REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Danas kada postajem vještica http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6605/Danas+kada+postajem+vje%C5%A1tica.html Reagovanja vlasnika izdavačke kuće Kontrast i mlade književnice na otvoreno pismo Veljka Đurića Mišine, direktora Muzeja žrtava genocida iz Beograda, objavljeno na Fejsbuku.

Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama. - Dubravka Ugrešić.

Želim da napišem ovaj tekst iz nekoliko razloga. Prvo, da objasnim ljudima oko sebe šta se desilo. Drugo, da pokušam argumentovati zašto mislim da se to ne tiče samo mene. I treće, da javno reagujem.

Da se razumijemo, radije bih provodila vrijeme na književnoj rezidenciji u Sarajevu pišući prozu. Osjećam, međutim, potrebu da konstatujem očigledno, jer se ono očito još uvijek, u našem društvu, ne vidi. Ne pišem, stoga, nikakav književni tekst. Ne pišem esej. Ne pišem naučni rad. Ne pišem status na društvenim mrežama.

Pišem pismo Beogradu, gradu koji je od početka avgusta ove godine moj novi dom, ili bi makar trebalo to da bude. Ne želim ovdje ulaziti u to zašto Beograd smatram gradom nepodesnim za ljude i ljudski život, to je neka druga tema i mislim da je mnogima već jasno šta bih o tome imala reći. Želim govoriti o lovu na vještice.

Ostavljam zato druge teme za neko sljedeće stoljeće. Mi smo, nažalost, još uvijek u onom gdje odrasli, obrazovani ljudi upiru prstom u vještice. To je slika nas i tog našeg velegrada, čiji se dim uvukao ljudima ne samo u pluća nego i u krvotok, u prevoje moždane opne, tako da hodamo kroz te svoje zadimljene dane poput nervoznih utvara, sve manje sposobni za ljudskost, sve više spremni na napad, s dimom u očima.

U takvom se društvu, društvu dima, neljudskost najbolje krije, pretvara se u modus operandi, prihvata kao normalno stanje stvari, i pored nje prolazimo bez riječi, preskačemo je kao rupe po trotoarima na koje smo već navikli toliko da bismo se spotaknuli kada bi ih neko popravio.

Moj je ulazak u taj dim bio svjestan. Nisam nikada idealizovala gradove. Dok su mi prijatelji pisali kako mi zavide što živim u Barseloni, ja sam bježala od policije koja je ispaljivala gumene metke na svoje građane i građanke i tukla ih pendrecima jer su stavili listić u glasačku kutiju.

Tamo sam, u španskoj postfrankističkoj monarhiji, vidjela šta radi fašizam kada se ne očisti iz korijena, kada se presvuče u fino ispeglano odijelo demokratije, a ne promijeni uneređene gaće. Ja nisam bila žrtva tog fašizma, ja sam bila svjedokinja drugim žrtvama. To mi je bilo predškolsko obrazovanje pred dolazak u Beograd. Bila sam pripremljena na povratak na Balkan, budući da cijeli život imam posla sa fašistima.

I cijelog života ću raditi sve što mogu da im makar smetam, ako već nisam dovoljno uticajna, jaka ili sposobna da ih se u potpunosti riješim. Fašizam je u mojoj okolini prisutan još od dana kada je moj deda, kao dječak sa tifusom, izašao iz koncentracionog logora, do dana kada sam u svom gradu, Banjaluci, vidjela druge dječake i djevojčice kako mijenjaju imena ili odlaze.

Fašizam je tu i danas, kada živim u Beogradu, te provodim dosta vremena u Zagrebu i Sarajevu, i u svim ovim gradovima nailazim na mržnju što se osjeća poput kakve vibracije koja ne prestaje decenijama nakon što smo udarili pesnicom u taj sramotni gong. Onda sam doživjela da me čovjek koji bi trebalo da se bavi žrtvama tog istog fašizma radije bavi mojim tijelom, koje mu smeta, mojom poezijom, koja mu smeta, i mojom familijom, koju je okarakterisao kao transgeneracijski bolesnu.

Ne progovaram, međutim, ni ovdje kao žrtva. Progovaram kao građanka. I kao vještica.

KNJIŽEVNA KRITIKA ZA PRENERAŽENE ISTORIČARE

Gospodin Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, napisao je otvoreno pismo mom ocu, Dušanu Bastašiću, predsjedniku Udruženja Jadovno 1941. Nisam istoričarka, i nemam mnogo veze ni sa tim muzejom, ni sa Udruženjem moga oca, niti bih se bavila stvarima za koje nisam kompetentna.

I za jedno i za drugo veže me samo priča o mojim precima koji su stradali četrdesetih u NDH, dok se moj književni rad bavi, između ostalog, zločinima počinjenim u BiH devedesetih godina. To, međutim, ne znači da njihov rad smatram manje važnim ili frivolnim, samo sam neko ko se, isključivo u književnoj formi, bavila drugim periodom i drugim traumama. Ne ulazim dakle u njihovu prepirku, niti sam sposobna da ocijenim ko je u pravu, niti je to moj posao.

Koliko sam uspjela shvatiti, moj otac i gospodin Mišina ne slažu se oko metodologije, broja žrtava, i uopšte pristupa istraživanju istorijskog perioda koji ih obojicu zanima.

Ništa, dakle, što bi imalo ikakve veze sa mnom ili mojim radom. Ipak, u ovom otvorenom pismu, koje je objavljeno na zvaničnoj Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida, gospodin Mišina bavi se književnom kritikom.

Izvlačeći stihove iz moje pjesme „Epske gume" (koja je objavljena u novosadskom časopisu Polja, kao i u mojoj zbirci Naivni triptih o Bosni i umiranju nagrađenoj i objavljenoj u Zaječaru u sklopu Dana poezije), gospodin Mišina želi da dokaže kako sam ja bolesna, kako bi imao dodatni argument u želji da diskredituje mog oca.

NJegova kritika, koja bi trebalo da se odnosi na metodologiju istraživanja žrtava genocida, svela se dakle na dokazivanje nekakvog esencijalnog grijeha koji se prenosi sa Bastašića na Bastašića.

Cijelo pismo dostupno je na Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida. Ovdje u cjelosti prenosim paragraf koji se odnosi na mene:

„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu, ali će posvedočiti o neuspešnom roditeljskom odgoju Dušana Bastašića, koji, svedoci smo, pokušava preko interneta da vaspitava naciju, a u sopstvenoj kući ima kćer-pesnikinju koja poetizuje koitus sa dželatima rođene familije. Lana Bastašić, takođe potomak ‘žrtava Pokolja', kako to voli da ističe Dušan Bastašić, ukrašena je čudesnim tetovažama, prikladnim standardnom pokloniku ‘Noći veštica', a poznata je i kao autorka lezbejskih pripovedaka."

ANALIZA TEKSTA

Ovaj paragraf me fascinira iz nekoliko razloga. Prvenstveno kao spisateljicu, jer uvijek volim kada neko uspije u samo nekoliko rečenica u potpunosti otkriti svog književnog lika i učiniti da on bude dosljedan u svojoj nebulozi. Lošiji pisci bi od gospodina Mišine napravili razvodnjeni roman, dobri bi ga samo pustili da govori.

No, pogledajmo pobliže njegove riječi, stavimo ih na sto i secirajmo ih:

„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu" - moja poezija je dakle blasfemija. Riječ blasfemija znači pogrdno ili uvredljivo izražavanje o nekoj svetinji. Ona se u antičko doba i srednjem vijeku kažnjavala smrtnom kaznom ili različitim metodama mučenja: kidanjem jezika, npr. gospodin Mišina, dakle, koristeći ovu riječ, ukazuje da sam ja u svojoj pjesmi govorila o nečemu svetom i tome se narugala. Svetinja je za njega, ako pratimo tu logiku, žena, a blasfemija je koitus sa neprijateljem.

Isto tako, moja pjesma nije „modernistička", ni po formi, ni po tematici, ni po vremenu u kojem je nastala. Ali, za razliku od mene koja se ne bavim istoriografijom, gospodin Mišina se bavi oblašću za koju nije kompetentan.

Dalje, svakako ne očekujem da ova pjesma uđe u bilo kakvu „antologiju poezije o genocidu", budući da ona o genocidu ne govori. Moja pjesma je metafora ženskog bijega iz muškog mita o Jugoslaviji.

Ona govori o dvije žene, Hrvatici i Srpkinji, koje napuštaju velike muške priče u kojima jedino mogu biti tijela. U pričama postjugoslovenskog klerikalnog patrijarhata, žensko tijelo služi zadovoljavanju muškarca, rađanju djece, i umiranju. Ono što je gospodinu Mišini zasmetalo, jeste riječ „tucao", jer bi mu valjda više odgovaralo da u stihovima koji govore o silovanju koristim kleru prihvatljivije „vođenje ljubavi".

Izvinjavam se unaprijed onim čitaocima i čitateljkama kojima sam ovim pasusom uvrijedila znanje i inteligenciju, i koji imaju minimalne kognitivne sposobnosti da shvate šta je metafora i kako se u književnom tekstu koristi.

Idemo dalje. Ja sam „kćer-pesnikinja". Ne znam čime da dočaram svoju fascinaciju ovom crticom u sredini, koja moj identitet spisateljice stavlja u direktnu vezu s tim da sam ćerka nekog Oca.

Ja ne mogu prosto biti „pesnikinja", ne, ja moram biti dovedena u vezu sa nekim muškarcem, jer ja kao jedinka ne postojim. Da imam, npr, muža i da je gospodin Mišina pisao njemu, onda bih bila „supruga-pesnikinja".

Moji, dakle, blasfemični stihovi nisu čak ni proizvod mog rada, mog mozga i mojih ruku, oni pripadaju mom Ocu, oni su odraz njegovog (ne)rada i nesposobnosti da svoju kćer ukroti, upristoji, i pokori. Poezija koju pišu žene tu je, insinuira gospodin Mišina, da kaže nešto o muškarcima koji te žene oblikuju.

Da li ja „poetizujem koitus sa dželatima rođene familije"? Gospodin Mišina ponovo pravi početničku grešku kao neiskusni književni kritičar i tumači junakinju moje pjesme kao autobiografski vapaj. On, takođe, vjeruje da postoje teme koje nisu dovoljno lijepe da budu poetizovane.

Dok ustaše i četnici siluju žene, trebalo bi da pišemo sonete o zalasku sunca. Trebam li ponovo vrijeđati tvoju inteligenciju, čitaoče ili čitateljko, objašnjavanjem da su sve životne teme pogodne da budu obrađene u književnom tekstu, i da je jedino umješnost autora ili autorice ta koja može da im doda ili oduzme vrijednost? (Sjetimo se onih, kako ih gospodin Mišina zove, „modernističkih naklapanja" u najvećem modernističkom romanu, Uliksu, kada gospodin Blum obavlja veliku nuždu, prvi put u književnosti.) Koitus, dakle, za direktora Muzeja, nije književna tema i nije tu da se poetizuje, a o silovanju valja ćutati, jer će se Otac na zemlji, i Otac na nebu, strašno uvrijediti.

Ne zbog toga što je silovanje počinjeno, nego zato što se o njemu govori prljavim jezikom.

Dolazimo, polako, i do moga tijela. Ja sam, kako kaže gospodin Mišina, „ukrašena čudesnim tetovažama". Ovdje bih samo zastala i skrenula vam pažnju na trpni glagolski pridjev. Ja se, dakle, nisam ukrasila, nego sam ukrašena, kao kakva jelka, ili maloljetna nevjesta.

Složila bih se da su moje tetovaže čudesne - radili su ih odlični umjetnici i umjetnice u Banjaluci, Beogradu, i Barseloni. Stižemo, napokon, i do optužbe da sam poklonica „Noći vještica" i da to dokazuju moje tetovaže.

Ne znam kako je gospodin Mišina, kakvim rentgentskim vidom koji mu omogućava njegova čista hrišćanska vjera, uspio vidjeti sve moje tetovaže, ali su, prema tome što govori, citat iz Ovidijevih Metamorfoza, simbol na tibetanskom sanskritu, geografske koordinate jedne plaže, prvo slovo abecede i azbuke, citat iz Talasa Virdžinije Vulf, pa čak i stih jedne pjesme DŽoj Divižna, dokazi da sam ja poklonica „Noći vještica".

Pretpostavljam da mu je najviše zasmetala Margarita koja leti na mom lijevom ramenu. To ima smisla, budući da je i sam gospodin Mišina poput kakvog sporednog lika iz Bulgakovljevog romana.

Da li sam pisala „lezbejske pripovijetke"? Pisala sam priče o svim ljudima koji su u ovom društvu obespravljeni upravo zato što funkcioneri poput gospodina Mišine smatraju da su ti ljudi manje vrijedni i da ne zaslužuju jednak životni, ni književni prostor.

Ranije u tekstu, gospodin Mišina takođe ističe negodovanje jer sam se deklarisala kao bosansko-hercegovačka spisateljica, time dokazujući da on Bosnu i Hercegovinu ne smatra geografskim pojmom i prostorom na kojem obitavaju kako Bošnjaci, tako i Srbi i Hrvati, i mnoge druge manjinske grupe, već je homogenizira kao nešto antisrpsko, vrijeđajući time upravo srpsko stanovništvo koje tamo živi.

Ja jesam bosanskohercegovačka spisateljica po svom obrazovanju i varijanti jezika na kojem pišem, (jezika koji zovem srpsko-hrvatski jer bolji naziv za njega nemam, a on se ne uklapa sasvim u pravopis ni jednog ni drugog navedenog jezika, u njihovim „čistim" varijantama), jednako kao što sam po porijeklu srpska spisateljica, a po pasošu hrvatska. Tu šarolikost svog identiteta smatram privilegijom, kao žena i kao autorica. I kao autorka.

Važno je dodati i to da je direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve, gospodin Radovan Pilipović, u komentarima koji prate tekst gospodina Mišine, takođe pokazao sklonost bavljenju književnom kritikom, te u mojim stihovima pronašao dokaz da ja „drešim gaće za ustaše", o čemu je pravovremeno obavijestio i moga oca.

NOĆ VJEŠTICA

Ovdje dolazimo do toga zašto smatram da je pismo gospodina Mišine važnije i od moga oca, i od mene, ponajviše od moje poezije, a tiče se svih nas. Govorimo ovdje o direktoru jedne državne institucije koji javno, i u ime te institucije, komentariše žensko tijelo i pritom koristi srednjovjekovni jezik obilježavanja tog tijela, jezik koji je nekada te iste žene vodio na lomaču (što bi on, kao istoričar, trebao znati).

To što gospodin Mišina danas nema način da mene javno spali u bukvalnom smislu, ne znači da treba da ignorišemo činjenicu da je njegov jezik jezik javnog spaljivanja. Zločini koji su se vijekovima činili protiv Drugoga, onoga što je viđeno kao neprirodno i tuđe, varvarsko, nisu se dogodili odjednom, u nekakvom somnambulističkom društvu koje je na trenutak zatvorilo oči, već su proizvod konteksta koji je zadojen jezikom mržnje i obilježavanja.

Jezik, koji mi već tradicionalno ignorišemo kao da je njegova funkcija isključivo komunikativna i kao da on nema nikakve veze sa društvom koje na njemu razmišlja, govori, radi, voli, i mrzi, taj je jezik vrsta atmosfere u kojoj su se postigli optimalni uslovi za rast mizoginije, od književnog kritičara koji me pipao jednom ispod stola, do onih koji danas siluju maloljetnice, kao i onih koji, u evropskim sudnicama, te silovatelje puštaju na slobodu.

Treba uložiti napor da se ta veza između seksističkog jezika i seksističkih sudija ignoriše. I treba biti ili glup ili licemjeran da se mnogobrojni slučajevi nasilja nad ženama, slučajevi čiji broj raste svaki dan, okarakterišu kao specifične, pojedinačne, nepovezane epizode koje nemaju nikakve veze sa društvom u kojem su se desile, ili kontekstom u kojem nikome ne smeta to što sintagma „ženska glava" ima negativne konotacije.

Ukoliko je danas u Srbiji moguće da direktor institucije koja se zove Muzej žrtava genocida javno povezuje jednu ženu sa vješticama, zbog njene poezije, a da se na to ne odgovori, onda smo saučesnici/e u kreiranju konteksta koji ženama govori da ćute, da se lijepo izražavaju, da ne ukrašavaju svoje tijelo, da budu pokorne, i da, kao kćeri-pjesnikinje, kćeri-pravnice, kćeri-doktorice, kćeri-političarke, poštujemo očeve svoje, na zemlji i na nebu, tako što ćemo si začepiti usta i ćutati o našem iskustvu.

Ukoliko odlučimo da ignorišemo sve ovo kao prosto bulažnjenje jednog iznerviranog i neobavještenog starca, onda šaljemo poruku da je danas u Srbiji, u 21. vijeku, normalno žene zvati blasfemičnim vješticama. Ukoliko prihvatimo ovaj jezik, onda nemojmo biti licemjeri, i nemojmo se čuditi ako, kroz koju godinu, opravdani jezikom mržnje koji emituju institucije, muškarci te iste vještice istuku, siluju ili ubiju. Jer nasilje se ne rađa u šakama, nego u idejama.

Šake su samo fizički produžetak nasilnih ideja koje su započeli oni koji šake ne koriste, pa ih onda lijepo mogu i oprati od događaja koji su njihove ideje inspirisale. Ja ovdje ne pozivam na cenzuru gospodina Mišine, koji je htio, zapravo, cenzurisati i očistiti moju poeziju. Ja pozivam na odgovor njegovom jeziku.

Našim ćutanjem mi učestvujemo u tom pranju ruku. Ćutanje je politički stav, jednako ideološki koliko i protest od stotinu hiljada ljudi.

Ćutanje je zalijevanje posađenog jezika mržnje. Ćutanje je, naposlijetku, izbor privilegovanih koji će vrlo brzo zahtijevati da se ta tišina prekine u trenutku kada oni sami, ili demografska grupa kojoj pripadaju, budu dovedeni u istu situaciju.

Mnogi su mi rekli, dobronamjerno, „ma pusti budalu". Ali moje nije da puštam budale, nisam ja nikakva cirkuska šaptačica budalama, pa da ih onda puštam, kao da ih držim u kakvom kavezu i ne dozvoljavam im da budale. Ovo nisu budale. Ovo su stotine glasnogovornika mržnje koji podstiču diskriminaciju svega što ne osnažuje njihov krhki kleropatrijarhalni identitet. Ovo je društvo u kojem je jedan dečko pretučen jer je nosio torbu pogrešne boje.

Ovo je društvo u kojem je moja prijateljica pretučena jer je sjedila u kafiću sa svojom djevojkom. Ovo je društvo u kojem kritikujemo silovane djevojčice da nisu dovoljno dobre žrtve. Ovo je društvo u kojem će se jezik koji implicitno opravdava ovo nasilje širiti poput dima, a mi ćemo reći „ma pusti budalu".

Društvo koje pušta budale ne treba da se žali ako budale njime vladaju.

Moram priznati da, kao književnog lika, ja razumijem gospodina Veljka Đurića Mišinu. On je do srži dosljedan kontekstu koji ga je napisao. Razumijem da su takvi kao on dugo djelovali i progovarali u društvu koje im je dalo prostor i podršku, da su se uljuljkali u atmosferi koja ih kao takve i pretpostavlja.

Međutim, sada su naletjeli na jednu tvrdoglavu „žensku glavu", čiji deda - žrtva istih zločina koje bi taj muzej trebalo da predstavlja - nije u jedanaestoj godini preživio koncentracioni logor kako bi mu unuka bila krhka mala kćer-pjesnikinja koja ćuti i pušta budale. Reagujem na nečiju malu glupost, jer male gluposti rastu i stasavaju u velike u društvima koje im to dopušta.

Reagujem zato što me je, ne zna to gospodin Mišina, odgojio i Danilo Kiš, i jer mi se njegovo „zašto niko ne reaguje?!" urezalo u svijest građanke, jednako kao što su mi se njegove knjige urezale u literarnu svijest.

Reagujem javno jer ne mislim više puštati budale, ne zato što se radi o meni, već zato što se radi o jeziku našeg društva i njegovim „direktorima".

Ja nisam žrtva silovanja, niti žrtva nasilja, niti na bilo koji način izjednačavam iskustvo tih žrtava sa mojim. Ono što, međutim, radim jeste objelodanjivanje jezika označavanja Drugog u javnom prostoru. I to radim kao vještica, a ne kao žrtva.

Ovim pismom, dakle, javno revindikujem termin vještica, oduzimam ga gospodinu Mišini i kleropatrijarhatu, i prisvajam kao simbol ženske moći i samostalnosti.

Pozivam, takođe, sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju. Iako naše metle, nažalost, ne mogu letjeti, one svakako mogu da pometu nazadne, i nasilne, ostatke fašizma i mizoginije u svim njihovim oblicima.

Sarajevo, novembar 2019.

Preuzeto sa: danas.rs

]]>
Fri, 6 Dec 2019 11:54:10 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6605/Danas+kada+postajem+vje%C5%A1tica
Aktiv br. 2: Suspenzije historizacije http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6596/Aktiv+br.+2%3A+Suspenzije+historizacije.html Osnovna funkcija marksizma i mjesto njegove artikulacije je klasna borba. Marksističke kategorije se ne iscrpljuju i eventualno postaju analitički neoperabilne zbog čudnovatog nestanka unutrašnje koherentnosti već bivaju non-stop diskreditirane u klasnoj borbi.

Arsenal metoda na raspolaganju pri odbacivanju i osporavanju marksizma kao eksplanatorne paradigme i političkog programa kao glavnu strategiju koristi suspenziju historizacije. Ovisno o metodi, režimu prostora u kojem se metoda primjenjuje, od specifične akademske discipline do dnevnopolitičkih efemeralija, i intenzitetu prepoznate opasnosti koja vreba s lijeva, suspenzije historizacije se razlikuju. Razlike se pojavljuju zbog perspektiva iz kojih se suspenzija formira i historijskih efekata koji se žele postići, tj. korištenja efekata neutralizacije, diskvalifikacije i demonizacije marksizma u konkretnim klasnim i materijalnim interesima koji ovise o historijskim konjunkturama bez obzira bio agent operacije svjestan ili nesvjestan tih interesa, htio im služiti ili ne. Bez obzira na razlike, rezultati koji se manifestiraju u dismisivnim etiketama ne variraju previše. Uvijek su u optjecaju redukcionizam, dogmatizam, totalitarizam, netolerancija, nesnošljivost. Ono što im je zajedničko je upućivanje ili aludiranje na suženost i ograničenost perspektive, bilo političke bilo epistemološke. Ono što ta suženost i ograničenost zapravo sugeriraju, a vidljivo je u formalnim mehanizmima svih varijanti suspenzija historizacije, je politička i epistemološka manjkavost marksizma za razumijevanje i upravljanje onim društvenim poljima i entitetima čija reprodukcija ne spada pod uvjete ljudske prakse, tj. nije svodiva na historijske uvjete svog nastanka već djelomično nastanjuje i metafizički svod.

 

Sagledajmo metafizički svod iz specifične tranzicijske perspektive kroz više nivoa, od akademskog do kulturno-političkog, ali sa sličnim nezanemarivim efektima na život masa, tako da se suspenzije historizacije opipljivije izlože. Taj svod nastanjuje i ekonomija uokvirena premisama neoklasične ekonomike čiji fiktivni, ali ne i neoperabilni status joj priskrbljuju logiku lišenu političkog antagonizma. Također, tu je i Nacija koja kao ahistorijski entitet osigurava provedbu privatizacije kao nepolitičkog pitanja. Nadalje, naknadna historizacija Nacije iz liberalne perspektive kao specifičan oblik polovične, suspendirane historizacije, ne omogućuje repolitizaciju provedene privatizacije već ju može samo artikulirati iz pravne perspektive, podijeliti na legalni i ilegalni dio i na detekciju korupcije. Na taj način se formira Pravo kao još jedan metafizički, ahistorijski entitet nepodložan politizaciji čiji efekti u svakodnevnom političkom životu nisu ništa manje pogubni od onih koje je proizvodila Nacija dok je zauzimala slično mjesto. Zaokruživanje svoda iziskuje i spominjanje Morala kao oruđa historiografskog revizionizma u svrhu suspenzije historizacije. Otkrivanje jama punih kostiju i spisa u arhivama tajnih službi realsocijalističkih zemalja i uspostava linije kontinuiteta između Marxovih spisa i likvidacija nije historijska operacija iako se bazira na otkrivanju historijskih činjenica. Nije historijska operacija jer joj osnovna premisa da se klasna borba odvija između s jedne strane ljudi koji su slučajno u jednom trenutku istovremeno čitali klasike marksizma i imali oružje rukama i s druge strane univerzalnog Morala.

Diskreditacija marksizma u klasnoj borbi

Klasna borba je u povijesti marksizma uvijek bila drugo ime za historizaciju. Ono što se događa u strategijama suspenzije historizacije izbjegavanje je artikulacije socijalnih odnosa kao klasnih. Osim maskiranja i mistificiranja socijalnih odnosa strategija za cilj ima i uspostavu ahistorijskog neutralnog prostora koji bi trebao služiti kao pravedni ring za okršaj marksizma i apologetskih teorija kapitalizma. Da slučajno ne izostane i ironija rezultat se prikazuje dominantno u formuli - povijest je pokazala da marksizam ne uspijeva kao teorija nadmašiti liberalizam ili slične apologetske inačice. Kao da se radi o tome da Lenjin i Milton Friedman raspravljaju u televizijskom studiju, te na kraju zbog superiornije argumentacije Friedman uspijeva uvjeriti inače nevine gledatelje i izaći iz studija kao historijski pobjednik i što je još važnije kao opozivatelj historije kao takve. Uz argumentacijsku manjkavost Lenjinu odmažu Gulag i Crveni Kmeri dok Friedmanu baš i ne odmažu Pinochet, imperijalistički ratovi i polumilijunski pokolj članova komunističke partije Indonezije uz nezanemarivu asistenciju jednog od donositelja demokracije u naše socijalizmom i ratom degenerirane krajeve, Richarda Holbrooka. Dakle, diskreditacije marksizma se kroz suspenziju historizacije vrše na više nivoa, ovisno o historijskom statusu marksizma kao prijetnje i konkretnim ciljevima koji se u konkretnom trenutku trebaju postići, te specifičnom stadiju u ciklusu kapitalističke akumulacije. Ključno je da se suspenzija ne događa samo u ‘polju ideja' već se suspendira i historijska uvjetovanost okvira u kojem se bori i raspravlja. Primjerice, da se zadržimo u akademskom polju, rasprava između marksističkog ekonomista i neoklasičnog ekonomista nije rasprava u neutralnom akademskom prostoru, ne radi se o raspravi poput one između recimo, hermeneutičara i strukturalista unutar književne teorije. Iako akademsko polje nije neutralno ni samom svojom formacijom kao ni bilo koja druga socijalna institucija ovdje se radi o nečemu što prelazi granice akademskog polja, o objektima van polja koji se u tom polju proučavaju. Za razliku od marksističkog ekonomista koji se nalazi u posve nezavidnoj poziciji njegov neoklasični kolega se nalazi u epistemološki puno pogodnijoj situaciji za dokazivanje ispravnosti svoje teorije. On se gotovo nalazi u self-fulfilling prophecy situaciji. Akademska istraživanja često završavaju kao mehanizmi ekonomskog upravljanja i kao poslovni modeli tržišnih subjekata. Neoklasični akademski teoremi nisu podložni valorizaciji temeljenoj na konceptu adekvacije s objektom analize, naprotiv, oni su performativni, oni proizvode objekt analize.(1) Također, takav tip teoretizacije omogućen reprodukcijom kapitalističkog sistema proizvodnje predviđa i osim drukčijih kriterija uspješnosti i drukčiji tip valorizacije u akademskim debatama. Brisanje klasne borbe kao fundamentalne okosnice suvremenog načina proizvodnje omogućuje postojanje nepolitičkih kriterija uspješnosti određenih ekonomskih modela. Rast nezaposlenosti ili stvaranje jaza između rasta produktivnosti i rasta dohodaka radnika tretira se kao sitna greška u sistemu koja će se uslijed daljnjeg djelovanja sistema popraviti sama od sebe jer sistem funkcionira kao nenadmašni alokator oskudnih resursa. Radi se o tome da ‘pogreške' u alokaciji oskudnih resursa nisu rezultat manjkavosti određenih mehanizama u sistemu koje se daju korigirati već rezultat klasne borbe. Kad se radi o zadnjih trideset godina ekonomske povijesti riječ je o klasnoj ofenzivi odozgo. Kao što ističe David Harvey u nekoliko svojih knjiga, prvenstveno u A Brief History of Neoliberalism, ono što se događa jest proces restauracije klasne moći koja je bila poljuljana u periodu kejnzijanske države blagostanja. Ne radi se o čistom voluntarističkom hiru vladajućih klasa već o konkretnom akumulacijskom problemu apsorpcije viška kapitala koji nije mogao biti riješen u tadašnjoj specifičnoj konfiguraciji proizvodnih odnosa.

 

Akademizacija i kulturalizacija ljevice

Situacija suspenzije historizacije u akademskom polju je naglašena jer je to jedino mjesto u trenutnoj historijskoj konjunkturi gdje marksizam nije potpuno delegitimiziran kao eksplanatorna matrica. Razlog tome nije višak tolerancije svojstven visoko intelektualnom polju ili neka slična mistifikacija akademskog prostora već specifičan dvadesetostoljetni trajektorij odnosa marksističke analize i masovnog radničkog pokreta.(2) Trajektorij koji se sastoji u postepenom udaljavanju marksističke teorije od konkretne radničke borbe nije efekt inherentnih deficita marksizma kao takvog već je efekt klasne borbe koja uključuje i strateške pogreške marksizma kao direktnog participanta u klasnoj borbi. Jer osnovna funkcija marksizma i mjesto njegove artikulacije je klasna borba. Marksističke kategorije se ne iscrpljuju i eventualno postaju analitički neoperabilne zbog čudnovatog nestanka unutrašnje koherentnosti već bivaju non-stop diskreditirane u klasnoj borbi. To ne znači da su sve marksističke koncepcije neminovno analitički točne već da se one ne testiraju samo u ahistorijskom akademskom prostoru već u direktnoj klasnoj borbi kroz mobilizaciju radnika. A mobilizacija se ne odvija u glatkom prostoru i njena uspješnost ne ovisi o ispravnosti i propisnoj artikulaciji koncepcije, te efikasnosti receptorskih aparata. Glatkoća se permanentno eliminira konkretnim materijalnim interesima kapitala i uz pomoć apologetskih teorija i postojećih socijalnih institucija. Ono što neprestano treba imati na umu jest da sud o iscrpljenosti marksističkog kategorijalnog aparata nikad nije neutralna teorijska dijagnoza već iskaz instrumentaliziran u klasnoj borbi.

 

Ovakva forma suspenzije historizacije nas dovodi do diskvalifikacija marksizma s nominalno lijevih pozicija. Suspenzija koja se koristi u diskvalifikaciji s lijevih pozicija uobičajeno se temelji na dvije dijagnoze: 1) nemogućnost nastanka adekvatnih organizacijskih formi koje bi proizlazile iz marksističkih postavki a dokaz tome je povijest SSSR-a i drugih realsocijalističkih država; 2) suvremeni kapitalizam se toliko promijenio pojavom nematerijalnog rada i rastućom važnošću kulturne proizvodnje da osnovne marksističke kategorije jednostavno više nisu adekvatne i produktivne. Postoji i treća, koju zastupaju primjerice Badiou i Rancière. Oni tvrde da kapitalizam i njegova analiza za ljevicu uopće više nisu važni. Ova čudna dijagnoza i njena još čudnija popularnost svoju čudnovatost duguju nerazjašnjenim sporovima o subjektu emancipacije na francuskoj ljevici iz šezdesetih i sedamdesetih koji su uvjetovani rigidnošću francuske komunističke partije i specifičnih efekata pobune iz ‘68. Ono što je zanimljivo jest da teorije proizašle iz takvog uskog historijsko-geografskog okvira zbog specifične povijesti akademizacije i kulturalizacije ljevice danas nakon četrdeset godina drmaju globalnim tržištem lijevih ideja. Za razliku od Badioua i Rancièrea kod kojih se radi o apsolutnoj suspenziji historizacije, osim ako se ne radi o egzemplarima subjektivacije kao što su rijetki veliki Događaji ili radničko pisanje poezije, dvije prethodne dijagnoze pretpostavljaju određene historijske teze. No, i ta historičnost je utemeljena na suspenziji historije.

Uvijek historizirajte!

Ukratko, prva teza pretpostavlja da je primjerice Oktobarska Revolucija direktan i autentičan nastavak marksističke kritike kapitalizma po modelu koncept-izvedba, da su svi kasniji problemi povezani s tom autentičnošću i da je historijski dokazano da to nije odgovarajući model. Zaboravlja se pritom situacija u Sovjetskom savezu nakon izborene vlasti i građanskog rata. Država potpuno ekonomski devastirana, ogromna većina stanovništva je nepismeno seljaštvo, konstantni neizdrživi geopolitički pritisci i izostanak strateški ukalkuliranih revolucija u zapadnoj Evropi, ponajviše u Njemačkoj. Ne radi se o tome da u Sovjetskom savezu nije bilo grešaka, već da se njegova (ne)uspješnost ne promatra iz perspektive adekvacije s kanonskim tekstovima marksizma i posljedično njihove neuporabljivosti, već kroz analizu konkretne historijske situacije kako je ponavljao Lenjin. Druga teza počiva na detekciji fundamentalnih promjena u suvremenom kapitalizmu. Da ne ulazimo sad u promašenosti tih detekcija, pogotovo iz perspektive trenutne globalne ekonomske krize, dostatno je za ovu svrhu samo naglasiti jedan od osnovnih aksioma marksizma. Objekt marksističke analize je kapitalizam koji se zbog specifičnih mehanizama svoje reprodukcije prisiljen stalno mijenjati osim u fundamentu da ga generira odnos dviju klasa - onih koji posjeduju sredstava za proizvodnju i onih koji ne posjeduju. Kao što glasi jedan od najpoznatijih pasusa iz Komunističkog manifesta koji se danas uglavnom citira folklorno da bi se ukazalo kako je Marx predvidio ‘dinamičnost' današnjeg kapitalizma: ‘Buržoazija ne može postojati a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije no što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.'

Suspenzija historizacije je glavno ideološko oruđe u borbi protiv marksizma. To ne znači da je historizacija identična s marksizmom. Kao što je već naglašeno, historizacija je drugo ime za artikulaciju klasne borbe i kao takva ona je neminovno polazište svake analize i djelovanja. Bez historizacije stvari ostaju mistične i kao takve su oruđa u rukama protivnika. Vjerojatno najbolji marksistički pedagoški savjet za svakog tko se želi politički aktivirati poznata je parola Fredrica Jamesona: Uvijek historizirajte!

Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Tue, 19 Nov 2019 09:42:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6596/Aktiv+br.+2%3A+Suspenzije+historizacije
Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6591/Paradoks+nepla%C4%87enog+umjetni%C4%8Dkog+rada%3A+ljubav+u+ritmu+eksploatacije.html Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima. „Radi ono što voliš, voli ono što radiš" - ima li boljeg opisa klopke u kojoj se nalazi suvremeno radništvo u umjetničkom polju od ove popularne doktrine? Od praskozorja umjetnosti kao institucionalizirane prakse u Europi 18. stoljeća, umjetnički je rad bio uspostavljen kao izvanjski radu, egzistirajući u zasebnoj autonomnoj sferi umjetnosti. Ovome ćemo se ubrzo vratiti.   Međutim, radi se o frazi koja je također dio neoliberalnog rječnika. U aktualnoj neoliberalnoj eri, u kojoj se svaku osobu promatra kao tržišnog aktera, i svako polje djelovanja kao tržište, nevidljivi rad umjetnosti kao rad ljubavi još je više dobio na važnosti. Neoliberalna racionalnost zamijenila je identitet radnika u umjetnosti za poduzeće na vlastiti pogon. Što više radimo ono što volimo i volimo ono što radimo, neminovno nam slijedi veći uspjeh. U tom smislu, neoliberalno propovijedanje slobode samoizražavanja koincidiralo je s poimanjem umjetnosti kao rada iz ljubavi.  
 
Zanemariv postotak umjetnika uspijeva zaraditi za život, dok je većina umjetnika potisnuta u sferu onoga što kritičar umjetnosti Gregory Sholette naziva „tamnom tvari"

 

No, kako napominje Miya Tokumitsu, doktrina radi ono što voliš „čini opasno nevidljivim većinu rada" te je nanijela „veliku štetu profesijama koje navodno slavi".[1] Ne nalazimo samo u umjetnosti, nego i u akademskom polju, zapanjujući broj sljedbenika doktrine radi ono što voliš, koji investiraju, ili bolje rečeno, zadužuju se kako bi se mogli odazvati svom istinskom pozivu. „Nagrada za odaziv tom višem cilju", izvještava Tokumitsu, „akademsko je tržište rada na kojem je 41 posto američkih fakultetskih radnika zaposleno kao pomoćno osoblje - instruktori koji rade na ugovor i uglavnom imaju vrlo niska primanja, bez beneficija, ureda, sigurnosti na poslu te dugoročnih uloga u školama u kojima rade".[2] Slične statistike oduzimaju sjaj i ideji blistave karijere u umjetnosti. Kao što BFAMFAPhD kolektiv potanko opisuje u Artists Report Back, u SAD-u se 120,000 dolara troši na diplome u polju umjetnosti, no tek 10% diplomanata umjetnosti primarno zarađuje kroz umjetnost.[3] Kao što ćemo vidjeti, stapanje osobnog identiteta sa zaposlenjem obilježje je umjetničke profesije. Tokumitsu na primjeru akademskog svijeta prikazuje devastirajući utjecaj doktrine voli ono što radiš na njezine akademske sljedbenike, te zaključuje da je to i jedan od razloga „zašto toliko fakultetskog osoblja ponosno lijeve provenijencije začuđujuće šuti o radnim uvjetima svojih kolega".[4] Sličan fenomen nalazimo i u umjetničkoj sferi, gdje zanemariv postotak umjetnika uspijeva zaraditi za život, dok je većina umjetnika potisnuta u sferu onoga što kritičar umjetnosti Gregory Sholette naziva „tamnom tvari".[5] No ipak, unatoč tome što imaju sve manje novca, radnici i radnice u umjetničkom polju ne vole o tome govoriti. Uzroci takvih okolnosti ne leže tek u upornom percipiranju umjetnosti kao rada iz ljubavi, nego i u jednako štetnom uvjerenju da je umjetnost iznimni oblik rada koji posjeduje gotovo mitske kvalitete. Dakle, okrenimo se onima koji žive u ovom uvjerenju i ljubiteljima umjetnosti, kako bismo razmotrili na koji način iznimni status umjetničkog rada utječe na izostanak novčane naknade u umjetničkom polju.   Umjetnost kakvu poznajemo danas, odnosno sistem estetičkih praksi i diskurs o estetici, utemeljena je kao autonomna sfera kulturne proizvodnje u buržoaskom društvu 18. stoljeća. Autonomija umjetnosti, kao ideja neovisnosti umjetnosti o društvu, zato je još uvijek strukturni modus postojanja i organizacije estetskih praksi. No, odvajanje društvenih sfera, karakteristično za buržoasko društvo i uspon kapitalizma, ustvari organizira ovu relativnu autonomiju kulturne proizvodnje, uspostavljajući umjetničke prakse kao specijaliziranu profesiju.   Ipak, umjetnički rad uglavnom se tumači kao nešto drugo naspram ostalih vrsta rada u kapitalizmu. Nekoliko je pretpostavki o umjetničkom radu imalo velikog odjeka od uspostave institucije umjetnosti. Temeljnu pretpostavku iznio je njemački filozof Immanuel Kant, koji je u Kritici rasudne moći (1790) uspostavio razlikovanje između umjetnosti i rada, tvrdeći da umjetnost ne bi trebala biti podložna remuneraciji ako želi biti slobodna.[6] Odnosno, kao što je Theodor Adorno ironično primijetio, „[u]mjetničko djelo podržava sentiment kojega ideologija u pravilu uskraćuje: rad je [suprotno od umjetnosti] ponižavajući."[7] Iz ovoga proizlazi prvi paradoks. Iako je umjetnički rad kao specijalizirana profesija nužna posljedica podjele rada u kapitalističkim društvima, on istovremeno pripada autonomnoj sferi umjetnosti kao zasebnom polju slobodne ljudske aktivnosti, udaljenom od preokupacija svakodnevnog života. Iz toga slijedi da se umjetnički rad ne smatra radom jer je riječ o poduhvatu koji donosi ispunjenje. Drugim riječima, umjetnost koja je u kapitalizmu konstituirana kao iznimna praksa kreativnih pojedinaca, pozicionira umjetnički rad s onu stranu ograničenja egzistencijalne održivosti.   Nadalje, autonomna umjetnost, kao sfera u kojoj kapitalistički zakoni navodno nisu na djelu, te su umjetnici i umjetnice njezini jedini vladari, proizvodi daljnje komplikacije koje utječu na izostanak plaćanja njihova rada. Ova je kontradikcija utjelovljena u poimanju umjetničke vrijednosti koja se odnosi na predmet, umjetničko djelo, a ne na aktivnost, umjetnički rad. Pokušat ću izvesti poantu postavljajući sljedeće pitanje: O čemu govorimo kada govorimo o umjetničkom djelu? Iako nam rječnici engleskog jezika kažu da je umjetničko djelo predmet, određeni dio kreativnog rada u sferi umjetnosti ili nešto napravljeno na vješt način, proizvod koji pruža estetsko zadovoljstvo - rječničke definicije ne spominju rad, tj. konkretni radni proces. Naravno da ne, mogli biste reći, jer umjetnost nije rad, umjetnost je proizvod misterioznog kreativnog procesa koji se ne može nazivati radom.

