravlja, politika postaje menadžment, a u društvima se sve manje razgovara, raspravlja i kritikuje. Tako društva sve manje utiču na karakter poretka. Dok je visoka kultura bila kritička, masovna kultura je anestetička, zabavna i koruptivna. Ona nas uljuljkuje u ničim opravdanom uverenju da živimo u najboljem od svih svetova. Na drugoj strani, društvena kritika je opterećivala književnost, pogotovu neke od žanrova, tim neprestanim zahtevom da formuliše ključne društvene tokove i da izražava osnovna pitanja jednog vremena. Književnost se tako institucionalizovala, ali je gubila jedno važno polje slobode. Problem je što je nestanak društvene funkcije ostavio književnost bez šire vidljivosti i bez dovoljnog javnog prostora. Nove funkcije književnosti nisu smišljene, društvo se odreklo njih jer se okrenulo novim formama, najpre zabavi i masovnoj kulturi, kao jednom od izvora populizma, tako da je književnost postala suštinski individualizovana: ona za svakog konkretnog čitaoca ima u nečemu posebnu, individualnu funkciju.

Kao jednu specifičnu dijagnozu ultra-komercijalne savremene književnosti dajete epitet „niskomimetske"? Da li je on možda i ključan za razumevanje krize književnosti u savremenom svetu?

Kao što postoje rijaliti formati na televiziji, koji su većinu televizija od uticajnog prostora za raspravu i informisanje pretvorile u besmislene bahanalije, kao što su na tržištu štampanih medija tabloidi preuzeli glavnu ulogu, pri čemu oni više nisu nastavak voajerizma drugim sredstvima koliko su način na koji su oblikuje javno mnjenje i politička svest, tako je i na tržištu knjiga uočljiva dominacija tabloida u koricama knjiga. Na taj način se potpuno dekonstruiše javni prostor koji je neophodan za dijalog, raspravu i društvenu kritiku. U društvu u kome nema kritike nema ni slobode. U takvom društvu nema građanina, već samo podanika i, eventualno, u skladu s mogućnostima, potrošača jeftinih sadržaja i nametnutih proizvoda. Ultra-komercijalna književnost nije deo prirodne potrebe književnosti da ima što više čitalaca, pa samim tim i što je moguće bolju prodaju. Nije problem u prodaji, već u tome šta se prodaje. Ultra-komercijalna književnost suštinski i nije deo književnosti, ona je samo neka vrsta teksta koja sa umetničkim karakterom literature nema nikakve veze. U jednoj od eseja u knjizi Književnost i dani pozvao sam se na ideju Vladana Desnice o primenjenoj književnosti kao mogućem rešenju ove konfuzije koja oduzima javni prostor književnosti.

Na nekoliko mesta pominjete, u kontekstu ratova na prostorima bivše Jugoslavije, još jedan paralelan rat, a to je bio rat za jugoslovensko kulturno nasleđe. Šta je danas sa tim nasleđem i da li još možemo da govorimo o nekakvom zajedničkom kulturnom prostoru?

Jugoslovensko kulturno nasleđe postoji u generacijama koje su ga stvarale ili u generacijama koje su ga zapamtile. Što se više odmičemo od jugoslovenske epohe, pitanje tog nasleđa postaje sve više upitno, dok na kraju i sasvim ne izbledi. Nove generacije koje nisu zapamtile jugoslovensku stvarnost, ni jugoslovensku kulturnu scenu nemaju više pravi odnos prema tome. Jedni se, i mislim da je to većina, uklapaju u nove socijalne i političke kontekste, a u današnjem anistorijskom razumevanju stvari Jugoslavija je daleka prošlost. Drugi jugoslovensku stvarnost nekritički idealizuju, previđavajući da je to bilo autoritarno jednopartijsko društvo sa mnoštvom nerazrešenih pitanja koja su nam se u jednom trenutku sručila na glavu. Ili pak to iskustvo nekritički odbacuju, previđajući dela koja su nastala i iskustva koja i danas mogu biti primenjena. Sudbinu jugoslovenskog kulturnog nasleđa pokazuje i neprestana borba za interpretaciju jugoslovenske epohe. Te nepomirljivosti će, kako stvari stoje, nadživeti pamćenje kulturnog zajedništva. Kultura ima posebnu ulogu već samim tim što se doživljava kao osnova identitetskih legimimacija. Drama identiteta potresa prostor bivše Jugoslavije i u većini sredina identitet se oblikuje u negaciji prema sopstvenom okruženju. Tu sudbinu pokazuje i neobična borba za imenovanje tog prostora i tog nasleđa. Govorimo o nasleđu zemlje čije je ime na dobrom delu tog prostora tabuizirano. Otuda se čak sve manje govori i „bivša Jugoslavija", što deluje kao prilično neutralno i činjenično utemeljeno stanje stvari. Došlo se do politički korektne i samim tim apstraktne imenice Region. Region je nastao da se ne bi pominjala Jugoslavija. Ali koji je to Region? Gde se on nalazi? Po čemu se on razlikuje od tolikih drugih regiona? Ta pitanja pokazuju da je jugoslovensko kulturno nasleđe sve manje zajedničko, a sve više pitanje duboko podeljenih interpretacija. Izmenjeni društveni i politički kontekst, činjenica da su pojedine zemlje bivše Jugoslavije u Evropskoj uniji, dok to većina nije, nepomirljivi pogledi na bližu i dalju prošlost, nejednaka međusobna kulturna otvorenost ovih sredina, sve to utiče na to da je kulturni prostor u manjoj meri ostvarljiv od ekonomskog prostora, a pogotovu manje od saradnje populističkih političkih klasa i kriminalnih balkanskih internacionala.

Preuzeto sa: Glif

]]>
Tue, 14 May 2019 10:56:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6514/Gojko+Bo%C5%BEovi%C4%87%3A+U+dru%C5%A1tvu+u+kome+nema+kritike+nema+ni+slobode
Revizionizam u Njemačkoj ne prolazi, na Balkanu mu baš dobro ide http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6508/Revizionizam+u+Njema%C4%8Dkoj+ne+prolazi%2C+na+Balkanu+mu+ba%C5%A1+dobro+ide.html Neodvojivi su u Njemačkoj sjećanje na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera.

Dok se u Hrvatskoj, Srbiji, ali i drugdje na Balkanu još vode bitke iz prošlosti, ne samo one iz sukoba 1991 - 1995, nego i one iz rata 1941 - 1945, pa ponekad i one iz prvog velikog krvoprolića 20. stoljeća, iz Njemačke dolaze posve drugačije priče. Na pokušaj svakog povijesnog revizionizma pojedinaca, skupina, stranaka (uglavnom desno orijentiranih) odmah reagiraju pojedinci, skupine, stranke i odbace takve pokušaje. Uostalom, i zakonom je zabranjeno veličanje zla koje je donijelo toliko smrti, progona, nesreće i drugim europskim narodima, ali i njemačkom narodu.

Kao zanimljivu, ali vrlo očitu reakciju na pokušaje povijesnog revizionizma Srećko Matić, novinar Deutsche Wellea ovih je dana na Twitteru naveo primjer gradonačelnika Dresdena, Dirka Hilberta koji je svojedobno rekao da, iako su u bombardiranju 1945. godine (tri mjeseca pred kraj rata) stradali civili to nije bio nevin grad i on ne smije postati simbol mita o nevinoj njemačkoj žrtvi. Ipak, stanovnici Dresdena odaju počast svim stradalima te kobne veljače, ali i odmah osude nacistički režim.

Parafrazirajući Hilberta, Matić navodi kako je u takvim okolnostima sastavni dio sjećanja na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera - i da je to neodvojivo jedno od drugog.

Nema garancije protiv zla

Boris Buden navodi kako je Njemačka „još uvijek, iako sve manje, sposobna politički suprotstaviti se revizionizmu koji je zapravo na velika vrata već ušao u njemački parlament". No i navodi kako je tu riječ „o učinkovitom političkom otporu u uvjetima relativno stabilne ekonomije jedne od najrazvijenijih zemalja suvremenog svijeta".

„Dakle, nije riječ ni o kakvoj superiornoj kulturi, uzvišenom stanju svijesti, naučenim lekcijama iz prošlosti, itd. Ništa od toga nije garancija protiv zla. Još je šezdesetih Alexandar Kluge intervjuirao na ulici ljude pitajući ih misle li da je Njemačka cijepljena protiv fašizma. Odgovori nisu bili važni. Samo pitanje je retorički impliciralo da toga nema, da se ne može biti cijepljen protiv fašizma i rata. Ni onda, ni danas. Ni u Njemačkoj, ni kod nas", zaključuje Buden.

U Njemačkoj rijetkima danas pada na pamet podignuti desnu ruku i pozdraviti sa „Sieg Heil", a kod „nas" (u Hrvatskoj) se ne mogu „dogovoriti" je li „za dom - spremni" ustaški pozdrav ili se jasno ograditi (u Srbiji) od četničkog pokreta kao fašističkog, usmjerenog protiv susjeda, ali i svog naroda. I da su i jedni i drugi, i ustaše i četnici, bili sluge okupatora.

U poslijeratnoj Njemačkoj je bilo drugačije

Sugovornici Al Jazeere kažu kako se narodi ne mogu uspoređivati, niti ima boljih ili lošijih naroda, nego se radi o „različitim povijesnim iskustvima, različitim političkim i ekonomskim uvjetima".

„Nije isto biti na dobroj strani kapitalizma, zaposjesti njegov centar u kojem se akumulirala silna politička moć koja je u stanju vlastite ekonomske interese nametati drugima, često na njihovu štetu, ili biti na onoj lošoj strani, gdje cikličke krize svaki korak naprijed pretvaraju u dva nazad, gdje akumulacija kapitala funkcionira samo kao kriminalna uzurpacija, gdje privatizacija i klasno raslojavanje koje ona sobom nosi konstanto reproduciraju opću socijalnu i kulturnu regresiju, gdje društveni odnosi sve više poprimaju feudalni karakter", ukazuje filozof Boris Buden.

I antropologinja Svetlana Slapšak govori u istom smjeru navodeći kako je u njemačkom slučaju riječ „o drugačijem, privilegovanom tretmanu koji je Zapadna Nemačka imala u posleratnom periodu".

Ista agenda ekstremne desnice

U Njemačkoj su sve politički snažnije krajnje i ekstremno desne opcije koje relativiziraju nacističke zločine. I svi oni gaje ili pokušavaju gajiti dobre veze sa sličnima na Balkanu koji, također, relativiziraju zločine i rehabilitiraju zločince, odnosno one koji su bili sluge onih iz nacističke Njemačke. Stoga se postavlja pitanje kako je moguće da oni, koji bi se zapravo trebali mrziti, imaju toliko puno zajedničkoga?

Zoran Petakov odgovara kako „svi ekstremni desničari imaju istu agendu, a to je tzv. Evropa nacija, odnosno vraćanje u svoj nacionalistički tor, zatim zajednički rasizam prema migrantima i na kraju borba protiv svega što je progresivno i što ugrožava poredak". „Ekstremna desnica je uvek bila poslednja linija odbrane kapitalističkog sistema. Oni će se lako dogovoriti oko pitanja migranata ili ukidanja EU, a ostala pitanja se neće postavljati. Tako da se sukobljeni nacionalizmi i teritorijalne pretenzije jednih prema drugima ne pominju i nisu predmet rasprave, jer je za njih važnije sačuvati Evropu od migranata, nego insistirati na takvim pitanjima koja bi dovela do sukoba. Levica se bavi suštinskim problemima dovodeći ovakav sistem u pitanje. Desnica je savršeno uklopljena u kapitalizam i njegov je čuvar. Zato im je lakše da se organizuju, a i sistem ih  ne napada nego ih apsorbuje što je, kao što vidimo na primerima Mađarske, Poljske ili Italije, veoma opasno i dovodi do fašizacije društva", kaže.

„Dok je u DDR-u prevladavala zvanična antifašistička mitologija bez ulaganja u maštu i raznolikost, u Zapadnoj Nemačkoj je školski sistem od '60-ih godina 20. veka negovao preispitivanje prošlosti: to je bilo u doba industrijskog i potrošačkog buma, poduprtog ogromnim zapadnim, posebno američkim ulaganjem. Lakše se je opredeljivati ako imaš sve što ti treba... Mnogi su upravo to kritikovali, kao pobunjeničke grupe, studenti, revolucionarne grupe. Da li je to uopšte prodrlo u narod, u niži srednji sloj i u radništvo, veliko je pitanje. Toliko je nacističkih zločinaca mirno dočekalo starost i smrt u slobodi. Nema smisla govoriti o posebnim kvalitetima nemačkog naroda i države, reč je o hladnoratovskoj politici, i naravno sporadičnom otporu inteligencije", smatra Slapšak.

Denacifikacija u obrazovnom sistemu

Činjenica ipak jeste da se danas, čim na ulice izađu pripadnici ekstremno desnih stranaka, pa i oni koji gaje neonacizam, na drugoj strani barikada nađu njihovi protivnici stavljajući im jasno do znanja da njihove aktivnosti ne prolaze neopaženo i da će izazvati reakcije. Isto tako, svijest o zločinima nacizma je vrlo visoka. Međutim, primjećuje ljevičarski aktivist Zoran Petakov, „to ima više veze sa istorijom Nemačke posle rata".

„U Zapadnoj Nemačkoj je u obrazovni sistem uvedena denacifikacija. Ipak trebalo je da prođe skoro četvrt veka da bi ona dala rezultate. Deca koja su prošla kroz taj proces počela su da postavljaju pitanja što je dovelo do događaja iz 1968. Tek posle tog procesa kad su šezdesetosmaši ušli u institucije, Nemačka se zaista suočila sa nacističkim zločinima i zato danas postoji tako organizovani otpor ekstremnoj desnici", konstatira.

Kad je u pitanju spomenuti Dresden, koji su saveznici sravnili sa zemljom (uostalom, kao i dobar dio drugih njemačkih gradova) pred kraj rata, Petakov podsjeća kako je taj povijesni grad (obnovljen u potpunosti tek nakon njemačkog ujedinjenja) danas „mesto  hodočašća za nemačke i ostale neonaciste bez obzira što to gradonačelnik Hilbert osuđuje". Navodi i kako su Dresden, ali i savezna država Saksonija „najveće uporište neonacista i ekstremne desnice, a tu je nastala i Pegida, dok su AfD i NPD uvek imali veliki broj glasova". No, i primjećuje kako je „gradonačelnik Dresdena predstavnik zvanične politike Nemačke čija politika jeste osuda svih pokušaja relativizacije nacizma i rehabilitacije zločina što ne znači da u praksi ne postoji relativizacija holokausta i nacističkih zločina iako je to zakonom zabranjeno".

Novoproizvedena regresija

Ako priču prebaci na slučaj balkanskih država, konstatira da „kod nas ne postoji nikakvo suočavanje sa zločinima - bilo onim iz Drugog svetskog rata ili iz ratova devedesetih, a umesto toga postoji veronauka i falsifikovanje bliže i dalje prošlosti".

Kako je izostavljena NOB

Boris Buden podsjeća na činjenicu da Rezolucijom o totalitarizmima koju je Europski parlament usvojio prije 10 godina, „nema mjesta iskustvu i naslijeđu naše narodnooslobodilačke borbe".

„U tom smislu, za nas, ona već jest revizionistička, a što dobro znaju naši lokalni revizionisti koji kao papagaji ponavljaju onu frazu o 'dva totalitarizma'. U noći u kojoj su sve krave crne, oni su nepobjedivi. I ne može im nauditi nikakva 'kultura sjećanja', nikakvo 'suočavanje s prošlošću' ili bolje 'ovladavanje prošlošću' - sve debele fraze njemačke liberalne ideologije", ukazuje.

„Nacionalizam je svuda državna ideologija. Četnici su državno proglašeni antifašisti, a ne kolaboracionisti; ustaše su 'Hrvati koji su stradali od komunizma', a ne fašistički zločinci. Klasa na vlasti živi od toga što kroz obrazovni sistem i javnu sferu reprodukuje mržnju prema susedima sa kojima smo kulturno jezički najbliži i delimo zajedničku prošlost. Zato će kod nas proći još dugo vremena dok unuci ne upitaju 'Deda šta si radio za vreme rata u SFRJ?'", smatra Petakov.

No, Buden će primijetiti kako „naša sveopća regresija nije nikakav zaostatak iz prošlosti nego je novoproizvedena, zapravo rezultat konačne europeizacije i westernizacije naših krajeva".

„U nas se nisu oformile nikakve nacionalne buržoazije koje bi uspostavile svoju političku vlast, garantirajući nekakav stabilni razvitak. Umjesto njih dobili smo lokalne kompradorske elite koje garantiraju i reproduciraju naš vazalni odnos prema globalnim institucijama ekonomske i političke moći, pri čemu ne mislim samo na Zapad, NATO ili Njemačku, nego i na ruski oligarhijski ili onaj petrodolarski arapski kapital. Upravo u tome ove naše elite vjerno slijede stope svojih prethodnika, kvislinških elita iz Drugog svjetskog rata koje sve odreda bile vazali europskog nacifašizma", kaže Buden.

Prema mišljenju Slapšak, u novim državama na balkanskim prostorima građanska svijest je najviše ugrožena. Smatra da je ta ugroza uzrokovana „zbog bede i zbog nacifašističkih režima koji se ostvaruju". „Istorijski revizionizam je tu nužno primitivno sredstvo, koje uništava sećanje, nauku i kulturu. Zato su to najbolja sredstva za borbu protiv nacifašizma u doba mira. Posle, ako ne uspe borba u sećanju, nauci i kulturi, sredstva su poznata", zaključuje Slapšak.

Preuzeto sa: Aljazeera Balkans

]]>
Tue, 7 May 2019 08:55:22 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6508/Revizionizam+u+Njema%C4%8Dkoj+ne+prolazi%2C+na+Balkanu+mu+ba%C5%A1+dobro+ide
Puč u propast http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6502/Pu%C4%8D+u+propast.html Državni udar koji je u Venezueli započeo 23. siječnja još nije ušao u oružanu fazu, ali ne pokazuje ni naznake da će rezultirati kompromisom. Dapače, podrška smjeni režima zahuktava se unatoč tome što se svakodnevno pojavljuju novi dokazi da je ona orkestrirana iz Washingtona, kao i da međunarodna podrška samoproglašenom privremenom predsjedniku Juanu Guaidu ne bi bila tolika kada je američki vanjskopolitički jastrebovi ne bi iznuđivali zavrtanjem ruku političarima u zemljama regije i Evropske unije. Jednako tako, sve više eskalira i medijska dimenzija hibridnog rata protiv predsjednika Nicolasa Madura. U nedjelju je, primjerice, održan masovni skup podrške vladi povodom 20. godišnjice Bolivarske revolucije odnosno dolaska na vlast pokojnog Huga Chaveza. Unatoč tome što je taj skup zapremao ogromnu površinu centra Caracasa, vodeći mediji izvijestili su samo da se održao prosvjed opozicije, koji je također bio masovan iako manji od provladinog. Skup podrške vladi za ove se medije, međutim, nije niti dogodio.

U izjavi koja će vjerojatno ući u povijest, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u petak je na televiziji Fox News bez ikakve zadrške priznao što njegova zemlja radi u Venezueli: ‘Trenutno razgovaramo s velikim američkim kompanijama koje rade u Venezueli ili ovdje u SAD-u kao Citgo, i jasno je da pokušavamo doći do istog ishoda... Bit će velika stvar ako ostvarimo da američke naftne kompanije investiraju i proizvode u Venezueli, svima nam je važno da sve ispadne kako treba.' Ova Boltonova izjava pokazala je da je američki imperijalizam ušao u novu fazu, onu u kojoj se, za razliku od prethodnih intervencija, njegove namjere više ni ne pokušavaju prikriti fabriciranim ‘dokazima' protiv ciljanog režima, kao što je to bio slučaj s navodnim nuklearnim arsenalom Sadama Husseina u Iraku. Intervencije se ne pokušavaju ni međunarodno legitimirati makar i formalističkim provlačenjem kroz sustav međuvladinih institucija. Dapače, taj se sustav na očigled raspada do razine potpune irelevantnosti, pa su tako Ujedinjeni narodi odlučili da neće sudjelovati u pregovorima o Venezueli, a Evropska unija raskolila se na dva tabora, od kojih je onaj prointervencijski svakoga dana sve brojniji.

Među onima koji su se svrstali na stranu Guaida indikativan je primjer španjolskog premijera Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao

Na stranu EU članica koje podržavaju Guaida u ponedjeljak se svrstala i Hrvatska, a do sredine ovoga tjedna nakupilo se 19 EU zemalja koje podržavaju rat u Venezueli. Indikativan je primjer socijalističke vlade španjolskog premijera Pedra Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao. Španjolski dnevnik El País prenio je riječi vladinog izvora da je Sanchez bio pod ‘enormnim pritiscima Washingtona da Guaida prizna za predsjednika'. Pritiskalo ga se, piše list, i da ne sudjeluje u kontaktnoj skupini koja je formirana na inicijativu povjerenice za vanjske poslove EU Federice Mogherini, u nedostatku bilo kakvog postojećeg međunarodnog mehanizma koji bi se iskoristio za beskrvno razrješenje venezuelanske krize. Ta bi se skupina u četvrtak, dan prije zaključenja ovog broja Novosti, trebala okupiti u glavnom gradu Urugvaja Montevideu kako bi u roku od 90 dana ispregovarala ‘uvjete nužne za započinjanje mirnog političkog procesa koji će stanovnicima Venezuele omogućiti da sami odluče o svojoj budućnosti i održe slobodne izbore u skladu s ustavom'. U skupini će sudjelovati Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, Velika Britanija i Švedska te Meksiko, Bolivija, Kostarika, Ekvador i Urugvaj, a pregovore podržava Nicolas Maduro, ali ne i Juan Guaidó. On je, naime, izjavio da ‘sada nije vrijeme za pregovore', jednako kao i američki potpredsjednik Mike Pence koji je iz Miamija poručio: ‘Sada nije vrijeme za dijalog, vrijeme je za akciju.'

