REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html King Ayisoba / Zea (Arnold of The Ex) at REX http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6223/King+Ayisoba++Zea+%28Arnold+of+The+Ex%29+at+REX.html Koncert u Reksu počinjeprodaja karata će početi 19.maja. U pretprodaji će ulaznice koštati 500 dinara, a na dan koncerta će ulaznice biti 600 dinara. Organizatori koncerta su Udruženje Ring Ring i izdavačka kuća Ammonite Records.

 

KING AYISOBA (Gana)
http://kingayisoba.net/
https://ayisoba.bandcamp.com/

Ganska glazbena scena sigurno je jedna od najjačih u Africi, a mi vam dovodimo jednog od trenutno najuzbudljivijih tamošnjih izvođača. King Ayisoba je posljednjih 10-ak godina jedna od najvećih zvijezda ganske glazbene scene, a njegov ovogodišnji, peti studijski album "1000 Can Die", postavio ga je i u sami vrh afričkih glazbenika.

Glazba je bila upisana u genetski kod Kinga Ayisobe od njegovog rođenja. Njegov djed bio je jedan od lokalnih poznatih svirača kologa, tradicijskog instrumenta koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna dvožičana preteča banja, a koji je pod nekim drugim imenima (ngoni, koni, tidinit...) i malim razlikama poznat i u drugim dijelovima Afrike. Ayisoba, rođen kao Albert Apoozpre, tako je od rođenja bio okružen zvukom kologa, a taj instrument mu je na neki način i spasio život.

Naime, King Ayisoba do svoje treće godine nije mogao hodati, a njegovi roditelji su obilazili sve liječnike kako bi pokušali riješiti taj problem. No, spasa nije bilo sve dok jedan od lokalnih travara/vračeva nije neutješnim roditeljima savjetovao da se mali Albert liječi kologom. Uz izlaganje djedovom sviranju, mališan je dobio i svoj prvi kologo, ubrzo je počeo hodati i to je značilo da su ljubav i životni poziv pronađeni.

Iako su u Gani posljednjih desetljeća iznimno popularni moderni, "zapadnjački" glazbeni pravci, prije svih hip-hop i r'n'b, King Ayisoba se oduvijek želio baviti samo tradicijskim ritmovima. Doduše, on je u svoj izričaj dodao hip-hop i dancehall elemente, a sve zajedno ima pomalo rokerski prizvuk zbog stila sviranja te šamanski, transični pristup zbog neprestanog repetiranja određenih dijelova, što mu je odmah i donijelo uspjeh. Već na svojem prvom studijskom albumu "Modern Ghanaians" imao je nekoliko sjajnih pjesama od kojih ga je "I Want To See You My Father" odmah gurnula u sam vrh tamošnje glazbe. Ta pjesma je proglašena pjesmom godine, kao i tradicijskom pjesmom godine te je bilo jasno da je zvijezda rođena.

King Ayisoba se brzo okružio sjajnim bendom s kojim je, osim u Gani, popularnost stekao i u cijelom svijetu, a nakon tri albuma ("Modern Ghanaians", "Africa" i "Don't Do The Bad Thing") za tamošnju izdavačku kuću Pidgen Music, uslijedio je prelazak na nizozemski Makkum Records te objavljivanje albuma "Wicked Leaders". Taj album mu je donio i pažnju svih relevantnih svjetskih world music medija, ali i put prema izdavačkoj kući Glitterbeat Records koju vodi Chris Eckmann (The Walkabouts), a koja je tri godine uzastopno proglašena najboljom svjetskom world music izdavačkom kućom na svijetu.

Upravo će "1000 Can Die", album koji je objavljen posljednjeg dana ožujka, biti jedan od glavnih aduta Glitterbeata za novu titulu. Album je producirao Arnold de Boer (The Ex, Zea), a na njemu je King Ayisoba izvukao ono najbolje iz sebe te pokazao zbog čega se smatra jednim od najuzbudljivijih glazbenika iz Afrike. Već sam uvodni single "Africa Needs Africa" osvojio je sve top liste, a sama činjenica da na albumu, između ostalih, gostuje i veliki Orlando Julius govori dovoljno o značenju ovog materijala.

King Ayisoba dolazi u Močvaru odvesti vas u srce glazbene Afrike. Suludih ritmova i nevjerojatne količine energije neće nedostajati. Koncert King Ayisoba je treći po redu koncert izvođača s Glitterbeat Records (uz Širom 27.4. i Damir Imamović Sevdah Takht 5.5.) koji se u kratkom periodu održava u Močvari. To je ujedno i jedinstvena prilika da u našem klubu i u kratkom periodu vidite pregled ponajboljeg od današnje world music scene, u svoj svojoj različitosti i bogatstvu.

King Ayisoba - Africa Needs Africa (feat. Wanlov the Kubolor & Big Gad)
https://youtu.be/TLHe-Q0iLlg


ZEA (Nizozemska)
www.zea.dds.nl

Kultna nizozemska grupa The Ex već je odavno usko povezana s afričkom glazbom, a njen pjevač Arnold de Boer, umjetničkim imenom Zea, producirao je album "1000 Can Die" za King Ayisobu, zajedno s njim putuje Europom, a imat ćemo čast da ga po drugi put ugostimo u Močvari. Zea je kod nas gostovao 2009., a svoju glazbu uporno izbjegava svrstati u bilo koji glazbeni pravac. Tada smo u najavi napisali rečenicu koja i danas najbolje opisuje njegov rad pod ovim imenom: Zea je glazbeno raznolik i koristi ono najbolje od svojih mnogobrojnih utjecaja - ima tu zvukova PIL i Joy Division, Swell Maps i Atari Teenage Riot, dakle svega od punk-a, noise-a do nintendo-core-a, spojeno u vrlo smislenu i simpatičnu cjelinu, uz naravno nezaobilaznu dozu humora.

Zea - Song for Electricity
https://youtu.be/WOyCLqzrggk

]]>
Thu, 25 May 2017 16:19:29 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6223/King+Ayisoba++Zea+%28Arnold+of+The+Ex%29+at+REX
POČINJE NOVI RING RING FESTIVAL! http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6220/PO%C4%8CINJE+NOVI+RING+RING+FESTIVAL%21.html U Beogradu, u sredu 17. maja u Kulturnom centru Rex počinje 22. izdanje Međunarodnog festivala nove muzike “Ring Ring”. Kao i svakog maja publiku očekuju muzička uzbuđenja koja će prirediti umetnici sa svih strana sveta. Ove godine je moto festivala saradnja naših i evropskih umetnika.

 

Prve večeri će nastupiti Šalter ensemble, dvanaestočlani orkestar koji čine umetnici iz Slovenije, Hrvatske, Švajcarske i Srbije. U pitanju je veliki, i izuzetno svež projekat muzičara i organizatora iz 4 zemlje, koji je svetsku premijeru imao pre samo 10 dana.


Prvo veče će zaključiti još jedan međunarodni projekat čije je ostvarenje na festivalu omogućio vrlo aktivni Mađarski institut u Beogradu, a reč je o saradnji budimpeštanske grupe Argo sa pevačkim triom Rođenice. To je još jedan primer saradnje muzičkih eksperimentatora sa tradicionalnim pevačicama iz Srbije, što je sve češća tendencija na savremenoj muzičkoj sceni.

Dve super nove stvari na prvoj večeri festivala "Ring Ring"!

]]>
Tue, 16 May 2017 14:25:20 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6220/PO%C4%8CINJE+NOVI+RING+RING+FESTIVAL%21
SAOPŠTENJE POVODOM LAŽNIH OPTUŽBI NA RAČUN MARKS21 U SKUPŠTINI http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6217/SAOP%C5%A0TENJE+POVODOM+LA%C5%BDNIH+OPTU%C5%BDBI+NA+RA%C4%8CUN+MARKS21+U+SKUP%C5%A0TINI.html Režim nastavlja da spinuje o našoj organizaciji: ovaj put, direktno iz Skupštine.

Nije dugo trebalo otkako su otpočeli protesti potaknuti izbornim rezultatima (iako, suštinski, i svim antiradničkim merama koje su sprovođene prethodnih godina), pa da krenu i pitanja i optužbe ko stoji iza protesta, ko se sve na njima pojavljuje i zašto. Članovi i članice naše organizacije od prvog dana su na ulicama, aktivno sudelujući u protestima, što je bilo vidljivo i kroz naše objave na Fejsbuk stranici i sajtu. Revnosno smo odgovarali na spinove o navodnom organizovanju ili preuzimanju protesta od strane Marks21, koji su dolazili kako od ekstremne desnice, tako i od samog Aleksandra Vučića. Ovoga puta, komentar o Marks21 iznet je na zasedanju Narodne skupštine 20. aprila, od strane poslanika SNS-a Aleksandra Markovića: prema upućenom komentatoru, zalažemo se „za ukidanje Republike Srpske, za nezavisnost Kosova" i „vređamo Srpsku pravoslavnu crkvu na svakom koraku", time ugrožavajući stabilnost Srbije - i to, ni manje ni više, ruku pod ruku sa učesnikom protesta, Boškom Obradovićem!

Na stranu međustranačka popljuvavanja i pokušaji opozicionih kandidata da na eksplicitno nestranačkim protestima eventualno uberu koji politički poen za se, odlučili smo da razvejemo iluzije koje najmanje g. Marković ima i reprodukuje u pogledu naših stavova po pitanju Kosova, Republike Srpske i SPC. (O njegovoj upućenosti u stavove organizacije rečito govori činjenica da Marks21 stavlja „ruku pod ruku" sa nekadašnjim ekstremnim desničarom Boškom Obradovićem, vođom Srpskog pokreta Dveri, koji je svoje desničarstvo dovoljno uspešno upakovao u socijalnu retoriku da na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima zapravo sedne u skupštinsku fotelju.)

(Ne)zavisnost Kosova i pitanje Republike Srpske

Jedno od ključnih pitanja u vezi s kojima se angažujemo jeste: šta oslabljuje nacionalizam i imperijalizam? Šta nas iz pozicije zavisnih država u kojima se vrše (oprečne) revizije istorije i potpiruje nacionalizam stavlja u poziciju gde, rame uz rame - ruku pod ruku - stojimo zajedno: svi narodi Balkana, boreći se protiv istovetne podređenosti u kojoj se svi nalazimo?

Iako su sve države na Balkanu u podređenom položaju, nerešen status Kosova s jedne, i podeljenost unutar BiH s druge strane, čine ih utoliko zavisnijim od stranih sila.

Pitanje nezavisnosti Kosova je nešto što visi u vazduhu već godinama unatrag, dok Srbija balansira između prihvatanja i(li) neprihvatanja određenih koraka u pravcu priznavanja formalno, ali ne i suštinski, nezavisnog Kosova. Sa raznih strana se može čuti predlog da je za Kosovo jedino moguće, a i najbolje da ostane podeljeno na dva dela, prema etničkom poreklu - ovakav stav samo ojačava tenzije između naroda, zagovarajući ideju da ljudi različitog etničkog porekla ne mogu živeti zajedno niti imati zajedničke ciljeve.

Radništvo kako na Kosovu, tako i u Srbiji, bez obzira na svoje etničko poreklo, zapravo ima mnogo više zajedničkog nego međusobno suprotstavljenog. Naša periferna, podređena pozicija spram EU, kao i ekonomska zavisnost od bilo Rusije bilo Zapada vodi nas u dalja zaduživanja i u sve veću eksploatisanost, sve do ukidanja osnovnih prava. Neprijatelj nije, kako to vladajuće klase tvrde, u drugim balkanskim narodima, već u politici koja se sprovodi.

Protiv smo rešenja i shvatanja koja se trenutno nameću. Smatramo da Kosovo ima pravo na samoopredeljenje i na formiranje nezavisne države, ali da ono ne može biti nezavisno dokle god su mu na teritoriji NATO trupe. Zalažemo se za solidarnu i jedinstvenu borbu naših naroda kao jedini put oslobođenja od kako domaćih političara i njihovih imperijalističkih pretenzija, tako i imperijalizma NATO-a, Rusije i drugih ratnohuškačkih i gramzivih takmaca za prevlast nad balkanskim prostorom. Međutim, usled zaoštrenosti sukoba, smatramo i da je neophodno da se srbijanska levica angažuje i aktivno brani ovaj stav, kako bi oslabila nacionalizam i u Srbiji, ali i na Kosovu i učinila prvi, nužan korak ka izgradnji prijateljskih odnosa i solidarnosti.

Bosna i Hercegovina, koja je Dejtonskim sporazumom podjednako etnički podeljena i nad kojom stoje zvaničnici EU, nadgledajući sve državne procese i donoseći odluke po svom nahođenju, nalazi se u položaju potpune zavisnosti - da bi stanovništvo u BiH moglo da se izbori za ma kakvu promenu, neophodno je da se, za početak, suprotstavi kolonijalnom položaju u kom se nalazi.

Na to u nemaloj meri utiče i situacija u Republici Srpskoj. Nasuprot pogrešnim interpretacijama, mi se ne zalažemo za ukidanje RS, ukoliko to nije želja samog naroda tamo. Međutim, moramo se protiviti daljim pokušajima podela BiH: unilateralno proglašenje nezavisnosti RS ne samo da ne bi razrešilo postojeći konflikt, već bi podstaklo nove sukobe - ono bi ojačalo srpski nacionalizam, učvršćujući pritom uticaj ruskog imperijalizma na Balkanu i otvarajući prostor za ekstremnije strane intervencije.

Usled specifične situacije, nacionalizam u Republici Srpskoj snažniji je nego među stanovništvom u Srbiji - što otežava prevazilaženje trenutnih podela i pomirenje naroda kroz suočavanje sa onim što se zaista dogodilo u ratovima devedesetih, ali tu borbu čini utoliko bitnijom. Ovo je bilo posebno vidljivo u februaru 2014, u vreme masovnih protesta koji su se iz Sarajeva proširili i na druge gradove: iako su ovi protesti bili ne samo socijalnog karaktera, već ujedno imali i parole poput „Smrt nacionalizmu", u Republici Srpskoj je organizovana samo jedna šetnja, i to od strane Helsinškog odbora. Jedino zajednička borba svih naroda Bosne i Hercegovine protiv bilo kakvih mešanja kako susednih zemalja, tako i velikih sila, može ih osloboditi podređenog položaja.

SPC kao stub reakcije

Srpska pravoslavna crkva ne plaća poreze, a njenim službenicima je uprkos tome omogućeno da dobijaju penzije iz državnog budžeta. Povrh toga, SPC se vrlo otvoreno upliće u politiku, namećući najreakcionarnije stavove i zalažući se za ukidanje sloboda potlačenih grupa - tako propagira zabranu abortusa i time mogućnost žene da odlučuje o sopstvenom telu, ujedno potpirujući mržnju prema LGBTQ+ populaciji i nacionalnim manjinama. Marks21 se oštro protivi i bori protiv bilo kakve saradnje crkve i države. Smatramo da je pravo pojedinca/ke da veruje i praktikuje ma koju religiju, ili pak da bude ateista/tkinja, kao i da se to ne može porediti sa organizovanom religijom i njenim uplitanjem u vladajuće strukture, iz čega neminovno proizlazi gaženje istinske jednakosti i slobode za koje se zalažemo.

Protiv čega je zaista Marks21, a za šta se borimo?

Protiv smo vladajuće klase koja nam svima nameće neoliberalne mere „štednje" - borimo se za neposrednu i demokratsku kontrolu radničke klase nad društvom. Stojimo iza ideje socijalizma odozdo - i zastupamo stav da je, u borbi za takvo društveno uređenje, neophodno aktivno se sukobljavati sa nacionalizmom, rasizmom, seksizmom i homofobijom.

Kao grupa koja je nastala iz studentskih protesta za dostupnije i kvalitetnije obrazovanje, godinama se angažujemo u protestima i blokadama fakulteta, podržavajući paralelno svaki štrajk i protest potlačenih, potkrepljući svoja konkretna iskustva i zaključke teorijskim radovima.

Zalažemo se za akciono jedinstvo levih snaga u društvenim pokretima, a smatramo da je internacionalizam ključan segment borbe za drukčije društvo i da je na Balkanu moguće osloboditi se uticaja imperijalizma jedino kroz saradnju i ujedinjenje naroda, što nas je uputilo ka već postojećoj ideji Balkanske Socijalističke Federacije.

Naša borba se nastavlja, a vas pozivamo da nam se priključite!

Izvor: marks21.info

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 26 Apr 2017 10:49:03 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6217/SAOP%C5%A0TENJE+POVODOM+LA%C5%BDNIH+OPTU%C5%BDBI+NA+RA%C4%8CUN+MARKS21+U+SKUP%C5%A0TINI
“Pandorina kutija” financiranja nevladinih organizacija http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6212/%E2%80%9CPandorina+kutija%E2%80%9D+financiranja+nevladinih+organizacija.html U Europskom parlamentu priprema se nacrt dokumenta koji bi se ponudio Europskoj komisiji na usvajanje, a sadržao bi odredbe o prestanku financiranja onih nevladinih organizacija, ili NGO-ova, koji ne provode politike sukladne “strateškim komercijalnim i sigurnosnim ciljevima” Europske unije.

Drugim riječima, prema think-tanku koji priprema dokument, ukoliko neka organizacija ne provodi službenu EU politiku ne bi smjela imati nikakvo EU financiranje. Radi se o ideji suštinski suprotnoj demokratskim načelima. Činjenica da je rezultirala vrijednostima koje se pokušava i parlamentarno legitimizirati svjedočanstvo je vremena gušenja izborenih progresivnih demokratskih i socijalnih vrijednosti još donedavno uzimanih "zdravo za gotovo".

Prema ovom dokumentu, niti jedna organizacija koja od početka migrantske krize poziva na otvaranje granica i pomaže izbjeglicama, uključujući i Crveni križ, ne bi imala pravo na javno europsko financiranje. Ali isto tako, to bi isključilo i antiratne, odnosno mirovne organizacije koje se protive NATO aktivnostima. Još zanimljivije, u konačnoj instanci to bi isključivalo i sve organizacije koje se protive politikama poput CETA-e, GMO-a, prekomjernoj upotrebi herbicida kao što je glifosat, zatim aktivnostima sindikata kao i Međunarodnu organizaciju rada koje upozoravanjem o stanju radničkih prava ugrožavaju "poslovnu klimu", pa u krajnjoj liniji i sam UN.

Inicijativa o kojoj je riječ dolazi čini se iz krugova njemačkih demokršćana koji upozoravaju da su iz fondova EU nevladine organizacije samo 2015. godine primile 1,2 milijarde eura, međutim, ne navodi se broj radnih mjesta njima financiran, makar se u pravilu radilo o nesigurnim i kratkotrajnim poslovima.

Problem kriterija financiranja

Premda je dokument konzervativno i regresivno postavljen, on neizravno i neplanski usmjerava pažnju na legitimno pitanje mehanizama odlučivanja o kriterijima financiranja, kritizirajući koncentraciju raspodijeljenih sredstava na izrazito mali broj organizacija. Prema njihovim podacima čak 60 posto financija namijenjenih okolišnim, socijalnim i ljudskopravaškim pitanjima raspodijeljeno je na svega 20 organizacija. To nipošto ne znači da ovaj antidemokratski dokument treba prihvatiti ili usvojiti, već da njime adresirana pitanja treba provesti kroz javnu europsku raspravu i na temelju toga donijeti politiku financiranja NGO-ova. U hipotetskoj, demokratskoj EU to bi bio jedini način rješavanja ovog problema, no u Briselu će stvari ipak presuditi najveći lobistički "ček".

Rješenje za probleme financiranja NGO-ova nije nastavak fingiranja apolitičnosti nevladinih organizacija, već upravo suprotno, njezino ekspliciranje. Kao što pokazuju dokument ali i proizraelska lobistička skupina (koja primjerice upozoravanja na izraelski apartheid jednostavno odbacuje kao antisemitizam i koja inzistiranjem na fingiranju objektivnih kriterija financiranja niječe političnost prava zemalja da samostalno donose odluke o prioritetima financiranja) čiji se stavovi podudaraju s ovima koje iznesene demokršćani, inzistiranjem na apolitičnosti nevladinih organizacija zapravo se upada u krucijalnu kontradikciju u kojoj se lobira protiv lobiranja za financiranje.