Prestiž i percepcija iznimnosti umjetničkog rada obično zasjenjuju nepravdu prekarnog i često neplaćenog rada koji održava umjetnost kao instituciju
Nisu svi sposobni stvarati umjetnost. Drugim riječima, umjetničko djelo rezultat je umjetničkog genija ili talenta utjelovljenog u umjetniku.   No, moj je cilj osporiti ovakvo poimanje tvrdnjom da je umjetnost rad. Umjetničkim radom smatram čin rada unutar javno ili privatno financiranog neprofitnog sektora umjetničke proizvodnje. Između ostalog, to uključuje sljedeće vrste rada: proizvodnju umjetničkog djela, osiguravanje i administriranje financijskih sredstava te autorskih prava, istraživački rad, umjetničke suradnje, javne izložbe i promociju, kao i mnoge druge zadatke koje se uglavnom ne uvažava ili su nevidljivi. Moja argumentacija nije motivirana teorijskom ili filozofskom kontemplacijom o umjetničkom djelu i njegovoj vrijednosti, već istraživanjem stvarnih radnih uvjeta i odnosa koji dovode do stvaranja umjetničkog djela te naknade za umjetnički rad. Drugim riječima, dok ideje o post-radnom društvu naginju glorifikaciji nenormativnih aspekata života i rada umjetnika i umjetnica, generirajući potencijalne scenarije razvoja budućih događaja, moja je argumentacija usredotočena na pragmatičnost aktualnog trenutka, kao i na potencijalne strategije djelovanja.   Uobičajeno razmišljanje i konvencionalna akademska istraživanja, kao i mjere kulturnih politika koje se odnose na umjetnički rad, u pravilu ga odvajaju od ostalih oblika rada te ga smatraju posebnim, distinktivnim ili iznimnim. Prema mojem razumijevanju, upravo u tome leži ključna kontradikcija neplaćenog umjetničkog rada: iako institucija umjetnosti osigurava relativnu autonomiju umjetnika u odabiru parametara njihova rada kao specijalizirane profesije, omogućavajući kritiku društvenog poretka, ona također njeguje sistem eksploatacije kojega karakterizira neredovitost i nesigurnost zaposlenja, te nejednakost u visini naknade. Prestiž i percepcija iznimnosti umjetničkog rada obično zasjenjuju nepravdu prekarnog i često neplaćenog rada koji održava umjetnost kao instituciju. Umjetnička iznimnost i autonomija stoga promiču doktrinu radi ono što voliš. Kako s obzirom na to pomiriti ovu kontradikciju? Kako dekonstruirati iznimnost umjetnosti kao opravdanje neplaćanja rada umjetnika?   Moja se intervencija temelji na teorijama koje su razvijene u kontekstu međunarodne kampanje Nadnice za kućanski rad iz 1970-ih, predvođene marksističkim feministkinjama[8]. Predlažem razmatranje ove teme kroz upadljivo feminističku perspektivu, povezujući neplaćeni umjetnički rad s neplaćenim feminiziranim kućanskim radom i percepcijom kućanskog rada kao inherentne aspiracije ženskog subjekta, koja omogućava da taj rad bude neplaćen. Drugim riječima, koristim feminističku analizu neplaćenog kućanskog rada kao heuristički princip kako bih uspostavila paralele između neplaćenog kućanskog i neplaćenog umjetničkog rada, te analizirala sisteme i politike umjetničkog svijeta, koji su konstruirani u svrhu eksploatacije radnika i radnica u umjetnosti. Moje istraživanje stoga otkriva kako iznimnost umjetničkog rada proizvodi efekte slične onima koje proizvodi iznimnost kućanskog rada.   Korelacija između neplaćenog kućanskog rada i umjetničkog rada ogleda se u njihovoj društvenoj nevidljivosti. Konkretno, ova je nevidljivost utemeljena u uvjerenju da je esencija kućanskog, kao i umjetničkog rada, inherentna ženi, odnosno umjetniku ili umjetnici. „Neplaćenost koja karakterizira kućanski rad," tvrdi Silvia Federici, „bilo je najmoćnije oružje u osnaživanju uobičajene pretpostavke da kućanski rad nije rad, čime se žene onemogućavalo u borbi protiv iste."[9] Nadalje, transformacija kućanskog rada u potrebu i težnju inherentnu ženskoj osobnosti, učinila ga je nevidljivim do mjere da mnogi misle kako kućanski rad ne bi trebao biti plaćen, kao i da je taj rad zapravo čin ljubavi za kojega nadnica nije potrebna. Zahtjev za nadnicama za kućanski rad, po mišljenju Federici, stoga znači odbacivanje ideje da je kućanski rad izraz ženske prirode.
Korelacija između neplaćenog kućanskog rada i umjetničkog rada ogleda se u njihovoj društvenoj nevidljivosti, utemeljenoj u uvjerenju da je esencija kućanskog, kao i umjetničkog rada, inherentna ženi, odnosno umjetniku ili umjetnici
Razotkrivanje kućanskog rada kao rada, odnosno prokazivanje njegova statusa kao ne-rada i njegova reduciranja na urođenu žensku karakteristiku, iznimno su korisni za promišljanje i poimanje eksploatacije umjetničkog rada. Ove činjenice nude produktivni pristup redefiniciji umjetnika kao radnika te umjetničkog rada kao iznimnog rada.   Jednako kao što se kućanski rad konceptualizira kao „rad ljubavi", tako je i umjetnički rad rezultat umjetničke nadarenosti i urođene potrebe umjetnika za samoizražavanjem. Od povijesne pojave institucije umjetnosti, umjetničkom radu, ili točnije umjetnicima kao takvima, pripisivane su posebne karakteristike, baš kao što se umjetničko djelo smatra „neprocjenjivim", ali istovremeno i toliko skupocjenim da nadilazi ekonomsku racionalnost. Umjetnički talent ili kreativnost navodno je unutarnja težnja te urođena karakteristika kreativnog pojedinca, i stoga nije rad.   Međutim, kreativnost je neodređeni konstrukt. Kao što Daniel Allington pojašnjava u svojoj kritičkoj analizi kreativnosti, „kreativnost kao takva ne postoji" jer je kreativnost funkcija društvenih interakcija, a ne neko objektivno svojstvo.[10] Allingtonovim riječima, kreativnost „nije nešto što može biti prisutno ili izostati kod određenih ljudi, djela, tekstova, iskaza, itd. Nju je jedino moguće pripisati, što znači da je ona uvijek funkcija društvenih interakcija koje - često naknadno i uvijek provizorno - proizvode određene ljude, djela, tekstove, iskaze, itd. kao kreativne ili ne-kreativne".[11] Drugim riječima, kreativnost je rezultat društvenih odnosa.   Kao koncept, kreativnost se često izjednačava s idejom umjetničkog genija i odigrala je važnu ulogu u uspostavljanju institucije umjetnosti, kao i percepcije umjetnika kao genija ili iznimno kreativne osobe. Umjetnička djela, pripisivanje kreativnosti, kao i tvrdnje o kreativnosti određenih darovitih ili talentiranih pojedinaca i pojedinki vrše ključnu funkciju u instituciji umjetnosti te specifičnoj proizvodnji uvjerenja u umjetničku vrijednost. „Učiniti umjetnička djela magičnim predmetima," živopisno navodi Adorno, „znači da ljudi štuju vlastiti rad jer ga ne uspijevaju prepoznati kao takvog".[12] U ime ljubavi prema umjetnosti, da parafraziram feministički slogan,[13] radnice i radnici u umjetnosti često se odriču naknade za vlastiti rad. U tom pogledu, dekonstrukcija ideje kreativnosti kao urođenog umjetničkog talenta ili dara[14] ključna je na sličan način kao i prokazivanje feminine naravi kućanskog rada koje su poduzele marksističke feministkinje. Ove pretpostavljene urođene odlike žena i umjetnika te umjetnica održavaju uvjete neplaćenog rada.   Ukratko, prikrivanje rada proizvodi situaciju sličnu neplaćenom feminiziranom reproduktivnom radu utoliko što se umjetnički rad oslanja na kreativnost, definiranu kao urođenu potrebu za samoizražavanjem. Dakle, umjetnici mogu biti neplaćeni i sretni. Dok je plaćanje nadnice ono što bi umjetnika ili umjetnicu uvažilo kao radnika ili radnicu, izostanak naknade u tom pogledu čini umjetnički rad nevidljivim u kapitalizmu. Drugim riječima, ova usporedba otkriva kako iznimnost umjetničkog rada proizvodi slične efekte kao i iznimnost kućanskog rada.   Ipak, neki teoretičari i teoretičarke tvrde da je umjetnost dio sfere darivanja, i da stoga nema nikakve veze s tržištem i novcem.[15] Takva stajališta doprinose poricanju ekonomske utemeljenosti umjetnosti. Hans Abbing tvrdi da ona doprinose „iznimnosti ekonomije"[16] umjetnosti. Nadalje, u svojoj knjizi Art and Value (Umjetnost i vrijednost), Dave Beech tvrdi da je „umjetnost povezana s kapitalizmom, no da se ne konformira kapitalističkom načinu robne proizvodnje."[17] Problem s navedenim argumentom leži u činjenici da umjetnost smješta izvan kapitalističkih odnosa najamnog rada.
Umjetnička djela, pripisivanje kreativnosti, kao i tvrdnje o kreativnosti određenih darovitih ili talentiranih pojedinaca i pojedinki vrše ključnu funkciju u instituciji umjetnosti te specifičnoj proizvodnji uvjerenja u umjetničku vrijednost
Je li takva pozicija valjana? Konkretno, kakve posljedice imaju takve tvrdnje na plaćanje i vrijednost umjetničkog rada? Kakvu političku perspektivu u borbi protiv neplaćenog rada donose ovakva uvjerenja o iznimnosti ekonomije umjetnosti?   U kapitalističkom društvu ljudi rade kako bi zaradili za život.[18] Marxovim riječima, oni prodaju svoju sposobnost za rad, tj. svoju radnu snagu, kako bi platili troškove života. Drugačije rečeno, oni su strukturno uvjetovani najamnim radom. Kako je Kathi Weeks ustvrdila, „rad je osnovno sredstvo pomoću kojega su pojedinci integrirani ne samo u ekonomski sistem, nego i u društvene, političke i obiteljske modele kooperacije. Ideja da bi pojedinci trebali raditi, fundamentalna je za temeljni društveni ugovor."[19] Nadalje, Federici ističe kako „primati nadnicu znači biti dijelom društvenog ugovora", unatoč činjenici da pojedinac ne mora nužno voljeti rad koji obavlja. Najamni rad je ključna instanca kapitalističke ekonomije pod kojom je većini svjetske populacije dopušteno obitavati.[20] Što u tom slučaju za radne uvjete u umjetnosti znači isključiti umjetnički rad iz kapitalističkih odnosa?   Silvia Federici je 1975. godine, u vrijeme borbe za emancipaciju žena, sugerirala da bi revolucionarna taktika za oslobođenje žena u kapitalizmu trebala „uzeti nadnice za kućanski rad kao političku perspektivu", umjesto reduciranje zahtjeva na „određenu svotu novca".[21] Perspektiva nadnica za kućanski rad trebala je demistificirati kućanski rad kao prirodnu karakteristiku žena te ga učiniti vidljivim kao rad koji je ključan za kapitalističku akumulaciju. Stoga pitanje glasi ovako: postoji li mogućnost da politička perspektiva nadnica za radništvo u umjetnosti postane produktivan način za kolektivno promišljanje i borbu protiv nejednakih uvjeta rada u umjetnosti?   Recentne strategije radnika i radnica u umjetničkom polju SAD-a možda mogu ponuditi neke relevantne odgovore; konkretno, djelovanje umjetničkog kolektiva W.A.G.E. (Working Artists and the Greater Economy - Radnice i radnici u umjetnosti i šira ekonomija; akronim znači nadnica, op. ur.) iz New Yorka, koji je izložio praktičnu agendu za osiguravanje minimalnih naknada za radnike u umjetnosti, kreirajući tzv. W.A.G.E. certifikat.[22]   W.A.G.E. je započeo s djelovanjem 2008. godine u New Yorku kao neformalni kolektiv umjetnica i umjetnika, performerki i perfomera te nezavisnih kustosica i kustosa, koji su se okupili da bi raspravljali o svojim iskustvima neplaćenog rada u umjetnosti. Kako bi pažnju javnosti skrenuli na ekonomske nedaće radnica i radnika u umjetnosti, najprije su objavile_i womanifesto.[23] Iduća odlučujuća taktika bilo je demonstriranje prakse isplaćivanja niskih naknada ili njihova izostanka u umjetničkom polju kroz istraživanje koje je objelodanilo (ne)plaćanje u neprofitnim organizacijama koje se bave vizualnom i izvedbenom umjetnošću u New Yorku. Ne iznenađuje da je studija pokazala kako su između 2005. i 2010. godine naknade za umjetnike u prosjeku sačinjavale između 0.6 i 1.4 posto operativnih organizacijskih budžeta.[24]   Kao što se moglo očekivati, kolektiv je uznemirio širu kulturnu javnost, što je dovelo do toga da ga kustosi njujorškog New Museuma pozovu na suradnju kroz zajedničku izložbu pod naslovom Free (Besplatno). Ovakav je razvoj događaja mogao depolitizirati zahtjeve skupine za plaćenim umjetničkim radom, svodeći zahtjeve aktivista i aktivistkinja na umjetničko djelo. No, kolektiv je vrlo uspješno subvertirao tu prijetnju. W.A.G.E. je odbio ponudu da doprinese umjetničkim djelom te umjesto toga sugerirao da u izložbi sudjeluje kao pregovarač u određivanju iznosa za honorare umjetnika koji će u njoj participirati.
Ne iznenađuje da je studija pokazala kako su između 2005. i 2010. godine naknade za umjetnike u prosjeku sačinjavale između 0.6 i 1.4 posto operativnih organizacijskih budžeta neprofitnih organizacija koje se bave vizualnom i izvedbenom umjetnošću u New Yorku

Projekt je bio uspješan, motivirajući kolektiv da poradi na trajnijoj političkoj strategiji. Tako su 2011. godine osnovali vlastitu neprofitnu organizaciju, što im je omogućilo da i službeno uvedu program W.A.G.E. certifikata.[25]   Program W.A.G.E. certifikata akreditira neprofitne organizacije koje ispunjavaju ili premašuju standarde poštene naknade koje ova skupina postavlja. Unatoč činjenici da resursi koji stoje na raspolaganju neprofitnim umjetničkim organizacijama uvelike variraju te da umjetničke institucije mogu, ali i ne moraju imati pristup javnim sredstvima, W.A.G.E. je elegantno doskočio varirajućim budžetima umjetničkih institucija tako što je razvio gradacijski sistem minimalnih honorara za umjetnike, koji se baziraju na godišnjem operativnom budžetu organizacije.[26] Ovakav program predstavlja potencijalno organizacijsko oruđe u borbi kulturnog prekarijata za poštenu remuneraciju. Štoviše, budući da je eksploatacija umjetničkog rada globalni problem, taktika koju primjenjuje W.A.G.E. mogla bi poslužiti kao model kojega bi radništvo u umjetnosti moglo primijeniti i u drugim političkim kontekstima.   No još značajnije, neoliberalna racionalnost također je produbila eksploataciju u polju umjetničke proizvodnje jer njezina eksploatacija počiva na mistifikaciji umjetničkog rada. Točnije, neoliberalizam je (zlo)upotrijebio činjenicu da umjetnički rad često traži utemeljenje u ideji umjetničkog genija ili umjetničkih težnji, kao i pripadajuću realnost da su radnici i radnice u umjetničkom polju često voljni zanemariti eksploatativne radne uvjete „iz ljubavi prema umjetnosti". U tom se pogledu neoliberalno zagovaranje samoizražavanja poklapa s mistifikacijom umjetničkog rada i njezinim naglaskom na navodno iznimnim talentima i „ljubavi prema umjetnosti", koje se, u krajnjoj liniji, može promatrati kao oblik „ljudskog kapitala".[27] Radnike u umjetnosti tako se ne percipira kao radnike, već kao poduzetnike, ili čak poduzeća, uz pretpostavku da zarađuju za život posežući u vrela urođene beskonačne kreativnosti. Jačanje poduzetničkog duha i logike kompetitivnosti, koji se više ne odnose tek na ekonomske odnose, već na sve društvene odnose, dovelo je do suštinskog slabljenja, ako ne i destrukcije solidarnosti. Umjetnički rad stoga se nalazi na intersekciji s neoliberalnim mijenama konceptualnih i pravnih definicija radnih odnosa - mijenama koje su zasjenile radnički identitet putem ideje o „samozaposlenosti", i normalizirale socijalnu skrb koja se temelji na kompetitivnoj borbi.   Protuprijedlog kolektiva W.A.G.E. na ovakvo stanje stvari je dvojak. Zahtjev za remuneracijom umjetnika afirmira ekonomsku vrijednost umjetničkog rada. Također, time se odbacuje ideja iznimnosti umjetničkog rada. W.A.G.E. je svoj glavni argument u prilog plaćanju umjetničkog rada potkrijepio tvrdnjom da se „radikalni društveni ili politički potencijal umjetnosti, kao i umjetničkog rada, kompromitira njihovim robnim ili tržišnim statusom."[28] Kao što je izjavila glavna koordinatorica W.A.G.E.-a, Lise Soskolne, „umjetnički honorar nije nagrada".[29] Naknada za umjetnički rad proizlazi iz činjenice da se radi o „podizvođačkom radu."[30] Dakle, „umjetnički honorar [je] najbliže što se u ovom sektoru može nazvati nadnicom."[31]   Štoviše, stav je W.A.G.E.-a da umjetnički rad ne smije podleći fetišizmu iznimnosti jednom kada rad umjetnika ili umjetnice uđe u ekonomsku transakciju s umjetničkom organizacijom. Važnost političke borbe W.A.G.E.-a leži u činjenici da zahtijevanjem nadnice za umjetnički rad čini vidljivim ekonomski odnos, koji je prisutan svaki put kada radnik ili radnica u umjetnosti proizvede sadržaj za umjetničku organizaciju. Čak i ako smatramo da je umjetnička praksa osobna, intelektualna ili autonomna aktivnost, status onoga što proizvodimo mijenja se ako to postane dijelom robne razmjene s kulturnom institucijom. Stoga je ekonomska heteronomija umjetničkog rada, a ne njegova autonomija, očigledna. Zahtijevanje nadnica za umjetnički rad, baš kao i nadnica za kućanski rad, produktivna je politička strategija, napose u društvu koje je fundamentalno definirano nadnicom i podložno neoliberalnoj racionalnosti. Time se radništvu u umjetničkoj sferi omogućava da uspostavi političke saveze, odbacujući ideologiju iznimnosti te gradeći solidarnost.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Mon, 4 Nov 2019 10:44:47 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6591/Paradoks+nepla%C4%87enog+umjetni%C4%8Dkog+rada%3A+ljubav+u+ritmu+eksploatacije
Neoliberalna monarhija http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6585/Neoliberalna+monarhija.html Dok srpska opozicija i dalje ozbiljno kalkulira s bojkotom izbora, Aleksandar Vučić, ključnu posljedicu svoje vladavine, socijalnu bijedu, “rješava” ukazima samooktroiranog monarha. Oči teoretičara politike fokusirano pilje u uzorke političke krize koja trese Zapad, u poslednjoj epizodi baveći se ludorijama Borisa Džonsona, međutim, situacija u Srbiji nije nimalo neinteresantna za analitičko oko sokolovo. Razbijena politička vojska u vidu srpske partijske opozicije - iscrpevši sva "dostupna pravna sredstva" i uvidevši da aktuelna vlast (i pored svega) ima podršku zapadnih revizora - odlučila se za očajnički potez, praktično zapretivši samoubistvom. Zaoštravanje situacije u zemlji višemesečnim protestima nije donelo konkretne rezultate, kvazi-inkluzivni Sporazum sa narodom privoleo je premalo "naroda", dok je puter na glavi vodećih opozicionara nauljio vatru režimske propagande taman toliko da ne izađu previše iz svog standardnog kruga pristalica.

Kada se uz to doda narcizam sitnih političkih razlika i nedostatak suštinskog kontra-narativa režimu, jasno je da je kao jedina preostala "igra" ostala svojevrsna "blasfemija". Pretnja bojkotom redovnih republičkih parlamentarnih izbora 2020., tog praznika demokratije, konačno je privukla pažnju Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a, ali i, možda još važnije - starog, dobrog "međunarodnog faktora".

Učestvovanje - ili bolje reći statiranje - u još jednoj izbornoj trci pod uslovima objektivno beskrupulozno okupirane države i njenih institucija od strane SNS-a, opozicione stranke bi dodatno dotuklo, a istovremeno i relativizovalo njihove žalopojke o nelegitimnosti vlasti i kidnapovanoj državi. A da je država kidnapovana, u to nema nikakve sumnje. Aleksandar Vučić ne samo da je obesmislio trodelnu podelu na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, već je svoj autoritarizam doveo do vrhunaca užasa političke postmoderne. Državni provizorijum Srbija već duže vreme podseća na laboratoriju za testiranje inovacija političkog inženjeringa, međutim, stvari su otišle predaleko - do srednjeg veka. Naime, srpski predsednik praktično je zaigrao ulogu monarha na poluperiferiji kapitalističkog sistema, rešavajući probleme "naroda" direktno, bilo to prekrajajući zakone i procedure ili ih čak potpuno ignorišući. Odgovarajući na masovne proteste i pretnju bojkotom koji bi odjeknuo u svetskim medijima, Vučić je odlučio da uradi ono što opozicionari ne mogu, ali izgleda i ne umeju - zapuši mnogobrojne socijalne rupe koje su se razjapile pod njegovom sedmogodišnjom vladavinom.

Socijalna država - to sam ja

Iako je predsednik povremeno izigravao monarha i ranije, ove godine je svoju deus ex machina kampanju maksimalno intenzivirao. Prvo je u aprilu, u jeku protesta građana zaduženih u švajcarskim francima, došao pred ljude koji su kod suda štrajkovali glađu, i obećao im rešavanje problema. Nakon toga je praktično Vrhovnom kasacionom sudu (VKS) naredio da izmili iz rupe u koju se zavukao i konačno iznese, posle toliko godina, stav o ugovorima za kredite indeksirane u švajcarskim francima. VKS je to posle nekoliko dana i učinio, najvećim delom stajući na stranu građana, a nakon toga je Vlada donela lex specialis kojim se "švajcarcima" otpisuje 38 odsto duga. Međutim, država, tj. Vučić, ipak se obavezala da pokrije deo duga iz budžeta, čime je bankama koje bi, prema procenama pravnika, gubile sudske sporove sa klijentima nakon odluke VKS, uštedeo bar 120 miliona evra. Ipak, pobuna je ugušena, a na broju su ostali i institucionalni lihvari.

Vučić se u junu sastao i sa porodicom poginulog radnika u fabrici baruta Milan Blagojević-Namenska. I pored brojnih dokaza da odgovornost za pogibiju snosi rukovodstvo fabrike, slučaj dve godine zbog raznih opstrukcija nije stizao do optužnice. Međutim, posle sastanka sa Vučićem, tužilac je promptno reagovao, a porodica je odustala od štrajka glađu. Dva meseca kasnije, protestno gladovanje je prekinula i vlasnica Kanala 9, Maja Pavlović, jer je dobila "čvrste garancije" da će Vučić rešiti pritiske i probleme sa kojima se suočava njena televizija.

Idemo dalje. Stari i onemoćali vojni beskućnici koji su "privremeno" boravili u hotelu Bristol skoro tri decenije, mesecima su vodili rat sa Ministarstvom odbrane koje im je pretilo iseljenjem, jer hotel po ugovoru sa državom preuzima srpsko-arapska firma Beograd na vodi. Ministarstvo je stanarima isključilo grejanje, struju, ostavilo hotel neobezbeđen i bez protivpožarne zaštite, zbog čega su i oni započeli štrajk glađu, taj najautodestruktivniji vid otpora nepravdi koji je u Srbiji postao epidemska pojava. I dok je Ministarstvo odbrane tvrdilo da po zakonu oni nemaju pravo na trajni alternativni smeštaj, Vučić se pojavio, ubedio stanare da ne iznose detalje sa njihovog sastanka i obećao im da će njihove želje biti ispunjene.

Borba građana delova Srbije za zaštitu reka, a protiv izgradnje mini hidroelektrana, naišla je na ozbiljnu podršku u srpskoj javnosti u svim slojevima društva. Borci po srpskim planinskim selima nisu se libili da u borbi koriste svoja tela i gerilske metode protiv investitora. Barikade, straže, lanci na mostovima, tuče, bombe, zapaljene kuće radnika obezbeđenja - samo su neki od incidenata koji su zabeleženi na Staroj planini, žarištu borbe protiv MHE. Ipak, tek nakon što je Savez mesnih zajednica Stare planine početkom septembra proglasio vanredno stanje na toj planini zbog, kako je naveo, nepoštovanja zakona i Ustava, aktivirao se Vučić. Nekoliko nedelja kasnije sastao se sa predstavnicima pokreta i obećao, a šta drugo no hitno donošenje zabrane izgradnje MHE u zaštićenim područjima.

Pre samo nekoliko nedelja desio se i slučaj koji će ući u anale depresivne istorije srpskog radništva. Zaposlenik JKP Čistoća iz Kraljeva povredio se na radu i završio u komi, međutim, dok je ležao u nesvesnom stanju poslodavac mu je raskinuo ugovor, kako ne bi morao da snosi troškove. Slučaj je odjeknuo u medijima, ali vlasti se nisu oglašavale. Ipak, nekoliko dana kasnije, Vučiću se upalila lampica. Nije stigao u Kraljevo, ali jeste u kasnovečernju posetu radnicima JKP Čistoća u Beogradu - i počastio ih jogurtom i burekom.

"Vi radite užasno težak posao i srećan sam što vas imamo", rekao je Vučić radnicima koji su se zahvalili predsedniku koji je, kako su rekli, prvi koji ih je ikada posetio.

Zveckanje mandatima i zatvorenikova dilema

Vučićevo preuzimanje svih državnih ovlašćenja, a pre svega uloge socijalne države, jedan je od dva načina kako planira da uguši sve veće nezadovoljstvo njegovom vladavinom. Drugi je vabljenje opozicije da ipak izađe na izbore.

"Šetajte do mile volje, nijedan zahtev nikada neću da vam ispunim. Može i pet milona da vas se skupi", rekao je Vučić sredinom decembra prošle godine u jeku antivladinih protesta koji su, uprkos svim pokušajima opstrukcije, probili medijsku blokadu. Tako je po ovoj Vučićevoj nipodaštavajućoj izjavi pokret i dobio ime - "Jedan od pet miliona".

Međutim, danas, sa kamom bojkota nad glavom, odlučio je da spusti loptu znajući koliko je demokratski legitimitet i, samim tim, priznanje međunarodne zajednice, esencijalno za tekuće poslovno-partijske operacije i njegovo održanje na vlasti.

"Šta god hoćete, sve ćemo da prihvatimo. Mislim da je veoma važno da RTS ima mnogo bolji pristup nego što je imao 2012. Hoćete bolji? Evo svake nedelje zovite njihove predstavnike u te emisije, imate dve-tri emisije. Ljudi, učinite to, dajte im to, da ljudi vide tu mržnju", izjavio je prošli mesec srpski predsednik uz, naravno, standarnu porciju pasivno-agresivne patetike.

Ovom kvazi-konstruktivnom tonu predsednika prethodilo je nekoliko okruglih stolova na Fakultetu političkih nauka za kojim su sedeli predstavnici i vlasti i opozicije, a koje je organizovao i moderirao - Fond za otvoreno društvo. Simptomatično, razgovori su za društvo (i medije) van fakultetskog amfiteatra bili zatvoreni - uz Chatham House pravilo - a to je pravdano time da se postigne iskrenost dve suprotstavljene strane bez konfrontirajuće politizacije u javnosti. Nakon nekoliko neuspešnih sastanaka, opozicionari su, jedan po jedan, napuštali pregovore zbog čega je Brisel stvari preuzeo u svoje ruke, preselivši "dijalog" vlasti i opozicije u Skupštinu Srbije, gde bi oni trebalo da budu vođeni upravo pod patronatom EU.

Koliko je EU bitno da se izbori redovno održavaju, a time održi i legitimitet aktuelnog vršioca dužnosti vladara Srbije, svedoči i izjava predsedavajućeg Odbora EP za spoljne poslove Dejvida Mekalistera koji je ocenio da "eventualni bojkot predstojećih izbora u Srbiji ne bi doprineo jačanju demokratskih institucija". Inače, demokratske institucije u Srbiju sve pucaju od zdravlja. Naravno, pozicija EU, odnosno njenih najuticajnih članica, kristalno je jasna. Status Kosova konačno mora biti rešen, a tu žabu će narod progutati samo pod skramom propagandne žabokračine autoritativnog "bivšeg" nacionaliste. Takođe, taj neoliberalni monarh završava sve poslove rasprodaje i rentiranja ljudskih i materijalnih resursa globalnom kapitalu, a adekvatnog protivkandidata makar približne efikasnosti političko tržište još uvek nije izbacilo.

Zbog svega toga stanje u opoziciji je na ivici nervnog sloma. Svima u glavama pulsira zatvorenikova dilema. Iako su velikaši Saveza za Srbiju, najveće opozicione formacije, istakli da je bojkot neminovan, jer bilo kakvi ustupci u poboljšanju izbornih uslova, ako ih uopšte bude, dolaze prekasno, dobro je poznato da u Srbiji uvek postoji mogućnosti iznenadnog preletanja. Takođe, Pokret slobodnih građana koji vodi glumac Sergej Trifunović, i koji zbog njegove popularnosti skače iznad cenzusa, još uvek nije odlučio da prihvati politiku bojkota. Naravno, tu su i male stranke koje nisu na vlasti, ali sa režimom, recimo to tako, imaju kolegijalne odnose, kao što su LDP i LSV. Na desnici, kritični i prema vlasti i opoziciji, stoje DSS i Srpski patriotski savez bivšeg proslavljenog vaterpoliste Aleksandra Šapića. Sve ove partijice su spremne da iskoriste bojkot "krupnih" opozicionih riba i zagrabe svoj deo izbornog kolača. Tu je i nadolazeća ekstremno-desničarska partija Srpska desnica koju je vlast proizvela upravo u ovakve svrhe.

Cilj "prave" opozicije je da na izbore izađe zanemarljiv broj građana i(li) da cenzus pređu samo stranke koje su na vlasti čime bi se režim u očima (svetske) javnosti demontirao kao autoritaran i nedemokratski. Ako se to ne desi, opozicija će ostati na ledini tugaljivim očima posmatrajući kako režim halapljivo usisava svaki preostalić delić države.

Nervozu oko izbora jedino ne pokazuje pokret "Ne davimo Beograd" jer je on navikao da funkcioniše "odozdo" i van institucija, a u bojkotu vidi svoju šansu za širu mobilizaciju pristalica. NDB je predstavio i Deklaraciju o bojkotu izbora kojom je apelovao na građane da ne učestvuju na "lažiranim" izborima i da ne daju "privid legitimiteta institucijama" koje "pakuju reke u cevi, guše slobodne medije i izbacuju ljude iz njihovih domova". Ovo je ujedno bilo i jedino kakvo-takvo pominjanje socijalnih pitanja od strane opozicije koja se prevashodno bavi suptilnim analizama metodologije diktature i, naravno, razgraničenjem Kosova, ali i raz-graničenjem Vučića od samog sebe.

Milostivi vladar

Međutim, postavlja se pitanje, šta nakon bojkota ako on uopšte uspe? Očekivanje da će Vučić konačno prestati da iskače iz frižidera, da će se partijski vojnici povući iz institucija koje kontrolišu ili da će radnici u javnom sektoru odoleti pretnjama da ostanu bez posla, a novi fer i pošteni izbori konačno biti organizovani? To deluje realno kao istorijsko njet MMF-u i Svetskoj banci. Uostalom, da su izbori potpuno pošteni, pitanje je da li bi opozicija napravila dovoljno dobar rezultat da Vučića skine sa vlasti. Jer, šta ona - i resursno i politički - može da ponudi najsiromašnijim i najugroženijim građanima, a koji čine i najveći deo Srbije. Njeno biračko telo i dalje je dominantno srednja klasa, ona osiromašena koja puzi sve više na socijalnoj lestvici, ali koja i dalje ima dovoljno socijalnog kapitala i privilegija da se politički angažuje. A šta ćemo sa uniženim i poniženim koji po čitavoj Srbiji kliču ime Aleksandra Vučića, dok tegle vreće šećera, kantice ulja i kese sa paštetama, testeninom i belim hlebom na kojima piše "Budućnost u koju verujemo"? Šta ćemo sa partikularnim pobunama koje završe uz stisak ruke sa samooktroisanim monarhom? Šta ćemo sa radnicima koji su dezorganizovani i obespravljeni, atomizovani i bez naznake ozbiljnijeg sindikalnog organizovanja obezglavljeni, i koji samo žele da dođu kući, pogledaju malo jeftinog zabavnog sadržaja i legnu u krevet?

Da bi opozicija uopšte mogla da zagrabi u ovaj bazen - ne samo pristalica, već saboraca - mora potpuno da promeni narativ, i prilagodi ga današnjem vremenu. Revolucionarni zanos koji prate brojne izjave opozicionara mora da prati i politička retorika koja ne može da bude kozmetički drugačija od Vučićeve, već mora biti kontra njegovom neoliberalnom autoritarizmu. Pobogu, 2019. je godina, petooktobarske forice odavno ne prolaze. Istovremeno, kriza koja se bojkotom provocira mora biti propraćena ozbiljnim terenskim radom i konkretnim političkim akcijama koje će živcirati neuralgične tačke pokvarenog sistema, a građane ohrabrivati na otpor. Ako su opozicija i njene pristalice toliko nezadovoljne, moraju uložiti sve svoje materijalne i ljudske resurse kako bi (r)evolucionarna promena došla. Jer sa druge strane ih čeka kriminalna klika koja kontroliše privredne i finansijske tokove, i koja se ne libi da koristi štangle, palice, pištolje i druge vredne političke alatke.

Međutim, prokletstvo se krije u tome što najveći deo opozicije želi samo da smeni sultana - i, nešto blaže, nastavi praksu. I čeka da se Vučić oklizne na Kosovu polju, pa da ga Zapad pusti niz kompradorsku klozetsku šolju. A dok se to ne dogodi, opozicionari samo žele da skupljaju budžetske novce sedeći u parlamentu i vrebajući šansu. U tom svetlu, bez plana i programa, najava bojkota izbora čini se ko samo još jedna strategija pri budućoj podeli mandata. Politička snaga koja bi dovela u pitanje kapitalistički sistem na balkanskoj poluperiferiji još se nije ispilila, a polovična rešenja ne zadovoljavaju građane, što se može videti i po tananoj podršci opoziciji. Uostalom, već imaju kapitalizam sa ljudskim likom - likom našeg milostivog vladara Aleksandra Vučića.

Preuzeto sa bilten.org

]]>
Wed, 30 Oct 2019 13:55:05 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6585/Neoliberalna+monarhija
Što krije priča o “najboljim ljudima” u okupiranom Zagrebu? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6578/%C5%A0to+krije+pri%C4%8Da+o+%E2%80%9Cnajboljim+ljudima%E2%80%9D+u+okupiranom+Zagrebu.html Dokumentarno-igrani film o djelovanju Diane Budisavljević u vrijeme tzv. NDH izazvao je salve bijesa ustaške desnice, ljutite zbog ponovnog aktualiziranja zločina koje se trude prikriti. No lijepa priča o plemenitoj Austrijanki i sama predstavlja određenu reviziju tog perioda, onu u kojoj je uloga heroja oduzeta kolektivu. Ovogodišnji Pulski filmski festival bio je dočekan u javnosti kao poprište filmsko-kulturnog obračuna. "Dvije Hrvatske", ona nacionalistička i ona liberalna, imale su svoje filmske predstavnike. Na jednoj strani se nalazio "General", film Antuna Vrdoljaka o životnom i ratnom putu Ante Gotovine, a na drugoj "Dnevnik Diane Budisavljević", dokumentarno-igrani film Dane Budisavljević o humanitarnom radu Diane Budisavljević u periodu Drugog svjetskog rata. Ishod obračuna je poznat: "Dnevnik" je pomeo "Generala" i po mišljenju žirija i po mišljenju publike.

Liberalna strana je proslavila pobjedu kao još jedan dokaz kulturne nadmoći, ali i snažnog otpora povijesnom revizionizmu, dok su nacionalisti u skromnom učinku "Generala" pronašli još jedan dokaz teorije zavjere. A ta se zavjera zasniva na tezi, naročito populariziranoj u kratkom mandatu Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture, po kojoj je hrvatska kultura i dalje obilježena "lijevom hegemonijom". Njome upravljaju "jugoslavenski kadrovi" koji određuju što je dobro, a što nije, a sve pod krinkom stručnosti. Pa tako i u procjeni filmske vrijednosti "Generala" i "Dnevnika". A kao dodatni prilog "neobjektivnoj" procjeni isticali su i činjenicu da se festival održava u Puli koja je "lijevi grad", tako da ni stavove publike ne treba uzimati zdravo za gotovo.

No, puno veći problem u "filmskom angažmanu" ovdašnje desnice predstavlja pobuda da ni dokazane ratne zločine ne uzima zdravo za gotovo. Naime, na dan zagrebačke premijere filma Dane Budisavljević, održana je, očito namjerno, i pretpremijera filma "Dječje prihvatilište Sisak", nastalog u okviru producentske kuće Laudato. Taj film, ustaški odgovor na "Dnevnik", samo je filmska kulminacija napora revizionističkih krugova da ospore postojanje ustaških logora za djecu. Dio je to, dakako, širih revizionističkih negacija bilo kakvih konclogora u tzv. NDH. Iza ovih prilično gnjusnih motiva krije se projekt normalizacije tzv. NDH i dezinfekcije uloge Katoličke crkve. Naknadno, nevoljko i skromno uključenje Crkve u spašavanje logoraške djece tumači se kao dokaz njene moralne i političke ispravnosti. A ako se u tzv. NDH odvijalo najnormalnije spašavanje djece, onda ni ta tvorevina nije bila moralna nakaza. Bez obzira na to što je, eto, pobila roditelje te djece ili ih poslala na prisilni rad u Njemačku.

Neposredan emocionalni učinak

Takve i slične revizionističke vratolomije posljednjih godina ne samo da postaju legitimna interpretacija povijesti već prijete da postanu i prevladavajuća. Uživaju široku institucionalnu potporu: od Crkve do ministarstava. I u tom se kontekstu pojavljuje film Dane Budisavljević i izaziva oštre reakcije s desnice. Kako i sam naslov sugerira, film se zasniva na dnevniku Diane Budisavljević o njenim aktivnostima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sam je dnevnik pisan naknadno, u svibnju 1945., prema stenografskim zapisima koje je Diana Budisavljević izrađivala tijekom rata, a objavljen 2003. godine. Ona sama je porijeklom Austrijanka koja se preselila u Zagreb udajom za liječnika i profesora kirurgije na Medicinskom fakultetu, Julija Budisavljevića. Nakon uspostave tzv. NDH, Budisavljević saznaje da se u logore odvode žene i djeca i nastoji im pružiti pomoć. Dok ono što je preostalo od Židovske općine skuplja pomoć za ženu i djecu njihove vjeroispovijesti, Budisavljević odluči skupljati pomoć za pravoslavne majke i djecu koji se izloženi isključivo milosti i nemilosti logorske uprave. Njen humanitarni rad se nastavlja, raste i u dnevniku ga potanko opisuje. Zahvaljujući porijeklu, stupa u kontakt s nacističkim časnicima i vrši na njih pritisak koji rezultira uspjehom: na tisuće srpske djece je spašeno iz ustaških logora, mahom raspodjelom među hrvatskim obiteljima.

Film je, dakle, dokumentarno-igrani. Dokumentarni materijal čine dirljiva sjećanja nekolicine tada spašene djece snimana na današnjim lokacijama logora i stravični filmski zapisi iz perioda funkcioniranja logora. Igrani materijal se zasniva na scenaristički obrađenim dnevničkim zapisima. Dokumentarno-igrani filmovi u hrvatskoj filmskoj tradiciji uglavnom su završavali fijaskom i definitivno predstavljaju zahtijevan izazov. No, Dana Budisavljević ga je savladala i to upravo zato, kako je u svojoj recenziji primijetio Jurica Pavičić, što u ovom slučaju dokumentarni dijelovi nose snažnu emocionalnu podlogu, dok oni igrani donose "realističnu faktografiju" kojoj haenkaovska glumačka patetika ne pomaže odviše. Inače je "podjela uloga" obrnuta. Emocionalni učinak dokumentarnih dijelova je prilično intenzivan. Na primjer, na projekciji kojoj sam prisustvovao veći dio publike je doslovno brisao suze nakon kadrova izmučene djece u logoru i svjedočanstava preživjelih. Taj itekako vrijedan učinak filmskog prikaza iznimnog pothvata Diane Budisavljević ipak neutralizira politički sporne dijelove prikaza koji se ne smiju zanemariti.

Nakon što se pogleda film, stječe se neobičan dojam: sav otpor ustaškom režimu sveo se na moralnu čast i angažman pripadnice više klase austrijskog porijekla. Zdravorazumski prigovor ovom dojmu bi bio: pa i film je o njoj, nije neophodno ni nužno da se sve ostalo spomene. Taj bi prigovor bio održiv da nije kraja filma koji ideološki uobličuje cijeli narativ i zapravo komuniste spominje. Prije nego što analiziramo sam taj kraj, nabrojimo što sve izmiče ovoj perspektivi. Mi, tako, uopće ne znamo da se u periodu od 1941. do 1945. netko aktivno borio protiv ustaša i nacista. I da su, na primjer, oslobodili i te logore. Ne znamo ni da je u samom Zagrebu postojala razgranata mreža pomoći i organizacije otpora. Ne znamo ni da je više tisuća ljudi u Zagrebu ustaška vlast mučila i likvidirala zbog saznanja da pomažu pokret otpora i zatočenike. Dok Diana Budisavljević vodi polunormalni građanski život uz pokoji pretres, nelagodu zbog muževa srpskog porijekla te koktele s nacistima u Esplanadi, sestre Baković su mučene do smrti upravo zato što su pomagale u otporu nacistima. Također ne znamo ništa ni o tome da su medicinske sestre u Crvenom križu s kojima je Budisavljević surađivala i koje se pojavljuju u filmu, bile dio šire antifašističke mreže posredno povezane s Komunističkom partijom. To, dakako, ništa ne oduzima od divnih stvari koje je Budisavljević učinila, ali nam isto tako ne dopušta da prihvatimo narativ o njoj kao ultimativnoj antifašističkoj heroini.

Ponavljam, ne moramo sve to znati, tj. redateljica može slobodno pretpostaviti da je to opće poznato, iako nažalost baš i nije. Ali sam kraj filma koji je itekako ideološki premazan naprosto ne dopušta tu perspektivu jer nam redateljica ipak nedvosmisleno sugerira kakav je taj partizanski pokret bio i kakva je ta novoosnovana država. Motiv koji stoji iza tih sugestija je poznata činjenica: nova vlast je Diani Budisavljević oduzela kartoteku u kojoj je dokumentirala djecu za potrebe kasnijeg pronalaženja i utvrđivanja njihova porijekla. Ta se odluka tumači na razne načine. Neki tvrde da je posrijedi bila osobna osveta Tatjane Marinić, dugogodišnje partijske aktivistkinje koja je preuzela ključnu ulogu u Ministarstvu socijalne politike. Oni koje se ne bave osobnim motivima, tvrde da je posrijedi bilo nepovjerenje u Dianu Budisavljević, zbog njenog austrijskog porijekla i klasne pripadnosti. I naprosto zbog toga što je država ipak imala veće kapacitete za baratanje tim podacima u svrhu pronalaženja djece. To se objašnjenje čini najuvjerljivijim, ali zasigurno ne opravdava činjenicu da Budisavljević kao vanjski suradnik nijednom nije bila angažirana da pomogne u radu s dokumentacijom koju je sama izradila. Kao i što ne opravdava potpuni zaborav djelovanja Diane Budisavljević u jugoslavenskom periodu.

Gorljivi antikomunizam

Međutim, redateljica taj događaj objašnjava naprosto komunističkim totalitarizmom. Iako su posrijedi sugestije, one su sasvim eksplicitne: dolazak fašista na vlast i oslobođenje Zagreba prikazuje istim tipom dokumentarnog kadra - razdragana masa dočekuje ulazak nacističke vojske kao što dočekuje i ulazak partizanske vojske. Posrijedi su, očito, zabludjele mase kojima je svejedno koji totalitarni manipulatori dolaze na vlast. One im kliču. Radi se naprosto o najobičnijem izjednačavanju fašizma i komunizma. I zato oni prigovori da nije bitno što partizana nema u filmu ne stoje: ima ih, ali nisu prikazani kao oni koji su četiri godine bili u šumi, ratovali, gladovali i ginuli da oslobode zemlju od okupatora i domaćih izdajnika, već kao predstavnici nove totalitarne vlasti. Jer da ih ima u ovoj prethodnoj ulozi, Diana Budisavljević ne bi mogla biti predstavljena kao individualna heroina kad su tisuće i tisuće drugih podnijele neusporedivo veće muke. Kao što ni oni ne bi mogli biti predstavljeni kao bezdušni birokratski zločinci. Nažalost, izjednačavanje komunizma i fašizma ne staje na tome.

U filmu je prikazana scena upoznavanja Diane Budisavljević s Kamilom Breslerom, zaposlenikom u ustaškom Ministarstvu udružbe koji je itekako zaslužan za spašavanje siročadi iz logora. Budisavljević dolazi kod njega tražiti dozvolu za humanitarni rad. Bresler joj kaže da on dozvolu ne može izdati, ali prepozna njene namjere i mogućnost suradnje. Kako bi ostali sami i uspostavili bliskiji kontakt, Bresler pošalje podređenog iz ureda po neki potpis. Ovaj posluša i pri izlasku upita Breslera može li usput otići na gablec. Ova naizgled nebitna scena svoj smisao dobiva na kraju filmu. Naime, glavni među trojcem koji nova vlast šalje u stan Budisavljević po kartoteku je upravo ovaj podređeni činovnik iz ustaškog ministarstva kojeg je Bresler poslao po potpis, a on otišao po gablec. Toga, naravno, u samom dnevniku Diane Budisavljević nema, već je riječ o redateljičinoj intervenciji. A očito nije bio ni prikriveni komunist kad ga je Bresler morao izbaciti iz ureda kako bi dogovarao spašavanje srpske djece. Ideološka poruka je jasna: nema nikakve razlike između fašizma i komunizma, čak su i ljudi isti! I ne samo to, redateljica ovim potezom ocrtava "antropološku sliku" komunista kakvom nas bombardiraju suvremeni tabloidi: komunisti su "uhljebi" koji ne rade ništa već vrijeme provode po gablecima i kavama.

Cijeloj sceni oduzimanja kartoteke je dodana očita klasna dimenzija koja sugerira nužnost kulturne superiornosti za moralno djelovanje. Diana Budisavljević gleda s vrha zavojitih stepenica svog luksuznog stana kako se ti predstavnici nove, neobrazovane vlasti, nespretno ophode s ormarom u kojem se nalazi kartoteka i jedva suzdržava suze. Ta scena nedvojbeno evocira sve one građanske priče o tome kako su partizani došli iz šume i razbijali klavire po kulturnim stanovima. Ne treba zanemariti ni uvod u scenu: prije nego što uhljebi i udbaši pozvone na vrata, Dijana uživa u igri sa svojom unučicom. Sugestija je prilično djelotvorna: ni komunistima nije pretjerano stalo do dječje radosti.