Mediji su također izvijestili da je takozvana Grupa Lima, ad hoc tijelo sastavljeno od država s oba američka kontinenata zainteresiranih za smjenu režima u Venezueli, na sastanku koji se u ponedjeljak održao u kanadskoj Ottawi još jednom potvrdila da Guaida smatra jedinim legitimnim predsjednikom. Ta je odluka u medijima predstavljena kao pokazatelj da pučisti imaju podršku praktički cijelog latinoameričkog kontinenta, iako je Grupa Lima zapravo svojevrsna inačica iračke ‘koalicije voljnih' koju su SAD i Kanada sklepale zato što nisu mogle dobiti podršku postojeće regionalne asocijacije, Organizacije Američkih Država (OAS). Naime, tri dana nakon početka puča 18 od 34 članice OAS-a odbacilo je prijedlog Argentine da organizacija prizna Juana Guaida, unatoč tome što je sastanak vodio američki državni tajnik Mike Pompeo i unatoč tome što je glavni tajnik OAS-a LuisAlmagro najveći regionalni saveznik Donalda Trumpa. Almagro je, inače, prešao put od ministra vanjskih poslova u ljevičarskoj vladi bivšeg ‘siromašnog predsjednika' Urugvaja Josea Mujice do najgorljivijeg intervencionista na kontinentu, zbog čega je krajem prošle godine i izbačen iz vlastite stranke. Zajednica karipskih država Caricom zadnjeg dana siječnja također se ogradila od Almagrove navade da ‘bez ovlaštenja članica OAS-a donosi odluke u njihovo ime', pa tako i od one da prizna Juana Guaida.

Američka vlada je namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao argument za izazivanje građanskog rata

Na sastanku o Ottawi odlučeno je i da će u Venezuelu biti dostavljeno 20 milijuna dolara humanitarne pomoći, a ta bi se operacija trebala realizirati na nekoliko lokacija od kojih je jedna kolumbijski grad Cúcuta uz granicu s Venezuelom. Taj je grad, međutim, svojevrsno sjedište desnih paravojnih skupina, pa se nagađa da bi upravo ova ‘humanitarna operacija' trebala isprovocirati sukob s pograničnim policajcima Venezuele, nakon čega bi, u tom scenariju, eskalirao sukob koji bi poslužio kao povod za intervenciju. Vojska je zbog toga blokirala prolazak konvoja, unatoč tome što se u njemu, kako je najavljeno, prevoze lijekovi. Ministarstvo vanjskih poslova Kanade odbilo je dati akreditacije za praćenje sastanka Grupe Lima nizu ruskih medija, kao i latinoameričkoj televizijskoj kući Telesur sa sjedištem u Caracasu, dok je u četvrtak Twitter javio da je blokirao 2000 računa registriranih u Venezueli, uz obrazloženje kompanije da su isti bili upregnuti u ‘državnu kampanju za utjecanje na domaću publiku'.

Zanimljivo je da se vlada liberalnog kanadskog premijera Justina Trudeaua, koji se inače voli promovirati kao nastavljač tradicije mirotvorne i neutralne vanjske politike te zemlje, u cijeloj priči oko svrgavanja režima Nicolasa Madura prometnula u jednog od ključnih pokretača toga puča. Za razliku od svojih prethodnika, mlađahni Trudeau shvatio je, čini se, da bi i kanadske kompanije u Venezueli mogle omastiti brk, naročito kada je riječ o sektoru rudarstva. Kanadska rudarska industrija jedna je od najvećih u svijetu, štoviše, toliko velika da se na službenim stranicama tamošnje vlade 2013. mogao pronaći podatak da više od 50 posto svjetskih kompanija koje se bave rudarstvom sjedište imaju upravo u toj zemlji. Venezuela je, pak, jedna od mineralima najbogatijih zemalja svijeta, s nalazištima zlata koja je svrstavaju u sam svjetski vrh po zalihama toga resursa. Jedina kanadska kompanija koja je imala licencu za eksploataciju zlata u Venezueli je Crystallex, no ugovor s tom kompanijom raskinula je 2011. godine vlada Huga Chaveza, pa je Crystallex izgubio mogućnost eksploatacije u projektu Las Cristinas, ‘jednom od najvećih neiskorištenih nalazišta zlata uopće'. Kompanija je prošle godine na američkom sudu dobila parnicu u kojoj je tražila dozvolu da zaplijeni imovinu venezuelanske kompanije Citgo sa sjedištem u SAD-u, na ime kompenzacije za izgubljenu dobit procijenjenu na 1,4 milijarde dolara.

Istovremeno, posljednjih dana u javnost ponovno isplivavaju stari izvještaji koji pokazuju da je američka vlada svoju namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati znatno ranije od kraja prošle godine, od kada datira izjava američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona o ‘tiraniji trojke' na južnoameričkom kontinentu. Još početkom srpnja prošle godine agencija Associated Press izvijestila je da je Trump godinu dana ranije, dakle u ljeto 2017., počeo pritiskati svoje suradnike da se Venezuelu vojno napadne. Tadašnji državni tajnik Rex Tillerson i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster tim su se prijedlogom navodno zgrozili i upozorili Trumpa da bi to bilo vrlo rizično. Spomenuta dvojica u međuvremenu su otišla sa svojih pozicija, a Trump je, piše AP, također u ljeto 2017. svoju ideju podijelio s kolumbijskim predsjednikom Juanom Manuelom Santosom. Sve to, podsjetimo, događalo se godinu dana prije osporavanih predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao jedan od argumenata za izazivanje građanskog rata.

Govoreći o ‘tiraniji trojke' u Miamiju u studenom prošle godine, Bolton je Venezuelu, Kubu i Nikaragvu nazvao ‘destruktivnim silama represije, socijalizma i totalitarizma'. ‘Ovaj trokut terora koji se proteže od Havane preko Caracasa do Manague uzrok je neopisive ljudske patnje, žarište enormne regionalne nestabilnosti i geneza odvratne koljevke komunizma na zapadnoj hemisferi', grmio je Bolton uoči međuizbora u Americi, ne pokušavajući prikriti da je namjera Trumpove administracije iskorijeniti iz Latinske Amerike svaki trag socijalističkog eksperimentiranja.

U isto vrijeme kada je Bolton recitirao svoj ideološki pamflet, američka vlada donijela je novi set sankcija protiv Kube, preokrenuvši time politiku Baracka Obame koji je s Kubom bio uspostavio diplomatske odnose i time započeo proces ukidanja njezine izolacije dug pola stoljeća. Trump je 2017. potpisao memorandum u kojemu se nova politika prema Kubi definira ambicioznije od samog poništavanja Obamine politike i fokusira na jačanje pritiska na kubanski režim i aktivnije pružanje podrške njegovim protivnicima unutar i izvan zemlje. U Nikaragvi su se lani održavali nasilni protesti protiv vlade bivšeg gerilca Daniela Ortege, pa je državni tajnik najavio sankcije i za tu zemlju.

Prije nekoliko dana Wall Street Journal (WSJ) objavio je, pak, analizu prema kojoj je smjena režima u Venezueli tek ‘prvi korak u implementaciji nove politike preuzimanja kontrole nad regijom i smanjenja utjecaja Rusije i Kine'. Dio administracije, piše dalje WSJ, smatra da je Kuba ‘još i veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od Venezuele' jer ‘njezina obavještajna mreža propagira antiameričku agendu u zemljama u okruženju'.

Mozak Trumpove strategije za Kubu je Mauricio Claver-Carone, jedan je od sijaseta tvrdolinijaša kubanskog porijekla koji su preuzeli američku vanjsku politiku prema Latinskoj Americi. Claver-Carone ujedno je i kreator američkih sankcija protiv vlade Venezuele, a prije dolaska na čelo odjela Poslova zapadne hemisfere u Vijeću za nacionalnu sigurnost obnašao je funkciju američkog izvršnog direktora u Međunarodnom monetarnom fondu.

Preuzeto sa: portalnovisti.com

]]>
Tue, 9 Apr 2019 11:08:20 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6502/Pu%C4%8D+u+propast
Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja.html Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.

U čemu bi se očitovala razlika između tzv. interne i eksterne kritike umjetničkog djela u najširem smislu? Možemo li tu opreku poistovjetiti s onom između njegove estetike i poetike?

Važno je precizno odrediti distinkciju između estetike i poetike, odnosno poetika u pluralu, gdje su potonje svojevrsne normativne procedure stvaranja umjetničkog djela, dok se estetika veže tek za stasanje jedne vrste filozofske refleksije o umjetnosti, koja počinje otprilike s Kantom, i uz sebe veže i reflektiranje te promišljanje raznih poetika. Dakle, zapravo nije riječ o pojmovima istog ranga. Estetika je na neki način nadređena poetikama zbog toga što potonje promišlja i sadrži. Naime, ta se dva pojma ne nalaze u odnosu međusobnog isključivanja, iako unutar pojedinih estetika - primjerice, to možemo primijetiti kod formalizma ili novog američkog historicizma - poetike mogu biti posve odjelite na programatskoj, konceptualnoj i ideološkoj razini.

Interna, internalistička ili esteticistička paradigma sagledava umjetničko djelo isključivo unutar njegovih parametara, dok eksterna, eksternalistička, historicistička, ili sociologistička paradigma kulturne artefakte tretira kao rezultat širih silnica

Istovremeno, one mogu sadržavati različite poetike, dakle mogu biti normativne, ili nenormativne, odnosno mogu se odnositi na sijaset praksi umjetničkog stvaranja koje se u određenim kontekstima različito manifestiraju.

Također, interna i eksterna evaluacija, barem u 20. stoljeću, kontinuirano bivaju predmetom prijepora, pregovora i teorijskih artikulacija, a ovisno o akademskim trendovima i drugim nagnućima unutar umjetničkog pa i šireg polja, prevladava jedna ili druga opcija. Interna, odnosno internalistička ili esteticistička paradigma pokušava sagledati umjetničko djelo isključivo unutar njegovih vlastitih parametara, dakle unutar estetskih obilježja koje ono samo sadrži, dok bi eksterna, odnosno eksternalistička ili historicistička, ili sociologistička paradigma bila ona koja kulturne artefakte, umjetnička ili kulturna djela tretira kao rezultat silnica koje su šire od samog umjetničkog polja, dakle kao rezultat društvenih tendencija, povijesnih okolnosti, u nekim konstelacijama psihologije autora, a u nekim novijim paradigmama čak i neurologije autora. Tako da je svaka perspektiva koja uračunava faktore šire od usko shvaćenog umjetničkog djela, po defaultu već eksternalistička.

Kakva je danas uloga kulture unutar političkog polja? Kakve su posljedice sve jače tendencije reduciranja politike na kulturne sukobe, posebice kada govorimo o intenziviranju revizionističkih i reakcionarnih procesa u širem društvenom polju? Događa li se, i na koji način, revizionizam u umjetnosti?

Smatram da je umjetnost, unatoč brojnim optimističnim glasovima, uvijek bila polje revizionizma, često pokušavajući pacificirati društvene konflikte, tenzije i antagonizme. U vrlo rijetkim epizodama u povijesti, kao što je to začetak moderne, negdje od Baudelairea, odnosno kraja 1850-ih, u pojedinim se artikulacijama, na određenim kulturnim prostorima, umjetnost po prvi puta kreće promišljati u odnosu na pitanje svoje autonomije i uvjeta vlastite proizvodnje. Dakle, i u kvantitativnom smislu postoji konstanta gotovo reakcionarnog nagnuća umjetnosti zapadnog kulturnog kruga, a vjerojatno i istočnog. Umjetnost je danas u političkom registru uglavnom svedena na neku vrstu dekoracije, dakle na ono protiv čega su krajem 19. stoljeća ustali avangardni, progresivni umjetnici, koji su bili protiv pretvaranja kulture u najširem smislu u neku vrstu dokoličarske zabave, koja se po nekakvoj vrijednosnoj hijerarhiji stavlja na zadnje mjesto, kada se podmire sve ostale potrebe. Tek u takvim okolnostima kultura „zavređuje" pravo plediranja na javna sredstva. Rezovi u kulturi su uvijek izraženiji za vrijeme ekonomskih kriza i taj se diskurs može pratiti kroz 20. stoljeće, od prve velike ekonomske krize početkom 30-ih, u 70-ima, i recentno u 2000-ima nakon zadnje velike krize, kada se na kulturi steže remen dok se ne podmire sve ostale potrebe.

U razmatranju sistemske reprodukcije društva, dakle, kultura je oduvijek bila, ako ne na margini, onda svakako na krajnjem obodu interesa političkog establišmenta, osim u ekstatičnim i ekscesnim uvjetima kao što su bile socijalističke revolucije koje su kulturu nešto drugačije sistemski razumijevale.

U lijevo-liberalnim krugovima komunikativna racionalnost prepoznaje se kao temeljna metoda za adresiranje i rješavanje društvenih sukoba koji su ponajprije klasnog karaktera i zasnovani na materijalnim odnosima, dok socijalistička ljevica, koja je godinama bila izbrisana s političke karte, tek gradi kapacitete za buduće progresivne borbe. Kako to komentirate i koja je uloga revolucionarne umjetnosti u takvoj političkoj konstelaciji?

Nadovezujući se dijelom na prethodno pitanje, umjetnost je vrlo često smatrana poljem specifične, tankoćutne racionalnosti; otprilike, umjetnici su ljudi koji na sofisticiraniji način promatraju i artikuliraju svijet i utoliko akademska povijest umjetnosti, bilo vizualnih ili izvedbenih umjetnosti pa i književnosti, uvijek izdvaja specifične biografske momente ekscesa nekog autora, koji zapravo odudaraju od te idealtipske slike umjetnika.

Kultura je u širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi

Negdje do 90-ih godina, odnosno pada željezne zavjese i reartikulacijom bezgraničnog polja slobode, kraja povijesti Francisa Fukuyame (koji se vrlo brzo opovrgnuo), kultura se smatra jedinim formatom povlaštenog ozbiljnog tretmana problema. Zato se primjerice, i za vrijeme hladnoga rata, u nekoj maloj, ali ipak važnoj mjeri, jedina slobodna cirkulacija odvijala na nekoj kulturnoj razini, jer se smatralo da su kulturnjaci (ako su već političari iz Rusije, Poljske itd. divljaci) zasigurno oni s kojima će se postići dijalog, i ona je zapravo savršeno odgovarala ovoj habermasijanskoj paradigmi racionalnog trezvenog dijaloga, koji potpuno reže svaku domenu društvenog konflikta i pretvara je u neku vrstu, u svojoj najkičastijoj frazi, kulturnog dijaloga.

Kultura je, što je pogotovo vidljivo u hrvatskom, iako ne samo hrvatskom, već i širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi. To se vidi u tragičnim figurama hrvatske i regionalne povijesti, poput Vlade Gotovaca ili Danila Kiša, koji su mislili da će padom režima kojeg su smatrali opresivnim, upravo kulturni dosezi i stvaralaštvo biti ono što će male narode dovesti na ravnopravnu pozornicu s velikima.

Marksistička kulturna kritika pridonijela je zanemarivanju klasne analize te izostanku umjetničkih artikulacija utemeljenih na sistemskim uvidima u ekonomsku problematiku. Koji su potencijali operacionalizacije pojma klase u umjetničkom polju? Što bi klasizacija kulture značila za njezinu reprezentaciju?

Klasizacija kulture, ta ne baš najelegantna fraza, koju Ben Davis spominje u svojih 9.5 teza o klasi i umjetnosti, pokazuje se nužnom upravo zbog toga što su dotadašnja umjetnička autorefleksija i kritičko-filozofski diskursi koji su se pojavljivali u periodu stasanja postmarksizma, dakle od 80-ih godina, pretvorili kulturu u povlašteni prostor propitivanja društveno političkih okolnosti. Smatram da su vrhunac takvih tlapnji Rancièrovi teorijski prilozi koji su naišli na sjajan odjek u brojnim umjetničkim krugovima. Radi se o poziciji da je upravo umjetnost polje najradikalnije političke profilacije, jer je u stanju reartikulirati društvene odnose i dati prostor imaginaciji, koji je tobože nestao iz društvenih znanosti, odnosno refleksije o društvu, ekonomiji, politici itd.

Klasizacija kulture u tom bi smislu bila neminovno i nužno uvođenje klasne problematike, što je Davis pokušao izvesti u svojoj knjizi iz 2013. godine te naišao na snažne antagonizme unutar umjetničkog polja. Na knjigu se u kratkom periodu obrušio ogroman broj filozofa, kritičara i umjetnika, jer su tezu da se umjetničko polje ne može razumjeti van klasnih odnosa smatrali zastarjelom ili pozerski pseudoradikalnom. Davis knjigu započinje primjerom izložbe, o čijim je specifičnostima zatražio očitovanje od samih umjetnika. Ono što je dobio uglavnom je bilo autoironično i sarkastično tretiranje problema, bez korelacije s realnim odnosima u kojima takve umjetničke prakse stasaju. Dakle, kako bi se razumio specifičan status umjetnosti u današnjem društvu i u kapitalističkom sistemu generalno, nužna je neka vrsta kritičkog operiranja temeljnim marksističkim ili klasnim teorijskim instrumentarijem.

U eseju „Pisac kao proizvođač", Benjamin razmatra odnos između tendencije i kvalitete književnog djela koje se „stavlja na stranu proletarijata", sugerirajući relevantnost obiju kategorija („tendencija nekog dela može politički biti dobra samo ako je i u književnom pogledu dobra"). Je li ovu formulu moguće aproprirati od strane reakcionarnih političkih tendencija te do koje je mjere moment kulturne proizvodnje ideološke hegemonije relevantan za izgradnju političkog pokreta?

Ta se Benjaminova fraza gotovo istovremeno ponovila u Krležinoj stilizaciji (iako prema onome što sam istraživao nema podataka da ga je Krleža čitao) i to u raspravama poznatima kao „sukob na književnoj ljevici", koji se posebice zaoštrio oko evaluacije poezije Radovana Zogovića. Krleža je inzistirao da se u tom slučaju radi o katastrofalnoj poeziji koju ne može spasiti nikakav politički angažman. Dakle, poznata trockistička gesta kazuje da poezija može biti revolucionarna samo ako je dobra, odnosno najprije treba biti poezija, a tek će onda eventualno poslužiti revolucionarnim ciljevima. Na istom je tragu je i Benjaminova fraza, odnosno naslov rada, kojega bi danas možda bilo primjerenije proširiti na umjetnika kao proizvođača.

Naime, neki strukturni uvjeti, koje prati i zakonodavna regulativa u Jugoslaviji, poklapali su se sa svjetskim tendencijama u to vrijeme, od 70-ih se umjetnike delegiralo u neku vrstu avangarde prekarijata, nametalo im se ugovorno poslovanje itd. Na ovim je prostorima to prva uvela Slovenija, zatim Hrvatska 1979., kad na snagu stupa zakon o samostalnim umjetnicima kojim se donekle pokušalo urediti umjetničko polje. To je danas prevladavajuća i rastuća tendencija, naime, radni odnosi su sve nestabilniji, a sami odnosi između poslodavca i osobe koja obavlja posao organizirani su prema načelu najamnog rada. Dakle, sve one dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju.

Sve dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju

U 80-ima, u Jugoslaviji, umjetnici su uglavnom bili nesposobni za razumijevanje vlastite pozicije, gotovo kao u Davisovom primjeru. Toliko su bili orijentirani na kritiku staljinizma, odnosno opresivnih tendencija tadašnje socijalističke vlasti, da su u tom silnom angažmanu i zagovaranju civilnog društva zapravo previdjeli tendenciju koja im se danas obija u glavu. Kako to može poslužiti reakcionarnoj artikulaciji kulturne hegemonije? Kao što smo mogli vidjeti, vrlo uspješno. Desnica se danas u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, zapravo svjesno taktički odmakla od bilo kakvog problematiziranja kapitalističkih antagonizama, ali zato proizvodi simboličku opoziciju naspram tobože sveprisutnih komunista, socijalista i Židova, orkestrirajući borbu oko vrijednosti.

U Hrvatskoj također svjedočimo da su najreakcionarnije grupacije obilato poduprte infrastrukturom i financijama te simboličkim kapitalom Crkve i problematičnim smatraju jedino interveniranje u kulturno polje, jer na kulturu gledaju kao na proizvodnju seta vrijednosti koje će biti utjelovljene kroz filmsku i kazališnu umjetnost itd. Pojedini napadi na kulturne institucije, kao što je bio onaj na HAVC, utoliko dobivaju poprilično jasnu logiku i ne mogu se pripisati stihijskoj psihopatologiji nekolicine pojedinaca koji su se nekome zamjerili, kako je to recimo tumačio liberalni establišment, odnosno inicijativa Kulturnjaci 2016. To je možda bio inicijalni moment, ali logika je drugačija, radi se o zauzimanju mjesta simboličke proizvodnje, na kojemu slučajno ima i dosta novca.

Prisjetimo li se poznatog metodološkog naputka follow the money iz serijala Žica, kada imate borbu oko nekog simboličkog polja, primjerice filmskog polja, ili kulturnog polja oprimjerenog u filmskoj umjetnosti, potrebno je vidjeti ne samo koji su konkretni financijski interesi pojedinaca ili skupina u igri, već i na koji način se distribucija sredstava u umjetničkom polju može iskoristi za propagiranje određenih vrijednosti ili nekih drugih interesa. Borba oko HAVC-a bila je takva borba.

Institucionalizacija esteticističkog elitizma intenzivirala se u obrazovnom polju posljednjih tridesetak godina, osnažujući na taj način postojeće strukturne nejednakosti. Kako unutar neoliberalnog visokoobrazovnog okvira razvijati angažirane umjetničke teorije i prakse koje će historizirati vlastito djelovanje?