Da stvar bude gora, adekvatno rješenje ovog problema već postoji i to u Njemačkoj odakle ova suluda inicijativa i dolazi, a to je političko financiranje, u kojem najveće parlamentarne opcije imaju mogućnost financiranja organizacija s podudarnim političkim vrijednostima.

Premda je kritika NGO-ova kao "trojanskih konja neoliberalizma" na mjestu jer podrazumijeva ove organizacije kao operativno oruđe političke doktrine koja se zalaže za ukidanje gotovo svih socijalnih funkcija države, u kontekstu krize i svenametnutih mjera štednje radi se o neplodonosnoj kritici. Osim što su nevladine organizacije, usprkos nesigurnim oblicima rada koji u njima dominiraju, važan izvor radnih mjesta, one su se ujedno pokazale radnim organizacijama najfleksibilnijima za apsorpciju najprogresivnijih lijevih vrijednosti. Također, unatoč uvijek aktualnoj raspravi o tome da li NGO-ovi više liberaliziraju ljevicu ili ljevica više radikalizira liberale (čije su nevladine organizacije tradicionalne utvrde) ona je u kontekstu spornog dokumenta manje važan argument. U društvu u kojem ove organizacije preuzimaju socijalne funkcije kojih se država odriče, njihova je potreba jasna. Najbolji primjer je uloga nevladinih organizacija u izbjegličkoj krizi koju se većina država pokazala paraliziranima za samostalno rješavanje.

Da rezimiramo, rješenje za sada otvorenu Pandorinu kutiju nije negiranje ovog problema već odustajanje od lažnog načela apolitičnosti nevladinih organizacija.

Autor: A.M.

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 11 Apr 2017 11:34:01 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6212/%E2%80%9CPandorina+kutija%E2%80%9D+financiranja+nevladinih+organizacija
Kulturni rad: snižavanje cijene i klasna devastacija publike http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike.html Dok su ideološka previranja posljednjih godina u hrvatskom Ministarstvu kulture nailazila, s pravom, na oštru reakciju aktera u polju, srozavanje njihovog materijalnog statusa prolazi uglavnom bez značajnije političke reakcije.

Jedan nedavni događaj, što je u interpretaciji javne televizije imao snagu objave radosne vijesti, dobro ilustrira aktualnu dimenziju fleksibilizacije rada na kapitalističkoj periferiji. Iz Karlovca i "drugih gradova Karlovačke županije" u Zagreb je sredinom ožujka stiglo "sedam autobusa s 350 nezaposlenih, na Sajam poslova u turizmu". Sajam se "prvi put održao zbog povećanih potreba za sezonskim radnicima na Jadranu". Na Sajmu se predstavio 51 poslodavac, a cilj je bio "da se nezaposleni izravno prijave poslodavcima kod kojih žele raditi". Uz nezaposlene osobe, Sajam su, po prvi put u sajmenoj praksi i općenito povijesti rada u Hrvatskoj, obišli i maturanti "koji su spremni raditi u sezoni". Organizatori Sajma bili su, naglašava HTV"Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uz Ministarstvo turizma, a Sajam je financiran iz europskih fondova s ciljem zapošljavanja u turizmu, osobito ranjivih skupina".

Prevedeno na jezik prosječnog domaćeg radnog čovjeka, totalna fleksibilzacija polja rada završena je u onoj mjeri u kojoj država sezonske radnike regrutira iz redova starijih tinejdžera. U toj reportaži iz srca tame sezonskog rada koju javna televizija obavlja s optimizmom prilike za dobru zaradu, nastupaju protagonisti s burze rada i maturanti, starija djeca na pragu zrelosti, kao na izletu karijernih prilika za najniži oblik sezonskog radapod pokroviteljstvom države. Ne postavlja se pitanje o statusu maturanata kao "ranjive skupine" društva. Pitanje: otkad su (jedva) osamnaestogodišnjaci "ranjive skupine" u polju rada u Hrvatskoj? Otkad Ministarstvo rada uvodi tinejdžere u radni pogon metodom sajmenog javno-privatnog partnerstva? Otkad su dakle tinejdžeri pogonsko gorivo sezonskog rada u Hrvatskoj?

Upravo od ovoga Sajma, koji manifestira vladinu "aktivnu politiku zapošljavanja uz 1, 5 milijardi kuna predviđenih sredstava", i to "radi provedbe mjera i korištenja sredstva u okviru Garancije za mlade i Inicijative za zapošljavanje mladih financiranih iz Europskog socijalnog fonda", gdje se usput "predlaže ograničenje dobne skupine do navršenih 30 godina života, proširujući obuhvat mjere stručnog osposobljavanja na sve nezaposlene osobe sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem".

Fantomska publika: tinejdžeri sezonski radnici

Starije trinejdžere, znači, država otvoreno motivira da u svijet rada uđu kao prekaljeni sezonci, otvoreno ih potiče da ne nastavljaju školovanje nego da se oslone na aktivni model poduzetničke samozapošljivosti i pripadnih kreativnih radnopravnih rješanja. U političkom, strateškom i praktično-tržišnom smislu u Hrvatskoj, naravno, nije oportuno pozivati nekadašnju pop-krilaticu "zemlje znanja".Ako se negdje navodno "proizvodi previše visokoobrazovanih", ondje se i drastično poskupljuje cijenu rada, što nije konkurentna situacija.

Plastičan, a ne drastičan, primjer takve radne prakse nama je emotivno porazan, ako su "takvi fokusi" ovoj materiji uopće primjereni. Domaći tinejdžeri, maturanti koje država otvoreno odgovara od slobode odabira studija u zemlji znanosti, tehnologije i znanja; ovo će ljeto biti sretnici s akreditacijom pomoćnog radnog osoblja u hotelima, na privatnim bazenčićima i festivalskim šankovima u primorskim gradovima gdje će se sliti deseci tisuća mladih Europljana ili maturanata s konzumacijom vlastite "gap year" (godine odmora prije studija) iz čitavog svijeta.

U sretnijim godinama, domaće obrazovne i kuturne politike su makar retorički afirmirale visokoškolsko obrazovanje. A tinejdžerima se sada strateški, pod visokim pokroviteljtsvom državnog tijela za rad i mirovinski sustav, inducira kolonijalni kompleks i socijalnoklasni start-up u formi sezonskog rada, kao (tobože privremeno) dno klasne ljestvice koje se uz dobru motivaciju lakše može steći poduzetničkim, freelance, fleksibilnim, radnim angažmanom.

U takvoj konstelaciji politike rada u Hrvatskoj, s tako ranjivim koordinatama i profilima radne snage, pitanje distinkcija u fleksibilizaciji rada u kreativnom sektoru, kreativnim industrijama i općenito shvaćenom pogonu domaće kulture,teško je uvjerljivo predstaviti širem javnom krugu. Za razliku, naime, od polja najnježnije i nesvjesne inauguracije u fleksibilnost radnog staža kakva čeka suvremene tinejdžere na periferiji Europske unije, status fleksibilizacije kulturnog polja nezavisne, ali i (dijelom) institucionalne domaće kulture u jednom je smislu plod samoskrivljenog političkog degažmana, komocije sitnih privatnih interesa i nedostatka solidarnog, šireg plana, a u drugom rezultat fatalnog izostanka organski potrebne suradnje s domaćim obrazovnim sistemom.

Udar porezne reforme

Od davnih dana socijalističkog modernizma kada je kultura (Jugoslavije) doslovno izrasla iz umjetničkih, društveno-humanističkih i arhitektonskih kabineta i, možda, kratke epizode mandata SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića - kad se (ideološki) kulturna politika ipak oslanjala na kapital domaćeg obrazovanja, a ne turističkog operatera - do suvremenih tendencija tihe pobune kulturumjetničkog prekarijata radi neodrživosti sistema suvremene proizvodnje, put je bio popločan dobrim namjerama i ničime više.

Danas, naime, govorimo o profesionalcima kulturnog pogona kao zainteresiranoj "stranki" nacionalne kulturne politike, a ne njezinim djelatnim i mislećim, ravnopravnim članovima. Dijagnostika takvog statusa je pri tome salonski dekorativna, prespora u odnosu na akcidentalije u reljefu politike rada u kulturi.

Stav aktualne ministrice Obuljen Koržinek, kao nedvojbeni prototip neoliberalnog pogledana nacionalnu kulturu u svim aspektima njezine proizvodnje i/ili organizacije, kombinira konzervativni retorički patos tradicijske kulture s "moderno" skopčanim tendencijama u radnom pravu projektne kulture EU-e. Idejni koncept takve politike, kao jedini materijalni dokaz promjene u dosadašnjoj politici u kulturi, dobio je svoje strateško uzemljenje primjenom takozvane porezne reforme početkom ove godine, zbog čega su smanjeni iznosi autorskih honorara umjetnicima, novinarima, svim profesionalcima kuturne proizvodnje.

Na kraju prvog kvartala porezne godine primjećuje se, eto, čist efekt većeg poreznog opterećenja poslodavaca prema autorskom djelu. Riješen je na štetu autora i njegovog rada, što znači daljni pad cijene rada ali i puzajuću demotivaciju, sporiji proizvodni proces. Pad cijene rada u nezavisnoj ili izvaninstitucionalnoj produkciji odrazit će se, vrlo izgledno, i na novi tretman upotrebe Pravilnika o radu umjesto dosadašnjih odredbi Kolektivnog ugovora u kulturnim institucijama, što pokazuje aktualni primjer neuspjelih lokalnih pregovora Sindikata djelatnika u kulturi i Grada Rijeke. Dinamika spojenih posuda u problematici politike rada nastavit će se predvidljivim ritmom, uz jasnu razliku hladnog i toplog pogona: institucionalne kulture s mogućnošću sindikalnih pregovora i one projektne, suvremenoumjetničke akvizicije poduzetničkih proletera bez sindikalne podružnice, koji više nemaju ni kontrolu nad procesom rada, niti nad sredstvima za proizvodnju. A takvu su kontrolu, naime, imali njhovi srednjoklasni prethodnici po radnome pravu, utemeljitelji samostalnog, poduzetničkog rada u 19. stoljeću, kad je vlastiti obrt bio način srednjoklasne emancipacije između kapitalista i proletera.1

Dostupnost kulture i snižavanje cijene rada

Ipak, ne čini se da deklasiranim domaćim kulturnim profesionalcima jako smeta aktualni status. Logično i posve legitimno, dokle god ima izglednih potencijala projektne, stipendističke, rezidencijalne i nagradnjačke kulture iz nadležnog ministarstva, njihov se glas neće dići protiv postulata ovakve kulturne politike i njezine prve protagonistice, spomenute Obuljen Koržinek. To bi bilo, uostalom, posve besmisleno iz najmanje dva razloga: globaliziranog sistema ekonomije rada gdje po definiciji procesa najprije strada kultura /ili obrazovanje i statusa prostog "prodavača kulturnih usluga" na što je svaki suvremeni profesionalac u izvaninstitucionalnoj kulturi i kreativnoj industriji navikao kao na dinamiku dana i noći.

Bilo bi, konačno, besmisleno buniti se protiv aktualne kulturne politike i zato što se desetljećima ne zna za bolji kulturno-politički spoj pasivnosti i ceremonije, pa se lijepa i ofucana figura "kulture dostupne svima" koju često upotrijebi ministrica Obuljen Koržinek kad najavljuje neki projekt decentralizacije kulture ili generacijski baždarenog istraživanja kulturnih praksi koje financira EU, opovrgava u svakom udaljenom kvartu, da ne spominjemo seosku provinciju.

Problem javne dostupnosti kulture, međutim, prvi generira statuse zapošljivosti, cijene rada i radnih prava u čitavom "sektoru". To najbolje znaju upravo kulturni profesionalci koji vrlo često odgovaraju zahtjevima europskog tržišta na zadanu temu o "suvremenom problemu publike" svojim različitim umjetničkim i edukativnim projektima, umjesto da se neposredno obraćaju generaciji buduće publike u školskim klupama, tinejdžerima kojima je obrazovni sistem od 1990-ih prepolovio satnicu umjetničkih predmeta.  Umjesto da se, uostalom, najglasnije moguće obrate ministrici koja je u ovogodišnjem budžetu smanjila iznose programskih sredstava namijenjene razvoju umjetničke produkcije, čime je efekt porezne "reforme" ojačan socijalnoklasnim "brisanjem nosa". Kao kad tinejdžerima na burzi poslova u turizmu mali poduzetnici nejasnih profila brišu nos ridikuloznim poslovnim posjetnicama, ministrica kulture profesionalcima nezavisne kulture dvaput, u prvoj godini svoga mandata, snižava cijenu, kapacitete i potencijale njihova javnoga rada.

Fragmenti klasne svijesti

Naravno, domaći kulturni profesionalci itekako su svjesni vlastite klasne i socijalne pozicije, koja im je u mnogim prilikama do sada otežavala autotematizaciju vlastitog radnog statusa, ali i solidarizaciju sa slabije postavljenim, rangiranim i manje perspektivnim radnicima drugih struka. Primjerice, ovih je dana zaključen natječaj za prijem novih članova u Zajednicu samostalnih umjetnika, koji imaju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj oko 1.300 samostalnih umjetnika ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje što se u iznosu od oko 35 milijuna kuna podmiruje iz državnog proračuna, na temelju kriterija koje je izradila struka u suradnji i pod pokroviteljtsvom ministarstva kulture. Ne ulazeći u dubioze kriterija (je li to umjetnička izvrsnost ili socijalni status, imovinski ili dohodovni cenzus?) i distinkcije nekomercijalnih umjetničkih zanimanja; u reperkusije blijedih efekata petogodišnjih revizija ili dimenzije socijalnoklasnog kleša umjetničkih i ostalih struka na tržištu rada, ostaju tek zanimljive aktualnosti.

Prva, koja svjedoči o iznimno visokom broju ovogodišnjih prijavljenih kandidata za status samostalnih umjetnika kojima država plaća doprinose, i druga što svjedoči o deset milijuna manjem budžetu od prošlogodišnjega. Ministrica šuti o ovom pitanju, na njega koji put odgovara formulaičnom rečenicom o "boljem statusu umjentika koje se potiče da budu samostalni", zainteresirani umjetnici zauzvrat šute u nevjerici i nadi povoljnog ezgistencijalnog minimuma. Zapravo se na ovoj temi, zasad, najbolje kupuje socijalni mir kulturnih profesionalaca. Iz nje izvire čitavo grotlo problema rada u kulturi suvremenog društva, kad bismo kulturu uopće shvaćali kao javni organizam, dostupan svima.

  1. Usp. T. Matković, Razmjeri, oblici i kvaliteta samozaposlenosti u Hrvatskoj, u: Rad u Hrvatskoj: pred izazovima budućnosti, ur. V. Franičević i V. Puljiz, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb 2009, str. 131-164
Autor: Branimira Lazarin
 
Izvor: bilten.org
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 31 Mar 2017 10:36:14 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6205/Kulturni+rad%3A+sni%C5%BEavanje+cijene+i+klasna+devastacija+publike
THE GLOBAL CHALLENGES PRIZE 2017 A New Shape Remodelling Global Cooperation http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation.html Calling big thinkers, from all disciplines, everywhere. The world needs your brainpower and your best ideas as never before. Compete for US$5 million in prizes. Help to reshape our world.

We are delighted to announce the launch of the Global Challenges Prize 2017: A New Shape. This competition is a quest to find new models of global cooperation capable of handling global risks. It will award US$5 million in prizes for the best ideas that re-envision global governance for the 21st century.
Be part of the effort to safeguard our world for future generations. Be part of the global conversation. Help to change the shape of things to come.

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 21 Mar 2017 10:58:21 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation
Druga smrt Györgya Lukácsa i mitovi “nove desnice” http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D.html Budimpeštansko gradsko vijeće prošlog je mjeseca donijelo neobičnu odluku – iz parka svetog Stjepana u centru grada izbacit će skulpturu posvećenu jednom od najpoznatijih mađarskih intelektualaca, Györgyu Lukácsu. Inicijativu je pokrenula ekstremno desničarska stranka Jobbik, ali protiv nje su naposljetku glasala samo trojica gradskih zastupnika. Riječ je o nastavku obračuna suvremene Mađarske s jednim od svojih filozofskih ikona, nakon što je nedavno zatvorena kuća koja je čuvala njegov arhiv, unatoč peticijama i prosvjedima stotina međunarodnih istraživača. Iz perspektive vlasti u Mađarskoj, situacija je jasna: u nacionalno preporođenoj zemlji nema mjesta za štovanje Židova i komunista poput Lukácsa.

U kontekstu histeričnog antikomunizma, koji služi kao ideološko pogonsko gorivo tranzicije, lako je bilo kojeg komunista proglasiti neprijateljem nacije, osobito ako je njegovo nacionalno porijeklo i samo upitno. No Lukácseva je biografija puno kompleksnija: on je nasljedni mađarski barun koji je držao poziciju Narodnog komesara za kulturu tijekom Mađarske revolucije 1919. godine, ali i ministra u vladi Imre Nagya tijekom pobune 1956., koja se inače i danas slavi kao veliki događaj u "stoljetnoj borbi Mađara za nezavisnost". U kontekstu povijesti komunističkog pokreta, Lukács je specifična ličnost, nikada otvoreni disident, ali ni sasvim lojalan liniji pod svaku cijenu. Jednako daleko od karikature "aparatčika" kao i od one izdajice naroda.

"Kulturni marksizam"

U tom bi smislu Lukács bio neočekivana meta napada suvremene desnice kada njegovo ime ne bi bilo upleteno u bizarne teorije zavjere koje su proteklih godina, čini se, stekle puno pravo građanstva. S obzirom na dramatično slabljenje komunističkog pokreta nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, na udaru nove desnice sve su manje politički lideri poput Lenjina ili Staljina, a sve više nekonvencionalni socijalistički intelektualci i teoretičari poput Lukácsa ili Antonija Gramscija. Iako tek marginalno povezani s nastankom "zapadnog marksizma" ili Frankfurtske škole (Gramsci je umro u fašističkom zatvoru 1937., a Lukács u Mađarskoj 1971. godine), oni se u slaboumnijim interpretacijama redovito pojavljuju kao veliki vođe podmuklog napada na zapadna sveučilišta.

Posljednjih desetljeća, ovom dvojcu je kod američkih neokonzervativaca dana uloga novih "Sionskih mudraca", inspiratora tajnih društava koja uništavaju dušu Zapada. Umjesto komunizma kao političkog pokreta ili geopolitičkog bloka, opasnost se sada javlja kao "kulturni marksizam" koji je kršćanskom čovjeku "nametnuo" zle ideje poput "političke korektnosti", "multikulturalizma" i "feminizma" koji se zloglasno šire među humanističkim znanstvenicima i studentima. Ova kontrafaktualna teorija zavjere, koja kombinira antisemitističke s antikomunističkim mitovima u sklopu religijskog neokonzervatizma, posljednjih se godina otvoreno promovira i u hrvatskim mejnstrim medijima, kao i u ostatku Istočne Europe.

Slično antisemitizmu 1930-ih, ovaj mit ima jednu glavnu prednost: što je komunizam slabiji, to je opasnost od njega naizgled veća i podmuklija. Ako nitko ne maše crvenim zastavama, to je zato što protiv nacije rovare podmećući joj nekakve "rodne ideologije" i ljudska prava. No otpor rasizmu ili ideje poput ravnopravnosti žena nisu primarno posljedice pisanja marksističkih intelektualaca, nego desetljetnih borbi potlačenih. Ako su ta dostignuća sada ugrožena, to je zato što tih borbi nedostaje. Njihova obnova bila bi puno bolji hommage Lukácsu od zgražanja nad uklanjanjem njegovog spomenika.