Ništa od ovoga ne umanjuje doprinos Diane Budisavljević niti opravdava njenu zanemarenost u poslijeratnom periodu, ali itekako ide na ruku revizionistima koliko god se trudilo postići suprotni učinak. Najjače uporište svih revizionizama je upravo antikomunizam. Ako se komunizam dovoljno demonizira, svi oni koji su mu se suprotstavljali "mogu proći", čak i ustaše. A posljednja scena u filmu čini upravo to. I nakon nje nije uopće teško povjerovati sumanutim tvrdnjama Romana Leljaka i ostalih da su partizani nakon Bleiburga pobili na tisuće djece. Način na koji su prikazani u filmu jamči da je to itekako moguće.

Slogan pod kojim se film promovira, "Istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima", ipak prešućuje da se najbolje ljude u najboljem slučaju zaboravilo, a u najgorem prikazalo kao zločince. To što su uvjerljivo prikazana "najgora vremena" ne opravdava postupak svođenja "najboljih ljudi" na jednu osobu. Pa makar i bio film o njoj. Kao što niti suvremeno neo-ustaško divljanje ne imunizira film od kritike. Teško ćemo se povijesnom revizionizmu uspješno oduprijeti vlastitim revizionizmom.

Preuzeto sa: bilten.org

]]>
Fri, 11 Oct 2019 13:49:22 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6578/%C5%A0to+krije+pri%C4%8Da+o+%E2%80%9Cnajboljim+ljudima%E2%80%9D+u+okupiranom+Zagrebu
Neprijateljska propaganda: Profesor Havel i ljubazni bankari http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6565/Neprijateljska+propaganda%3A+Profesor+Havel+i+ljubazni+bankari.html Boris Havel, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, otvorenim pismom zatvorio je račun u Erste banci zbog toga što ona promovira ‘homoseksualne aktivnosti’ – eto lijepe prilike da se laboratorijski istraži kako se tipični domaći desničarski intelektualac nosi s izazovima stranog bankarskog sektora

Ponos

Dosta je bilo! Godinama već strane banke mrcvare građane ove države, potkradaju ih kreditima i varaju valutnim klauzulama, guraju u dužničko ropstvo i tjeraju iz stanova, ali sada su, izgleda, napokon prešle crtu nakon koje nema povratka. ‘Obavještavam Vas da smo moja obitelj i ja odlučili otići iz Erste banke zbog promoviranja i financiranja homoseksualnih aktivnosti i aktivista', prelomio je Boris Havel, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, u dalekosežnoj poruci obližnjoj poslovnici. Njegov nekonvencionalni manevar - zatvaranje računa otvorenim pismom - kruži sada desničarskim portalima kao hvalevrijedan primjer građanskog neposluha, pobune i otpora. Profesor se, doznajemo tamo, zgrozio kada je ovoga ljeta vidio da Erste banka reklamom podržava zagrebački Prajd. ‘Od svoje banke ne očekujem da propagira nikakve, a pogotovo ne kontroverzne i bizarne političke, ideološke i svjetonazorske projekte', tumači zato nadležnoj službenici, podsjećajući za svaki slučaj da je Hrvatska ‘kršćanska zemlja u kojoj dominiraju tradicionalne vrijednosti.' Ne bi li uklonio i posljednju, minimalnu sumnju u prave motive svoje odluke, na izlaznim vratima napominje: ‘Usluga Vaše banke i Vas osobno u pitanjima bankarstva bila je izvanredno profesionalna. Bio sam Vaš klijent otkako sam se doselio u Hrvatsku prije više od 15 godina. Pokazali ste ljubaznost, stručnost i angažiranost u pitanjima bankarstva.' Nema dakle baš ničega što bi Erste banci mogao zamjeriti prosječan kršćanin, Hrvat i korisnik, da nije onog reklamnog angažmana na promicanju LGBTIQ prava. ‘Budući da se ta politika kreira izvan Hrvatske', poentira u završnom retku politolog, ‘shvaćam je i kao oblik kulturološkog i svjetonazorskog kolonijalizma.'

Nije da bismo inače profesoru Havelu u ‘Neprijateljskoj propagandi' poklonili posebnu pažnju: čovjek koji je prije 15 godina imigrirao u Hrvatsku danas je ovdašnjoj javnosti polupoznat kao veliki protivnik imigranata, na fakultetu predaje bliskoistočne odnose a na Twitteru zastupa tezu da državom vladaju ‘bruxelleski poslušnici' čiji je ‘glavni projekt masovno naseljavanje bliskoistočnih muslimana u Hrvatskoj', lupeta o banci koja financira ‘homoseksualne aktivnosti', i tako dalje, i tako niže, iz paradoksa u paranoju, iz ksenofobije u homofobiju, sve do razine na kojoj uobičajeno obitava tipičan domaći desničarski intelektualac. Ne bismo mu dakle poklonili posebnu pažnju da nije baš to što jest: ovako, na primjeru profesora Havela možemo laboratorijski istražiti kako se tipični domaći desničarski intelektualac nosi s izazovima stranog bankarskog sektora.

Ne kažemo da mu je pritom lako: austrijski Erste, s kojim je profesor sve donedavno zadovoljno poslovao, u Hrvatsku je došao još 2000. godine, pokupovavši budzašto četiri ovdašnje banke u sklopu organiziranog prodora na istočnoevropska tržišta. Dvije godine kasnije osnovao je i vlastiti mirovinski fond: kroz privatizaciju mirovinskog sustava, provedenu prema modelu Svjetske banke, izvukao je zatim milijarde kuna, a čitavu operaciju Hrvatska je platila s oko 20 posto današnjeg javnog duga. U godinama uoči velike ekonomske krize Erste je plasirao i kredite u švicarskim francima, iako je - dokazano - znao koliko su štetni za korisnike: sada, nakon prisilne konverzije, tuži Hrvatsku arbitražnom sudu u Washingtonu na iznos od skoro 60 milijuna eura zbog pretrpljene štete. Ukratko, jedna je zapadna banka preuzela nekoliko naših pa zatim iskoristila zapadnjačke valute i poslovne modele da profitira na račun hrvatskih građana, da bi danas, evo, kompletnu državu tužila Zapadu: tipični domaći desničarski intelektualac u tijelu profesora Havela, međutim, nijednom u gotovo dvije decenije nije primijetio da se takva politika ‘kreira izvan Hrvatske', niti mu se učinilo da promatra neki ‘oblik kolonijalizma', niti da su tim kolonijalizmom ugrožene ‘tradicionalne vrijednosti' poput, recimo, drevnog običaja da obitelj posjeduje stan iz kojeg je nitko neće izbaciti. Naprotiv: vidio je samo ‘ljubaznost, stručnost i angažiranost u pitanjima bankarstva'. I tako sve dok na red nisu došli Prajd i LGBTIQ prava. Tada je nastupio užas, tada je nastupila strava.

Zvuči neobično, a zapravo je logično: govorimo, ipak, o čovjeku koji hvali ljubaznost banaka dok mu one izbacuju sugrađane na ulicu, legalno pljačkaju državu i tjeraju je pred sud. Sasvim je jasno zašto ga je Povorka ponosa tako izbezumila: s ponosom se - po svemu sudeći - susreo prvi put.

Akademija

Pretprošloga tjedna, kada je skupina uglednih arhitekata zatražila od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da se javno očituje o skandaloznom projektu ‘Zagrebački Manhattan' Milana Bandića, iz zgrade na Trgu Nikole Šubića Zrinskog procijedili su nešto o tome da se ‘HAZU ne izjašnjava o dnevnopolitičkim pitanjima', a posebno se ne izjašnjava ‘ako dolazi do suprotstavljanja između pojedinih interesnih skupina ili političkih stranaka', a najposebnije se ne izjašnjava ‘o pitanjima lokalnog karaktera'. Nemojte da vas ovo frfljanje buni: glavna pretpostavka skakanja u vlastita usta je odsustvo zubi. Niti tjedan kasnije, naime, na službenim stranicama HAZU-a čitamo vijest o uspješnom sastanku koji je s predsjednikom Velimirom Neidhardtom i nekolicinom uglednih akademika održala Martina Bienenfeld, direktorica Turističke agencije Grada Zagreba, usto i dugogodišnja pouzdana Bandićeva suradnica, stranačka kolegica i nositeljica liste na prošlim izborima. Na ugodnom druženju, doznajemo, razgovaralo se o ‘unapređenju dosadašnje uspješne suradnje HAZU-a i TZ Grada Zagreba na promociji glavnog grada Hrvatske kao turističke destinacije'. Sva potencijalna pitanja nakon toga postaju suvišna. Poput: zašto HAZU surađuje na turističkoj promociji Zagreba ako izbjegava ‘pitanja lokalnog karaktera'? Ili: kako to čini ako znamo da turistička gentrifikacija glavnog grada svakodnevno dovodi do ‘suprotstavljanja pojedinih interesnih skupina i političkih stranaka'? Također: spada li institucionalna šutnja o ‘Zagrebačkom Manhattanu' više u polje turističke promocije ili u domenu osobne komocije? Umjesto odgovora zato nudimo prijedlog: uskoro, kada gradonačelnik primi počasni doktorat zagrebačkog Sveučilišta, nestat će i posljednja zapreka da ga se promovira u akademika, pa eto lijepe prilike HAZU-u da vlastitu servilnost formalizira do kraja. Ukratko: Milana za člana!

Protest

Korisna lekcija iz kulturnog otpora stiže nam zato iz Novog Sada. Tamo je, u Muzeju savremene umetnosti, pod naslovom ‘Velike izložbe kao polje društvene moći' održana tribina na kojoj su govorila šestorica sudionika: redom poznatih umjetnika i znanstvenika, redom kulturnih uglednika, redom muškaraca. Tribinu je zato, usred programa, prekinula skupina kustoskinja, umjetnica i povjesničarki umjetnosti, ustavši iz publike s visoko podignutim transparentima na kojima je pisalo ‘Moć je spektakl, a vi ste debakl', ‘Kustoskinja žena je sa velikom kitom, moćni umetnik pred njom postaje pitom', ‘Npr. Jean-Hubert Martin, kad na njega pomislim, propadne mi ten'... U proglasu su poručile: ‘Izražavamo nezadovoljstvo zbog načina organizovanja tribine koji nameće toksični maskulinitet kao način komuniciranja, delovanja i ostvarivanja uspeha, kako u polju umetnosti i kulture, tako i u društvu uopšte.' Nakon kraćeg protesta, napustile su dvoranu, a s njima je izišao manji broj posjetiteljica i posjetioca: većina je ipak ostala do kraja da čuje kako odnose moći tumače ozbiljni dečki.

In memoriam Daniel Johnston

Otišao je dobri duh američke indie scene: Daniel Johnston, veliki dječak i nježni lunatik, umro je 11. septembra, u 58. godini, od infarkta. Svoje prve albume, poput ‘Songs of Pain' (1981.), ‘More Songs of Pain' (1983.) i ‘Yip/Jump Music' (1983.), snimao je kod kuće, na jeftinom kasetofonu, sam je za njih crtao uvrnute covere, a onda ih dijelio gostima lokalnog McDonald'sa u kojem je čistio stolove. Do kraja decenije mala, posvećena publika već ga je opsesivno pratila. Kada se, u poznatoj epizodi, Kurt Cobain početkom 1990-ih pojavio na dodjeli MTV Music Awards noseći majicu s ilustracijom albuma ‘Hi, How Are You' (1983.) a globalna armija Nirvaninih fanova preko noći otkrila iščašenog teksaškog kantautora, Johnston je već neko vrijeme ležao u bolnici s dijagnozom šizofrenije i bipolarnog poremećaja. Pokušaji velikih američkih izdavača da ga, na valu tadašnje popularizacije alternativne muzike, pretvore u novog medijskog superstara propali su vjerojatno baš zbog toga. Johnstonov opus ljuljao se tako do samoga kraja na rubu kultnog statusa i hipsterske eksploatacije, o njemu su snimali filmove (poput potresnog ‘The Devil and Daniel Johnston' Jeffa Feuerzeiga iz 2005.), obrade njegovih pjesama snimali su Tom Waits, Beck, The Flaming Lips... Nikada nije pripitomio vlastite demone: ‘He was smiling through his personal hell/ Dropped his last dime in a wishing well/ But he was hoping to close and then he fell/ Now he's Casper the Friendly Ghost...' (‘Casper the Friendly Ghost', 1983.)

Miran let, nesretni majstore: hvala za muziku, hvala za stihove.

Preuzeto sa: portal novosti

]]>
Thu, 26 Sep 2019 17:58:10 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6565/Neprijateljska+propaganda%3A+Profesor+Havel+i+ljubazni+bankari
Tenk ispred Marakane: nepoznati kustosi i poznati počinioci http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6559/Tenk+ispred+Marakane%3A+nepoznati+kustosi+i+poznati+po%C4%8Dinioci.html Da li su „nepoznati počinioci“ postavljanjem tenka ispred Marakane poslali poruku koju su želeli?

Crvena zvezda nije prvi sportski klub koji negde u blizini centra sopstvene ikonografije montira nekakva - manje ili više istorijska i manje ili više direktna - podsećanja na ratovnje: navijačke grupe su malko prilagođene nezrelijim regrutima pa sebe jednostavno vole da misle u kategorijama vojske i igranja rata.

Tako Liverpul jedan deo svoje tribine naziva prema mestu na kojem se odvila jedna od bitaka burskog rata (Spion Kop); ispred Arsenalovog stadiona takođe su locirana dva topa - top se em nalazi na grbu, navijači su poznati pod nazivom „tobdžije" a gvozdeni mornarički topovi su van svake sumnje simbol surove britanske imperijalne dominacije devetnaestog veka. Sledeći logiku, tenk koji je od juče lociran ispred fudbalskog stadiona „Rajko Mitić" ne izdvaja se odveć od već uspostavljene tradicije te najviše podseća na bedniji primer kopiranja CSKA iz Moskve koji takođe ima jedan tenk (pritom: i isti model) ispred stadiona.  

Ali kompletnu vezu tenka ispred stadiona Rajko Mitić i kluba Crvene Zvezde - na kraju krajeva i kancerogenost i te igračke i te veze - može da razazna samo neko ko se razume u lokalnu navijačko-političku situaciju. U pitanju je simbol, a da bi putem simbola nekakava - bilo kakva - poruka bila poslata, i primalac i pošiljalac moraju poznavati istu kripcijsko-dekripcijsku matricu.

Stoga je potrebno određeno istorijsko predznanje: tenk koji se od juče nalazi ispred stadiona Crvene Zvezde na ovim je prostorima simbol prvog i jednog od najkrvavijih činova raspada Jugoslavije - bitke za Vukovar - bez obzira da li je ovaj konkretni tenk u toj (para)vojnoj operaciji učestvovao ili ne. Jer upravo ova vojna operacija ostaje privilegovana tačka ikonografije ovog fudbalskog kluba. 

Naime, bitka se razvlačila mesecima jer su akcije tadašnje JNA bile obeležene masovnim neodazivanjem na vojne pozive i masovnim dezerterstvom a izlaz je pronađen u uključivanju možda ponekad nedisciplinovanih ali svakako poprilično krvožednih paravojnih formacija regrutovanih u kriminalnim i navijačkim grupacijama koje su relativno lako bile potkupljene labavim odnosom autoriteta prema nasilnoj privatizaciji razvlašćene bele tehnike.  

Bila je to i diskurzivna i strateška promena dugotrajnih posledica: pešadijsku komponentu narodne armije - nezgodnu upravo zbog opasnosti da otkaže poslušnost ako rat nije i zaista narodni - zamenili su navijačko nacionalistički prašinari (neki arkanovci, orlovi, četnici i bog te pita kakav sve ostali šljam) te na kraju i omogućili pobedu u zimu 1991. godine.

Bila je to nužna posledica temeljnog reprogramiranja onoga što se do tada učilo da treba da bude „patriotizam" u nešto noviju, možda integrativniju a svakako profitabilniju formu „nacional-šovinizma" (mada je, ruku na srce, i granica između patriotizma i nacionalšovinizma uvek bila i tanka i nejasna) taman onoliko koliko je za ratno ekonomske potrebe tadašnjih republičkih režima valjalo promeniti i samo značenje pojmova otadžbine i domovine. 

Simboli moji i simboli tvoji 

Stoga ispada da je tenk ispred stadiona Crvene Zvezde postavljen s namerom da monumentalizuje političko-ekonomsku snalažljivost jedne parapolitičke grupacije čije je dostizanje političko-ekonomskog zenita direktno proporcionalno osiromašenju stanovništva države za koju se ova navijačka grupacija tobož bori već dvadeset godina. 

No izgleda da su reprezentativne politike ovog artefakta formatirali neki lošiji kustosi. Jer fora sa artefaktima je uvek bila u onom neizgovorenom ali neizbežnom. Jer ako je simbol još nečega do začetka preduzetništva i normalizacije kriminalnih grupa - „vukovarski tenk" je takođe simbol bede armije koja je bila pod kontrolom Miloševića: iako je armija imala 36 hiljada boraca i nepoznat broj dobrovoljaca, delija, četnika i ostalih secikesa na raspolaganju - ova je vojska uspela da u borbi sa manje od dve hiljade odrpanaca i amatera (dakle, ako je pitanje herojstva, zaista je u pitanju ono navijačko herojstvo) izgubi čak 110 tenkova. Duplo više negoli ruska vojska u bitci za Grozni par godina kasnije, bitci koja se i dan danas na vojnim akademijama izučava kao primer potpunog debakla i najbolji primer kako ne voditi rat u urbanoj sredini.

U pitanju je i simbol bede nacionalizma devedesetih - bitka za Vukovar obeležena je masovnim dezertiranjem mobilisanih vojnika i neodazivanjem na vojne pozive. Simbol je ona i saveza političkih elita tadašnje Srbije i Hrvatske te dubinski pokazatelj zajedničke koordinacije rata: pojedince (od kojih je najpoznatiji Josip Reihl-Kir) koji su naivnim mirotvorstvom pokušavali da sukob zaustave - završili su kao žrtve i primarne mete jastrebova rata.

Taman koliko je raspad Jugoslavije bio onaj događaj koji je omogućio da se ispod kamenja, iz kaveza i sa lanaca raspuste svakakvi ludaci - toliko su baš bitka za Vukovar i tenk koji je monumentalizuje zapravo samo simboli našeg istorijskog poraza, nepotrebnog rata, primitivne akumulacije i svog ostalog jada i čemera devedesetih.  

Čija administracija? 

I dok specifična forma kulturkampfa u tranzicionoj Srbiji najčešće dobija oblik borbe urbanog protiv ruralnog (i obrnuto) - primer tenka nasađenog ispred stadiona zapravo pokazuje da je ova forma donekle izanđala, te da se kultur-avangarda danas kreće prateći sasvim druge matrice. Jer, koliko god komentatori podsećali da tenk nasađen ispred Zvezdinog stadiona valja tumačiti kao deo primitivnog ikonografskog rata sa navijačima iz susednih država (navijači Dinama iz Zagreba promptno su odgovorili montiranjem raskantanog traktora ispred svog stadiona), ipak je pre u pitanju suptilna politička poruka usmerena ka unutra.

Nejasno ostaje, primerice, ko je pravni subjekt koji je odlučio da se tenk postavi tu gde ga je postavljen: neko je morao da zahteva, neko je morao da potpiše nekakvu priznanicu i račun, neko je morao da ode u policijsku stanicu i zahteva administrativnu potvrdu. Tako je ceo incident dobio uobičajenu patinu nevijačko-kriminalne patologije: pošto anonimne navijačke i siledžijske skupine uobičajeno funkcionišu po principu nepoznatog počinioca, on se za ovu priliku uspešno transformisao u ništa manje zlokobnu figuru nepoznatog podnosioca zahteva i nepoznatog pošiljaoca jedne preteće poruke. 

Pa ipak - ko god bio mastermajnd iza ovog poteza, za monumentalizaciju je uvek potrebno dvoje: govorimo li o tome kako se stvaraju artefakti, spomenici, te kakao na kraju oni dobijaju svoja značenja i zedržavaju svoju simboličku energiju - u pitanju stvar društvene moći, uvek je pitanje toga šta želi i u čijim je rukama državna administracija, te će na kraju pitanje „šta će biti sakralizovano" uvek već biti uronjeno u one konkretne odnose političke i ekonomske moći.

Dakle, neformalne kustoske strukture možda mogu da izmišljaju artefakte, da im ulivaju značenja te menjaju srž nasleđa, ali na kraju status „kulturnog nasleđa" je prvenstveno administrativno prepoznavanje takvog statusa i poseban odnos prema artefaktima. Pa ispada da je (u krajnju ruku neka dozvola koju je morala izdati neka institucija) u pitanju zvanični pečat na nezvanično kriminalno nasleđe, a zatim - u onom drugom i svakako daleko važnijem ideološkom ešalonu - još temeljnija legitimacijska matrica trenutnih političko ekonomskih elita koje u se zapatile, a gde bi drugde, u Vukovaru i to tegleći frižidere i veš mašine.

Preuzeto sa: masina.rs

]]>
Thu, 5 Sep 2019 09:28:37 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6559/Tenk+ispred+Marakane%3A+nepoznati+kustosi+i+poznati+po%C4%8Dinioci
Dijalektički i historijski materijalizam (deo I)- Postanak dijalektičkog i historijskog materijalizma http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6551/Dijalekti%C4%8Dki+i+historijski+materijalizam+%28deo+I%29-+Postanak+dijalekti%C4%8Dkog+i+historijskog+materijalizma.html Komunizam kao društvo čovečjeg oslobođenja, mora prema tome imati za cilj da čovjeka oslobodi svih vrsta njegove otuđenosti, ekonomske, političke i ideološke. Problem novog, socijalističkog humanizma ima tu svoju stvarnu osnovu.

Zbog izuzetnog značaja dijalektičkog i istorijskog materijalizma za levu misao, a takođe i zbog njihove relativne zapostavljenosti u poslednjih nekoliko decenija, odlučili smo da prvenstveno mlađim ljudima, koje interesuju levičarske ideje, približimo ove oblasti. U ovom i narednim nastavcima objavljujemo odlomke iz knjige Predraga Vranickog „Dijalektički i historijski materijalizam".

priredio ALEKSANDAR ĆURČIN

Marxova i Engelsova filozofija rezultat je rješavanja svih osnovnih problema prošlosti, a naposle filozofske i društvene problematike Evrope i Njemačke prve polovine 19. stoljeća.

Postavke dijalektičkog i historijskog materijalizma označavaju relativan završetak evropskog misaonog kretanja, koje već traje nekoliko milenija. S obzirom na najnovije vrijeme tog procesa, u Marxovim i Engelsovim teoretskim dostignućima završena su osnovna progresivna strujanja evropskog duha, naročito francuskog materijalizma, njemačke klasične idealističke filozofije, evropske političke ekonomije i utopijskog socijalizma.

Sama ta svestrana teoretska osnova ili pretpostavka tog novog nazora na svijet i društvo govori nam uvjerljivo o dubokoj povezanosti njihovih tvoraca s osnovnim i presudnim ljudskim problemima njihova vremena.

Većina prije navedenih pretpostavaka bila je rezultat građanskog čovjeka u epohi najsnažnijeg rasta buržoaskog društva i njegova najplodnijeg razdoblja teoretskih dostignuća.

Marx i Engels kao državljani Pruske, proživljavaju svoje mladenaštvo također u vrijeme jačanja njemačke građanske klase, kad i ona postaje sve svjesnija historijske uloge koja je već bila tako impozantna i nimalo demokratski odigrana u burnim razdobljima Zapadne Evrope u 17. i 18. stoleću.

Međutim, dok je stjecanjem okolnosti građanstvo u Nizozemskoj, Engleskoj ili Francuskoj već tada stajalo jedinstveno i dovoljno jako nasuprot dotadašnjoj vladajućoj klasi i feudalnom sistemu, njemačka građanska klasa osjećala je još u početku 19. stoleća posljedice reformacije, tridesetogodišnjeg rata, ekonomske konkurencije samog plemstva (naročito u Pruskoj), vjekovne rascjepkanosti njemačkih zemalja, a na kraju i Napoleonove okupacije. Iako je Napoleon s jedne strane nosio sa sobom dah i rezultate velikog historijskog čina francuskog građanstva, njegova je okupacija imala naličje medalje, koja je, uz ostale okolnosti, a naročito njegov poraz u Rusiji, podigla njemačke mase na ustanak. To revolucionarno raspoloženje naroda od 1813-1815. opet su iskoristili najreakcionarniji djelovi njemačkog društva- feudalna aristokracija, i time još podigli sebi ugled u očima njemačkog naroda.

Bez obzira na tu činjenicu, događaji prvih decenija 19. stoleća u Evropi ostavili su dubok trag u brazdi njemačkog života. Steinovim i Hardenbergovim ukazima gradovi su ipak dobili veće slobode, seljaci se počinju oslobađati od kmetstva(iako samo bogatiji seljaci, dok siromašni postaju najamni radnici na posjedima njemačkih junkera), a sam pruski kralj Friedrich Wilhelm III bio je prisiljen da u doba nacionalno oslobodilačkog rata obeća i ustav.

Pa kad su nakon Napoleonova poraza svi očekivali razdoblje duhovnog i političkog preporoda, evropska je reakcija počastila svoje podanike svetom alijansom.  U novijem vremenu epitet svetosti svakako je postao fascinantni plašt za sve ono što nije progresivno.

Pruska feudalna reakcija brzo je zaboravila na svoja obećanja. Ali, ni njemački život nije više bio jednak onom prije pedeset godina. Građanska klasa, naročito u Rajnskoj pokrajini, doživljava period postojanog jačanja. Živa sjećanja na neposrednu prošlost i utjecaji iz drugih krajeva Evrope sve jače djeluju na oživljavanje političke i duhovne atmosfere, naročito u najjačoj njemačkoj državi- Pruskoj. Feudalna je reakcija bila još dovoljno čvrsta da osujeti svaku ozbiljniju političku demonstraciju ili nastojanje. Zato takvi događaji kao što su manifestacije u Wartburgu (1817) ili Hambachu (1832) nisu mogli imati neposredne rezultate, iako su budili pospalu političku svijest njemačkih građana.

Opozicioni pokret stupio je u novu fazu naročito nakon julske revolucije u Parizu (1830). Taj je događaj snažno odjeknuo u Njemačkoj, oduševljeno pozdravljen u prvom redu od dva protagonista njemačkog duhovnog preporoda- L. Bornea i H. Heinea.

Svojim pismima i dopisima iz Pariza nakon julske revolucije djelovali su oni snažno na revolucionarnu omladinu i napredne slojeve njemačkog građanstva. Pod njihovim utjecajem razvio se u njemačkoj književnosti i novi pokret, nazvan Mlada Njemačka, kojem su pripadali L. Wienbarg, K. Gutzakow, H. Laube, Th. Mundt i dr. Ono što ih je razlikovalo od drugih bila je težnja za unošenjem političkog interesa u umjetničko stvaranje, povezivanje književnosti sa životom, rad na emancipaciji žena, a u politici je konstitucionalizam opet dobio u njima svoje zagovornike.

Ako imamo na umu i oštre napade na „sveto njemačko carstvo" i njegove feudalne pomazanike od strane Bornea i Heinea, koji su iskoristili svaku priliku da se narugaju oholim, nekulturnim, feudalnim kreaturama jednog političkog anahronizma, onda je razumljivo da pruska reakcija nije mogla dugo trpjeti takav duhovni bunt u svojim vlastitim njedrima.

Denuncijanskim napadom W. Menzela na svog dotadašnjeg prijatelja Gutzkowa, vođu cijelog tog literarnog pokreta, započele su represalije. Njemački savez donosi te iste godine (1835) odredbe o zabrani štampanja i prodaje knjiga glavnih autora tog pokreta.

Iako je taj pokret bio time raspršen, sve je to pozitivno djelovalo na one kojima su bile na srcu ideje slobode, demokracije i u najmanju ruku ustavnosti. A takvih je u Njemačkoj bivalo sve više.

Mnogo je dublje djelovala filozofska revolucija i njeni rezultati u Njemačkoj.

Kako je to već Heine genijalno uočio, Hegel je zatvorio krug filozofske revolucije građanstva u Njemačkoj. Filozofski život u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina odvijao se u sjeni Hegelova stvaralaštva. Nakon njegove smrti (1831) pocijepala se Hegelova škola na tzv. ljevicu i desnicu, mladohegelovce (Strauss, Bauer, Feuerbach, Marx, Engels, Stirner, Koppen, Meyen, Rutenberg, Oppenheim) i ortodokse (Gabler, Hinrich, Goshel).

Često se pretpostavlja da je dvostrukost Hegelove filozofije, njegov sistem i njegova dijalektička metoda, omogućavala razvijanje ili jedne ili druge strane njegove filozofije. Svakako je tačno da su hegelovci- ortodoksi ostajali na cjelokupnoj Hegelovoj zatvorenoj koncepciji sistema i dalje ga dogmatizirali; ali ni ona druga struja nije dalje razvijala Hegelovu dijalektiku (osim što su to kasnije učinili Marx i Engels) nego upravo jedan određeni dio njegova sistema, u prvom redu Hegelovu filozofiju religije.

Lijevi hegelovci (mladohegelovci) naročito su izvršili plodna kritička istraživanja na području filozofije religije, jer su tu mogli mnogo nesmetanije vršiti svoju kritiku kao i čitava društvenog sistema, nego što su to mogli direktno na političkom području. A Hegel im je za to dao dovoljno materijala.

Hegelovo shvaćanje religioznog fenomena bilo je u svojoj suštini oštro antiteističko. Religija je za njega jedan od momenata spoznaje apsoluta, apsolutne ideje, zapravo apsolutna samopospoznaja toga supstancijalnog duhovnog elementa Hegelove filozofije. U toj koncepciji spoznaje apsolutne ideje vidi se kako je i tu prevladao Hegelov racionalizam, jer je filozofsku spoznaju pretpostavljao religioznoj. Ako mu je umjetnička spoznaja bila prvi stupanj te spoznaje apsoluta preko pojedinačnog, religiozna mu je označavala spoznaju apsolutne ideje u formi predodžbe, koja ima već općenit karakter, a najviši stupanj apsolutnog znanja dostiže apsolutna ideja jedino u filozofiji.

U tom je Hegelovu shvaćanju sintetiziran i spinozistički i fihteovski moment apsolutne ideje kao supstancije svega života i životnih manifestacija, kao i samosvjesni moment, koji djeluje preko individualne samosvjesti.

Lijevi hegelovci, ne mogavši svoje progresivne težnje i ideje izraziti drugačije nego u apstraktnom filozofskom ruhu, prenijeli su svu raspru upravo na ta područja.

F. Strauss (1808-1874) sa svojim epohalnim djelom „Život Isusov"(1835) razvio je ovaj prvi moment supstancije, zastupajući mišljenje da je kršćanstvo stihijni produkt prvih kršćanskih općina i da ima izrazito mitski karakter. Uz ovu svakako „bogohulnu" teoriju mita, Strauss je izvanredno djelovao na progresivne mislioce svojim oštroumnim analizama evanđelja, pokazujući protivrječnost, nelogičnost i apsurdnost mnogih mjesta, odručući tako njihovu historičnost i vjerodostojnost. Ne treba ni spominjati da je odjek tih dvaju velikih svezaka bio izvanredan i da je Strauss izgubio svoje mjesto.

Nasuprot njegovoj teoriji mita B. Bauer (1809- 1882) izgradio je pri kraju četrdesetih godina, u kritici sinoptičkih evanđelja, filozofiju samosvijesti, proglasivši sva ta evanđelja izmišljotinama pojedinaca, a samosvijest kao osnovnu pokretačku tačku povijesti.

Naglašavanje tog momenta „samosvijesti" svakako je pokazivalo da se i svijest njemačkog građanstva postepeno mijenja. Uviđajući sve više da postaje osnovni faktor u državi i da ide u susret historijskim djelima, koja uvijek stoje na pragu historijskih zaokreta, samosvijest najprogresivnijih ličnosti njemačkog građanstva vidjela je u filozofiji samosvijesti svakako adekvatniji izraz svoga položaja i težnji nego što je to slučaj sa individualnom sviješću u Hegelovoj filozofiji, koja je bila samo momenat razvoja apsoluta.

Međutim, pri kraju tih četrdesetih godina druga značajna figura njemačke filozofije došla je u svojem razvoju i kritičkim razmatranjima o Hegelovoj filozofiji i do samoga materijalizma. Bio je to L. Feuerbach (1804-1872), koji je u svojim spisima „Prilog kritici Hegelove filozofije" (1839), „Suštini kršćanstva" (1841), kao i iz članaka koje je, nakon povratka u Rajnsku pokrajinu, pisao 1842. za „Rajnske novine".

Engels, koji se nešto prije javio sa svojim prilozima u bremenskom listu „Telegraph", što ga je izdavao Gutzkow, naročito je bio impresioniran Straussovom knjigom, koja ga je, pokraj 1839. godine, dovela do hegelovstva. Iz njegovih pisama braći Graeberima doznajemo za tu unutrašnju borbu u mladom Engelsu, koji je inače u svojoj kući bio religiozno odgojen. Ali, njegova težnja za oslobađanjem čovjeka i za istinom prevladala je predrasude uskog šturog i kućnog odgoja.

Potkraj 1841. godine, kad je Marx već otišao iz Berlina, Engels je došao u Berlin na odsluženje vojnog roka. Tako se i on pridružuje onom istom krugu mladohegelovaca kojem je nešto prije pripadao Marx.

Engelsovo oduševljenje za tu filozofiju vidimo iz njegovih kritičkih članaka protiv Shelinga, koga je pruska vlada pozvala u Berlin da bi se borio protiv Hegelove filozofije. Sheling je tada zastupao već izrazito reakcionarnu „pozitivnu filozofiju", tako da je svojim nastupom u Berlinu samo pokazao nemoć kršćanske transformacije filozofske misli. Potkraj 1842. godine odlazi Engels u Englesku, gde pod utjecajem oštro diferenciranog klasnog pokreta, komunističkih ideja i materijalizma brzo prelazi na materijalizam i komunizam.

Marx napušta idealizam već pomalo u toku rada u „Rajnskim novinama", kojima je potkraj 1842. godine postao i glavni urednik. Studirajući mnoga tekuća politička i ekonomska pitanja, sve je više uviđao da pravo, religija, jednom riječju ideologija zavisi od klasne konstelacije i ekonomskih interesa. Definitivno utječu na njega već spomenute Feuerbachove „Prethodne teze za reformu filozofije" u martu 1843. godine, kad je zbog bezizlaznosti borbe sa pruskom cenzurom već izašao iz uredništva „Rajnskih novina", koje su potkraj marta iste godine i dalje bile zabranjene.

Da se Marx slagao s Feuerbachovom osnovnom materijalističkom koncepcijom doznajemo iz njegova pisma Rugeu od 13. marta 1843. Ali opaska u istom pismu, tj. da se ne slaže s njegovim prelaženjem preko poltičke problematike ukazuje nam na bitnu razliku između ta dva mislioca u tom periodu. Taj uski Feuerbachov interes, da problematiku religije npr.- koju je najviše proučavao- svede samo na antropološku osnovu, spriječio ga je da taj problem zahvati do dna i da ga dade u širem filozofskog kontekstu. Iz toga je proizlazila njegova zabluda da se historijski problem čovjeka može riješiti samo ideološkim putem.

Marx je usmjeren već novim stazama, uvidio bitnu i jedino plodonosnu vezu između politike i filozofije. Smatrajući da je taj dio posla ostao potpuno neobrađen posvećuje jedan dio vremena u 1843. godini kritičkoj analizi Hegelova shvaćanja države, što nam je sačuvano u rukopisu objavljenom tek tridesetih godina ovog stoleća. Iz njega se vidi da Marx kritizira Hegelovu koncepciju s potpuno materijalističkih pozicija i da pitanje demokracije, ljudske slobode, ostaje za njega još otvoren problem.

Dogovorivši se sa Rugeom za izdavanje jednog naprednog časopisa, potkraj iste godine odlazi Marx u Pariz, gdje radi na uređivanju prvog broja.

Ako imamo na umu da je za Marxa oslobođenje čovjeka bio centralni problem, na kojem je radio teoretski i praktički, i da za to rješenje nije još bilo dovoljno pretpostavaka u Njemačkoj- može biti jasna važnost jedne već relativno razvijene Francuske za formiranje Marxovih pogleda. Ono u čemu su Francuzi imali prednost bile su razvijene socijalne i političke prilike. Marxova je prednost bila naprotiv u tome što je nosio sa sobom svu bogatu baštinu, impozantnog filozofskog perioda, s osnovnim rezultatom- dijalektikom, kao i nepokolebljivu odlučnog genijalnog čovjeka i čvrstog karaktera da pitanje čovjeka, njegove historije i oslobođenja riješi.

Stvarnost Francuske pružila mu je odmah dovoljno dokaza da je rješenje ljudskog problema na osnovi građanske buržoaske demokracije samo djelomično rješenje. Nove protivrječnosti u francuskom životu jasno su nagoveštavale da je nužno prevladati te odnose, koji su, zapravo, u Njemačkoj tek postajali realnost. Buržoasko društvo u Francuskoj već je bilo stupilo u oštru borbu sa proletarijatom. U radničkim redovima bile su već rasprostranjene različite socijalističke ideje (neke je od njih Marx upoznao već u Njemačkoj), koje su uglavnom bile utopijske. Najrašireniji je bio utopijski socijalizam Saint- Simona (1760-1825) i Ch. Fouriera (1772-1837).

Bili su to genijalni mislioci koji su već u početku svečano nagovještavanog progresa građanskog društva otkrivali njegove klice propasti. Njihove analize protivrječnosti buržoaskog društva bile su izvanredne. Ako dodamo još tome i njihove napore da stvore jedinstvenu koncepciju historijskog razvitka i njegovih zakona, pri čemu su se često približavali materijalističkom interpretiranju tih problema, može se s pravom ustvrditi da su oni imali važnu ulogu u razvoju Marxove misli.

Njihov materijalizam u objašnjavanju historije nije bio, međutim, doslijedan. To se naročito vidjelo u pokušajima rješavanja protivrječnosti modernog društva. Francusko prosvjetiteljstvo izbijalo je svom snagom i u ovim slučajevima. Mjesto da u klasnim odnosima vide poluge tog razvoja, predavali su se maštanjima o filantropima pojedincima koji će spoznavši sve zlo ovoga svijeta, svojom moći pridonijeti njegovu oslobađanju. Utopijski karakter njihova učenja bio je dakle, nesumnjiv.

Marx je odmah uvidio da je suština novije historije borba buržoazije i proletarijata, a kako je uvijek ostao dubok dijalektički mislilac, tražio je konkretno rješenje tih suprotnosti i odbacivao svaku historijsku iluziju. Tako on već u prvom i jedinom broju „Njemačko-francuskih godišnjaka" (koji je izdao početkom 1844. g. zajedno sa Rugeom) u članku „Prilog kritici Hegelove filozofije prava", proletarijat proglašuje onom klasom koja treba da izvrši društveni preporod, tj. ostvarenje socijalizma, ostvarenje besklasnog društva, u kojem više neće biti ugnjetavanja i eksploatacije čovjeka.

„Kao što filozofija u proletarijatu" pisao je Marx u tom znamenitom članku, „nalazi svoje materijalno oružje, tako proletarijat u filozofiji nalazi svoje duhovno oružje, i čim iskra misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvršit će se emancipacija Nijemaca u ljude.

Rezimirajmo rezultat: Jedino praktički moguće oslobođenje Njemačke jest oslobođenje na stanovištu one teorije koja čovjeka proglašuje najvišim bićem čovjeka...Glava te emancipacije jest filozofija, a njeno srce proletarijat. Filozofija se ne može ostvariti bez ukidanja proletarijata, proletarijat se ne može ukloniti bez ostvarenja filozofije." (K. Marx i F. Engels, Rani radovi, Zagreb 1967, str. 105.)

Do istih rezultata došao je i Engels u Engleskoj. Njemu su prilike u Engleskoj, u kojoj se očitavala klasna borba između aristokracije, buržoazije i proletarijata, pružile dovoljno materijala da zaključi o klasnoj borbi kao poluzi razvoja,- barem u Engleskoj u to vrijeme. Dapače, iz ekonomskih analiza on je zaključivao da to društvo mora neizbježno propasti i u proletarijatu je vidio onu historijsku snagu, koja treba da taj proces dovede do kraja i organizira besklasno društvo. Engels je to svoje mišljenje izložio u „Nacrtu za kritiku nacionalne ekonomije", koji je izašao u Marx- Rugeovom spomenutom časopisu. „Proizvodite svjesno", pisao je Engels u toj poznatoj studiji, „kao ljudi, ne kao raspršeni atomi bez generičke svijesti, i vi ćete biti iznad svih tih umjetnih i neodrživih suprotnosti. Međutim sve dotle dok vi nastavite da proizvodite na dosadašnji nesvjestan, nepromišljen način, koji je prepušten vladavini slučaja, sve dotle će ostati i kriza; a svaka slijedeća mora postati još univerzalnija, dakle gora nego prethodna, mora osiromašiti veći broj malih kapitalista i u povećanoj proporciji umnožiti broj klase radnika, koje treba uposliti, taj glavni problem naših ekonomista i napokon izazvati socijalnu revoluciju o kakvoj školska mudrost ekonomista ne može ni da sanja" (Rani radovi, str. 105).

Tako Marx i Engels, nezavisno jedan od drugoga, dolaze do historijskih zaključaka o potrebi spajanja socijalizma (kao teorije) sa radničkim pokretom. Time su bila prevladana sva dotadašnja mišljenja o proletarijatu kao klasi koja samo pati, i sve iluzije o mogućnosti uspostavljanja socijalizma bez borbe radničke klase.

Marx i Engels su, prema tome, već i tada prilazili sasvim drugačije rješavanju socijalnog pitanja od utopista socijalista, njihovih njemačkih kolega i samoga Feuerbacha. Sasvim je razumljivo da je Marx, na toj osnovi, mnogo dublje zahvatio i problem religiozne alijenacije (otuđenja) čovjeka, koji je prvenstveno rješavao Feuerbach.

Feuerbach je tačno uvidio da je u religiji riječ o jednom obliku čovjekova samootuđenja. Sve religiozne predodžbe, kako je on ustvrdio, nisu drugo nego ljudske predodžbe; sva svojstva tih idejnih tvorevina (božanstava) nisu drugo nego ljudska svojstva što ih čovjek otuđuje od samoga sebe i predaje ih predodžbama koje sam stvara. I mjesto da je svjestan kako je on (čovjek) sam tvorac svega toga, da je najviši stvor te beskrajne prirode, on degradira samog sebe robujući pretpostavkama koje sam stvara.

Stvaralački akt ne potječe dakle od boga, nego od samoga čovjeka, jer je on pravi tvorac svih tih iluzija.

Marx se, međutim, ne zadovoljava samo tim konstatacijama. Otkrivanje svjetske osnovice u tim religioznim predodžbama svakako je izvršenje jednog dijela tog važnog zadatka. Ali radi se o daljim, težim problemima, koje Feuerbach na svojoj psihološkoj- antropološkoj osnovi nije više mogao riješiti. Pitanje se dalje postavlja; zašto čovjek dolazi do toga da se otuđuje, da stvara te vrste iluzija?

Gotovo cijeli boravak u Parizu 1844. godine posvećuje Marx proučavanju tog problema koji je razrastao u pitanje zavisnosti ekonomike, politike, prava i filozofije. Iz poznatog rukopisa (Ekonomsko- filozofski manuskripti), koji je izdan tek u ovom stoleću, vidi se sva širina i dubina Marxova zahvata.

Čovjek je kompleks društvenih odnosa, sve strane ljudske djelatnosti i života su međusobno isprepletane; jedno ideološko područje ne može se dakle proučavati bez svestranog zahvatanja u kompleksnost ljudskih odnosa. Ali, Marx već tada uviđa prioritet ekonomskih odnosa, njih već shvaća kao „supstanciju" ljudskog života i kretanja historije.  A u protivrječnostima koje proizlaze iz klasnih eksploatatorskih odnosa otkriva on i osnovu stalne čovjekove alijenacije.