Unatoč nekim vrijednim iznimkama, i donekle optimaciji u kritičkom sagledavanju, meni se čini da je dobar dio obrazovanja u umjetnosti oduvijek bio strukturno čvrsto ukotvljen u elitističkom poimanju umjetnosti. Katja Praznik u knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: autonomija umjetnosti, avangarda i kulturna politika na prijelazu u post-socijalizam pokazuje koliko se i u jugoslavenskom socijalizmu umjetnička produkcija, odnosno šire umjetničko polje, malo odvojilo od buržoaskog samorazumijevanja umjetničke, pa i kulturne produkcije, kao nekakvog superiornijeg segmenta društva spram ostalih.

Na razini fraze zanimljivo je naglasiti da se pojam ždanovizam uvijek koristi za ocrtavanje snažnih tendencija ka cenzuri ili zatvaranju umjetničkog polja, pri čemu je Ždanov, kako je pokazao Grojs u Totalnoj umjetnosti staljinizma, bio onaj koji je suspregnuo, odnosno, ugušio sve avangardističke tendencije koje su težile propitivanju autonomije umjetnosti te pokušale dosljedno sprovoditi uništenje razlike između umjetnosti i života. Dobar dio avangardnih umjetnika brutalno je poubijan do kraja 30-ih. Harms je bio zadnji velikan koji je 1942. službeno umro od gladi u pritvoru.

Umjetnički establišment, čak i u najradikalnijim zahvatima, kao što je to bio ruski pokušaj, a onda i jugoslavenski, ne može se odmaknuti od ovog samopoimanja koje je čvrsto ukotvljeno u autonomiju umjetnosti, i ta je tendencija primjetna u većini zemalja sa socijalističkim iskustvom.

Umjetničko obrazovanje je također slijedilo tu logiku, od reprezentativnih umjetnosti kao što je slikarstvo, koje su uvriježeno korištene u reprezentativne svrhe, do nešto apstraktnijih, kao što je muzika, pogotovo književnost u najširem smislu, a potom i kazalište, koji se, nikad nisu iz temelja odmakli od razumijevanja umjetnosti kao polja koje je habitusom potpuno izmaknuto iz šire društvene dinamike, bila ona socijalistička ili kapitalistička, neovisno koliko bili odvažni u domeni estetskog propitivanja granica. U današnjim kritičkim i manje kritičkim osvrtima, odnosno povijestima umjetnosti socijalističkog perioda uvijek se naglašava kako je najveći doseg bio Krležin referat u Ljubljani iz '52., u kojem se odriče socijalističkog realizma ili socrealizma, nakon čega nastaje EXAT 51, Gorgona u 60-ima itd.

U tom smislu obrazovanje u socijalističkom, pa i u postsocijalističkom periodu, zapravo nije daleko odmaklo od relativno pravolinijske i faktički konzervativne tendencije očuvanja specifične pozicije umjetnosti koja je artikulirana u 18. stoljeću, dakle izmaknutosti iz cjelokupne društvene dinamike.

Možete li ukratko objasniti koje se unutarnje kontradikcije nalaze u često korištenoj sintagmi „autonomija umjetnosti" te gdje počinje (i završava) didaktika i propagandistička instrumentalizacija, a gdje depolitizacija umjetnosti?

Autonomija umjetnosti je koncept koji vrlo precizno stasa u raspravama 18. stoljeća, a svoj vrhunac ima u stvaralaštvu i radu Friedricha Schillera, s obzirom na pozivanje na Kanta i dalekosežnost njegova utjecaja kao umjetnika, ali i filozofa umjetnosti, koji je zagovarao radikalno odmicanje umjetnosti od svih ostalih sfera društva. Dakle, Schiller artikulira ono što se kasnije smatra nekom vrstom praktičnog common senseau tretmanu umjetnosti. S tim snažnim zagovorom, umjetnost cvjeta kao domena proizvodnje simboličkih dobara kojima „ljudi postižu slobodu", a da bi im to pošlo za rukom moraju biti oslobođeni od, marksističkom terminologijom rečeno, carstva nužnosti, dakle od najamnog rada.

Radi se o tome da je cjelokupni sistem rada zasnovan na heteronomiji rada - direktni proizvođači nemaju kontrolu nad uvjetima i tempom svoje proizvodnje, a ni sredstvima za proizvodnju. Navedeno je u nadležnosti onoga prema čijem se hiru, taktičkoj ili poslovnoj odluci ti uvjeti mogu radikalno promijeniti. Umjetnost u artikulaciji Schillera, kao i brojnih koji su došli nakon njega, može stasati tek izvan društvene stvarnosti. Naravno, povijest nam dokazuje suprotno: ogroman dio, ako ne i većina danas kanoniziranih umjetničkih vrhunaca, nastala je u nekoj vrsti vrlo čvrste povezanosti s politikom. Primjerice, u privatnim aranžmanima preko mecenatstva ili naručitelja kao što je bila crkva (najvećeg naručitelja i producenta umjetnosti gotovo do 19. stoljeća),

Pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo bi preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment

ili kasnije s filantropima koji investiraju u umjetnost, ne znajući što bi s velikim količinama novca. I danas se ta vrsta aranžmana zazivlje kod nekih umjetnika koji nisu sasvim dorasli razumijevanju svoje specifične pozicije.

Primjerice, Vlado Martek se u nedavnom intervjuu za tportal zalaže za monarhiju, iako sve što ga je formativno stvorilo, čitav svoj umjetnički razvoj, duguje upravo socijalizmu... Autonomija umjetnosti doslovce je drugo lice heteronomije rada, a nerazumijevanje činjenice da je kroz dva stoljeća nastajala u raznim društvenim okolnostima i privrednim sistemima kao proizvod političkog zagovora, a potom u nekoj mjeri i političkog kompromisa, predstavlja slijepu pjegu kulturnog samorazumijevanja. Razmišljati, stoga, u kojoj je mjeri umjetnost instrumentalizirana, je li podređena didakticizmu, ili upotrijebljena u propagandističke svrhe, kao što se, dijelom i opravdano, govorilo za socijalni realizam, zapravo je drugorazredno, iako ne i nevažno pitanje. Naime, prvorazredno pitanje zapravo glasi: Do koje mjere o umjetnosti možemo govoriti kao o potpuno autonomnoj domeni? Odnosno, je li umjetnost ipak na određeni način uključena u kapitalističku reprodukciju?

Recentniji radovi u posljednjih 20-ak godina konačno počinju vrlo ozbiljno otvarati to pitanje te dokazivati da umjetnost nikada nije bila autonomna u smislu apsolutno netaknutih dispozicija, kako su to sanjali i propagirali mnogi umjetnici, kritičari umjetnosti i teoretičari. Stoga bi pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment.

Materijalni uvjeti proizvodnje unutar umjetničkog polja u velikoj su mjeri prekarizirani i birokratizirani te izloženi tržištu, no prema Davisu, suvremeni umjetnik_ica i dalje je „najistaknutiji predstavnik srednjoklasnog rada", koji uspijeva zadržati dio radne autonomije. Što za umjetničku produkciju znači neprepoznavanje vlastite klasne pozicioniranosti u širem proizvodnom procesu? Kakvi su interpretativni dosezi umjetničkih praksi i teorija koje polaze iz individualističke perspektive?

Takva individualistička perspektiva vrlo je često nemoćna već u adresiranju krucijalnih problema, zbog toga što strukturne zakonitosti kapitalizma nisu dio eteričnih sfera ljudske duše nego vrlo konkretno diktiraju ritam rada umjetnika_ca na svakodnevnoj razini. Davisova pretpostavka da je umjetnik neki savršen reprezentant srednjoklasnog habitusa jer donekle ima nadzor nad uvjetima svoje proizvodnje je empirijski poprilično teško ovjeriva predrasuda, iako je često uzimana u obzir, pa i od strane marksističke teorije. To možda vrijedi za slikare ili neke vizualne umjetnike, možda djelomično i za dizajnere, no velika većina umjetnika, od pisaca i radnika u kazalištu, do glazbenika, ne uživa u takvim uvjetima. Potonji su daleko od ikakve kontrole nad svojim uvjetima za proizvodnju ili uvjetima za vlastitu reprodukciju, te direktno u nekoj vrsti ugovornog odnosa s poslodavcem - bila to filharmonija, izdavačka kuća, ili primjerice, produkcijska kuća koja proizvodi video igre, na kojima radi najveći broj diplomiranih vizualnih umjetnika_ca u Americi.

Pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja

Međutim, odstranimo li navedene okolnosti za dobrobit argumenta, ta vrsta srednjoklasne kontrole nad vlastitim uvjetima reprodukcije zapravo samo može stvoriti deluziju da je - ako se ne mora buditi u 7 ujutro da bi odlazio na posao, sam si organizira svoje radno vrijeme i intenzitet rada - umjetnik_ica izdvojen iz heteronomije rada kojoj su svi ostali podvrgnuti. Naravno da većina to nije, to si mogu dopustiti samo selebritiji koji funkcioniraju u specifičnoj logici stardoma, koja ima svoje zakonitosti te služi kao prigodan pacifikator potencijalnih protestnih tendencija među umjetnicima, jer značajan dio dionika umjetničke sfere i dalje meritokratski snatri kako je do rezultata i uspjeha moguće doći samo ako se dovoljno potrudimo, iako je činjenica da je taj san za 99 posto njih nedostupan.

Umjesto toga, slijedi im tavorenje u prekarnim oblicima rada koji se neće popraviti zato što strukturno nije moguće da se poprave jer umjetničko polje naprosto ne može funkcionirati kao polje gdje će cvjetati tisuću cvjetova, nego će cvjetati jedan, a ovi drugi će robovati u nadi. Naime, stvarnost pokazuje da je ogroman broj umjetnika eksploatiran, a pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja (ako ste u sindikatu onda ste radnik, a ne umjetnik, što se međusobno isključuje u raznim društvenim kontekstima, nominalno i pravno). Odnosno, pokazalo se da su dolazili do beneficija za sebe osobno i na razini struke tek kada bi odustali od tlapnji o dostizanju pozicije individualne izolirane pojedinke koja će u nekom trenu doseći vrhunac, poklopi li se samo tih nekoliko uvjeta.

Kakve su posljedice marksističkog pozicioniranja kulture u domenu nadgradnje te postoje li drukčiji odgovori na to pitanje unutar marksističkog polja?

Raymond Williams se možda prvi ozbiljno pozabavio tretmanom distinkcije baze i nadgradnje, u kojoj bi kultura uvijek bila jedan dio nadgradnje. Brojni britanski marksisti doprinijeli su toj raspravi svojim krucijalnim argumentima i nekom vrstom konstruktivne ili plodotvorne tenzije s francuskim teoretičarima, pogotovo s Althusserom, pokušavajući reevaluirati status baze i nadgradnje te način participiranja kulture unutar jedne i druge sfere. Počevši s Williamsom, preko E.P. Thompsona, Ellen Meiksins Wood, Birminghamskog centra, pokušali su kulturu sagledati izvan buržoasko idealističke perspektive o autonomiji umjetnosti. Dakle, oni kulturu tretiraju kao ono što prožimlje apsolutno svaku dimenziju društva, pa tako i ekonomsku dimenziju. Primjerice, Ellen Meiksins Wood u problematiziranju baze i nadgradnje naglašava kako su francuski strukturalisti, posebice Althusser i njegovi učenici, zapravo brzo krahirali jer se nisu mogli nositi sa svojim ekstremnim redukcionizmom, unutar kojega je baza podrazumijevala samo ekonomske odnose, ili čak i uže od toga, samo tvrdu industriju.

Ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek je sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva

Nasuprot takvom inzistiranju francuskih teoretičara na poistovjećivanju kapitalizma s ekonomskim, ali ne i društvenim sistemom, ili socijalnom formacijom, Englezi poput E.P. Thompsona inzistirali su da ga kultura snažno prožimlje i da su razni aspekti nadgradnje, kao što su pravo, religija itd. itekako dio proizvodne baze. Znamo još od Webera što je protestantska etika - sa svim ograničenjima koje njegova teorija proizvodi - i koliko su vrijednosti, odnosno neke vrste dijeljenih oblika života sudjelovale u formiranju određenih ekonomskih aranžmana.

Kultura je također, ako je ne pojmimo u uskom smislu kao zbir artefakata koje su proizveli kreativci, način života, organizacije života, dakle skup dijeljenih vrijednosti, koje su i simboličke i materijalne, i kao takve oduvijek su dio baze. Iz takvog razumijevanja proistekli su i elegantni teorijski argumenti koji su snažno doprinijeli razvoju kasnije feminističke kritike marksizma.

Lenjin će, na temelju uvida iz svoje studije Materijalizam i empiriokriticizam prikazati kulturu kao nešto što oslikava stvarnost koja je po defaultu i ekonomska stvarnost, iz čega slijedi da umjetnost ili kultura treba slijediti iste obrasce, iste procedure. U umjetnosti to nikada nije tako funkcioniralo. Primjerice, u raspravama o ekspresionizmu koje su vođene između Lukacsa, Brechta i Blocha, pokazalo se koliko je optika stroge distinkcije baze i nadgradnje te pripisivanje kulture samo nadgradnji historijski teško održiva, i koliko je zapravo u teorijskom smislu destruktivna jer ne uspijeva uračunati užasno puno aspekata kapitalizma koji se nalaze izvan ove, gotovo školske matrice: s jedne strane postoje radnici u tvornicama koji su baza i sve ostalo što nije u toj tvornici, tretira se kao sekundarno, derivativno, kao nadgradnja.

Takav se tretman kulture i umjetnosti pokazao najproblematičniji zbog toga što je ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva.

Katja Praznik u svojoj knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada kroz feminističku perspektivu također ukazuje na kontradikcije tzv. autonomije umjetničkog rada koji orbitira između relativne autonomije umjetničkih institucija i paralelno stvorenog sustava u kojem prestiž profesije prikriva često nesigurne i eksploatatorske uvjete rada. Usporedba neplaćenog kućanskog rada i umjetničkog rada u kapitalizmu ukazuje i na šire konzekvence najamnog rada kao takvog. Kako gledate na te kontradikcije i vidite li unutar polja načine za pružanje organiziranog otpora, sindikalnog ili nekog drugog?

Ovo su zapravo dva odvojena pitanja. S jedne strane, pitanje stanja strukturnog razumijevanja umjetničkog rada, o čemu sam već govorio, i s druge, perspektive sindikalnog organiziranja. Dakle, u odgovoru na ovo drugo, treba reći da su takve šanse kontingentne, a prema sadašnjem stanju u Hrvatskoj i malo vjerojatne, iako ne i nemoguće.

Primjerice, budući da ne postoje institucionalni suvremeni plesači, nedavno se plenum plesača vaninstitucionalno organizirao i adresirao neke od temeljnih radnih problema te profesije, pokazavši da je, uz velike napore, mnogovrsne probleme i obilje idealistički tlapnji, perspektiva sindikalnog organiziranja i tretmana rada prvenstveni problem umjetničkog polja, a ne sekundarno pitanje. Ta vrsta osviještenja poprilično se proširila i zapravo budi optimizam oko šansi da će se umjetnici, neovisno koliko međusobno disparatno poimali sebe, svijet koji ih okružuje i svijet umjetnosti, moći organizirati oko strukturnih, a ne samo individualnih problema.

Nadalje, analiza Katje Praznik izvrstan je prilog i dijagnostika umjetničkog polja u Jugoslaviji, s naglaskom na situaciju u Sloveniji. Naime, Slovenija je ranije prisvojila zapadne trendove organizacije civilnog društva, pa tako i onog umjetničkog, što rezultira stasanjem „alternativne scene" u 1980-ima. Usmjereni na propitivanje opresivnosti socijalističkog establišmenta, dionici scene uspostavljaju čvrstu razliku između države i civilnog društva, previđajući pritom klasne antagonizme u samom civilnom društvu. Zbog specifičnih povijesnih i razvojnih putanja Slovenije i Hrvatske, kod nas mnoge od takvih konceptualnih zabluda oživljavaju koncem devedesetih, jačanjem i profiliranjem nezavisne scene. 

Kapitalistički sistem u 18. stoljeću počinje uspostavljati kulturne institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja

Nažalost, krakovi takvog binarnog, clear-cut razumijevanja države i civilnog društva prisutni su na kulturnoj sceni i danas pa se temeljni antagonizmi u polju i dalje čitaju kao zastarjela presezanja državnih činovnika u apsolutnu i nepovredivu autonomiju umjetnosti i kulture. Praznik teorijski elaborira tu prividnu autonomiju umjetničkog rada, trasirajući problem do 18. stoljeća, a to su, kao što smo već napomenuli, pitanja stjecanja, odnosno artikuliranja autonomije s jedne, i stasanja kulture kao dijela kapitalističkog poretka, s druge strane. Pritom koristi vizuru Foucaulta i Johna Picka, koji su pokušali iz biopolitičke perspektive razmotriti iz kojih razloga i na koji način ogroman broj radnika odlazi u gradove, gdje zbog specifične urbane dinamike dolazi do relativno brze fizičke i psihičke dezintegracije radništva. Kapitalistički sistem, ne bi li osigurao priljev zdravog i radno sposobnog radništva koje će organizirano raditi u velikim pogonima, počinje uspostavljati institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja. Počinju se osnivati muzeji, galerije i razne druge umjetničke institucije gdje će radnici provoditi slobodno vrijeme, i s jedne strane biti podalje od poročnog ponašanja koje smanjuje njihovu radnu produktivnost, a s druge, biti kvalificiraniji za sve zahtjevnije razine poslova.

Drugi kolosijek, specifičan za kraj 18. stoljeća, stasanje je autorskog prava, odnosno velike rasprave koje su obilježile britanski, francuski i njemački kulturni kontekst, prvenstveno potaknuvši artikulaciju odgovora na pitanje tko treba zarađivati od distribucije umjetničkih djela. Raspravu nisu potaknuli umjetnici nego vlasnici tiskara zbog velikog broja piratskih izdanja. I dok su oni u vrijeme skupog papira i uveza investirali poprilični dio svoje imovine, u nadi da će profitom uspjeti pokriti početnu investiciju, pirati su im često suzbijali takve nade jer su na lošijem papiru, u lošijim uvjetima, reproducirali najpopularnija djela i distribuirali ih ilegalno.

U Britaniji se 1710. donosi Statut of Anne ili Copyright Act, prva kodifikacija koja donekle tretira i regulira stanje zaštite autorskih prava, dok se krajem stoljeća u Njemačkoj vode najžustrije i filozofski najsofisticiranije rasprave. Dolazi do artikulacije današnjih temelja zaštite autorskih prava, 

Perspektiva koja umjetničko djelo isključivo vidi kao rezultat vanserijskih kreativnih sposobnosti autora zanemaruje kolektivni rad, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće

da povrh svih materijalnih okolnosti koje ulaze u proizvodnju nekog umjetničkog djela, autor na temelju neke vrste strukturne kompozicije, originalnog inputa, ima pravo pledirati na svoj dio kolača.

Otud potječe i teza o autoru kao geniju, koje se dobar dio umjetničkih akademija, barem u Hrvatskoj, još uvijek čvrsto drži. Umjetnik se smatra specifičnom instancom koja je, ako ste religiozni, bogom nadarena, a ako niste, na neki neobjašnjivi način uspijeva ponuditi novu formu dotad poznatim ili i ne nužno poznatim resursima. Ono što proizlazi iz takvog djelovanja, dakle umjetničko djelo, isključivo je rezultat njegovih vanserijskih kreativnih sposobnosti. Naravno, takva perspektiva zanemaruje ogroman dio kolektivnog rada, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće. Iz povijesti umjetnosti znamo da je to daleko od realnog stanja stvari te da je puno više silnica, od onih posve iracionalnih do nekih posve racionalnih iz poduzetničke perspektive, utjecalo na to koji će umjetnici biti pozitivno ocijenjeni i u akademskim osvrtima tretirani kao ozbiljni umjetnici, a koji kao šarlatani.

Međutim, s promjenama tendencija, zaokretom u paradigmama itd., i na tom planu vidimo promjene, primjerice Poe, koji je dugo godina bio marginaliziran danas je dio književnog kanona; brojni slikari su imali sličan tretman, npr. Henry Rousseau itd. Naime, u spletu novih teorijskih i spoznajnih perspektiva dolazi do reevaluacija koje nemaju veze s inherentnom vrijednošću nekog djela ili, kad imaju, onda je to od drugorazredne važnosti. Konstelacija odnosa u umjetničkom polju prvenstveno određuje hoće li netko biti proglašen umjetnikom, genijem, a njegova djela utoliko figurirati kao dio genijalne ostavštine čovječanstva.

Nedavno ste u Novom Sadu držali predavanje pod naslovom „Teatar kao ishodište demokracije - nekoliko priloga materijalističkoj historiji teatra". U kontekstu politizirane umjetnosti, teatar je kroz svoju povijest često bio prostorom avangarde, progresivnih društvenih ideja i kritike. Kako komentirate današnji odnos teatra i politike, odnosno kakvi su danas njegovi transformativni i pedagoški potencijali? Je li Brechtova teza o „konstitutivnom značaju teatarske didaktike kao spoznajnog sredstva" još uvijek primjenjiva?

Bio bih sumnjičav oko navedene teze, odnosno njezine primjenjivosti u današnje vrijeme zbog toga što je konstelacija obrazovnih instanci poprilično promijenjena. Kada je ogromna količina radništva nepismena možete pledirati da instanca kao što je teatar bude povlašteni prostor u kojem će se kritički artikulirati problemi koje obrazovanje izostavlja zbog interesa vladajuće klase. Međutim, danas kada se obrazovno polje toliko diverzificiralo, uključujući umjetničko obrazovno polje, postoje cijela polja teatrologije koja gotovo ne referiraju ni na kakvu umjetničku praksu, već su neka vrsta zatvorenih samoreproduktivnih teorijskih disciplina. U takvom kontekstu teatru je teško, ako uopće moguće, izboriti neku vrstu privilegirane poučavateljske pozicije. Naravno, to ne znači da on ne može imati didaktičku funkciju u ponekim kontekstima i situacijama, ali strukturno gledano on je danas nema.

Važno je ipak naglasiti da, za razliku od američkog avangardnog teatra, u kojem strukturno ne postoje realno djelatni transformativni potencijali i koji je kao politički teatar sveden na marginu, u Europi teatar, iako još uvijek ima auru visoke umjetnosti, ipak povremeno uspijeva problematizirati pojedine društvene fenomene, koji bi se u idealnim slučajevima trebali preliti izvan granica teatra. 