Autor: NV

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Mar 2017 11:48:29 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D
Seminar Mesta stradanja - Prva faza Holokausta u Srbiji i Hrvatskoj 22 - 24. februar 2017. http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017..html u Galeriji Jevrejske opštine Beograd, Kralja Petra 71, Beograd Program


Prvi dan

15.00 - 15.30 Registracija učesnika
15.30 - 15.45 Pozdravni govor: Ruben Fuks, predsednik Saveza jevrejskih opština Srbije i koordinator projekta
15.45 - 16.00 Bruno Boyer, Mémorial de la Shoah


Konteksti

16.00 - 16.45 Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)
17.00 - 17.45 Panelisti: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej),
Sofija Grandakovska (Saul Kagan doktorski stipendista za napredne studije Holokausta, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd),
Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije)

17.30 - 17.45 Pauza za kafu
17.45 - 19.00 Prikazivanje filma o streljanju u Leskovcu 11. decembra 1941. i razgovor sa autorom filma Draganom Marinkovićem

20.30 Večera u restoranu za učesnike seminara

 

Drugi dan

Slučaj Srbije

9.30 - 10.15 Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)
10.15-11.00 Panelisti: Milan Koljanin, (Institut za savremenu istoriju) Zoran Pavlović (Član odbora za manjine grada Kragujevca) Sanja Petrović Todosijević (Institut za noviju istoriju Srbije)
Moderator: Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)

11.00-11.15 Pauza za kafu

Mesta stradanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj

11.15 - 12.00 Dragan Cvetković (Muzej žrtava genocida)
12.00 - 12.45 Panelisti: Jovan Ćulibrk (Komisija za Staro sajmište) Renato Stanković (Univerzitet u Rijeci)
Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej)

12.45 - 14.00 Ručak

Prezervacija

14.00 - 14.45 Nenad Lajbenšperger (Republički zavod za zaštitu spomenika) 14.45 - 15.30 Panelisti: Aleksandra Fulgosi (Ministarstvo kulture Republike Srbije)
Predstavnici lokalnih opština
David Montijas (Jevrejska opština Pančevo) Moderator: Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)

15.30 - 15.45 Pauza za kafu

Kultura sećanja i edukacija
15.45 - 16.30 Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)
16.30 - 17.15 Panelisti: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije) James May (menadžer projekta "Portreti i sećanja")
Biljana Stojanović (Ministarstvo prosvete) Milan Bogdanović (Heinrich Böll Foundacija)
Moderator: Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)

17.15 - 18.30 Projekcija dokumentarnog filma o masovnom streljanju u Jabuci

20.30 - Večera u restoranu za učesnike seminara

Treći dan

Studijska poseta

9.00 - 14.00 Poseta koncentracionom logoru Topovske šupe, stratištu u Jabuci, koncentracionom logoru Svilara, zatvoru Gestapo-a,
sastanak sa predstavnicima Opštine Pančevo (lanč paketi)
14.30 - 15.30 Diskusija i završna reč ogranizatora

]]>
Thu, 23 Feb 2017 11:14:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017.
Predavanje o P.P. Pazoliniju http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju.html O njegovom životu, radu i seksualnosti govore Ivana Kronja, filmolog Predrag Mirčetić, teoretičar književnosti Aleksandar Stojaković, pisac i režiser

1. Veliki italijanski književnik, novinar, politički mislilac i filmski umetnik, Pjer Paolo Pazolini (1922-1975) istaknuti je predstavnik italijanskog i evropskog političkog filma 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Polazeći od marksističke kritike društva i levičarskog, ali i hrišćanskog humanizma, Pazolini je stvorio naturalističko-fantazmagorički filmski opus, koji posebno problematizuje i politizuje pitanje tela i seksualnosti u klasičnom i savremenom društvu. Vrhunac njegove autorske estetike predstavlja Pazolinijev poslednji igrani film "Salo ili 120 dana Sodome" (1975).

***
2. Šta danas čini mit o Pazoliniju?
Seksualnost, skandali i provokacije, beskompromisna hrabrost, levičarski angažman, „izdaja" književnosti zarad filma, tragična smrt...
Predstaviti tri aspekta književnog stvaralaštva Pjera Paola Pazolinija, sa posebnim osvrtom na roman Ragazzi di vita (1955) i posthumno objavljenu (autobiografsku) prozu Bludne radnje i Amado mio (1982) u kontekstu životnih činjenica i umetnikovih „opsesivnih" tema.

***
3. Aleksandar Stojaković pokušaće da rasvetli okolnosti Pazolinijeve smrti.

***

O izčagačici i izlagačima:

Dr Ivana Kronja je filmolog, kulturolog i filmska kritičarka. Doktorirala je 2010. na FDU, UU u Beogradu sa tezom: "Rodne teorije (neo)avangardnog filma". Objavila je studiju "Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbofolka" (2001) i više desetina naučnih radova iz studija kulture, medija i filma u zemlji i inostranstvu. Od 2003. je profesor na VŠLPUSS u Beogradu. Filmsku kritiku piše za Novi filmograf i kulturni dodatak Politike. Kao članica Srpske Akademije za filmsku umetnost i nauku - AFUN bila je u Žiriju AFUN za izbor nacionalnog kandidata za nagradu Oskar 2016.

Predrag Mirčetić (1978), docent na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu na kojoj predaje premete Pregled opšte književnosti 1 i 2, Dante 1 i 2, Diskurs moderne drame i Postmoderna proza: Eko, Kalvino, Tabuki. Od 2011. do 2013. godine kao volonter držao je časove engleskog i italijanskog jezika (nivo A1) članovima udruženja građana "Duša" i "Videa". Od 2011. godine do 2014. godine bio je saradnik ApsArta - Centra za pozorišna istraživanja. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Shvatanje umetnosti u kritičkim ogledima i prikazivanje umetnosti u prozi Oskara Vajlda" odbranio je 2015. godine.

Aleksandar Stojaković (1986), član redakcije časopisa za kvir teoriju i kulturu QT (2010-12), radio kao istraživač-intervjuer na istraživanju "Homofobija i intenalizovana homofobija u Srbiji, kvalitativno istraživanje" (2015-16). Autor je dokumentarnog filma "Život pod maskom" (2016).

***

Predavanje se održava u

Institutu za filozofiju i društvenu teoriju,

Kraljice Natalije 45, sala na prvom spratu,

u subotu, 18. februara, od 14 sati.

]]>
Fri, 17 Feb 2017 10:21:43 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju
Voz: spolja patriotizam iznutra kapitalizam http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam.html Voz. Prethodnih dana veoma popularan termin u razgovorima širom regiona. Dok je za elite loše dizajnirani voz predstavljao ulog za nove izborne igre, za većinu populacije on izaziva sećanja i strahove na blisku ratnu prošlost.

Marksovo zapažanje o istoriji koja se ponavlja dva puta - kao tragedija i farsa - ključno je za svaki pokušaj razumevanja lokalnih patriot-politika: odveć često one hodaju na tankoj ivici između ova dva žanra. Pa, ako su devedesetih bile tragične, danas su, pre bi se reklo, komične i banalne. Ali, „banalne i komične" ne mora nužno da znači i „bezopasne" - linija između tragedije i farse je tanka. Ne bi, naime, bilo prvi put da se predizborno zveckanje oružjem pretvori u ono pravo, i pravo pitanje nije da li će, već kada će. A voz - nabildovan kao najnoviji primer švercovanja provokacije pod maskom kulturnog nasleđa i religijskog pijeteta - koji je iz Beograda poslat prema Kosovskoj Mitrovici tipičan je primer politika patriotizma koje umalo da izmaknu kontroli.

U vozu - kojem su građani momentalno nedenuli nadimak „crkva na šinama" - ima dosta seksualne simbolike: u pitanju je falusni simbol koji penetrira na (u) Kosovo. Pa kako se simboličke zamene koriste samo u slučajevima disfunkcionalnosti, sam čin posezanja za zamenom otkriva suštinsku političku impotenciju naših elita: nezgodni prolećni predsednički izbori otklanjaju svaki trag sumnje (ako je sumnje uopšte bilo) oko pitanja zašto se baš sada zazivaju utvare prošlosti. Stoga snop svetlosti u isto vreme obasjava i temeljni politički neuspeh sadašnje političke elite: pobesnela privatizacija, izgradnja bogataškog kvarta u Beogradu, autoritarizacija i političkog i svakodnevnog života, ukidanje javnih stvari zarad privatnih - sve to zajedno kao deo projekta restauracije kapitalizma - stvorili su kritičnu masu nezadovoljnika a upravo se to pokušava nadomestiti gustom „patriotskom" izmaglicom. Ukratko: kad omane kapitalizam, nazovite patriotizam - podsećanje da je patriotizam poslednje izbeglište hulja valja dopuniti zapažanjem da je patriotizam prvo pribežište privatizacionih hulja.

Da je u pitanju opravdani strah govori i činjenica da Aleksandar Vučić ne bi bio prvi (daleko od toga!) novokonzervativac koji je izazvao rat da bi prekrio sopstvene katastrofalne politike: podsetimo samo na Margaret Tačer koja je ratovala oko dva omalena ostrva na drugoj strani planete da bi nadoknadila popularnost izgubljenu kataklizmičnim ekonomskim politikama.

Trgovinski bilans između dve vrste desnice - ekonomske i nacionalne - uglavnom zavisi od istorijskog konteksta i u uslovima kriza kapitala, transfer simboličkog kapitala ide od nacionalnih ka ekonomskim ne bi li se odbranila hijerarhijska struktura uzdrmana besom onih sa socijalnog dna. Proizvodnja nacionalnih tenzija je strukturno uvezana sa neispunjivim obećanjima kapitalizma pa odatle strukturno dolazi i globalni trend rekonzervativizacije. Rečju, desnica je uvek jedna te ista i ulogu leka-za-sve (koja je u ekonomskim politikama rezervisana za „privatizuj sve!") u nacionalnim politikama preuzima preporuka „ratuj sa svima". A u oba slučaja je u pitanju zazivanje utvare Karla Šmita za kojeg je sukob bio jedini relevantni odnos - eventualni mir, za Šmita je samo privremeno suspendovan sukob - jer ekonomska reinkarnacija Šmitovog beskrajnog sukoba danas je ekonomski mejnstrim - svi smo mi u beskrajnom konkurentskom odnosu i takmičenju. Stoga bi „crkva na šinama" mogla da posluži kao sigurni aparat za mapiranje političke geografije tranzicionih društava: spolja nacija, iznutra privatizacija.

Patriotsko kreveljenje, poslednje u nizu, bilo je sačinjeno od simulacije multikulturalizma, pravopisnog i pravoslavnog kiča, nekakvih stjuardesa,1 deseteračkih pesama tokom vožnje ali to je kreveljenje kompletirano tek pojavom čitave serije živopisnih likova sa još živopisnijim prošlostima. Pojavom, ličnom istorijom i simboličkim nabojem istakao se Miša Vacić - nekada osuđenik, danas direktorski savetnik.

Transformacija Vacića iz nacionalističkog kurjaka u naprednjačku pudlicu je možda prošla neprimetno ali njegova transformacija iz krvoloka u menadžera self-marketinga dobila je svoj medijski prostor. U vozu o kojem je reč, ovaj ekspert za kosovska pitanja je delio vizitkarte, rebrendirajući samoga sebe u centralni motiv i vlažni san trazicionih politika: patriotskog tehnokratu. No, uzimajući u obzir njegovu istoriju, pre će biti da je Vacićevo marširanje kroz voz zapravo suptilna pretnja na kratkom povodcu: spreman da jurne pusti li ga gazda ili se sam otrgne sa lanca.

No, ne pružajmo Vaciću više pažnje no što zaslužuje: u pitanju je samo deo jednog šireg fenomena i njegova je transformacija refleksija konačne normalizacije konzervativnih politika te pretvaranja ludaka nacije u ludake privatizacije. A njihov je original premijer Srbije koji je upravo od pljuvanja po sospstvenoj prošlosti načinio svoju političku budućnost. Ali takav će strateški pristup nužno završiti serijom nerešivih kontradikcija a usput će podsetiti da je nacionalizam uvek već ovlaš i loše našminkani kapitalizam.

Mada, vratimo se na voz, ne bi se trebalo nadati da će psi rata jurnuti u pravcu Kosova: pas je opasan samo u dvorištu i ceo se čopor podvijenih repova povukao iz voza već na sledećoj stanici, ostavivši putnike i radnike železnice da u priželjkivanom ratu budu prve žrtve, verno precrtavajući praksu svih desnih demagoga: kuvanje rata, zapržavanje čorbe i bežanje kad zakuvano počne da kipi. Nacrt početka ovog „rata", naime, neodoljivo podseća i na nacrt kojim počinju i gotovo svi ratovi u istoriji: elite počinju, radnici ginu, pa je bilo zanimljivije gledati kako elite mažu ratne boje a onda se promptno povlače u sigurnu pozadinu. Drugim rečima, namesto eventualnim pušakama u pravom bi se ratu oni radije bavili menadžmentom sukoba sa sigurne udaljenosti.

Pa kako je imao klasnu dimenziju, ovaj je „sukob" stvorio i prostore otpora a ovoga puta on je dobio oblik internet fenomena „Kad Krene Rat" koji najavljuje masovno dezertiranje pred licem nekog novog sukoba. Čak ni čitava armija režimskih botova nije uspela da maskira otvoreno nezadovoljstvo građana koji su - posle privatizacionih malverzacija, uništenja javnog sektora, otuđenja od političkog procesa - sada suočeni i sa jednim, makar i malo verovatnim, ratom. A ova internet senzacija bolje je od svake analize medijskog komentarijata mapirala elite koja su nastale i ekonomski natekle u ratovima i primitivnoj akumulaciji devedesetih - svi koji su zakačeni su na ovaj ili onaj način deo elite koja je izstrvinarila na leševima devedesetih. Poručili su oni toj „dubokoj državi", političkoj i ekonomskoj eliti (i Amadeus bendu) da slobodno krenu u rat koji kuvaju i da se, po mogućstvu, vrate na štitu a ne sa njim.

Ali tako nastaju revolucije, prvo se otkaže patriotska pa zatim i ekonomska vernost, evo raspitajte se kako se to desilo pre sto godina.

  1. Pozajmljenih iz kompanije Air Sebia? Ako jesu, bio bi to sjajan primer privatno-javnog partnerstva u simultanoj proizvodnji dva primarna proizvoda kapitalistizma: rata i luksuza. Prvi za siromašne, drugi za bogate, naravno. 
Autor: Stefan Aleksić
 
Izvor: masina.rs
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 7 Feb 2017 11:37:46 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam
UŽIČKA REPUBLIKA I ISTORIJSKI REVIZIONIZAM (2) – ČETNICI NA EVROPSKOM PUTU http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU.html U drugom i poslednjem delu teksta napisanog povodom nove postavke Narodnom muzeja u Užicu, donosimo vam hronološki pregled politike četničkog pokreta u prvim danima nacističke okupacije Srbije 1941. godine. Na temelju istorijskih dokumenata i objavljenih istraživanja objašnjavamo na koji su način Dražini četnici okrenuli leđa partizanskom pokretu, vršili zločine nad borcima za slobodu i na isti način kao i okupator doprineli padu Užičke republike. Poslednji deo teksta predstavlja pokušaj prikaza užičke izložbe unutar šireg evropskog revizionističkog konteksta kao i osvrt na tobožnje „antifašističke“ korene EU.

Tragom izdaje

Uprkos tome što su neke četničke jedinice uzele učešća u borbama, pukovnik Draža Mihailović bio je stava da još uvek nije vreme za ustanak. Ugovorena saradnja između četnika i partizana postojala je samo u pojedinim sektorima fronta. Računajući na to da će, poput četnika Pavla Đurišića u italijanskoj okupacionoj zoni, postići dogovor s nemačkim okupacionim snagama, Mihailović je odbijao da uspostavi kontinuiranu saradnju s partizanskim odredima kao i da sa snagama koje su mobilisane na Ravnoj Gori stupi u otvoreni sukob sa okupatorom. Paralelno s pregovorima koje vodi s partizanima on nastavlja kontakt s Milanom Aćimovićem, kao i predstavnicima Nedićeve vlade.[1]

Nakon neuspešnih pregovora između Tita i Mihailovića 19. septembra u Struganiku, usledio je još jedan sastanak u selu Brajići podno Ravne Gore, 27. oktobra, na kome je samo dogovoreno da se u odnosu između partizana i četnika zadrži status kvo, te da se ratni plen deli, kao i da partizani četničkoj komandi dostave izvesnu količinu novca i oružja.[2]

Izložba navodi kako je u vreme održavanja ovog sastanka na Ravnoj gori boravio delegat britanske vlade, Bil Hadson, u pratnji četničkog majora Zaharija Ostojića. Ovo prestavlja nedopustiv i krajnje dekontekstualizovan prikaz jednog od najvećih zločinaca na tlu Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Uz Pavla Đurišića, Ostojić je januara/februara 1943. godine bio jedan od predvodnika četničke ofanzive na području Sandžaka (pljevaljski, bjelopoljski i pribojski srez), koja se kasnije nastavila na području Čajniča i Foče. Tada je u kratkom razdoblju poklano oko četiri hiljade poimenično popisanih lica muslimanske veroispovesti, od kojih su jednu četvrtinu činila deca.

To što je Zaharije Ostojić, koji je uoči pokolja Mihailovića u depeši izvestio kako „sastavlja detaljan plan za uništenje turaka",[3] na užičkoj izložbi predstavljen kao pripadnik „jednog od oslobodilačkih pokreta" bez najsitnijeg spomena njegovih kasnijih akcija, predstavlja nastavak insistiranja savremene srpske istoriografije na prećutkivanju najvećeg četničkog zločina u toku čitavoga rata.

Dan nakon pregovora u Brajićima Dražini predstavnici Banislav Pantić i Nenad Mitrović sastali su se u Beogradu s oficirom Abvera, Jozefom Matlom, i preneli mu poruku pukovnika Mihailovića u kojoj se on stavlja na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji s Vermahtom.[4] U toku iste noći četnici ulaze u sve otvorenija neprijateljstva prema partizanima - zarobljavaju i ubijaju Milana Blagojevića, komandanta Šumadijskog odreda.

Ovakvi postupci, kao i povećana koncentracija četničkih jedinica na slobodnoj teritoriji, za Vrhovni štab bili su više nego dovoljna indicija da se sprema napad, pa su obavljene pripreme za odbranu Užica. Već 2. novembra, četnici pod komandom žandarmerijskog narednika Filipa Ajdačića masakrirali su devetoro komunista u Skakavcima kod Kosjerića. Jedan od direktnih počinitelja bio je i sam Ajdačić, a među žrtvama su se nalazile i dve učiteljice, predratne čklanice KPJ, Milena Kosovac i Jela Gmizović.

2
Izmasakrirani leševi Milene Kosovac i Jele Gmizović

Napad četničkih jedinica na oslobođene gradove pukovnik Mihailović uredno je najavio generalu Hinhoferu, komandantu 342. nemačke pešadijske divizije koja u tom trenutku vrši ofanzivu na oslobođenu teritoriju u Mačvi, u svom pismu on opravdava svoje učešće u napadu na gradove borbom protiv komunista, i traži da se od zapadne Srbije napravi „slobodna zona u kojoj četnici održavaju red"[5]

Oružane borbe počele su 31. oktobra na prilazima Užicu i zahvaljujući pojačanjima iz Čačanskog i Kopaoničkog odreda četnici su odbijeni. Narednih dana, četnici Draže Mihailovića u sadejstvu sa četnicima Koste Pećanca napadaju Ivanjicu i zauzimaju Gornji Milanovac, gde su zarobili 135 partizana i partizanki iz bolnice.[6]

Dok partizani pokušavaju da osiguraju front na jugo-istoku i isteruju četnike iz Požege 3. i Čačka 4. novembra, na Užice kreće novi napad sa severa, pod vođstvom kapetana Račića, koji u selu Karanu zarobljava 115 partizana. Uprkos velikim gubicima Narodnooslobodilački pokret uspeo je da odoli četničkoj ofanzivi i odbije njihove snage ka Ravnoj gori, tako osiguravši samostalnu kontrolu slobodne teritorije.

Procenjuje se da su četnici Draže Mihailovića u periodu od 1. do 9. novembra zarobili 365 partizana i simpatizera partizanskog pokreta. U toku sukoba dovlačili su ih na Ravnu goru, odakle su ih 13. novembra prebacili u selo Slovac, gde su predati Vermahtu. Od 365 zarobljenika, njih najmanje 261 streljano je u Valjevu 27. novembra, neki su streljani naknadno, a ostali su deportovani u logore; jedan manji deo je pušten. [7]

S obzirom na to da se predaja zarobljenika dogodila u isto vreme kada i sastanak Draže Mihailovića s predstavnicima Vermahta, očigledno je ovim činom pukovnik Mihailović pokušao da se prikaže kao veran i pouzdan saradnik u borbi protiv komunizma. 
Draža Mihailović očekivao je da će od okupatorskih snaga dobiti neophodnu podršku da njegova vojna organizacija opstane i da kroz borbu s partizanskim pokretom ojača svoje pozicije.