Marx je osnove religiozne i ideološke alijenacije otkrio u ekonomskom otuđenju. U sistemima klasne eksploatacije u kojima npr. radnik proizvodi robu on u tom samom aktu proizvodnje otuđuje svoje snage, on time stvara i vrijednost robe. Ali, sam taj proizvod postaje vlasništvo nekog drugog, koji time, u stvari, ekonomskom vlašću, postaje i „vlasnik" same političke snage. Radnik se u tom odnosu osjeća dakle tuđe, on nužno traži kompenzacije na drugim stranama zbog teških uvjeta života, zbog nemogućnosti da upravlja svojim vlastitim životom i historijom. Bijeda masa je, prema tome, konkretno plodno tlo za uspijevanje svakojakih religioznih iluzija. Religiozna bijeda je, kako je Marx pisao u početku 1844. god., izraz stvarne bijede. S druge strane, ona je i protest protiv te stvarne bijede, jer potreba za stvaranjem iluzija o nekom drugom, boljem svijetu, istovremeno je protest protiv ovog svijeta koji čovjeku uskraćuje katkada i minimum za egzistenciju.

Komunizam kao društvo čovečjeg oslobođenja, mora prema tome imati za cilj da čovjeka oslobodi svih vrsta njegove otuđenosti, ekonomske, političke i ideološke. Problem novog, socijalističkog humanizma ima tu svoju stvarnu osnovu.

Marx je u to vrijeme, osim ovog bitnog pitanja čovjeka, rješavao i druge suštinske filozofske probleme, koje je naročito pregnantno izrazio u „Tezama o Feuerbachu" (1845), o čemu će biti riječ na drugom mjestu.

Iako je Marx već tada uviđao da ekonomika čini osnovu ljudske povijesti, pa i razvoja samog čovjeka kao pojedinca, još nije bio došao, kao ni Engels, do definitivnog rezultata u otkrivanju zakona historijskog kretanja. A to je trebalo izvršiti da bi i sam komunizam dobio što realniju i znanstveniju osnovu.

Dalji korak u tom pravcu označava Marxovo i Engelsovo djelo „Sveta porodica" (1845) i Engelsovo djelo „Položaj radničke klase u Engleskoj" (1845).

Potkraj avgusta 1844. god. Engels se na proputovanju kroz Pariz u Njemačku zadržao nekoliko dana kod Marxa.  Još jedanput su zajednički došli do zaključka da su im pogledi i težnje istovjetni. Prvo što su odlučili bio je odgovor njihovim dotadašnjim prijateljima B. Baueru i njegovu krugu, koji su istupili protiv njihova pisanja u „Njemačko-francuskim godišnjacima". Engels je tih nekoliko dana boravka u Parizu napisao dvadesetak stranica i otputovao u Njemačku, gdje je završavao svoju knjigu o engleskoj radničkoj klasi. Marx je rukopis proširio na dvije stotine stranica, a djelo je izašlo u početku 1845. god. pod naslovom „Sveta porodica ili kritika kritičke kritike protiv B. Bauera i drugova".

Bez obzira na niz zanimljivih i važnih mjesta u pogledu kritike spekulativne metode, analize spekulativne filozofije, samosvijesti, itd. najznačajnija su mjesta upravo ona u kojima se vidi Marxovo probijanje prema materijalističkom tumačenju historijskog razvoja.

Polemizirajući protiv Bauerova idealističkog stava da je samosvijest, kritička kritika, otjelovljena upravo u izabranim pojedincima, osnovni pokretač povijesti, Marx na jednom mjestu ovako zaključuje: „Ili, zar kritička kritika vjeruje da je u spoznaji historijske stvarnosti došla i samo do početka sve dotle dok isključuje iz historijskog gibanja teorijski i praktički stav čovjeka prema prirodi, prirodnu znanost i industriju? Ili, misli li ona da je bilo koji period uistinu već spoznala a da nije spoznala, na primjer, industriju toga perioda, neposredni način proizvodnje samog života? Doduše spiritualistička, teološka kritička kritika poznaje samo- poznaje bar u svojoj mašti- politička, literarna i teološka burna zbivanja historije. Kao što ona odvaja mišljenje od osjetila, dušu od tijela, samu sebe od svijeta, tako odvaja i historiju od prirodne znanosti i industrije, tako ne vidi u grubo materijalnoj proizvodnji na zemlji (potcrtao Predrag Vranicki), nego u gustim oblacima na nebu rodno mjesto historije". (Sveta porodica, Stuttgart, 1913, str. 259-260.)

Uvidjevši da zakone historijskog kretanja ne treba tražiti u idejnim sferama, nego u „grubo materijalnoj produkciji na zemlji", tj. prvenstveno u razvoju same ekonomike, tj. društveno- ekonomskih odnosa, Marx istražuje u istom djelu i osnovne protivrječnosti rada i kapitala, radničke klase i buržoazije. On u tim protivrječnostima otkriva realnu osnovu kretanja moderne historije, a u nužnom prevladavanju tog protivrječja i osnovnu perspektivu budućnosti.

Engels je u svom djelu „Položaj radničke klase u Engleskoj" također došao do sličnih rezultata, uvidjevši da industrijska ekonomska revolucija u Engleskoj čini pravu osnovu njenog modernog razvoja, kao i klasnih suprotnosti, i da daje sve potrebne elemente za dalji revolucionarni prevrat. Međutim, teoretsko formuliranje i produbljivanje novog shvaćanja, koje samo za sebe označava i revolucionari momenat u razvoju ljudskog duha, pripada prvenstveno Marxu. To je konstatirao i Engels u jednom svom kasnijem prilogu o povijesti Saveza komunista, kad se u proljeće 1845. vratio u Belgiju, kamo je Marx morao emigrirati.

Novi pogled na historiju

društva i njene zakone izložio je Marx sistematski u svom djelu „Njemačka ideologija" (1845/46), koje je zajedno koncipirao s Engelsom i donekle s M. Hessom, a koje je trebalo da bude definitivni obračun s evropskim relacijama. Jer, Marx je tu rješavao pitanje s kojim su se mučili svi socijalisti utopisti, koje su rješavali najveći umovi francuskog materijalizma (Helvetius, Holbach) i francuski historičari za vrijeme restauracije (Theiery, Mignet, Guizot), glavni protagonisti njemačkog idealizma (Fichte, Shelling, Hegel) i niz drugih mislilaca do tada.

Suštinu toga shvaćanja izrazili su Marx i Engels na jednom mjestu „Njemačke ideologije", slično kao i Marx desetak godina kasnije u poznatom predgovoru „Prilog kritici političke ekonomije" (1859), ovako: „Ovo shvaćanje historije osniva se, dakle, na tome da se prikaže stvarni proces proizvodnje, i to da polazeći od materijalne proizvodnje neposrednog života, i da se način saobraćanja koji je povezan s ovim načinom proizvodnje i od njega proizveden tj. građansko društvo na svojim različitim stupnjevima, shvati kao osnova cjelokupne historije, a zatim da se prikaže njegova djelatnost u obliku države, a također, da se iz njega objasne svi različiti teoretski proizvodi i oblici svijesti, religija, filozofija, moral itd. i proslijedi proces njihova nastajanja (tih različitih stupnjeva), gdje se tada naravno može stvar prikazati u njezinu totalitetu (a stoga također i uzajamno djelovanje njezinih različitih strana).

Ovo shvaćanje historije, za razliku od idealističkog, ne traži u svakoj epohi kakvu kategoriju, nego stalno ostaje na stvarnom tlu historije, ne objašnjava praksu iz ideje, nego formulaciju ideja iz njihove materijalne prakse i u skladu s time dolazi do rezultata da svi oblici i proizvodi svijesti ne mogu biti poništeni duhovnom kritikom, rastvaranjem u „samosvijesti" ili pretvaranjem u „utvare", „sablasti", „nastranosti" itd., nego samo praktičkim prevratom realnih društvenih odnosa iz kojih su ta idealistička blebetanja proizašla, da nije kritika, nego je revolucija pokretačka snaga historije, a također i religije, filozofije i ostale teorije.

Ovo shvaćanje pokazuje da historija ne završava time da se rastvara u „samosvijesti" kao „duh od duha", nego da se u njoj na svakom stupnju zatječe materijalni rezultat, zbroj proizvodnih snaga, historijski stvoren odnos ljudi prema prirodi i međusobno, što se svakoj generaciji predaje od njene prethodne, masa proizvodnih snaga, kapitala i okolnosti koje, doduše, s jedne strane modificira nova generacija, a s druge strane joj pripisuju njene vlastite životne uvjete i daju joj određeni razvitak, specijalni karakter, tako da okolnosti isto toliko čine ljude koliko i ljudi okolnosti.

Ova suma proizvodnih snaga, kapitala i socijalnih oblika saobraćanja, što svaki individuum i svaka generacija zatječe kao nešto dano, realna je osnova onoga što su filozofi predočivali kao „supstanciju", „suštinu čovjeka", što su obožavali i pobijali- realna osnova koja time ni najmanje nije ometana u svojim djelovanjima i utjecajima na razvitak ljudi, što se ti filozofi bune protiv nje kao „samosvijest" i „jedini".

Ovi zatečeni životni uvjeti različitih generacija odlučuju također hoće li revolucionarni potres, koji se periodično vraća u historiji, biti dovoljno jak ili neće da obori osnove svega postojećeg, iako nisu dani materijalni elementi totalnog prevrata- nama s jedne strane, dane proizvodne snage, s druge strane, stvaranje jedne revolucionarne mase koja neće ustati samo protiv pojedinih uvjeta dosadašnjeg društva, nego protiv dosadašnje same „proizvodnje života", protiv „cjelokupne djelatnosti" na kojoj se ono baziralo- to je, kako pokazuje historija komunizma, za praktički razvitak sasvim svejedno je li ideja tog prevrata izrečena već stotinu puta". (Njemačka ideologija, Berlin, 1932, str. 27-28.)

Za njih je, prema tome, nova koncepcija historije bila u osnovi završena. U mnogim kasnijim djelima samo su dalje razvijali neke druge socijalne probleme i razrađivali svoje prvobitne stavove. (Bijeda filozofije, 1847; Manifest komunističke partije, 1848; Predgovor Prilogu kritici političke ekonomije 1859; Kapital 1867; Anti- Duhring, 1878; Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države 1884; Ludwig Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije, 1886.)

Preuzeto sa: Novi plamen

]]>
Tue, 27 Aug 2019 09:07:44 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6551/Dijalekti%C4%8Dki+i+historijski+materijalizam+%28deo+I%29-+Postanak+dijalekti%C4%8Dkog+i+historijskog+materijalizma
„Stambeno je političko” – da li su drugačije stambene politike moguće u postojećim okvirima?, I deo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6542/%E2%80%9EStambeno+je+politi%C4%8Dko%E2%80%9D+%E2%80%93+da+li+su+druga%C4%8Dije+stambene+politike+mogu%C4%87e+u+postoje%C4%87im+okvirima%2C+I+deo.html Stambeno pitanje jedno je od ključnih političkih tema oko koje se vode mnoge borbe unutar kapitalističkog sveta današnjice. No ono je nužno povezano i sa drugim važnim ekonomskim i političkim borbama za radikalno drugačiji društveni sistem.

Komodifikacija stanovanja, kao očekivana manifestacija tendencije kapitala da raste i širi se na sve sfere društva, proizvela je sukob između stana kao krova nad glavom, kao osnovnog ljudskog prava, s jedne, i stana kao robe, odnosno izvora profita, sa druge strane. Različiti finansijski akteri, tržište i njima svojstveni narativi dominiraju i oblikuju polje stanovanja, dok se država istovremeno sve više povlači iz sfere socijalnih usluga, a time i iz stambenog zbrinjavanja stanovništva.

Porast beskućništva, segregacija, džentrifikacija, prinudna iseljenja, prekarni uslovi života predstavljaju ključne karakteristike globalne situacije stanovanja danas. Iako se ona često naziva stambenom krizom, što implicira da je reč o (privremenom) odstupanju, pre bi se moglo odbraniti da je u pitanju zapravo sasvim regularna posledica dominantnih ekonomskih i političkih procesa. U tom smislu, stambeno se može razumeti kao političko,čime i Dejvid Maden [David Madden] i Piter Markuze [Peter Marcuse] započinju svoju knjigu U odbranu stanovanja. Zbog toga je neophodno sagledavati strukturne uzroke u oblasti stanovanja, kao i otpor takvom stanju, i u širem kontekstu ekonomskih i političkih odnosa i to, sve više, preko granica pojedinačnih država.

„Kako nema dovoljno stanova, kad se toliko gradi?"

Rastući broj raspoloživih stambenih jedinica istovremeno prati deficit stambenog prostora za sve više ljudi širom Evrope. Ovaj paradoks zapravo direktno upućuje na problem distribucije. Naime, tržište predstavlja dominantni mehanizam putem kojeg je moguće zadovoljiti stambene potrebe.

Prema podacima Eurostata1, većina stambenih jedinica u Evropi je u privatnom vlasništvu (na nivou Evrope 69,2%, dok je u nekim zemljama, poput Rumunije ili Srbije u pitanju čak 96%, odnosno 98%). Ograničen broj stanova u javnom vlasništvu tako u velikoj meri sužava i manevarski prostor za politike koje bi obezbedile dostupno stanovanje za osetljive društvene grupe u postojećim okvirima, dok istovremeno mere štednje sprečavaju veća ulaganja u javne stanove u najvećem broju država.

Stan se tretira kao roba koja se može razmeniti na tržištu, mehanizam za čuvanje akumuliranog kapitala ili sredstvo za spekulaciju. Uz to, tržište privatnih stanova za dugoročno iznajmljivanje (što za veliki broj ljudi predstavlja jedini mogući put), stalno se „hrani" upravo nedostatkom priuštivog stanovanja, te je sigurnost sve većeg broja podstanara direktno ugrožena zbog preopterećenosti troškovima stanovanja.

Cene iznajmljivanja ili kupovine stambenog prostora, tržišno određene kroz rentu, hipoteku ili ratu za kredit, opterećuju veliki broj domaćinstava preko mere od 40% (od ukupnog budžeta domaćinstva), stvarajući tzv. stambeni stres. Prema statistikama, najugroženiji su oni koji iznajmljuju stan, te je tako u Grčkoj, recimo, procenat domaćinstava koja pri iznajmljivanju stana plaćaju više od 40% svog budžeta čak 84,6%, dok je taj procenat na nivou Evrope 28%. Ovaj podatak upravo ilustruje stepen prekarnosti podstanarskog položaja. Uz to, cena stanovanja raste brže nego što rastu primanja u poslednjih petnaest godina u Evropskoj uniji, sa izuzetkom Finske, Nemačke i Portugala.

Suočeni s nemogućom misijom obezbeđivanja adekvatnog stanovanja, rastući broj ljudi živi u neadekvatnim stambenim uslovima. Najviši stepen prenaseljenosti od 48.4% registrovan je u Rumuniji, dok Irska, Belgija, Holandija, Norveška i Švedska ovaj procenat uspevaju da drže ispod 10%. Istovremeno, 2016. godine, stepen stambene deprivacije (prenaseljenost, nivo osvetljenosti, pristup infrastrukturi, itd.) na nivou EU-28 iznosi čak 4,8%. U četiri zemlje članice (Bugarska, Rumunija, Mađarska, Litvanija) svaka deseta osoba živi u stanju stambene deprivacije.

Takođe, raste i stepen beskućništva. Uprkos neuporedivim metodologijama definisanja i merenja beskućnika, nesporan je porast broja ljudi2 koji ostaju bez krova nad glavom usled nemogućnosti da samostalno obezbede sopstveni stambeni prostor, ostavši bez podrške države da im obezbedi adekvatan privremeni ili trajni smeštaj, ili usled deložacija iz stambenog prostora u kom su živeli. Neke države čak razmatraju i kriminalizaciju beskućništva, dok je Mađarska to već učinila.

Bukurešt; Foto: Marko Miletić / Mašina

„Priznajemo, problem postoji" [uz sleganje ramenima] 

 „Činimo sve što je u našoj moći"

„Ne mogu da poreknem naše iznenađenje činjenicom da je priuštivo stanovanje kritičan izazov svuda i da se najpre u njega moraju uložiti resursi. [...] Komisija, Evropska investiciona banka i druge banke uložile su već znatne napore - ali potrebno je da se potrudimo još više, u pogledu što vremena, što ambicije. Ali..."

Ovako je početkom godine Romano Prodi, bivši predsednik Evropske komisije, komentarisao Izveštaj o investicijama u socijalnu infrastrukturu u Evropi (zdravstvo, obrazovanje, priuštivo stanovanje) iz 2018. godine, koji ukazuje na smanjenje ovih investicija, a pitanje stanovanja se upravo ističe kao jedno od prioritetnih.

Za početak, pravo na stanovanje i stambene politike nisu zvanično u direktnoj nadležnosti Evropske unije, ali s obzirom na to da je stanovanje kompleksna tema i obuhvata i pitanja ekonomske prirode, deo regulatornog okvira EU nesumnjivo se može smatrati relevantnim i odgovornim za pitanje stanovanja. S druge strane, važno je preispitati i opseg direktnih nadležnosti, ukoliko razumemo da su neki od važnih faktora reprodukcije stambene situacije upravo nadnacionalni entiteti (poput npr. multinacionalne agencije za menadžment nekretnina Blackstone, ili platforme za kratkoročno iznajmljivanje AirBnB), dok su manifestacije zajedničke mnogim zemljama. Dakle, ukoliko je problem de factoprevazišao granice zemalja članica i onih koje to žele da postanu, koliko je moguće rešavati ga mehanizmima koji su de jure zatvoreni u državne granice?

Naime, izuzetno je mali broj dokumenata na nivou EU koji adresiraju pitanje stanovanja3, a i oni to čine vrlo posredno i uopšteno. Kako je, međutim, postalo očigledno da nije moguće ignorisati sve goru situaciju u oblasti stanovanja, EU je u okviru Urbane Agende 2016. tzv. Amsterdamskim ugovorom4, definisala dvanaest partnerstava fokusiranih na različite teme, a jedno od njih, među prvima formirano, jeste i Partnerstvo za stanovanje. Polazeći od pretpostavke da je priuštivo stanovanje osnovno ljudsko pravo, Partnerstvo ima za cilj da doprinese unapređenju politika i regulatornih okvira koji kreiranju pristup adekvatnom stanovanju.

U periodu između 2015. i 2018. godine, Partnerstvo je analiziralo izazove s kojima se susreću države članice, pojedinačni gradovi i regije i pojedinačni akteri koji obezbeđuju priuštivo stanovanje, bilo da se radi o javnim, zadružnim ili privatnim akterima. Takođe su analizirani celokupna stambena situacija i svi faktori koji utiču na njeno intenziviranje. Kao rezultat analize, ovo partnerstvo je 2018. godine donelo i svoj prvi Akcioni plan, koji uključuje trinaest akcija i preporuka, zasnovanih na tri stuba: bolja regulacija, bolje znanje i upravljanje, bolja finansijska podrška. Iako ovo partnerstvo ukazuje na to da se problem priznaje, ono eksplicitno ni na koji način ne podrazumeva znatniju promenu postojeće regulative unutar EU, a to znači da je i bilo kakva regulacija tržišta van razmatranja.

Ovde bi bilo ilustrativno nastaviti Prodijevu izjavu s početka ovog dela teksta: „Ali, realnost je da nedostatak u evropskoj socijalnoj infrastrukturi ne može biti rešen samo kroz javna sredstva. Imamo sjajnu priliku da angažujemo privatne investicije u svrhu rešavanja socijalne infrastrukture i usluga". S jedne strane, na nivou EU ne postoji nadležnost za političku odluku da države članice ulažu u priuštivo stanovanje, dok, sa druge, države članice ili one koje to žele biti, ne mogu to učiniti zbog fiskalne politike EU i imperativa smanjenja javnih rashoda. Ista argumentacija nadalje se koristi i za promovisanje privatizacije svih javnih usluga (od zdravstva, preko obrazovanja, komunalnih usluga, do stanovanja), namerno zanemarujući inherentni sukob prioritetnih interesa koji u takvom rešenju postoji - profita, s jedne, i zadovoljenja društvenih potreba, sa druge strane.

Smanjenje efekata permanentne stambene krize, međutim, neće biti moguće bez intervencije država i promene stambenih politika, bilo da se direktno investira u javno stanovanje, ili subvencioniše i podrži razvoj alternativnih neprofitnih modela stanovanja.

  1. Eurostat podatke treba uzeti sa izvesnom rezervom. Stanovanje je kompleksna tema i indikatori su takođe složeni, i njihovo precizno definisanje uvek je neki oblik generalizacije. Ipak, iako se ne mogu smatrati definitivnim i sveobuhvatnim podacima, oni svakako jesu pouzdani indikatori stanja u stambenom sektoru. Takođe, treba imati u vidu da prosečne statistike na nivou EU-28 često zamagljuju drastične razlike između zemalja članica, što je važno uzeti u obzir kao strukturnu okolnost u promišljanju bilo kakvih potencijalnih promena. Ukoliko nije naznačeno drugačije, podaci su uzeti iz Drugog i Četvrtog izveštaja o stambenoj isključenosti u Evropi (2017 i 2019), koji se zasnivaju na EUROSTAT statistici.
  2. U Nemačkoj je za period od dve godine, zabeležen porast beskućništva od 35%; Austrija beleži porast od 28% među registrovanim beskućnicima; u Francuskoj se broj beskućnika povećao 1.5 puta u roku od 11 godina. 
  3. EU Povelja o osnovnim pravima iz 2009. godine (član 34, paragraf 3); UN Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (član 11, generlana preporuka 4 i 7); kao i druge različite direktive koje se tiču aspekata stanovanja dominantno relevantnih za tržišnu izgradnju stanova (standardi izgradnje, zaštita konkurencije). Takođe postoji i nekoliko evropskih strukturnih fondova koji raspolažu resursima koji potencijalno mogu biti alocirani za pitanje priuštivog stanovanja.
  4. Nastala je kao rezultat neformalnog sastanka EU ministara nadležnih za urbana pitanja 30. maja 2016. godine u Amsterdamu.
Preuzeto sa: masina
]]>
Fri, 16 Aug 2019 10:02:30 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6542/%E2%80%9EStambeno+je+politi%C4%8Dko%E2%80%9D+%E2%80%93+da+li+su+druga%C4%8Dije+stambene+politike+mogu%C4%87e+u+postoje%C4%87im+okvirima%2C+I+deo
Grčka: politički zaključci opštih izbora 7. jula – prvi deo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6539/Gr%C4%8Dka%3A+politi%C4%8Dki+zaklju%C4%8Dci+op%C5%A1tih+izbora+7.+jula+%E2%80%93+prvi+deo.html Rezultati grčkih generalnih izbora sedmog jula naglasili su dva dominantna elementa: veliku klasnu polarizaciju i učvršćivanje fenomena uzdržavanja od glasanja. Izraz klasne polarizacije (uprkos njenom iskrivljenom karakteru zbog Sirizine potpune kapitulacije kapitalizmu) bio je očigledan zbog velikog povećanja glasova za ND (Nova demokratija) i Sirizu, u odnosu na evropske izbore 26. maja. Evropski izbori bili su pre samo 42 dana, a na njima je učestvovovao isti procenat glasačkog tela. ND, koja je uspela da ujedini društvene snage modernog buržoaskog političkog tabora u najvećoj mogućoj meri pod trenutnim okolnostima, dobila je 378.274 glasova više nego na evropskim izborima (+6,73%). U međuvremenu, Siriza je dobila veliki broj antidesničarskih glasova od radničke klase i drugih siromašnih delova društva, povećavši svoju podršku za 437.579 glasova (+7.75%). Ukupan procentualni deo ove dve velike partije se povećao sa 56,24% na evropskim izborima na 71,38%, prešavši njihov zajednički uspeh na poslednjim generalnim izborima 2015. u septembru (63,56%).

Rezultati grčkih generalnih izbora sedmog jula naglasili su dva dominantna elementa: veliku klasnu polarizaciju i učvršćivanje fenomena uzdržavanja od glasanja. Izraz klasne polarizacije (uprkos njenom iskrivljenom karakteru zbog Sirizine potpune kapitulacije kapitalizmu) bio je očigledan zbog velikog povećanja glasova za ND (Nova demokratija) i Sirizu, u odnosu na evropske izbore 26. maja. Evropski izbori bili su pre samo 42 dana, a na njima je učestvovovao isti procenat glasačkog tela.

ND, koja je uspela da ujedini društvene snage modernog buržoaskog političkog tabora u najvećoj mogućoj meri pod trenutnim okolnostima, dobila je 378.274 glasova više nego na evropskim izborima (+6,73%). U međuvremenu, Siriza je dobila veliki broj antidesničarskih glasova od radničke klase i drugih siromašnih delova društva, povećavši svoju podršku za 437.579 glasova (+7.75%). Ukupan procentualni deo ove dve velike partije se povećao sa 56,24% na evropskim izborima na 71,38%, prešavši njihov zajednički uspeh na poslednjim generalnim izborima 2015. u septembru (63,56%).

Neizlaznost je ostala veoma visoka, čak prevazilazeći nivoe sa evropskih izbora. Tada, neizlaznost je bila 41,31% dok se sedmog jula povećala na 42.08%. Ovo je prvi put da je nivo neizlaznosti na generalnim izborima prevazišao neizlaznost na prethodnim evropskim izborima. Iako izborne liste nisu bile sređivane u skorije vreme (što znači da je stvarna neizlaznost oko 10-15% manja od zvanične brojke), i uprkos činjenici da su mnogi ljudi emigrirali iz Grčke tokom poslednje decenije, i nisu bili u zemlji na dan izbora, ovako visoka neizlaznost pokazuje ogromno političko razočaranje među redovima velikih delova radničke klase i omladine, koje je kriza demoralisala.

Među ljudima koji nisu glasali (zvanično 4.191.675, na osnovu izbornih lista, ali broj je verovatno oko 2,5 miliona) se nalaze stotine hilljada uglavnom mladih ljudi koji su razočarani Sirizinom izdajom OXI (NE) glasa 2015, zbog čega su postali pasivni. Ipak, ovi ljudi dolaze iz radničkih i siromašnih slojeva društva, koji ne vide nikakvu nadu za bilo kakvo trenutno poboljšanje njihovih života. Ovi slojevi su još pre krize prestali sa učestvovanjem u politici, a sada se njihov stav učvrstio. Ovakva vrsta apstinencije ima najviše uticaja na levičarske i radničke partije. Ova činjenica pokazuje zapanjujuću nesposobnost takvih partija da izgrade veze sa masama, i da ponude rešenja za nezadovoljstvo koje osećaju u noćnoj mori kapitalističke stvarnosti.

Nema desnog zaokreta - ND je pobedila većinom zbog glasova buržuja

67087785 616947095481909 8144866729051291648 nKao što je i bilo očekivano, ND je nadjačala ostale i ima većinu u parlamentu, sa 39,85% ili 2.251.411 glasova i 158 mesta. Ipak, kako smo naglasili u našoj analizi odmah nakon ishoda evropskih izbora, pobeda ND nije zbog neke jake desničarske struje u društvu. Ona predstavlja okupljanje društvene baze buržoaaskog političkog tabora, u najvećem mogućem broju u trenutnim situacijama. Nasuprot preterano optimističnim predviđanjima buržoazije da će dobiti velikih 40% i veliku većinu od 165-170 mesta, mi smo predvideli (dan nakon evropskih izbora) da će ND dobiti približno isti broj kao i opcija „DA" na referendumu 2015. Ovo se zaista i desilo. ND je dobila samo 6.000 glasova više, u poređenju sa 2.245.537 koje je „DA" opcija dobila 2015.

Nasuprot pretpostavkama buržoazije, ali i preteranom pesimizmu većine levičarskih partija i organizacija, koje su predvidele velike zaokrete u desno, ND (po anketama na biračkim mestima i pažljivom poređenju sa rezultatima evropskih izbora) je povećala svoj udeo glasovima koji su mahom došli iz partija desnog centra i ekstremne desnice, koje su u procesu raspada. Dobila je samo 67.000 glasova od Sirize (5% Sirizinih glasača), oko 16.000 od DIEM25 (Varufakisova partija) i oko 6.000 od KKE (Komunistička partija Grčke). U isto vreme, nekih 47.000 glasača je prešlo od ND u Sirizu, što znači da je njihov dobitak od levice bio veoma slab. Zaista, iz perspektive rezultata konačnih izbora, ti dobici bili su zanemarljivi.

Zapravo, stvar je suprotna; najveći deo novih glasača ND (ostalih 280.000) došlo je iz Saveza centrista (oko 50.000, po anketama), većina desničarskih glasača iz preuređenog Pasoka, tj. Kinala (oko 43.000) i od drugih buržoaskih formacija desnice i desnog centra koje su učestvovale u evropskim izborima, ali nisu učestvovale u parlamentarnim izborima. Ovde spadaju Potami (od kojih je ND uzela oko 22.000 glasova), Laos (koji je dobio 70.000 glasova na evropskim izborima), Nova desnica (37.000 glasova na evropskim izborima), Anel (45.000), i Građani I. Psinakisa (51.000) i Slobodna domovina (41.000).

Baš kao što smo i predvidelli, ND nije uspela da privuče velik broj glasača Zlatne zore, niti da natera Velopulosovu novu ekstremno desničarsku partiju da nestane, kao što su buržoaski analitičari predvideli. ND, sudeći po anketama, dobila je samo 22.000 glasova od Zlatne zore, tj. 8% izbornog tela te neonacističke stranke. Velopulosovo Grčko rešenje izgubilo je samo oko 30.000 glasova u poređenju sa evropskim izborima, dok ND nije dobila ništa od ovog gubitka. Ova činjenica potvrdila je generalnu procenu koju smo napravili odmah nakon evropskih izbora - da je izborna baza ekstremne desnice trenutno veoma čvrsta. Sastoji se od nekoliko hiljada politički nazadnih, reakcionarnih, sitnoburžoaskih glasača, od kojih su neki lumpenizovani ili pod direktnom pretnjom lumpenizacije, koji su se tokom svih godina kapitalističke krize okrenuli od tradicionalnog buržoaskog političkog tabora i ne žele da se vrate.

Klasni sastav glasača ND tokom sedmog jula bio je jasno većinski sitnoburžoaski i buržoaski. Njena nadmoć nije se zasnivala na jakoj struji podrške od strane radničke klase i siromašnih slojeva društva. Ovo se jasno vidi u regiji Atika, gde je ND prva u dve najveće opštine, Atini i Pireju, a takođe i u većini buržoaskih opština u severnim i južnim delovima drugog distrikta Atine, i distrikta Istočna Itaka.

Precizije, ND je dobila visok procenat glasova u bogatim i tradicionalno konzervativnim opštinama Agia Paraskevi, Marusi, Vrilisia, Irakleo, Kifisia-Ekali (83,74% u Ekaliju i 62,72% u Kifisiji), Likovrisi-Pefki, Papagos-Holargos (65% u Papagosu), Penteli, Filotei-Psihiko (78,96% u Filotei i 75,83% u Psihiku), i Halandri. Takođe je pobedila u južnom sektoru i opštinama Alimos, Glifada, Dafni-Imitos, Eliniko-Argirupoli, Zografu, Nea Smirni, Pao Faliro i jedva u opštini Iliupoli. Njena pobeda je takođe bila potpuna u buržoaskom sektoru Prvi pirejski distrikt i na svim ostrvima Argosaronskog zaliva, a takođe je pobedila i u 11 od 13 opština Istočne Atike (Vari-Vula-Vuliagmeni, Dionisos, Kropi, Maratonas, Markopulo, Pajania, Palini, Rafina-Pikermi, Saronikos, Sparta-Artemida i Oropos).

Sve ovo potvrđuje da je svaka procena o konzervativnom, desnom zaokretu izbornog tela ozbiljno pogrešna. Za ND su generalno glasale buržoaske i sitnoburžoaske društvene snage koje su se okupile za „DA" opciju leta 2015. Njihov klasni rival, velika većina društvenih sila iza „NE" opcije (približno 3,5 miliona glasača, bez esktremne desnice) ili iza pogrešne pozicije koju je vođstvo KKE predlagalo, nije otišao ka ND niti ka ekstremnoj desnici. Glasali su protiv desnice, ili za partije koje su videli kao leve (prvenstveno Sirizu, iz razloga koje ćemo objasniti), ili su odbili da izraze svoje političko razočaranje.

Zapravo, ND pod Kiriakosom Micotakisom nije uspela ni da dobije broj glasova koji je partija dobila 2009. pod Karamanlisom, kada ju je žestoko porazio Pasok pod G. Papanderuom. Poražena ND tada je dobila 2.295.719 glasova, tj. skoro 50.000 više nego kada je pobedila na izborima sedmog jula!

Nova vlada Kiriakos Micotakisa će definitivno pokrenuti žestoku ofanzivu koja će takođe pogoditi srednji sloj koji čini njenu izbornu bazu (koja je već bila žestoko pogođena krizom) kako bi povećala profite kapitalista u uslovima nove, buduće, međunarodne recesije. Već prva reakcija Evropske komisije neposredno nakon odabira nove vlada - naglašavajući trenutnu potrebu za dostizanjem planiranog viška u državnom budžetu - sprečava bilo kakvo smanjenje poreza za sitnu buržoaziju koju je Micotakis objećao. Uz to, implementacija reakcionarnog programa novog premijera o problemima rada (uključujući radnu nedelju od sedam dana), državnim finansijama (usmeravanje rezerva državnog viška prema bankama u novoj rekapitalizaciji), zdravstvu (de facto privatizacija bolnica kroz „partenrstva sa privatnim domovima zdravlja") i društvenoj zaštiti učiniće novu vladu prilično omraženom u društvu. Neizbežno, u budućim godinama biće dokazano da ova pobeda čini sporednu epizodu u većem istorijskom toku sve manje privlačnosti ND, koji je počeo 2009.

Takođe, ne smemo zaboraviti da visok nivo neizlaznosti čini novu Micotakisovu vladu još manje demokratski izabranom. Micotakis polazi iz pozicije narodne podrške ograničene na društvenu manjinu okupljenu oko „DA" opcije sa referenduma 2015. Samo ova činjenica, objektivno, stvara negativni balans snaga u društvu za njegovu vladu, uprkos njenoj relativno komotnoj parlamentarnoj većini. Ovaj balans je osnova, sirovina, za neizbežni početak masivnih i intenzivnih klasnih i političkih borbi u narednim godinama protiv vlade ND i njene politike.

Anti-desni glasači čine uslugu Sirizi dok Cipras najavljuje novi desni zaokret

67198315 677951336003667 7773093964772540416 nSiriza je dobila 31,53% od ukupnog broj glasova, ukupno 1.781.174 glasova, i 86 mesta u parlamentu, postavši glavni primalac radničkih, omladinskih i anti-desničarskih glasova. Ovo se desilo uprkos lenjoj izbornoj kampanji, u kojoj vođstvo Sirize nije obećalo ništa bitno radničkoj klasi i siromašnima, osim da bi garantovala mrvice koje je dala u prethodnim mesecima ekstremno siromašnim društvenim slojevima iz rezervi koje su stvorile godine divljačkih mera štednje. Ovaj rezultet je takođe uprkos izbornoj kampanji koja je pokušavala da osvoji srednju klasu (koja je svakako masovno glasala za ND). Radnici i omladina, sledeći svoje sopstvene klasne motive i bez trunčice entuzijazma za vladinu politiku, glasali su za Sirizu, samo da bi sprečili da ND dođe na vlast.

U globalu, generalni izbori (poređeni sa evropskim izborima) doneli su 459.165 više glasova levičarskim partijama koje su ušle u parlament. Siriza je pokupila najveći broj njih, dobivši 437.579 novih glasova, i dobila je masivnu podršku od industrijskih i siromašnih opština. Ovo pokazuju Sirizini rezultati iz Atike. Bila je prva u radničkim naseljima severnog sektora Drugog atinskog distrikta, poput opština Galaci, Nea Jonija, Nea Filadelfija-Nea Halkidona i Metamorfozis. Takođe je bila prva u predominantno radničkim opštinama zapadnog sektora Drugog atinskog distrikta, tj. Agia Varvara, Agioi Anargiroi-Kamatero, Aigaleo, Ilion, Peristeri, Petrupoli i Haidari. Pobedila je u većini radničkih i siromašnih naselja južnog sektora Drugog atinskog distrikta, opštinama Agios Dimitrios, Vironas, Kaisariani, Kalitea i Moshato-Tavros.

U radničkim naseljima Drugog pirejskog distrikta, Siriza je pobedila svuda osim u Salamini, to jest u opštinama Keracini-Drapecona, Koridalos, Nikaja-Rentis i Perama. Konačno, u najsiromašnijim opštinama distrikta Zapadna Atika, to jest, u opštinama Aspropirgos, Elefsina i Fili, takođe je dobila prvo mesto. Među populacijom između 17 i 24 godine, gde je ND osvojila prvo mesto na evropskim izborima, Siriza je bila na prvom mestu, sa 38% nasuprot 30,4% za ND.

Kako se ovaj fenoment može objasniti? Kao što smo već pomenuli, ne može se pripisati entuzijazmu za desničarsku politiku Sirize. Radnička klasa i omladina mahom su glasali sa progresivnom, klasnom mržnjom prema ND. Nisu čak ni uzimali u obzir izborni program Sirize. Samo dve grupe ljudi bi okarakterisale ovakvo anti-desničarsko glasanje od strane radničke klase i omladine kao znak podrške desničarskoj politici Ciprasa naklonjenoj memorandumima: sektaši, koji uvek željno iščekuju takve „zaokrete u desno" i naravno, arogantno vođstvo Sirize.

Prirodno, glas za Sirizu nije nimalo bez političke konfuzije i iluzija. Bez sumnje, Siriza i ND nisu dve identične partije. Imaju drugačiju društvenu bazu: Sirizina politika je radnička i progresivna, a politika ND je sitnoburžoaska i reakcionarna. Takođe imaju različite osnovne ideološke i političke pozicije. Ipak, čvrsta odluka Sirizinog vođstva da podlegne vladajućoj klasi i upravlja trulim grčkim kapitalizmom sili obe partije da, kada su na vlasti (a posebno u periodu krize i recesije), primenjuju istu reakcionarnu politiku, i liče kao jaje jajetu. Kada reformisti dođu na vlast, odlučni da se uhvate u koštac sa krizom kapitalizma, baš kao što je vođstvo Sirize učinilo, i kao što planira da učini opet, onda nikakvo apstraktno ideološko opravdanje ne može da ih spreči da postanu isti kao tradicionalni buržoaski političari, nasuprot onome što stotinje hiljada radnika i mladih ljudi naivno veruju, zbunjeni sitnim ustupcima tokom poslednjeg perioda.

Međutim, razlikujemo se od sektaša koji umesto da razumeju - naglašavamo ovo, ne opravdavaju i podržavaju, već razumeju - ovu „naivnu" iluziju, politički osuđuju celu radničku klasu. Insistiramo da su radnici poslednji koji su krivi za ovu „naivnost". Stvari bi bile potpuno drugačije na ovim izborima da se, na primer, vođstvo KKE oglasilo i obznanilo da, joj politika i taktika nisu da partija postane samo „jaka opozicija", nego želi da otvori put ka socijalizmu. Tada, na osnovu smislene alternative, desetine hiljada radnika bi se odvojilo od pasivne izborne podrške Sirizi i počelo podržavati KKE. Ali kada takva politička alternativa ne postoji na horizontu radnih masa, onda je pravilo, dokazano mnogo puta širom sveta, da su radnici ograničeni na biranje na osnovi iluzornog „manjeg zla" (to jest, desnog reformizma). Ovo „manje zlo", kao što je pokazala skorašnja pobeda ND, ne postoji kako bi se suprotstavilo „manjem zlu", već samo da bi popločalo put za njega.

Iako ovo možda zvuči kao sofizam, moramo naglasiti da je izborna pobeda Micotakisove ND izgrađena metodički politikom koju je vodilo vođstvo Sirize, posebno nakon jula 2015. U početku, izdajom rezultata referenduma, okrenula je veliki poraz reakcije u politički poraz za snage revolucije. Tako je gurnula stotine hiljada ljudi u političko razočaranje i pripremila tlo za paralizovanje radničkog pokreta. Kasnije, izglasavanjem i implementiranjem memoranduma bez otpora od strane paralisanog radničkog pokreta, osnažili su buržoaski politički tabor, koji je pre toga bio u krizi. Jedinu stvar koju je Kirjakos Micotakis morao uradiiti od 2016, kada je izabran za predsednika ND, je bilo držanje ovog tabora na okupu u povoljnim novim uslovima koje je stvorilo vođstvo Sirize, i čekanje izbora, kako bi doveo ND na vlast. U tom smislu, ljudi koji su odigrali ključnu ulogu u izbornoj pobedi ND nisu Micotakis i njegovi saradnica, već „harizmatični" Aleksis Cipras, njegova vlada, kao i vođstvo Sirize.

Sada, vođstvo Sirize ponovo otkriva svoj okrutni, desničarski politički karakter. Iskoristivši masu anti-desničarskih glasova koje je je dobila od radništva i omladine, i naduvena svojom arogancijom, namerava da izgura planove za dalji desni zaokret partije. Tako, Cipras, u svojoj prvoj post-izbornoj izjavi naglašava „transformaciju Sirize u veliku frakciju, u moderan i masovni, demokratski i levi progresivni pokret".

Iza ovih opskurnih reči kriju se sledeći ciljevi:

1) Cipras želi da se otarasi svake „leve" opozicije koja je ostala u partiji. Zbog ovoga, on želi da rastavi i utopi ono malo demokratskih procesa i struktura koje postoje u mnogo većoj političkoj formaciji, u kojoj će njegove lične pristalice pobediti na svim nivoima.

2) Želi da stvori partiju koja će biti još više prijateljski nastrojena prema vladajućoj klasi i kapitalizmu, čime će dokazati buržoaziji da je potpuno napustio svoj „infantilni, radikalno levi poremećaj". Glavni instrument za ovu svrhu biće „pomeranje ka centru", to jest, ubrzavanje integracije buržoaskih karijerista iz starog vođstva Pasoka i iz novog Kinala. Obe partije su pod kontrolom buržoazije, posebno ova druga - i uvek su na ivici rascepa.

Ciprasova nova „vizija" se svodi na socijaldemokratsku partiju pod jakom kontrolom svog vođstva, koju zvanično i svim srcem prihvata grčka vladajuća klasa i desničarska međunarodna socijaldemokratija. Takva partija, međutim, nema nikakav progresivan sadržaj. Ona će biti izborni mehanizam za karijeriste kako bi došli do parlamenta i države, koji neće imati prostora za zahteve i aktivno učešće radničke klase i omladine. Već sada, Sirizina vlada je, sa svojom politikom memoranduma, jasno nesposobna da izgradi organske veze sa organizacijama radničke klase i omladine. Partija poput one koju Cipras želi da stvori neće promeniti tu situaciju.

Najverovatnije, sa svojim novim desnim zaokretom, Siriza će se dokazati kao potpuno nesposobna da bude aktivno povezana sa masovnim pokretima koji će se uzdići protiv ND. Sa svežim sećanjima na svoje antiradničke memorandume, moći će se u najboljem slučaju povezati samo sa najpasivnijim i politički nazadnim elementima radničke klase i omladine.

Politička arogancija Ciprasa i njegovih planova, koji su potpuno nepovezani sa duhom anti-desničarskihi glasova koje je je dobio od radničke izborne baze sedmog jula, neće proći politički nekažnjeni. Podrška za partije koje su levlje od Sirize, i koje imaju parlamentarno zastupništvo će biti pojačana radničkom klasom i omladinom, kada oni budu izvukli zaključke o političkim uzrocima dolaska ND na vlast, a kroz iskustvo novih masovnih pokreta, u kojima će se Siriza u najboljem slučaju pokazati kao spor pratilac ili licemerna i demagoška parlamentarna podrška. Iz ovog procesa, neophodno je da masovna komunistička partija u ovoj zemlji, to jest KKE, prikaže sebe kao odlučnu i ispravnu. Ali da bi se to dogodilo, ozbiljne greške u politici i taktici ove partije, koje su dovele do njene trenutne nesposobnosti da značajno poveća svoj uticaj među masama radničke klase i omladine, bi morale biti hitno ispravljene.

KKE: "rascep" sa radničkim masama i kako ga prevazići

67286143 666944420448297 3389121056475185152 nKKE je dobila 5,3%, tj. 299.592 glasova, što joj je donelo 15 poslanika i skoro isti rezultat kao na evropskim izborima, uz mali gubitak od 3.011 glasova. Još jednom, od juna 2012., partija je dobila isti stabilni, ali stagnirajući, izborni rezultat. Nastavlja da crpi svoju stabilnost iz svojih istorijskih korena u radničkoj klasi, neumorne aktivnosti svojih članova, i jasnom odbijanju tokom poslednje tri decenije da podrži bilo koji buržoaski pokret. Ali u isto vreme, još uvek nema ni najmanju tendenciju ka povećanju svog uticaja, kao što su rezultati od 7. jula pokazali. A za ovaj fenomen se ni „dvopartijski sistem", ni bilo koja druga prepreka ne mogu kriviti. Treba kriviti greške KKE koje se stalno ponavljaju.