Kada kazalište danas i progovara o politici, čini to na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli šire društvene dinamike

U Hrvatskoj, zapravo u cijelom južnoslavenskom prostoru, a sada i široj istočnoj Europi, imamo fenomen Frljića i sličnih redatelja, koji povremeno, na ne baš najsretnije načine, pokušavaju isprovocirati neku reakciju, ali čak i kada u tome uspiju, to su uglavnom reakcije prijezira i provala šovinizma, koje rijetko ili nikada zahvaćaju strukturne uvjete koje kazalište ima u kapitalizmu. Naime, producentske ili umjetničke politike kazališnih kuća nerijetko su katastrofalne i diskriminatorne po jako puno ljudi unutar kazališnog pogona, a tobožnje političke provokacije poput Frljićevih, najčešće staju na provociranju onih koji se najlakše daju isprovocirati, primjerice društvenih grupa koje ionako impulzivno reagiraju na svaku i najmanju provokaciju. U tom smislu, netko tko se, pa čak i s pravom, proglašava najprovokativnijim redateljem, u strukturnom smislu rijetko zahvaća reproduktivne procedure sustava u kojemu djeluje. Valja ipak naglasiti da se proplamsaji takvih sistemskih uvida lagano pojavljuju u recentnim Frljićevim tretmanima problema migranata u Tvrđavi Europi.

Kazalište danas, povremenim ekscesnim iznimkama unatoč, i dalje prvenstveno obitava u jednoj čvrstoj, lijepoj, odnosno nazadnijoj verziji osamnaestostoljetne paradigme, koja i kada progovara o politici, progovara o njoj na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli onda šire društvene dinamike.

Na koji je način umjetničko polje bilo definirano u socijalističkim uređenjima? Možemo li govoriti o komodifikacijskom tretmanu umjetničkog djela tada i danas?

Katja Praznik svojim povijesnim pregledom također pokazuje da je kulturno polje uglavnom funkcioniralo kao svojevrsni refleks građanskog tretiranja umjetnosti gdje je umjetnost povlaštena po svojoj naravi, odnosno statusu iznimnosti unutar cijelog društvenog sistema. Socijalističke zemlje imale su svoje specifične aranžmane, no neovisno o tim specifičnostima i u Jugoslaviji su relikti buržujskog razumijevanja umjetnosti također bili dominantni. Između osnivanja kulturnih centara (koji danas životare u iznajmljenim prostorima), i društvenih domova po selima u kojima ste mogli besplatno učiti svirati instrumente, pjevati u zborovima te sudjelovati u različitim oblicima kulturne produkcije - što su sve izuzetni politički emancipatorski zahvati - socijalizam na jugoslavenskim prostorima nikada nije doveo u pitanje temeljni antagonizam autonomije kulture te heteronomije svih ostalih aspekata društva.

Praznik upravo pokazuje koliko je to bilo pogubno neprepoznato u jugoslavenskim raspravama koje su također, iz današnje perspektive, davale gotovo nevjerojatnu pažnju umjetničkoj, odnosno kulturnoj sferi, i to ne samo zbog toga što su političari bili iz kulturnog polja i stoga posebno senzibilizirani, što se često simplificirano naglašava u liberalnim osvrtima na taj period.

Strukturni uvjeti u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama omogućili su umjetnicima da rade slobodno, da im rad bude financiran i društveno distribuiran kao dio šireg socijalističkog projekta

U svim socijalističkim zemljama kultura je imala privilegirano mjesto iz čvrstog ideološkog zagovora koji je bio strukturne prirode - stvaranje novog društva i novog ekonomskog sistema iziskivalo je stvaranje i novog čovjeka, a da bi se stvorio novi čovjek, bila je potrebna nova kultura. Dakle, odmak od buržoaskih ideala kulture nije bila sporadična hirovita ideja nekolicine ekstravagantnih filozofa ili umjetnika iz 20-ih godina u Rusiji, nego konkretan poetički ili metapoetički zagovor čitavog političkog sistema. Otud i specifični povlašteni tretman kulture u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama koji je bio apsolutno nesumjerljiv sa Zapadom. Kada bi dolazili umjetnici sa Zapada, izražavali su nevjericu i oduševljenje uvjetima rada. No, i oni su pritom često previđali, kao i velik dio umjetnika koji je stasao u socijalizmu, da to nije bio rezultat njihove genijalnosti i kreativne ideje koje je nastala ni iz čega, nego strukturnih uvjeta koji su im omogućili da rade slobodno, da im rad bude financiran, društveno distribuiran te da, primjerice, i učenici ili stanari zadnjeg sela u Jugoslaviji imaju prilike svjedočiti modernističkoj skulpturi ili modernističkom slikanju i sl., kao dijelu šireg socijalističkog projekta.

Naravno, to ne znači da je recepcija bila apsolutno unisona i da su svi odjednom uživali u najvišim dosezima modernizma, ali je neosporna činjenica da se moglo participirati u proizvodnji umjetnosti i da je socijalna mobilnost u umjetnosti bila nevjerojatna, odnosno neusporediva sa zapadnim društvima. Sasvim sigurno ne postoji nijedno razvijeno kapitalističko društvo u čijem je vrhu kulturnog establišmenta bilo toliko radničke ili seljačke djece. Iako to može izgledati kao relativno trivijalna empirijska činjenica, ona ipak nedvojbeno svjedoči o tome da demokratska participativna osnova u socijalizmu nije bila floskula. Primjerice, broj knjižnica koji se otvorio od '45. nadalje naspram danas kreće se u omjeru 1:7; sada ih u Hrvatskoj ima oko 4000, a bilo ih je otprilike 28 000.

Što bi danas bila, odnosno ima li prostora za oblike radikalne, revolucionarne umjetnosti?

Revolucionarna umjetnost s jedne je strane na poziciji koju danas često cinički, i nažalost točno domeću mnogi kritičari ili teoretičari: ne postoji revolucionarna umjetnost ako nema revolucionarnih društvenih snaga koje bi ona pratila. Primjerice, revolucionarna umjetnost u partizanima, ili u bilo kojoj socijalističkoj revoluciji koja pokušava svrgnuti kapitalistički poredak, u estetičkom smislu artikulira ono najprogresivnije ili najavangardnije što ista nudi i to možemo smatrati revolucionarnom umjetnošću. Danas takvih društvenih snaga u okviru zapadnoeuropskog kulturnog kruga nema, eventualno nešto malo u Južnoj Americi, Aziji (prvenstveno u Indiji), i ponešto u SAD-u (što je ironično s obzirom na perspektivu i omjere snaga). No, ideja da će kulturno stvaralaštvo biti integralni dio prevratničkog projekta koji će uspostaviti nekapitalistički ili postkapitalistički društveni sistem, nužno treba i druge segmente tog sistema kao potporu, jer inače ostaje na gesti.

„Najrevolucionarniji" umjetnici zapravo obitavaju i artikuliraju svoje ideje i umjetnička djela u medijima koji su vrlo jasno i strogo distingvirani od pučke ili popularne kulture, a vrlo rijetki prodori koji pokušavaju razbiti tu čvrstu opoziciju uglavnom dolaze iz domene pop-kulture, a ne visoke kulture ili domene tzv. revolucionarne kulture.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Thu, 31 Jan 2019 19:19:30 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja
Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene.html Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Celo predavanje možete pogledati OVDE

Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?" započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum" - učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) - zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.

Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil" ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto - društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.

Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan od načina na koji kapitalistička, tehnološki napredna društva pokušavaju doskočiti klimatskim promjenama različita su inženjerska rješenja. Medak se osvrnuo na rad geologa Petera K. Haffa, koji smatra da bismo ogromnu tehnosferu, odnosno agregiranu tehnološku bazu, koja je nastala kao rezultat 
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje. Osmišljavanje novih tehnoloških sustava zauzima centralno mjesto u strategijama za ublažavanje klimatskih promjena, naglasio je izlagač. No, usprkos očiglednoj urgentnosti situacije, promjene su linearne i nedostatne. Dekarbonizacija procesa proizvodnje i potrošnje primarno ovisi o njihovoj učinkovitosti i mogućnosti zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Medak pritom napominje da je energetske sustave teže zamijeniti što su rasprostranjeniji te da je razvoj obnovljivih izvora energije, kao što su valovi, vjetar i biomasa, suočen s tehnološkim, biofizičkim i okolišnim ograničenjima. 

Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka - cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.

Međutim, podsjetio je izlagač, planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije. Primjerice, ponuđena rješenja za uklanjanje ugljičnog dioksida na trenutnoj razini tehničkog razvoja mogu obuhvatiti samo manji dio kumulativnih atmosferskih emisija. Izuzetak čini postupak pošumljavanja, osobito ako se kombinira s proizvodnjom biomase kao energenta i kaptiranjem te sekvestracijom ugljika u procesu njezina korištenja. No, upozorava Medak, pošumljavanje velikih razmjera, koje bi omogućilo zadržavanje globalnog rasta temperature ispod 2 °C do 2100. godine, podrazumijeva i masovnu prenamjenu zemljišta za potrebe proizvodnje biomase, što bi dovelo do problema u proizvodnji hrane, uništavanja ekosustavâ i bioraznolikosti te potencijalnog curenja ugljičnog dioksida zbog tehnoloških implikacija takvih shema. S druge strane, rješenja koja se odnose na reflektiranje solarne energije ne zahtijevaju dodatna velika ulaganja u tehnološki razvoj, a omogućavaju nam da u roku od jedne do dvije godine smanjimo ili u potpunosti zaustavimo otapanje ledenjakâ i rast razine mora te tako dobijemo više vremena za tranziciju na niskougljične tehnologije. Ipak, upozorio je izlagač, njihova je upotreba potencijalno opasna. 
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija. 

Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B", u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.

Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost" ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.

Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju" (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.

Podsjetivši na izlaganje „Is Earth F**ked?: Dinamic Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism" koje je Brad Werner održao na Kongresu američkih geofizičara (2012), Medak je ukazao na važnost otpora u formiranju održivog društveno-ekološkog modela. Prema Werneru, direktna akcija i disrupcija sustava predstavljaju važne faktore stabilizacije procesa ekološke tranzicije. 
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera. 

Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava - kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.

Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum" koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.

Andreja Gregorina

Preuzeto sa: slobodni filozofski

]]>
Thu, 3 Jan 2019 14:42:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene
Zašto levica nema odgovore http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore.html Ukazujem, u moru našeg veličanstvenog neznanja, na Krležin esej iz godine 1935, koji nije objavljen u vrijeme svog nastanka, tj. dok se on u sporu na ljevici natezao s trojicom beogradskih „ovnova“ (vidjeti „Dijalektički antibarbarus“), već se pojavljuju gotovo dvadeset godina kasnije u časopisu „Nova misao“, koji godine 1954. još uređuje (netom prije svoje političke propasti) jedan od tih „ovnova“, Milovan Đilas.

Ukazujem na taj izuzetni a posve zaboravljeni tekst jer je on možda i najbolje napisana analiza karaktera Kraljeve Jugoslavije, a nama danas u periodu agresivne rehabilitacije kralja Aleksandra može poslužiti kao ilustracija potpune intelektualne katastrofe sadašnje ovdašnje žalosne kulture i njenog jednako tako žalosnog sjećanja. Kad bi bilo vremena, volje i mogućnosti da se iznova prouče na primjer i brošure kao što su „Glavnjača kao sistem" Rajka Jovanovića ili „Lepoglavski vampiri" Rudolfa Hercigonje (a obje govore o krvavom režimu tog istog vladara), možda bi brojni revizionisti bili stidljiviji i oprezniji. Ovako, oni nasrću i jurišaju i ovdje pobjeđuje kič i tabloidi, rijaliti programi, šarlatani i drugi intelektualni probisvjeti, čemerna antievropska misao na navodno proevropskom putu.

Ponovo ću pozvati u pomoć Krležu, onog Krležu čijih knjiga danas u našim knjižarama u pravilu nigdje nema. Kao što znamo, Atenjani su svog najmudrijeg čovjeka, Sokrata, odbacili, natjeravši ga (demokratski, na tajnom glasanju a većinom glasova) da ispije smrtonosnu kukutu, a mi smo dve hiljade godina kasnije svog najvećeg enciklopedistu bacili u kontejner ili u oganj. Samo je Tuđmanova vlast uništila 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, one enciklopedije na koju je Krleža (bez obzira na manjkavosti i greške - vidjeti „Marginalije") s razlogom bio ponosan, da o drugom ne govorimo. Dakle, taj Krleža u jednom svom kraćem tekstu povodom nekog Titovog rođendana kaže kako „naš čovjek" (to je njegov karakteristični izraz) kroz silna stoljeća, a sve do Titove povijesne pojave, nije imao svoj krov nad glavom i kako taj „naš čovjek" nije valjda lud da zapali taj svoj krov nad tom svojom glavom. Veliki pisac se, kao što znamo, dobrano prevario te su u ratovima devedesetih ti zlosretni „naši ljudi" popalili i svoje i tuđe krovove pa danas žive kako žive i životare kako životare. Zahvaljujući, dakle, jalovoj nadi jednog od najvećih umova našeg tla u prošlome vijeku, mi smo sad u stanju da prepoznamo svoj problem. U najkraćem, problem bi se mogao sažeti u pitanje - zašto je taj „naš čovjek" poludio jer da nije poludio ne bi hametice palio svoje i tuđe krovove i glave?

Oni koji su gledali Tarkovskog, odnosno „Rubljova", sjećaju se očaja momčića kojemu otac, majstor za lijevanje zvona, nije prije smrti ostavio tajnu, recept kako se lijeva zvono. Naša je omladina danas u takvom položaju jer joj mi ne odajemo tajnu, a ne odajemo je jer se pravog odgovora još nismo dohvatili niti smo na putu da ga dokučimo. Uostalom, možda i nije slučajno što i naše Društvo za istinu u proteklih dvadesetak godina nije našlo za shodno da bar jedan jedini svoj skup posveti omladini i njenim problemima, tj. njenoj budućnosti. Kao da nam je važnija naša vajna starost od njihove mladosti. Ponekad imam utisak da neki ne bi ni Lolu Ribara primili u SKOJ.

Elem, ponovimo pitanje - kako je i zašto to sve propalo? Šta da kažemo djeci? Kako da žive? Šta da rade? Da se svi isele kao ovi žalosni migranti iz Bangladeša, Pakistana, ekvatorijalne Afrike? Ima li važnijeg pitanja od sudbine naše djece i unuka? Jesmo li važniji mi i naše posljednje godine života od njihove budućnosti i sudbine? Imamo li pravo na sebičnost? Jesmo li uopšte svjesni realnosti koja nas okružuje? Realnosti u kojoj je samo u Hrvatskoj srušeno tri hiljade partizanskih spomenika, realnosti u kojoj svoje ulice i spomen obilježja gubi Tito a dobija Draža, realnosti u kojoj se u udžbenicima izjednačavaju partizani i četnici, a ustaški koljači iz Blajburga dobijaju podršku parlamenta, sabora?

Epohu u kojoj smo, sto godina nakon klanice Prvog svjetskog rata, karakterizira na planetarnom planu, regeneracija tj. obnova poraženih desnih ideja i ideologija. Po završetku Drugog svjetskog rata činilo se da će sa slomom nacizma posve nestati slična stremljenja, ali se to nije dogodilo i danas na parlamentarnim izborima u tzv. demokratskom svijetu u mnogim državama pobjeđuju desne snage. Kao gospodari svjetskih medija one uspješno kamufliraju svoje zločinačke operacije kao što je Pinočeov udar protiv Aljendea ili Suhartov pokolj pola miliona indonežanskih komunista, da ništa drugo ne pominjemo. U takvoj situaciji (domaćoj i stranoj) mi, danas i ovdje, ne možemo neodgovorno i lakomisleno širiti optimizam bez pokrića. Kažu nam kako je četrdeset prve, kad su moji roditelji krenuli u rat za slobodu, bilo i teže pa je ta generacija uprkos nevjerovatnim žrtvama izvojevala pobjedu. Ne bih povlačio znak jednakosti jer su i oni, dugo slijedeći Staljina, pravili greške (sudbina Markosa u Grčkoj, Durutija u Barceloni, a o sibirskim grobovima da ne govorimo), ali mi danas nemamo valjane odgovore ni na jedno od velikih pitanja budućnosti i u tome vidim najveću slabost lijeve misli.

Nekoć su naši najbolji ljudi imali široke vidike, sagledavali evropske perspektive. Tako Dimitrije Tucović, pišući svoj legendarni spis „Srbija i Arbanija", raspravlja između ostalog i o supremaciji na Mediteranu, o tome kako je Portugal, otkrivši put za Indiju, oduzeo Veneciji dominaciju nad Sredozemljem. Lola Ribar u mladim godinama aktivno učestvuje u raspravama o tadašnjem evropskom modernitetu, a danas žalosni ostaci naše lijeve inteligencije daju obol sve jačem nacionalizmu surađujući u opskurnim glasilima i emisijama desničarske orijentacije. Ovdje perjanice današnje pismenosti rimuju ale i koale, a u Zagrebu režiser filma o Jasenovcu - diletant na državnoj televiziji - lansira tezu prema kojoj su mrtvaci iz logora plutali šezdeset kilometara uzvodno. Kontrarevolucija (jer je to to i ništa drugo) posljednjih decenija nije uništila samo privredu, odnosno materijalna dobra, nego i umjetnost i duh općenito. Titovu epohu u književnosti predstavljaju Andrić, Krleža, Crnjanski, Ujević i brojna druga velika imena, a današnjim stihotvorenijem dobrim djelom gospodare silni netalenti, literarne ništarije, bijesne domaćice, noćne dame i ratni zločinci.

Filozof Milan Kangrga, jedan od osnivača „Praksisa", jednom reče kako smo sa svojim socijalističkim projektom uranili tristo godina. Možda je problem upravo u tome što niko od živih ne može sačekati tih tristo godina. Osim nekih školjaka i kornjača. (Delovi izlaganja na Okruglom stolu Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji posvećenom stogodišnjici stvaranja Jugoslavije, održanom 6. i 7. decembra u Beogradu).

Preuzeto sa: Danas

]]>
Thu, 27 Dec 2018 13:09:21 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore
Lula Da Silva predložen za Nobelovu nagradu za mir http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6480/Lula+Da+Silva+predlo%C5%BEen+za+Nobelovu+nagradu+za+mir.html Inicijativa za nagrađivanje bivšeg brazilskog predsjednika pokušaj je prikupljanja podrške za njegovo puštanje iz zatvora, ali i skretanje pozornosti na organiziranu represiju koju je u toj zemlji pokrenuo Bolsonarov režim

Argentinski umjetnik i aktivist Adolfo Pérez Esquivel uputio je u rujnu ove godine pismo Nobelovom komitetu u kojem predlaže da bivši predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula Da Silva sljedeće godine bude jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

I sam Esquivel dobio je istu nagradu 1980. zbog opozicijskog djelovanja u vrijeme vojne diktature generala Jorgea Videle koja je trajala od 1976. do 1983. godine. Kao akademski slikar i kipar, Esquivel je do uspostave diktature radio kao profesor umjetnosti, da bi se 1974. angažirao prvo kao aktivist za prava siromašnih, a zatim i kao protivnik vojne hunte, zbog čega je nekoliko puta hapšen i podvrgnut torturi. U svom priopćenju poslanom Nobelovom komitetu Esquivel je objasnio da je Lula Da Silva kao predsjednik Brazila od 2003. do 2010. ‘kroz svoj angažman putem sindikata i kao političar razvijao javne politike u cilju prevladavanja gladi i siromaštva u svojoj zemlji, jednoj od strukturno najnejednakijih u svijetu'.

U siječnju 2003., u svom obraćanju povodom preuzimanja dužnosti predsjednika, Lula je obećao ‘stvaranje uvjeta da svi ljudi u zemlji mogu jesti tri pristojna obroka dnevno, svakoga dana, bez potrebe za humanitarnim donacijama od ikoga' te naglasio da ‘Brazil više ne može izdržati toliku nejednakost'. Lula je nakon toga pokrenuo socijalne programe ‘Nulta stopa gladi' i ‘Bolsa Familia', zahvaljujući kojima je iz ekstremnog siromaštva izvučeno 30 milijuna ljudi, a programe su izrazito uspješnima ocijenile međunarodne organizacije kao što su Ujedinjeni narodi i Svjetska banka. Tako je, prema podacima Svjetske banke, broj ljudi koji žive s manje od 3,1 dolara dnevno pao s 11 posto 2003. na četiri posto 2012. godine. Prema državnom institutu za statistiku, nezaposlenost je u istom periodu smanjenja za 50 posto, dok je Gini koeficijent nejednakosti 2003. iznosio 0,583, a 11 godina kasnije 0,518. Indeks ljudskog razvoja, koji mjeri UN-ov program za razvoj, povećao se uslijed niza faktora kao što su rast prosječne plaće na 10.607 dolara godišnje i rast prosječnog životnog vijeka na 72,9 godina.

Zbog svega toga, piše Esquivel u svom dopisu, svijet prepoznaje da ‘nakon dva mandata Luiza Inácija Lule Da Silve postoji Brazil prije i Brazil poslije u povijesti nejednakosti' te zemlje, a njegov ‘doprinos miru konkretna je činjenica u životu brazilskog naroda'. Argentinski nobelovac svoj tekst zaključuje upozorenjem da se politike Luline Radničke partije (PT) ‘postupno ukidaju' te da je Svjetska banka prošle godine ustanovila da je Brazil dobio tri milijuna novih siromašnih ljudi nakon što je PT-ovu vladu zamijenila ona tehnokrata Michela Temera, koji je na tu poziciju instaliran nakon opoziva PT-ove predsjednice države Dilme Rousseff. Brazil je početkom listopada dobio novu vladu na čelu s otvorenim rasistom, bivšim generalom Jairom Bolsonarom, a neoliberalni ekonomski program nove vlade napisao je ‘čikaški dečko' Paul Guedes, koji je radio kao profesor u Čileu za vrijeme diktature Augusta Pincheta. Bolsonaro je u svojoj predizbornoj kampanji otvoreno izražavao prezir prema siromašnim slojevima društva i manjinama, a poslovnoj zajednici obećao nesmetan pristup brazilskim kompanijama i prirodnim resursima, zbog čega se očekuje da će uskoro biti demontirani i posljednji ostaci Lulinih socijalnih programa.