Uprkos svim ustupcima koje su činili, nemačke okupacione snage nisu imale dovoljno poverenja u Mihailovića, kao predstavnika vlade u Londonu, stoga podrška izostaje i nemačke snage nastoje da razoružaju četnike koji nisu lojalni kvinsliškoj vladi. Iz tog razloga mnoge jedinice prethodno pod komandom Draže Mihailovića legalizuju se i prelaze pod komandu Koste Pećanca.

Četnici antifašisti u antifašističkoj Evropi

Kako Radanović sumira, četnički pokret ne može biti antifašistički zbog toga što u njihovim dokumentima nigde ne postoji termin antifašizam, ali i zbog toga što oni koji su vojno sarađivali s fašistima i od njih dobijali pomoć za borbu protiv antifašista jednostavno ne mogu biti smatrani antifašistima. Neki delovi četničkog pokreta, posebno u periodu od kraja avgusta do početka novembra 1941. godine, mogu se smatrati antiokupatorskim, ali to ne opravdava pridavanje epiteta „antifašistički" celom pokretu, a koji pripadnici pokreta ni sami sebi nisu davali.[8]

Autori nove muzejske postavke u Užicu izbegli su ovu zamku korišćenjem neutralnog pojma „dva oružana pokreta otpora", ali je to ne čini manje problematičnom. Pored depolitizacije pomenute u prvom delu teksta, jedan od centralnih problema interpretacije četničkog pokreta u muzeju je i veoma uska kontekstualizacija.

Naime, dok izložba detaljno uvodi posetioce u širi predratni kontekst i početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, ona se naglo završava slomom Užičke republike, ne nudeći ni neki kratak pregled ostatka rata i njegovog kraja. Na taj način izostavljene su sve aktivnosti četničkog pokreta nakon novembra 1941. godine koje bi jasno pokazale da je period Užičke republike u širem kontekstu četničkog pokreta ipak marginalan.

Antifašizam je pojam koji se direktno vezuje za komunističku ideološku i političku tradiciju. Već 1924. godine Komunistička partija Nemačke osniva Savez boraca crvenog fronta (der Rote Frontkampferbund), iste godine KPJ donosi Rezoluciju o antifašističkoj propagandi, a 1926. Antonio Gramši govori o stvaranju „Jedinstvenog fronta antifašističke i antikapitalističke borbe". Nakon dolaska fašista na vlast, komunističke partije sve se intenzivnije bave razradom strategije antifašističke borbe. Tako 1934. godine Četvrta zemaljska konferencija KPJ zaključuje da treba raditi na stvaranju jakog antifašističkog fronta, a i Kominterna se kao krovno političko telo međunarodnog komunističkog pokreta ovim pitanjem bavila na svom Sedmom kongresu 1935. godine.

Depolitizacija antifašizma kroz njegovu dekomunizaciju ne ograničava se samo na tvrdnju da je četnički pokret bio antifašistički, nego ima i šire implikacije, jer brisanje komunizma iz antifašizma dominira diskursima o Drugom svetskom ratu širom Evrope već od posleratnog perioda. Kako se u Srbiji članstvo u Evropskoj uniji generalno posmatra kao svetlo na kraju tunela koje bi okončalo tranziciju i konsolidaciju neoliberalnog kapitalizma, rehabilitacija četničkog pokreta retorički se uklapa u evrointegracijski diskurs kroz argument o antifašističkim korenima Evropske unije.

Tako je u toku procesa rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića, a i nakon njega, Vuk Drašković insistirao na prozapadnoj orijentaciji Mihailovića i njegove vojske. Verovatno najapsurdniji primer ove vrste argumentacije (iako ne jedini) jeste inicijativa da se Draži Mihailoviću podigne spomenik u Briselu, koju je u januaru 2016. godine pokrenuo predsednik Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta i poslanik Srpskog pokreta obnove, Aleksandar Čotrić, obrazloživši da se Mihailović „borio za Evropsku uniju i pre same EU", kao i da je bio komandant prve antifašističke gerile, a to su vrednosti na kojima je stvorena EU.[9] Ovakva argumentacija bila je generalno prisutna u javnim istupanjima zagovornika rehabilitacije Mihailovića.

Paradoksalno, narativ o Evropskoj uniji i njenim antifašističkim korenima u kontekstu rehabilitacije četničkog pokreta koristili su i protivnici rehabilitacije uglavnom liberalne ili levoliberalne provinijencije, kao i predstavnici nekoliko političkih stranaka. Osnovni argument ove vrste svodi se na shvatanje rehabilitacije i prevrednovanja četnika kao relativizacije antifašizma koja bi mogla da ugrozi ulazak Srbije u Evropsku uniju upravo zbog njenog počivanja na antifašističkim vrednostima i pobedi nad fašizmom.[10]

Institucije Evropske unije ne samo da nisu reagovale na rehabilitaciju ili izjednačavanje četničkog pokreta s partizanskim, nego čak podržavaju procese rehabilitacije i restitucije. Imeđu ostalog, u 19. članu rezolucije Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Srbije, usvojene u martu 2012. godine (kada se u Srbiji očekivala rehabilitacija Mihailovića na jednom od narednih ročišta), srpskim vlastima se savetuje da započnu i garantuju rehabilitaciju i finansijsku kompenzaciju žrtvama progonjenim iz političkih, etničkih ili religijskih razloga.[11]

Rehabilitacija, restitucija privatnog vlasništva i istraživanje masakra 1944. i 1945. godine spominju se u nekoliko članova dokumenta bez ijedne napomene o njihovoj zloupotrebi. U dokumentu je vidljiva šira tendencija da je interes Evropske unije prvenstveno privatizacija društvenog kapitala i učvršćivanje kapitalističkog društva u cilju stvaranja „bezbednog i predvidljivog poslovnog okruženja".[12]

Čak i jedan od eksponata užičke izložbe ruši narativ o tobožnjoj inherentnosti između antifašizma i „Evrope" kao politički nedefinisanog simboličkog koncepta najčešće korištenog od strane domaće liberalno-nacionalističke javnosti. Radi se, naime, o plakatu štampanom od strane Nedićeve vlade naslovljenog s „vešću" o padu Moskve. Pripadnici Srpske državne straže isticali su ovaj plakat po Užicu nakon njegovog pada kako bi dodatdno demoralisali stanovništvo. U njegovom centralnom delu istaknut je tekst:

„Moskva je pala, srce komunizma je iščupano. Smrtni udarac ovom bolesniku dat je za sva vremena, a Evropa ujedinjena, Evropa koja nosi visoko barjak na kojem će biti ispisane reči, i to reči koje će povući sa sobom i dela: Svakome hleba, svakome rada; koliki rad, tolika plata. [...] Sovjetski vlastodršci dvadeset godina zatvorili su svoje granice oku stranca. Strahovali su da nova ruska pokolenja ne vide da su u najkapitalističkijim zemljama plate i standard radnika deset puta više..."

Gotovo je nemoguće zamisliti slikovitiji doprinos tezi mnogih savremenih marksista prema kojoj je slika o Evropskoj uniji kao tvorevini utemeljenoj na „antifašizmu i demokratiji" zapravo neodrživa, te kako je koncept „ujedinjene Evrope" već jednom bio u službi istorijskog fašizma, pa stoga ne treba čuditi što se njime i danas služe snage ekstremne desnice. Proevropski plakat iz štamparije Nedićevih zločinaca najbolji je dokaz tome da nikakve „evropske vrednosti" ne mogu zameniti princip socijalne pravde i jednakosti, princip kojim su se rukovodili jugoslovenski komunisti kada su stvarali prvu slobodnu teritoriju u nacifašizmom pregaženoj Evropi.

3u
Plakat Nedićeve vlade - prokapitalistička propaganda fašističke vlasti

Zaključak

Nova muzejska postavka o Užičkoj republici koja polazi od neoliberalnog narativa o „prevaziđenosti ideologije" mora se sagledati u kontekstu zvanične politike sećanja na Drugi svetski rat, koja je na snazi u Srbiji od 2000. godine, a koja je bila najintenzivnija tokom vladavine Demokratske stranke do 2012. godine.

Hegemoni diskurs o četničkom pokretu sadrži dve dominantne perspektive i revizionističke načine argumentacije. Prvu predstavlja narativ o nacionalnom pomirenju kroz izjednačavanje partizanskog i četničkog pokreta. Ovaj narativ ozvaničen je 2004. godine usvajanjem izmena Zakona o pravima boraca kojima su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta dobili status „boraca Narodnooslobodilačkog rata", a dalje je konstantno perpetuiran u udžbenicima istorije i javnim diskursima.[13]

Ovo izjednačavanje ide rame uz rame s potpunom depolitizacijom oba pokreta i njihovih sukoba, ali i s nacionalizacijom Narodnooslobodilačkog rata pod parolom „Srbi su antifašisti".[14] Kao što je već pomenuto, to je vrlo očigledno i u postavci Narodnog muzeja Užica, u kojoj se ideološke dimenzije vide samo iz izloženih dokumenata. Iako se partizanski pokret ne kriminalizuje i ne postoji fokus na komunističke zločine, što bi se moglo očekivati od izložbe koju su podržale državne institucije Srbije, emancipatorske i revolucionarne političke ideje i prakse Užičke republike i Narodnooslobodilačke borbe skoro su nevidljive.

S druge strane, iza prividnog postideološkog stanovišta najčešće se krije antitotalitarizam koji ne podrazumeva samo izjednačavanje fašizma i komunizma, već se u postsocijalističkim zemljama shvata prvenstveno kao osuda komunizma. Antitotalitarno stanovište s antikomunizmom u svojoj osnovi postalo je ključni okvir zvanične politike sećanja u Srbiji od 2000. godine za koji je karakteristično posmatranje celog Drugog svetskog rata i Jugoslavije kroz prizmu „zločina oslobodilaca".

Kada se rat posmatra kroz tu prizmu poraženi postaju žrtve, pa se pripadnici snaga kolaboracije interpretiraju kao žrtve komunističkog nasilja bez obzira na njihovu odgovornost za kolaboraciju i zločine. Reevaluacija kolaboracionističkih pokreta za cilj ima zamenu vrednosnih pozicija: antifašizam treba da bude odbačen kao borba za moć i komunistički zločin, a kolaboracija se društveno prihvata kao odbrana nacije i potpuno legitimna borba protiv komunizma.[15]

Antitotalitarno sagledavanje Drugog svetskog rata ne depolitizuje Narodnooslobodilačku borbu, već se, naprotiv, njena potpuno legitimna revolucionarna dimenzija koristi kao glavni argument za delegitimaciju i demonizaciju partizanskog pokreta.[16] U revizionističkoj interpretaciji partizanskog pokreta kao zločinačkog, borba protiv okupatora i značaj oslobođenja zemlje predstavljaju se kao sekundarna svrha pokreta koji se redukuje na to da mu je glavni cilj bilo nasilno uspostavljanje komunističke vlasti i teror nad neistomišljenicima.

Iako proponenti revizionističkih teza konstantno insistiraju na tome (na isti način kako je i nova postavka o Užičkoj republici predstavljena), u pitanju nije novi kritički istoriografski osvrt na Drugi svetski rat „bez ideološke ostrašćenosti", već osvrt koji počiva na antitotalitarnoj ideologiji antikomunizma koja služi uspostavljanju ideološke prevlasti kapitalističkog društva. On svoj ideološki okvir maskira u narativ o potrebi suočavanja s totalitarnom - komunističkom prošlošću.

U tom smislu, četnički pokret sa Dragoljubom Mihailovićem kao centralnom ličnošću konstruisan je istovremeno i kao nacionalni antifašistički pokret i kao kolektivna žrtva revolucionarnog terora. Kao pokret koji se borio ne samo protiv okupatora nego i protiv komunističke Narodnooslobodilačke vojske, on se savršeno uklapa u antitotalitarni diskurs u Srbiji, ali odgovara i politici sećanja Evropske unije koja se na takvom diskursu zasniva.

Borivši se protiv oba totalitarizma i postavši žrtva jednog, četnički pokret se predstavlja kao pozitivan, kao onaj koji se borio za nacionalne interese i očuvanje društvenog i političkog poretka na koji se današnje političke elite ugledaju i zbog toga njegovo prevrednovanje i jeste jedan od najistaknutijih predmeta politike sećanja. Istovremeno, njegova višedecenijska konstrukcija kao antifašističkog pokreta omogućava srbijanskoj državi pogodnu antifašističku prošlost koja nije vezana za komunizam.

 


 

[1] Nikola Milovanović, Draža Mihailović (poglavlje: Ravna gora postaje stožer velikosrpske buržoazije)

[2] Isto (poglavlje: Mihailovićeva izdajnička taktita na pregovorima u Brajićima)

[3] Milan Radanović, Kazna i zločin (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015.) 81. - 91.

[4] Zbornik NOR-a, tom XIV/1 , 857.

[5] Zbornik NOR-a, XIV/1, 861.

[6] Zbornik NOR-a, XIV/1, 376.

[7] Milan Radanović, Kazna i Zločin, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2015, s. 58.

[8] Preuzeto iz izlaganja Milana Radanovića održanog u CZKD-u povodom razgovora o njegovoj knjizi „Kazna i zločin"

[9] http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1961728-evropa-ceni-cica-drazu-srpski-djeneral-dobija-spomenik-u-srcu-evropske-unije

[10] Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS Branko Todorović izjavio je da je „rehabilitacija četničkog vođe je civilizacijska sramota i šamar evropskoj Srbiji." Slično, Sonja Biserko upozorila je na nacionalizaciju antifašizma, čime se Srbija odriče vrednosnih temelja na kojima se zasniva čitava Evropa.

[11] http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?type=MOTION&reference=B7-2012-0188&language=EN

[12] Isto, član 11.

[13] Zakon o pravima boraca,vojnih invalida i njihovih porodica, Službeni glasnik Republike Srbije, 137/2004.

[14] Odgovor Aleksandra Vučića na pitanje o izjednačavanju dva pokreta: http://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-slavimo-dan-pobede-jake-pobednicke-srbije/h9r6sxl

[15] Olivera Milosavljević, „Geschichtsrevisionismus und der Zweite Weltkrieg" [Istorijski revizionizam i Drugi svetski rat], u: Mythos Partizan: (Dis)Kontinuitäten der jugoslawischen Linken [Partizanski mit: (Dis)kontinuiteti jugoslovenske levice], eds. Đorđe Tomić et al, Unrast Verlag, Münster, 2013, 226-227.

[16] Videti: Krunoslav Stojaković, „NOB u raljama historijskog revizionizma", u: Milan Radanović, Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2014, 9-33.

Autori: Igor Brajić, Bartul Čović, Jelena Đureinović 

Izvor: marks21.info

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 13 Jan 2017 12:25:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU
Razgovor o knjizi Drug War Capitalism sa autorkom Dawn Paley http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6160/Razgovor+o+knjizi+Drug+War+Capitalism+sa+autorkom+Dawn+Paley.html Društveni centar Oktobar vas poziva na razgovor sa Don Pejli povodom njene knjige "Drug War Capitalism". Razgovor će se voditi na engleskom jeziku.

"Iako su pljačka, profit i otimačina bili glavna potpora rata još od pretkolonijalnih vremena, danas se slabo stavlja akcenat na ulogu finansija i ekonomije u 'ratovima protiv droge' - uprkos činjenici da oni pospešuju profit američkih banki i pune zatvore siromašnima. Oni finansiraju političke kampanje, doprinose porastu trgovine oružjem i funkcionišu kao dugoročna terapija za nedaće kapitalizma, otvarajući nov prostor privatizaciji i direktnim stranim investicijama.

Kombinujući izveštaje sa terena sa opsežnim istraživanjem, Don Pejli prevazilazi uobičajene horor priče i novinarski voajerizam i histeriju, zarad praćenja niti priče o ratovima protiv droge na tlu cele Latinske Amerike, koja vodi sve do konferencijskih sala i političkih kancelarija SAD. Ova knjiga bez presedana beleži kako se teror naveliko koristi protiv stanovništva gradova i ruralnih područja, stvarajući paniku i omogućavajući političke promene u korist međunarodnog privatnog sektora, posebno ekstraktivnih industrija poput naftne industrije i rudarstva. To je ono što se zapravo dešava. Ovo je kapitalizam rata protiv droge."

(Siže preuzet sa sajta izdavača knjige, AK Press)


Don Pejli (Dawn Paley) je frilens novinarka koja više od deset godina izveštava iz Južne Amerike, Centralne Amerike i Meksika. Njeni tekstovi objavljivani su, između ostalog, u The Nation, The Guardian, Vancouver Sun, Globe and Mail, Ms. Magazine, the Tyee, Georgia Straight i NACLA.

Moderira: Andrej Grubačić

Promocija je zakazana za 12. januar u zadruzi Oktobar (Strahinjica Bana 33/21) sa početkom od 19h

Izvor: facebook

Sve informacije možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 11 Jan 2017 16:49:39 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6160/Razgovor+o+knjizi+Drug+War+Capitalism+sa+autorkom+Dawn+Paley
Prošlost svu kriminalizirajmo za svagda http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6155/Pro%C5%A1lost+svu+kriminalizirajmo+za+svagda.html Političke, socijalne i ekonomske promjene 1990-ih godina u većini su istočnoeuropskih zemalja uključivale i obračun s nedavnom poviješću. Uvijek kontradiktorni i nespretni, pokušaji kriminalizacije socijalizma možda su i najbolja ilustracija nesposobnosti novih režima da ponude vlastiti uvjerljivi ideološki narativ. Ne čudi stoga što se kampanje revizije povijesti intenziviraju paralelno s rastućim razočaranjem u tranziciju.

Sudeći prema broju događanja, projekata, političkih stranaka i inicijativa civilnog društva usmjerenih protiv bugarske socijalističke prošlosti čini se kako, što se više udaljavamo od 1989. godine, tako raste urgentnost "dekomunizacije". Različiti segmenti vladajuće elite u Bugarskoj periodično i s obnovljenim entuzijazmom poduzimaju napore kako bi oslobodili Bugarsku tragova komunizma. Grad Varna tako je nedavno učinio odlučan korak prema prevladavanju nepotpune destaljinizacije grada (koji se od 1949. do 1956. godine zvao "Staljin") svečanim oduzimanjem statusa počasnog građanina sovjetskom vođi umrlom prije šezdeset godina.

Manje zabavan primjer bilo je donošenje amandmana u studenome ove godine na zakon koji osuđuje "kriminalnu prirodu komunizma". Zakon je izvorno predložio Georgi Panev, član jedne od manjih liberalnih stranaka, a u parlamentu je izglasan 26. travnja 2000. godine. Radilo se o dokumentu koji se sastojao od svega četiri članka te je imao isključivo deklarativan učinak, odnosno iz njegove implementacije nisu slijedile nikakve konkretne posljedice. U vremenu kada je donesen, ovaj zakon je bio predmet kritika zbog svoje nedovoljne radikalnosti, izostanka obavezne lustracije itd. Na trenutak se suzdržimo od ismijavanja evidentnoj apsurdnosti zakona i promotrimo njegov sadržaj.

Članak prvi tvrdi da su: "Vođe Komunističke partije Bugarske odgovorni za (1) namjerno i plansko uništavanje tradicionalnih vrijednosti europske civilizacije". Stavak sedam istog članka Partiju smatra odgovornom za "uništavanje moralnih vrijednosti naroda". Drugim riječima, radi se o figuri zle Partije koja radi protiv naroda, a smatra se odgovornom i za "sustavno uništavanje prirode" (stavak 10). Članak treći tvrdi da su komunistički režim i Komunistička partija "kriminalni". Članak četiri rehabilitira borbu "svih" koji su se ikada borili protiv komunizma kao "pravednu, moralno opravdanu i hvalevrijednu" (što očito uključuje i fašiste).