Kao aktivni izborni simpatizeri te partije, članovi Komunističke tendencije moraju ponavljati, bez optužbi za zlonamernu kritiku, da su sektaške taktike iz perioda između 2010-2015., kulminirajući sa odbijanjem učestvovanja u bici koju su radničke mase vodile na referendumu u julu 2015., prirodno sa revolucionarnim pokretom koji je bio značajno različit od onog koji je imala vlada Sirize, stvorile rascep između partije i širih radničkih masa. Zadatak KKE je da, kroz iscrpnu diskusiju, smesta ispravi ove kritične greške.

Nažalost, prve javne izjave vođstva KKE o izbornim rezultatima nisu ohrabrujući. Izjavili su da je „partija uspela da preživi čekić i nakovanj dvopartijskog sistema" i da smo videli desni zaokret izbornog tela. Što se tiče „desnog zaokreta", to smo već prokomentarisali činjenicama i argumentima. Što se tiče „čekića i nakovnja dvopartijskog sistema", smatramo da je ovo izgovor kolosalnih razmera.

Nema sumnje da kada jaka reakcinonarna buržoaska partija poput ND učestvuje u izborima i vodi u anketama i kada veća partija od KKE sa radničkom bazom stoji nasuprot njoj, poput Sirize, radnička klasa će pokazati određenu tendenciju da se okupi oko ove veće partije, instinktivno pokušavajući da se izbori za bolju poziciju protiv partije klasnog neprijatelja. Ipak, izbornom politikom i taktikama, partija se predala bez borbe ovoj tendenciji, umesto da sledi prikladnu liniju da joj se suprotstavi i zaustavi je. Vođstvo je pogrešno odlučilo da se ne pozabavi centralnim problemom s kojim se radničke mase stalno susreću - pitanjem moći - i umesto toga su se fokusirali na sekundarni problem jake opozicije.

Umesto slogana i govora u kojima bi vođstvo KKE predstavilo partiju koja se bori za radničku vladu sa socijalističkim programom, i umesto da strpljivo objašnjava ovo rešenje i poziva radništvo da ga aktivno podrži, partija je zakopala svoj program za radničku socijalističku vlast (bez prelaznih, kapitalističkih stadijuma), koji je pravilno usvojila na svom poslednjem kongresu, i zamenila ga izbornom retorikom koja, direktno ili indikretno govori da je radikalna promena moći i društvu još uvek veoma daleko.

Ovako je, uprkos svojim namerama, učinila da politika Sirizine vlade kojom kombinuje brutalne mere štednje sa sitnim ustupcima ekstremno siromašnima izgleda kao jedino realistično rešenje u očima širih masa radničke klase i omladine. Baš suprotno, izborna kampanja fokusirana na pitanje vlasti sigurno ne bi (u datim uslovima) stvorila izborna čuda, ali bi privukla mnogo više ljudi iz avangarde omladine i radničke klase. Ovi slojevi su na kraju glasali ili za Sirizu ili za Varufakisov DIEM25.

Međutim, politička situacija pre sedmog jula nije odjednom pala sa neba i nije se formirala nezavisno od politike i taktike KKE. Nažalost, takođe su je oblikovale njene ozbiljne sektaške greške, posebno tokom kritičnog perioda između 2010. i 2015., prevashodno stav vođstva KKE oko referenduma, i njegov generalni stav prema prvih šest meseci vlade Siriza-Anel koalicije 2015., što je stvorilo postojeći rascep između partije i širih radničkih masa.

Šta je vođstvo KKE moglo učiniti u tom odsudnom času za radničku klasu? Odgovorimo na ovo pitanje detaljno još jednom, kako ne bismo stvorili utisak - što bi nam oni koji vole nametati svoje mišljenje mogli pripisati - da smatramo da je KKE trebala podržati vladu Siriza-Anel koalicije ili učestvovati u njoj.

KKE je svojom politikom mogla pokazati da nije ravnodušna prema odlučujućem pitanju vlasti, koje su radničke mase postavile svojim masovnim glasom za Sirizu u januaru 2015. Trebala je predložiti pobedniku izbora glas poverenje za njihovu vladu, dokle god je ova jasno i posebno posvećena ukidanju memoranduma, otkazivanju duga i sprečavanju vladine saradnje sa buržoaskim partijama kao što je Anel. U isto vreme, trebala je izraziti da u potpunosti zadržava pravo da žestoko i javno kritikuje svako povlačenje Sirizinog vođstva iz svojih obaveza. I iznad svega, mogla je u isto vreme braniti revolucionarni program, i strpljivo ga širiti među radničkom klasom, kako bi ga primenila u prvoj mogućoj prilici za stvaranje revolucionarne, socijalističke vlade zasnovane na organizovanoj radničkoj klasi, kao jedinom načinu za izlaz iz slepe ulice krize kapitalizma.

Sigurno je da bi reformističko vođstvo Sirize odbilo da primi glas poverenja od strane KKE pod takvim uslovima. Ali ovakav potez od strane KKE bi izrodio talas simpatija miliona Srizinih glasača za iskreni napor da se donese rešenje zasnovano na revolucionarnim principima, kao i za pravovremeno pokazivanje pravih, nimalo levičarskih, namera Ciprasa i njegovog vođstva.

Na osnovu ovih simpatija, u odsudnim trenucima julskog referenduma, vođstvo KKE trebalo je izgraditi neuništive veze sa masama radničke klase i omladine, kako bi aktivno učestvovalo u pokretu za izglasavanje „NE" opcije, uz stalno predlaganje nezavisnog, revolucionarnog socijalističkog programa i stalno pozivanje masa da veruju samo svojim snagama, a ne namerama Siriza- Anel vlade, koja je već tražila način da izda njihove zahteve. Sa takvom lenjinističkom taktikom, KKE bi isplivala kao prirodna politička alternativa za radničke mase, i pre ili kasnije, vlada bi mogla srušiti levlja opcija, na osnovu masovnog političkog pokreta koju bi KKE vodio. Umesto toga, dobro poznata, nimalo lenjinistička, ultra leva taktika političke "Kasandre", koja samo predviđa i upozorava radničke mase bez ikakvog rada, bila je usvojena. KKE je odbila da učestvuje u radničkim bitkama kako bi rešila pitanje vlasti u njihovom interesu. Ovakva politika i taktika stvorila je uslove za trenutnu izbornu stagnaciju KKE.

Budimo iskreni; ako nakon svega postoji nešto čemu se treba diviti, to nije snaga partije protiv „čekića i nakovnja dvopartijskog sistema", već njena izdržljivost uprkos sektaškim greškama vođstva. A na sreću, ova izdržljivost se još može primetiti u nekim industrijskim mestima i nudi dobru osnovu za protiv napad koji bi razvio uticaj KKE u bliskoj budućnosti.

Tako u Atici, u najvećem bastionu radničke klase u zemlji, KKE je dospeo na treće mesto, prevazišavši Pasok/Kinal, dok njeni procenti u radničkim opštinama su uvek na drastično višim nivoima od nacionalnog proseka. Naravno, tu je i skorašnja velika pobeda na lokalnim izborima u opštini Patras (treći najnaseljeniji grad u Grčkoj), u kojem je dobila 70% (!!!) u drugoj rundi, što može i mora postati živ centar neposlušnosti i borbi protiv nove vlade ND, sposoban da poveća nacionalni uticaj KKE.

Vođstvo partije je u skorašnjim godinama igralo pozitivnu ulogu sa svojim levim programskim zaokretom kao i u oštrom pregledu partijskih zaključaka o istorijskim porazima iz prošlosti. Ove promene su nažalost potkopane nedostatkom iskrenog proleterskog, internacionalističkog stava prema nacionalnim problemima, prevashodno grčko-turskom i makedonskom pitanju. Ipak, utisak je iz istorijske perspektive vrlo pozitivan.

Međutim, vođstvo mora što pre otvoriti, u celoj partiji, i među njenim pristalicama, iskrenu političku debatu o načinima kojima se mogu ispraviti greške zbog kojih uticaj partije stagnira, i odluči kakva politika će joj omogućiti da pridobije radničke mase i omladinu za komunistički program. Ključno je da se ovo dogodi sada, pre nego što se partija suoči sa novim masovnim pokretima radničke klase i omladine, i ponovi iste fatalne greške.

Što se nas tiče, mi drugovi i drugarice iz Komunističke tendencije smo uvek spremni da učestvujemo u ovoj neophodnoj debati, i da diskutujemo sa stanovišta aktivnih simpatizera partije u njenoj borbi protiv buržoaskog političkog tabora. Verujemo da će takva debata izbrisati predrasude koje još postoje prema iskrenom trockizmu među aktivistima partije, koje proizlalze iz stare kampanje kleveta i pogrešnih prikazivanja od strane staljinista, ali i kao rezultat političkog bankrota raznih oportunističkih i sektaških organizacija koje govore ili tvrde da govore u ime trockizma.

Preuzeto sa: Crvena Kritika

]]>
Mon, 22 Jul 2019 13:38:17 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6539/Gr%C4%8Dka%3A+politi%C4%8Dki+zaklju%C4%8Dci+op%C5%A1tih+izbora+7.+jula+%E2%80%93+prvi+deo
Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6533/Tragovima+devedeset+devete%3A+izme%C4%91u+imperijalizma+i+nacionalizma.html Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma. 9. lipnja navršilo je 20 godina od potpisivanja Kumanovskog sporazuma, koji je označio službeni kraj NATO-ovog bombardiranja SR Jugoslavije i kraj rata na Kosovu. Tromjesečni zračni udari odnijeli su mnoge živote i izazvali ogromnu materijalnu štetu, prvenstveno na području današnje Srbije i Crne Gore te Kosova. U globalnom pogledu, ova operacija NATO snaga, službenog naziva „Saveznička sila" (Allied Force) bila je otprilike pedeseta strana vojna intervencija predvođena američkim snagama u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. SAD su u hladnoratovskom periodu od 1948. do 1991. direktno sudjelovale u 42 intervencije, a do 2017. ta brojka popela se na 188 intervencija zračnim i/ili kopnenim snagama. Ova brojka ne prestaje rasti ni danas i jasno ukazuje na SAD kao dominantnu imperijalističku velesilu. Točan broj ljudskih života izgubljenih zahvaljujući „vođama slobodnog svijeta" vjerojatno nam nikada neće biti poznat. Rijetko kada ćemo čuti da se o ovim žrtvama govori kao o žrtvama imperijalizma ili da se neprekidnost krvavih sukoba, neizbježnih za kapitalistički poredak, koristi kao dokaz da je takav sistem nužno prevazići. Imperijalističke intervencije nikada nisu donijele mir, demokraciju ili slobodu, i gotovo su uvijek za sobom ostavljale gore stanje od zatečenog. Dovoljno je prisjetiti se Afganistana, Iraka, Irana, Libije, Sirije ili pričekati i vidjeti što čeka Venecuelu. Stvarni motivi agresora u ovakvim intervencijama uglavnom se vrte oko prirodnih resursa i stjecanja geopolitičke prednosti. Međutim, lokalni konteksti mogu se ekstremno razlikovati. Ovisno o okolnostima, potrebno je pronaći različite povode kako bi se širu svjetsku javnost pripremilo na oružanu intervenciju te prihvaćanje iste kao nečeg normalnog i nužnog. Pri pronalaženju povoda za bombardiranje SR Jugoslavije, zapadne sile nisu imale težak zadatak. Miloševićeva država imala je negativnu ulogu u nedavno završenim ratovima u Hrvatskoj i BiH, a upravo je vodila i treći na Kosovu. Postojeći sukob na Kosovu krajem je devedesetih samo kulminirao - zahtjevi većinskog albanskog naroda (koji u SFRJ nije bio konstitutivan) za samoopredjeljenjem bili su prisutni desetljećima unazad, kao i državna represija koju su i ranije sprovodile jugoslavenske vojno-policijske strukture. No, tek je 1999. nastupio idealan trenutak da NATO odigra svoju „humanitarnu" ulogu. Vojna intervencija bila je jedan od ključnih događaja za uspostavu, odnosno potvrđivanje američke prevlasti na Balkanu. Ova demonstracija moći SAD-u je između ostalog omogućila 
Vojna intervencija bila je jedan od ključnih događaja za uspostavu te potvrđivanje američke prevlasti na Balkanu i omogućila SAD-u da blizu Prištine upravlja jednom od najvećih američkih vojnih baza na europskom tlu
da i danas nedaleko od Prištine upravlja jednom od najvećih američkih vojnih baza na europskom tlu, čime se njihova nadmoć u ovom dijelu svijeta ne ogleda samo kroz pridruživanje balkanskih država NATO-u ili različite političke i ekonomske pokazatelje, već i kroz direktnu prisutnost oružane sile. U trenutku intervencije (kao ni danas), u Srbiji ili na Kosovu nije postojao utjecajni socijalistički politički subjekt koji bi bio kadar graditi frontu ili bilo koji drugi oblik organizacije za suprotstavljanje imperijalizmu i nacionalizmu. U sklopu albanskog pokreta za samoopredjeljenje i nezavisnost nekoć su itekako bili prisutni marksističko-lenjinistički elementi, no do trenutka NATO intervencije već su bili oslabjeli. Dijelom sigurno i zbog sloma Hoxhine Albanije, na koju su se oslanjali, ali i zato što su njihovi nacionalistički suparnici imali punu podrškuCIA-e i drugih zapadnih službi. U Srbiji je također bila prisutna marksističko-lenjinistička Partija Rada Vlade Dapčevića, koja se dosljedno suprotstavljala restauraciji kapitalizma i Miloševićevoj ratnoj politici. Ove grupe su u dosta nepovoljnom okruženju nastojale obnoviti nasilno prekinut kontinuitet socijalističkog organiziranja i nisu imale dovoljno snage za uspješno suprotstavljanje lokalnim nacionalističkim strukturama, a kamoli imperijalističkoj agresiji i okupaciji. Današnja situacija nije drugačija. Vlasti Aleksandra Vučića igraju poprilično gadljivu dvostruku igru. S jedne strane, svaku prigodnu obljetnicu iskoristit će za organiziranje velebnih državnih ceremonija i oplakivanje nevinih žrtava NATO bombardiranja, dok s druge zemlju poprilično otvoreno vode putem tzv. euroatlantskih integracija. Usto, srpski je MUP prošle godine zajedno s NATO-om dogovorio, i na teritoriju Srbije izveo nekoliko vježbi. Državna komemoracija žrtava bombardiranja ove je godine održana 24. ožujka u Nišu, točno na jubilarnu obljetnicu početka NATO-ove agresije. Ne iznenađuje što je ceremonija, kojoj su nazočili patrijarh pravoslavne crkve Irinej, Milorad Dodik i dr. obilovala isključivo velikosrpskom patetikom i nacionalističkom manipulacijom mrtvima. S četvero naših sugovornika_ca koji su se kroz svoj aktivistički, medijski i istraživački rad bavili ovom i srodnim temama pokušat ćemo iscrtati osnovne natuknice kritičnog stava o događajima iz 1999. godine i njihovim posljedicama, kroz odgovore na sljedeća pitanja:

Koji su glavni problemi režimskih interpretacija devedeset devete i kako bi im se ljevica trebala suprotstaviti?

Tamara Šmidling: Zvanična, odnosno režimska tumačenja devedeset devete u Srbiji presudno su obeležena upotrebom nacionalističke naracije o žrtvi, do koje je došlo udruženim delovanjem vekovnog neprijatelja (Albanaca), sa jedne strane, i zapadnih sila (prvenstveno SAD-a i NATO-a) sa druge. U toj interpretaciji ističe se samo jedan kontinuitet - onaj (nepravednog) stradanja srpskog naroda kroz pokušaj da mu se „otme Kosovo". Ta interpretacija istovremeno zanemaruje ili otvoreno negira neke druge kontinuitete, kao što je višedecenijska opresija i nasilje nad kosovskim Albancima i Albankama, te duga istorija nemogućnosti ijedne srpske i jugoslovenske politike da proizvede napredan, emancipatorski odnos prema Kosovu, koje je, pored toga što predstavlja mitsko „srce Srbije", takođe bilo najsiromašniji i najnerazvijeniji deo Jugoslavije, odnosno Srbije, u kojem su većinskoj populaciji dosledno uskraćivana osnovna građanska i politička prava. Devedeset deveta je tako u političkom i društvenom životu savremene Srbije moćan nacionalni i politički simbol koji bi trebalo podvrgnuti doslednoj i promišljenoj levoj kritici, koja bi trebala da bude praćena jasnim i promišljenim stavom o različitim aspektima tzv. „kosovskog pitanja". 
Režimske interpretacije devedeset devete upotrebljavaju se bez nastojanja da se različiti socioekonomski i politički procesi dugog trajanja povežu i stave u jasnu korelaciju
Režimske interpretacije devedeset devete upotrebljavaju se bez nastojanja da se različiti socioekonomski i politički procesi dugog trajanja povežu i stave u jasnu korelaciju koja bi dala odgovor na sledeće pitanje: Kako to da je dvadeset godina posle vojne intervencije NATO pakta u Srbiji (i na Kosovu), čije se žrtve komemoriraju i pamte uz izraženu dozu nacionalnog patosa i povišene patriotske temperature, moguće da taj isti pakt organizuje vojne vežbe u Srbiji u saradnji sa ovdašnjim državnim vrhom, a da to prođe bez ozbiljnije i primetnije reakcije javnosti? Bez zadiranja u istorijske procese dugog trajanja ne može biti jasna ni lakoća sa kojom se pristaje na to da se čast „poniženog srpstva" brani ispred pekare u Borči, čiji je vlasnik Albanac koji decenijama živi u Beogradu, napadima na mladiće koji se usude da govore albanski na ulicama srpskih gradova, rasističkim tretmanom Albanaca u medijima u Srbiji (što je fenomen koji traje najmanje od 80-ih godina prošlog veka), ili huškačkim popkulturnim momentima (kakav je prošlogodišnji hit popularne rap grupe Beogradski sindikat „Dogodine u Prizrenu"). Zadatak bi svake napredne, emancipatorske leve politike morao biti da o Kosovu progovori jasno, bez ustezanja, oponirajući i sveprožimajućem srpskom nacionalizmu, ali i podilaženju imperijalističkim te kolonijalističkim tendencijama i stremljenjima koje sa različitih strana (SAD; EU; Rusija; Turska) pritiskaju Balkan i postjugoslovenske prostore. Jasna leva politika trebalo bi da ponudi jasnu alternativu i tzv. „drugosrbijanskoj" autošovinističkoj naraciji o zločinačkim Srbima, koja iako opravdano adresira pitanja zločina i nasilja počinjenih na Kosovu od strane srpske vojske, policije i paravojnih formacija, nikada ne analizira ulogu NATO-a, SAD-a ili Nemačke u toj spirali nasilja, a još manje se usuđuje da progovori o albanskom nacionalizmu i „višku državotvornosti" koji ispoljavaju akteri javnog i političkog života sa Kosova, pa čak i oni koji pretenduju da budu predstavljeni kao kritični prema društvu iz kojeg dolaze. O eksploatatorskim ekonomskim procesima koji su pratili i devedeset devetu i decenije koje su usledile, kao i o vezama krupnog inostranog kapitala sa kriminalno-političkim nacionalnim elitama, da i ne govorimo. To je tema koju bi leva politika u vezi sa Kosovom morala da otvori, razotkriva, analizira i dosledno potencira, jer će je u suprotnom demagoški izrabljivati desnica.

§

Ratibor Trivunac: Imam primedbe na više teza iz vašeg početnog razmatranja - primerice, ne smatram dovoljno preciznom ocenu da Vučićeva vlast Srbiju vodi putem evroatlanskih integracija, i u tom kontekstu mislim da treba promisliti i fokus vašeg pitanja. Prepiska koju je objavio VikiLiks nam pokazuje da je prethodna, Tadićeva vladajuća garnitura, kao jedan od svojih ciljeva postavila priključivanje NATO-u u svojstvu punopravnog člana[RT1], o čemu nam svedoči i do tada najveći NATO skup na svetu, održan 2011. godine u Beogradu. Smatram da to nije slučaj sa Vučićevim režimom. Za ispravnu analizu situacije u našem regionu važno je napraviti diferencijaciju između imperijalističkih sila, koje su često pogrešno percipirane kao monolitan blok. Vučić je komprador interesa EU/Nemačke, dok je prethodni režim (a danas ključni igrači opozicije) bio pod većim uticajem intervencionističkog dela establišmenta SAD-a. Na osnovnu analize delovanja Vučićevog režima - i Dodikovog ponašanja u BiH - čini se da dogovor koji je napravljen sa Merkelovom podrazumeva mogućnost zadržavanja pozicije vojne „neutralnosti" za Srbiju (naravno, u NATO orbiti[RT2]) uz nastavak besputnih EU integracija. 
Fokus levičarske kritike treba da bude na onom segmentu političke javnosti (i civilnog društva) koji, u interesu najreakcionarnijeg imperijalizma, relativizuje zločine NATO-a
Podsećam da je Republika Srpska (koja je samo transmiter političkih pozicija Beograda) tokom perioda Tadićeve vlasti pružala punu podršku bosanskohercegovačkom približavanju NATO-u, dok je od dolaska nove garniture na vlast ta praksa zaustavljena, što danas predstavlja bitnu temu u političkom životu BiH. Primetićemo takođe da su nedavno i Crna Gora i Makedonija uz primenu otvorene banditske sile uterane u NATO tor (u Crnoj Gori je vlast odbila da održi referendum na tu temu, svesna potencijalnog rezultata, dok je makedonska vlast jednostavno ignorisala svoj neuspešni referendum), što jasno pokazuje nameru najvećeg imperijalističkog vojnog saveza da ostvari totalnu hegemoniju u regionu. Uzimajući to u obzir, kao i potpuno odsustvo mogućnosti Srbije da trenutno vodi bilo kakve ofanzivne ratove sa susedima, mislim da je levici u analizi situacije potrebno više „frontovskog" razmišljanja i fokusiranja na prave protivnike. Iz iskustva i informacija prikupljenih kroz decenije aktivizma u našem regionu i svetu, jasno mi je da je mogućnost radikalnog antisistemskog delovanja značajno smanjena u zemljama u kojima su bezbednosni sistemi u potpunosti integrisani u NATO. Zato na vaše pitanje odgovaram kontrapitanjem: ko najviše profitira od negativnog fokusiranja na patetične režimske, nacionalističke interpretacije NATO intervencije? U Srbiji, to su pre svega segmenti političkog brloga koji su najdirektnije povezani sa NATO strukturama i predstavljaju eksponente američkih interesa u zemlji, a u svetu su to one snage koje pokušavaju da silom zapuše praznine na NATO mapi Balkana. Ne mislim da je posao levice da takve aktivnosti pomaže. Naravno, uopšte ne pokušavam da dovedem u pitanje levičarsku kritiku nacionalizma i nacionalističkih politika, no u ovom trenutku u taktičkom smislu dovodim u pitanje potrebu da levica stavlja fokus na to pitanje. Ako govorimo o pitanju NATO-a i bombardovanja iz 1999. godine, smatram da fokus levičarske kritike treba da bude na onom segmentu političke javnosti (i civilnog društva) koji, u interesu najreakcionarnijeg imperijalizma, relativizuje zločine NATO-a i podvlači odgovornost bombardovane strane za neke druge zločine.

§

Aleksandar Ćurčin: Režimske interpretacije devedeset devete u mnogome su se menjale u zavisnosti od aktuelne vlasti. Milošević je koristio agresiju NATO-a za učvršćivanje svoje vlasti, igrajući na kartu potpirenog antizapadnjačkog sentimenta, čime je diskreditovao prozapadnu opoziciju. DOS-ovske[AĆ1] vlasti posle Miloševića u javni su diskurs uvele pomirljiv stav prema NATO agresiji i u mnogome je interpretirale kao isključivu krivicu Miloševića, pojedinca „zbog kojeg smo bombardovani". Ne treba zaboraviti da je u građanskoj javnosti dosta jaka bila interpretacija da smo bombardovani „za naše dobro" i da nas je NATO „spašavao od Miloševića". Kako je tranzicija pokazivala svoje pravo lice, tako su nacionalističke snage iz opozicije, predvođene Srpskom radikalnom strankom Vojislava Šešelja i Miloševićevom Socijalističkom partijom Srbije sve više dobijale na kredibilitetu, a sa njima i nacionalistička verzija devedeset devete koja se svodi na dobro poznati recept „mi smo samo žrtve". Ta verzija je bila bliska i određenim nacionalističkim strujama iz vladajuće DOS-ovske garniture, pa je sve više dobijala na snazi sa već tada jasno vidljivim posledicama tranzicije i približavanjem proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine.
Pod „mi" si nacionalistička pozicija daje za pravo da monopolizuje predstavljanje svih etničkih Srba, iza kojih se nacionalistički ološ sa i oko vlasti te njihova katastrofalna politika pokušavaju sakriti
 Kada je Srpska napredna stranka vođena Vučićem i Nikolićem došla na vlast 2012. Srbija je bila razorena tranzicijom i ekonomskom krizom iz 2008. U srećan završetak „Evropskog puta" tada praktično niko više nije verovao. Sve je to uticalo na povratak nacionalističkog diskursa kroz otvorena vrata, koji je na unutrašnjem planu vodila i još uvek sve agresivnije vodi Srpska napredna stranka, dok na spoljnopolitičkom planu igra na kartu „evropejstva". Tako je nacionalistička verzija devedeset devete skoro obrnula (polu)krug od Miloševića do Vučića, sa nemalom verovatnoćom da ga u potpunosti „zaokruži", i što je još bitnije, potpuno uobliči sa sledećom garniturom vlasti posle Vučićeve, koja može biti istorijski opasnija. Sad mogu da odgovorim na tvoje pitanje; glavni problemi režimskih interpretacija su u dominantnom nacionalističkom diskursu gde smo „mi" „samo žrtve", čime se sva odgovornost prebacuje na druge. Pod „mi" si nacionalistička pozicija daje za pravo da monopolizuje predstavljanje svih etničkih Srba, iza kojih se nacionalistički ološ sa i oko vlasti te njihova katastrofalna politika pokušavaju sakriti. Kako je liberalni diskurs apologije NATO agresije odavno iščezao, ostao nam je vrlo jak nacionalistički narativ koji ne samo da abolira tadašnje vlasti, nego se istovremeno i redovno hrani zločinima počinjenima nad srpskim civilnim stanovništvom. Levica na to treba da odgovori razobličavanjem ideologija nacionalizma i liberalizma i približavanjem ideja levice širim društvenim slojevima. Za to moramo koristiti svaki raspoloživi prostor; od interneta, televizije, javnih predavanja, novina, pa i do samog parlamenta, gde bismo trebali gurnuti našu opciju. Svi znamo da se u parlamentu igra po pravilima protivnika, ali mislim da ćemo se kad-tad (ponovo) morati tu probiti. Takođe, trebamo da jasno ukažemo da to što je neko etnički Srbin ne znači da po defaultu mora biti srpski nacionalista i štovati Dražu Mihailovića, Nikolaja Velimirovića i Ratka Mladića. Da ne dozvoljavamo da nacionalisti kriju svoja zlodela i katastrofalne politike iza „naroda", jer ne postoji kolektivna krivica i „deljenje patnje" na osnovu etničke pripadnosti.

§

Nebojša Milikić: Glavni problemi su u mnogočemu i tipični problemi, odnosno koncepti nacionalističko-revizionističkih pogleda na istoriju: tendenciozno se probira ili potiskuje relevantna, a ističe i promoviše irelevantna faktografija, istorijski kontekst ignoriše ili „prilagođava" trenutnoj propagandnoj svrsi, ili jednostavno falsifikuje, interpretacija se vodi aktuelnim interesima buržoaske frakcije na vlasti, a u polju reprezentacije manipuliše se afektima te opravdanim ili fabrikovanim nezadovoljstvom ili ogorčenjem stanovništva. 

Jedan moguće indikativan primer: povodom godišnjice bombardovanja zgrade Radio Televizije Srbije, u kom je poginulo šesnaest tamošnjih radnika, emitovana je na Drugom programu Radio Beograda radio drama„Zapalio sam sveću", proizvedena u februaru ove godine, može se dakle reći - namenski. Drama počinje snimcima prilaska zgradi i ulaska u zgradu iz ulične svakodnevice, čuje se saobraćaj, žamor prolaznika, cvrkut ptica itd. Ništa se naizgled ne događa u tom spoljnjem svetu. Kroz dramu nas vodi dosta konfuzan narativ jednog radnika RTS-a (i, što je naglašeno, vernika) koji je preživeo napad zahvaljujući, ukratko, božjoj volji.

Njegova priča, kao priča čudom preživelog, kombinovana je sa novinskom reportažom iz obližnjeg parka, sa komemoracije kod spomenika radnicima poginulima u tom napadu. Iznet je i romantizovani istorijski prikaz porekla i svrhe same bombardovane zgrade, potpuno bezinteresan za funkciju medija i konkretno RTS-a u sugenerisanju i podsticanju nacionalističke politike i retorike, međunacionalne mržnje i najbrutalnije ratne propagande tokom devedesetih, zbog čega je RTS i dobijala nadimke poput „TV Bastilja", „fabrika laži" ili „fabrika smrti". 
Levica treba da beskompromisno sagledava devedesete iz ugla istorijskog toka globalnih i lokalnih klasnih borbi, i raskrinkava nacionalističke politike, koje u ex-yu državama hegemoniziraju reprezentacije i tumačenja neposredne i opšte prošlosti
To je licemerno zaboraviti u bilo kom istorijskom osvrtu na takvu zgradu i instituciju, premda naravno ne daje pravo kreatorima i manipulatorima daleko moćnijih i ubitačnijih fabrika laži i smrti da je demonizuju, targetiraju i bombarduju. Jedna od ključnih rečenica iz govora na komemoraciji kod spomenika glasila je: „Dželati sada postaju žrtve", što je u opštoj dramskoj naraciji zvučalo kao da može da se odnosi podjednako i na NATO i na Miloševićevu vlast, pa moguće i na Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK). Na tom spomeniku je iznad imena poginulih upisana samo jedna reč: „Zašto?" Kao mogući odgovor na to pitanje u govoru se pominje mogućnost da su radnici bili potrebni kao žrtve u propagandnom ratu. I kao da je to pitanje na spomeniku simbol uspeha svih političkih garnitura od 1990. do danas da sistematski potiskuju, ignorišu, relativizuju pa i falsifikuju genezu, tok i ishode pripreme i vođenja ratova za jugoslovensko nasleđe, čija je finalna oružana faza bio rat na Kosovu i NATO intervencija. 

Levica se toj višeslojnoj političkoj i istorijskoj magli te manipulaciji može i mora suprotstavljati insistirajući na odgovorima, u prvom redu upravo na to pitanje „Zašto?", koji bi trebali ne samo da beskompromisno sagledavaju tu zločinačku i tragičnu deceniju iz ugla istorijskog toka globalnih i lokalnih klasnih borbi, već i raskrinkavaju nacionalističke politike, koje u svim ex-yu državicama drže hegemone pozicije reprezentacije i tumačenja neposredne i opšte prošlosti[NM1]. Nepotrebno je za isticati da se levica, naravno, ona internacionalistička i antikapitalistička, kroz takva raskrinkavanja određuje, i taktički i strateški, u svom aktuelnom i budućem političkom radu.

Od najveće je važnosti pritom ne prepuštati buržoaskim snagama ni onaj deo argumenata koje naizgled smisleno, ali u suštini tek oportuno upotrebljavaju, kao što su npr. kvazi-levičarsko ili desničarsko flertovanje sa „narodnjaštvom" ili navodnom „borbom protiv imperijalizma"[NM2]. Slično tome, levo-liberalno zalaganje za „ljudska prava", koja su u njihovom vrednosnom svetu pravno-teorijski odsečena i institucionalno-zakonski distancirana od ekonomskih i socijalnih aspekata tih prava, treba kritikovati onda kada se suštinski svodi na legitimizaciju kapitalističkog poretka i održanje privilegija posedničke i njoj lojalne srednje klase, reakcionarnu kritiku „svih totalitarizama" ili na kratkoročno zavodljive i simbolički profitabilne, ali dugoročno destruktivne i pogubne identitetske politike tolerancije i milosrđa. Raskrinkavanje takvih svakodnevnih manipulacija i uzurpacija u vlastitim sredinama rada i delovanja je prioritet, u razumljivoj sinhronizaciji i interakciji sa radom levice u sredinama neizbežno vezanima zajedničkom ekonomskom pozicijom, istorijom, kao i kulturama te politikama sećanja na iste događaje. Važan princip bi trebao da bude i zalaganje za oštriju i dosledniju politiku raskrinkavanja te kažnjavanja svih ratnih zločina i svih umešanih zločinaca, nego što je to do sada praktikovala imperijalna i buržoaska politika i pravda.

Srpske vlasti već neko vrijeme žongliraju sa službenim priznanjem kosovske nezavisnosti koje zahtijevaju moćniji europski partneri. Kakav bi trebao biti stav ljevice u Srbiji o povijesti i perspektivi albanskog prava na samoopredjeljenje i kosovske nezavisnosti?

Tamara Šmidling: Meni je, iskreno, jako teško da govorim što bi trebao da bude stav „levice u Srbiji" o bilo čemu, jer bi bilo kojoj izjavi na tu temu morala da prethodi diskusija - šta je danas levica u Srbiji, odnosno (nimalo cinično) ima li je uopšte i u kom obliku. Zato radije govorim o nekoj vrsti nedvosmisleno leve politike koju bih rado videla kao platformu oko koje se okuplja širi front društvenih i političkih levih aktera. Takva politika bi morala da ima definisan stav, između ostalog, i na temu nezavisnosti Kosova. Uz prihvatanje realnosti nezavisnosti Kosova, smatram da je važno insistirati na daljnjem jačanju veza između dvaju naroda, a posebno na otvaranju komunikacijskih kanala između onih aktera spremnih da kritikuju kako nacionalizam sopstvene etničke grupe, tako i imperijalističke i kolonijalističke namere „međunarodne zajednice" i okolnosti pod kojima funkcionišu navodno suverene države nastale raspadom Jugoslavije. 
Potrebna je komunikacija aktera koji kritikuju nacionalizam sopstvene etničke grupe, imperijalističke i kolonijalističke namere „međunarodne zajednice" te okolnosti pod kojima funkcionišu navodno suverene države bivše Jugoslavije
Prostor za levicu ne leži u pravljenju ideološki ispravne liste želja koja ima malo ili nikakvo uporište u realnosti, već u direktnim akcijama solidarnosti i insistiranju na zajedničkim problemima koji povezuju obespravljeno stanovništvo Srbije i Kosova. Potencijalnu teritorijalnu podelu Kosova o kojoj se u poslednje vreme sve više govori takođe treba odbaciti kao nesretno rešenje, o čijoj mogućoj pogubnosti možemo da učimo na primeru Bosne i Hercegovine. Takođe, svesna sam da zagovornici levih politika često odbijaju da se bave pitanjima zločina počinjenih u prošlosti, pretpostavljajući im neka druga, socioekonomska pitanja. Važno je da se levica u slučaju Kosova (kao uostalom i u slučaju BiH i Hrvatske) uhvati u koštac i sa ovim pitanjima, te da dosledno osudi i imenuje zločine činjene na obe strane, jer to znatan broj ljudi oseća kao teret i nepravdu koja je počinjena nad njima, za koju smatraju da jedino desnica nudi jasan odgovor. Na kraju, postoji velika praznina po pitanju dokumentovanja i informisanja šire javnosti o ekonomskom aspektu ratovanja na Kosovu i drugde. Koliko je to sve zapravo koštalo (i koga tačno), te ko je i na koji način profitirao iz svega jesu pitanja koja su još uvek u dobroj meri bez odgovora i to je prostor koji bi trebalo da ispuni neka leva politika.

§

Ratibor Trivunac: Kao neko ko zastupa anarhističku političku poziciju, smatram da nacionalno oslobođenje, ukoliko nije paralelno praćeno i klasnim oslobođenjem, ne predstavlja ništa više od otvaranja prostora za eksploataciju populacije od strane „domaćih" moćnika. U kontekstu vašeg prethodnog pitanja, u slučaju Kosova to konkretno znači otvaranje prostora za dalje nesmetane eksploatatorske aktivnosti američkih kompradora iz kosovskog političkog establišmenta, usmerene protiv naroda Kosova. Vojna pozicija i uloga Kosova dobro je očešana u vašoj uvodnoj napomeni - i ona mora biti posmatrana iz perspektive strateškog američkog vojnog prisustva na evroazijskom kontinentu. Sa druge strane, u analizi regionalne situacije ne treba zanemariti i druge imperijalističke sile i njihove interese u našem regionu - pre svega EU/Nemačku i Veliku Britaniju, a u manjoj meri Tursku, Rusiju, Kinu i druge. 
Nacionalno oslobođenje, ukoliko nije paralelno praćeno i klasnim oslobođenjem, ne predstavlja ništa više od otvaranja prostora eksploataciji populacije od strane „domaćih" moćnika
Balkanski horizont rešenja nacionalnih pitanja u našem regionu je perspektiva koju radikalna levica baštini više od sto godina, i smatram da ona još uvek nije iscrpla svoj potencijal. Albanski narod na Kosovu je žrtva represije jugoslovenskih režima u periodu od gotovo jednog veka, počevši od kraljevine Srbije, preko kraljevine SHS/Jugoslavije, uključujući i period SFRJ, tokom kojeg je jako veliki broj političkih zatvorenika dolazio upravo iz redova albanskog naroda. Zločini Miloševićevog režima samo su kulminacija te politike. No, od uspostavljanja američkog vojnog prisustva na Kosovu ta je situacija promenjena, i sada su tamo gospodari života i smrti NATO oficiri te njihovi kompradorski poslušnici. To svakako doprinosi izoštravanju perspektive radničke klase na Kosovu o linijama podele i glavnim kontradiktornostima u društvu. Internacionalistička pozicija, pored same činjenice o potpunoj izmešanosti i prepletenosti naroda Balkana, sa pravom usmerava zastupnike radikalno-levičarskih politika da rešenje ovog pitanja traže van nacionalnih projekata. Smatram da opšti balkanski otpor imperijalistima i njihovim kompradorskim predstavnicima može predstavljati fokalnu tačku oko koje se mogu okupiti radnice i radnici Balkana - uključujući i radničku klasu Kosova - kao grupacija koja usled svoje društvene pozicije istinsko oslobođenje na svim nivoima jedino i može ostvariti oslobođenjem od imperijalizma, te ukidanjem kapitalizma i njegove države.

§

Aleksandar Ćurčin: Trenuci krize i sve veća otuđenost koja je neminovna kapitalizmu, plodno su tlo za ideologiju nacionalizma te njezin pitki i utabani identitetski program. Kosovo je decenijama glavni izvor hrane za srpski nacionalizam i za svaku vlast kada se treba skrenuti pažnja sa sve goreg životnog standarda velike većine stanovništva. Priznanje Kosova jeste ozbiljan problem, jer bi svakako negativno uticalo na bilo koju vlast koja bi se na to odlučila.
Rešenje bi se moralo tražiti u nekoj formi balkanske federacije gde će i Srbija i Kosovo biti u istoj zajednici, a nacionalšovinističke snage sa svih strana pobeđene
 Što se tiče stava levice o albanskom pravu na samoopredeljenje, problem je što levica, koja je uvelike nekoherentna, nema jasan plan, a to je između ostalog i čini još uvek politički impotentnom u savremenim materijalno-istorijskim okolnostima. Nijedno od rešenja koja su danas u igri nije dobro; niti je priznanje Kosova pravo rešenje, niti je zalaganje da se Kosovo vrati pod patronat Beograda. Rešenje bi se moralo tražiti u nekoj formi balkanske federacije gde će i Srbija i Kosovo biti u istoj zajednici i gde će nacionalšovinističke snage sa svih strana biti pobeđene. Naravno, jasno je da balkanska federacija u današnjim okolnostima deluje u najmanju ruku daleko, ali bismo morali raditi na njezinom postepenom uspostavljanju, jer su i mali koraci danas veliki za levicu, koja se tek počinje konsolidovati od pada Berlinskog zida. Mogli bismo raditi na tome da se bolje povežemo sa kosovskim levičarima, da širimo broj ljudi na „levici" kako ona ne bi skoro u potpunosti bila stecište intelektualaca, da edukujemo što veći broj ljudi o štetnostima nacionalizma i liberalizma, i kao što sam već spomenuo, da koristimo svaki raspoloživi prostor za širenje naših ideja.