Na vrhuncu višegodišnje ofanzive brazilske desnice protiv PT-a, Lula je u travnju ove godine uhapšen pod nedokazanim optužbama za korupciju i osuđen na 12 godina zatvora, sve u cilju da ga se ukloni iz izborne utrke u kojoj bi, kako su pokazivale sve ankete, pobijedio Bolsonara. Lulin status političkog zatvorenika potvrdio je i UN-ov Odbor za ljudska prava, zatraživši uoči izbora da mu se dozvoli sudjelovanje, no brazilska se vlada na to oglušila.

Inicijativa za kandidiranje Lule za Nobelovu nagradu za mir stoga je istovremeno i pokušaj prikupljanja podrške za njegovo puštanje iz zatvora, ali i skretanje pozornosti na organiziranu represiju koju je protiv opozicijskih aktivista i organizacija već pokrenuo Bolsonarov režim, kao i na posljedice koje će njegova ekstremno desna, neoliberalna politika imati na šire slojeve brazilskog društva.

Za uspješnu kandidaturu potrebno je do kraja siječnja prikupiti što više potpisa političara, akademskih građana i predstavnika relevantnih organizacija, a svoju podršku ovoj incijativi već su izrazili bivša predsjednica Čilea Michelle Bachelet, bivši francuski predsjednik Francois Hollande, predsjednik Bolivije Evo Morales i američki senator Bernie Sanders.

Preuzeto sa: Portal Novosti

]]>
Mon, 24 Dec 2018 22:19:55 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6480/Lula+Da+Silva+predlo%C5%BEen+za+Nobelovu+nagradu+za+mir
Zašto je Radnički muzej Trudbenik potreban? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6474/Za%C5%A1to+je+Radni%C4%8Dki+muzej+Trudbenik+potreban.html U momentu raznoraznih proslava stogodišnjice od nastanka Jugoslavije, skoro niti jedno javno dešavanje u svojim najavama za medije ne pominje ko je Jugoslaviju zaista stvarao.

Institucije i nevladine organizacije koje nostalgično proslavljaju ili revizionistički kude jednu državu i poznate događaje iz prošlosti, nisu naučili osnovnu lekciju istorije.

Istorija rada, stvaranja i izgradnje koju je sprovela radnička klasa je ona stvarna istorija, često na prvi pogled nevidljiva. U ovom smislu Radnički muzej „Trudbenik" nije muzej u kome je pokopana nostalgična i prohujala istorija, on je dijametralna suprotnost toga. Povezivanje savremenih borbi sa istorijom rada proizašlog u okviru „Trudbenika", tokom socijalističke izgradnje, čini osnovnu liniju izložbe koja se može dodatno nadograditi kroz otvoreni radni proces.

Kolektivni proces rada na postavci je važan aspekt nastalog zajedničkog muzejsko-radnog prostora. Postavka je sjedinila aktivističko, istorijsko i umetničko istraživanje u kome umetničko ima jasno podržavajuću svrhu. Umetnička podrška iz pozicije i uz poziciju radničke klase je mišljena kao intervencija u današnju sveprisutnu fetišku i tržišno orijentisanu masovnu produkciju mrtvih objekata za konvencionalne muzeje, čiji je jedini cilj postao da tim istim mrtvim objektima podignu tržišnu vrednost.

Radnički muzej „Trudbenik" je potreban jer je upravo sušta suprotnost dominantnom modelu muzeja a njegova funkcija jeste biti prostor povezivanja stanara, radnika, aktivista sa širom zajednicom radi odbrane osnovnih ljudskih potreba.

Preuzeto sa: Danas

]]>
Mon, 17 Dec 2018 13:49:27 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6474/Za%C5%A1to+je+Radni%C4%8Dki+muzej+Trudbenik+potreban
‘Na suprotnoj strani’ - prosvjed protiv podizanja spomenika Franji Tuđmanu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6471/%E2%80%98Na+suprotnoj+strani%E2%80%99+-+prosvjed+protiv+podizanja+spomenika+Franji+Tu%C4%91manu.html Protestno okupljanje organizira se na Međunarodni dan ljudskih prava, u ponedjeljak u 14 sati, na Sveučilišnoj livadi u Zagrebu, kraj novopodignutog spomenika Tuđmanu.

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u ponedjeljak, 10. prosinca u 14 sati, na Sveučilišnoj livadi u Zagrebu, nedaleko od novopodignutog spomenika hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, okupit će se prosvjednici pod motom ‘Na suprotnoj strani'.

Okupljanje organiziraju i podržavaju Inicijativa mladih za ljudska prava, stranka Nova ljevica, Braniteljska udruga Vidra - veterani i društvena akcija, Građanski odbor za ljudska prava, Antifašistička liga Republike Hrvatske, Udruga Pozitiva, Ženska mreža Hrvatske, Radnička fronta, Socijalistička radnička partija i brojne osobe iz javnog i kulturnog života.

Cilj protesta je ukazati da ne treba podizati spomenike u čast Tuđmanu koji je zaslužan za zločine i masovna kršenja ljudskih prava, posebno prema nacionalnim manjinama, čemu je pridonijela huškačka i šovinistička politika stranke na čijem je čelu bio. Također ističu da je kriv za zločinačku prirodu sudjelovanja Hrvatske u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini kao i za uspostavu autoritarnog poretka i zatiranja demokratskih procesa, osobito zatiranja slobode medija i kritičkog građanskog djelovanja te za koruptivni model privatizacije društvene imovine u korist 200 obitelji.

Posljedice takvih ‘zasluga' danas osjećamo u Hrvatskoj kao zemlji neuspješne demokracije i ekonomije iz koje se masovno bježi s putnom kartom u jednom smjeru, a oni koji ostaju sve teže ostvaruju svoja elementarna ljudska prava, kažu organizatori.

‘Ako već trebamo podizati spomenike, smatramo da je došlo vrijeme za podizanje spomenika svima koji su stradali kao nevine žrtve državničke politike hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Vjerujemo da je sazrelo vrijeme da u Zagrebu, u Hrvatskoj, konačno pokažemo suosjećanje, a ne nadmoć, da propitamo što su naše pobjede, a što porazi, da se umjesto pobjedničkom vojskom hvalimo i ponosimo kreativnom i hrabrom mladošću koja želi ostati ovdje, u zemlji koja ju neće gušiti i ušutkavati', ističe se u najavi.

Pokažimo da nismo dio čuvene hrvatske šutnje, da umjesto podsmijeha za kućnu upotrebu i čuđenja nad ‘uljepšavanjem' našeg grada spomenicima i praznim obećanjima našeg neumornog gradonačelnika, iskažemo glasno negodovanje i pokažemo da nismo ustrašena gomila, kažu organizatori i naglašavaju da se prosvjedom želi pokazati da poštivanje ljudskih prava nije tek predmet jednog simboličnog datuma nego istina za koju se vrijedi svakodnevno boriti i živjeti.

Preuzeto sa: Novosti

]]>
Tue, 11 Dec 2018 15:06:39 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6471/%E2%80%98Na+suprotnoj+strani%E2%80%99+-+prosvjed+protiv+podizanja+spomenika+Franji+Tu%C4%91manu
Život na ivici u „gospodskom“ Beogradu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6467/%C5%BDivot+na+ivici+u+%E2%80%9Egospodskom%E2%80%9C+Beogradu.html Zlata Vuksanović Macura među retkim je arhitektama koje zaokuplja problematika stanovanja siromašnih. Dok je njen praktični angažman vezan za stanovanje aktuelno ugroženih grupa, teorijska istraživanja posvetila je međuratnom periodu u Beogradu. Ipak, kako i sama kaže, ove dve oblasti njenog interesovanja međusobno se prožimaju.

Socijalnim stanovanjem bavila se svojim angažovanjem u Društvu za unapređivanje romskih naselja, te u Urbanističkom zavodu Beograda. Kao koordinator za stanovanje UN HABITAT programa u Srbiji, vodila je izgradnju socijalnih stanova, izradu lokalnih stambenih strategija i alternativnih stambenih projekata.

 

U svojim tekstovima naglašavate da arhitektura ne može ni da se razume ni da gradi bez poznavanja društvenog konteksta. Zašto je to tako?

Da bi se razumela problematika stanovanja nije dovoljno biti upućen u arhitektonsko-urbanističku sferu ‒ treba zakoračiti u društveni politički i ekonomski milje. Proučavajući stanovanje siromašnih danas, i baveći se njime praktično, oslanjala sam se na teoriju ljudskih prava i istraživanja o urbanim akterima. Pokušala sam i da razumem i što objektivnije prikažem njihovu dinamiku, njihove složene međusobne odnose, u kratkom i turbulentnom međuratnom periodu.

Šta vas je motivisalo da se okrenete stanovanju siromašnih?

U organizaciji Društvo za unapređivanje romskih naselja imala sam priliku da sarađujem sa stručnjacima različitih profila. U realizaciji projekata, od obrazovnih do arhitektonskih, arhitekti, pejzažni arhitekti, sociolozi i ekonomisti su sveobuhvatno sagledavali tu problematiku.

Nekako je sve i krenulo odatle ‒ upoznala sam se s tim kako siromašni ljudi zaista žive. Uz terenska iskustva, tu sam stekla i svest o značaju multidisciplinarnosti. Kasnije sam radila u Urbanističkom zavodu, upravo kada je na red došao GUP 2021. Tih godina je bilo vrlo teško objasniti ljudima da je važno razvijati neki vid državne pomoći za stanovanje socijalno ugroženih kategorija.

Šta su uzroci tog otpora?

Možda su se svi nadali da smo se uputili ka bogatom liberalnom kapitalizmu ‒ a zapravo smo se našli u jednom, kako bi to rekao prof. Sreten Vujović, divljem kapitalizmu u kome smo i danas.

Da li ste uspeli da savladate pomenute otpore?

To je bio naporan posao, ali uspeli smo, i socijalno stanovanje se našlo u GUP-u. S vremenom, kako je GUP menjan, nažalost se i izgubilo. Bila je to, dakle, samo privremena pobeda.

Da li ste i na samom početku istraživanja i rada na knjizi Život na ivici imali nameru da kritikujete sliku međuratnog perioda, koji se u medijima danas najčešće prikazuje kao zlatno, „gospodsko" doba?

Kada sam započela istraživanje, nisam imala nameru da kritikujem. Pitala sam se kako je bilo u tom „lepšem" periodu. Proučavajući arhivska dokumenta i brojne članke shvatila sam da realnost ne odgovara predstavi koju najčešće imamo o tom vremenu. Rezultat istraživanja jeste kritika tog društva jer ni društvo, ni država, ni gradska vlast nisu želeli da nađu odgovor na očajnu stambenu situaciju velike većine stanovništva.

 

Zivot na ivici Karta 1939_kropovana

Restituciona karta sirotinjskih krajeva u Beogradu oko 1939. godine. Arh. Zlata Vuksanović Macura. Polja u crvenim nijansama označavaju naselja u kojima je živelo siromašno stanovništvo.

Dakle, nisu nedostajala samo finansijska sredstava, nego i politička volja, ili mehanizmi upravljanja kojima bi moglo pozitivno da se utiče?

Kao ni Srbija danas, ni Kraljevina Jugoslavija nije bila bogata zemlja. Ipak, nije bio ključan nedostatak sredstava. Mnogo bitnije je bilo pitanje neadekvatne raspodele novca. Mnoge stvari su Beogradu nedostajale, znate, posle Prvog svetskog rata Beograd je bio potpuno razoren. Ali i drugi gradovi u Evropi, poput mnogih u Francuskoj, bili su potpuno sravnjeni sa zemljom. Možemo da kažemo da bogatstvo Francuske i Kraljevine SHS jeste neuporedivo, ali važno je i nepostojanje volje da se budžet na bilo koji način preusmeri u tom pravcu i da se nešto zaista uradi, da se realizuje nešto više od dnevnopolitičkih i kratkoročnih marketinških aktivnosti. Dakle, nedostajalo je volje i spremnosti da se ulaže u to, iako su podizani svakakvi krediti za druge stvari.

Da li se to promenilo u SFRJ?

U SFRJ jeste bilo napretka, bilo je mnogo stambene izgradnje. Međutim, ni u tom periodu nisu mogli preko noći da se reše svi problemi, uključujući i one nastale razaranjima tokom Drugog svetskog rata. Osim toga, neke teme su i tada bile tabu, pa i činjenica da su postojala siromašna naselja. Recimo, naselje Prokop je opstajalo do početka 80-ih godina. Jatagan mala je porušena tek početkom 70-ih... Ni u socijalizmu se dugo o tome nije govorilo.

Prva istraživanja bila su ona koja je radio prof. Lojanica u naselju Prokop, pa prof. Vujović u Novom Sadu, pa prof. Macura i prof. Vujović ‒ stanovanje u siromašnim krajevima Beograda. To su retka istraživanja iz tog perioda o stanovanju sirotinje. To je polako isplivavalo kao vredna tema.

Slika 173. Prokop 1

Severoistočni deo Prokopa oko 1933. godine (iz zbirke Miloša Jurišiča). Preuzeto iz knjige "Život na ivici. Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919-1941″, Orion art, Beograd 2012, str 208

Iz vašeg istraživanja saznajemo je između dva svetska rata Beograd doživeo ogroman priliv stanovnika. Da li je u tom periodu imao i problem smeštaja industrijskih radnika, s kojim su se suočavali modernizovaniji gradovi?

Beograd je pred Prvi svetski rat imao oko 90.000 ljudi. Za vreme rata stanovništvo je izbeglo i stradalo, pa se taj broj prepolovio, ali odmah posle rata preživeli su se vraćali, a krenulo je i naglo doseljavanje, tako da 1921. u gradu već imate 120.000 ljudi.

Međutim, ne možemo govoriti o postojanju bilo kakve relevantne industrije u Beogradu; to su bile porodične zanatske radnje. Dakle, od ukupnog radništva najmanji procenat su činili industrijski radnici. Svega nekoliko preduzeća imalo je preko dvesta zaposlenih. U Beograd se doseljavalo 10.000 ljudi godišnje, ali njih je više privlačio status prestonice i prateća administracija, sama činjenica da se u Beogradu nešto dešava.

Kada govorimo o tome da li su fabrikanti obezbeđivali stanove, jedno je kada imate situaciju kao u Nemačkoj, gde veliki industrijalac sazida koloniju za veliki broj radnika u kojoj će tu da žive. A ovde imate situaciju da fabrika zapošljava 200‒300 radnika, koji su često sezonci. Taj koji je vlasnik uglavnom nije i filantrop, a nema ni zakonsku obavezu da radnicima obezbeđuje smeštaj. I onda imate mnogo malih preduzetnika sa po nekoliko zaposlenih, i ne možete očekivati da će mali preduzetnik zidati stanove.

Slika 7. Domacice Sluzavke Posluga

Domaćice, služavke i vešarke čekaju posao, oko 1930. godine (Ćirić, 2011: 233; MGB, 12/1-1013). Preuzeto iz knjige "Život na ivici. Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919-1941″, Orion art, Beograd 2012, str 25

U urbanim centrima, poput Beča, Budimpešte, Praga, u kojima je većina tadašnjih beogradskih arhitekata i pravnika studirala, početkom 20. veka vođena je živa rasprava o problemima smeštaja radničke klase i izvođeni su različiti eksperimentalni projekti.

Kako su te tendencije prihvatane u Beogradu, da li su ostavile traga?

Budući da nije postojala jaka industrija, nije postojalo ni brojno radništvo koje bi iniciralo izgradnju stambenih zgrada. Pomenute tendencije jesu imale uticaja, ali pre svega na lekare, jer je pitanje stanovanja često formulisano kao pitanje zdravlja, odnosno povezivano s mnogim, tada često neizlečivim i hroničnim bolestima; zatim na socijalne radnike, na publiciste... Više na humanističku sferu, nego na arhitektonsku struku.

Primera radi, u samom beogradskom pokretu moderne,1 osnovanom krajem 20-ih godina, socijalni aspekat je potpuno izostao, iako je on drugde okosnica modernističkih pokreta.

Glavni problemi Beograda tada su bili ogroman priliv stanovnika i siromaštvo. Postoje li primeri dobrih arhitektonskih rešenja poniklih u takvom kontekstu?

Da, neka rešenja pokazuju da su se i sa malo para mogle zidati funkcionalne kuće koje svojim izgledom ne stigmatizuju dodatno siromašne. Na primer, stanovi koje je projektovala Jelisaveta Načić. To su bili radnički stanovi, ali te kuće, iako svedene arhitekture, imaju funkcionalne stanove... To je jedini primer koji se po ahitekturi razlikovao od drugih sličnih zgrada. Svojom funkcijom se izdvajao i kompleks stanova koje je finansirala Persida Milenković, ali to je svega šesnaest stanova od petsto, koliko je podigla Beogradska opština.

Da li su postojali predlozi drugačijih modela, stambenih zadruga, udruživanja budućih vlasnika u korist izgradnje funkcionalnijeg stambenog prostora? Da li se to tada smatalo nemogućim, u datom zakonskom okviru, ili je problem bilo siromaštvo?

U Jatagan mali je, na primer, postojalo Društvo za ulepšavanje Karađorđevog šanca,2 po ugledu na slična društva u bogatijim naseljima. Oni su se borili za naselje, i nudili razne modele, razna rešenja šta da se radi, kako da se poboljša situacija, šta Opština da radi.

Postoji neverovatna i dirljiva peticija u kojoj se kaže: Mi smo se ovde naselili zato što smo morali. A sada predlažemo da opština kupi jedno parče zemlje, da nam dâ na otplatu i na kredit, a onda ćemo mi materijal od ovih kuća, kad ih porušimo, da iskoristimo da tamo zidamo. Predlagali su jedan partnerski model povoljan za sve. To je jedan od retkih primera da su se siromašni tako udružili. I udruženja zakupaca su retko postojala.

U kom trenutku država kod nas uopšte počinje da se bavi regulisanjem stanovanja? Čini mi se da je tek krajem 19. veka to prepoznato kao domen koji treba pravno regulisati?

Zakoni iz 19. veka bili su vezani za izradu regulacionih planova, pozicioniranje zgrada na parceli. Tamo negde iza Prvog rata donose se zakoni o stanovanju, koji još nisu bili vezani za fizičku strukturu stana, nego za zakupe, za privremene rekvizicije stanova i slično. Prvi zakon koji se detaljnije doticao stambene funkcije je građevinski zakon iz 1931. godine, kojim je definisano šta je to mali stan, koje su minimalne površine, šta mora da sadrži, od kojih materijala, predviđene su bile neke olakšice za ono što se tad zvalo „mali higijenski stan".

Da li su zakoni kao dominantne ulagače u izgradnju pojedinačnih objekata predviđali privatne investitore? Tradicionalno, kuće za stanovanje su gradila pretežno privatna lica za sopstvene potrebe. Međutim, u gradu su sve češće oni zidali i kuće za izdavanje, pa je stvoreno zanimanje rentijera, a stanovanje postaje roba. U nekom trenutku zakon je morao da obuhvati novonastalu situaciju?

Svuda su, pa i u Beogradu, vođene velike debate da li i u kojoj meri i na koji način država treba da se meša u tržište stanova.

Međutim, realnost je bila takva da se država, bar ovde u Beogradu, nije mešala i nije uplitala u tu tržišnu politiku, u tržište stanova, nije uticala da to izađe iz sfere privatne inicijatve. Više stvari se dešavalo u Zagrebu i Ljubljani, ali ni tamo nije bilo nečega što bi dovelo državu u poziciju da baš vodi računa, kao što je to činila u Beču za vreme izgradnje Crvenog Beča. Takvih situacija nismo imali. U međuratnom periodu, u tadašnjem kapitalističkom društvu, kapital je ulagao kako je hteo.

Slika 1. PALATA ALBANIJA IZ DVORISTA KOLARCEVE kon bw ok

Unutrašnjost stambenog bloka na Terazijama. Snimak oko 1940. godine. Izvor: Skyscrapercity, 357

Da li su privatni investitori uticali i na urbanizam?

Privatnici su bili ti koji su imali novac, koji su imali moć i koji su u punoj meri određivali i razvoj grada. Imali su te velike komade zemljišta, koje isparcelišu kako oni hoće, onda to prodaju, i bilo im je u interesu da se granica beogradskog rejona što više proširi, a bez obaveza da svoju zemlju infrastrukturno opremaju.

To je sve padalo na teret opštine.

To je situacija koja podseća na savremene povode za kritiku investitorskog urbanizma? Kritičari se svuda u svetu žale na preterani uticaj koji investitori imaju na detaljne, pa čak i generalne i prostorne planove.

Urbanizam se radi da bi se radile investicije. Ali je pitanje da li država hoće da vodi računa o interesu svom i svojih građana, ili neće.

Država i građani moraju da vode računa o javnom interesu.

Zanima me da se dotaknemo transformacije stambene jedinice iz statusa robe, koji je imala pre Drugog svetskog rata, preko statusa prava, koji je imala tokom socijalizma, pa ponovo ka statusu robe na osnovu Zakona o stanovanju iz 1992. godine.

Pravo na stan je prepoznato i sada, i ova država je potpisala da je pravo na stan jedno od osnovnih ljudskih prava, i mislim da bi to trebalo da se poštuje. U doba socijalizma je upravo stan bio podignut na nivo društveno važne kategorije. Država se trudila to da obezbedi, iako, naravno, nije uvek uspevala, bez obzira na masovnu izgradnju.

Ali tada je stan bio javni interes.

Ova država se nije odrekla svog potpisa, tako da bi pravo na stan trebalo i u praksi da bude prepoznato kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Nažalost, to se jednostavno ne poštuje.