Velika čistka javnog prostora

Poseban predmet pažnje zakona su "komunističke elite". Štoviše, elita je prikazana kao izvor neopravdanog nasilja (odnosno "terora") usmjerenog protiv "naroda". Npr. članak drugi tvrdi da je "režim [...] oduzeo narodu bilo kakvu mogućnost slobodnog izražavanja..." i "potlaćivao velike grupe stanovništva". Ukratko, Zakon je usmjeren eksplicitno protiv vodstva Komunističke partije: riječ "Partija" pojavljuje se šest puta, "vodstvo" dva puta, "režim" četiri puta, a svako spominjanje "naroda" povezano je s pojmovima "žrtve", osim u članku četvrtom gdje su pomilovani svi koji su se borili protiv komunizma i koje je zbog toga režim kaznio ili pogubio.

intervjuu objavljenom 30. ožujka 2000. autor zakona Panev na pitanje "Ima li vaš prijedlog ikakvu praktičnu vrijednost?" odgovorio je: "Ogromnu, budući da nam je za egzistenciju potrebno više od kruha. Ako pratimo povijest čovječanstva, vidjet ćemo da su i u trenucima velike patnje nacije ipak iskusile moralni napredak [...] ako materijalna djela imaju vidljive rezultate, to je zbog toga što iza njih stoji moralni poticaj, odnosno motivacija. A gdje postoji nepravda, tamo nema motivacije. Zbog toga sam uvjeren da za većinu našeg naroda, a samo 30% Bugara je izravno ili neizravno povezano s Komunističkom partijom, ovaj zakon predstavlja čin ponovnog uvođenja pravde."

Nedavno izglasani amandman na ovaj zakon sada nameće i materijalne, a ne samo simboličke, posljedice. Nacrt amandmana predložili su zastupnik tada vladajuće stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) Metodi Andrejev i tri zastupnika liberalnog Reformskog bloka: Petar Slavov, Vili Lilkov i Martin Dimitrov. Usmjeren je primarno protiv komunističkih simbola. No ti se simboli mogu naći posvuda u bugarskim selima i gradovima. Oni koji ne uklone sporni simbol sa svoga posjeda, ili građani uhvaćeni kako npr. nose majicu s likom Che Guevare, mogu platiti 100 eura kazne, odnosno 1000 eura ako se radi o pravnim osobama. Time se otvara prostor za uklanjanje spomenika iz javnog prostora i njihovo preseljenje u muzeje. Oni simboli koji su preveliki da bi ih se premjestilo u muzeje (poput stambenih blokova) trebali bi biti "ukrašeni" pločom koja objašnjava da se radi o simbolima "kriminalnog režima".

Od "narodnog neprijatelja" do naroda kao neprijatelja

Uz kazne za simbole, amandman propisuje obavezno poučavanje o "komunističkim zločinima" u školama. Naravno, socijalistički period je već pokriven školskim udžbenicima, ali to ne sprječava obrazovne aktiviste da zahtijevaju daljnje izmjene kurikuluma. Napad na simbole i intervencija u školski program čine amandman ne samo praktičnom dopunom čisto simboličke prirode originalnog zakona, već se njime čini pomak u shvaćanju izvora i nositelja odgovornosti za komunizam. Ako je stara verzija zakona dodjeljivala simboličku odgovornost za zločine komunizma vodstvu Partije, novi materijalno kažnjava širu bugarsku populaciju.

Budući da je interpretacija "simbola" koja se nudi izuzetno široka (zgrade, spomenici...), pod ovu definiciju spadaju i ogromni stambeni blokovi iz socijalističke ere u kojima i dalje živi većina bugarskog urbanog stanovništva. Da ne spominjemo majice s likom Che Guevare za koje je vjerojatnije da će ih nositi "obični građani" nego bivši članovi komunističkog rukovodstva. Slično tome, miješanje u školski program imat će potencijalno trajni utjecaj na tisuće đaka. Ukratko, ako je na početku komunizam bio povezan s "elitom" (i to "ne više od 30% populacije", kao što je izjavio Panev), danas su "totalitarne mase" u srcu stalno eskalirajućeg liberalnog projekta pročišćavanja države od "metastaza komunizma".

Što može objasniti ovu promjenu? Možda financijska kriza, smatraju istraživači Istočne Europe poput Kristen Ghodsee koja povezuje dokumente kao što je "Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu" s početkom financijske krize 2008. godine. Zapravo, ekonomske i financijske krize tipičan su kontekst u kojem se antikomunizam intenzivira i cvjeta. Ali ne možemo objasniti erupcije ogorčenog antikomunizma samo oscilacijama u globalnoj političkoj ekonomiji. Važna je i lokalna povijest. Posvetimo se stoga Bugarskoj u kratkoj povijesnoj digresiji.

Spasitelji su nam Car i Bog

Iako su na prvim višestranačkim izborima pobijedili "reformirani komunisti", odnosno Bugarska socijalistička stranka (BSP), tranzicija prema "liberalnoj demokraciji" zapravo je uživala veliku podršku u javnosti. Izlaznost na prve izbore bila je dva puta veća od današnje što pokazuje entuzijazam za izborni proces koji danas više ne postoji. Masovni prosvjedi u Sofiji 1997. godine, koji su kulminirali opsadom parlamenta, s vlasti su otjerali BSP, a prijevremene izbore osvojila je antikomunistička opozicija na platformi koja je obećavala tržišna rješenja za podivljalu ekonomsku krizu i krizu hiperinflacije te brzu integraciju s Europom.

Euroatlantski liberalni konsenzus izdržao je do 2005. godine, iako je 2001. zamijenjen njegov glavni predstavnik, kada se bivši bugarski car Simeon Sakskoburggotski vratio se iz egzila i neočekivano sa svojom strankom pobijedio na izborima. Prve pukotine u konsenzusu pojavile su se 2005. godine sa šokantnim izbornim uspjehom ekstremno desne "euroskeptične" stranke ATAKA.1 Ona je s vremenom evoluirala u prorusku stranku, posebno nakon geopolitičkih sukoba 2013. godine koji su dosegli vrhunac aneksijom Krima. Rasprave intelektualaca o "opasnostima populizma", koje su se već održavale nakon neočekivane pobjede bivšeg cara,2 intenzivirale su se nakon 2005. godine. Liberali su pronašli novog zastrašujućeg neprijatelja: "populizam".

U prvim godinama 21. stoljeća razočaranje intelektualne klase time kako se tranzicija odvijala pronašlo je oduška u sanjarenjima o "totalitarnim masama" i njihovoj "atavističkom balkanskom nesvjesnom". Ovo su citati iz poznatog članka profesora Aleksandera Kioseva koji se bavi propadanjem javne sfere nakon 1989. godine za koju su postojale velike nade nakon pada socijalizma, ali koja je navodno postala plijenom psihopatologija bugarskog naroda.

Kadrovi odlučuju sve

Ovo je dio većeg problema s kojim se suočavaju bugarski antikomunistički intelektualci i aktivisti: formalno, Bugarska je liberalna demokracija s glatkim prijenosom vlasti nakon izbora, suprotstavljenim strankama, diobom vlasti, zakonski zajamčenim privatnim vlasništvom itd. Kada to ne bi bila, ne bi mogla biti ni članicom Europske unije. Ipak, iako je Bugarska parlamentarna demokracija, desne stranke nisu uvijek zadovoljne s rezultatom. Jedini način na koji netko može zadržati svoju vjeru u liberalnu demokraciju, ali istodobno biti bijesan na njene učinke, jest da proziva skrivene deficite.

Drugim riječima, nedostaci liberalnog kapitalističkog sustava eksternaliziraju se i projiciraju u mitski "balkanski mentalitet" koji je dom "metastazama komunizma" i time kriv za subvertiranje bugarskog "povratka Europi". Nitko nije sažeo "problem" bolje od donedavnog premijera Bojka Borisova koji je 2009. godine na susretu s Bugarima koji žive u Chicagu izjavio kako "u Bugarskoj imamo loš ljudski materijal". "Što je trenutno temelj stanovništva? Milijun Roma, 700-800 tisuća Turaka, dva i pol milijuna umirovljenika. [odnosno "neproduktivno" stanovništvo]. Glupi umirovljenici motivirani su samo svojom nostalgijom [za socijalizmom]. I onda imamo vas [odnosi se na Bugare na Zapadu], koji ste pobjegli. Materijal koji izlazi na izbore i iz kojeg možemo birati kadrove nije jako bogat."

Pojam "metastaza komunizma" u širokoj je cirkulaciji i prati većinu napora antikomunistički nastrojenih intelektualaca da usade "pravilno sjećanje" na komunizam bugarskom stanovništvu, kojega se, nakon ulaska u Europsku uniju, često optužuje da uopće nema sjećanja. Na primjer, zaklada Konrad Adenauer 2013. je godine sponzorirala konferenciju na kojoj su povjesničari i sociolozi obznanili "zabrinjavajuće" rezultate istraživanja prema kojemu 60% mladih Bugara ne zna što znače pojmovi poput "gulaga" ili "željezne zavjese", dok 14% misli da je socijalizam bio demokratski režim.

Nevolje s inžinjeringom duša

Aktivisti su prokazali obrazovni sustav kao glavnog krivca za ovu neprihvatljivu situaciju, ali i nedostatak javnih muzeja posvećenih "komunističkoj umjetnosti" ili mjesta sjećanja poput "Memento parka" ili "Kuće terora" (Terror Háza) u Budimpešti. Privatni sektor u međuvremenu nije oklijevao okupirati ovu nišu, s think-tankovima poput "Instituta Hannah Arendt" ili izdavačkih kuća poput "Instituta za istraživanje recentne prošlosti" koji regularno "štancaju" znanstvene kao i propagandne publikacije o socijalističkom periodu, ili pak privatnih internetskih stranica koje služe kao lažni arhivi tajnih službi.

Moralna panika koju su uzrokovali rezultati istraživanja dovela je do daljnje intenzifikacije napora intelektualne klase za "dekomunizaciju". Jedna od najutjecajnijih aktivistkinja i najplodnijih komentatorica na temu "nedostatka sjećanja" je profesorica Evelina Kelbačeva koja predaje povijest na Američkom institutu u Bugarskoj. Manje je poznata po svojem akademskom (o kojem jedva da postoje dokazi), a više po političkom radu i bezbrojnim intervjuima u kojima proziva bugarsku naciju zbog toga što "nema sjećanja" o komunizmu i zbog toga se navodno ne može oduprijeti zamci "socijalističke nostalgije". Između ostalog, inicirala je peticiju 2013. godine koju je podržalo više od 2000 "potpisnika iz civilnog društva" a kasnije ju je potpisao i bugarski predsjednik na odlasku Rosen Plevnelijev.

Tijekom cijelog svog mandata (2012.-2016.), predsjednik je aktivno sudjelovao u sličnim aktivnostima. Na primjer, predsjedao je inicijativom "25 godina slobodne Bugarske" koja se sastojala od izložbi, predavanja i javnih rasprava. Još je jedna peticija za uvođenje "dubinskog" znanja o komunizmu u škole pokrenuta 2016. godine, ovog puta od Metodija Andrejeva, parlamentarnog zastupnika GERB-a. Kao što je spomenuto, Andrejev je i koautor posljednjeg amandmana na zakon koji zabranjuje "simbole komunizma".

Sve ima na Internetu...

Zastupnika Andrejeva jedan je sportski novinar nedavno upitao hoće li poznati sportski klub CSKA biti kažnjen jer njegov logo sadrži petokraku zvijezdu, na što je Andrejev odgovorio: "Ne! Ne vidim nikakvu vezu između te zvijezde i komunističkog pentagrama. Kada je Rusija stvorila komunističku državu, vlasti su je htjele povezati s nekim simbolom. Birali su između dvaju simbola: petokrake zvijezde i svastike. Oba su pradavni simboli. Zvijezda je izabrana na inzistiranje Trockog i Rothschilda koji je financirao komunističku revoluciju. Zvijezda simbolizira petoricu Rothschildovih sinova. Zbog toga nema ništa zajedničkog sa zvijezdom CSKA-a. Ove su činjenice dostupne na internetu. Dopustimo mladima da ih pročitaju."

Parlamentarni zastupnik koji otvoreno zagovara tipično nacističko poimanje komunizma kao "židovsko-boljševičke" urote, i potiče sve da "provjere činjenice" na Internetu, odlučan je u namjeri reformiranja školskog sustava kako bi uveo "dubinsko" poznavanje komunizma. Možemo pretpostaviti da dubina tog znanja otprilike odgovara njegovoj vlastitoj "erudiciji" o Oktobarskoj revoluciji. Andrejev je inače podržao i zakonske pokušaje da se bugarsko sudstvo pročisti od "utjecaja masonskih grupa".

Riječ "totalitarizam" obično se koristi za opisivanje takozvanih "dvojnih zala" komunizma i nacizma ali obje spomenute peticije očito operiraju ograničenim razumijevanjem "totalitarizma", u kojemu je jedina konotacija komunizam, bez ikakvog paralelnog poziva za produbljivanjem znanja učenika o nacizmu/fašizmu. Da ne spominjemo da ove liberalne intelektualne elite nikada nisu inicirale nikakvu posebnu peticiju kojom bi se tražilo poučavanje učenika dubljem znanju o fašizmu od onoga što već postoji u udžbenicima.

Novi bauci komunizma

Opis ove situacije ne bi bio potpun bez nekoliko riječi o protivnicima ovih zakonodavnih pokušaja. Ta opozicija uglavnom dolazi iz akademskih krugova koji se bore protiv pretvaranja različitih sjećanja i iskustava socijalizma u nedemokratsku propagandnu kategoriju "nesjećanja" s jedne strane, te za slobodu od političkog miješanja u autonomiju sveučilišta i neovisno istraživanje. Ipak, nisu svi akademski radnici uvijek nepristrani, ne samo zato što neki od njih potpisuju/priređuju navedene peticije, poput profesorice Kelbečeve, nego i zato što je njihovo nezadovoljstvo političkim miješanjem izraženo selektivno, slično sporovima oko poučavanja osmanske povijesti.

Javljaju se i inteligentna razmišljanja koja izražavaju bojazan da zakon u krajnjoj instanci nameće kraj nečega što bi trebala biti "beskrajna" i slobodna javna rasprava o povijesti socijalističkog režima. Na primjer, povjesničarka Eliza Stanojeva jedna je od rijetkih liberalnih komentatora koja pitanju pristupa iz perspektive "slobodnih debata" i u detalje navodi praktične apsurde do kojih bi sigurno dovela implementacija zakona, kao što je kažnjavanje autora i istraživača, poput nje, zbog izdavanja knjiga koje sadrže "komunističke simbole".

Ona također upozorava na opasnosti rehabilitacije fašizma i moguće posljedice po stručnjake dajući primjere iz Poljske gdje su slični pokušaji države da zakonski utječe na sjećanje doveli do progona povjesničara poput Jana Grossa zbog propitkivanja dogme o poljskoj "nedužnosti" u Holokaustu. Ukazuje i na neke zgodne omaške od strane zakonodavaca: na primjer, dok su u zakonu iz 2000. zločini komunizma ilustrirani spominjanjem "narodnih sudova" koji su sudili kolaboracionistima iz vremena Drugog svjetskog rata kao i radnih logora za političke zatvorenike, ne spominje se tzv. "Proces preporoda", odnosno kampanja etničkog čišćenja bugarskih Turaka 1980-ih godina.

Dvadeset i sedam godina nakon 1989. čini se da su politike "dekomunizacije" postale još tvrđe, i time kontraproduktivnije. Kao da je na njega utjecala knjiga Jacquesa Derride Spectres de Marx (Bauci Marxa), parlamentarni zastupnik BSP-a Janaki Stojilov upozorio je nedavno kako je "Krajem osamdesetih [komunistički predsjednik] Todor Živkov bio manje popularan nego danas. Prema nedavnom istraživanju, 50% Bugara ima pozitivno mišljenje o njemu".

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski

  1. "Euroskeptična stranka" je, naravno, termin liberalnih politologa koji više prikriva nego što razotkriva stavove takvih stranaka o Europi. One zapravo često tvrde kako se zalažu za "europsku civilizaciju" nasuprot azijskom/islamskom/komunističkom/izbjegličkom barbarizmu. 
  2. Sakskoburggotski je među prvima inzistirao na eksplicitno anti-političkoj platformi vladavine stručnjaka i "nove moralnosti", onkraj ljevice i desnice. 
Autorka: Žana Coneva
 
Izvor: bilten.org 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Thu, 29 Dec 2016 12:07:31 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6155/Pro%C5%A1lost+svu+kriminalizirajmo+za+svagda
75 godina od deportacije jevrejskih i romskih žena i dece na Sajmištu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6145/75+godina+od+deportacije+jevrejskih+i+romskih+%C5%BEena+i+dece+na+Sajmi%C5%A1tu.html 75 godina od deportacije jevrejskih i romskih žena i dece u logor na Sajmištu

10. XII 1941. / 10. XII 2016.

Između 8. i 12. decembra 1941. godine Jevrejke, Romkinje i njihova deca koji su živeli u Beogradu deportovani su u Jüdenlager Semlin, poznatiji kao logor na Sajmištu. Ove godine obeležavamo 75. godišnjicu tih događaja.

Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu, Savez jevrejskih opština Srbije, Savez antifašista Srbije, Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava u subotu 10. decembra, na Međunarodni dan ljudskih prava, organizuju komemorativni program pod naslovom „Stazama sećanja".

Obeležavanje 75. godišnjice ove deportacije u logor na Sajmištu počeće na uglu ulica Džordža Vašingtona i Dalmatinske (kod vrtića „Skadarlija"), gde se 1941. godine nalazilo sedište takozvane "Policije za Jevreje i Cigane". Odatle će se povorka uputiti prema trgu Republike i proći pored Doma Vojske, tadašnjeg sedišta Gestapo-a, da bi na kraju stigla na Sajmište, gde će se održati komemorativni skup.

Okupljanje kod vrtića „Skadarlija" predviđeno je za 13 časova. Pozivamo vas da nam se pridružite.

Facebook Event 

]]>
Tue, 13 Dec 2016 18:58:18 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6145/75+godina+od+deportacije+jevrejskih+i+romskih+%C5%BEena+i+dece+na+Sajmi%C5%A1tu
"Zbog ovakvog zakona građani ostaju bez stanova" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6140/%22Zbog+ovakvog+zakona+gra%C4%91ani+ostaju+bez+stanova%22.html Beograd -- Predlog Zakona o stanovanju i održavanju zgrada mora biti hitno povučen iz procedure jer je na štetu građana kao vlasnika stanova.

A novi zakon koji reguliše tu materiju mora biti donet kroz široku javnu raspravu, umesto po hitnom postupku kao sada, jedan je od ključnih zaključaka sa tribine niškog Udruženog pokreta slobodnih stanara (UPSS).

UPSS će ovih dana uputiti i konkretne zahteve povodom Predloga zakona na adrese nadležnih državnih organa, a pre svega Vlade Srbije i resornih ministarstava. Ovo udruženje, koje je nastalo početkom prošle godine, kada su ga oformili predsednici skupština stanara, procenjivalo je tada da oni predstavljaju oko 40.000 građana Niša.

"Jedan od osnovnih problema ovog zakona je što o našim stanovima, zapravo, odlučuje država, od lokalne samouprave do ministarstva, a nama se uglavnom, nameću brojne administrativne, a pre svega finansijske obaveze, koje neće biti male. Najvažnije odluke vezane za naše stanovanje donosiće se u Republičkom geodetskom zavodu, Privrednoj komori i resornom Ministarstvu, dakle centralizovano, u Beogradu, bez našeg iole značajnijeg uticaja", rekla je Čedoslava Ristić, članica UPSS-a i finansijska stručnjakinja.

S druge strane, kako dodaje, u slučaju da ne izvršimo obaveze koje nam se nameću, bilo da je reč o tome da ne registrujemo na vreme stambenu zajednicu, ili ne donesemo program održavanja zgrade, ili ne uredimo fasadu i ne izvedemo druge radove, naša stambena zajednica biće novčano kažnjena do dva miliona dinara.

"Moći će da nam se uvede prinudna uprava, za nas će biti nadležni različiti inspektori, a u krajnjoj liniji prvatni izvršitelji", kaže Ristićeva.

Đokica Jovanović, član UPSS-a i sociolog, precizira da ovakav Predlog zakona povećava šanse da građani ostanu bez stanova, koje bi mogli da im oduzimaju sudovi, banke i izvršitelji, u slučaju da ne mogu da izmire obaveze ili kazne.

On podseća da su se u susednoj Hrvatskoj, pre svega u Zagrebu i Splitu, već dešavale deložacije iz sličnih razloga. Takvih slučajeva ima i u Srbiji, kaže, ali se o njima javno izveštava uglavnom kada građani različitim sredstvima pokušaju da spreče prinudno oduzimanje stanova, odnosno iseljenje iz njega.