§

Nebojša Milikić: Treba razmišljati o nizu stvari jer će stavovi po ovom pitanju u velikoj meri dugoročno uticati na razumevanje prava, pravde, pa i same politike kod velikog dela stanovništva, kako u Srbiji i na Kosovu, tako i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Pored toga, principi koji se budu zagovarali imaće uticaja i na niz sličnih slučajeva u svetu, odnosno predstavljati svojevrstan standard i orijentir u sadašnjem i budućem razvoju i delovanju svih, pa i levih političkih platformi. Od priručnih parola i formula ne može biti mnogo koristi kada je situacija po mnogo čemu jedinstvena, kada i sami mentori ovakve „nezavisnosti" Kosova od početka tvrde da je u pitanju poseban slučaj, a posebno kada je toliko kombinovanih (i)racionalnih političkih faktora u dugogodišnjem kumulativnom sadejstvu. Političke elite Srbije XX. veka više su puta pravile drastične greške zbog insistiranja na nacionalističkoj i-ili ignorantskoj i-ili represivnoj politici prema Kosovu. Sa druge strane, pogledamo li i ovlaš odnos aktuelnih kosovskih vlasti prema projektu Zajednice srpskih opština ili prema tzv. Severu Kosova, kao da se prepoznaju mnogi simptomi iz istorije politike ignorisanja, subordinacije i dominacije države Srbije nad „neposlušnim" stanovništvom Kosova. Represivne pretnje i intervencije, sve kao da je ponovo na sceni, po već oprobanom uzoru i modelu, prilagođenom novim ulogama, odnosima i okolnostima. Međutim, da ne zaglavimo u stigmama i usudima „balkanizma" kao pokretačke sile nerazumevanja, nepoverenja, diskriminacije i paranoje, u priču su umešani i evropski i lokalni orijentalizam, globa-lokalne tenzije „razvijeni" Sever - „nerazvijeni" Jug i obostrane već tradicionalizovane te polit-identitetski posredovane traume usled vekovnog natezanja za suverenitet, prava, vlast i kontrolu. Takve sile su ionako podjednako prisutne i formativne (mada ne i podjednako aktuelne i delatne) u mnogim evropskim zemljama i tamošnjim nacionalnim identitetima, istorijama i politikama, a vredi se podsetiti da skoro da nigde te sile i njima izazivani problemi i konflikti nisu savladane bez ratnih sukoba i stradanja, čak, respektivno posmatrano, mnogo većih razmera. Pravo na samoopredeljenje je, naravno, teorijski i programski imperativ levice. Problem može nastati ako se previdi da se na to pravo, u vreme njegove leve političke afirmacije, računalo kao na oruđe oslobođenja od nacionalnog ugnjetavanja i imperijalne dominacije - sastavni deo borbe za opštepolitičko, ekonomsko i socijalno oslobođenje. Do konfuzije zato može doći kada se u situaciji minimalnih izgleda borbi za takvo oslobođenje, i u potpuno drugačijem istorijskom kontekstu, to pravo mehanički poteže, bez obzira na činjenicu da njegovo parcijalno ostvarenje u mnogo čemu znači tek prelazak pod drugu zastavu ugnjetavanja i dominacije, da moguće nanosi štetu široj i dugoročnijoj perspektivi radikalnih levih politika ili, u najgorim slučajevima, ojačava hegemoniju imperijalnih snaga i očigledno vodi u dalja lokalna ili globalna dugoročna neprijateljstva[NM3]. Naravno, može biti razumljiva i načelno prihvatljiva težnja da se privremeno pređe pod eventualno podnošljiviji ili iz kog bilo opravdanog razloga većini naroda prihvatljiviji režim. Ali tu leva politika ne prestaje već počinje. 
Uz sve kontradikcije neravnomernog razvoja Jugoslavije, lako je porediti dostignuća na planu socijalističkog osavremenjenja kosovskog društva, industrijalizacije i opšteg životnog standarda tada, i danas, kada je evroatlanski kolonijalni aparat uzeo Kosovo pod svoje
Istorija težnji i prava na samoopredeljenje kosovskih Albanaca[NM4] prilično je kompleksan izazov za levu misao, teoriju i politiku, na kojima je da idejno i praktično raspetljaju nastala čvorišta konflikata, omraze i otuđenja, održavana i obnavljana radi profiterstva globalnih i lokalnih vladajućih klasa. Sticajem istorijskih okolnosti, opravdani zahtevi za nezavisnošću i samostalnošću Kosova dobijali su „pravu" šansu u obično vrlo kompromitujućim istorijskim kontekstima: oslanjanjem feudalne pa i većeg dela nacionalne, prizrensko-ligaške elite na konzervativni (antireformski shvaćen) autoritet sultana i carevine tokom agonije Otomanskog carstva; zatim oslanjanjem na sile Osovine (motivisanim naravno i međuratnom državnom diskriminacijom, terorom i progonima, posebno nakon 1935. godine i tzv. drugog talasa kolonizacije); pa u devedesetima, na stranu „Vašingterne" tj. NATO-a i evroatlanskog bloka, koji nisu ništa drugo do slepo oruđe antikomunističke, manje ili više crne ili žute internacionale. Posebno devastirajuće je imati za garanta teško stečene nezavisnosti (od Srbije) vojno-policijsku aparaturu koja u Istočnoj Evropi ne služi ničemu drugom do osiguranju i očuvanju plena i sistema nastalog ratnom i tranzicionom pljačkom i koja time uništava perspektivu individualnog i kolektivnog razvoja velikog dela stanovništva većine tih novih perifernih kapitalističkih država[NM5]. Sa druge strane, srpske politike dominacije i upravljanja Kosovom, po pravilu protiv volje ubedljive većine tamošnjeg stanovništva, „pravdale" su se, pa i prikrivale pred sudom istorije svojom situacionom uklopljenošću u globalne progresivne tokove: rušenje otomanskog carstva i feudalnih odnosa; odbrana i oslobođenje od fašističke verzije imperijalizma; i naravno, iznuđena, neželjena, i naknadnom pameću ustoličena i zagovarana borba protiv evroatlanskog imperijalizma[NM6]. Projekat države Srbije na Kosovu tokom prve polovine XX. veka imao je i osvajačke i kolonijalne aspekte (u nekoj lokalizovanoj verziji „Rekonkviste" i „bosonogog imperijalizma"), a osvajanje i kolonijalizam Otomanskog carstva prethodio mu je i na neki ga način istorijski „zazivao", koliko god je pokušavao da zaista bude, ili da se, u svojoj terminalnoj fazi, tek predstavlja kao načelno tolerantan i inkluzivan[NM7]. Period postojanja Kosova kao dela socijalističke Srbije i Jugoslavije, pogotovu od polovine šezdesetih, nakon što je oslabljena ili bolje reći reformisana tamošnja represivna politika, imao je sa druge strane i nemale emancipatorske, progresivne aspekte i trendove. Uz sve kontradikcije neravnomernog razvoja različitih delova Jugoslavije, nije teško porediti dostignuća u pogledu socijalističkog osavremenjenja kosovskog društva, industrijalizacije, opšteg životnog standarda - jednom rečju, procesa univerzalno shvaćene dekolonizacije - tada, i danas, kada je evroatlanski kolonijalni aparat uzeo Kosovo pod svoje[NM8]. Za pretpostaviti je, dakle, da prepuštanje situaciji automatskog prihvatanja „nove realnosti" tj. rešenja nastalog destrukcijom, zločinima i traumatizacijom stanovništva koje je potaknuo i intenzivirao NATO i kapitalistički svet, a izvela država i vojska Srbije (SRJ, ali sa zanemarljivim uticajem Crne Gore) i šovinistički opredeljene snage OVK-a, nije nimalo politički perspektivno za levicu[NM9]. Ono što je sigurno jest da se levica mora zalagati za ostvarenje volje radnog naroda Kosova (kao i svih drugih naroda u regionu i svetu) za upravljanjem sopstvenim životima i budućnošću. Osiromašenim i razvlašćenim stanovnicima i stanovnicama svih zemalja kapitalističke periferije, demoralisanima i dezorijentisanima buržoaskom propagandom, iscrpljenima i prestravljenima ekonomskom neizvesnošću i nazadovanjem nakon svih ratnih i posleratnih trauma, opravdano nepoverljivima prema buržoasko-parlamentarnoj politici i primoranima da traže svoje mesto u svetu „bez alternative", treba ponuditi mobilizacijske ideje koje prevazilaze nemale mobilizacijske potencijale nacionalističkih retorika i politika. Dakle, borba levice neće biti samo u detektovanju, interpretaciji i planiranju rešenja ovakvih problema, već i u svojevrsnoj izgradnji ili rekonstrukciji samog jezika datih problema (tj. kategorijalnog aparata njihove analize i razumevanja), a samim tim i drugačijeg hegemonog (ideološkog) okvira interpretacije istorije i sadašnjosti te budućnosti Kosova. To nije lak zadatak kada je društvo sputano oktroisanim svojinskim, proizvodnim i političkim odnosima koji pogoduju vladavini raznih iteracija nacionalizma i šovinizma, kada svim bitnim resursima društvenog informisanja, analize, debate i politike gospodari interes kapitala i za njega (crevima) privezanih nacionalnih elita, 
Pored detektovanja, interpretacije i planiranja rešenja ovakvih problema, dio borbe levice bit će i rekonstrukcija kategorijalnog aparata njihove analize i razumevanja, a time i drugačijeg hegemonog (ideološkog) okvira interpretacije njihove istorije, sadašnjosti i budućnosti

te kada je politička i ekonomska infrastruktura periferije (kao uostalom i kapitalističkih metropola) pod praktičnom okupacijom i monopolom globalno sraslih oligarhijskih formacija i snaga[NM10]. Koliko god složena i mutna situacija bila, moguć je neki jednostavan i jasan početak borbe protiv takvog društva kao ishodišta konkretne teške situacije na Kosovu. Na primer, mislim da je dovoljno da levica u Srbiji za početak čvrsto stane na stanovište da nikakva vojska izvan Kosova nikada više ne treba i ne sme da uđe u bilo koje kosovsko selo ili grad. Ne samo zbog zločina takvih vojski počinjenih u svakom ratu tokom XX. veka, već i zbog činjenice da takve vojske apriorno podstiču rast albanskog nacionalizma koji potiskuje klasne politike i borbe, također dugoročno destruirajući osetljive ravnoteže i strukture mirnodopskog (kosovskog) društva[NM11]. Već samim tim pristupom i principom, ideja o povratku Kosova u sastav Srbije ne može biti leva ideja. Čime se god može, treba doprinositi postavljanju temelja za buduće dobre saradnje i miran suživot albanskog i srpskog stanovništva i na Kosovu i u Srbiji[NM12]. Kao i drugde u takvim situacijama i slučajevima, na Kosovu je vremenom izgrađena složena i postojana kulturno-politička svest i savest uvažavanja, prijateljstava, srodnosti, solidarnosti i saradnje stanovništva, za koje se treba nadati da nisu uništene podvizima ni srpskog ni albanskog nacionalizma i šovinizma, te da ih neće uništiti ni odnosi rivalstva i kompeticije tokom „trke ka dnu" nametnute svim državicama na kapitalističkoj periferiji[NM13] (što je već teže očekivati, jer šta su šovinizam i nacionalizam do mehanizmi društveno-političke artikulacije problematičnih ekonomskih odnosa i politika). Vreme je da se ti potencijali saradnje i suživota istorijski te aktuelno preispitaju i reafirmišu. To bi naravno bio tek početak, nužna prva odbrana od nacionalističkih opsena i kampanja, dok je u perspektivi jedino pravo i pravedno, dugoročno i stabilno rešenje ono koje se nalazi u diskutovanju, predlaganju, razvoju, afirmaciji i primeni socijalističkih politika, ekonomija, i za njih vezanih kultura i obrazovanja, u granicama i Kosova i Srbije te šireg regiona, odnosno uređenjem proizvodnih i reproduktivnih odnosa onako kako to odgovara ogromnoj većini svih ljudi, društava i naroda sveta. Istovremeno, one minimalne pogodnosti inače nepogodnog konteksta, kao što su odsustvo oružanih sukoba, relativno slobodno kretanje, trgovanje i susreti stanovništva, dugogodišnji kontakti aktivista i aktivistkinja, teorijska razmena i institucionalna saradnja tamo gde je potrebna i moguća, postojanje regionalne i međunarodne projektne operative nevladinog sektora itd. mogu biti pažljivo korišćene za afirmaciju levih ideja i politika u svakodnevnom radu, delovanju i planiranju[NM14]. Horizont je pritom jasan i nedvosmislen: socijalističko Kosovo pored socijalističke Srbije u socijalističkom svetu.

Preuzeto sa: Slobodni filozofski

]]>
Thu, 18 Jul 2019 09:14:21 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6533/Tragovima+devedeset+devete%3A+izme%C4%91u+imperijalizma+i+nacionalizma
Srbin s tacnom http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6525/Srbin+s+tacnom.html Nakon “bračkog incidenta” proteklog vikenda, hrvatski su mediji jučer izvijestili o incidentu iz domene istog žanra. Ovaj put je poprište bio Dubrovnik. Tamo je u jednom ugostiteljskom objektu radio muškarac iz Trebinja, kao što ljeti tamo rade i stotine njegovih sugrađana. Međutim, njegov “krimen” je bio taj što je na ruci imao tetovažu sa simbolima Delija, navijačke skupine Crvene zvezde.

Navodno ju je skrivao zavojem, ali neuspješno. Prema priči koju je prvi objavio Dubrovački dnevnik, a dodatno podebljala Slobodna Dalmacija, nekoliko muškaraca s "fantomkama" ga je dočekalo u Gružu i zaprijetili su mu da u roku 24 sata napusti Dubrovnik, inače se neće dobro provesti. Prema saznanjima medija, on je to i učinio, a izvor tvrdi da su mu zaprijetili pripadnici dubrovačke Torcide. Mnogi će taj incident, za razliku od onog bračkog, a slično onome s vaterpolistima na splitskoj rivi, svrstati pod regularne navijačke obračune. I tu sigurno ima istine: brojni njegovi sugrađani i dalje normalno rade u Dubrovniku, a ni pripadnik Bad Blue Boysa s uočljivom tetovažom ne bi puno bolje prošao kao konobar u nekom dalmatinskom mjestu.

No, razlika ipak postoji, a potvrđuje ju u krajnjoj liniji i brački slučaj. Na primjer, na poljudskom Sjeveru možete u razmaku od nekoliko minuta doživjeti skandiranja "Ubij Srbina" i "Ubij purgera", što često ističu branitelji nacionalističkih tendencija u navijačkim skupinama. Međutim, razlika je ta što iza skandiranja "Ubij purgera" ne postoji politički program, to je dio navijačke supkulture, sviđala vam se ili ne. Skandiranje "Ubij Srbina" rezonira sa političkim kontekstom i društvenom atmosferom u kojoj je to dio političkih programa koji takve scenarije priželjkuju van klasičnih obračuna među navijačkim skupinama.

Da bismo sagledali širi kontekst ovih incidenata, vratimo se malo u prošlost. Godinu 1971. je obilježio snažan uspon hrvatskog nacionalizma. Tadašnji Maspok (Masovni pokret) ili Hrvatsko proljeće, presudno se temeljio na pitanju deviza. Priča je išla otprilike ovako: mi mukotrpno zarađujemo devize od turizma, a one idu u Beograd. To što se pritom nije uzimala u obzir fiksna i niska cijena poljoprivrednih proizvoda iz Makedonije kojima su se ti turisti hranili nije imalo pretjerano veze. Hrvati su smatrali da su ekonomski eksploatirani, iako su uz Sloveniju, spadali u najrazvijenija područja bivše države.

Htjeli su tu državu napustiti kako bi ekonomski procvjetali. I dvadeset godina nakon socijalizam je propao, a Hrvatska je postala samostalna. I još dvadeset godina nakon ušla je u novi savez: Europsku uniju. Međutim, ispostavilo se da je u tom periodu završila s manje suvereniteta nego što ga je imala u Jugoslaviji. Niske plaće i neuspješan projekt državnosti natjerali su stotine tisuća ljudi da napuste zemlju i sreću potraže u Irskoj ili Njemačkoj. I onda je zafalilo radnika u turizmu. I došli su Srbi. Oni koji su prije 60 godina "krali" devize.

I u toj se zaokruženoj putanji ogleda sva tragedija i mizerija hrvatskog nacionalizma. Prvo su se žalili da im Srbi uzimaju zaradu od turizma. Onda su ih se otarasili. A onda su nas pomeli kapitalistički odnosi moći u Europi. Hrvati su otišli. Ne žele više raditi za mizerne plaće u mizernim uvjetima. Oni te famozne devize nisu vidjeli. Ali Srbi, jadniji od njih, žele. Međutim, ne uklapaju se u priču o samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj koja je navodno trebala procvjetati kad se riješila jugoslavenske omče i srpske hegemonije. Naime, kapitalizam je imao druge planove.

I zaključak je samo jedan: ne možete vi tući Srbe koliko kapitalizam može tući hrvatsku radničku klasu. I pritom razbiti sve fantazije o suverenitetu. Možete zamisliti koliko ste samo suvereni kad vam je najveća prijetnja Srbin s tacnom.

Preuzeto sa: Bilten

]]>
Wed, 19 Jun 2019 09:28:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6525/Srbin+s+tacnom
Letnja Škola kao škola http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6522/Letnja+%C5%A0kola+kao+%C5%A1kola.html Stacion - Centar za savremenu umetnost Priština sa zadovoljstvom najavljuje petu godišnju sesiju Letnje škole kao škole i otvoreni poziv za učešće u kursevima programa.

Prijavljivanje traje do 15. juna 2019. Rezultati konkursa će biti objavljeni najkasnije do 18. juna.

Program se održava od 5. do 21. avgusta 2019. godine.

Ovogodišnji program Letnje škole kao škole odvijaće se kroz 14 kurseva, kroz program javnih predavanja, konferencije, performanse, program filmske škole, DJ sesije i izložbe umetnika-ca, učešće pisaca-spisateljica i akademičarki-ara, uključujući: Julieta Aranda, Inke Arns, Franc Ashiku, Zdenka Badovinac, Margot Bouman, Sezgin Boynik, Eva Birkenstock, Boris Buden, DJ Tahira, Keti Chukhrov, Charles Esche, Patricia Falguières, Lek M. Gjeloshi, Tone Hansen, Koh Nguang How, Hristina Ivanovska, Ana Janevski, Sami Khatib, Elzbieta Matynia, Ari Benjamin Meyers, Suzana Milevska, Nebojša Milikić, Miran Mohar, Cesare Pietroiusti, Renaud Proch, Petrit Pula, Armina Pilav, Bernhard Rüdiger, Anri Sala, Renata Salecl, Gáspár Miklós Tamás, Marina Otero Verzier, Jelena Vesić and Gëzim Visoka, između ostalih.

Programom Letnje škole kao škole, Stacion - Centar za savremenu umetnost iz Prištine i partnerske institucije su kreirali jedinstvenu međunarodnu saradničku platformu, sa sedištem u Prištini, koja razvija interdisciplinarni kurikulum angažujući praktičare-ke da razmenjuju znanje i ekspertizu sa internacionalnom studentskom i opštom publikom.

Inicijalno inspirisan slučajem Kosova, gde se edukativni sistem formirao sredinom 70-ih godina, program Letnje škole kao škole je oblikovan tako da objedini i širi kritičko znanje, obrati se relevantnim izazovima današnjice, primenjujući nove modele i mogućnosti u umetničkoj saradnji i obrazovanju.

Trenutno je Letnja škola kao škola vodeća regionalna kolaborativna platforma u umetničkoj i diskurzivnoj produkciji, i model koji objedinjuje kapacitete regiona jugoistočne Evrope, angažovane međunarodne obrazovne i partnerske institucije radi stvaranja i širenja interdisciplinarnog modela umetničkog obrazovanja i saradnje.

S obzirom na uspehe prethodnih godina, ovogodišnji program Letnje škole kao škole je izgrađen na različitim perspektivama i iskustvima koja teoretski i praktično odražavaju i ispituju aktuelnu regionalnu istoriju i njenu povezanost sa širim umetničkim, političkim i društvenim razvojem. Kroz situacije koje prevazilaze uobičajena ograničenja, Stacion - Centar za savremenu umetnost sa Letnjom školom kao školom nastoji da prepliće znanja i repozicionira region Jugoistočne Evrope u odnosu na njegove internacionalne i globalne koordinate.

Predavačice-i na Letnjoj školi kao školi su sastavili izazovan i inspirativan program, koji će se održati od 5. do 21. avgusta, kombinujući teorijski baziranu i produkcijski orijentisanu nastavu:

1.       Kurs 1: Katastrofa kao dizajn: Božja dela, muška dela - Julieta Aranda, 5-10. avgust 2019.

2.       Kurs 2: Izložbe arhitekture i politika privremenog - Marina Otero Verzier, 5-8. avgust 2019.

3.       Kurs 3: Ne-funkcionalne misli - Cesare Pietroiusti, 5-7. avgust 2019.

4.       Kurs 4: Kuriranje kao način organizacije iskustva: Gde, kako, zašto i sa kim nakon završetka pažnje - Jelena Vesić, 5-10. avgust 2019.

5.       Kurs 5: Post-traumatski prostor i društvo: Radikalna zapažanja i transformacija nasilja - Renata Salecl i Armina Pilav, 5-10. avgust 2019.

6.       Kurs 6: DUET (radionička verzija) ,,Želiš li pevati sa mnom"? - Ari Benjamin Meyers i Eva Birkenstock, 12-15. avgust 2019.

7.       Kurs 7: Zašto teorija? Kritičnost kao roba - Sami Khatib, 12-17. avgust 2019.

8.       Kurs 8: Slobodni prostor gde stvari mogu profunkcionisati: Da li je ovo čas skulpture? - Bernhard Rüdiger, 12-17. avgust 2019.

9.       Kurs 9: Dekontekstualizovana (disembedded) umetnost i njen uvrnuti jezik - Boris Buden, 12-15. avgust 2019.

10.   Kurs 10: Unutar jezika: Umetnost i reči - Sezgin Boynik, 14-21. avgust 2019.

11.   Kurs 11: Šta je, dovraga, voda? - Lek M. Gjeloshi, 14-21 avgust 2019.

12.   Kurs 12: Između nade i očaja: Tri diskusije o demokratičnosti politike i umetnosti - Elzbieta Matynia, 16-18 avgust 2019.

13.   Kurs 13: Svaki umetnik je arhivist? Napravimo jedan umetnički arhiv! - Koh Nguang How, 16-21. avgust 2019.

14.   Kurs 14: Institut umetnosti u uslovima tri esencijalizma: digitalnog, de-kolonijalnog i pop-performativnog - Keti Chukhrov, 19-21. avgust 2019.

Za svaki kurs će biti izabrano do 10 kandidata-kinja. Zainteresovani-e se mogu prijaviti da prisustvuju na više kurseva.

Jezik nastave je engleski.

Aplikantkinje-nti moraju pročitati uslove učešća (Terms), ispuniti i poslati prijavni formular (application form) i potrebnu dokumentaciju. Nekompletne prijave neće biti razmatrane.

Nakon zaključenja svakog kursa, učesnicima-cama će od strane Staciona - Centra za savremenu umetnost Priština, Kosovo i École nationale supérieure des beaux-arts de Lyon, France i biti izdat sertifikat koji potvrđuje ekvivalentnost kurseva sa ECTS (The European Credit Transfer and Accumulation System)  

U prethodnom izdanju Letnje škole kao škole učestvovalo je više od devedeset učesnica-ka koji su dolazili iz 26 zemalja: Albanije, Australije, Austrije, Kine, Hrvatske, Danske, Francuske, Gruzije, Nemačke, Mađarske, Iraka, Kosova, Severne Makedonije, Crne Gore, Poljske, Rumunije, Rusije, Srbije, Slovenije, Švedske, Švajcarske, Turske, Turkmenistana, Ukrajine, Velike Brtianije i SAD-a.

Glavne partnerske institucije Staciona - Centra za savremenu umetnost Priština za Letnju Školu Kao Školu 2019. su grupa IRWIN, Kulturni centar Rex / Fond b92 Beograd, Press to Exit projektni prostor Skoplje, Art House, Skadar, Institut za savremenu umetnost Podgorica, Asocijacija Sonemus Sarajevo, Independent Curators International - ICI Njujork, i École nationale supérieure des beaux-arts de Lyon, Lion.

Javni program Letnje škole kao škole će biti objavljen tokom juna 2019.

 

Ilustracija: Franc Ashiku, Mueji i të rejave, 1969, tempera na papiru, 99 x 70cm.

Dizajn postera: DZG.

]]>
Wed, 5 Jun 2019 11:33:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6522/Letnja+%C5%A0kola+kao+%C5%A1kola
50 nijansi crvene http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6519/50+nijansi+crvene.html Postoji li politička ljevica u Srbiji danas? Ako postoji, tko je čini i što je trenutno u fokusu interesa tih skupina? Za Novosti o tome govore Milenko Srećković, Dragomir Olujić Oluja i Goran Musić, koji su i sami na različite načine prisutni na lijevoj sceni

Postoji li politička ljevica u Srbiji danas i ako da, tko je čini i što je trenutno u fokusu interesa tih skupina? O tome smo razgovarali s troje sugovornika, koji su i sami na različite načine prisutni na lijevoj sceni: Milenkom Srećkovićem, direktorom Pokreta za slobodu, aktivistom i publicistom, Dragomirom Olujićem Olujom koji za sebe kaže da je marksist hegelijansko/lukačevsko/kangrgijanskog utemeljenja i ljevičarski aktivist s preko 50 godina staža, i s Goranom Musićem, predavačem na univerzitetu u Grazu i članom Marksističke organizacije Crveni.

Ono što Srbiju izdvaja od Slovenije, Hrvatske ili Makedonije jeste nepostojanje institucionalizacije promena na terenu kroz stvaranje vidljive političke partije koja bi pokušala artikulisati nove ‘leve politike' - kaže Goran Musić

Srećković izdvaja tri inicijative koje trenutno smatra važnima. ‘Prva je svakako pokret za sprečavanje prisilnih iseljavanja koji je skrenuo pažnju na brutalne posledice koje u određenom segmentu populacije izaziva Zakon o izvršenju i obezbeđenju. Taj zakon omogućio je veliku dobit privatnim izvršiteljima koje poverioci angažuju da izbace porodice iz stanova, zaplene pokretnu imovinu, blokiraju račune, skinu novac sa plata i penzija. Prisilnim iseljavanjima prisustvuje veliki broj policajaca koji asistiraju u tom postupku. Pokret za sprečavanje prisilnih iseljavanja čine pojedinci koje povezuje solidarnost sa građanima kojima preti izbacivanje na ulicu, kao i dve organizacije - Združena akcija Krov nad glavom i Kolektivna odbrana stanara.' Druga inicijativa vrijedna da se spomene po Srećkoviću je Samoobrazovni univerzitet ‘Svetozar Marković' iza kojeg stoje neformalno povezani pojedinci koji organiziraju debate i predavanja o različitim socijalnim temama, uglavnom u Beogradu, ali i drugdje. Kao treći pokret Srećković, u skladu sa svojom ekološkom, antiglobalističkom ideologijom, spominje ‘pokret koji se bori protiv izgradnji minihidroelektrana i koji ima veliku podršku javnosti. Možemo pomenuti i niški pokret stanara koji je nastao nakon drastično uvećanih računa za toplotnu energiju'.

Dragomir Olujić Oluja za sebe ironično kaže da je ‘slabi svedok' i da bi mu najlakše bilo reći da stvarne ljevice u Srbiji nema. Pa ipak, ‘mnogima sa strane i još više njih domaćih čini se da u Srbiji postoji ‘50 nijansi crvene'!' U nastavku nam najprije objašnjava stranačku scenu i sve one na njoj što se izdaju za ljevicu, a ljevica nisu. ‘Prvo, Liberalno-demokratsku partiju (LDP) Čedomira Jovanovića i Ligu socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenada Čanka mnogi smatraju levičarskim partijama, a i sami se često time hvale, zbog njihovog navodnog internacionalizma, feminizma i antifašizma, ali svaka ozbiljnija analiza bi pokazala da tu mnogo toga ne štima, pogotovo ako se zagrebe ispod ove ‘vrednosne maske' i ugleda proburžujska ideologija, i desna praksa, naravno. Drugo, etiketa ‘socijalizma' na DačićevojSocijalističkoj partiji Srbije (SPS) i beznačajnom Vulinovom Pokretu socijalista jednako je vredna kao i etiketa ‘socijaldemokratije' kod Demokratske stranke (DS) Zorana Lutovca i Socijaldemokratske stranke (SDS) Borisa Tadića - obe etikete skrivaju nepostojanje pro/radničkih programskih ideja i antiradničku praksu. U ovoj grupi su i Levica Srbije Borka Stefanovića i Socijaldemokratska partija (SDP) Rasima Ljajića te nekoliko manjih partija.' Ovdje valja navesti, nastavlja Olujić, i jedan specifičan slučaj: ‘Naime, jedan od lidera opozicije i aktuelnih protestnih šetnji ‘1 od 5 miliona', bogataš, gazda i tajkun Dragan Đilas, bez ikakvih se obzira, o stidu da i ne govorim, predstavlja - levičarem i, najčešće u polemikama i pismima redakcijama, otvoreno zalaže za državni kapitalizam i državu kao subjekt na slobodnom tržištu. Treba li reći da mu preispitivanje kapitalizma i zagovaranje radničkog preuzimanja svojine nad sredstvima za proizvodnju, ali i vlasti ili bar participacije u njoj, ne pada na pamet!'

Poseban slučaj na etabliranoj političkoj sceni Srbije je izvanparlamentarna Socijaldemokratska unija (SDU), o kojoj Olujić kaže: ‘Programski je antikapitalistička, zalaže se za društvenu svojinu, bori se protiv društvenih nepravdi, sarađuje sa mnogim formalnim i neformalnim grupama kao što je Krov nad glavom koja se bori protiv iseljavanja dužnika iz stanova i kuća... Po mom sudu, u artikulaciji politike nedostaje joj jasna socijalistička i radnička perspektiva.'

O kontekstu nastanka lijevih grupa i pokreta Goran Musić kaže sljedeće: ‘U Srbiji se početkom dvehiljaditih intenzivira aktivnost manjih, ali politički profilisanih antikapitalističkih grupa koje se ideološki kaleme na revolucionarne tradicije koje su bile suzbijane u doba vladavine Saveza komunista Jugoslavije, poput trockizma, anarhizma ili maoizma. Par godina kasnije dolazi i do prvih društvenih pokreta koji su eksplicitno usvajali elemente kritike neoliberalizma, poput studentskih borbi protiv školarina, radničkih protivljenja privatizaciji ili lokalnih pokreta za zaštitu javnih dobara. Na umetničkoj sceni i među studentima humanistike se u međuvremenu raširilo koketiranje sa levim teorijama iz univerzitetskog miljea i novo vrednovanje jugoslovenskog modernizma. Ovo su procesi koje u sličnom obliku možemo pratiti u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Pa ipak, ono što Srbiju izdvaja od Slovenije, Hrvatske ili Makedonije jeste nepostojanje institucionalizacije ovih promena na terenu kroz stvaranje vidljive političke partije koja bi pokušala artikulisati nove ‘leve politike', u najširem smislu, kao potencijalnu alternativu liberalima i nacionalistima.'

Po Musićevu mišljenju, jedan od razloga za ovu ‘netipičnost' srpskog slučaja jest naslijeđe vladavine Slobodana Miloševića: ‘Za razliku od Hrvatske i Slovenije, gde je socijalističko nasleđe na početku devedesetih naglo marginalizovano u javnom političkom diskursu ili se ‘zagubilo' kroz transformaciju bivših komunističkih birokrata u socijaldemokrate zapadnog kova, pa se tako u novoj konstelaciji snaga levica mogla iznova ‘otkriti' i aktuelizovati u napuštenom političkom prostoru, u Srbiji je titoističko nasleđe mutiralo pod nadzorom Socijalističke partije Srbije koja se nominalno predstavljala kao pokušaj prilagođavanja tekovina jugoslovenske revolucije kapitalizmu.' Pa objašnjava kako je to izgledalo: ‘Tokom devedesetih, deo stanovništva koji se i dalje politički orijentisao prema nasleđu jugoslovenskog socijalizma upijao je nova politička objašnjenja koja su ih korak po korak vodila ka desnoj kritici liberalne globalizacije. Dve političke pozicije su ovde ključne. Prva jeste zamena radničke klase i vrednosti koje su projektovane na nju na ambivalentni termin ‘narod' krajem osamdesetih, a zatim i otvoreno na srpsku naciju. Srbi su putem ovih novih interpretacija postali ugnjeteni društveni akter koji je kolektivno nosilac progresivnog političkog nasleđa i odbrane Jugoslavije nasuprot drugih jugoslovenskih naroda na koje se projektuju odlike buržoazije, petokolonaša ili lumpena. Druga ključna promena jeste razbijanje svesti o internacionalizmu kao solidarnosti radnika i socijalističkih snaga odozdo protiv njihovih vladajućih klasa i guranje teze o sukobu između suverenih nacionalnih država i liberalne globalizacije kao glavne političke podele u svetu danas.'

U Srbiji od početka devedesetih postoji kontinuitet političkih aktera koji sebe plasiraju glasačima kao nastavljače lijevih tradicija naših prostora i slojeva stanovništva koji se orijentiraju ka njima. U praksi su ove političke snage predstavljale krajnji stadij degeneracije staljinističkog nacionalizma koji ideološki potpuno kapitulira pred desnicom i stavlja se u službu patriotske buržoazije ili manjih imperijalističkih sila. Riječima Musića: ‘Danas, petnaest godina nakon otvaranja Socijalističke partije Srbije ka neoliberalizmu i evropskom projektu, na političkoj sceni Srbije imamo slabije odjeke ove politike poput Pokreta socijalista Aleksandra Vulina, ali te toksične ideje i dalje su rasprostranjene u jednom delu stanovništva srednjih i starijih godina koji se lično identifikuju kao ‘socijalisti' ili čak ‘komunisti', ali levu politiku razumeju u ključu SPS-ove politike devedesetih kao podršku ‘nacionalnom interesu' na domaćem terenu ili solidarnosti sa Putinom i Asadom na internacionalnom planu. Geopolitička razmatranja i nacionalni identitet tako postaju okosnice razumevanja sveta kroz koje se onda eventualno diskutuje o socijalnom standardu, privatizaciji, deindustrijalizaciji...'

Koje bi lijeve grupe mogao izdvojiti, kako po teorijskoj produkciji tako i po angažiranju u konkretnim socijalnim borbama, pitamo Olujića, a on nabraja: ‘To su Revolucionarna socijalistička organizacija Marks21, Marksistička organizacija Crveni i Anarhosindikalistička inicijativa (ASI). Oni izdaju brošure o konkretnim problemima socijalnih borbi, održavaju veoma dobre internet-sajtove sa autorskim i prevedenim tekstovima, aktivni su na društvenim mrežama i, što je najvažnije, učestvuju u konkretnim, svakodnevnim socijalnim i političkim borbama, a prisutni su i na međunarodnoj sceni.' Sada bi trebalo otvoriti diskusiju o razlozima njihove nedovoljne vidljivosti i slabijeg utjecaja u društvu, no to ostavljamo za drugu priliku. O istim grupama Musić misli da su to ‘aktivističke i teoretske grupe koje imaju manje ili više razrađene političke programe i baziraju se na diferenciranim političkim tradicijama pa su tako manje voljne da svoje delovanje utope u ambivalentnu ‘levu partiju' koja bi se bazirala na najmanjem mogućem sadržaocu. Kao efikasan oblik saradnje javio se model ‘akcionog jedinstva' poput otpora deložacijama stanara ili nastupa Levog bloka na antivučićevskim protestima. Ovde se različiti akteri ujedinjuju u javnom nastupu oko zajedničkih tema i akcija, ali svaka organizacija nudi svoje analize i perspektive, a buduća partija se pokušava bazirati na široj društvenoj bazi, pre svega organizovanom radništvu, umesto usiljenog ujedinjavanja ‘dežurnih krivaca' koji se međusobno već dobro poznaju'.

Što onda znači problem pokušaja pozicioniranja pod tako ambivalentnom odrednicom ‘ljevice'? ‘Taj termin', kaže Musić, ‘pokušava objediniti sve postojeće aktere koji se na bilo koji način dotaknu kritike neoliberalizma: aktiviste društvenih pokreta za javna dobra, kritičare istorijskog revizionizma, intelektualce koji se vraćaju baštini jugoslovenskog socijalizma razočarani tranzicijom, umetnike i zaposlene na univerzitetu koji se ugroženi prekarizacijom okreću radikalnim teorijama, aktiviste u nevladinom sektoru, feminističke krugove i radnike u štrajku.'

Je li i za Srbiju rješenje izlaska ljevice iz političke margine zajedničko okupljanje svih aktera oko političkog najmanjeg zajedničkog nazivnika, bez obzira na raznolikost klasnih pozicija, shvaćanja korijena problema i krajnjeg cilja, kao što to neki vide u Hrvatskoj? Musić ne zagovara takav pristup, već je spram njega kritičan: ‘Ovo je u suštini prečica do provalije, jer na kratki rok možda i uspe da motiviše raznorazne aktere da se ujedine u zajedničkom projektu, ali ono što se na tom putu žrtvuje jeste jasan politički program, precizna analiza i perspektive političkog delovanja, a samim tim i mogućnost održivog i efektnog delovanja.'

Preuzeto sa: Portal Novosti

]]>
Mon, 27 May 2019 10:52:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6519/50+nijansi+crvene
Gojko Božović: U društvu u kome nema kritike nema ni slobode http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6514/Gojko+Bo%C5%BEovi%C4%87%3A+U+dru%C5%A1tvu+u+kome+nema+kritike+nema+ni+slobode.html Pitanja: Danilo Lučić

Recite nam za početak nešto o tome kako je nova knjiga vaših eseja Književnost i dani koncipirana, kao i kada i kako su nastajali tekstovi u njoj?

Eseje u ovoj knjizi sam pisao dugo, godinama. Oni su nastajali konkretnim povodima, kao predgovori i pogovori knjigama, kao tekstovi za konferencije u zemlji i inostranstvu, kao tekstovi za listove i časopise. Za esej je uvek potreban neki spoljni povod, ali je potrebno da taj povod izazove unutrašnje razloge esejiste. U prvom ciklusu eseja raspravljam poetička pitanja savremene književnosti. U drugom ciklusu eseja je reč o piscima moderne svetske književnosti koji su mi važni bili važni u vreme dok sam pisao knjigu, a jednako su mi važni i danas kada je knjiga objavljena. U trećem ciklusu eseja govorim o književnosti u doba društvene i ekonomske, medijske i tehnološke tranzicije, uključujući i tranziciju književnosti i visoke kulture iz centra društvenih tokova na same margine društva. Mislim da to menja ne samo status kulture i književnosti, to menja i način na koji književnost nastaje, još više način na koji se književnost razume, a menja i samo društvo. Iako su nastajali u dužem vremenskom periodu, ovi eseji izražavaju zajedničko razumevanje književnosti kao nezamenjivog modela za spoznaju stvarnosti i kao jezičke umetnosti koja nastaje u konkretnom vremenu i prostoru, pa se zato mora razumeti i taj kontekst, svejedno što književnost ne sme ostati samo unutar njega. Samo ako dovodi u pitanje izražajne tokove svog vremena, ali ne dozvoljava nijednoj velikoj sili svog doba da se umeša u njen izraz i u njene razloge, samo tako književnost jednog vremena može postati književnost za sva vremena.

Kakva je danas pozicija eseja kao žanra i sa kakvim emotivnim stavom o njemu govorite i pišete nazivajući ga „ekskluzivnim"?

Esej kao žanr je u sistemu književnih znanja danas u velikoj meri skrajnut, a pogotovu je marginalizovan u javnom prostoru. To nije ni privilegovani način razmatranja književnih problema i okruženja u kome oni stiču svoj značaj, ni uticajni način na koji se uobličavaju poetike ili književni pogledi na svet, niti je forma u kojoj se uobličavaju i raspravljaju važne društvene ideje. Uostalom, književni problemi u aktuelnom kontekstu sve više izgledaju kao zbirka neiscrpnog mnoštva problema koje svaki pisac, kao da piše sam na svetu, rešava sam za sebe. Poetike su izgubile značaj koji su imale pre samo dvadesetak godina, a u modernom razdoblju svetske književnosti neprestano sve do tada. Ne postoje ni generacijske, ni kulturološke, ni implicitne, ni eksplicitne poetike, sve je manje pisaca koji, čak u sopstvenom opusu, oblikuju koliko-toliko prepoznatljiv i dosledno izveden poetički okvir. Tema je postala gotovo sve što se očekuje i zahteva od književnosti. I književnost tome sve više izlazi u susret. Sveopšta pragmatizacija i tehnokratizacija iskustva potiskuju značaj ideja u svim segmentima svakodnevice: od književnosti i kulture do društva i politike. Takav kontekst nije pogodan za veće javno prisustvo eseja kao važnog oblika dijaloškog i kritičkog govora. U dobu potrošačke civilizacije kritički i analitički govor nije poželjan, a jedva da je i mogući. Kritika u svojim različitim izdanjima, od umetničke do društvene i političke kritike, pa tako i esej kao suma različitih analitičkih iskustava, povukla se pred agresivnim marketingom, tehnikama promocije i razobručenom propagandom. Inflacija proizvoda i sadržaja u potrošačkoj civilizaciji onemogućava kritički uvid u njihovu vrednost, samim tim kritika nije ni društveno poželjna, ni politički korektna. Mi ne biramo proizvode, ni sadržaje, pa tako ni knjige po stvarnom uvidu u njihov kvalitet i sadržaj, po njihovoj vrednosti ili upotrebnoj dimenziji. Mi sve to biramo kao produžena ruka marktinških kampanja, tržišnih trendova i medijski indukovane poznatosti, emotivno se a ne kritički i samosvesno poistovećujući s tim. Otuda ne biramo mi, nego je neko već izabrao u naše ime. U takvom kontekstu kritika i esej kao njena naročita forma imaju ograničeno prisustvo u javnosti i vrlo limitiran uticaj. Kada govorim o eseju kao „ekskluzivnom žanru", imam na umu dve njegove odlike. Esej je ekskluzivan po tome što se njegovim sredstvima i postupcima mogu izraziti pitanja koja nije moguće jednako precizno odrediti u drugim književnim ili socijalnim formama. Ali esej je ekskluzivan sve više i po tome što je postao tiha retkost. Nije to, pri tome, uopšte malo, niti je loša sudbina. Danas se govori mnogo i bučno, čovek se odmori kada se suoči s nekom tihom i promišljenom formom.

Da li književnost Srednje Evrope, o kojoj pišete na više mesta u svojim esejima, i dalje predstavlja živ i aktuelan književni topos, da li prelazi ili je već prešla književno-teorijsko i istorijsku odrednicu na putu ka odlaganju u tradiciju (Kiš, Konrad, Kundera)? Kakva je percepcija tog geografski uslovljenog stvaralaštva danas?

Ideja Srednje Evrope u modernom smislu nastala je u okviru književnosti, u velikim esejističkim spisima Danila Kiša, Đerđa Konrada, Milana Kundere ili Klaudija Magrisa krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Kod njih ideja Srednje Evrope nije u svemu ista. Ona je negde više kulturna, negde je više društveno-istorijska ili geografska, negde je više politička činjenica. Negde je, opet, višemitteleuropa. Neki pisci su u tim godinama govorili kako je Srednja Evropa za njih samo meteorološki pojam. Ali kod svih tih pisaca, uprkos razlikama koje se mogu uočiti, Srednja Evropa ima jednu ključnu zajedničku dimenziju. Ona je međuprostor koji mora da se emancipuje od totalitarnog iskustva Istoka, a da se istovremeno predstavi Zapadu kao jedinstven i poseban kulturni entitet. U kontekstu Hladnog rata i blokovske podele Evrope to je bila važna kulturna, intelektualna, pa, ako hoćete, i politička činjenica. U promenjenim istorijskim i geopolitičkim okolnostima Srednja Evropa je izgubila taj svoj raniji konceptualni značaj, ona je sve manje operativna i kao geografski pojam. Poslednjih godina, paradoksalno, prostor Srednje Evrope reintegriše razorno iskustvo populizma. Ako je nestala ideja Srednje Evrope, kao jedna od najuticajnijih intelektualnih zamisli iz prve polovine osamdesetih, nastale su neke nove političke celine. Pomenimo neke od njih: Zapadni Balkan, Jugoistočna Evropa, Region. Imena ovih celina, koje se delimično preklapaju, nastala su u različitim političkim kancelarijama. I to je simptom jedne velike i suštinske razlike. Nekada su ideje oblikovane u književnosti i humanističkim disciplinama, danas nastaju u politici koja je sve manje ideologija a sve više menadžment, sve manje stvar ideja, a sve više stvar operativnih postupaka i interesa. Iako su neke njihove ideje, dakle, danas zanemarene, književnost pisaca koji su oblikovali ideju Srednje Evrope ostaje živa tradicija savremene literature.



Primetili ste sledeće: „Poezija je, ipak, glas upućen nekome, ako taj glas niko ne čuje, onda se ona suočava s dubokom krizom sopstvenog smisla." Kako vidite današnju situaciju u poeziji, koju i sami stvarate?

 Poezija je verovatno najmarginalniji od svih književnih žanrova. To se dogodilo vrlo brzo, u samo nekoliko decenija i u samo nekoliko generacija. Duh poezije u mnogo čemu nije saglasan duhu modernog vremena, što nikako ne znači da poezija nije moderna, niti dovodi u pitanje pronicljivost poezije da razume moderno doba. Naprotiv, poezija je jedan od najmoćnijih izraza razumevanja svog vremena. Ali beskrajna zabava, umnožene informacije, površnost, pragmatizam, neverovatna buka na javnoj sceni - ništa od toga nije dobar kontekst za veću vidljivost poezije. Poezija traži strpljivost, a ko je danas strpljiv. Očekuje iznijansiranost u izrazu, a svaka nijansa jeste siguran način da vas mnogi baš zbog toga ne razumeju i ne čuju. Uprkos marginalizaciji moderne poezije, ne treba prevideti njenu paradoksalnu snagu. Upravo zato što je isključena iz sistema modernih moći poezija ne mora da sa tim moćima sklapa kompromise. To je, recimo, velika opasnost za savremeni roman. Poezija može da istražuje jezik, formu i poetiku: neki od najozbiljnijih prodora u savremenoj književnosti odigravaju se baš u poeziji. I na toj osnovi izrasta subverzivnost i oslobođenost poezije, a danas je najteže biti slobodan i nezavistan.

Napisali ste o romanu: „Da nema romana, savremena srpska književnost bi praktično sasvim izgubila svoj medijski status i širi javni odjek." Kako objašnjavate ovoliku dominaciju romana, i da li ta dominacija ima i neke negativne posledice?

Dominacija romana je tehnološko, medijsko i komunikacijsko pitanje. Roman je dete građanske epohe i prve i druge tehnološke revolucije, a vidimo da mu savršeno odgovaraju i informatička revolucija i uopšte nove tehnologije i novi mediji. Kao što su razvoj štamparstva i razvoj novina i časopisa u 19. veku obeležili prvi veliki uzlet romana u modernom dobu, tako je pisanje obuhvatne i zahtevne forme kao što je roman dodatno olakšano i podstaknuto kompjuterima. Pisanje romana više nije fizički posao, sada je samo stvar veštine, ambicije, karijere, zanatskog umeća, potrebe da se učestvuje u najpopularnijoj književnog formi našeg vremena, neretko i radne terapije. Naravno, u jednom broju primera i istinske potrebe da se baš u toj formi kaže nešto važno. Po svojoj prirodi, roman može da u sebe uključi najrazličitije oblike govora i umetničke postupke, u tom smislu on je otvoreniji za nove forme i izraze od priče, a pogotovu od pesme. U osnovi romana je priča. Neko je rekao da se sve priče mogu svesti na samo jedan obrazac: „Neko je negde nekom prilikom došao." U različitim vremenima od romana su se zahtevale različite stvari, nekada da oblikuje osnovna društvena i javna pitanja, nekada da raspravlja i stvara ideje, nekada da bude u temeljima osnivačkih i identitetskih priča evropskih nacija, nekada da bude glasnogovornik novih ideoloških i društvenih tokova, nekada da formuliše novo razumevanje stvarnosti, nekada da se bavi najpre poetikom, u drugim prilikama da istražuje vlastitu formu. Kako god bilo, roman je doživljen kao važna forma razumevanja sveta, ali i kao važan izraz duha vremena. U savremenom trenutku od romana se zahteva samo priča, što je moguće preglednija i jednostavnija, priča koja nije opterećena ni jezičkim ni formalnim istraživanjima, ni pitanjima poetike, ni pokretanjem ideja. Tom zahtevu od svih književnih žanrova roman može najviše da izađe u susret. I roman to u najvećem broju primera odista i čini. U tome je medijska i komunikacijska prednost romana u odnosu na druge književne žanrove. Oni po svojoj prirodi ne mogu da pruže tako preglednu, jednostavnu i ničim neopterećenu priču. Otuda je roman književnosti učinio ono što su filmu učinile televizijske serije.