Stan je postao privatna potreba koja se, kako može, reguliše na tržištu.

Preuzeto sa: Mašina

]]>
Thu, 6 Dec 2018 13:14:34 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6467/%C5%BDivot+na+ivici+u+%E2%80%9Egospodskom%E2%80%9C+Beogradu
Yubilej: Jugoslavenska prošlost – za kakvu budućnost? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6460/Yubilej%3A+Jugoslavenska+pro%C5%A1lost+%E2%80%93+za+kakvu+budu%C4%87nost.html Sve te historijske inovacije emancipacijske Jugoslavije – samoupravljanje, društveno upravljanje, nesvrstanost – bile su solidno polazište za rješavanje problema koje sadašnji sistem ne samo da nije u stanju riješiti, nego ih i dramatično zaoštrava.

Godine 1918. krenulo je loše. Model unitarne buržoaske nacionalne države nije bio adekvatan za višenacionalnu državu. Taj model je bio i anakron. U 20. vijeku i poslije oktobarske revolucije, anti-imperijalistički pokreti narodnog oslobođenja bili su uspješni samo ukoliko su se inspirisali socijalizmom. Pored toga, monarhija pod dinastijom, vezanom za jednu od tri priznate nacije, bila je tempirana bomba. U tom su se neadekvatnom i anakronom okviru društvene proturječnosti tako reći nužno reducirale na sukob između unitarizma i separatizma. Državni oblik bio je oblik buržoaske klasne vladavine, ali se nacionalne buržoazije nisu uspjele sastaviti u jedinstvenu vladajuću klasu. To je Sima Marković, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije, jasno uočio već godine 1923: ‘Ekonomski nerazvijenija i finansijski slabija od hrvatske i slovenačke buržoazije, srpska buržoazija [...] čvrsto je držala svu državnu vlast u svojim rukama, da bi sredstvima političke prevlasti mogla kompenzovati svoju ekonomsku zaostalost. [...] Hegemonistička politika srpske buržoazije jeste izraz njene ekonomske zaostalosti.' S. Marković dodao je: ‘Ko u ovim istorijskim pojavama vidi samo rezultat Radićeve žonglerije, Koroščevogjezuitizma i Spahijinih marifetluka, taj pokazuje samo to da je politički - kreten.' Samo ideološka analiza nije dovoljna, sagledati treba i preplitanje ekonomskih procesa sa političkim praksama.

Ali iako je kompartija raspolagala odgovarajućom analizom historijske situacije, njezina se teorija nije automatski prevodila u praksu. Jugoslavenski komunisti podijelili su se na dvije frakcije. ‘Desna' frakcija smatrala je da se nacionalno pitanje može riješiti u buržoaskoj državi u obliku federativne demokratske republike. Suprotno tome, prema ‘lijevoj' frakciji uvjet rješenja nacionalnog pitanja bila je socijalistička revolucija, pošto buržoaska država nacijama ne može osigurati ravnopravan i slobodan život. Desnoj se liniji moglo prigovoriti da buržoaska federacija ipak ne rješava sukob među nacionalnim buržoazijama; a pošto je nacija društvena forma buržoaske vladavine, ne rješava se time ni sukob među nacijama. Na liniji lijevog stajališta otvaralo se pitanje, da li nacija može biti nešto drugo do li društvena forma buržoaske vladavine? Ako može, što bi to onda mogla biti ‘socijalistička nacija'? Ako pak ne može, na kakvoj se društvenoj formi, ako ne na naciji, može zasnovati revolucionarni socijalistički projekt?

Na ta pitanja nisu odgovorili ni frakcijski sukobi u KPJ ni politika Kominterne koja se mijenjala prema državnoj politici Sovjetskog saveza. Odgovorili su narodi Jugoslavije u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji. Čitajmo odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a godine 1943: ‘U skladu sa čvrstom voljom naroda Jugoslavije da se iz njihove sloge i jedinstva u borbi protiv okupatora izgradi nova, na nacionalnom bratstvu i ravnopravnosti zasnovana Jugoslavija, [...] Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije razvilo se - u vreme oslobodilačkog rata - u vrhovnog predstavnika suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao celine.' U antifašističkoj borbi konstituira se nov oblik društvenosti, ‘narod Jugoslavije', koji se historijski odvaja od buržoaske nacije - koji se, točnije, bori protiv buržoaske nacije, pošto je buržoaska nacija ili imperijalistički okupator ili njegov kolaboracionistički domaći pomoćnik. Suverenitet je izveden iz tog historijski novog oblika društvenosti. Suverenitet nije svjetovno lice mistike ‘samobitnosti' ni pravna formulacija tlačiteljskog ‘identiteta'. Ili kako to formulira Boris Buden: ‘Ljudi i narodi bivše Jugoslavije ne ujedinjuju se ni zbog kakve etničke bliskosti odnosno tradicije i perspektive jugoslavenstva, nego isključivo na temelju zajedničke borbe protiv fašizma. Ta borba, a ne nekakav zajednički, ili bliski etnički identitet jest ono po čemu sačinjavaju jedan, jugoslavenski narod. Druga, socijalistička Jugoslavija je dakle čisto emancipacijska - a ne identitetska - zajednica.'

Emancipacijska Jugoslavija bila je sposobna izvesti dva svjetsko-historijska postignuća: socijalističko samoupravljanje i politiku nesvrstanosti.

Nadišla je buržoasko zasnivanje političke sfere na apstraktnom (i iluzornom) ‘građaninu', i uvela novu pravnu kategoriju koja je nagovještavala odumiranje države, to jest nadilaženje otuđene (‘autonomne') pravno-političke sfere. Kategorija ‘radnih ljudi i građana' (na slovenačkom ovaj drugi termin bio je ‘občani', izričita negacija buržoaskog ‘državljana') konkretizirala je političke subjekte kao pripadnike radnih i teritorijalnih kolektiva. Oba načela udruživala su se u praksi ‘društvenog upravljanja', institucionaliziranog u ‘samoupravnim interesnim zajednicama'. To su bile kombinacije delegata radnih kolektiva na području ‘društvenih djelatnosti' (školstva, zdravstva, socijale - današnjih ‘javnih usluga') i teritorijalnih zajednica (općina, republika). Time su osnovne djelatnosti koje se ne mogu realizirati drugačije nego društveno, izmakle i komercijalizaciju u tržišnoj regulaciji - a i birokratizaciju u etatističkom modelu.

Nesvrstanost, vanjsko-politički projekt socijalističke Jugoslavije, bio je do sada najozbiljniji pokušaj samoorganizacije svjetskog Juga u borbi protiv imperijalizma i neokolonijalizma.

Sve te historijske inovacije - samoupravljanje, društveno upravljanje, nesvrstanost - bile su solidno polazište za rješavanje problema koje sadašnji sistem ne samo da nije u stanju riješiti, nego ih i dramatično zaoštrava. Na naslovno pitanje: ‘Jugoslavenska prošlost - za kakvu budućnost?' dakle odgovaram: ‘Jugoslavenska emancipacijska prošlost - za socijalističku budućnost.'

Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Mon, 3 Dec 2018 10:25:33 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6460/Yubilej%3A+Jugoslavenska+pro%C5%A1lost+%E2%80%93+za+kakvu+budu%C4%87nost
1.000 kilometara zidova: Strah i prijezir u EU http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6453/1.000+kilometara+zidova%3A+Strah+i+prijezir+u+EU.html Priča je trebala imati sretan kraj. Prije 29 godina, točnije 9. studenoga 1989. godina srušen je Berlinski zid i činilo se da ujedinjenju i slobodi ništa više ne stoji na putu. Europa je izašla iz svih političkih peripetija i stranputica i nalazila se na pragu kraja povijesti. A kad više nema povijesti, onda nema ni zidova ni podjela. Ili kako glasi službena formula: sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala.

Međutim, stvari su se zakomplicirale. I ne trebamo se u procjeni komplikacije osloniti niti na svakodnevno iskustvo niti na dubinsku političku analizu. Dovoljno je, kao što su to učinili na Transnacionalnom institutu, pobrojati kilometre zidova. Zidova koji ne dopuštaju kretanje ljudi. Pa tako ispada da je od pada Berlinskog zida naovamo diljem Europe izgrađeno oko 1.000 kilometara zidova kojima je jedina funkcija spriječiti ili barem otežati ulaz izbjeglicama u Europsku uniju ili pojedinu zemlju.

Tih 1.000 kilometara zidova za šest puta nadmašuje mitske zidove u Istočnoj Njemačkoj. A toj kilometraži trebalo bi pribrojiti i "maritimne zidove", tj. pomorske operacije na Mediteranu koji sprječavaju migracije prema Europi. Kako se ističe u studiji Transnacionalnog instituta, Europa nije izolirana u gradnji zidova i militarizaciji granične politike. Riječ je o širem svjetskom trendu, ali Europa je uvijek gradila imidž otvorenosti i tolerancije.

Prema podacima iz navedene studije čak 10 od 28 članica Europske unije je sagradilo zidove na svojim granicama. A vrhunac građevinskog buma dogodio se 2015. godine, za vrijeme zaoštravanja tzv. izbjegličke krize. U devedesetima bila sagrađena samo dva zida, a postupni rast zabilježen je početkom dvijetisućitih, nakon 9.11.2001. i terorističkog napada na New York. Bez obzira na kasniju eskalaciju, političke osnove zidogradnje su bile upisane u samo logiku Europske unije još od 1985. godine i usvajanja Šengenskog sporazuma.

A kako se danas uobličuju te osnove u političkoj retorici i praksi? Tako da ekstremna desnica neprestano trubi o zaštiti od migranata, a liberalna desnica migrantima sprječava ulaz kako bi nas zaštitila od ekstremne desnice. Paradoks? Ne, koalicija.

]]>
Mon, 26 Nov 2018 10:04:16 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6453/1.000+kilometara+zidova%3A+Strah+i+prijezir+u+EU
Antikomunistička čorba http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6446/Antikomunisti%C4%8Dka+%C4%8Dorba.html Izložba koja nenaučnim metodama u isti koš trpa Džonija Štulića i Franju Tuđmana, Rudija Supeka i Bruna Bušića, praksisovce i ustašku emigraciju, nastala je u sklopu evropskog projekta COURAGE, kukavičkog pokušaja prekrajanja kulturne povijesti socijalističke Jugoslavije Ako dosad nismo znali što može okupiti, koncepcijski i motivacijski, Franju Tuđmana i Džonija Štulića, Alojzija Stepinca i Milana Kangrgu, Smiljanu Rendić i Lydiju Sklevicky, Bruna Bušića i Rudija Supeka, Stjepana Đurekovića i Vladimira Dodiga Trokuta - odnosno sve njih zajedno, i mnoge druge - tu je netom otvorena izložba ‘Arheologija otpora - otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj'. Iz naslova dade se naslutiti princip po kojem je sazvano ovo šareno društvo, no prvo iznesimo nekoliko generalija o samoj manifestaciji.

Mjesto radnje je aula Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, autori su Nenad Bukvić i Teodora Shek Brnardić, a nadležan je Hrvatski institut za povijest. Točnije, on je partnerska ustanova u međunarodnom projektu COURAGE, dijelu najizdašnije financiranog EU-programa znanstvenih istraživanja. ‘Arheologija otpora' predstavlja hrvatski udio u projektu čiji naziv - hrabrost, na engleskom - jest akronim za, prevedeno, ‘Kulturna opozicija - razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama'. Imamo dakle kulturu u socijalizmu, pa unutar nje razne vidove neslaganja s vlastima, i na koncu gore navedeni skup aktera. Podijeljeni su u deset grupa: emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministkinje, cenzori, ideolozi, udbaši - posljednje tri, jasno, zastupaju sam režim. Kao što izložene javne i privatne zbirke o prvima uključuju djela i pripadajuće medijske odjeke, tako je i s onima drugima, pa su tu faksimili tajnih dosjea Udbe, ‘Bijela knjiga' Stipe Šuvara ili primjeri rada Agitpropa.


Težište izložbe očito je posvećeno borcima za hrvatstvo, gdje se kulturalnim sredstvima bavimo uvjetno, dok klasični kulturnjaci ovdje postaju trećepozivci. Pitanje je onda što to sve njih preciznije veže, ako baš i nije kultura, a nije im ni nacionalni sentiment podudaran. Nije lako ustanoviti vezu između prikazane akcije Toma Gotovca ‘Volim Zagreb' i obavještajnih fotosa jednog kamiona-miješalice u Australiji na koji su emigranti polijepili transparente ‘Death to Jugoslavia' i ‘18000 Croats are in Tito's concentration camps'.

Autore izložbe je potonje toliko impresioniralo da su u postav uvrstili i kamion-igračku s pričvršćenim ceduljicama, kako bi nam dočarali ozračje tog vrućeg dana u Perthu 1972. godine. No veza ipak postoji, eno je u primjeru Branimira Štulića čija se pjesma ‘Poljska u mom srcu' u ono doba ‘doživljavala kao poziv na slobodu od komunizma i bunt prema roditeljima koji su bili članovi Partije', dok on ‘sebe spominje uz papu Wojtylu'. Pa, čudno je što Džoni nije uvršten u poglavlje Vjernici, nego Omladinci, jer to ne bi bio veći falsifikat od teze o njegovu antikomunizmu. A mogli su u HIP-u bolje čitati npr. Borisa Leinera, citiranog bubnjara iz istog benda koji kaže da je Džoni bio protiv - komunističkog vrha.

‘Ono što je upadljivo i pomalo uznemirujuće za domaće istraživače i eksperte za temu kulturne politike i baštine iz socijalizma jest činjenica da je projekt odobren iako je, kako je iz dostupnih rezultata vidljivo, riječ o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi', smatra povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić. ‘O kulturnim politikama na istoku i zapadu', nastavlja ona, ‘već se odavno ne promišlja u kategorijama binarnih suprotnosti, već se komparativnim analizama istražuje srodnost primjenjivanih mehanizama s obje strane ‘zavjese'.'

‘Praktični segment projekta - otkrivanje i povezivanje zbirki - zasnovan je na poopćenoj i nenaučnoj tezi da je kulturna politika u socijalističkim državama funkcionirala na isti način ili prema istim principima represije i dogme ili totaliteta, i da su ti principi zasnovani na binarnoj napetosti između monolitne oficijelne kulture s jedne strane i njoj oprečne, ‘slobodne' kulturne opozicije s druge. Riječ je o temeljnom nerazumijevanju kompleksnosti sistema - otvorene kritičke rasprave i strategije pregovaranja činile su osnovu razvoja kulturnih politika u socijalizmu', dodaje naša sugovornica iz Instituta za povijest umjetnosti.

Poimanje već i ‘Praxisa' u istom kontekstu s npr. ‘Hrvatskom revijom' - jer prvi tragaju za boljim komunizmom, a drugi ga ruše - zahtijevalo bi kudikamo složeniji pristup njihovim različitostima, no to ne bi bila ni približno ista manifestacija. Josip Jagić, povjesničar te istraživač 20. stoljeća i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, također je posjetio ‘Arheologiju otpora' i složio se s Horvatinčić da je intencija objavljivanja i tumačenja povijesne građe načelno pozitivna, no ovu priliku za iskorak smatra nedefiniranom.

‘Teško je shvatiti koja je dublja poveznica između praksi političke i ustaške emigracije, te feminističkih kolektiva i Jože Horvata, osim nečega što se definira kao ‘otpor' režimu. I to je širi problem jednog dijela hrvatske historiografije. Težimo različitim generalizacijama, iako nismo definirali i primijetili ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora. Ukoliko bismo se odvažili na neki tip komparativnog istraživanja navedenih fenomena, njihovih motiva i političkih ishodišta te reakcija jugoslavenskog režima na njih, mislim da bismo primijetili poprilične razlike', drži Jagić.

‘Kopajmo zajedno po baštini kulturne opozicije', pozivaju autori u predgovoru kataloga izložbe, nudeći tipologiju koja unosi više nereda u temu negoli bi je znanstveno tumačila. Jugoslavenskom socijalizmu se oduzima vrlina u razvoju ambijenta koji je ipak omogućio pluralizam u filozofiji i umjetnosti, kao i krajnje lijevu kritiku odnarođenog partijskog vrha i krutosti režima. Socijalizam ostaju tek cenzori, SUBNOR-ove difamacije i vrbovanje špiclova, a Gajo Petrović i šezdesetosmaši su valjda ono drugo - ovo sad.

Ako su opozicionari svi, međutim, onda kulture sistemski nema nigdje, s tim da kulturu ovdje moramo shvatiti u najširem smislu. I studentski proljećari iz ‘71. tom su logikom uvršteni između tri godine starijih kolega i omladinske kontrakulture, što ukazuje na traljavost ili ultimativnu manipulaciju. Za ilustraciju dovoljno je uvidjeti kako politički emigrant Bogdan Radica 1978. godine traga za odmetnutim hrvatskim marksistima kroz pismo - objavljeno na izložbi - Tuđmanu, a nipošto nekom od urednika ‘Praxisa'.

U trokutu između sistema, desne emigracije i lijevih radikala, dakle, temeljni odnosi neslaganja izgledali su bitno drukčije od prikazanog ‘Arheologijom otpora'. Kao što bi se pažljivije moglo uvažiti tamo publicirane dokumente o prvim hrvatskim (neo)feministkinjama čije se porijeklo veže neraskidivo uz rast socijalističkog srednjeg sloja, a glavne protagonistkinje su dio elite akademske zajednice. Šteta je utoliko propustiti citat Gordane Cerjan Letica, jedne od njih, koja razjašnjava povezanost pokreta s američkim izvorištem. ‘To (nametnute društvene i obiteljske uloge Amerikanki - op. I. L.) ne treba brkati sa činjenicom koja se kod nas često zanemaruje, da je veoma veliki postotak američkih žena zaposlen. Taj postotak za cijele SAD nije niži od, na primjer, postotka zaposlenih žena u Hrvatskoj', kazala je Cerjan Letica. Ali tragovi do razumijevanja materije u ovom projektu ignorantski se brišu, a kontradikcije se nižu unedogled. Ili zdravo za gotovo treba uzeti da ‘prvi nagovještaji daljnjega studentskog aktivizma', pa i hrvatskog proljeća, čine zagrebački protesti 1966. protiv - američkog rata u Vijetnamu.

Možda bi bilo zgodno pitati američke ondašnje studente kontra čega su se oni bunili, ako već nisu protiv komunizma i socijalizma. No smatra se da njih ne treba tumačiti, kao ni zapadnjačke avangardne umjetnike ili heterodoksne teoretičare, i njihov odnos prema kapitalizmu. Nama u prvom redu ostaje da apriorno prigrlimo ideju o bezrezervno vansistemskoj ukorijenjenosti domaćih polemički nastrojenih kulturnjaka i srodnih krugova onog doba, i da zaboravimo na polemiku o tome.

‘Činjenica da je jugoslavenski kulturni inkubator 1960-ih i 1970-ih proizveo i na zapad lansirao neke od najvećih međunarodnih zvijezda konceptualne umjetnosti, poput na izložbi zastupljenog Brace Dimitrijevića, govori o liberalizmu kulturnih politika koje su osiguravale i za današnje pojmove relativno visok stupanj slobode umjetničkog izražavanja i institucionalne kritike. Govori ponešto i o neuspjehu same konceptualne umjetnosti, o krahu modernističkog projekta, o jačanju tržišnih principa. Ali svakako direktno osporava ideju bizarne srodnosti odabranih protagonista ‘kulturne opozicije", zaključila je pak Horvatinčić, govoreći o proizvodnji novog društvenog ‘znanja'.

Nije pomogao ni okrugli stol o ovom projektu u Zagrebu prošle godine, sa sudionicima-znanstvenicima iz triju država nastalih iz Jugoslavije. Oni su tad ustanovili, prema jednome medijskom zapisu: ‘Iz dinamične rasprave razvidno je da se ne može dati jednostavan niti jednoznačan odgovor na pitanje je li kultura u Jugoslaviji bila u kohabitaciji ili u opoziciji prema komunističkoj vlasti, nego da se radi o kompleksnom fenomenu s mnoštvom kontradiktornih elemenata koji zahtijeva ozbiljna znanstvena istraživanja.'

‘Mi ćemo znati prepoznati oblike neslaganja za vrijeme komunističkih režima', tvrdi se u raspisu projekta COURAGE. No to što su prepoznati oblici nagomilani u bezobličnu hrpu koja bi se zajedničkim interpretacijama opirala sve kad bi takvih i bilo, zacijelo nije slučajno, znamo li otkud dolazi pokretačka ideja, a i novac. Zasad ništa od ozbiljnih znanstvenih istraživanja, mada projekt predvode etablirane ustanove iz Mađarske, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Češke, Litve, uz tutorstvo sa zapada.

COURAGE je ustvari kukavički pokušaj reakcionarnog prekrajanja činjenica o historijskim situacijama i odnosima, na valu usporedivih aktualnih sravnjivanja ‘svih totalitarizama' pod isti odiozni krov. Zato on ne kazuje vjerodostojno o socijalizmu, bar ne o jugoslavenskom, na koji se odnosi približno 70 prikupljenih zbirki, od njih oko 300 u okviru čitavog projekta. On ispire prljavštinu iz sistema kojem pripada, radi kontrasta blateći onaj suprotstavljeni, jer po sebi nalazi sve manje argumenata za vlastitu obranu.

Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Wed, 21 Nov 2018 11:03:31 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6446/Antikomunisti%C4%8Dka+%C4%8Dorba
„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske.html U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije. Uspjesi desničarskog političkog organiziranja, bilo oko ulaska u političke institucije (AfD-a u Njemačkoj, FPÖ-a u Austriji, Lega-e u Italiji itd.), bilo oko protestnih mobilizacija (kao nedavno u Chemnitzu), zahtijevaju odgovore slijeva. Tvrditi da su postojeći odgovori ljevice ujednačeni i/ili homogeni bilo bi netočno - oni se razlikuju i prema ideološkim pozicijama i prema organizacijskim formama i prema ciljevima, a kreću se od grassroots organiziranja u lokalnim zajednicama i kontinuiranog političkog rada antifašističkih kolektiva, do rada strukturiranih masovnih organizacija, kao što su sindikati, partije i društveni pokreti. Osim neposrednog političkog rada na suzbijanju uspona desnice, treba spomenuti i doprinose koje analize problematičnih političkih i društvenih kretanja donose za izradu strategija efikasnog suprotstavljanja desnici. U takvom kontekstu, u hrvatskim se neprofitnim medijima pojavila vijest da Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) osniva Centar za studij demokracije i ljudskih prava

SABA-in edukacijski program nije odgovor na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira


koji će provoditi edukaciju utemeljenu na „antifašističkim vrijednostima". Program se sastoji od dvaju modula koji će se izvoditi u jesen i zimu 2018. godine. Inicijalnu recepciju ponuđenog obrazovnog programa, bilo da je riječ o medijima koji su objavili vijest ili o komentarima na društvenim mrežama, većinski je obilježilo podržavanje. Ako ništa drugo, ta činjenica ukazuje na to da su opći trendovi rasta desnice primijećeni i u Hrvatskoj te da postoji potreba da se na njih odgovori artikulacijom političkih pozicija. Međutim, analiza objavljenog obrazovnog plana i programa ukazuje na niz izuzetno problematičnih postavki. Nastavljajući se na dosadašnji rad na kritici koncepta i praksi „građanskog antifašizma", u ovome ću tekstu argumentirati da SABA-in edukacijski program ne možemo, ni u lokalnom, a ni širem, evropskom kontekstu, smatrati odgovorom na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira. Ocjene i teze potkrijepit ću trima argumentima: historijskim, teorijskim i političkim. 


Fašizam i antifašizam: historija jednog spora ili spor oko historije

U analitičkom smislu, fašizmu se najčešće prilazi na tri načina. Fašizam se primarno promatra u komparaciji sa standardima liberalne demokracije koji su historijski fiksirani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tzv. kraja povijesti, odnosno sloma realnih socijalizama i blokovske podjele svijeta. Drugi pristup definira fašizam pomoću fenomena prisutnih u fašističkim režimima, kojima pripisuje transhistorijske karakteristike, oslanjajući se u velikoj mjeri na rad Umberta Ecoa. Treći pristup historijskom fašizmu, ali i suvremenim desnim kretanjima, definira i opisuje ove pojave s obzirom na historijske i materijalne uvjete njihova nastanka i razvoja, kontekstualizirajući ih u strukturama društvenih odnosa i dinamici socijalnih razmjena. Informirani čitatelj prepoznat će da je prvi pristup dio hegemone paradigme političkog diskursa u posljednjih tridesetak godina, da drugi pristup pripada agendi liberalnog civilnog društva, a treći materijalističkoj analizi koja se politički operacionalizira kroz socijalističke aktere. U dijelovima svijeta u kojima se historijski fašizam manifestirao na izrazito brutalan način i gdje je, da se metaforički izrazim, tlo natopio „nečistom krvlju", kao što je nedvojbeno slučaj u Jugoslaviji, o fašizmu se govori i na četvrti način - s fokusom na konkretna stradanja koja su prouzrokovali fašistički režimi. Međutim, taj pristup neće biti predmetom ove analize jer za cilj nema definirati fašizam, već čuvati od zaborava njegove žrtve. Ipak, takav pristup smatram nužnim komplementom svakoj raspravi o fašizmu, zato što konceptualne i apstraktne odrednice prikazuje kao historijski konkretne posljedice. 

Analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu


Postoji opasnost da se inzistiranje na potrebi da se odgovori što je fašizamprotumači kao skolastička minucioznost, a samo pitanje kao nešto o čemu raspravljaju, u povoljnijem slučaju, dokoni ljudi, a u nepovoljnijem marksističke cjepidlake. No pristupimo li pitanju s dužnim poštovanjem prema historijskim činjenicama, što često izostaje i u analizama nominalnih historičara, vidjet ćemo da analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu. Valja se podsjetiti da su komunisti, povezujući analizu fašizma s klasnom politikom, artikulirali lijeve pozicije otpora već dvadesetih, a potom i tridesetih godina prošlog stoljeća, odnosno znatno prije negoli je fašizam ogrezao u zločine protiv čovječnosti. Tome svjedoče ne samo dva referata Georgija Dimitrova iznesena na 7. kongresu Komunističke internacionale u augustu 1935. godine, nego i izvještaji koje su još početkom dvadesetih godina pisali talijanski komunistički lideri, Gramsci, Togliatti i Bordiga, a potom i rezolucija Kominterne nastala na temelju analize fašizma koju je ispisala Clara Zetkin. Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi. Njihov otpor nije bio utemeljen na prethodnim analizama - fašističke vođe i njihove režime proglasile su utjelovljenjem metafizičkog Zla, a kao polugu za masovnu mobilizaciju u cilju obrane interesa vlastitih elita iskoristile nacionalni sentiment. Spektakularni obrat u SABA-inom obrazovnom programu sastoji se, dakle, u tome što liberalno-građansku agendu postavlja kao idejnu osnovu suprotstavljanja desnici, iako sukob liberalnih demokracija i fašizma nikad nije bio zasnovan na idejnom sukobu, nego sukobu oko materijalnih interesa u sferi međunarodnih odnosa. Ili, kako piše Ishay Landa u Šegrtovu čarobnjaku: „Primjerice, E. F. L. Wood, prvi grof od Halifaxa, jedna od vodećih ličnosti koje su stajale iza britanske politike poznate kao ‘politika popuštanja', jamčio je Hitleru u studenome 1937. da su ‘on i drugi članovi britanske vlade sasvim svjesni da je Führer ne samo postigao mnogo toga u samoj Njemačkoj nego je i zapriječio put komunizmu u Zapadnu Europu uništivši ga u svojoj zemlji, pa se Njemačka s pravom može smatrati bedemom Zapada protiv boljševizma' (...) Britanska politika prema nacizmu - koju bi, s obzirom na ustrajne napore Chamberlainove grupe između 1933. i 1939. da usmjeri nacističku Njemačku prema vojnom srazu sa SSSR-om, bolje bilo opisati kao ‘poticanje' nego kao ‘popuštanje' - ne može se razumjeti izvan konteksta duboke ideološke i praktične srodnosti (što ne znači i istovjetnosti)." 


Čije pare, njegova ideologija: postrojavanje „građanskog antifašizma" pred nasljeđem Vrhovnika Tuđmana

Prema informaciji objavljenoj na naslovnici najave programa Centra za studij demokracije i ljudskih prava, financijer SABA-inog programa je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Radi se o ministarstvu koje protuzakonito, uz vojne počasti, organizira sahrane posmrtnih ostataka navodnih žrtava partizanskog terora, vojnika okupacijskih snaga za koje se „zna" da su bili nevini, iako njihovi posmrtni ostaci nisu identificirani. Također, Ministarstvo branitelja jedno je od najvažnijih čvorišta u kojem konvergiraju veliki iznosi proračunskih sredstava i tvrde desne ideološke linije. Zbog toga postoji izvjesna sumnja o tome jesu li autori programa ove edukacije uistinu na desničarskim pozicijama, kako sugerira formulacija cilja programa, ili su tek, zarad osiguravanja sredstava za izvođenje programa, pribjegli strategiji takozvanog keywordinga, odnosno upotrebi politički podobne natječajne terminologije. Na ovo ukazujem zato što formulacija cilja programa sadrži sintagme jednoznačno pripadne jezičnom kodu tvrdog desnog krila HDZ-a, kao što su referiranje na rat devedesetih kao na „četničku agresiju" ili na ratne veterane kao na „hrabre dragovoljce". Dakle, kako bi se razumjele političke pozicije koje zauzima ovaj program, moramo analizirati unutarnju logiku njegova sadržaja te vidjeti koje su konzistencije i kontradikcije te logike. Prva uočljiva kontradikcija na kojoj počiva SABA-in obrazovni program ona je između lijepih reklama i realnosti reklamiranih proizvoda. Lijepa je reklama, kako u opisu programa navodi Dragan Markovina, da su „današnja Europa i Hrvatska utemeljene na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu". No realnost je sasvim drugačija - u „današnjoj Europi" antifašizma nema. Na službenoj stranici Evropske unije, u kategoriji posvećenoj njezinoj povijesti, govori se o idealima „ujedinjene Europe mira i blagostanja" i cilju „okončanja učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom", koji se tijekom 50-ih ostvaruju osnivanjem Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951) te Evropske ekonomske zajednice (1957), odnosno formiranjem zajedničkog tržišta. U takozvanoj Schumanovoj deklaraciji od 9. maja 1950. godine - na petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha - dokumentu koji se smatra temeljnim za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, također ne nalazimo spomen antifašizma. U njoj se govori o „eliminiranju vječnog antagonizma između Francuske i Njemačke" tako što će se metalska industrija, dakle najvažnija ratna industrija, staviti pod kontrolu jednog nadnacionalnog tijela 


Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU


i time budući rat između tih dviju zemalja učiniti „ne samo nezamislivim nego i materijalno nemogućim". Rimski ugovor (1957), koji je temelj Evropske ekonomske zajednice (EEZ), također ne spominje antifašizam. Naime, u njemu se pojačavaju poruke Schumanove deklaracije te izražava odlučnost za ujedinjavanjem naroda Evrope, brisanjem podjela, osiguranjem napretka i kontinuiranog poboljšanja životnih i radnih uvjeta. Današnja je Evropa institucionalno definirana Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim 1992. godine, koji osim konsolidacije institucija EU postavlja i okvir monetarne unije (EMU). Nasuprot idealističkom diskursu svojih temeljnih dokumenata, Evropa danas je „Evropa više brzina" (multi-speed Europe). Ta je Evropa duboko podijeljena ekonomski, socijalno i politički. K tome, pojava autoritarnih neoliberalnih režima u bivšim socijalističkim zemljama, kao i jačanje desne opozicije u starim zemljama članicama, ozbiljno ugrožavaju vrijednosti navedene u preambulama Rimskog i Maastrichtskog ugovora. Također, arhitekturu vrijednosti EU-a ugrozile su i same njezine institucije - političkim pritiskom na Grčku nakon referendumskog „ne" planu štednje u srpnju 2015. godine. Nakon toga su se diskusije na ljevici razvijale u dva smjera: prvi je doktrinarno odbacivanje evropske integracije, kao što smo imali prilike vidjeti u nedavnom sporu oko imena Makedonije; drugi obuhvaća kritičko raspravljanje o budućnosti evropske integracije i artikuliranje lijevih stavova na spektru od reformiranja EU iznutra do lijevog scenarija napuštanja bilo Unije, bilo eurozone, bilo obiju te izgradnje drukčije nadnacionalne, internacionalističke integracije. Nasuprot realnosti današnje Evrope, SABA-in program poziva se na dvojbenu interpretaciju njezinih utemeljujućih dokumenata, od čijeg je donošenja prošao čitav jedan prosječni evropski statistički ljudski vijek. Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU. Drugi se aspekt ove kontradikcije odnosi na utemeljenost „moderne Hrvatske" na antifašizmu. Program se poziva na preambulu Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH. U materijalnom smislu, ta je ustavna odredba vjerojatno važna za priznavanje Hrvatske u takozvanim AVNOJ-skim granicama, no pitanje je koliko se ona ikad materijalizirala u političkoj praksi. Naime, negiranje antifašističkog nasljeđa u Hrvatskoj ide onkraj rušenja više od 3000 spomenika učesnicima i učesnicama Narodnooslobodilačke borbe te žrtvama okupatora - moramo voditi računa o još dvama oblicima institucionalnog anti-antifašizma. Prvo, riječ je o negiranju socioekonomskog nasljeđa antifašističke borbe. Kao što svjedoči Gramsci u ranije navedenom tekstu, fašističko nasilje od početka je bilo usmjereno na izvlaštene klase, na radnike i seljake. Također, antifašistički otpor bio je prvenstveno masovni otpor seljaštva i radništva Jugoslavije, organiziran pod vodstvom Komunističke partije, posredstvom infrastrukture ilegalnog rada koju je Partija razvijala još od Obznane. Nema dvojbe da su u toj borbi sudjelovali i ne-komunisti te da većina boraca i borkinja nisu bili komunisti i komunistkinje, ali je isto tako neosporno da je ona imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku agendu, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret. Enzo Traverso navodi da je među historičarima svih provenijencija - od popularizatora izjednačavanja fašizma i komunizma Francoisa Fureta i Ernsta Noltea do marksističkog historičara Erica Hobsbawma - uvriježeno razumijevanje prošlog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata kao perioda građanskog rata između snaga emancipacije i njezinih protivnika. Vratimo li se na jugoslavenski prostor, pobjeda NOB-a značila je modernizacijski iskorak koji je donio razvoj sustava samouprave na komunalnoj razini i na radnom mjestu, razvoj sustava socijalnih službi, zdravstva, školstva i kulturnih institucija te urbanizaciju u planski građenim naseljima. Partizanska borba u Jugoslaviji bila je i borba za žensku emancipaciju, naslijeđena, kako izvještava Tijana Okić, izravno iz međuratnih praksi KPJ.


Akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio je saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka


Druga tekovina Narodnooslobodilačke borbe, jednako nedovršena i jednako napadnuta institucionalnim anti-antifašizmom, nacionalna je ravnopravnost. Voditelj programa Centra Dragan Markovina često se javno izjašnjava da smatra kako je izgradnja povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda najvažnija tekovina antifašističke borbe na našim prostorima. I zaista, nacionalno pitanje bilo je veliki problem monarhističke Jugoslavije, koja je nastala u procesu u kojem su dominirali „interesi srbijanske buržoazije uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina". Uslijed toga, njezino postojanje karakterizirao je „permanentan oštar sukob i trajna borba potlačenih naroda i narodnosti protiv dominacije velikosrpske buržoazije i vojnopolicijske diktature [...] pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u kapitalističkim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju." Nacionalno pitanje najzad je riješeno na liniji politike KPJ iz međuratnog razdoblja, dakle kroz provedbu politike prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Dakle, prvo su konstituirane federalne jedinice - odnosno antifašistička vijeća narodnog oslobođenja u svakoj jugoslavenskoj zemlji ponaosob - da bi potom njihovi delegati na II. zasjedanju AVNOJ-a ustanovili Demokratsku Federativnu Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih naroda. Hrvatska je tada ustanovljena kao zemlja hrvatskog i srpskog naroda te svih drugih narodnosti koje u njoj žive, što je i ostala do raspada Jugoslavije. Tada je, u procesu konstituiranja „moderne Hrvatske na antifašističkim vrijednostima" (kako to sugerira program SABA-ine edukacije), srpski narod izbačen iz reda konstitutivnosti i sveden na nacionalnu manjinu, da bi od 1991. do 2011. godine bilo iseljeno gotovo 400 000 Srba. Etnička homogenizacija Hrvatske, što je eufemizam za njezinu desrbizaciju, ostvarenje je programa koji je Franjo Tuđman zagovarao još krajem osamdesetih u Bespućima povijesne zbiljnosti. Naime, prvi predsjednik moderne Hrvatske „utemeljene na antifašističkim vrijednostima" - ujedno i pisac preambule njezina Ustava - revidirao je historiju Narodnooslobodilačke borbe, zastupajući tezu da je hrvatsko nacionalno pitanje nerješivo bez razgraničenja sa Srbijom. Kao što znamo iz historije sukoba devedesetih godina, on je to razgraničenje htio provesti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine, i to na linijama sporazuma Cvetković-Maček kojim je ustanovljena Banovina Hrvatska u okvirima monarhističke Jugoslavije. Takvu strategiju Tuđman je opravdavao nacionalističkom filozofijom povijesti prema kojoj je krajnja svrha ostvarenje „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi". Istu viziju svrhe povijesti imali su i ustaše. Zasnivanjem neovisne Hrvatske taj je telos postao kamen temeljac njezinog političkog polja i glavni legitimacijski kriterij političkih aktera. Uzdignuvši „Domovinski rat" i „branitelje" na nivo neospornih vrijednosti, tuđmanizmu je osiguran kontinuitet i nakon Tuđmana, usprkos „detuđmanizaciji", koja je, navodno, provođena dvijetisućitih godina. Svečanost povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine trebala je označiti historijsku prekretnicu - punopravno pripadanje Hrvatske „zapadnoj uljudbi". No kao što su Arkzinovi autori/ce uočili čitavih 15 godina prije tog trenutka, liberalna opozicija Tuđmanovu režimu nije bila ništa manje nacionalistička, već samo manje agresivna i autoritarna. Tome u prilog svakako govori i činjenica da je akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka tokom prve godine obnašanja vlasti. Liberalno civilno društvo, koje se devedesetih profiliralo kao protestni pokret za opuštanje autoritarne stege režima, u periodu „detuđmanizacije" služilo je kao korektiv režima, boreći se za proširenje shvaćanja i primjene ljudskih prava, zahvaljujući mogućnosti izvještavanja evropskim institucijama o njihovom kršenju te o institucionalnim zaprekama njihovog poštivanja. Međutim, nakon ulaska u EU i zadnji je institucionalni korektiv izgubljen. Najveći dio tog perioda, lijeva je opozicija u Hrvatskoj bila gotovo nepostojeća. 


Umjesto zaključka: lijevi žmigavac, desno skretanje

SABA-in program antifašističkog obrazovanja neodoljivo zaudara na devedesete, kao što, uostalom, ni političke prilike u Hrvatskoj ne ostavljaju mnogo drugačiji dojam. Međutim, ključno je razumjeti da ovo više nisu devedesete i da su se okolnosti promijenile. Primjerice, da se tijekom proteklog desetljeća razvila struja socijalističke ljevice koja je brojna pitanja - od pristupanja NATO-u i Evropskoj uniji, preko prava na javno financirano visoko obrazovanje, do radničkih prava, javnih dobara i ženskih prava - uvela na dnevni red političkih rasprava i za njih ponudila, te kontinuirano nudi nove progresivne i emancipatorne odgovore. Povrh toga, ta je ljevica u proteklih deset godina ponudila materijalno utemeljene analize koje su služile te i dalje služe kao osnova za izgradnju političke argumentacije. Anuliranje tog nasljeđa i povlačenje na poziciju obrane ljudskih prava neovisno o materijalnom kontekstu, strateški je promašeno i neefikasno iz dvaju razloga. Prvo, EU više nije subjekt discipliniranja hrvatske desnice, odnosno hrvatskih institucija. Drugo, regresija u obranu ljudskih prava politički eliminira lijevu kritiku kapitalističke Hrvatske, a time i čitav niz problematizacija s obzirom na klasu i rod, što se, uostalom, jasno vidi iz programa. To nas dovodi do posljednje kontradikcije ovoga programa. 


Neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti


Naime, jedino obilježje historijskog antifašizma koje nosioci programa, inače i zastupnici koncepta „građanskog antifašizma", priznaju, jest politika Narodnog fronta. Međutim, u ovom slučaju pozivanje na politiku Narodnog fronta nije u funkciji okupljanja koalicije šire od revolucionarno socijalističkih pozicija, nego da bi se legitimiralo uključivanje ne-socijalističkih, čak i otvoreno antisocijalističkih aktera te marginaliziranje ili isključivanje socijalističkih aktera iz konceptualizacije antifašističke politike u Hrvatskoj danas. Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva", kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front" tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći - točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti" ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Mon, 19 Nov 2018 11:52:40 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske
Koraks: Ovde se, na neki način, neguju fašisti http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti.html Karikaturista Predrag Koraksić Koraks, na pitanje kako kao društvo reagujemo na fašizam, kaže da se u Srbiji, na neki način neguju fašisti, a da političari to podstrekavaju, jer im takva situacija odgovara. Istoričar Milovan Pisari konstatuje da revizija istorije koja se dešava nema veze sa istorijom i naučnim procesom.

Svetski dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležava se sutra, kao dan sećanja na 9. novembar 1938. godine, kada je u gradovima nacističke Nemačke ubijeno više od 90 Jevreja, demolirano 7.000 jevrejskih kuća i prodavnica i spaljeno na stotine sinagoga. Taj događaj, koji je označio početak nacističkog pogroma Jevreja, nazvan je Kristalna noć, jer su ulice Berlina i drugih nemačkih gradova bile prekrivene razbijenim staklom.

Borba protiv ksenofobije, svih oblika ekstremizma, uključujući i najmračniji oblik - fašizam, misija je pokreta "Novi Optimizam" od njegovog nastanka. Ove godine Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležiće na dva mesta - različitim događajima. Sutra u 12h u Ustanovi kulture Parobrod biće održana tribina pod nazivom "Gde stanuje ekstremizam", a u Lazarevcu istog dana, u 19h, biće organizovana još jedna tribina pod nazivom "Koja je tvoja crvena linija", uz izložbu karikatura Dušana Petričića i Predraga Koraksića Coraxa.

Istoričar Milovan Pisari kaže da taj datum predstavlja uspon nasilja prema Jevrejima i prema drugim kategorijama ljudi, i da označava početak kad je nasilje prema Jevrejima dobilo neku drugu dimenziju. I u samom nacističkom vrhu postojala su razna tumačenja tog događaja, neki od njih su primetili da je to bilo kontraproduktivno, obični građani su loše reagovali na to nasilje, uplašili se, a na međunarodnom nivou napravljena je velika šteta, navodi istoričar. Tada su neki od njih shvatili da fašizam treba voditi na neki drugi način, i od tada su se javile neke druge ideje, koje će kasnije dovesti do logora smrti, dodaje.

Na tribinama (u petak) ćemo se fokusirati na antifašizam, gde je antifašizam, ali i gde je fašizam danas, razgovaraćemo i o organizacijama koje deluju na teritoriji Srbije i koje su jasno ideološki vezane za fašizam, ali razgovaraćemo i o prikrivenom fašizmu koji je svuda oko nas, i koji je, po mom mišljenju, opasniji od ovog otvorenog, kaže Pisari.