"Čini nam se da sada već prepoznajemo intenciju države da se građanima zbog različitih dugovanja oduzimaju i nekretnine, koje su posle neuspelih privatizacija i prodaje bezmalpo svega što je moglo da se proda, ostale jedini zdrav ekonomski resurs. Kako drugačije tumačiti ovakav Zakon o stanovanju koji je na štetu građana, a u korist države? Ili stalno povećanje poreskih i drugih državnih nameta dok zarade stagniraju, a sve više ljudi ostaje bez posla? Ili stalno povećavanje cene komunalnih usluga istovremeno sa smanjenjem plata u javnom sektoru i penzija?", kaže Jovanović.

Na tribini je takođe rečeno da je „očigledno da je jedna od namera ovog Predloga zakona još jedno udomljavanje nesposobnih partijskih kadrova vladajućih stranaka". Govornici su tako videli zakonsko rešenje da će u slučaju da stanari ne mogu da izaberu upravnika iz svojih redova lokalna samouprava „izabrati" profesionalnog upravnika sa licencom sa svoje liste. Registar licenciranih upravnika ustanovljava i vodi Privredna komora Srbije.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Sat, 10 Dec 2016 15:06:06 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6140/%22Zbog+ovakvog+zakona+gra%C4%91ani+ostaju+bez+stanova%22
Tržište rada više nikada neće biti isto: Prekarijat - nova obespravljena klasa i globalni fenomen http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6137/Tr%C5%BEi%C5%A1te+rada+vi%C5%A1e+nikada+ne%C4%87e+biti+isto%3A+Prekarijat+-+nova+obespravljena+klasa+i+globalni+fenomen.html Temeljne komponente tržišta rada su potražnja za radom i ponuda rada uz pojavu specifičnih čimbenika. Na takvom tržištu poduzeće je kupac, a radnik je prodavač svojih vještina i znanja. S obzirom na specifičnosti i karakteristike koje proizlaze iz tržišta rada u odnosu na klasično tržište proizvoda ono može biti konkurentno ili nekonkurentno, a s drugim tržištima dijeli karakteristike kao što su konkurencija ili sukob. Ne tako davno društveno priznati rad bio je samo onaj koji se odvijao na tržištu rada. Danas sve više raste broj poslova koji se ne uklapaju u tradicionalni obrazac rada. Rad više nije na puno radno vrijeme već s tzv. fleksibilnim radnim vremenom ili je pak privremeni rad, rad kod kuće i sl. To znači da nisu prostorno vezani uz prostorije tvrtke niti ovise o fiksnoj osmo-satnoj radnoj satnici. Nove oblike rada karakterizira radno vrijeme, lokacija i ugovor. Većina 'novih' poslova zahtijeva natprosječnu razinu stručnosti i angažmana.

Obavljanje jednog posla cijeli život polako postaje prošlost. Zaposlenici se sve manje vežu za jednu tvrtku, a plaćanje po učinkovitosti postaje uobičajeno. Učestalo je ugovaranje zaposlenika koji planiraju, izvršavaju i nadziru rad čije rezultate koristi poslodavac. Karijera se ne veže uz tvrtku nego se radnik sam probija u skladu s vlastitim mogućnostima, vještinama i srećom na tržištu rada. Mladi ljudi koji se spremaju kročiti na moderno tržište rada moraju biti puno više spremniji od svojih roditelja na dodatno obrazovanje, usavršavanje i mijenjanje. Prema tome, rad kakav smo dosad poznavali i prakticirali počinje se transformirati.

Zanimljivo je da napretkom tehnologije radna mjesta ne nestaju, kako se u početku mislilo, već se, naprotiv, njihov broj povećava. Ono što nestaje je posao kao takav, stabilan, siguran, jasno definiran, zaštićen i korektno plaćen. Znanstvenici koji se bave proučavanjem rada zaključili su da se, zahvaljujući tehnološkom napretku, društvena struktura mijenja, što se očituje u smanjenju zaposlenosti u poljoprivredi, opadanju tradicionalne zaposlenosti u industriji, a s druge strane rastu uslužnih djelatnosti, usponu menadžerskih, stručnih i tehničkih poslova.

Stvaranje nove obespravljene klase
No, problem je što su spomenute fleksibilne pretumbacije na globalnom tržištu rada stvorile novu klasu obespravljenih radnika. Radnika koji rade godinama, a da nemaju ni jednu godinu staža u knjižici, koju često čak niti nemaju ili im nikad nije zatrebala. Radnici su to nezaštićeni sindikatom na svom radnom mjestu i na margini su bilo kakvog radničkog organiziranja. Nova klasa eksploatiranih radnika se formirala na neoliberalnom tržištu rada, sve se više povećava te danas već obuhvaća sve od sezonskih radnika na moru pa do diplomiranih informatičara koji žive iluziju samozaposlenja kroz masovno pokretanje start up firmi. Također je primjetno da se drugačije odnose prema radu - on ih ne definira kao osobe, nego ga gledaju kao sredstvo prema cilju.

Prekarijat je tako klasa koja postoji kao klasa, ali bez klasne ideologije, bez kolektivnog sjećanja, bez klasne strukture, bez profiliranog klasnog identiteta, bez unutarnje solidarnosti, bez političke organizacije... Za establišment prekarijat ne postoji - ni kao klasa, ni kao pojam. Nemoć prekarijata je u tome što on nije prerastao u klasu. Pitanje je, nalazi li se prekarijat uopće na putu ideološkog samoosvještenja? Još ozbiljnije pitanje je: jesu li još uvijek moguće ideologije u onom obličju kakve su nam poznate iz stvarnosti i teorijskih uvida? Je li, prema tome, uopće moguća ideološka artikulacija prekarijata ako se ima u vidu njegova skoro apsolutna heterogenost i je li moguća ideološka artikulacija u grupaciji u kojoj nema grupne solidarnosti.

Prekarijat je u svakom slučaju globalni fenomen, a u europskom prostoru ga čine tri osnovne grupe, tvrdi britanski ekonomist Guy Standing. Prva grupa su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog tehnologije ili de-industrijalizacije ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Drugu grupu čine oni koji prihvaćaju nesigurnost zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. Treću oni koji su obrazovani, posebno mladež i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i životnim statusom i izgledima.

Prva grupa teži povratku prošlosti, tj. stabilnosti, sigurnosti, regularnim prihodima i novčanim transferima države blagostanja. Druga grupa, uglavnom migranti, ali i osobe s invaliditetom i druge ranjive grupe - klizi ka pasivnoj marginalnosti i izoliranosti na periferiji europskih metropola; treća grupa je potencijalna bomba koja prijeti da eksplodira na trgovima velikih gradova.

Standing smatra da je ova vrsta nestabilnosti danas srž globalnog kapitalizma, koja je začeta u glavama grupe ekonomista krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, potom nazvanih 'neoliberalima', koji su smatrali da država sa svojim planiranjem i regulativom sputava ekonomiju, te da je zbog toga, naročito u Europi, neophodno da se demontiraju elementi 'socijalne države', u sistem ugrađeni poslije Drugog svjetskog rata, i time stvore preduvjeti za ekonomski razmah.

Nametanje fleksibilizacije
Zanimljivo je da prekarni, nesigurni rad, odnosno donošenje 'fleksibilnih zakona o radu' zagovara i čuvena 'Trojka' - Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond - kao ključni element strategije za ozdravljenje ekonomija s europske periferije. Na fleksibilnost je nedavno pristala i Francuska, gdje su ljevičari sredinom travnja u Parizu razbijali izloge, u znak protesta zbog prijedloga novog fleksibilnog zakona o radu smatrajući da se njime napuštaju teško stečena radnička prava.

Priču o izrabljivanju mladih nezaposlenih ljudi donosi britanski list The Guardian. Prema pisanju lista nezaposlene se šalje na rad bez plaće u velike lance korporativnih supermarketa. Ako odbiju tu - doslovno robovlasničku - ponudu, zavod za zapošljavanje ukinut će im sve beneficije, a beneficije za nezaposlene mnogima su jedino na temelju čega preživljavaju. Prema novom programu koji je donijela britanska vlada, mladi nezaposleni izuzeti su iz zakona koji propisuje minimalnu plaću radnika koji obavlja neki posao.

Zavod za zapošljavanje, u suradnji s najvećim korporacijama, stvorio je sistem koji mlade ljude pretvara u neplaćeno roblje. Kako bi ostvarili beneficije, nezaposleni se moraju redovno javljati na Zavod za zapošljavanje. Kada mlada osoba dođe na zavod predstavljen joj je popis poslodavaca koji trenutačno traži zaposlenike. Prema novom kontroverznom programu dovoljna je samo 'verbalna zainteresiranost' osobe pa da se nju/njega upiše kao kandidata za taj posao. Kada dođu na razgovor za 'posao' ispostavlja se da se radi o neplaćenom poslu, dok je opis posla identičan plaćenim zaposlenicima.

Prema riječima onih koji su nasjeli na ovaj program, radi se o najtežim poslovima - čišćenje podova i polica, nošenje teškog tereta, rad u skladištu itd. Radi se 30 i više sati tjedno, a moraju biti dostupni od 9 ujutro do 10 navečer. Posao se izdaje na rok od 2 mjeseca bez ikakve garancije da će nakon tog perioda dobiti poziciju koja bi se plaćala.

Istina, postoje i neki sretniji primjeri s promjenama na tržištu rada. Naime, riječ je o tzv. fleksigurnosti, što je izvedenica iz riječi fleksibilnost i sigurnost te predstavlja kombinaciju fleksibilnosti u promjenjivom ekonomskom okružju uz sigurnost za zaposlenike. Prvi ju je promovirao danski socijal-demokratski premijer Poul Nyrup Rasmussen, za vrijeme svojeg mandata od 1992. do 2001. godine. Ovom mjerom Danska je u samo pet godina smanjila nezaposlenost za 50 posto. Danas je u Danskoj stopa nezaposlenosti samo 5 posto, a to je i zemlja proglašena jednom od najkonkurentnijih u Europskoj Uniji. Dansko ministarstvo zapošljavanja definira fleksigurnost kao 'zlatni trokut' koji se sastoji od tri bitne komponente:

1. fleksibilnost na tržištu rada - ugovori o radu dozvoljavaju poslodavcima lako otpuštanje i zapošljavanje.
2. socijalna sigurnost za zaposlenike - biti nezaposlen ne predstavlja veliki problem za Dance. Osoba koja izgubi posao će dobiti dobru naknadu za nezaposlenost te druge oblike pomoći.
3. aktivna politika zapošljavanja - podrazumijeva programe prekvalificiranja shodno potrebama tržišta ali i stroge sankcije onima koji zloupotrebljavaju svoj status nezaposlene osobe. Kako bi dobivali naknadu za nezaposlenost, osobe se moraju aktivno uključiti u traženje novog posla i/ili programe prekvalifikacije.

Ima li izlaza?
Jedna od bitnih komponenti spomenutog programa fleksigurnosti je kontinuirani dijalog između poslodavaca i sindikata, što ovaj program čini teško primjenjivim u mnogim europskim zemljama. Osobito je to slučaj Istočno Europskih ali i Mediteranskih zemalja Europe, gdje je odnos između 'rada i kapitala' poslovično antagonističan. Međutim, postoje i druge prepreke. Danska, kao i ostale Nordijske zemlje, poznata je po svojim visokim stopama poreza, koje mogu iznositi i do 60 posto dohotka. Model progresivnog oporezivanja poslovično je ukorijenjen u socijalno osviještene Nordijce, jer su se kroz vrijeme uvjerili kako njihov novac završava u ekonomskim i socijalnim projektima bitnim za ekonomski razvoj i stabilnost cijele zemlje. Takvi porezi nezamislivi su u većini ostalih zemalja Europe.

Tako primjerice vlada Angele Merkel puni proračun porastom indirektnih poreza kao što je PDV te restriktivnim mjerama suzbijanja nezaposlenosti, kroz male naknade i skraćeno vrijeme njihovog primanja. Takve mjere samo potiču rigidnost sustava zapošljavanja.

U ova teška vremena eksploatacija radnika postaje sve dublja i temeljitija, a donose se čak i zakoni koji u konačnici omogućavaju stvaranje jednog novog robovlasničkog sistema. U isto vrijeme ovakvim praksama sistem sam sebi kopa grob, potencirana eksploatacija samo će ubrzati vrijeme do opće pobune ili možda ipak neće... Prema spomenutom ekonomistu Standingu, u današnjem kontekstu, kada multinacionalni kapital želi fleksibilne, odnosno nesigurne radnike i može ih osigurati bilo gdje u svijetu, mali su izgledi da se nešto u ovom pogledu promjeni. Nadajmo se da nije u pravu!

Autor: Boris Živković 

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 6 Dec 2016 11:49:26 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6137/Tr%C5%BEi%C5%A1te+rada+vi%C5%A1e+nikada+ne%C4%87e+biti+isto%3A+Prekarijat+-+nova+obespravljena+klasa+i+globalni+fenomen
Sanja Petrović Todosijević: Za socijalističku pedagogiju znanje nije bilo roba http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6134/Sanja+Petrovi%C4%87+Todosijevi%C4%87%3A+Za+socijalisti%C4%8Dku+pedagogiju+znanje+nije+bilo+roba.html Istoričarka Instituta za noviju istoriju Srbije: Iako je deklarativno politika obrazovanja i vaspitanja do kraja postojanja jugoslovenske države počivala na socijalističkoj pedagogiji, ti principi su napušteni. Sve priče o raspadu Jugoslavije moraju da krenu od kraja 1970-ih, kad su nastale samozadovoljne priče o nekakvom ekonomskom rastu

Na beogradskom Fakultetu za medije i komunikacije nedavno ste odbranili doktorsku disertaciju ‘Socijalizam u školskoj klupi: Reforma osnovnoškolskog sistema u Srbiji 1944-1959'. Zašto ste obuhvatili baš ove posleratne godine?

One su najznačajnije. Reforma je formalno započela 1953. i završila donošenjem Opšteg zakon o školstvu 1958. godine, a zapravo je počela odmah nakon završetka Drugog svetskog rata. Jugoslavija je Opštim zakonom o školstvu dobila jedinstvenu osmorazrednu osnovnu školu, kakva u državama naslednicama postoji i danas. Današnje reformatore školskog sistema ova reforma trebalo bi da zanima jer se radi o jednom veoma pozitivnom iskustvu koje je zaboravljeno.

Reforma dolazi nakon strašnog iskustva Drugog svetskog rata i holokausta?

Bilo je nemoguće posle rata izgraditi školu koja tu vrstu iskustva neće uzeti u obzir. Zbog toga je organizacija UN odigrala značajnu ulogu u procesu konstituisanja te nove škole, koja neće moći ostati gluva na činjenicu da su neki od osnovnih principa prosvetiteljstva bili anulirani ratom.

Dva principa na kojima počiva UN su bila ključna za dizanje škole i politika obrazovanja i vaspitanja na noge. Pre svega izdvajam činjenicu da je cela posleratna Evropa, pa i svet, morala počivati na antifašističkom nasleđu. Dakle ideja antifašizma je ključna. Ali tu je i ideja koegzistencije, povezivanja dojučerašnjih neprijatelja u ratu i zavađenih strana u onom novom, hladnom ratu. Već 1946. godine UN osniva Unesko koji će odigrati ključnu ulogu u sprovođenju reformi najznačajnijih segmenata školstva i u zemljama zapadno i u onima istočno od Berlinskog zida. U tom smislu Unesko je značajan za razumevanje engleske, francuske i švedske reforme školstva, ali i one u Japanu, Jugoslaviji, a takođe i u SSSR-u, bez obzira na podeljeni svet.Kako je taj problem prevaziđen?

Partija je pokazala spremnost

Kakva je bila uloga Uneska u Jugoslaviji?

Nije slučajno što je Jugoslavija pristupila toj organizaciji 1950., samo nekoliko meseci pošto je održan Treći plenum CK KPJ, na kojem je donesena odluka da se mora razmisliti o novoj politici obrazovanja i vaspitanja, onoj čiji će krajnji ishod biti socijalistički čovek, kome će biti strane nekakve ukalupljene misli, koji će daleko više biti otvoren i spreman da se razvija. Naravno, te odluke imaju veze i sa okretanjem Jugoslavije ka Zapadu, ali ne isključivo. Mnogi drugi činioci su uticali na Partiju da se ozbiljno pozabavi reformom školstva.

Kad politici obrazovanja i vaspitanja oduzmete društvenu vrednost, ona prestaje da bude politika obrazovanja i vaspitanja i postaje mehanizam za proizvođenje kadrova koji treba nešto da rade

Koji su to činioci?

Već u tim godinama postalo je jasno da se ne može doći do socijalističkog čoveka sa lošom obrazovnom strukturom. Posebno je otežavajuća bila činjenica da su trećinu društva činili oni koji su bili viđeni za osnovnu školu, deca starosti do 14 godina. Oni koji su upravljali tom državom, preko institucija koje su bile u izgradnji, bili su dovoljno sposobni da shvate da se radi o milionskoj masi dečaka i devojčica koji će vrlo brzo prerasti taj uzrast i koji će za državu, ako ih ne obrazuje, postati krupan ne socijalni, već politički problem. Odluka da se pravi škola nije bila socijalna mera, kako se danas pristupa školi. To je bila krupna politička odluka i država je sve raspoložive kapacitete stavila na raspolaganje. Ključan je pomak napravljen na polju distribucije političke moći. Partija je pokazala spremnost da reformu školstva prepusti ljudima koji su kompetentni da je sprovode. Zbog toga je 1953. Narodna skupština formirala Komisiju za reformu školstva. U njoj je bilo partijskog kadra, ali i mnogo onih koji to nisu, poput učitelja, profesora, psihologa, pedagoga. Njima je prepušten posao reformisanja škole, a država je ponudila neophodnu infrastrukturu. To je jedan od razloga zašto je ova reforma dala rezultat na mnogo polja.

Kako su taj sistem prihvatale porodice?

Ključ je u tome što su reformatori školskog sistema vrlo dobro shvatili da će taj put do dece, krajnjih korisnika osnovne škole, ići preko roditelja. Reformom su prepoznati i roditelji. To je bilo jasno na Trećem plenumu CKKPJ 1949. godine, kad je Milovan Đilas rekao da se reforma školstva ne može sprovesti samo uz pomoć onih faktora obrazovanja koji se mogu definisati zidovima škole. Ne može se reformisati samo uz pomoć školskih zgrada, nastavnika i učenika, nego i uz pomoć svih onih koji izlaze iz školskog dvorišta, a to su bile masovne organizacije kao pionirska, ali i roditelji. Roditelji devojčica i dečaka koji su tada išli u osnovnu školu imali su u proseku između 25 i 39 godina i sa svojom decom činili preko 60 odsto stanovništva. Dakle više od polovine Jugoslovena je bilo direktno pogođeno školskom reformom. Zbog toga roditelji nisu smeli biti izostavljeni.

Roditelje su privodili u školu

Država se uplela u tu privatnu sferu. Da li je bilo otpora?

Itekako. Imali ste posla sa pretežno agrarnim društvom, sa roditeljima koji su rođeni u jednom selu i u tom selu su proveli čitav svoj život. Za državu su znali kad ih zove da plate porez i kad kreću u vojsku. U tom smislu većina jugoslovenskih građana nije državu prepoznavala kroz neki sistem ustanova za obrazovanje, socijalnu brigu. Građanin je sa punim pravom bio nepoverljiv prema državi. Zašto bi joj verovao u trenutku kad mu nudi da školuje njegovo dete ako on za svoje dete ne vidi neku naročitu perspektivu? Tu su veliku ulogu imali najniži, lokalni organi vlasti, koji su imali zadatak da privode roditelje i decu u školu. Država se služila raznim sredstvima. U tom radu sam navela da je negde početkom 1950-ih preko 85 odsto škola u Srbiji imalo svega jedan ili dva razreda. To znači da se država trudila da gradi škole tamo gde ste imali 15 do 20 dece. Ako niste mogli roditelje i dete dovesti u školu, onda ste školu dovodili i u poslednju zabit. Naravno da je to kasnije proizvelo i neke probleme, ali to su bile vanredne mere.

Kakva je bila situacija sa učiteljskim kadrom?