Pišući o Teriju Igltonu i njegovoj knjizi o postmodernizmu, neminovno se nameće i pitanje odnosa politike i književnosti. Da li se ispostavlja važnijim iznošenje političkih stavova ili koncipiranje junaka kao političkog subjekta?

 Knjiga Terija Igltona o postmodernizmu meni je bila upečatljiv primer jednog evropocentričnog, još bolje, zapadnoevropocentričnog odnosa prema stvarnosti. Iznoseći političku argumentaciju protiv postmodernizma, a ne književnu ili poetičku ili filozofsku, Iglton na jednom mestu doslovno kaže da on ne razume mišljenja da se stvar komunizma nije pokazala u praksi kada komunizam nigde u praksi nije ni ostvaren. Da li je moguće razumeti stvarnost ako isključimo sve ono što se u stvarnosti ne odigrava neposredno ispred naših očiju? Iglton smagtra da se u praksi potvrdilo ili demantovalo samo ono što je realizovano u praksi Zapadne Evrope. Milioni ljudskih sudbina u Istočnoj Evropi u drugoj polovini 20. veka za njega nisu dovoljno uverljiva praksa. U tome je opasnost ideologija: bez njih je teško, jer se u njima utemeljuju vrednosti koje možemo da prihvatimo ili odbacimo, svejedno, ali se lako postaje zarobljenik ideologija. Duboko sam uveren da odnos književnosti i politike mora podrazumevati jednu suštinsku asimetričanu dimenziju. Književnost ima prava da preispituje sve političke teme i sadržaje, da ih dovodi u pitanje, osporava i kritikuje, demonopolizuje i potkopava njihovu moć, ali politika, kao ni jedna druga moćna sila našeg vremena, ni ekonomija, ni ideologija, ni crkva, ni društvo, ne mogu da intervenišu u pitanjima književnosti. Književnost mora biti autonomna od uticaja bilo kog tipa moći, politika, upravo zato što je moć u čistom stanju, ne može biti autonomna od kritičkog preispitivanja.

Šta nam o književnosti govori odnos između statusa književnih nagrada i statusa samih književnih dela koja te nagrade (ne)dobijaju?

Književne nagrade su izgubile značaj koji su dugo vremena imale. Obično se govori kako književnih nagrada ima mnogo, što je verovatno i tačno, ali to nije suština problema. Nagrade su u prirodi evropskog čoveka, i da ih prima i da ih daje. I u drugim evropskim kulturama postoji veliki broj književnih nagrada. Problem sa nagradama je što ne ispunjavaju dve svoje osnovne funkcije, jer više ne učestvuju u dovoljnoj meri, sem izuzetno, u sudbini nagrađenih knjiga. Dakle, većina književnih nagrada više ne povećava prodaju knjiga, niti nagrađenom autoru donosi značajniji novac koji bi mu omogućio mirnije pisanje sledeće knjige. To bi bila socijalna funkcija nagrada. Druga funkcija, vrednosna, još je značajnija. Književne nagrade su bile nastavak književne kritike drugim sredstvima. Zajedno sa književnom kritikom, nagrade su predstavljale najvažniji instrument kanonizacije književnosti, samim tim i najvažniju preporuku čitaocima. Ta dva oblika kanonizacije književnosti su nestala, jer ne mogu funkcionisati u novim medijskim i epohalnim okonlnostima, novi nisu osmišljeni, pa je prazan prostor naselio agresivni marketing. Čak se i u književnim krugovima sve više govori o prodaji, iako to ne mora da ima nikakvu stvarnu vetzu sa književnim vrednostima. A u inflaciji knjiga književnost je postala nepregledno, bezobalno more u čije se istraživanje upuštaju samo profesionalni plivači, entuzijasti i baš dobronamerni čitaoci. Da bi književnost živela punim dahom, a ne samo preživljavala u relativnom uskim krugovima, neophodno je da osvoji širi javni prostor. I to je prvorazredno pitanje svih koji se na bilo koji način bave književnošću.

U jednom od eseja iznosite dosta oštar stav: „Za društvenom funkcijom književnosti, pa ni kritike, ne treba žaliti." Ako je ona nestala u svom značaju i vidljivosti, zašto je ništa nije zamenilo?

Društvena funkcija književnosti nestala je u novim društvenim i političkim okolnostima, kada se osnovna pitanja društva više nisu raspravljala u velikim savremenim delima ili, ako i jesu, onda to nije imalo nikakav uticaj na samo društvo. Ta pitanja su danas izmeštena u netransparentne centre moći odakle se u gotovom stanju, kao neupitna datost, emituju  u novim socijalnim i komunikacijskim formama, od marketinga i propagande, preko političkog menadžmenta i digitalnih svetova, do masovne kulture koja je razorila ne samo društvenu funkciju književnosti nego i društvenu funkciju same visoke kulture. To nije ostavilo posledice samo na književnost i kulturu, to je ostavilo duboke posledice na društvo. Društvo bez visoke kulture i kvalitetne književnosti niti je stabilno, niti ima postojanu sliku vrednosti, niti dobre primere i standarde. Marginalizacija kulture ugrozila je kritički potencijal društva. Otuda se modernim društvima sve više upravlja, politika postaje menadžment, a u društvima se sve manje razgovara, raspravlja i kritikuje. Tako društva sve manje utiču na karakter poretka. Dok je visoka kultura bila kritička, masovna kultura je anestetička, zabavna i koruptivna. Ona nas uljuljkuje u ničim opravdanom uverenju da živimo u najboljem od svih svetova. Na drugoj strani, društvena kritika je opterećivala književnost, pogotovu neke od žanrova, tim neprestanim zahtevom da formuliše ključne društvene tokove i da izražava osnovna pitanja jednog vremena. Književnost se tako institucionalizovala, ali je gubila jedno važno polje slobode. Problem je što je nestanak društvene funkcije ostavio književnost bez šire vidljivosti i bez dovoljnog javnog prostora. Nove funkcije književnosti nisu smišljene, društvo se odreklo njih jer se okrenulo novim formama, najpre zabavi i masovnoj kulturi, kao jednom od izvora populizma, tako da je književnost postala suštinski individualizovana: ona za svakog konkretnog čitaoca ima u nečemu posebnu, individualnu funkciju.

Kao jednu specifičnu dijagnozu ultra-komercijalne savremene književnosti dajete epitet „niskomimetske"? Da li je on možda i ključan za razumevanje krize književnosti u savremenom svetu?

Kao što postoje rijaliti formati na televiziji, koji su većinu televizija od uticajnog prostora za raspravu i informisanje pretvorile u besmislene bahanalije, kao što su na tržištu štampanih medija tabloidi preuzeli glavnu ulogu, pri čemu oni više nisu nastavak voajerizma drugim sredstvima koliko su način na koji su oblikuje javno mnjenje i politička svest, tako je i na tržištu knjiga uočljiva dominacija tabloida u koricama knjiga. Na taj način se potpuno dekonstruiše javni prostor koji je neophodan za dijalog, raspravu i društvenu kritiku. U društvu u kome nema kritike nema ni slobode. U takvom društvu nema građanina, već samo podanika i, eventualno, u skladu s mogućnostima, potrošača jeftinih sadržaja i nametnutih proizvoda. Ultra-komercijalna književnost nije deo prirodne potrebe književnosti da ima što više čitalaca, pa samim tim i što je moguće bolju prodaju. Nije problem u prodaji, već u tome šta se prodaje. Ultra-komercijalna književnost suštinski i nije deo književnosti, ona je samo neka vrsta teksta koja sa umetničkim karakterom literature nema nikakve veze. U jednoj od eseja u knjizi Književnost i dani pozvao sam se na ideju Vladana Desnice o primenjenoj književnosti kao mogućem rešenju ove konfuzije koja oduzima javni prostor književnosti.

Na nekoliko mesta pominjete, u kontekstu ratova na prostorima bivše Jugoslavije, još jedan paralelan rat, a to je bio rat za jugoslovensko kulturno nasleđe. Šta je danas sa tim nasleđem i da li još možemo da govorimo o nekakvom zajedničkom kulturnom prostoru?

Jugoslovensko kulturno nasleđe postoji u generacijama koje su ga stvarale ili u generacijama koje su ga zapamtile. Što se više odmičemo od jugoslovenske epohe, pitanje tog nasleđa postaje sve više upitno, dok na kraju i sasvim ne izbledi. Nove generacije koje nisu zapamtile jugoslovensku stvarnost, ni jugoslovensku kulturnu scenu nemaju više pravi odnos prema tome. Jedni se, i mislim da je to većina, uklapaju u nove socijalne i političke kontekste, a u današnjem anistorijskom razumevanju stvari Jugoslavija je daleka prošlost. Drugi jugoslovensku stvarnost nekritički idealizuju, previđavajući da je to bilo autoritarno jednopartijsko društvo sa mnoštvom nerazrešenih pitanja koja su nam se u jednom trenutku sručila na glavu. Ili pak to iskustvo nekritički odbacuju, previđajući dela koja su nastala i iskustva koja i danas mogu biti primenjena. Sudbinu jugoslovenskog kulturnog nasleđa pokazuje i neprestana borba za interpretaciju jugoslovenske epohe. Te nepomirljivosti će, kako stvari stoje, nadživeti pamćenje kulturnog zajedništva. Kultura ima posebnu ulogu već samim tim što se doživljava kao osnova identitetskih legimimacija. Drama identiteta potresa prostor bivše Jugoslavije i u većini sredina identitet se oblikuje u negaciji prema sopstvenom okruženju. Tu sudbinu pokazuje i neobična borba za imenovanje tog prostora i tog nasleđa. Govorimo o nasleđu zemlje čije je ime na dobrom delu tog prostora tabuizirano. Otuda se čak sve manje govori i „bivša Jugoslavija", što deluje kao prilično neutralno i činjenično utemeljeno stanje stvari. Došlo se do politički korektne i samim tim apstraktne imenice Region. Region je nastao da se ne bi pominjala Jugoslavija. Ali koji je to Region? Gde se on nalazi? Po čemu se on razlikuje od tolikih drugih regiona? Ta pitanja pokazuju da je jugoslovensko kulturno nasleđe sve manje zajedničko, a sve više pitanje duboko podeljenih interpretacija. Izmenjeni društveni i politički kontekst, činjenica da su pojedine zemlje bivše Jugoslavije u Evropskoj uniji, dok to većina nije, nepomirljivi pogledi na bližu i dalju prošlost, nejednaka međusobna kulturna otvorenost ovih sredina, sve to utiče na to da je kulturni prostor u manjoj meri ostvarljiv od ekonomskog prostora, a pogotovu manje od saradnje populističkih političkih klasa i kriminalnih balkanskih internacionala.

Preuzeto sa: Glif

]]>
Tue, 14 May 2019 10:56:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6514/Gojko+Bo%C5%BEovi%C4%87%3A+U+dru%C5%A1tvu+u+kome+nema+kritike+nema+ni+slobode
Revizionizam u Njemačkoj ne prolazi, na Balkanu mu baš dobro ide http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6508/Revizionizam+u+Njema%C4%8Dkoj+ne+prolazi%2C+na+Balkanu+mu+ba%C5%A1+dobro+ide.html Neodvojivi su u Njemačkoj sjećanje na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera.

Dok se u Hrvatskoj, Srbiji, ali i drugdje na Balkanu još vode bitke iz prošlosti, ne samo one iz sukoba 1991 - 1995, nego i one iz rata 1941 - 1945, pa ponekad i one iz prvog velikog krvoprolića 20. stoljeća, iz Njemačke dolaze posve drugačije priče. Na pokušaj svakog povijesnog revizionizma pojedinaca, skupina, stranaka (uglavnom desno orijentiranih) odmah reagiraju pojedinci, skupine, stranke i odbace takve pokušaje. Uostalom, i zakonom je zabranjeno veličanje zla koje je donijelo toliko smrti, progona, nesreće i drugim europskim narodima, ali i njemačkom narodu.

Kao zanimljivu, ali vrlo očitu reakciju na pokušaje povijesnog revizionizma Srećko Matić, novinar Deutsche Wellea ovih je dana na Twitteru naveo primjer gradonačelnika Dresdena, Dirka Hilberta koji je svojedobno rekao da, iako su u bombardiranju 1945. godine (tri mjeseca pred kraj rata) stradali civili to nije bio nevin grad i on ne smije postati simbol mita o nevinoj njemačkoj žrtvi. Ipak, stanovnici Dresdena odaju počast svim stradalima te kobne veljače, ali i odmah osude nacistički režim.

Parafrazirajući Hilberta, Matić navodi kako je u takvim okolnostima sastavni dio sjećanja na civilne žrtve i promišljanje o svim zločinima nacističkog režima Adolfa Hitlera - i da je to neodvojivo jedno od drugog.

Nema garancije protiv zla

Boris Buden navodi kako je Njemačka „još uvijek, iako sve manje, sposobna politički suprotstaviti se revizionizmu koji je zapravo na velika vrata već ušao u njemački parlament". No i navodi kako je tu riječ „o učinkovitom političkom otporu u uvjetima relativno stabilne ekonomije jedne od najrazvijenijih zemalja suvremenog svijeta".

„Dakle, nije riječ ni o kakvoj superiornoj kulturi, uzvišenom stanju svijesti, naučenim lekcijama iz prošlosti, itd. Ništa od toga nije garancija protiv zla. Još je šezdesetih Alexandar Kluge intervjuirao na ulici ljude pitajući ih misle li da je Njemačka cijepljena protiv fašizma. Odgovori nisu bili važni. Samo pitanje je retorički impliciralo da toga nema, da se ne može biti cijepljen protiv fašizma i rata. Ni onda, ni danas. Ni u Njemačkoj, ni kod nas", zaključuje Buden.

U Njemačkoj rijetkima danas pada na pamet podignuti desnu ruku i pozdraviti sa „Sieg Heil", a kod „nas" (u Hrvatskoj) se ne mogu „dogovoriti" je li „za dom - spremni" ustaški pozdrav ili se jasno ograditi (u Srbiji) od četničkog pokreta kao fašističkog, usmjerenog protiv susjeda, ali i svog naroda. I da su i jedni i drugi, i ustaše i četnici, bili sluge okupatora.

U poslijeratnoj Njemačkoj je bilo drugačije

Sugovornici Al Jazeere kažu kako se narodi ne mogu uspoređivati, niti ima boljih ili lošijih naroda, nego se radi o „različitim povijesnim iskustvima, različitim političkim i ekonomskim uvjetima".

„Nije isto biti na dobroj strani kapitalizma, zaposjesti njegov centar u kojem se akumulirala silna politička moć koja je u stanju vlastite ekonomske interese nametati drugima, često na njihovu štetu, ili biti na onoj lošoj strani, gdje cikličke krize svaki korak naprijed pretvaraju u dva nazad, gdje akumulacija kapitala funkcionira samo kao kriminalna uzurpacija, gdje privatizacija i klasno raslojavanje koje ona sobom nosi konstanto reproduciraju opću socijalnu i kulturnu regresiju, gdje društveni odnosi sve više poprimaju feudalni karakter", ukazuje filozof Boris Buden.

I antropologinja Svetlana Slapšak govori u istom smjeru navodeći kako je u njemačkom slučaju riječ „o drugačijem, privilegovanom tretmanu koji je Zapadna Nemačka imala u posleratnom periodu".

Ista agenda ekstremne desnice

U Njemačkoj su sve politički snažnije krajnje i ekstremno desne opcije koje relativiziraju nacističke zločine. I svi oni gaje ili pokušavaju gajiti dobre veze sa sličnima na Balkanu koji, također, relativiziraju zločine i rehabilitiraju zločince, odnosno one koji su bili sluge onih iz nacističke Njemačke. Stoga se postavlja pitanje kako je moguće da oni, koji bi se zapravo trebali mrziti, imaju toliko puno zajedničkoga?

Zoran Petakov odgovara kako „svi ekstremni desničari imaju istu agendu, a to je tzv. Evropa nacija, odnosno vraćanje u svoj nacionalistički tor, zatim zajednički rasizam prema migrantima i na kraju borba protiv svega što je progresivno i što ugrožava poredak". „Ekstremna desnica je uvek bila poslednja linija odbrane kapitalističkog sistema. Oni će se lako dogovoriti oko pitanja migranata ili ukidanja EU, a ostala pitanja se neće postavljati. Tako da se sukobljeni nacionalizmi i teritorijalne pretenzije jednih prema drugima ne pominju i nisu predmet rasprave, jer je za njih važnije sačuvati Evropu od migranata, nego insistirati na takvim pitanjima koja bi dovela do sukoba. Levica se bavi suštinskim problemima dovodeći ovakav sistem u pitanje. Desnica je savršeno uklopljena u kapitalizam i njegov je čuvar. Zato im je lakše da se organizuju, a i sistem ih  ne napada nego ih apsorbuje što je, kao što vidimo na primerima Mađarske, Poljske ili Italije, veoma opasno i dovodi do fašizacije društva", kaže.

„Dok je u DDR-u prevladavala zvanična antifašistička mitologija bez ulaganja u maštu i raznolikost, u Zapadnoj Nemačkoj je školski sistem od '60-ih godina 20. veka negovao preispitivanje prošlosti: to je bilo u doba industrijskog i potrošačkog buma, poduprtog ogromnim zapadnim, posebno američkim ulaganjem. Lakše se je opredeljivati ako imaš sve što ti treba... Mnogi su upravo to kritikovali, kao pobunjeničke grupe, studenti, revolucionarne grupe. Da li je to uopšte prodrlo u narod, u niži srednji sloj i u radništvo, veliko je pitanje. Toliko je nacističkih zločinaca mirno dočekalo starost i smrt u slobodi. Nema smisla govoriti o posebnim kvalitetima nemačkog naroda i države, reč je o hladnoratovskoj politici, i naravno sporadičnom otporu inteligencije", smatra Slapšak.

Denacifikacija u obrazovnom sistemu

Činjenica ipak jeste da se danas, čim na ulice izađu pripadnici ekstremno desnih stranaka, pa i oni koji gaje neonacizam, na drugoj strani barikada nađu njihovi protivnici stavljajući im jasno do znanja da njihove aktivnosti ne prolaze neopaženo i da će izazvati reakcije. Isto tako, svijest o zločinima nacizma je vrlo visoka. Međutim, primjećuje ljevičarski aktivist Zoran Petakov, „to ima više veze sa istorijom Nemačke posle rata".

„U Zapadnoj Nemačkoj je u obrazovni sistem uvedena denacifikacija. Ipak trebalo je da prođe skoro četvrt veka da bi ona dala rezultate. Deca koja su prošla kroz taj proces počela su da postavljaju pitanja što je dovelo do događaja iz 1968. Tek posle tog procesa kad su šezdesetosmaši ušli u institucije, Nemačka se zaista suočila sa nacističkim zločinima i zato danas postoji tako organizovani otpor ekstremnoj desnici", konstatira.

Kad je u pitanju spomenuti Dresden, koji su saveznici sravnili sa zemljom (uostalom, kao i dobar dio drugih njemačkih gradova) pred kraj rata, Petakov podsjeća kako je taj povijesni grad (obnovljen u potpunosti tek nakon njemačkog ujedinjenja) danas „mesto  hodočašća za nemačke i ostale neonaciste bez obzira što to gradonačelnik Hilbert osuđuje". Navodi i kako su Dresden, ali i savezna država Saksonija „najveće uporište neonacista i ekstremne desnice, a tu je nastala i Pegida, dok su AfD i NPD uvek imali veliki broj glasova". No, i primjećuje kako je „gradonačelnik Dresdena predstavnik zvanične politike Nemačke čija politika jeste osuda svih pokušaja relativizacije nacizma i rehabilitacije zločina što ne znači da u praksi ne postoji relativizacija holokausta i nacističkih zločina iako je to zakonom zabranjeno".

Novoproizvedena regresija

Ako priču prebaci na slučaj balkanskih država, konstatira da „kod nas ne postoji nikakvo suočavanje sa zločinima - bilo onim iz Drugog svetskog rata ili iz ratova devedesetih, a umesto toga postoji veronauka i falsifikovanje bliže i dalje prošlosti".

Kako je izostavljena NOB

Boris Buden podsjeća na činjenicu da Rezolucijom o totalitarizmima koju je Europski parlament usvojio prije 10 godina, „nema mjesta iskustvu i naslijeđu naše narodnooslobodilačke borbe".

„U tom smislu, za nas, ona već jest revizionistička, a što dobro znaju naši lokalni revizionisti koji kao papagaji ponavljaju onu frazu o 'dva totalitarizma'. U noći u kojoj su sve krave crne, oni su nepobjedivi. I ne može im nauditi nikakva 'kultura sjećanja', nikakvo 'suočavanje s prošlošću' ili bolje 'ovladavanje prošlošću' - sve debele fraze njemačke liberalne ideologije", ukazuje.

„Nacionalizam je svuda državna ideologija. Četnici su državno proglašeni antifašisti, a ne kolaboracionisti; ustaše su 'Hrvati koji su stradali od komunizma', a ne fašistički zločinci. Klasa na vlasti živi od toga što kroz obrazovni sistem i javnu sferu reprodukuje mržnju prema susedima sa kojima smo kulturno jezički najbliži i delimo zajedničku prošlost. Zato će kod nas proći još dugo vremena dok unuci ne upitaju 'Deda šta si radio za vreme rata u SFRJ?'", smatra Petakov.

No, Buden će primijetiti kako „naša sveopća regresija nije nikakav zaostatak iz prošlosti nego je novoproizvedena, zapravo rezultat konačne europeizacije i westernizacije naših krajeva".

„U nas se nisu oformile nikakve nacionalne buržoazije koje bi uspostavile svoju političku vlast, garantirajući nekakav stabilni razvitak. Umjesto njih dobili smo lokalne kompradorske elite koje garantiraju i reproduciraju naš vazalni odnos prema globalnim institucijama ekonomske i političke moći, pri čemu ne mislim samo na Zapad, NATO ili Njemačku, nego i na ruski oligarhijski ili onaj petrodolarski arapski kapital. Upravo u tome ove naše elite vjerno slijede stope svojih prethodnika, kvislinških elita iz Drugog svjetskog rata koje sve odreda bile vazali europskog nacifašizma", kaže Buden.

Prema mišljenju Slapšak, u novim državama na balkanskim prostorima građanska svijest je najviše ugrožena. Smatra da je ta ugroza uzrokovana „zbog bede i zbog nacifašističkih režima koji se ostvaruju". „Istorijski revizionizam je tu nužno primitivno sredstvo, koje uništava sećanje, nauku i kulturu. Zato su to najbolja sredstva za borbu protiv nacifašizma u doba mira. Posle, ako ne uspe borba u sećanju, nauci i kulturi, sredstva su poznata", zaključuje Slapšak.

Preuzeto sa: Aljazeera Balkans

]]>
Tue, 7 May 2019 08:55:22 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6508/Revizionizam+u+Njema%C4%8Dkoj+ne+prolazi%2C+na+Balkanu+mu+ba%C5%A1+dobro+ide
Puč u propast http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6502/Pu%C4%8D+u+propast.html Državni udar koji je u Venezueli započeo 23. siječnja još nije ušao u oružanu fazu, ali ne pokazuje ni naznake da će rezultirati kompromisom. Dapače, podrška smjeni režima zahuktava se unatoč tome što se svakodnevno pojavljuju novi dokazi da je ona orkestrirana iz Washingtona, kao i da međunarodna podrška samoproglašenom privremenom predsjedniku Juanu Guaidu ne bi bila tolika kada je američki vanjskopolitički jastrebovi ne bi iznuđivali zavrtanjem ruku političarima u zemljama regije i Evropske unije. Jednako tako, sve više eskalira i medijska dimenzija hibridnog rata protiv predsjednika Nicolasa Madura. U nedjelju je, primjerice, održan masovni skup podrške vladi povodom 20. godišnjice Bolivarske revolucije odnosno dolaska na vlast pokojnog Huga Chaveza. Unatoč tome što je taj skup zapremao ogromnu površinu centra Caracasa, vodeći mediji izvijestili su samo da se održao prosvjed opozicije, koji je također bio masovan iako manji od provladinog. Skup podrške vladi za ove se medije, međutim, nije niti dogodio.

U izjavi koja će vjerojatno ući u povijest, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u petak je na televiziji Fox News bez ikakve zadrške priznao što njegova zemlja radi u Venezueli: ‘Trenutno razgovaramo s velikim američkim kompanijama koje rade u Venezueli ili ovdje u SAD-u kao Citgo, i jasno je da pokušavamo doći do istog ishoda... Bit će velika stvar ako ostvarimo da američke naftne kompanije investiraju i proizvode u Venezueli, svima nam je važno da sve ispadne kako treba.' Ova Boltonova izjava pokazala je da je američki imperijalizam ušao u novu fazu, onu u kojoj se, za razliku od prethodnih intervencija, njegove namjere više ni ne pokušavaju prikriti fabriciranim ‘dokazima' protiv ciljanog režima, kao što je to bio slučaj s navodnim nuklearnim arsenalom Sadama Husseina u Iraku. Intervencije se ne pokušavaju ni međunarodno legitimirati makar i formalističkim provlačenjem kroz sustav međuvladinih institucija. Dapače, taj se sustav na očigled raspada do razine potpune irelevantnosti, pa su tako Ujedinjeni narodi odlučili da neće sudjelovati u pregovorima o Venezueli, a Evropska unija raskolila se na dva tabora, od kojih je onaj prointervencijski svakoga dana sve brojniji.

Među onima koji su se svrstali na stranu Guaida indikativan je primjer španjolskog premijera Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao

Na stranu EU članica koje podržavaju Guaida u ponedjeljak se svrstala i Hrvatska, a do sredine ovoga tjedna nakupilo se 19 EU zemalja koje podržavaju rat u Venezueli. Indikativan je primjer socijalističke vlade španjolskog premijera Pedra Sáncheza koji se među prvima javno usprotivio državnom udaru u Venezueli, da bi ga dva dana kasnije podržao. Španjolski dnevnik El País prenio je riječi vladinog izvora da je Sanchez bio pod ‘enormnim pritiscima Washingtona da Guaida prizna za predsjednika'. Pritiskalo ga se, piše list, i da ne sudjeluje u kontaktnoj skupini koja je formirana na inicijativu povjerenice za vanjske poslove EU Federice Mogherini, u nedostatku bilo kakvog postojećeg međunarodnog mehanizma koji bi se iskoristio za beskrvno razrješenje venezuelanske krize. Ta bi se skupina u četvrtak, dan prije zaključenja ovog broja Novosti, trebala okupiti u glavnom gradu Urugvaja Montevideu kako bi u roku od 90 dana ispregovarala ‘uvjete nužne za započinjanje mirnog političkog procesa koji će stanovnicima Venezuele omogućiti da sami odluče o svojoj budućnosti i održe slobodne izbore u skladu s ustavom'. U skupini će sudjelovati Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, Velika Britanija i Švedska te Meksiko, Bolivija, Kostarika, Ekvador i Urugvaj, a pregovore podržava Nicolas Maduro, ali ne i Juan Guaidó. On je, naime, izjavio da ‘sada nije vrijeme za pregovore', jednako kao i američki potpredsjednik Mike Pence koji je iz Miamija poručio: ‘Sada nije vrijeme za dijalog, vrijeme je za akciju.'

Mediji su također izvijestili da je takozvana Grupa Lima, ad hoc tijelo sastavljeno od država s oba američka kontinenata zainteresiranih za smjenu režima u Venezueli, na sastanku koji se u ponedjeljak održao u kanadskoj Ottawi još jednom potvrdila da Guaida smatra jedinim legitimnim predsjednikom. Ta je odluka u medijima predstavljena kao pokazatelj da pučisti imaju podršku praktički cijelog latinoameričkog kontinenta, iako je Grupa Lima zapravo svojevrsna inačica iračke ‘koalicije voljnih' koju su SAD i Kanada sklepale zato što nisu mogle dobiti podršku postojeće regionalne asocijacije, Organizacije Američkih Država (OAS). Naime, tri dana nakon početka puča 18 od 34 članice OAS-a odbacilo je prijedlog Argentine da organizacija prizna Juana Guaida, unatoč tome što je sastanak vodio američki državni tajnik Mike Pompeo i unatoč tome što je glavni tajnik OAS-a LuisAlmagro najveći regionalni saveznik Donalda Trumpa. Almagro je, inače, prešao put od ministra vanjskih poslova u ljevičarskoj vladi bivšeg ‘siromašnog predsjednika' Urugvaja Josea Mujice do najgorljivijeg intervencionista na kontinentu, zbog čega je krajem prošle godine i izbačen iz vlastite stranke. Zajednica karipskih država Caricom zadnjeg dana siječnja također se ogradila od Almagrove navade da ‘bez ovlaštenja članica OAS-a donosi odluke u njihovo ime', pa tako i od one da prizna Juana Guaida.

Američka vlada je namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao argument za izazivanje građanskog rata

Na sastanku o Ottawi odlučeno je i da će u Venezuelu biti dostavljeno 20 milijuna dolara humanitarne pomoći, a ta bi se operacija trebala realizirati na nekoliko lokacija od kojih je jedna kolumbijski grad Cúcuta uz granicu s Venezuelom. Taj je grad, međutim, svojevrsno sjedište desnih paravojnih skupina, pa se nagađa da bi upravo ova ‘humanitarna operacija' trebala isprovocirati sukob s pograničnim policajcima Venezuele, nakon čega bi, u tom scenariju, eskalirao sukob koji bi poslužio kao povod za intervenciju. Vojska je zbog toga blokirala prolazak konvoja, unatoč tome što se u njemu, kako je najavljeno, prevoze lijekovi. Ministarstvo vanjskih poslova Kanade odbilo je dati akreditacije za praćenje sastanka Grupe Lima nizu ruskih medija, kao i latinoameričkoj televizijskoj kući Telesur sa sjedištem u Caracasu, dok je u četvrtak Twitter javio da je blokirao 2000 računa registriranih u Venezueli, uz obrazloženje kompanije da su isti bili upregnuti u ‘državnu kampanju za utjecanje na domaću publiku'.

Zanimljivo je da se vlada liberalnog kanadskog premijera Justina Trudeaua, koji se inače voli promovirati kao nastavljač tradicije mirotvorne i neutralne vanjske politike te zemlje, u cijeloj priči oko svrgavanja režima Nicolasa Madura prometnula u jednog od ključnih pokretača toga puča. Za razliku od svojih prethodnika, mlađahni Trudeau shvatio je, čini se, da bi i kanadske kompanije u Venezueli mogle omastiti brk, naročito kada je riječ o sektoru rudarstva. Kanadska rudarska industrija jedna je od najvećih u svijetu, štoviše, toliko velika da se na službenim stranicama tamošnje vlade 2013. mogao pronaći podatak da više od 50 posto svjetskih kompanija koje se bave rudarstvom sjedište imaju upravo u toj zemlji. Venezuela je, pak, jedna od mineralima najbogatijih zemalja svijeta, s nalazištima zlata koja je svrstavaju u sam svjetski vrh po zalihama toga resursa. Jedina kanadska kompanija koja je imala licencu za eksploataciju zlata u Venezueli je Crystallex, no ugovor s tom kompanijom raskinula je 2011. godine vlada Huga Chaveza, pa je Crystallex izgubio mogućnost eksploatacije u projektu Las Cristinas, ‘jednom od najvećih neiskorištenih nalazišta zlata uopće'. Kompanija je prošle godine na američkom sudu dobila parnicu u kojoj je tražila dozvolu da zaplijeni imovinu venezuelanske kompanije Citgo sa sjedištem u SAD-u, na ime kompenzacije za izgubljenu dobit procijenjenu na 1,4 milijarde dolara.

Istovremeno, posljednjih dana u javnost ponovno isplivavaju stari izvještaji koji pokazuju da je američka vlada svoju namjeru za smjenom režima u Venezueli počela razmatrati znatno ranije od kraja prošle godine, od kada datira izjava američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona o ‘tiraniji trojke' na južnoameričkom kontinentu. Još početkom srpnja prošle godine agencija Associated Press izvijestila je da je Trump godinu dana ranije, dakle u ljeto 2017., počeo pritiskati svoje suradnike da se Venezuelu vojno napadne. Tadašnji državni tajnik Rex Tillerson i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster tim su se prijedlogom navodno zgrozili i upozorili Trumpa da bi to bilo vrlo rizično. Spomenuta dvojica u međuvremenu su otišla sa svojih pozicija, a Trump je, piše AP, također u ljeto 2017. svoju ideju podijelio s kolumbijskim predsjednikom Juanom Manuelom Santosom. Sve to, podsjetimo, događalo se godinu dana prije osporavanih predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Maduro, a koji se sada koriste kao jedan od argumenata za izazivanje građanskog rata.

Govoreći o ‘tiraniji trojke' u Miamiju u studenom prošle godine, Bolton je Venezuelu, Kubu i Nikaragvu nazvao ‘destruktivnim silama represije, socijalizma i totalitarizma'. ‘Ovaj trokut terora koji se proteže od Havane preko Caracasa do Manague uzrok je neopisive ljudske patnje, žarište enormne regionalne nestabilnosti i geneza odvratne koljevke komunizma na zapadnoj hemisferi', grmio je Bolton uoči međuizbora u Americi, ne pokušavajući prikriti da je namjera Trumpove administracije iskorijeniti iz Latinske Amerike svaki trag socijalističkog eksperimentiranja.

U isto vrijeme kada je Bolton recitirao svoj ideološki pamflet, američka vlada donijela je novi set sankcija protiv Kube, preokrenuvši time politiku Baracka Obame koji je s Kubom bio uspostavio diplomatske odnose i time započeo proces ukidanja njezine izolacije dug pola stoljeća. Trump je 2017. potpisao memorandum u kojemu se nova politika prema Kubi definira ambicioznije od samog poništavanja Obamine politike i fokusira na jačanje pritiska na kubanski režim i aktivnije pružanje podrške njegovim protivnicima unutar i izvan zemlje. U Nikaragvi su se lani održavali nasilni protesti protiv vlade bivšeg gerilca Daniela Ortege, pa je državni tajnik najavio sankcije i za tu zemlju.

Prije nekoliko dana Wall Street Journal (WSJ) objavio je, pak, analizu prema kojoj je smjena režima u Venezueli tek ‘prvi korak u implementaciji nove politike preuzimanja kontrole nad regijom i smanjenja utjecaja Rusije i Kine'. Dio administracije, piše dalje WSJ, smatra da je Kuba ‘još i veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od Venezuele' jer ‘njezina obavještajna mreža propagira antiameričku agendu u zemljama u okruženju'.

Mozak Trumpove strategije za Kubu je Mauricio Claver-Carone, jedan je od sijaseta tvrdolinijaša kubanskog porijekla koji su preuzeli američku vanjsku politiku prema Latinskoj Americi. Claver-Carone ujedno je i kreator američkih sankcija protiv vlade Venezuele, a prije dolaska na čelo odjela Poslova zapadne hemisfere u Vijeću za nacionalnu sigurnost obnašao je funkciju američkog izvršnog direktora u Međunarodnom monetarnom fondu.

Preuzeto sa: portalnovisti.com

]]>
Tue, 9 Apr 2019 11:08:20 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6502/Pu%C4%8D+u+propast
Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja.html Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.

U čemu bi se očitovala razlika između tzv. interne i eksterne kritike umjetničkog djela u najširem smislu? Možemo li tu opreku poistovjetiti s onom između njegove estetike i poetike?

Važno je precizno odrediti distinkciju između estetike i poetike, odnosno poetika u pluralu, gdje su potonje svojevrsne normativne procedure stvaranja umjetničkog djela, dok se estetika veže tek za stasanje jedne vrste filozofske refleksije o umjetnosti, koja počinje otprilike s Kantom, i uz sebe veže i reflektiranje te promišljanje raznih poetika. Dakle, zapravo nije riječ o pojmovima istog ranga. Estetika je na neki način nadređena poetikama zbog toga što potonje promišlja i sadrži. Naime, ta se dva pojma ne nalaze u odnosu međusobnog isključivanja, iako unutar pojedinih estetika - primjerice, to možemo primijetiti kod formalizma ili novog američkog historicizma - poetike mogu biti posve odjelite na programatskoj, konceptualnoj i ideološkoj razini.

Interna, internalistička ili esteticistička paradigma sagledava umjetničko djelo isključivo unutar njegovih parametara, dok eksterna, eksternalistička, historicistička, ili sociologistička paradigma kulturne artefakte tretira kao rezultat širih silnica

Istovremeno, one mogu sadržavati različite poetike, dakle mogu biti normativne, ili nenormativne, odnosno mogu se odnositi na sijaset praksi umjetničkog stvaranja koje se u određenim kontekstima različito manifestiraju.

Također, interna i eksterna evaluacija, barem u 20. stoljeću, kontinuirano bivaju predmetom prijepora, pregovora i teorijskih artikulacija, a ovisno o akademskim trendovima i drugim nagnućima unutar umjetničkog pa i šireg polja, prevladava jedna ili druga opcija. Interna, odnosno internalistička ili esteticistička paradigma pokušava sagledati umjetničko djelo isključivo unutar njegovih vlastitih parametara, dakle unutar estetskih obilježja koje ono samo sadrži, dok bi eksterna, odnosno eksternalistička ili historicistička, ili sociologistička paradigma bila ona koja kulturne artefakte, umjetnička ili kulturna djela tretira kao rezultat silnica koje su šire od samog umjetničkog polja, dakle kao rezultat društvenih tendencija, povijesnih okolnosti, u nekim konstelacijama psihologije autora, a u nekim novijim paradigmama čak i neurologije autora. Tako da je svaka perspektiva koja uračunava faktore šire od usko shvaćenog umjetničkog djela, po defaultu već eksternalistička.

Kakva je danas uloga kulture unutar političkog polja? Kakve su posljedice sve jače tendencije reduciranja politike na kulturne sukobe, posebice kada govorimo o intenziviranju revizionističkih i reakcionarnih procesa u širem društvenom polju? Događa li se, i na koji način, revizionizam u umjetnosti?

Smatram da je umjetnost, unatoč brojnim optimističnim glasovima, uvijek bila polje revizionizma, često pokušavajući pacificirati društvene konflikte, tenzije i antagonizme. U vrlo rijetkim epizodama u povijesti, kao što je to začetak moderne, negdje od Baudelairea, odnosno kraja 1850-ih, u pojedinim se artikulacijama, na određenim kulturnim prostorima, umjetnost po prvi puta kreće promišljati u odnosu na pitanje svoje autonomije i uvjeta vlastite proizvodnje. Dakle, i u kvantitativnom smislu postoji konstanta gotovo reakcionarnog nagnuća umjetnosti zapadnog kulturnog kruga, a vjerojatno i istočnog. Umjetnost je danas u političkom registru uglavnom svedena na neku vrstu dekoracije, dakle na ono protiv čega su krajem 19. stoljeća ustali avangardni, progresivni umjetnici, koji su bili protiv pretvaranja kulture u najširem smislu u neku vrstu dokoličarske zabave, koja se po nekakvoj vrijednosnoj hijerarhiji stavlja na zadnje mjesto, kada se podmire sve ostale potrebe. Tek u takvim okolnostima kultura „zavređuje" pravo plediranja na javna sredstva. Rezovi u kulturi su uvijek izraženiji za vrijeme ekonomskih kriza i taj se diskurs može pratiti kroz 20. stoljeće, od prve velike ekonomske krize početkom 30-ih, u 70-ima, i recentno u 2000-ima nakon zadnje velike krize, kada se na kulturi steže remen dok se ne podmire sve ostale potrebe.

U razmatranju sistemske reprodukcije društva, dakle, kultura je oduvijek bila, ako ne na margini, onda svakako na krajnjem obodu interesa političkog establišmenta, osim u ekstatičnim i ekscesnim uvjetima kao što su bile socijalističke revolucije koje su kulturu nešto drugačije sistemski razumijevale.

U lijevo-liberalnim krugovima komunikativna racionalnost prepoznaje se kao temeljna metoda za adresiranje i rješavanje društvenih sukoba koji su ponajprije klasnog karaktera i zasnovani na materijalnim odnosima, dok socijalistička ljevica, koja je godinama bila izbrisana s političke karte, tek gradi kapacitete za buduće progresivne borbe. Kako to komentirate i koja je uloga revolucionarne umjetnosti u takvoj političkoj konstelaciji?

Nadovezujući se dijelom na prethodno pitanje, umjetnost je vrlo često smatrana poljem specifične, tankoćutne racionalnosti; otprilike, umjetnici su ljudi koji na sofisticiraniji način promatraju i artikuliraju svijet i utoliko akademska povijest umjetnosti, bilo vizualnih ili izvedbenih umjetnosti pa i književnosti, uvijek izdvaja specifične biografske momente ekscesa nekog autora, koji zapravo odudaraju od te idealtipske slike umjetnika.

Kultura je u širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi

Negdje do 90-ih godina, odnosno pada željezne zavjese i reartikulacijom bezgraničnog polja slobode, kraja povijesti Francisa Fukuyame (koji se vrlo brzo opovrgnuo), kultura se smatra jedinim formatom povlaštenog ozbiljnog tretmana problema. Zato se primjerice, i za vrijeme hladnoga rata, u nekoj maloj, ali ipak važnoj mjeri, jedina slobodna cirkulacija odvijala na nekoj kulturnoj razini, jer se smatralo da su kulturnjaci (ako su već političari iz Rusije, Poljske itd. divljaci) zasigurno oni s kojima će se postići dijalog, i ona je zapravo savršeno odgovarala ovoj habermasijanskoj paradigmi racionalnog trezvenog dijaloga, koji potpuno reže svaku domenu društvenog konflikta i pretvara je u neku vrstu, u svojoj najkičastijoj frazi, kulturnog dijaloga.

Kultura je, što je pogotovo vidljivo u hrvatskom, iako ne samo hrvatskom, već i širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi. To se vidi u tragičnim figurama hrvatske i regionalne povijesti, poput Vlade Gotovaca ili Danila Kiša, koji su mislili da će padom režima kojeg su smatrali opresivnim, upravo kulturni dosezi i stvaralaštvo biti ono što će male narode dovesti na ravnopravnu pozornicu s velikima.

Marksistička kulturna kritika pridonijela je zanemarivanju klasne analize te izostanku umjetničkih artikulacija utemeljenih na sistemskim uvidima u ekonomsku problematiku. Koji su potencijali operacionalizacije pojma klase u umjetničkom polju? Što bi klasizacija kulture značila za njezinu reprezentaciju?

Klasizacija kulture, ta ne baš najelegantna fraza, koju Ben Davis spominje u svojih 9.5 teza o klasi i umjetnosti, pokazuje se nužnom upravo zbog toga što su dotadašnja umjetnička autorefleksija i kritičko-filozofski diskursi koji su se pojavljivali u periodu stasanja postmarksizma, dakle od 80-ih godina, pretvorili kulturu u povlašteni prostor propitivanja društveno političkih okolnosti. Smatram da su vrhunac takvih tlapnji Rancièrovi teorijski prilozi koji su naišli na sjajan odjek u brojnim umjetničkim krugovima. Radi se o poziciji da je upravo umjetnost polje najradikalnije političke profilacije, jer je u stanju reartikulirati društvene odnose i dati prostor imaginaciji, koji je tobože nestao iz društvenih znanosti, odnosno refleksije o društvu, ekonomiji, politici itd.

Klasizacija kulture u tom bi smislu bila neminovno i nužno uvođenje klasne problematike, što je Davis pokušao izvesti u svojoj knjizi iz 2013. godine te naišao na snažne antagonizme unutar umjetničkog polja. Na knjigu se u kratkom periodu obrušio ogroman broj filozofa, kritičara i umjetnika, jer su tezu da se umjetničko polje ne može razumjeti van klasnih odnosa smatrali zastarjelom ili pozerski pseudoradikalnom. Davis knjigu započinje primjerom izložbe, o čijim je specifičnostima zatražio očitovanje od samih umjetnika. Ono što je dobio uglavnom je bilo autoironično i sarkastično tretiranje problema, bez korelacije s realnim odnosima u kojima takve umjetničke prakse stasaju. Dakle, kako bi se razumio specifičan status umjetnosti u današnjem društvu i u kapitalističkom sistemu generalno, nužna je neka vrsta kritičkog operiranja temeljnim marksističkim ili klasnim teorijskim instrumentarijem.

U eseju „Pisac kao proizvođač", Benjamin razmatra odnos između tendencije i kvalitete književnog djela koje se „stavlja na stranu proletarijata", sugerirajući relevantnost obiju kategorija („tendencija nekog dela može politički biti dobra samo ako je i u književnom pogledu dobra"). Je li ovu formulu moguće aproprirati od strane reakcionarnih političkih tendencija te do koje je mjere moment kulturne proizvodnje ideološke hegemonije relevantan za izgradnju političkog pokreta?