Na pitanje kako kao društvo reagujemo na taj prikriveni fašizam, karikaturista Predrag Koraksić Koraks  kaže da se ovde na neki način neguju fašisti. "Godine 1941. su mi fašisti, četnici, streljali oca, i mi smo od tada bili stalno na poternici, bežali smo sve vreme, pobegli smo čak u Zemun, i morali smo da se tu prijavimo pod lažnim imenom. Međutim, oni su poslali poternicu za mojom majkom, i Gestapo je došao u Zemun i uhapsio moju majku i odveo u Glavnjaču (zloglasni istražni zatvor) u Beograd. Međutim, taj četnik koji je trebalo da prepozna moju majku, nije se pojavio, i oni su je posle 10 dana pustili i mi smo pobegli dalje... Hoću da kažem da je ta saradnja između Nemaca i četnika bila od prvog dana, kad je Draža (Mihailović) prekinuo kontakte s Titom, i sve vreme je trajala. Ove priče koje se sada ovde pričaju, to su sve lažne priče, ja sam to preživeo i tačno znam kako je to izgledalo", kaže gost N1.

Koraksić navodi da gleda Skupštinu Srbije, koja je ogledalo svega, i da se u njoj pojavljuju se fašisti.

Političari su odgovorni, ali oni to podstrekavaju, neguju, njima izgleda da najviše odgovara takva jedna situacija, da mogu da manipulišu ljudima, glasačima, koji nisu obavešteni, kaže Koraksić.

Koraks ističe da svako treba da se odredi prema tim pitanjima (fašizma), i da se on svakog dana bori, svojim karikaturama, da to i pokaže.

"Danas imamo te tabloide, tu Ilustrovanu politiku, to se iznenada pojavi neko, ko je u nekom zapećku stajao, i kad oseti da je situacija, on se pojavi... Tako se pojavio (Đorđe Martić) koji je napravio tu čitavu priču sa Ilustrovanom", kaže Koraksić. On je uređivao Politiku ekspres s kojom sam ja imao sudski spor jer su promenili poruku na mojoj karikaturi s potpisom i naslovom, dodaje, navodeći da je proces dobio  posle desetak godina. 

Pisari kaže da, na primer, u Italiji postoje razne neofašističke organizacije, da su male, ali da deluju na teritoriji cele države. To su "batinaši", ali postoje velike političke stranke koje podržavaju te politike, koje se temelje na mržnji, navodi istoričar. "To je ta situacija koja se, nažalost, dešava u mnogim zemljama, a moglo bi se reći da se kod nas slično dešava".

Gebels je bio ključan lik u nacističkoj Nemačkoj, kao ministar za propagandu, koja je ključna stvar za fašizam, jer se uz pomoć nje širi. "Jedan od osnova te propagande je diskreditacija drugog, protivnika, opozicije... Mi možemo ovde da uzemo razne novine, tabloide, i da vidimo koliko je ta dikreditacija česta, pa na osnovu toga možemo da napravimo određenu paralelu".

Govoreći o reviziji istorije koja se dešava u Srbiji, ali i u Hrvatskoj (slučaj Stepinac), navodi da tu nije reč o naučnom procesu, jer revizionisti ne koriste istorijske činjenice, arhivske izvore, ili koriste ono što njima odgovara, ili jednostavno - falsifikuju činjenice.

To je politička odluka, nije istoriografske prirode, istoričari su samo sluge tog problema, naglašava.

"Poslednjih 20 godina Srbiji je bio potreban novi mit, naravno da nije mogao da se dovede u pitanje antifašizam, ali je mogao da se se dovede u pitanje antifašizam vezan za komunizam i Jugoslaviju, to je trebalo očistiti, u njihovim glavama... Svako normalan bi rekao da to nije moguće kad je Jugoslavija u pitanju, ali oni su uspeli..."

Napravili su novi mit od onih koji su činili strašne zločine u ratu, koji su sarađivali sa Nemcima i Italijanima od početka do kraja rata i onih koji same sebe nisu nazivali antifašistima, kaže Pisari, ističući da se to desilo kako bi se te politike opravdale i zločini četnika.

Preuzeto sa: rs.n1info.com

]]>
Tue, 13 Nov 2018 11:01:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti
U susret 14. Slobodnoj zoni: Radionice, diskusije i drugi prateći programi http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi.html Četrnaesta Slobodna Zona pored sjajnih filmova u međunarodnoj, regionalnoj i selekciji 14+, ove godine predstavlja i nekoliko novih pratećih programa.

Tu je pre svega novi govorni program Kompas Slobodne Zone koji uređuje i vodi Ivan Milenković i koji ima za cilj da artikuliše značenja i motive koje nudi angažovani filmski izraz. Tokom dva dana u Dvorani kulturnog centra Beograda, povešće se dijalog o temama koje će svakako zagolicati javnost i koje se tiču svih nas. U nedelju, 11. novembra, fokus će biti na filmu Srbenka i pitanjima nacionalnog i ostalih identiteta koji pokreću ovaj film. Pored reditelja Nebojše Slijepčevića, u razgovoru će učestvovati čuveni novinar i književnik Miljenko Jergović koji je i gost selektor ovogodišnje Zone, sociološkinja Ivana Spasić, novinar Nemanja Stjepanović i reditelj Zlatko Paković, a kroz diskusiju postaviće se pitanje da li je moguće ne pristati na nametnut identitet ili ga možemo sami izabrati. U ponedeljak 12. novembra Kompas se okreće ekologiji. Nakon besplatne projekcije filma Crna senka zelene energije sledi panel diskusija sa autorima i gostima pod nazivom Voda, tri agregatna stanja: ljudsko pravo - špekulacija - krađa. Autor filma Dragan Gmizić će sa  aktivistkinjom Ivom Marković i naučnim istraživačem Instituta za noviju istoriju Srbije Marijom Obradović razgovarati o budućnosti čoveka u trenutku kada se zarad finansijske dobiti manjine ruši ekološka ravnoteže i grade se male elektrane koje nanose nepopravljivu štetu prirodi i budućnosti.

Masterklas

Za sve one koji žele da prošire i prodube svoja znanja iz oblasti filma, ali i šire, festival je organizovao MEDIA desk radionice u Jugoslovenskoj kinoteci. U petak 9. novembra u 17 časova polaznici će saznati nešto više o projektu revitalizacije bioskopa u malim mestima na obali i ostrvima u Dalmaciji. Ekipa Kino mediteran projekta preneće nam kako su razvili interesovanje publike za nekomercijalne filmove i koja je strategija njihovog distribucijskog modela. Tomislav Pulić i Robert Tomić Zuber će u subotu 10. novembra u 13č održati radionicu Pravni izazovi istraživačkog novinarstva u filmskom i tv dokumentarizmu, gde će kroz ilustrativne primere analizirati izazove sa kojima se susreće istraživačko dokumentarističko novinarstvo, sa posebnim naglaskom na filmske i televizijske current affair filmove. Budući da je subota popodne rezervisana za fudbal, 10. novembra u 15.30 časova na teren izlazi Laurenciu Gingin, protagonista filma Beskonačni fudbal, koji će nam dočarati kako je ideju Novog fudbala sproveo u delo i kroz uspešno odigrane utakmice dokazao da je o tome vredno diskutovati. Za učešće na radionicama, potrebno je popuniti prijavu na sajtu festivala najkasnije do 6. novembra.

U okviru programa Na kafi sa autorima 9. i 12. novembra održaće se neformalni razgovori sa gostima festivala, a posebna poslastica ove godine je radionica dokumentarnog filma koju vodi rediteljka Eva Kraljević i koja je namenjena studentima i srednjoškolcima, autorima kratkih filmova programa Future is Here.

 

Utoja 22 juliUtoja 22 juli

 

Kao reakcija na zabrinjavajući porast uticaja i pokušaje normalizacije desničarskih ideja i uspona desnice u svetu i kod nas, u okviru programske linije Kako nastaje fašizam biće prikazano četiri filma koji iz različitih perspektiva skreću pažnju na uspon (nove) desnice i mehanzme koji, kroz eroziju građanskog društva i demokratije i kroz vladavinu straha, slepog pokoravanja autoritetu, netrpeljivost prema drugom i drugačijem, dovode do do potpunog raspada svih moralnih načela i vode direktno u zločin. Remek delo Lukina Viskontija Sumrak Bogova (1969) predvodi ovu selekciju, a priča o pohlepi i želji za lepim životom koja tera porodicu fon Ešenbek među naciste, u svet korupcije, izdaje i ubistava, aktuelna je i danas. I Vilija Herolda, mladog nemačkog vojnika koji će u sumrak Drugog svetskog rata od dezertera postati ratni zločinac i koga istorija pamti pod imenom Kasapin iz Emsa (film Kapetan) pokreće ista ideja koja će desničara Andreasa Beringa Brejvika navesti da 22. jula 2011. na Ostrvu Utoja ubije 77-oro ljudi. Baš zbog toga je važno što je film Utoja 22. juli snimljen iz perspektive žrtava njegovog krvavog pohoda, gde gledaoci proživljavaju agoniju mladih ljudi koji ne znaju kako i zašto su se našli u košmaru kome nema kraja. I Georg i Mari, junaci filma Tranzit postaju žrtve košmara - zarobljeni u tranzitu na ulicama Marseja koji je danas isti kao i pre 70 godina, oni zbog svog identiteta postaju ljudi kojih nema. Zaustavljeni su u vremenu i svetu, koji iako fiktivan, previše liči na svet oko nas.

 

TranzitTranzit

 

O prošlosti i budućnosti, neophodnosti bunta i nedostatku pobune danas, svedoče i 5 filmskih klasika nastalih i inspirisanih duhom 1968. koji su na programu u okviru selekcije Specijalni fokus 1968. realizovane uz pomoć Muzeja Jugoslovenske kinoteke.

Više informacija o filmskog I pratećem programu dostupno je na našem sajtu!

Dobro došli u Slobodnu Zonu!

]]>
Mon, 5 Nov 2018 11:24:08 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi
Siromaštvo u Srbiji: Pola miliona stanovnika nema ni za osnovne potrebe http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe.html Danas je Svetski dan siromaštva. Ovako naređane brojke dodatak su slici koja se videla pri otvaranju objekata nemačkog trgovinskog lanca Lidl pre nekoliko dana u Srbiji koja je mogla da se svede na tri reči: piletina, banane, redovi.

Brojni komentari i skoro pa histerija, kako na internetu, tako i uživo, usledili su nakon što je 16 prodavnica prošle nedelje potrošačima otvorilo vrata. Među komentarima su bili i oni da je to „slika i prilika" Srbije. Siromašne Srbije.

Uprovo zbog toga što navodno doprinosi smanjenju siromaštva u ovom delu Evrope, kompanija Lidl je od Svetske banke i EBRD-a dobila stotine miliona dolara.

Samo nekoliko dana nakon toga, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, stiže informacija da u Srbiji - pola miliona stanovnika ne može da zadovolji osnovne potrebe.

statistika siromaštvaSiromaštvo u Srbiji kroz nekoliko brojki


Kako je na sajtu saopštio Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Srbije, tih pola miliona građana, odnosno oko 7,2 odsto stanovnika, u 2017. imalo je manje od 12.045 dinara mesečno - što je granica apsolutnog siromaštva.

Koliko je po Srbiji danas tačno siromašnih, ne zna se, jer su upravo podaci ovog Tima objavljeni pre nekoliko dana, poslednji dostupni. Aktuelnijih podataka nema.

I u Republičkom zavodu za statistiku za BBC na srpskom kažu da nemaju „sveže" podatke.

Apsolutno i relativno siromaštvo

Osoba koja nema dovoljno prihoda da zadovolji životne potrebe, ne može da se zaposli, nema odgovarajuće stambene uslove i adekvatan pristup socijalnoj zaštiti, zdravstvenim, obrazovnim i komunalnim uslugama, prema zakonskoj definiciji je - siromašna.

U Srbiji se, kako za BBC na srpskom kažu u Timu, ono meri kao apsolutno i relativno siromaštvo.

Apsolutno siromašni ne mogu da zadovolje bazične potrebe, dok relativno siromašni ne mogu da ostvare životni standard koji je odgovarajući u odnosu na društvo u kome žive.

Relativno siromaštvo predstavlja i prag rizika siromaštva. Taj prag je u Srbiji niži nego u bilo kojoj članici Evropske unije, izuzev u Rumuniji.

Prema podacima, čak 1,8 miliona stanovnika Srbije živi u tom riziku.

„U riziku od siromaštva prema poslednjim dostupnim podacima je 25,5 odsto populacije", kažu za BBC na srpskom u Timu.

Ko je najugroženiji?

Mladić ili devojka iz višečlane porodice sa sela iz južne ili istočne Srbije, čiji roditelji imaju nizak nivo obrazovanja ili su nezaposleni - tako bi u najkraćem crtama izgledao profil siromašne osobe.

Tim Vlade Srbije piše da je siromaštvo u vangradskim područjima učestalije nego u gradu, kao i kod osoba koje žive u domaćinstvima čiji nosilac ima nizak nivo obrazovanja ili je van tržišta rada.

Zabeležen je i porast siromaštva kod lica koja žive u višečlanim porodicama, kao i porast broja siromašne dece.

Improvizovano naseljeGETTY IMAGES Pola miliona građana nema za osnovne potrebe



Brojke su ipak jedno, a osećaj drugo. I on je više poražavajući od statistike. Subjektivni osećaj siromaštva ima dve trećine stanovnika.

Toliko ih je na pitanje o mogućnostima da „sastave kraj s krajem" odgovorilo sa „teško" i „veoma teško". Srbija je i po ovom podatku u vrhu u poređenju sa zemljama EU.

Kako se država bori?

Tim za smanjenje siromaštva uključen je u rešavanje ovog problema.

Srbija trenutno nema Strategiju za smanjenje siromaštva, jer je poslednja istekla 2015. Ipak, u ovom Timu kažu da se politike sada kreiraju prema Programu reformi politike zapošljavanja i socijalne politike.

„Ove godine priprema se Izveštaj o realizaciji planiranih mera i aktivnosti, koje su značajnim delom usmerene na smanjenje siromaštva. Osim toga, u završnoj smo fazi izrade Trećeg nacionalnog izveštaja o socijalnom uključivanju i smanjenju siromaštva koji će pružiti jasan pregled pravaca daljih reformi, sa detaljnim pregledom stanja", navodi se u odgovoru.

Kako se još država bori sa ovim problemom velikog siromaštva, nismo uspeli da saznamo u nadležnom ministarstvu, jer do objavljivanja ovog teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Novčanu socijalnu pomoć u Srbiji dobija oko 268.000 stanovnika, prenosi Beta.

Istovremeno, u Crvenom krstu Srbije kažu za BBC na srpskom da kroz program narodne kuhinje pripremaju obroke za 35.300 korisnika u 77 mesta u Srbiji.

U ovu brojku, kako objašnjavaju, nisu uključeni Beograđani, jer za njih program sprovodi Grad.

Stariji finansijski stabilniji

Uoči Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, Evropska agencija za smanjenje siromaštva - Srbija objavila je istraživanje prema kome stariji u Srbiji žive nepovoljnije u odnosu na vršnjake iz EU.

Ipak, u odnosu na mlađe, stariji su manje izloženi rizicima od finansijskog siromaštva. U tome značajnu ulogu igraju penzije.

Istraživanje su sproveli Crveni krst i Grupa za razvojnu inicijativu SeConS i pokazuje da više od četvrtine starijih od 65 sebi ne može da priušti dva para obuće u sezoni, a svaka treća starija osoba ne može da zameni iznošenu odeću.

SeloSela na jugu i istoku Srbije najnepovoljnija



Kod starijih je izražena i rodna razlika - više je starijih siromašnih žena nego muškaraca.

Svetski dan borbe protiv siromaštva obeležava se od 1987, kada se na otkrivanju spomenika posvećenog borbi protiv siromaštva u Parizu okupilo oko 100.000 ljudi.

Skoro polovina svetske populacije, odnosno više od tri milijarde ljudi, živi sa manje od 2,5 dolara dnevno, pokazuje analiza Svetske banke. U ekstremnom siromaštvu živi više od 1,3 milijarde svetske populacije, sa manje od 1,25 dolara dnevno.

Prema podacima UNICEF-a, 22.000 dece umre svaki dan zbog siromaštva.

Oko 400.000 dece u Srbiji je u riziku od siromaštva, saopštila je danas Mreža organizacija za decu Srbije.

Preuzeto sa: bbc.com/srpski

]]>
Thu, 25 Oct 2018 09:46:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe
Moramo da pričamo o novoj pesmi Beogradskog sindikata "Dogodine u Prizrenu" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22.html Šta nam Beogradski sindikat poručuje sa "Dogodine u Prizrenu"?

Nema nikakve sumnje oko toga šta nam Beogradski sindikat poručuje u svojoj novoj pesmi, urađenoj u saradnji s etno-ansamblom Trag iz Banja Luke i simbolično objavljenoj 6. oktobra: Kosovo je srce Srbije, ne odustajmo od njega, jer tu počiva naša prošlost, a narod bez prošlosti je kao tikva bez korena, kao moljac bez lampe. 

I poručuju nam Sindikalci, ako svi u to zdušno verujemo, i ako shodno tome uverenju delamo kao nacija, moći ćemo da živimo tu želju izraženu u naslovu pesme i već sledeće godine se okupimo u Prizrenu pod srpskim trobojkama, sa tri prsta visoko podignuta u vis.
"Dogodine u Prizrenu" nije rep singl. Po svom sadržaju, po ideji i poruci koju šalje, ovo je čista propagandna pesma, na nivou "Volimo te otadžbino naša", zlatnog hita 1999. Samo što "Dogodine u Prizrenu" kao da ne pokušava da ubedi nikoga, nego se obraća ljudima koji već imaju slična uverenja i nudi im ono što im prija i šta bi želeli da je istina.

Naravno, BS može da repuje o čemu god hoće i da šalje poruku kakvu poželi, to je njihovo neotuđivo pravo kao umetnika. Ali, poruka koju su Beogradski sindikat odabrali da pošalju je problematična na više načina, i o njima treba govoriti.

Prvo, ona direktno hrani mitomaniju koja je Srbiju toliko koštala tokom prethodnih 100 godina i koja joj do sada nije donela apsolutno ništa dobro. Ovo je memorandum SANU za 2018, sveden i po formi i po temi sadržaja taman na ono kakva je Srbija danas u odnosu na pre 30 godina.

Drugo, jer iako možda ne deluje tako, ovo je direktan poziv u borbu, jer svako zazivanje srpskog Kosova danas je poziv na borbu, pošto postoje eto neki Albanci tamo koji se sa tom tvrdnjom ne mogu pomiriti. I zato su Albanci u tekstu "dušmani", zato se podseća na nepravde i slomljene krstove, na stradanja Srba, zato se Kosovo naziva otetim, jer zna se da za otimanje mora da postoji i otimač, a zna se ko ovde voli da otima. Naravno, u pesmi se nijednog trenutka ne pominju ratni zločini, etničko čišćenje, niti bilo šta drugo loše što je uradila srpska država prema Albancima od 1912. do danas, što dodatno ukazuje na to da je pesma propagandnog karaktera.

Treće, jer dovodi do dalje polarizacije situacije unutar Srbije: ako nisi uz BS, za Kosovo u Srbiji, za poštovanje tradicije, onda si uz Vučića ili autošoviniste ili domaće izdajnike, što se sve lagano gura u isti kalup, mi protiv njih. Kuda to vodi, imali smo prilike da vidimo, a gledamo i dan danas u Vučićevim tabloidima.

Zato valja da se zapitamo, kao i kod svake propagande, zašto je baš sada poslata i kome to odgovara? 

Beogradski sindikat, iako naizgled baca rukavicu u lice državnoj politici koju otelotvorava Predsednik, iako sudeći prema trendingu na Jutjubu govori u ime stotina hiljada mladih Srba, u stvari ovakvim stavom na kraju ide niz dlaku pre svega Vučiću i Tačiju, kao i svima kojima odgovara beskonačno odugovlačenje i stalno podgrevanje sukoba - imenima kao što su Veselinović i Radoičić i ko zna koji još mračnjaci sa obe strane koji profitiraju na švercu i bezakonju koje vlada pre svega na severu Kosova.

Zbog održavanja takvog stanja se mlati Markom Đurićem po granici, zato Tači ima potrebu da obiđe lepote jezera Gazivode. Zato je ubijen Oliver Ivanović. Zbog svega ovoga, "Dogodine u Prizrenu" poruka koja odgovara sistemu kakav je trenutno uspostavljen ovde, i još je perfidnija jer se prodaje kao anti-sistemska poruka, nešto što je BS već uspeo da dobro unovči.

Čak i ako budemo blagonakloni i pretpostavimo da su Škabo, Feđa i ekipa prosto osetili potrebu da nam baš sada, kada se možda odlučuje sudbina Kosova, kažu šta misle - problem je u konačnom rezultatu, pošto je iz toga ispala čista desničarska propaganda, koja udara na najprostije emocije, jer jebiga, tako svaka propaganda mora da bi bila što efektnija.

Naravno da to onda utiče i na kvalitet same trake: hajde što je aranžman nekakav kvazi-etno koji se fura poslednjih godina kao rivajval srpskog srednjevekovnog zvuka, nego što je i sam deliveri prilično neubedljiv, naročito kada se uporedi sa prethodnim singlovima, gde se ipak radilo o ličnim i dozirano patetičnim ispovestima koje su delovale uverljivo - kipin it ril za sredovečnu situiranu ekipu koja očajnički traži šta to još ima da kaže omladini a da ostane relevantna. Ali kako da izgovoriš "Kosmet večno zemlja naša" a da samog sebe ne podsećaš na Miloševića na Gazimestanu ili, pre će biti, Boška Obradovića za skupštinskom govornicom?

Ako je to put kojim nam BS poručuje da treba da idemo, taj put ima samo jedan kraj, tačnije nema ga, jer tamo su Srbija i Kosovo kao Izrael i Liban - konflikt koji uvek tinja i koji se podgreva za sve što ti treba. Od osvajanja glasova, do namicanja pregleda na YouTubeu.

Preuzeto sa: vice.com 

]]>
Wed, 17 Oct 2018 10:17:34 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22