To je bila jedna od najozbiljnijih kočnica ove reforme. Broj nastavnika angažovanih u osnovnim školama u posleratnoj Jugoslaviji uspeo je da prevaziđe broj iz Kraljevine Jugoslavije tek 1954. godine. Interesantno je koliko je država, pogotovo u malim sredinama, bila tolerantna prema ljudima koji su za vreme rata bili osvedočeni saradnici okupatora.

To govori o jasnoj ideji među novim nosiocima vlasti, međutim, i ta nova elita je izašla iz rata sa ogromnim gubicima. Kako objasniti takvu spremnost za reforme u obrazovanju?

Bitno je da je reforma počivala na jasno profilisanoj ideologiji, na jasno definisanom sistemu vrednosti. Kad politici obrazovanja i vaspitanja oduzmete društvenu vrednost, ona prestaje da bude politika obrazovanja i vaspitanja i postaje mehanizam za proizvođenje kadrova koji treba nešto da rade. Ključna stvar je da se obrazovanju pristupilo kao vrednosti, a ne kao proizvodu. Nije slučajno što je reformu školstva pratilo i osnivanje Katedre za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1950. godine. Ta prva generacija školovanih jugoslovenskih pedagoga nije školovana za džabe, već da zaista podigne tu školu. Od 1955. Jugoslavija je imala ozbiljan program međunarodne saradnje, pre svega sa zapadnoevropskim zemljama, gde je veliki broj mladih ljudi bio u prilici da otputuje u SAD, Švedsku ili Francusku i da se na licu mesta uveri na koji način funkcionišu školski sistemi. To je ključni faktor podizanja te reforme na noge. Obrazovanje je opšte dobro. Opismenjavate čoveka, ne da bi znao da se potpiše, već da bi znao da komunicira sa svetom oko sebe, da bi mogao da prepozna dobre i loše stvari, da bi mogao da se uključi u njihovu izgradnju ili razgradnju.

Neoliberalna pedagogija je odnela prevagu

Prvi test uspešnosti reforme obrazovanja bio je 1968. godine. Tad su ona deca bila studenti. Ako sagledamo njihovo učešće u studentskim protestima, a zatim i u raspadu države, kakav bi mogao biti zaključak o uspehu te reforme?

Ova generacija koju je iznjedrila reforma našla se 1968. na ulici, a moram da kažem da je 1991. godine, kad se raspadala Jugoslavija, bila u punoj snazi. Mislim da je ideja bila da te ljude ova politika obrazovanja i vaspitanja pripremi tako da znaju da sačuvaju svoju državu, što se, nažalost, nije desilo, pa dolazimo do pitanja da li je ishod reforme pozitivan. Naravno, sad bismo morali da govorimo šta se na polju politike obrazovanja i vaspitanja dešavalo od 1959. do 1991. godine. Iako je deklarativno politika obrazovanja i vaspitanja do kraja postojanja jugoslovenske države počivala na socijalističkoj pedagogiji, ti principi su napušteni ne samo u Jugoslaviji već i u čitavoj Evropi i svetu krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Sve priče o raspadu Jugoslavije moraju da krenu od kraja 1970-ih, kad su nastale samozadovoljne priče o nekakvom ekonomskom rastu. To je proizvelo mišljenje da obrazovanje treba da bude lično pravo svakog pojedinca, a ne opšte dobro. Ta neoliberalna pedagogija je odnela prevagu nad glavnim postulatima socijalističke pedagogije, lišila je obrazovanje društvene funkcije, oduzela mu kritičke sadržaje. Upravo to je stvorilo društva i pojedince koji se rukovode za politikom profita, onim što je fleksibilno, efikasno... Humanistika, društvene nauke, pa i istorija su tu potpuno stradali. Počelo se govoriti o nekakvom kraju istorije. Kao istoričarka ne smatram da se istorija približila sudnjem danu, ali smatram da je u ozbiljnoj krizi. Rekla bih da mi, koji smo sa ove strane krize istorijske svesti, poručujemo onima sa druge da smo svesni toga da se ovde ne radi o nekakvoj intelektualnoj grešci nego o etičkom nedostatku. Kad se etika pozdravila sa humanistikom, kad se etika razišla sa politikom obrazovanja i vaspitanja, onda je dala ove rezultate koje imamo danas. Mi danas o znanju ne pričamo kao o vrednosti nego kao o proizvodu.

Uzevši u obzir ratove, pa i današnja kretanja ovog prostora, ali i Evrope, možemo li i danas postaviti pitanje smisla obrazovanja?

Kad su društva u krizi, po pravilu je i politika obrazovanja u krizi. Rekla bih čak da ona prva strada. Zbog toga nam se često čini da živimo u najmanju ruku u primitivnom društvu gde niko nikog ne sluša, ne razume, ne poštuje, u društvu koje afirmiše problematične vrednosti, koje samim tim ne prepoznaje prave vrednosti. Politika obrazovanja i vaspitanja je itekako ugrožena. Bilo bi besmisleno da kažem da nema leka. Čemu onda sve ovo? Zašto branimo to, zašto radimo poslove? Pre svega, ljudi moraju da se probude i da shvate da sve zavisi od nas, našeg angažmana da kažemo šta mislimo na lep način, uz pomoć argumenata, a ako nema rezultata, možda i na neki oštriji način. To je obaveza prema nama, prema našoj generaciji. Borba za obrazovano društvo je borba za svakog čoveka.

Autor: Dejan Kožul

Izvor: portalnovosti.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 2 Dec 2016 14:10:01 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6134/Sanja+Petrovi%C4%87+Todosijevi%C4%87%3A+Za+socijalisti%C4%8Dku+pedagogiju+znanje+nije+bilo+roba
Svjetlana Nedimović: Nama diktiraju da brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6129/Svjetlana+Nedimovi%C4%87%3A+Nama+diktiraju+da+brinemo+za+du%C5%A1e+dok+se+vlasti+brinu+za+nekretnine.html Za društveno politički rad pak, bar kako ga ja vidim, nije ključno pitanje lične energije jer ako se taj rad pretvori u nekakvu bitku usamljenog jahača, ništa od toga, nema tu političke borbe. Meni lično puno znači što radim u grupi ljudi koji su posvećeni istim principima i ciljevima, i koji su solidarni. A za sam rad je najbitnija jasna procjena stanja, mogućnosti i prioriteta, ali i prihvatanje da je to rad na duge staze u kojem je dobijanje bitaka, bar u ovoj fazi, neizvjesno. Bitke se sad vode da bi se ljudi udruživali, da bismo prevazilazili granice koje su nam iscrtali i da bismo prihvatili da ovo jest politička borba i da u tome nema ništa loše, jer politika nije isto što i stranke ili vlast.

Svjetlana Nedimović, ratna studentica opšte književnosti koja je iz čiste radoznalosti završila kao doktorica političkih nauka. Neko vrijeme predavala političku teoriju i podučavala pisanje, ali se ostavila svega toga jer joj je prisjelo i privatno školstvo i nevladin sektor. Sarađuje s Univerzitetom u Barseloni na istraživanjima koja se bave odnosom prema prošlosti. Radi (neplaćeno) u neformalnoj društveno-političkoj organizaciji Jedan grad, jedna borba.

U intervju za naš portal, govori o februarskim protestima 2014., zadnjim protestima, smjeni komesara MUP-a sarajevskog kantona, ljevici najavljujući da neće odustati!

Razgovarao: Amer Bahtijar

Kada su u zimu 2014. godine građani izašli na ulice Tuzle, Sarajeva, Mostara - bio sam uvjeren da se dešava doslovno revolucija i da više ništa neće biti isto. Vjerovao sam da će političari od tada početi shvaćati građane kao stvarne vlasnike suvereniteta. Kada ste vi postali svjesni da smo bili previše optimistični? Onog momenta kada je žena predsjednika postala direktorica bolnice?

Biće da smo od silne želje za promjenama svi skloni pretjerivanjima. Otud smo februar 2014. godine prvo doživjeli kao revoluciju a potom ga proglasili potpuno propalim. A februar koliko god nije bio revolucija, nije bio ni običan protest. Stoga što se nešto jest pokrenulo, i svi smo neizmjerno mnogo naučili. Da ne kažem da smo osvježili pamćenje, sistematski gušeno do te mjere da to posmatram kao inžinjering demencije društva. Prisjetili smo se naših praksi samoorganizovanja i otpora iz ne baš tako davne prošlosti. Za početak, naučili smo da promjena - i to radikalna, jer nama ništa manje od toga ne može pomoći - ne dolazi pukim prisustvom mase na ulici. Valja se organizovati, raditi na terenu, tamo gdje se biju pojedinačne bitke, i na udruživanju snaga raditi koliko i na samom dobijanju bitke. Uporedo s razvojem organizacije mora se razvijati vizija.

Primjerice, portal Žurnal na sedmičnoj bazi izbaci ozbiljnu korupcijsku aferu ili, bolje rečeno, nešto što bi bila ozbiljna afera u pristojnoj državi. Na koji način se te afere zataškavaju i šta zapravo jedan svjestan građanin može uraditi protiv tog sistema?

Ponekad mi se čini da je glorifikacija borbe pojedinca protiv sistema, koliko god časna a nerijetko i herojska, opasan produkt holivudskih filmova. Čak i ako dobijete bitku, pa to nekako postane primjer drugima, poraz pojedinačne nepravde ne mijenja poredak koji počiva na nepravdi, te je stalno generiše i reprodukuje. Na stranu što to zna biti i kontraproduktivno jer svi vide koliko ste zbog te bitke izgubili. Gorko se nasmijem svaki put kad vidim one plakate ‘Prijavi korupciju!', jer to u ovim okolnostima znači ‘prijavi korupciju i crkni' - oni koji rade te projektiće neće vam pomoći da nakon te prijave održite vlastitu materijalnu egzistenciju.

Otud je meni cijela priča oko tzv. whistleblowers, uz dužno poštovanje, u neku ruku skretanje ili razvodnjavanje istinske kolektivne borbe za promjenu poretka koji počiva na nepravdi, izrabljivanju, potčinjavanju. Tu dolazimo do problema zataškavanja koji je tek posljedica. Mi smo u ovih 20 i nešto godina naučeni da nam je glavni problem netransparentnost rada vlasti. Kad svi budemo vidjeli šta rade, oni to više neće raditi - to je logika. Bez obzira na to što svi vidimo, ako ne sve a onda dosta toga, oni to i dalje rade. Vide ih i mediji, policija, tužilaštva, sudovi i opet - ništa.

U čemu je problem? U tome da nam je kao društvu oduzeta moć. Ni o čemu ne odlučujemo, džaba nam gledanje. To nam se desilo u tzv. demokratizaciji. Ukinuti su praktično svi mehanizmi direktne demokratije, i to tamo gdje ona znači najviše - na radnom mjestu i na mjestu stanovanja. Ovo što živimo puki je formalizam procedura. Višestranačje, koje nam predstavljaju kao najveću tekovinu devedesetih, u stvari je proizvelo razvlašćivanje društva. To samo znači da jednom u četiri godine imate mogućnost odabrati nešto od bajatih zalogaja s izbornog tanjira. Doduše, možda jednom u četiri godine a možda i nijednom u osam - primjer Mostara pokazuje kako je u ‘demokratiji' i to moguće.

A kad izaberete, onda četiri godine nad njima imate moći koliko i nad kretanjem planeta. Spojite ovo otimanje moći s gubitkom materijalnih i socijalnih prava bez kojih su političke slobode tek ljuštura, i eto ga, perpetuum mobile nepravde. Zato treba voditi bitke za okupljanje ljudi, bitke u kojima će se razvijati i mreže solidarnosti kako bi oni koji se bore mogli istrajati, čisto egzistencijalno govoreći, i onda se možemo uhvatiti u koštac s poretkom samim, a ne ohrabrivati samožrtvovanje pojedinaca.

Bili ste pred pozorištem kada je direktor festivala Kreševljaković zabranio ulaz građanima na predstavu Olivera Frljića? Je li ova zabrana ustvari razlog nepostojanja ozbiljne rasprave o sekularnom društvu, nerazumijevanju, kukavičluku vlasti i tzv. kulturnih radnika ili je ipak sve to zajedno?

Ovdje je sekularizam pregažen, a ateizam stigmatiziran. Oko religije i vjerskih institucija postavljena je visoka zaštitna ograda i raspoređeni čuvari, a sve da bi se legitimizirao poredak u kojem se nama diktira da predano brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine. Krenulo se od Djeda Mraza i preimenovanja ulica, umotavanja ili uklanjanja golih kipova, doguralo se do zabranjivanja predstava, pri čemu je i ta zabrana neizravna, nekako kokošarska (kao, ne igra se ali se igra no bez javnosti?!), baš kao i ovo nagrađivanje okupatorskih sluga iz II svjetskog rata (imenovanje škole u Sarajevu po izvjesnom Mustafi B.). A pri tome su i te sluge kokošarski odabrane, nisu baš krvoloci nego nosači skuta, ali dobro posluže kao mučenici jer su ih strijeljali partizani - tek toliko da se ne dosjetimo da su ti partizani u roku od nekoliko godina nakon rata postavili zemlju na noge (pruge, hidroelektrane, tvornice, škole, bolnice, univerziteti) te da sve to ne uporedimo s ovih 90 km slavnog autoputa kojim se ove vlasti mogu podičiti za evo, 20 godina od rata.

Ubistvo dvije djevojke kod Filozofskog fakulteta ponovno je uzbunilo dio javnosti: bili ste prvi pred kantonom, tražili ostavke. Je li smjena komesara građanska pobjeda ili ustvari samo pirova pobjeda? Djeca tranzicijskih dobitnika i "žestoki momci" će sa novim modelom Audija ili Bmw-a ponovno gaziti i ubijati djecu tranzicijskih gubitnika?

Smjene ne rješavaju problem, ali su dobar znak da neke moći imamo bar kao ‘ulica' - kako nam vlasti ‘tepaju'. Bar je sedam dana vrilo u vladi kantona, inače za sve nenadležnoj, i u inače inertnoj skupštini, te je svašta nešto izašlo na vidjelo. A ‘žestoki momci' nas gaze na razne načine, neće to stati na ovome. Bitno je shvatiti da ovo nije tek incident ili izolovan problem, ali i poručiti da nas se prođe i vladin i nevladin sektor s famoznim ‘podizanjem građanske svijesti' (nakaradne li sintagme!). Nije ubistvo posljedica ‘građanske nesvjestice' ovog ubice. ‘Trkači', baš kao i kriminalci koji s pravomoćnim presudama šetaju gradom, nisu aberacije nego neoficijelna komponenta struktura, neka vrsta paratrupa kojima se zastrašuje građane da bi vlasti nesmetano raspolagale cijelim jednim gradom.

Viktor Ivančić je jednom prilikom rekao da će još dugo godina na ovim prostorima ljudima biti važnije nacionalno pitanje od klasnog i da bez poraza prvih teško možemo govoriti o klasnim pitanjima. Šta mislite o tome?

Pratimo li medije, čini se da je zaista tako. Viktora Ivančića se mora pažljivo slušati, previše je puta bio u pravu. Bez poraza ovih koji igraju na nacionalnom terenu neće ići, ali da li je na tom terenu njihov poraz moguć? S kakvim to snagama, ako ne klasnim? Koga ujedinjava nekakva građanska ideologija koja počiva na individualizaciji i privatizaciji? Na koncu, progresivne snage u BiH, okupljene oko radničkog pokreta, još su početkom 20. vijeka pisale o nacionalnim i vjerskim granicama kao ljušturama koje koriste vladajuće klase da bi tako razjedinjen narod držale u potčinjenosti. A danas čitajući npr. Davida Harveya - da se pozovem na nekog ko je popularan u raznim krugovima - nailazite na ono što je neka klasična progresivna misao: da su sve linije tzv. identitarnih podjela veoma korisne za razbijanje fronta koji bi se suprotstavio eksploataciji većine radi bogaćenja manjine. Ili, kao što piše Srećko Pulig, „osnovni uzrok tzv. međunacionalnih suprotnosti leži u nastojanju eksploatatorskih klasa da se koriste vlastitom nacijom..."

Treba li BiH ujedinjena građanska scena, koja bi uključivala i četiri građanske stranke?

Ako dobro pretpostavljam na koga mislite, možda tim strankama treba, ali nama ne. Njima je naime glavna priča za privlačenje glasova: „mi nismo SDA", s tim što su sad opet aktuelizovali priču o tome da su oni zapravo ljevica. Ne znam koliko sam puta do sada rekla: Ne može se pretendovati na poziciju ljevice a glasati za Reformsku agendu, Zakon o radu, gurati privatizaciju i povremeno koalirati s SDA. To nije ništa drugo do lov u mutnom - zna se da nam ljevica fali, silni su glasovi tu, spavaju, ali ove stranke nisu spremne da kao ljevica rade i zato same sebi lijepe naljepnice, vežu kravate i kače značkice. Oni neka se ujedinjuju, a nama treba hrabra, savremena i politički mudra ljevica. Ljevica koja je uvijek u bitkama i s masama, a takva ne nastaje oko uskog kruga ljudi koji druge okupe na obećanjima privilegija i talova, pa na tome naprave partiju i onda se čude što krene bježanija u druge stranke kad omanu na izborima.

Koji bi po vama trebao biti građanski odgovor npr. na referndum režima Miorada Dodika ili agresivnu politiku nove hrvatske vlade koja podržava politiku Dragana Čovića?

Čisto građanskog odgovora koji bi uspješno parirao takvim politikama niti je ikad bilo niti će biti. Vidjeli smo kako je ‘građanski odgovor' doveo Trumpa na vlast. Teško da je to efikasan pristup ako znamo da kapitalizam i parlamentarna demokratija, te neizbježne kote građanske ideologije (ako uopšte nečeg takvog ima, biće prije da je to tek liberalizam), kada se nađu u krizi, proizvode fašizam. Zaboravlja se da građanstvo i nacionalizam, istorijski gledano, lijepo stupaju ruku pod ruku. Kod nas se već osamdesetih vidjelo kako nacionalističke politike vrlo lako zauzimaju prostor upražnjen birokratizacijom i okoštavanjem ljevice, pri čemu tzv. građanske snage, koliko god da je među njima bilo i još uvijek ima veličanstvenih i časnih aktivista koji su platili visoku cijenu otpora nacionalistima, nisu uspjele ponuditi platformu na kojoj bismo se ujedinili. Jeste da su tada okolnosti bile krajnje nepovoljne, ali ni do dana današnjeg platforme nema, ili ima nešto što zapravo koketira s ujedinjenom nacijom kao okvirom koji legitimira socijalne podjele.

Dodika, Čovića, cijelu tu kliku ne možete poraziti na njihovom terenu; morate mijenjati teren - njih se mora raskrinkati, ali ne tek po medijima, već u samim bitkama koje se vode za naša zajednička dobra. Većinom medija oni vrlo lako vladaju i tu se predstavljaju kao glasovi cijelih naroda, na što svi pristaju, izravno ili neizravno, pa ili se rade kojekakvi projekti da se mire narodi ili se lamentira nad, kao, sluđenim ili glupim narodom, a od toga imaju koristi samo ti kojekavi dodici svih boja. Ali ako idete sasvim lokalno, lako se vidi da su to klike koje huškaju jednu mjesnu zajednicu protiv druge, doslovno razarajući tkivo društva svoje koristi radi. E tu je, u ovoj fazi, teren na kojem ih treba dočekati i razotkriti. Govoriti ljudima direktno, bez posrednika, pomoći u borbi, jer ljudi itekako shvataju kad su neposredno dotaknuti.

Sto posto dajete sebe u borbi protiv nacionalizma. Borite se protiv korupcije. Štitite pse lutalice... Tako da zapravo moram da vam postavim ono pitanje koje smrdi na opće mjesto: otkud vam energija za sve to? Vi to radite godinama istim intezitetom faktički na dnevnoj bazi.

Nije to baš tako i nisam ni slučajno sama u tome, samo što sam sticajem okolnosti malo više prisutna u medijima. No moram reći da je (moja) osnovna borba za pravedniji poredak koji bi počivao na slobodi i jednakosti. Društveno-politička organizacija Jedan grad, jedna borba, u kojoj djelujem, trenutno je angažovana oko ugroženog snabdijevanja građana pitkom vodom i to građevinskim poduhvatima nove elite; zatim oko rezova u zdravstvu Kantona Sarajevo koji se predstavljaju kao zdravstvena reforma, te pokušaja da se zatvori jedna sarajevska škola e da bi se prigrabila nekretnina višemilionske vrijednosti, pri čemu je u pozadini preko dvije decenije duga priča o čerupanju društvene svojine u kojoj su svi istureni igrači tek paravan za udruženi zločinački poduhvat u pozadini.

Na moju veliku žalost, priču o psima pratim samo sa strane - mada s osobitim zadovoljstvom povremeno podsjetim vlasti na činjenicu da su upravo vlasti daleko najštetniji oblik života. Za eventualne bakterije na cukećim repovima i njuškama ipak ima lijeka i preventive, baš kao i za napade - ali valjalo bi raditi, a to naše vlasti nikako ne vole.

Za društveno politički rad pak, bar kako ga ja vidim, nije ključno pitanje lične energije jer ako se taj rad pretvori u nekakvu bitku usamljenog jahača, ništa od toga, nema tu političke borbe. Meni lično puno znači što radim u grupi ljudi koji su posvećeni istim principima i ciljevima, i koji su solidarni. A za sam rad je najbitnija jasna procjena stanja, mogućnosti i prioriteta, ali i prihvatanje da je to rad na duge staze u kojem je dobijanje bitaka, bar u ovoj fazi, neizvjesno. Bitke se sad vode da bi se ljudi udruživali, da bismo prevazilazili granice koje su nam iscrtali i da bismo prihvatili da ovo jest politička borba i da u tome nema ništa loše, jer politika nije isto što i stranke ili vlast.

Autor: Amer Bahtijar

Izvor: tacno.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 28 Nov 2016 12:18:10 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6129/Svjetlana+Nedimovi%C4%87%3A+Nama+diktiraju+da+brinemo+za+du%C5%A1e+dok+se+vlasti+brinu+za+nekretnine
Antifašizam u podrumu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6125/Antifa%C5%A1izam+u+podrumu.html ANTIKOMUNIZAM KAO ANTITOTALITARIZAM U POSTSOCIJALISTIČKIM POLITIKAMA SEĆANJA

 

„Bogu hvala, danas u slobodi i demokratiji svoje mišljenje mogu javno reći, a to je da Trg maršala Tita nema što raditi u glavnom gradu Hrvatske". Tako je predsednik zagrebačke Gradske skupštine i predsednik HDZ-a u Zagrebu Andrija Mikulić u intervjuu za Hinu početkom novembra ove godine ponovo otvorio temu preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu, što je inicijativa koja se pominje već godinama. Na to je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić reagovao sa predlogom da se 21. maja sledeće godine kada su i izbori organizuje referendum, gde bi građani glasali da li žele da se naziv trga promeni. Mikulić je potrebu da se trg konačno preimenuje pravdao članstvom Hrvatske u Evropskoj uniji, ističući da nije u pitanju ideološka rasprava već da "je Parlamentarna skupština Evropske unije donela tu rezoluciju i da je hrvatski Sabor doneo tu deklaraciju iz koje proističe da se moraju maknuti iz javnog prostora sva obeležja koja asociraju na totalitarne režime bilo koje boje". Dodao je i da znamo da je Tito bio jedan od najvećih svetskih zločinaca pod kojim su mnoge nevine žrtve stradale samo zato što su drugačije mislile.

Proširivanje evropske politike sećanja

Poslednjih dvadesetak godina unutar Evropske unije se javila tendencija da se definiše i izgradi zajedničko evropsko sećanje. Od proširivanja EU na postsocijalističke zemlje centralne i istočne Evrope, fokus politike sećanja se sa Holokausta - koji je do 90-ih godina 20. veka bio okosnica evropske politike sećanja - proširio i na komunizam. Rezultat toga je antitotalitarno stanovište koje se gradilo decenijama, a onda bilo i ozvaničeno u pravnim i institucionalnim okvirima. Najistaknutiji primer toga je Rezolucija o evropskoj svesti i totalitarizmu, koju je Evropski parlament usvojio 2009. godine.

Politika sećanja zasnovana na antitotalitarizmu potekla je od novijih članica EU, koje su pokrenule svaku od dosadašnjih inicijativa insistirajući da se adresira njihova višedecenijska patnja pod komunizmom, kao i da zločini i žrtve komunizma zaslužuju prepoznavanje na način na koji su žrtve fašizma već odavno priznate. Rezolucija iz 2009. godine, kao i niz drugih deklaracija i novih zvaničnih praznika, u postsocijalističkim zemljama unutar Evropske unije i na putu ka članstvu u njoj, ne interpretiraju se samo kao izjednačavanje fašizma i komunizma - već se akcenat pre stavlja na osudu komunizma. Iako je Evropska unija svojim skorijim članicama nametnula memorijalizaciju Holokausta, žrtve fašizma skrajnute su u dominantnim politikama sećanja u postsocijalizmu.

Najočigledniji primer za to je litvanski Muzej genocida u Vilnjusu koncipiran kao viktimizacijski narativ sovjetske represije i genocida nad litvanskim narodom, u koji su naknadno ubačene dve postavke: o Holokaustu i genocidu nad Romima. Obe izložbe postavljene su u dve minijaturne prostorije u podrumu muzeja u koji se stiže na samom kraju obilaska i koje su, za razliku od ostatka muzeja, oskudne i statične, udžbenički predstavljajući fotografije žrtava sa nalepljenim papirnim natpisima.

Ovaj muzej simbolično odslikava postsocijalističke politike sećanja, gde je sećanju na fašizam mesto u podrumu hegemone politike sećanja, koja se fokusira na komunističke zločine i počiva pre na antikomunizmu nego na antitotalitarizmu. U tom podrumu nema mesta za kolaboraciju domaćeg stanovništva i njegovu ulogu u progonu i uništenju jevrejskog i romskog stanovništva, kao ni za političke protivnike fašizma. Sve to je, slikovito rečeno, zakopano u temeljima zgrade ovog muzeja. U revizionističkoj interpretaciji 20. veka, fašizam i komunizam se eksternalizuju kroz narativ nacije kao centralne i nedužne žrtve i jednog i drugog, gde je za fašizam kriva nemačka, a za komunizam sovjetska okupacija, što je posebno značajno u kontekstu trenutnog straha od Rusije i negativnog odnosa prema njoj.

Antitotalitarizam i istorijski revizionizam

Revizionističkim diskursima o prošlosti u postsocijalističkim zemljama zajednički je antikomunizam, koji se pravda narativom potrebe suočavanja sa totalitarnom prošlošću u procesu tranzicije. Svrha politika sećanja u postsocijalizmu direktno je povezana sa krizom neoliberalnog kapitalizma i potrebom njegove legitimacije, ali i sa diskreditacijom levice čija se politička platforma stavlja u totalitarni okvir da bi se pokazalo da nema alternative kapitalizmu. Zbog toga se u Srbiji i Hrvatskoj sa posebnim intenzitetom insistira na zločinačkom karakteru Narodnooslobodilačkog rata i Jugoslavije.

Vladajući antitotalitarni diskurs i njegovo ozvaničavanje u Evropskoj uniji daje legitimitet ovim revizionističkim tendencijama, pa se proponenti istorijskog revizionizma ugledaju na evropske diskurse o osudi totalitarnih režima. Isto važi i za postjugoslovenski prostor, gde je aludiranje na Rezoluciju iz 2009. u pomenutom primeru menjanja naziva trga u Zagrebu samo jedan od banalnih primera. Da je antitotalitarni stav važniji od takozvanih antifašističkih korena Evropske unije pokazala je i Rezolucija Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Srbije iz 2012, koja u nekoliko članova insistira na primeni Zakona o rehabilitaciji i istraživanju zločina iz 1944. i 1945, bez osvrta na njihovu zloupotrebu i rehabilitaciju kolaboranata iz Drugog svetskog rata koja se uveliko sprovodi na srpskim sudovima.

Osim što izjednačava komunizam sa fašizmom, antitotalitarno stanovište izjednačava „sve komunizme" posmatrajući ih isključivo kroz prizmu komunističkih zločina. Tu nema mesta za komuniste koji su stradali u Staljinovim čistkama 30-ih godina prošlog veka, koji su takođe žrtve, ali bi u okviru totalitarnog diskursa bili samo počinioci. Treba pomenuti još jedan problem evropskih rezolucija i deklaracija koje uređuju odnos prema prošlosti: izostavljanje masovnih žrtava evropske kolonijalne ekspanzije na drugim kontinentima, ali i žrtava kapitalizma, koje bi po ovoj logici trebalo jednako prepoznati.

Demokratizacija sećanja?

Pored komunističkog perioda, i Drugi svetski rat zauzima važno mesto u politikama sećanja u postsocijalizmu, zbog svoje uloge u legitimaciji posleratnih režima. U Srbiji i Hrvatskoj još uvek nema instituta za nacionalno sećanje i muzeja žrtvama komunizma kao u nekim drugim zemljama. Ipak, i tu postoji intenzivna i jednostrana reinterpretacija prošlosti odozgo, koja počiva na revizionizmu, skrivena iza paravana postideološke demokratske pluralizacije sećanja, sa zvanično istaknutom svrhom prevazilaženja ideoloških istorijskih dogmi.

Instituti za nacionalno sećanje, u Poljskoj i Ukrajini na primer, i odgovarajuće zakonodavstvo u ovim zemljama vrednosno (re)interpretiraju savremenu istoriju, do kriminalizacije tumačenja i komemorativnih praksi suprotnih hegemonom istorijskom narativu. Ovo nametanje interpretacije prošlosti odozgo najčešće po snazi prevazilazi nametnute politike sećanja iz komunističkog perioda, te „duge mračne noći" nacionalnih država. Zakonsko proglašavanje pripadnika četničkog pokreta borcima Narodnooslobodilačkog rata 2004. u Srbiji ili pokretanje istrage protiv dece zbog pevanja partizanskih pesama u Hrvatskoj ovog leta, samo potvrđuje tezu da isto važi i na postjugoslovenskom prostoru.

Autorka: Jelena Đureinović, doktorantkinja na Odseku za istočnoevropsku istoriju na Justus Liebig Univerzitetu u Giessenu, Nemačka.

Izvor: peščanik.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 24 Nov 2016 14:06:17 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6125/Antifa%C5%A1izam+u+podrumu
Tramp: šok doktrine http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6119/Tramp%3A+%C5%A1ok+doktrine.html Nakon sveopšteg iznenađenja i neverice, svima ostaje samo da prihvate rezultat predsedničkih izbora u Americi – Donald Tramp je pobedio. Ovakav ishod i novi predsednik u Beloj kući samo je novi nivo surove realnosti liberalne demokratije u kojoj elite ojačavaju mehanizme kontrole nad političkim i ekonomskim sistemima.

Jedna od češće rabljenih krilatica sa ciljem diskreditacije levih radikalnih i utopističkih političkih projekata je i ona o politici kao „umetnosti mogućeg": leve su politike navodno detinjaste, neracionalne i neostvarive. No, liberalne politike se neko vreme daju gurati kao umetnost mogućeg a onda se naprasno shvati da nas je odveć racionalno krmarenje dovelo u tesan hodnik bez manevarskog prostora pa je sve postalo nemoguće a onda vam džaba sva „veština mogućeg". To vam je kratka istorija političkog angažmana Hilari Klinton: ona je umetnik mogućeg, vešta političarka i krmaroškinja, obrazovana u školama za proizvodnju lidera, upoznata sa svim procedurama i strategijama, potkovana tehnikama pregovaranja - sve džaba.

Trampova pobeda na predsedničkim izborima u SAD izazvala je nemi šok i izlive srednjeklasne gadljivosti prema „onima sa dna kace", kao i slapove transfera blama i srama u ime onih koji „glasaju iz mržnje": u opštenarodnom gađenju građani SAD su navalili da kao bajagi emigriraju u nešto liberalniju Kanadu (koja ima tu civilizacijsku privilegiju da ima premijera koji nosi roze), građani širom SAD protestuju protiv ne-zna-se-čega a internet je pretrpan tvitovima i memovima o redneksima koji bezobrazno glasaju za Trampa narušavajući slatki san političkog mejnstrima. I relativno je lako predvideti čime će ta gadljivost rezultovati - možda se ne zna kako se podbacilo ali se zna ko je kriv: oni koji su tvrdoglavo odbili da glasaju, oni koji su bili previše lenji da izađu i glasaju; oni koji radije „boo-aju" nego što glasaju.

No, činjenica da je u pitanju fenomen koji se već nekoliko puta sukcesivno reprizirao u nekoliko referendumsko/izbornih ciklusa ukazuje da u pitanju nije simptom već strukturna odlika savremene političke paradigme. Na gotovo identičan način su Britanci glasali za izlazak iz Evropske Unije - iako su ankete predviđale glatku odluku o ostanku u EU pobedu je odneo Bregzit, a krivica je odmah pripisana tvrdoglavim namćorima koji nisu želeli da izađu na referendum i lenštinama koje je mrzelo da žrtvuju nedelju. Slično je pre skoro pet godina na ovdašnjim izborima uprkos predviđanjima marketinških agencija da će glatko pobediti Boris Tadić, pobedu ipak odneo Tomislav Nikolić a krivica je momentalno nalepljena parapolitičkoj grupi autora koji su zagovarali bojkot belim listićima.

Tako se desilo i sada: tri meseca globalni mediji najavljuju konačan ponižavajući Trampov pad u blato, superiornu pobedu kandidatkinje. Na Belu Kuću već je bilo vraćeno prezime skinuto pre deceniju i po. Ali uprkos svemu pobedio je politički klovn pa predviđam da će u bliskoj budućnosti za poraz „normalne Amerike" biti optuživani oni građani koji nisu vojnički odgovorili na poziv na glasanje za manje zlo i disciplinovano umarširali na glasačka mesta. Bilo je za očekivati i da će standardni komentatori pre kraja dana dati svoje mišljenje na to „kako tržišta reaguju" i sa koliko poena pada negativno ocenjuju Trampovu pobedu koristeći „tržišta" kao kakvu bizarnu kosmičku pravdu koja šiba po leđima nedisciplinovanih građana koji ne glasaju onako kako „tržišta zahtevaju".1

Govorimo li o taktičkim greškama, one su jasne: Hilari je vodila kampanju, Tramp je zajahao resantiman koji je stvaran u poslednjih trideset godina. U pitanju je resantiman, dugotrajna mržnja, prezir prezrenih, neizbežni otpad procesa beskrajne komodifikacije, ekonomizacije, antiemancipacije i osiromašenja stanovništva. I sasvim je očigledno da je kampanja kandidatkinje bila zasnovana na besmislenoj nadi da će dovoljan broj glasti za nju iz straha od čudovišta, kakvim su mediji predstavili Trampa. No, ima nešto neizbežno kada svoju strategiju zasnivate na nadi da će ljudi pristati da se zauvek zaključaju u glasanju za manje zlo: em nije jasno koje je to zlo „manje" a koje „veće", em će ono „manje zlo" imati tendenciju da raste, em će - i to u baš najnezgodnijem trenutku - pući tikva jer će ljudima doći preko glave politički horizont ispunjen beskonačnim jednim te istim.

No, ima malko kosmičke pravde da je upravo u Sjedinjenim Državama politika krmarenja kroz status kvo doživela svoj pravi pravcati krah: upravo je u SAD započet trend depolitizacije potkovane desnim populizmom, antiintelektualizmom i mržnjom prema politici i društvu (Regan: „država neće rešiti probleme, država je problem", Margaret Tačer: „nema društva ima samo pojedinaca"). Temelj projekta neoliberalizma je bilo umanjivanje ingerencija državnih administracija i kapaciteta za demokratsko odlučivanje ne bi li se sa jedne strane očistio prostor za privatizaciju državnih servisa a sa druge stanovništvo načinilo egzistencijalno ugroženim ne bi li radili više za manje pare. Stoga su prve žrtve bili mehanizmi odlučivanja o zajedničkim stvarima (jer, jel'te, nije više trebalo da budezajedničkih stvari) - politika i demokratija. „Mi se ne bavimo politikom" je stoga bogom dani i poželjni model ponašanja2 kada se od građana očekuje da se ne mešaju u politiku dok kapital besni kako mu se prohte.

Ali je sa druge strane i usud kada tako shvaćenu i definisanu političku sferu razotkrije kao ništa drugo do visoko tehnologizovani mehanizam dominacije kapitala nad ljudima. Kontradikcija klovna u Beloj kući refleksija je temeljne kontradikcije kapitala: njemu je politika u isto vreme nužna kao mehanizam dominacije ali je i smetnja kada se, igrom istorijskih nužnosti, pretvori u mehanizam otpora podređenih. U pitanju je i strukturna kontradikcija kalkulantskog i tehnokratskog pokušaja da se, bez njegovog temeljnog dovođenja u pitanje, zakrpe katastrofalne posledice trideset godina neoliberalizma.

Demokratski je duh ovih izbora (ako ga je ikad i bilo) umro kada je u demokratskom taboru predizborni tim kombinacijom nipodaštavanja, omalovažavanja i lažljivih kampanja eliminisao opasnog „unutrašnjeg drugog" - Bernija Sandersa. Ovi su izbori, utoliko, od samog svog početka dirigovani ka pobedi ekstremno centrističkog kandidata, hiperinsajdera - Hilari Klinton.

No, u skladu sa krilaticom sa početka, moguće je postalo nemoguće a nemoguće moguće pa se je moguće i zamisliti pajaca kao što je Tramp u ulozi predsednika SAD. Ali uprkos zgražavanju medija to ne bi bilo prvi put - na predsedničkoj je stolici sedeo čitav niz piktoresknih blesana - uključujući i ikonu neoliberalizma, Ronalda Regana, glumca u u trećerazrednim kaubojcima.

No, ko očekuje da će Tramp radikalno okrenuti kurs političkog mejnstrima SAD, vara se - očekuje nas jedna relativno poznata priča i predstava: puno desne demagogije, otvaranja autoputeva, teranja šlepera kroz tunele i spašavanja sitne dece iz snegova. Tramp, naime, nije nikakav antiestablišmetski kandidat - naprotiv, možda i više od suparnice on sedi u centru tridesetogodišnjeg projekta a jedini problem koji šokirane elite imaju sa Trampom su estetske prirode. Pogledan iz drugog ugla, Tramp je uspešni biznismen i preduzetnik-ekscentrik - pravi pravcati predstavnik vrlog novog sveta. Tvrđava (vulgarnog) liberalizma nije srušena nasrtajem hordi spolja, ispostavilo se da je istrulela iznutra - od sopstvenih kontradikcija.

No, postavlja se pitanje: da li je moguće da će pobeda Trampa na ovaj ili onaj način ipak rezultovati nekim pozitivnim efektima, makar oni bili na veoma dugačkom štapu? Svakako, njegova pobeda je oštra kritika kulturrasizma - godinama su za banalnost političkog i političku nezrelost optuživana društva margine, te se time i objašnjavao (i legitimisao) status margine: politički nezreli (istočnjaci) biraju klovnove i budale, od politike prave sprdnju pa im je zato tako kako im je. Ispalo je, međutim, da i u SAD, bastionu liberalne demokratije, žive iste takve zamlate, glasaju iz zajebancije/mržnje a prema politici se ponašaju krajnje neodgovorno. Ali uz to, njegovom pobedom makar se može reći da je došao kraj prvoj i poslednjoj strategiji „ekstrmenog centrizma": mimikriji i skrivanju sopstvene prirode. Sa milijarderom na čelu SAD, front neke buduće borbe postaje nešto jasniji: politički establišment je postao servis ekonomskih elita (ekscesnost Trampove pojave je samo u tome što to pokazuje bez licemerja) i to je tačka na koju valja koncentrisati tu buduću borbu.

  1. Ukoliko je posao političke sfere da čini tržišta zadovoljnim, možda je dosta sa mimikrijom i cinizmom i možda bi valjalo da se pronađe mehanizam pomoću kojeg bi tržišta glasala bez posrednika i time iz računice izbacimo nezgodne ljude? 
  2.  Svi se svakako sećaju leleka dela javnosti kod nas koji su devedesetih zakukali kako im treba država u „kojoj ih ne interesuje politika i ko je predsednik" „kao što je u 'normalnim državama'" te u kojoj bi mogli da se „odmore od politike".
Autor: Stefan Aleksić 
 
Izvor: masina.rs 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 15 Nov 2016 14:07:51 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6119/Tramp%3A+%C5%A1ok+doktrine