Ta se Benjaminova fraza gotovo istovremeno ponovila u Krležinoj stilizaciji (iako prema onome što sam istraživao nema podataka da ga je Krleža čitao) i to u raspravama poznatima kao „sukob na književnoj ljevici", koji se posebice zaoštrio oko evaluacije poezije Radovana Zogovića. Krleža je inzistirao da se u tom slučaju radi o katastrofalnoj poeziji koju ne može spasiti nikakav politički angažman. Dakle, poznata trockistička gesta kazuje da poezija može biti revolucionarna samo ako je dobra, odnosno najprije treba biti poezija, a tek će onda eventualno poslužiti revolucionarnim ciljevima. Na istom je tragu je i Benjaminova fraza, odnosno naslov rada, kojega bi danas možda bilo primjerenije proširiti na umjetnika kao proizvođača.

Naime, neki strukturni uvjeti, koje prati i zakonodavna regulativa u Jugoslaviji, poklapali su se sa svjetskim tendencijama u to vrijeme, od 70-ih se umjetnike delegiralo u neku vrstu avangarde prekarijata, nametalo im se ugovorno poslovanje itd. Na ovim je prostorima to prva uvela Slovenija, zatim Hrvatska 1979., kad na snagu stupa zakon o samostalnim umjetnicima kojim se donekle pokušalo urediti umjetničko polje. To je danas prevladavajuća i rastuća tendencija, naime, radni odnosi su sve nestabilniji, a sami odnosi između poslodavca i osobe koja obavlja posao organizirani su prema načelu najamnog rada. Dakle, sve one dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju.

Sve dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju

U 80-ima, u Jugoslaviji, umjetnici su uglavnom bili nesposobni za razumijevanje vlastite pozicije, gotovo kao u Davisovom primjeru. Toliko su bili orijentirani na kritiku staljinizma, odnosno opresivnih tendencija tadašnje socijalističke vlasti, da su u tom silnom angažmanu i zagovaranju civilnog društva zapravo previdjeli tendenciju koja im se danas obija u glavu. Kako to može poslužiti reakcionarnoj artikulaciji kulturne hegemonije? Kao što smo mogli vidjeti, vrlo uspješno. Desnica se danas u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, zapravo svjesno taktički odmakla od bilo kakvog problematiziranja kapitalističkih antagonizama, ali zato proizvodi simboličku opoziciju naspram tobože sveprisutnih komunista, socijalista i Židova, orkestrirajući borbu oko vrijednosti.

U Hrvatskoj također svjedočimo da su najreakcionarnije grupacije obilato poduprte infrastrukturom i financijama te simboličkim kapitalom Crkve i problematičnim smatraju jedino interveniranje u kulturno polje, jer na kulturu gledaju kao na proizvodnju seta vrijednosti koje će biti utjelovljene kroz filmsku i kazališnu umjetnost itd. Pojedini napadi na kulturne institucije, kao što je bio onaj na HAVC, utoliko dobivaju poprilično jasnu logiku i ne mogu se pripisati stihijskoj psihopatologiji nekolicine pojedinaca koji su se nekome zamjerili, kako je to recimo tumačio liberalni establišment, odnosno inicijativa Kulturnjaci 2016. To je možda bio inicijalni moment, ali logika je drugačija, radi se o zauzimanju mjesta simboličke proizvodnje, na kojemu slučajno ima i dosta novca.

Prisjetimo li se poznatog metodološkog naputka follow the money iz serijala Žica, kada imate borbu oko nekog simboličkog polja, primjerice filmskog polja, ili kulturnog polja oprimjerenog u filmskoj umjetnosti, potrebno je vidjeti ne samo koji su konkretni financijski interesi pojedinaca ili skupina u igri, već i na koji način se distribucija sredstava u umjetničkom polju može iskoristi za propagiranje određenih vrijednosti ili nekih drugih interesa. Borba oko HAVC-a bila je takva borba.

Institucionalizacija esteticističkog elitizma intenzivirala se u obrazovnom polju posljednjih tridesetak godina, osnažujući na taj način postojeće strukturne nejednakosti. Kako unutar neoliberalnog visokoobrazovnog okvira razvijati angažirane umjetničke teorije i prakse koje će historizirati vlastito djelovanje?

Unatoč nekim vrijednim iznimkama, i donekle optimaciji u kritičkom sagledavanju, meni se čini da je dobar dio obrazovanja u umjetnosti oduvijek bio strukturno čvrsto ukotvljen u elitističkom poimanju umjetnosti. Katja Praznik u knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: autonomija umjetnosti, avangarda i kulturna politika na prijelazu u post-socijalizam pokazuje koliko se i u jugoslavenskom socijalizmu umjetnička produkcija, odnosno šire umjetničko polje, malo odvojilo od buržoaskog samorazumijevanja umjetničke, pa i kulturne produkcije, kao nekakvog superiornijeg segmenta društva spram ostalih.

Na razini fraze zanimljivo je naglasiti da se pojam ždanovizam uvijek koristi za ocrtavanje snažnih tendencija ka cenzuri ili zatvaranju umjetničkog polja, pri čemu je Ždanov, kako je pokazao Grojs u Totalnoj umjetnosti staljinizma, bio onaj koji je suspregnuo, odnosno, ugušio sve avangardističke tendencije koje su težile propitivanju autonomije umjetnosti te pokušale dosljedno sprovoditi uništenje razlike između umjetnosti i života. Dobar dio avangardnih umjetnika brutalno je poubijan do kraja 30-ih. Harms je bio zadnji velikan koji je 1942. službeno umro od gladi u pritvoru.

Umjetnički establišment, čak i u najradikalnijim zahvatima, kao što je to bio ruski pokušaj, a onda i jugoslavenski, ne može se odmaknuti od ovog samopoimanja koje je čvrsto ukotvljeno u autonomiju umjetnosti, i ta je tendencija primjetna u većini zemalja sa socijalističkim iskustvom.

Umjetničko obrazovanje je također slijedilo tu logiku, od reprezentativnih umjetnosti kao što je slikarstvo, koje su uvriježeno korištene u reprezentativne svrhe, do nešto apstraktnijih, kao što je muzika, pogotovo književnost u najširem smislu, a potom i kazalište, koji se, nikad nisu iz temelja odmakli od razumijevanja umjetnosti kao polja koje je habitusom potpuno izmaknuto iz šire društvene dinamike, bila ona socijalistička ili kapitalistička, neovisno koliko bili odvažni u domeni estetskog propitivanja granica. U današnjim kritičkim i manje kritičkim osvrtima, odnosno povijestima umjetnosti socijalističkog perioda uvijek se naglašava kako je najveći doseg bio Krležin referat u Ljubljani iz '52., u kojem se odriče socijalističkog realizma ili socrealizma, nakon čega nastaje EXAT 51, Gorgona u 60-ima itd.

U tom smislu obrazovanje u socijalističkom, pa i u postsocijalističkom periodu, zapravo nije daleko odmaklo od relativno pravolinijske i faktički konzervativne tendencije očuvanja specifične pozicije umjetnosti koja je artikulirana u 18. stoljeću, dakle izmaknutosti iz cjelokupne društvene dinamike.

Možete li ukratko objasniti koje se unutarnje kontradikcije nalaze u često korištenoj sintagmi „autonomija umjetnosti" te gdje počinje (i završava) didaktika i propagandistička instrumentalizacija, a gdje depolitizacija umjetnosti?

Autonomija umjetnosti je koncept koji vrlo precizno stasa u raspravama 18. stoljeća, a svoj vrhunac ima u stvaralaštvu i radu Friedricha Schillera, s obzirom na pozivanje na Kanta i dalekosežnost njegova utjecaja kao umjetnika, ali i filozofa umjetnosti, koji je zagovarao radikalno odmicanje umjetnosti od svih ostalih sfera društva. Dakle, Schiller artikulira ono što se kasnije smatra nekom vrstom praktičnog common senseau tretmanu umjetnosti. S tim snažnim zagovorom, umjetnost cvjeta kao domena proizvodnje simboličkih dobara kojima „ljudi postižu slobodu", a da bi im to pošlo za rukom moraju biti oslobođeni od, marksističkom terminologijom rečeno, carstva nužnosti, dakle od najamnog rada.

Radi se o tome da je cjelokupni sistem rada zasnovan na heteronomiji rada - direktni proizvođači nemaju kontrolu nad uvjetima i tempom svoje proizvodnje, a ni sredstvima za proizvodnju. Navedeno je u nadležnosti onoga prema čijem se hiru, taktičkoj ili poslovnoj odluci ti uvjeti mogu radikalno promijeniti. Umjetnost u artikulaciji Schillera, kao i brojnih koji su došli nakon njega, može stasati tek izvan društvene stvarnosti. Naravno, povijest nam dokazuje suprotno: ogroman dio, ako ne i većina danas kanoniziranih umjetničkih vrhunaca, nastala je u nekoj vrsti vrlo čvrste povezanosti s politikom. Primjerice, u privatnim aranžmanima preko mecenatstva ili naručitelja kao što je bila crkva (najvećeg naručitelja i producenta umjetnosti gotovo do 19. stoljeća),

Pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo bi preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment

ili kasnije s filantropima koji investiraju u umjetnost, ne znajući što bi s velikim količinama novca. I danas se ta vrsta aranžmana zazivlje kod nekih umjetnika koji nisu sasvim dorasli razumijevanju svoje specifične pozicije.

Primjerice, Vlado Martek se u nedavnom intervjuu za tportal zalaže za monarhiju, iako sve što ga je formativno stvorilo, čitav svoj umjetnički razvoj, duguje upravo socijalizmu... Autonomija umjetnosti doslovce je drugo lice heteronomije rada, a nerazumijevanje činjenice da je kroz dva stoljeća nastajala u raznim društvenim okolnostima i privrednim sistemima kao proizvod političkog zagovora, a potom u nekoj mjeri i političkog kompromisa, predstavlja slijepu pjegu kulturnog samorazumijevanja. Razmišljati, stoga, u kojoj je mjeri umjetnost instrumentalizirana, je li podređena didakticizmu, ili upotrijebljena u propagandističke svrhe, kao što se, dijelom i opravdano, govorilo za socijalni realizam, zapravo je drugorazredno, iako ne i nevažno pitanje. Naime, prvorazredno pitanje zapravo glasi: Do koje mjere o umjetnosti možemo govoriti kao o potpuno autonomnoj domeni? Odnosno, je li umjetnost ipak na određeni način uključena u kapitalističku reprodukciju?

Recentniji radovi u posljednjih 20-ak godina konačno počinju vrlo ozbiljno otvarati to pitanje te dokazivati da umjetnost nikada nije bila autonomna u smislu apsolutno netaknutih dispozicija, kako su to sanjali i propagirali mnogi umjetnici, kritičari umjetnosti i teoretičari. Stoga bi pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment.

Materijalni uvjeti proizvodnje unutar umjetničkog polja u velikoj su mjeri prekarizirani i birokratizirani te izloženi tržištu, no prema Davisu, suvremeni umjetnik_ica i dalje je „najistaknutiji predstavnik srednjoklasnog rada", koji uspijeva zadržati dio radne autonomije. Što za umjetničku produkciju znači neprepoznavanje vlastite klasne pozicioniranosti u širem proizvodnom procesu? Kakvi su interpretativni dosezi umjetničkih praksi i teorija koje polaze iz individualističke perspektive?

Takva individualistička perspektiva vrlo je često nemoćna već u adresiranju krucijalnih problema, zbog toga što strukturne zakonitosti kapitalizma nisu dio eteričnih sfera ljudske duše nego vrlo konkretno diktiraju ritam rada umjetnika_ca na svakodnevnoj razini. Davisova pretpostavka da je umjetnik neki savršen reprezentant srednjoklasnog habitusa jer donekle ima nadzor nad uvjetima svoje proizvodnje je empirijski poprilično teško ovjeriva predrasuda, iako je često uzimana u obzir, pa i od strane marksističke teorije. To možda vrijedi za slikare ili neke vizualne umjetnike, možda djelomično i za dizajnere, no velika većina umjetnika, od pisaca i radnika u kazalištu, do glazbenika, ne uživa u takvim uvjetima. Potonji su daleko od ikakve kontrole nad svojim uvjetima za proizvodnju ili uvjetima za vlastitu reprodukciju, te direktno u nekoj vrsti ugovornog odnosa s poslodavcem - bila to filharmonija, izdavačka kuća, ili primjerice, produkcijska kuća koja proizvodi video igre, na kojima radi najveći broj diplomiranih vizualnih umjetnika_ca u Americi.

Pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja

Međutim, odstranimo li navedene okolnosti za dobrobit argumenta, ta vrsta srednjoklasne kontrole nad vlastitim uvjetima reprodukcije zapravo samo može stvoriti deluziju da je - ako se ne mora buditi u 7 ujutro da bi odlazio na posao, sam si organizira svoje radno vrijeme i intenzitet rada - umjetnik_ica izdvojen iz heteronomije rada kojoj su svi ostali podvrgnuti. Naravno da većina to nije, to si mogu dopustiti samo selebritiji koji funkcioniraju u specifičnoj logici stardoma, koja ima svoje zakonitosti te služi kao prigodan pacifikator potencijalnih protestnih tendencija među umjetnicima, jer značajan dio dionika umjetničke sfere i dalje meritokratski snatri kako je do rezultata i uspjeha moguće doći samo ako se dovoljno potrudimo, iako je činjenica da je taj san za 99 posto njih nedostupan.

Umjesto toga, slijedi im tavorenje u prekarnim oblicima rada koji se neće popraviti zato što strukturno nije moguće da se poprave jer umjetničko polje naprosto ne može funkcionirati kao polje gdje će cvjetati tisuću cvjetova, nego će cvjetati jedan, a ovi drugi će robovati u nadi. Naime, stvarnost pokazuje da je ogroman broj umjetnika eksploatiran, a pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja (ako ste u sindikatu onda ste radnik, a ne umjetnik, što se međusobno isključuje u raznim društvenim kontekstima, nominalno i pravno). Odnosno, pokazalo se da su dolazili do beneficija za sebe osobno i na razini struke tek kada bi odustali od tlapnji o dostizanju pozicije individualne izolirane pojedinke koja će u nekom trenu doseći vrhunac, poklopi li se samo tih nekoliko uvjeta.

Kakve su posljedice marksističkog pozicioniranja kulture u domenu nadgradnje te postoje li drukčiji odgovori na to pitanje unutar marksističkog polja?

Raymond Williams se možda prvi ozbiljno pozabavio tretmanom distinkcije baze i nadgradnje, u kojoj bi kultura uvijek bila jedan dio nadgradnje. Brojni britanski marksisti doprinijeli su toj raspravi svojim krucijalnim argumentima i nekom vrstom konstruktivne ili plodotvorne tenzije s francuskim teoretičarima, pogotovo s Althusserom, pokušavajući reevaluirati status baze i nadgradnje te način participiranja kulture unutar jedne i druge sfere. Počevši s Williamsom, preko E.P. Thompsona, Ellen Meiksins Wood, Birminghamskog centra, pokušali su kulturu sagledati izvan buržoasko idealističke perspektive o autonomiji umjetnosti. Dakle, oni kulturu tretiraju kao ono što prožimlje apsolutno svaku dimenziju društva, pa tako i ekonomsku dimenziju. Primjerice, Ellen Meiksins Wood u problematiziranju baze i nadgradnje naglašava kako su francuski strukturalisti, posebice Althusser i njegovi učenici, zapravo brzo krahirali jer se nisu mogli nositi sa svojim ekstremnim redukcionizmom, unutar kojega je baza podrazumijevala samo ekonomske odnose, ili čak i uže od toga, samo tvrdu industriju.

Ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek je sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva

Nasuprot takvom inzistiranju francuskih teoretičara na poistovjećivanju kapitalizma s ekonomskim, ali ne i društvenim sistemom, ili socijalnom formacijom, Englezi poput E.P. Thompsona inzistirali su da ga kultura snažno prožimlje i da su razni aspekti nadgradnje, kao što su pravo, religija itd. itekako dio proizvodne baze. Znamo još od Webera što je protestantska etika - sa svim ograničenjima koje njegova teorija proizvodi - i koliko su vrijednosti, odnosno neke vrste dijeljenih oblika života sudjelovale u formiranju određenih ekonomskih aranžmana.

Kultura je također, ako je ne pojmimo u uskom smislu kao zbir artefakata koje su proizveli kreativci, način života, organizacije života, dakle skup dijeljenih vrijednosti, koje su i simboličke i materijalne, i kao takve oduvijek su dio baze. Iz takvog razumijevanja proistekli su i elegantni teorijski argumenti koji su snažno doprinijeli razvoju kasnije feminističke kritike marksizma.

Lenjin će, na temelju uvida iz svoje studije Materijalizam i empiriokriticizam prikazati kulturu kao nešto što oslikava stvarnost koja je po defaultu i ekonomska stvarnost, iz čega slijedi da umjetnost ili kultura treba slijediti iste obrasce, iste procedure. U umjetnosti to nikada nije tako funkcioniralo. Primjerice, u raspravama o ekspresionizmu koje su vođene između Lukacsa, Brechta i Blocha, pokazalo se koliko je optika stroge distinkcije baze i nadgradnje te pripisivanje kulture samo nadgradnji historijski teško održiva, i koliko je zapravo u teorijskom smislu destruktivna jer ne uspijeva uračunati užasno puno aspekata kapitalizma koji se nalaze izvan ove, gotovo školske matrice: s jedne strane postoje radnici u tvornicama koji su baza i sve ostalo što nije u toj tvornici, tretira se kao sekundarno, derivativno, kao nadgradnja.

Takav se tretman kulture i umjetnosti pokazao najproblematičniji zbog toga što je ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva.

Katja Praznik u svojoj knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada kroz feminističku perspektivu također ukazuje na kontradikcije tzv. autonomije umjetničkog rada koji orbitira između relativne autonomije umjetničkih institucija i paralelno stvorenog sustava u kojem prestiž profesije prikriva često nesigurne i eksploatatorske uvjete rada. Usporedba neplaćenog kućanskog rada i umjetničkog rada u kapitalizmu ukazuje i na šire konzekvence najamnog rada kao takvog. Kako gledate na te kontradikcije i vidite li unutar polja načine za pružanje organiziranog otpora, sindikalnog ili nekog drugog?

Ovo su zapravo dva odvojena pitanja. S jedne strane, pitanje stanja strukturnog razumijevanja umjetničkog rada, o čemu sam već govorio, i s druge, perspektive sindikalnog organiziranja. Dakle, u odgovoru na ovo drugo, treba reći da su takve šanse kontingentne, a prema sadašnjem stanju u Hrvatskoj i malo vjerojatne, iako ne i nemoguće.

Primjerice, budući da ne postoje institucionalni suvremeni plesači, nedavno se plenum plesača vaninstitucionalno organizirao i adresirao neke od temeljnih radnih problema te profesije, pokazavši da je, uz velike napore, mnogovrsne probleme i obilje idealistički tlapnji, perspektiva sindikalnog organiziranja i tretmana rada prvenstveni problem umjetničkog polja, a ne sekundarno pitanje. Ta vrsta osviještenja poprilično se proširila i zapravo budi optimizam oko šansi da će se umjetnici, neovisno koliko međusobno disparatno poimali sebe, svijet koji ih okružuje i svijet umjetnosti, moći organizirati oko strukturnih, a ne samo individualnih problema.

Nadalje, analiza Katje Praznik izvrstan je prilog i dijagnostika umjetničkog polja u Jugoslaviji, s naglaskom na situaciju u Sloveniji. Naime, Slovenija je ranije prisvojila zapadne trendove organizacije civilnog društva, pa tako i onog umjetničkog, što rezultira stasanjem „alternativne scene" u 1980-ima. Usmjereni na propitivanje opresivnosti socijalističkog establišmenta, dionici scene uspostavljaju čvrstu razliku između države i civilnog društva, previđajući pritom klasne antagonizme u samom civilnom društvu. Zbog specifičnih povijesnih i razvojnih putanja Slovenije i Hrvatske, kod nas mnoge od takvih konceptualnih zabluda oživljavaju koncem devedesetih, jačanjem i profiliranjem nezavisne scene. 

Kapitalistički sistem u 18. stoljeću počinje uspostavljati kulturne institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja

Nažalost, krakovi takvog binarnog, clear-cut razumijevanja države i civilnog društva prisutni su na kulturnoj sceni i danas pa se temeljni antagonizmi u polju i dalje čitaju kao zastarjela presezanja državnih činovnika u apsolutnu i nepovredivu autonomiju umjetnosti i kulture. Praznik teorijski elaborira tu prividnu autonomiju umjetničkog rada, trasirajući problem do 18. stoljeća, a to su, kao što smo već napomenuli, pitanja stjecanja, odnosno artikuliranja autonomije s jedne, i stasanja kulture kao dijela kapitalističkog poretka, s druge strane. Pritom koristi vizuru Foucaulta i Johna Picka, koji su pokušali iz biopolitičke perspektive razmotriti iz kojih razloga i na koji način ogroman broj radnika odlazi u gradove, gdje zbog specifične urbane dinamike dolazi do relativno brze fizičke i psihičke dezintegracije radništva. Kapitalistički sistem, ne bi li osigurao priljev zdravog i radno sposobnog radništva koje će organizirano raditi u velikim pogonima, počinje uspostavljati institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja. Počinju se osnivati muzeji, galerije i razne druge umjetničke institucije gdje će radnici provoditi slobodno vrijeme, i s jedne strane biti podalje od poročnog ponašanja koje smanjuje njihovu radnu produktivnost, a s druge, biti kvalificiraniji za sve zahtjevnije razine poslova.

Drugi kolosijek, specifičan za kraj 18. stoljeća, stasanje je autorskog prava, odnosno velike rasprave koje su obilježile britanski, francuski i njemački kulturni kontekst, prvenstveno potaknuvši artikulaciju odgovora na pitanje tko treba zarađivati od distribucije umjetničkih djela. Raspravu nisu potaknuli umjetnici nego vlasnici tiskara zbog velikog broja piratskih izdanja. I dok su oni u vrijeme skupog papira i uveza investirali poprilični dio svoje imovine, u nadi da će profitom uspjeti pokriti početnu investiciju, pirati su im često suzbijali takve nade jer su na lošijem papiru, u lošijim uvjetima, reproducirali najpopularnija djela i distribuirali ih ilegalno.

U Britaniji se 1710. donosi Statut of Anne ili Copyright Act, prva kodifikacija koja donekle tretira i regulira stanje zaštite autorskih prava, dok se krajem stoljeća u Njemačkoj vode najžustrije i filozofski najsofisticiranije rasprave. Dolazi do artikulacije današnjih temelja zaštite autorskih prava, 

Perspektiva koja umjetničko djelo isključivo vidi kao rezultat vanserijskih kreativnih sposobnosti autora zanemaruje kolektivni rad, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće

da povrh svih materijalnih okolnosti koje ulaze u proizvodnju nekog umjetničkog djela, autor na temelju neke vrste strukturne kompozicije, originalnog inputa, ima pravo pledirati na svoj dio kolača.

Otud potječe i teza o autoru kao geniju, koje se dobar dio umjetničkih akademija, barem u Hrvatskoj, još uvijek čvrsto drži. Umjetnik se smatra specifičnom instancom koja je, ako ste religiozni, bogom nadarena, a ako niste, na neki neobjašnjivi način uspijeva ponuditi novu formu dotad poznatim ili i ne nužno poznatim resursima. Ono što proizlazi iz takvog djelovanja, dakle umjetničko djelo, isključivo je rezultat njegovih vanserijskih kreativnih sposobnosti. Naravno, takva perspektiva zanemaruje ogroman dio kolektivnog rada, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće. Iz povijesti umjetnosti znamo da je to daleko od realnog stanja stvari te da je puno više silnica, od onih posve iracionalnih do nekih posve racionalnih iz poduzetničke perspektive, utjecalo na to koji će umjetnici biti pozitivno ocijenjeni i u akademskim osvrtima tretirani kao ozbiljni umjetnici, a koji kao šarlatani.

Međutim, s promjenama tendencija, zaokretom u paradigmama itd., i na tom planu vidimo promjene, primjerice Poe, koji je dugo godina bio marginaliziran danas je dio književnog kanona; brojni slikari su imali sličan tretman, npr. Henry Rousseau itd. Naime, u spletu novih teorijskih i spoznajnih perspektiva dolazi do reevaluacija koje nemaju veze s inherentnom vrijednošću nekog djela ili, kad imaju, onda je to od drugorazredne važnosti. Konstelacija odnosa u umjetničkom polju prvenstveno određuje hoće li netko biti proglašen umjetnikom, genijem, a njegova djela utoliko figurirati kao dio genijalne ostavštine čovječanstva.

Nedavno ste u Novom Sadu držali predavanje pod naslovom „Teatar kao ishodište demokracije - nekoliko priloga materijalističkoj historiji teatra". U kontekstu politizirane umjetnosti, teatar je kroz svoju povijest često bio prostorom avangarde, progresivnih društvenih ideja i kritike. Kako komentirate današnji odnos teatra i politike, odnosno kakvi su danas njegovi transformativni i pedagoški potencijali? Je li Brechtova teza o „konstitutivnom značaju teatarske didaktike kao spoznajnog sredstva" još uvijek primjenjiva?

Bio bih sumnjičav oko navedene teze, odnosno njezine primjenjivosti u današnje vrijeme zbog toga što je konstelacija obrazovnih instanci poprilično promijenjena. Kada je ogromna količina radništva nepismena možete pledirati da instanca kao što je teatar bude povlašteni prostor u kojem će se kritički artikulirati problemi koje obrazovanje izostavlja zbog interesa vladajuće klase. Međutim, danas kada se obrazovno polje toliko diverzificiralo, uključujući umjetničko obrazovno polje, postoje cijela polja teatrologije koja gotovo ne referiraju ni na kakvu umjetničku praksu, već su neka vrsta zatvorenih samoreproduktivnih teorijskih disciplina. U takvom kontekstu teatru je teško, ako uopće moguće, izboriti neku vrstu privilegirane poučavateljske pozicije. Naravno, to ne znači da on ne može imati didaktičku funkciju u ponekim kontekstima i situacijama, ali strukturno gledano on je danas nema.

Važno je ipak naglasiti da, za razliku od američkog avangardnog teatra, u kojem strukturno ne postoje realno djelatni transformativni potencijali i koji je kao politički teatar sveden na marginu, u Europi teatar, iako još uvijek ima auru visoke umjetnosti, ipak povremeno uspijeva problematizirati pojedine društvene fenomene, koji bi se u idealnim slučajevima trebali preliti izvan granica teatra. 

Kada kazalište danas i progovara o politici, čini to na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli šire društvene dinamike

U Hrvatskoj, zapravo u cijelom južnoslavenskom prostoru, a sada i široj istočnoj Europi, imamo fenomen Frljića i sličnih redatelja, koji povremeno, na ne baš najsretnije načine, pokušavaju isprovocirati neku reakciju, ali čak i kada u tome uspiju, to su uglavnom reakcije prijezira i provala šovinizma, koje rijetko ili nikada zahvaćaju strukturne uvjete koje kazalište ima u kapitalizmu. Naime, producentske ili umjetničke politike kazališnih kuća nerijetko su katastrofalne i diskriminatorne po jako puno ljudi unutar kazališnog pogona, a tobožnje političke provokacije poput Frljićevih, najčešće staju na provociranju onih koji se najlakše daju isprovocirati, primjerice društvenih grupa koje ionako impulzivno reagiraju na svaku i najmanju provokaciju. U tom smislu, netko tko se, pa čak i s pravom, proglašava najprovokativnijim redateljem, u strukturnom smislu rijetko zahvaća reproduktivne procedure sustava u kojemu djeluje. Valja ipak naglasiti da se proplamsaji takvih sistemskih uvida lagano pojavljuju u recentnim Frljićevim tretmanima problema migranata u Tvrđavi Europi.

Kazalište danas, povremenim ekscesnim iznimkama unatoč, i dalje prvenstveno obitava u jednoj čvrstoj, lijepoj, odnosno nazadnijoj verziji osamnaestostoljetne paradigme, koja i kada progovara o politici, progovara o njoj na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli onda šire društvene dinamike.

Na koji je način umjetničko polje bilo definirano u socijalističkim uređenjima? Možemo li govoriti o komodifikacijskom tretmanu umjetničkog djela tada i danas?

Katja Praznik svojim povijesnim pregledom također pokazuje da je kulturno polje uglavnom funkcioniralo kao svojevrsni refleks građanskog tretiranja umjetnosti gdje je umjetnost povlaštena po svojoj naravi, odnosno statusu iznimnosti unutar cijelog društvenog sistema. Socijalističke zemlje imale su svoje specifične aranžmane, no neovisno o tim specifičnostima i u Jugoslaviji su relikti buržujskog razumijevanja umjetnosti također bili dominantni. Između osnivanja kulturnih centara (koji danas životare u iznajmljenim prostorima), i društvenih domova po selima u kojima ste mogli besplatno učiti svirati instrumente, pjevati u zborovima te sudjelovati u različitim oblicima kulturne produkcije - što su sve izuzetni politički emancipatorski zahvati - socijalizam na jugoslavenskim prostorima nikada nije doveo u pitanje temeljni antagonizam autonomije kulture te heteronomije svih ostalih aspekata društva.

Praznik upravo pokazuje koliko je to bilo pogubno neprepoznato u jugoslavenskim raspravama koje su također, iz današnje perspektive, davale gotovo nevjerojatnu pažnju umjetničkoj, odnosno kulturnoj sferi, i to ne samo zbog toga što su političari bili iz kulturnog polja i stoga posebno senzibilizirani, što se često simplificirano naglašava u liberalnim osvrtima na taj period.

Strukturni uvjeti u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama omogućili su umjetnicima da rade slobodno, da im rad bude financiran i društveno distribuiran kao dio šireg socijalističkog projekta

U svim socijalističkim zemljama kultura je imala privilegirano mjesto iz čvrstog ideološkog zagovora koji je bio strukturne prirode - stvaranje novog društva i novog ekonomskog sistema iziskivalo je stvaranje i novog čovjeka, a da bi se stvorio novi čovjek, bila je potrebna nova kultura. Dakle, odmak od buržoaskih ideala kulture nije bila sporadična hirovita ideja nekolicine ekstravagantnih filozofa ili umjetnika iz 20-ih godina u Rusiji, nego konkretan poetički ili metapoetički zagovor čitavog političkog sistema. Otud i specifični povlašteni tretman kulture u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama koji je bio apsolutno nesumjerljiv sa Zapadom. Kada bi dolazili umjetnici sa Zapada, izražavali su nevjericu i oduševljenje uvjetima rada. No, i oni su pritom često previđali, kao i velik dio umjetnika koji je stasao u socijalizmu, da to nije bio rezultat njihove genijalnosti i kreativne ideje koje je nastala ni iz čega, nego strukturnih uvjeta koji su im omogućili da rade slobodno, da im rad bude financiran, društveno distribuiran te da, primjerice, i učenici ili stanari zadnjeg sela u Jugoslaviji imaju prilike svjedočiti modernističkoj skulpturi ili modernističkom slikanju i sl., kao dijelu šireg socijalističkog projekta.

Naravno, to ne znači da je recepcija bila apsolutno unisona i da su svi odjednom uživali u najvišim dosezima modernizma, ali je neosporna činjenica da se moglo participirati u proizvodnji umjetnosti i da je socijalna mobilnost u umjetnosti bila nevjerojatna, odnosno neusporediva sa zapadnim društvima. Sasvim sigurno ne postoji nijedno razvijeno kapitalističko društvo u čijem je vrhu kulturnog establišmenta bilo toliko radničke ili seljačke djece. Iako to može izgledati kao relativno trivijalna empirijska činjenica, ona ipak nedvojbeno svjedoči o tome da demokratska participativna osnova u socijalizmu nije bila floskula. Primjerice, broj knjižnica koji se otvorio od '45. nadalje naspram danas kreće se u omjeru 1:7; sada ih u Hrvatskoj ima oko 4000, a bilo ih je otprilike 28 000.

Što bi danas bila, odnosno ima li prostora za oblike radikalne, revolucionarne umjetnosti?

Revolucionarna umjetnost s jedne je strane na poziciji koju danas često cinički, i nažalost točno domeću mnogi kritičari ili teoretičari: ne postoji revolucionarna umjetnost ako nema revolucionarnih društvenih snaga koje bi ona pratila. Primjerice, revolucionarna umjetnost u partizanima, ili u bilo kojoj socijalističkoj revoluciji koja pokušava svrgnuti kapitalistički poredak, u estetičkom smislu artikulira ono najprogresivnije ili najavangardnije što ista nudi i to možemo smatrati revolucionarnom umjetnošću. Danas takvih društvenih snaga u okviru zapadnoeuropskog kulturnog kruga nema, eventualno nešto malo u Južnoj Americi, Aziji (prvenstveno u Indiji), i ponešto u SAD-u (što je ironično s obzirom na perspektivu i omjere snaga). No, ideja da će kulturno stvaralaštvo biti integralni dio prevratničkog projekta koji će uspostaviti nekapitalistički ili postkapitalistički društveni sistem, nužno treba i druge segmente tog sistema kao potporu, jer inače ostaje na gesti.

„Najrevolucionarniji" umjetnici zapravo obitavaju i artikuliraju svoje ideje i umjetnička djela u medijima koji su vrlo jasno i strogo distingvirani od pučke ili popularne kulture, a vrlo rijetki prodori koji pokušavaju razbiti tu čvrstu opoziciju uglavnom dolaze iz domene pop-kulture, a ne visoke kulture ili domene tzv. revolucionarne kulture.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Thu, 31 Jan 2019 19:19:30 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja
Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene.html Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Celo predavanje možete pogledati OVDE

Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?" započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum" - učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) - zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.

Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil" ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto - društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.

Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan od načina na koji kapitalistička, tehnološki napredna društva pokušavaju doskočiti klimatskim promjenama različita su inženjerska rješenja. Medak se osvrnuo na rad geologa Petera K. Haffa, koji smatra da bismo ogromnu tehnosferu, odnosno agregiranu tehnološku bazu, koja je nastala kao rezultat 
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje. Osmišljavanje novih tehnoloških sustava zauzima centralno mjesto u strategijama za ublažavanje klimatskih promjena, naglasio je izlagač. No, usprkos očiglednoj urgentnosti situacije, promjene su linearne i nedostatne. Dekarbonizacija procesa proizvodnje i potrošnje primarno ovisi o njihovoj učinkovitosti i mogućnosti zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Medak pritom napominje da je energetske sustave teže zamijeniti što su rasprostranjeniji te da je razvoj obnovljivih izvora energije, kao što su valovi, vjetar i biomasa, suočen s tehnološkim, biofizičkim i okolišnim ograničenjima. 

Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka - cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.

Međutim, podsjetio je izlagač, planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije. Primjerice, ponuđena rješenja za uklanjanje ugljičnog dioksida na trenutnoj razini tehničkog razvoja mogu obuhvatiti samo manji dio kumulativnih atmosferskih emisija. Izuzetak čini postupak pošumljavanja, osobito ako se kombinira s proizvodnjom biomase kao energenta i kaptiranjem te sekvestracijom ugljika u procesu njezina korištenja. No, upozorava Medak, pošumljavanje velikih razmjera, koje bi omogućilo zadržavanje globalnog rasta temperature ispod 2 °C do 2100. godine, podrazumijeva i masovnu prenamjenu zemljišta za potrebe proizvodnje biomase, što bi dovelo do problema u proizvodnji hrane, uništavanja ekosustavâ i bioraznolikosti te potencijalnog curenja ugljičnog dioksida zbog tehnoloških implikacija takvih shema. S druge strane, rješenja koja se odnose na reflektiranje solarne energije ne zahtijevaju dodatna velika ulaganja u tehnološki razvoj, a omogućavaju nam da u roku od jedne do dvije godine smanjimo ili u potpunosti zaustavimo otapanje ledenjakâ i rast razine mora te tako dobijemo više vremena za tranziciju na niskougljične tehnologije. Ipak, upozorio je izlagač, njihova je upotreba potencijalno opasna. 
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija. 

Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B", u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.

Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost" ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.

Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju" (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.

Podsjetivši na izlaganje „Is Earth F**ked?: Dinamic Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism" koje je Brad Werner održao na Kongresu američkih geofizičara (2012), Medak je ukazao na važnost otpora u formiranju održivog društveno-ekološkog modela. Prema Werneru, direktna akcija i disrupcija sustava predstavljaju važne faktore stabilizacije procesa ekološke tranzicije. 
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera. 

Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava - kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.

Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum" koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.

Andreja Gregorina

Preuzeto sa: slobodni filozofski

]]>
Thu, 3 Jan 2019 14:42:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene
Zašto levica nema odgovore http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore.html Ukazujem, u moru našeg veličanstvenog neznanja, na Krležin esej iz godine 1935, koji nije objavljen u vrijeme svog nastanka, tj. dok se on u sporu na ljevici natezao s trojicom beogradskih „ovnova“ (vidjeti „Dijalektički antibarbarus“), već se pojavljuju gotovo dvadeset godina kasnije u časopisu „Nova misao“, koji godine 1954. još uređuje (netom prije svoje političke propasti) jedan od tih „ovnova“, Milovan Đilas.

Ukazujem na taj izuzetni a posve zaboravljeni tekst jer je on možda i najbolje napisana analiza karaktera Kraljeve Jugoslavije, a nama danas u periodu agresivne rehabilitacije kralja Aleksandra može poslužiti kao ilustracija potpune intelektualne katastrofe sadašnje ovdašnje žalosne kulture i njenog jednako tako žalosnog sjećanja. Kad bi bilo vremena, volje i mogućnosti da se iznova prouče na primjer i brošure kao što su „Glavnjača kao sistem" Rajka Jovanovića ili „Lepoglavski vampiri" Rudolfa Hercigonje (a obje govore o krvavom režimu tog istog vladara), možda bi brojni revizionisti bili stidljiviji i oprezniji. Ovako, oni nasrću i jurišaju i ovdje pobjeđuje kič i tabloidi, rijaliti programi, šarlatani i drugi intelektualni probisvjeti, čemerna antievropska misao na navodno proevropskom putu.

Ponovo ću pozvati u pomoć Krležu, onog Krležu čijih knjiga danas u našim knjižarama u pravilu nigdje nema. Kao što znamo, Atenjani su svog najmudrijeg čovjeka, Sokrata, odbacili, natjeravši ga (demokratski, na tajnom glasanju a većinom glasova) da ispije smrtonosnu kukutu, a mi smo dve hiljade godina kasnije svog najvećeg enciklopedistu bacili u kontejner ili u oganj. Samo je Tuđmanova vlast uništila 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, one enciklopedije na koju je Krleža (bez obzira na manjkavosti i greške - vidjeti „Marginalije") s razlogom bio ponosan, da o drugom ne govorimo. Dakle, taj Krleža u jednom svom kraćem tekstu povodom nekog Titovog rođendana kaže kako „naš čovjek" (to je njegov karakteristični izraz) kroz silna stoljeća, a sve do Titove povijesne pojave, nije imao svoj krov nad glavom i kako taj „naš čovjek" nije valjda lud da zapali taj svoj krov nad tom svojom glavom. Veliki pisac se, kao što znamo, dobrano prevario te su u ratovima devedesetih ti zlosretni „naši ljudi" popalili i svoje i tuđe krovove pa danas žive kako žive i životare kako životare. Zahvaljujući, dakle, jalovoj nadi jednog od najvećih umova našeg tla u prošlome vijeku, mi smo sad u stanju da prepoznamo svoj problem. U najkraćem, problem bi se mogao sažeti u pitanje - zašto je taj „naš čovjek" poludio jer da nije poludio ne bi hametice palio svoje i tuđe krovove i glave?

Oni koji su gledali Tarkovskog, odnosno „Rubljova", sjećaju se očaja momčića kojemu otac, majstor za lijevanje zvona, nije prije smrti ostavio tajnu, recept kako se lijeva zvono. Naša je omladina danas u takvom položaju jer joj mi ne odajemo tajnu, a ne odajemo je jer se pravog odgovora još nismo dohvatili niti smo na putu da ga dokučimo. Uostalom, možda i nije slučajno što i naše Društvo za istinu u proteklih dvadesetak godina nije našlo za shodno da bar jedan jedini svoj skup posveti omladini i njenim problemima, tj. njenoj budućnosti. Kao da nam je važnija naša vajna starost od njihove mladosti. Ponekad imam utisak da neki ne bi ni Lolu Ribara primili u SKOJ.

Elem, ponovimo pitanje - kako je i zašto to sve propalo? Šta da kažemo djeci? Kako da žive? Šta da rade? Da se svi isele kao ovi žalosni migranti iz Bangladeša, Pakistana, ekvatorijalne Afrike? Ima li važnijeg pitanja od sudbine naše djece i unuka? Jesmo li važniji mi i naše posljednje godine života od njihove budućnosti i sudbine? Imamo li pravo na sebičnost? Jesmo li uopšte svjesni realnosti koja nas okružuje? Realnosti u kojoj je samo u Hrvatskoj srušeno tri hiljade partizanskih spomenika, realnosti u kojoj svoje ulice i spomen obilježja gubi Tito a dobija Draža, realnosti u kojoj se u udžbenicima izjednačavaju partizani i četnici, a ustaški koljači iz Blajburga dobijaju podršku parlamenta, sabora?

Epohu u kojoj smo, sto godina nakon klanice Prvog svjetskog rata, karakterizira na planetarnom planu, regeneracija tj. obnova poraženih desnih ideja i ideologija. Po završetku Drugog svjetskog rata činilo se da će sa slomom nacizma posve nestati slična stremljenja, ali se to nije dogodilo i danas na parlamentarnim izborima u tzv. demokratskom svijetu u mnogim državama pobjeđuju desne snage. Kao gospodari svjetskih medija one uspješno kamufliraju svoje zločinačke operacije kao što je Pinočeov udar protiv Aljendea ili Suhartov pokolj pola miliona indonežanskih komunista, da ništa drugo ne pominjemo. U takvoj situaciji (domaćoj i stranoj) mi, danas i ovdje, ne možemo neodgovorno i lakomisleno širiti optimizam bez pokrića. Kažu nam kako je četrdeset prve, kad su moji roditelji krenuli u rat za slobodu, bilo i teže pa je ta generacija uprkos nevjerovatnim žrtvama izvojevala pobjedu. Ne bih povlačio znak jednakosti jer su i oni, dugo slijedeći Staljina, pravili greške (sudbina Markosa u Grčkoj, Durutija u Barceloni, a o sibirskim grobovima da ne govorimo), ali mi danas nemamo valjane odgovore ni na jedno od velikih pitanja budućnosti i u tome vidim najveću slabost lijeve misli.

Nekoć su naši najbolji ljudi imali široke vidike, sagledavali evropske perspektive. Tako Dimitrije Tucović, pišući svoj legendarni spis „Srbija i Arbanija", raspravlja između ostalog i o supremaciji na Mediteranu, o tome kako je Portugal, otkrivši put za Indiju, oduzeo Veneciji dominaciju nad Sredozemljem. Lola Ribar u mladim godinama aktivno učestvuje u raspravama o tadašnjem evropskom modernitetu, a danas žalosni ostaci naše lijeve inteligencije daju obol sve jačem nacionalizmu surađujući u opskurnim glasilima i emisijama desničarske orijentacije. Ovdje perjanice današnje pismenosti rimuju ale i koale, a u Zagrebu režiser filma o Jasenovcu - diletant na državnoj televiziji - lansira tezu prema kojoj su mrtvaci iz logora plutali šezdeset kilometara uzvodno. Kontrarevolucija (jer je to to i ništa drugo) posljednjih decenija nije uništila samo privredu, odnosno materijalna dobra, nego i umjetnost i duh općenito. Titovu epohu u književnosti predstavljaju Andrić, Krleža, Crnjanski, Ujević i brojna druga velika imena, a današnjim stihotvorenijem dobrim djelom gospodare silni netalenti, literarne ništarije, bijesne domaćice, noćne dame i ratni zločinci.

Filozof Milan Kangrga, jedan od osnivača „Praksisa", jednom reče kako smo sa svojim socijalističkim projektom uranili tristo godina. Možda je problem upravo u tome što niko od živih ne može sačekati tih tristo godina. Osim nekih školjaka i kornjača. (Delovi izlaganja na Okruglom stolu Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji posvećenom stogodišnjici stvaranja Jugoslavije, održanom 6. i 7. decembra u Beogradu).

Preuzeto sa: Danas

]]>
Thu, 27 Dec 2018 13:09:21 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore