REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html THE GLOBAL CHALLENGES PRIZE 2017 A New Shape Remodelling Global Cooperation http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation.html Calling big thinkers, from all disciplines, everywhere. The world needs your brainpower and your best ideas as never before. Compete for US$5 million in prizes. Help to reshape our world.

We are delighted to announce the launch of the Global Challenges Prize 2017: A New Shape. This competition is a quest to find new models of global cooperation capable of handling global risks. It will award US$5 million in prizes for the best ideas that re-envision global governance for the 21st century.
Be part of the effort to safeguard our world for future generations. Be part of the global conversation. Help to change the shape of things to come.

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 21 Mar 2017 10:58:21 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6199/THE+GLOBAL+CHALLENGES+PRIZE+2017+A+New+Shape+Remodelling+Global+Cooperation
Druga smrt Györgya Lukácsa i mitovi “nove desnice” http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D.html Budimpeštansko gradsko vijeće prošlog je mjeseca donijelo neobičnu odluku – iz parka svetog Stjepana u centru grada izbacit će skulpturu posvećenu jednom od najpoznatijih mađarskih intelektualaca, Györgyu Lukácsu. Inicijativu je pokrenula ekstremno desničarska stranka Jobbik, ali protiv nje su naposljetku glasala samo trojica gradskih zastupnika. Riječ je o nastavku obračuna suvremene Mađarske s jednim od svojih filozofskih ikona, nakon što je nedavno zatvorena kuća koja je čuvala njegov arhiv, unatoč peticijama i prosvjedima stotina međunarodnih istraživača. Iz perspektive vlasti u Mađarskoj, situacija je jasna: u nacionalno preporođenoj zemlji nema mjesta za štovanje Židova i komunista poput Lukácsa.

U kontekstu histeričnog antikomunizma, koji služi kao ideološko pogonsko gorivo tranzicije, lako je bilo kojeg komunista proglasiti neprijateljem nacije, osobito ako je njegovo nacionalno porijeklo i samo upitno. No Lukácseva je biografija puno kompleksnija: on je nasljedni mađarski barun koji je držao poziciju Narodnog komesara za kulturu tijekom Mađarske revolucije 1919. godine, ali i ministra u vladi Imre Nagya tijekom pobune 1956., koja se inače i danas slavi kao veliki događaj u "stoljetnoj borbi Mađara za nezavisnost". U kontekstu povijesti komunističkog pokreta, Lukács je specifična ličnost, nikada otvoreni disident, ali ni sasvim lojalan liniji pod svaku cijenu. Jednako daleko od karikature "aparatčika" kao i od one izdajice naroda.

"Kulturni marksizam"

U tom bi smislu Lukács bio neočekivana meta napada suvremene desnice kada njegovo ime ne bi bilo upleteno u bizarne teorije zavjere koje su proteklih godina, čini se, stekle puno pravo građanstva. S obzirom na dramatično slabljenje komunističkog pokreta nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, na udaru nove desnice sve su manje politički lideri poput Lenjina ili Staljina, a sve više nekonvencionalni socijalistički intelektualci i teoretičari poput Lukácsa ili Antonija Gramscija. Iako tek marginalno povezani s nastankom "zapadnog marksizma" ili Frankfurtske škole (Gramsci je umro u fašističkom zatvoru 1937., a Lukács u Mađarskoj 1971. godine), oni se u slaboumnijim interpretacijama redovito pojavljuju kao veliki vođe podmuklog napada na zapadna sveučilišta.

Posljednjih desetljeća, ovom dvojcu je kod američkih neokonzervativaca dana uloga novih "Sionskih mudraca", inspiratora tajnih društava koja uništavaju dušu Zapada. Umjesto komunizma kao političkog pokreta ili geopolitičkog bloka, opasnost se sada javlja kao "kulturni marksizam" koji je kršćanskom čovjeku "nametnuo" zle ideje poput "političke korektnosti", "multikulturalizma" i "feminizma" koji se zloglasno šire među humanističkim znanstvenicima i studentima. Ova kontrafaktualna teorija zavjere, koja kombinira antisemitističke s antikomunističkim mitovima u sklopu religijskog neokonzervatizma, posljednjih se godina otvoreno promovira i u hrvatskim mejnstrim medijima, kao i u ostatku Istočne Europe.

Slično antisemitizmu 1930-ih, ovaj mit ima jednu glavnu prednost: što je komunizam slabiji, to je opasnost od njega naizgled veća i podmuklija. Ako nitko ne maše crvenim zastavama, to je zato što protiv nacije rovare podmećući joj nekakve "rodne ideologije" i ljudska prava. No otpor rasizmu ili ideje poput ravnopravnosti žena nisu primarno posljedice pisanja marksističkih intelektualaca, nego desetljetnih borbi potlačenih. Ako su ta dostignuća sada ugrožena, to je zato što tih borbi nedostaje. Njihova obnova bila bi puno bolji hommage Lukácsu od zgražanja nad uklanjanjem njegovog spomenika.

Autor: NV

Izvor: bilten.org

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 6 Mar 2017 11:48:29 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6194/Druga+smrt+Gy%C3%B6rgya+Luk%C3%A1csa+i+mitovi+%E2%80%9Cnove+desnice%E2%80%9D
Seminar Mesta stradanja - Prva faza Holokausta u Srbiji i Hrvatskoj 22 - 24. februar 2017. http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017..html u Galeriji Jevrejske opštine Beograd, Kralja Petra 71, Beograd Program


Prvi dan

15.00 - 15.30 Registracija učesnika
15.30 - 15.45 Pozdravni govor: Ruben Fuks, predsednik Saveza jevrejskih opština Srbije i koordinator projekta
15.45 - 16.00 Bruno Boyer, Mémorial de la Shoah


Konteksti

16.00 - 16.45 Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)
17.00 - 17.45 Panelisti: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej),
Sofija Grandakovska (Saul Kagan doktorski stipendista za napredne studije Holokausta, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd),
Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije)

17.30 - 17.45 Pauza za kafu
17.45 - 19.00 Prikazivanje filma o streljanju u Leskovcu 11. decembra 1941. i razgovor sa autorom filma Draganom Marinkovićem

20.30 Večera u restoranu za učesnike seminara

 

Drugi dan

Slučaj Srbije

9.30 - 10.15 Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)
10.15-11.00 Panelisti: Milan Koljanin, (Institut za savremenu istoriju) Zoran Pavlović (Član odbora za manjine grada Kragujevca) Sanja Petrović Todosijević (Institut za noviju istoriju Srbije)
Moderator: Nikola Radić Lucati (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu)

11.00-11.15 Pauza za kafu

Mesta stradanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj

11.15 - 12.00 Dragan Cvetković (Muzej žrtava genocida)
12.00 - 12.45 Panelisti: Jovan Ćulibrk (Komisija za Staro sajmište) Renato Stanković (Univerzitet u Rijeci)
Milovan Pisarri (Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu) Moderator: Nataša Mataušić (Hrvatski istorijski muzej)

12.45 - 14.00 Ručak

Prezervacija

14.00 - 14.45 Nenad Lajbenšperger (Republički zavod za zaštitu spomenika) 14.45 - 15.30 Panelisti: Aleksandra Fulgosi (Ministarstvo kulture Republike Srbije)
Predstavnici lokalnih opština
David Montijas (Jevrejska opština Pančevo) Moderator: Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)

15.30 - 15.45 Pauza za kafu

Kultura sećanja i edukacija
15.45 - 16.30 Vjeran Pavlaković (Univerzitet u Rijeci)
16.30 - 17.15 Panelisti: Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije) James May (menadžer projekta "Portreti i sećanja")
Biljana Stojanović (Ministarstvo prosvete) Milan Bogdanović (Heinrich Böll Foundacija)
Moderator: Sanela Schmid (Humbolt Univerzitet, Berlin)

17.15 - 18.30 Projekcija dokumentarnog filma o masovnom streljanju u Jabuci

20.30 - Večera u restoranu za učesnike seminara

Treći dan

Studijska poseta

9.00 - 14.00 Poseta koncentracionom logoru Topovske šupe, stratištu u Jabuci, koncentracionom logoru Svilara, zatvoru Gestapo-a,
sastanak sa predstavnicima Opštine Pančevo (lanč paketi)
14.30 - 15.30 Diskusija i završna reč ogranizatora

]]>
Thu, 23 Feb 2017 11:14:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6183/Seminar+Mesta+stradanja+-+Prva+faza+Holokausta+u+Srbiji+i+Hrvatskoj+22++-++24.+februar+2017.
Predavanje o P.P. Pazoliniju http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju.html O njegovom životu, radu i seksualnosti govore Ivana Kronja, filmolog Predrag Mirčetić, teoretičar književnosti Aleksandar Stojaković, pisac i režiser

1. Veliki italijanski književnik, novinar, politički mislilac i filmski umetnik, Pjer Paolo Pazolini (1922-1975) istaknuti je predstavnik italijanskog i evropskog političkog filma 60-ih i 70-ih godina 20. veka. Polazeći od marksističke kritike društva i levičarskog, ali i hrišćanskog humanizma, Pazolini je stvorio naturalističko-fantazmagorički filmski opus, koji posebno problematizuje i politizuje pitanje tela i seksualnosti u klasičnom i savremenom društvu. Vrhunac njegove autorske estetike predstavlja Pazolinijev poslednji igrani film "Salo ili 120 dana Sodome" (1975).

***
2. Šta danas čini mit o Pazoliniju?
Seksualnost, skandali i provokacije, beskompromisna hrabrost, levičarski angažman, „izdaja" književnosti zarad filma, tragična smrt...
Predstaviti tri aspekta književnog stvaralaštva Pjera Paola Pazolinija, sa posebnim osvrtom na roman Ragazzi di vita (1955) i posthumno objavljenu (autobiografsku) prozu Bludne radnje i Amado mio (1982) u kontekstu životnih činjenica i umetnikovih „opsesivnih" tema.

***
3. Aleksandar Stojaković pokušaće da rasvetli okolnosti Pazolinijeve smrti.

***

O izčagačici i izlagačima:

Dr Ivana Kronja je filmolog, kulturolog i filmska kritičarka. Doktorirala je 2010. na FDU, UU u Beogradu sa tezom: "Rodne teorije (neo)avangardnog filma". Objavila je studiju "Smrtonosni sjaj: Masovna psihologija i estetika turbofolka" (2001) i više desetina naučnih radova iz studija kulture, medija i filma u zemlji i inostranstvu. Od 2003. je profesor na VŠLPUSS u Beogradu. Filmsku kritiku piše za Novi filmograf i kulturni dodatak Politike. Kao članica Srpske Akademije za filmsku umetnost i nauku - AFUN bila je u Žiriju AFUN za izbor nacionalnog kandidata za nagradu Oskar 2016.

Predrag Mirčetić (1978), docent na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu na kojoj predaje premete Pregled opšte književnosti 1 i 2, Dante 1 i 2, Diskurs moderne drame i Postmoderna proza: Eko, Kalvino, Tabuki. Od 2011. do 2013. godine kao volonter držao je časove engleskog i italijanskog jezika (nivo A1) članovima udruženja građana "Duša" i "Videa". Od 2011. godine do 2014. godine bio je saradnik ApsArta - Centra za pozorišna istraživanja. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Shvatanje umetnosti u kritičkim ogledima i prikazivanje umetnosti u prozi Oskara Vajlda" odbranio je 2015. godine.

Aleksandar Stojaković (1986), član redakcije časopisa za kvir teoriju i kulturu QT (2010-12), radio kao istraživač-intervjuer na istraživanju "Homofobija i intenalizovana homofobija u Srbiji, kvalitativno istraživanje" (2015-16). Autor je dokumentarnog filma "Život pod maskom" (2016).

***

Predavanje se održava u

Institutu za filozofiju i društvenu teoriju,

Kraljice Natalije 45, sala na prvom spratu,

u subotu, 18. februara, od 14 sati.

]]>
Fri, 17 Feb 2017 10:21:43 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6178/Predavanje+o+P.P.+Pazoliniju
Voz: spolja patriotizam iznutra kapitalizam http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam.html Voz. Prethodnih dana veoma popularan termin u razgovorima širom regiona. Dok je za elite loše dizajnirani voz predstavljao ulog za nove izborne igre, za većinu populacije on izaziva sećanja i strahove na blisku ratnu prošlost.

Marksovo zapažanje o istoriji koja se ponavlja dva puta - kao tragedija i farsa - ključno je za svaki pokušaj razumevanja lokalnih patriot-politika: odveć često one hodaju na tankoj ivici između ova dva žanra. Pa, ako su devedesetih bile tragične, danas su, pre bi se reklo, komične i banalne. Ali, „banalne i komične" ne mora nužno da znači i „bezopasne" - linija između tragedije i farse je tanka. Ne bi, naime, bilo prvi put da se predizborno zveckanje oružjem pretvori u ono pravo, i pravo pitanje nije da li će, već kada će. A voz - nabildovan kao najnoviji primer švercovanja provokacije pod maskom kulturnog nasleđa i religijskog pijeteta - koji je iz Beograda poslat prema Kosovskoj Mitrovici tipičan je primer politika patriotizma koje umalo da izmaknu kontroli.

U vozu - kojem su građani momentalno nedenuli nadimak „crkva na šinama" - ima dosta seksualne simbolike: u pitanju je falusni simbol koji penetrira na (u) Kosovo. Pa kako se simboličke zamene koriste samo u slučajevima disfunkcionalnosti, sam čin posezanja za zamenom otkriva suštinsku političku impotenciju naših elita: nezgodni prolećni predsednički izbori otklanjaju svaki trag sumnje (ako je sumnje uopšte bilo) oko pitanja zašto se baš sada zazivaju utvare prošlosti. Stoga snop svetlosti u isto vreme obasjava i temeljni politički neuspeh sadašnje političke elite: pobesnela privatizacija, izgradnja bogataškog kvarta u Beogradu, autoritarizacija i političkog i svakodnevnog života, ukidanje javnih stvari zarad privatnih - sve to zajedno kao deo projekta restauracije kapitalizma - stvorili su kritičnu masu nezadovoljnika a upravo se to pokušava nadomestiti gustom „patriotskom" izmaglicom. Ukratko: kad omane kapitalizam, nazovite patriotizam - podsećanje da je patriotizam poslednje izbeglište hulja valja dopuniti zapažanjem da je patriotizam prvo pribežište privatizacionih hulja.

Da je u pitanju opravdani strah govori i činjenica da Aleksandar Vučić ne bi bio prvi (daleko od toga!) novokonzervativac koji je izazvao rat da bi prekrio sopstvene katastrofalne politike: podsetimo samo na Margaret Tačer koja je ratovala oko dva omalena ostrva na drugoj strani planete da bi nadoknadila popularnost izgubljenu kataklizmičnim ekonomskim politikama.

Trgovinski bilans između dve vrste desnice - ekonomske i nacionalne - uglavnom zavisi od istorijskog konteksta i u uslovima kriza kapitala, transfer simboličkog kapitala ide od nacionalnih ka ekonomskim ne bi li se odbranila hijerarhijska struktura uzdrmana besom onih sa socijalnog dna. Proizvodnja nacionalnih tenzija je strukturno uvezana sa neispunjivim obećanjima kapitalizma pa odatle strukturno dolazi i globalni trend rekonzervativizacije. Rečju, desnica je uvek jedna te ista i ulogu leka-za-sve (koja je u ekonomskim politikama rezervisana za „privatizuj sve!") u nacionalnim politikama preuzima preporuka „ratuj sa svima". A u oba slučaja je u pitanju zazivanje utvare Karla Šmita za kojeg je sukob bio jedini relevantni odnos - eventualni mir, za Šmita je samo privremeno suspendovan sukob - jer ekonomska reinkarnacija Šmitovog beskrajnog sukoba danas je ekonomski mejnstrim - svi smo mi u beskrajnom konkurentskom odnosu i takmičenju. Stoga bi „crkva na šinama" mogla da posluži kao sigurni aparat za mapiranje političke geografije tranzicionih društava: spolja nacija, iznutra privatizacija.

Patriotsko kreveljenje, poslednje u nizu, bilo je sačinjeno od simulacije multikulturalizma, pravopisnog i pravoslavnog kiča, nekakvih stjuardesa,1 deseteračkih pesama tokom vožnje ali to je kreveljenje kompletirano tek pojavom čitave serije živopisnih likova sa još živopisnijim prošlostima. Pojavom, ličnom istorijom i simboličkim nabojem istakao se Miša Vacić - nekada osuđenik, danas direktorski savetnik.

Transformacija Vacića iz nacionalističkog kurjaka u naprednjačku pudlicu je možda prošla neprimetno ali njegova transformacija iz krvoloka u menadžera self-marketinga dobila je svoj medijski prostor. U vozu o kojem je reč, ovaj ekspert za kosovska pitanja je delio vizitkarte, rebrendirajući samoga sebe u centralni motiv i vlažni san trazicionih politika: patriotskog tehnokratu. No, uzimajući u obzir njegovu istoriju, pre će biti da je Vacićevo marširanje kroz voz zapravo suptilna pretnja na kratkom povodcu: spreman da jurne pusti li ga gazda ili se sam otrgne sa lanca.

No, ne pružajmo Vaciću više pažnje no što zaslužuje: u pitanju je samo deo jednog šireg fenomena i njegova je transformacija refleksija konačne normalizacije konzervativnih politika te pretvaranja ludaka nacije u ludake privatizacije. A njihov je original premijer Srbije koji je upravo od pljuvanja po sospstvenoj prošlosti načinio svoju političku budućnost. Ali takav će strateški pristup nužno završiti serijom nerešivih kontradikcija a usput će podsetiti da je nacionalizam uvek već ovlaš i loše našminkani kapitalizam.

Mada, vratimo se na voz, ne bi se trebalo nadati da će psi rata jurnuti u pravcu Kosova: pas je opasan samo u dvorištu i ceo se čopor podvijenih repova povukao iz voza već na sledećoj stanici, ostavivši putnike i radnike železnice da u priželjkivanom ratu budu prve žrtve, verno precrtavajući praksu svih desnih demagoga: kuvanje rata, zapržavanje čorbe i bežanje kad zakuvano počne da kipi. Nacrt početka ovog „rata", naime, neodoljivo podseća i na nacrt kojim počinju i gotovo svi ratovi u istoriji: elite počinju, radnici ginu, pa je bilo zanimljivije gledati kako elite mažu ratne boje a onda se promptno povlače u sigurnu pozadinu. Drugim rečima, namesto eventualnim pušakama u pravom bi se ratu oni radije bavili menadžmentom sukoba sa sigurne udaljenosti.

Pa kako je imao klasnu dimenziju, ovaj je „sukob" stvorio i prostore otpora a ovoga puta on je dobio oblik internet fenomena „Kad Krene Rat" koji najavljuje masovno dezertiranje pred licem nekog novog sukoba. Čak ni čitava armija režimskih botova nije uspela da maskira otvoreno nezadovoljstvo građana koji su - posle privatizacionih malverzacija, uništenja javnog sektora, otuđenja od političkog procesa - sada suočeni i sa jednim, makar i malo verovatnim, ratom. A ova internet senzacija bolje je od svake analize medijskog komentarijata mapirala elite koja su nastale i ekonomski natekle u ratovima i primitivnoj akumulaciji devedesetih - svi koji su zakačeni su na ovaj ili onaj način deo elite koja je izstrvinarila na leševima devedesetih. Poručili su oni toj „dubokoj državi", političkoj i ekonomskoj eliti (i Amadeus bendu) da slobodno krenu u rat koji kuvaju i da se, po mogućstvu, vrate na štitu a ne sa njim.

Ali tako nastaju revolucije, prvo se otkaže patriotska pa zatim i ekonomska vernost, evo raspitajte se kako se to desilo pre sto godina.

  1. Pozajmljenih iz kompanije Air Sebia? Ako jesu, bio bi to sjajan primer privatno-javnog partnerstva u simultanoj proizvodnji dva primarna proizvoda kapitalistizma: rata i luksuza. Prvi za siromašne, drugi za bogate, naravno. 
Autor: Stefan Aleksić
 
Izvor: masina.rs
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 7 Feb 2017 11:37:46 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6174/Voz%3A+spolja+patriotizam+iznutra+kapitalizam
UŽIČKA REPUBLIKA I ISTORIJSKI REVIZIONIZAM (2) – ČETNICI NA EVROPSKOM PUTU http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU.html U drugom i poslednjem delu teksta napisanog povodom nove postavke Narodnom muzeja u Užicu, donosimo vam hronološki pregled politike četničkog pokreta u prvim danima nacističke okupacije Srbije 1941. godine. Na temelju istorijskih dokumenata i objavljenih istraživanja objašnjavamo na koji su način Dražini četnici okrenuli leđa partizanskom pokretu, vršili zločine nad borcima za slobodu i na isti način kao i okupator doprineli padu Užičke republike. Poslednji deo teksta predstavlja pokušaj prikaza užičke izložbe unutar šireg evropskog revizionističkog konteksta kao i osvrt na tobožnje „antifašističke“ korene EU.

Tragom izdaje

Uprkos tome što su neke četničke jedinice uzele učešća u borbama, pukovnik Draža Mihailović bio je stava da još uvek nije vreme za ustanak. Ugovorena saradnja između četnika i partizana postojala je samo u pojedinim sektorima fronta. Računajući na to da će, poput četnika Pavla Đurišića u italijanskoj okupacionoj zoni, postići dogovor s nemačkim okupacionim snagama, Mihailović je odbijao da uspostavi kontinuiranu saradnju s partizanskim odredima kao i da sa snagama koje su mobilisane na Ravnoj Gori stupi u otvoreni sukob sa okupatorom. Paralelno s pregovorima koje vodi s partizanima on nastavlja kontakt s Milanom Aćimovićem, kao i predstavnicima Nedićeve vlade.[1]

Nakon neuspešnih pregovora između Tita i Mihailovića 19. septembra u Struganiku, usledio je još jedan sastanak u selu Brajići podno Ravne Gore, 27. oktobra, na kome je samo dogovoreno da se u odnosu između partizana i četnika zadrži status kvo, te da se ratni plen deli, kao i da partizani četničkoj komandi dostave izvesnu količinu novca i oružja.[2]

Izložba navodi kako je u vreme održavanja ovog sastanka na Ravnoj gori boravio delegat britanske vlade, Bil Hadson, u pratnji četničkog majora Zaharija Ostojića. Ovo prestavlja nedopustiv i krajnje dekontekstualizovan prikaz jednog od najvećih zločinaca na tlu Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Uz Pavla Đurišića, Ostojić je januara/februara 1943. godine bio jedan od predvodnika četničke ofanzive na području Sandžaka (pljevaljski, bjelopoljski i pribojski srez), koja se kasnije nastavila na području Čajniča i Foče. Tada je u kratkom razdoblju poklano oko četiri hiljade poimenično popisanih lica muslimanske veroispovesti, od kojih su jednu četvrtinu činila deca.

To što je Zaharije Ostojić, koji je uoči pokolja Mihailovića u depeši izvestio kako „sastavlja detaljan plan za uništenje turaka",[3] na užičkoj izložbi predstavljen kao pripadnik „jednog od oslobodilačkih pokreta" bez najsitnijeg spomena njegovih kasnijih akcija, predstavlja nastavak insistiranja savremene srpske istoriografije na prećutkivanju najvećeg četničkog zločina u toku čitavoga rata.

Dan nakon pregovora u Brajićima Dražini predstavnici Banislav Pantić i Nenad Mitrović sastali su se u Beogradu s oficirom Abvera, Jozefom Matlom, i preneli mu poruku pukovnika Mihailovića u kojoj se on stavlja na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji s Vermahtom.[4] U toku iste noći četnici ulaze u sve otvorenija neprijateljstva prema partizanima - zarobljavaju i ubijaju Milana Blagojevića, komandanta Šumadijskog odreda.

Ovakvi postupci, kao i povećana koncentracija četničkih jedinica na slobodnoj teritoriji, za Vrhovni štab bili su više nego dovoljna indicija da se sprema napad, pa su obavljene pripreme za odbranu Užica. Već 2. novembra, četnici pod komandom žandarmerijskog narednika Filipa Ajdačića masakrirali su devetoro komunista u Skakavcima kod Kosjerića. Jedan od direktnih počinitelja bio je i sam Ajdačić, a među žrtvama su se nalazile i dve učiteljice, predratne čklanice KPJ, Milena Kosovac i Jela Gmizović.

2
Izmasakrirani leševi Milene Kosovac i Jele Gmizović

Napad četničkih jedinica na oslobođene gradove pukovnik Mihailović uredno je najavio generalu Hinhoferu, komandantu 342. nemačke pešadijske divizije koja u tom trenutku vrši ofanzivu na oslobođenu teritoriju u Mačvi, u svom pismu on opravdava svoje učešće u napadu na gradove borbom protiv komunista, i traži da se od zapadne Srbije napravi „slobodna zona u kojoj četnici održavaju red"[5]

Oružane borbe počele su 31. oktobra na prilazima Užicu i zahvaljujući pojačanjima iz Čačanskog i Kopaoničkog odreda četnici su odbijeni. Narednih dana, četnici Draže Mihailovića u sadejstvu sa četnicima Koste Pećanca napadaju Ivanjicu i zauzimaju Gornji Milanovac, gde su zarobili 135 partizana i partizanki iz bolnice.[6]

Dok partizani pokušavaju da osiguraju front na jugo-istoku i isteruju četnike iz Požege 3. i Čačka 4. novembra, na Užice kreće novi napad sa severa, pod vođstvom kapetana Račića, koji u selu Karanu zarobljava 115 partizana. Uprkos velikim gubicima Narodnooslobodilački pokret uspeo je da odoli četničkoj ofanzivi i odbije njihove snage ka Ravnoj gori, tako osiguravši samostalnu kontrolu slobodne teritorije.

Procenjuje se da su četnici Draže Mihailovića u periodu od 1. do 9. novembra zarobili 365 partizana i simpatizera partizanskog pokreta. U toku sukoba dovlačili su ih na Ravnu goru, odakle su ih 13. novembra prebacili u selo Slovac, gde su predati Vermahtu. Od 365 zarobljenika, njih najmanje 261 streljano je u Valjevu 27. novembra, neki su streljani naknadno, a ostali su deportovani u logore; jedan manji deo je pušten. [7]

S obzirom na to da se predaja zarobljenika dogodila u isto vreme kada i sastanak Draže Mihailovića s predstavnicima Vermahta, očigledno je ovim činom pukovnik Mihailović pokušao da se prikaže kao veran i pouzdan saradnik u borbi protiv komunizma. 
Draža Mihailović očekivao je da će od okupatorskih snaga dobiti neophodnu podršku da njegova vojna organizacija opstane i da kroz borbu s partizanskim pokretom ojača svoje pozicije.

Uprkos svim ustupcima koje su činili, nemačke okupacione snage nisu imale dovoljno poverenja u Mihailovića, kao predstavnika vlade u Londonu, stoga podrška izostaje i nemačke snage nastoje da razoružaju četnike koji nisu lojalni kvinsliškoj vladi. Iz tog razloga mnoge jedinice prethodno pod komandom Draže Mihailovića legalizuju se i prelaze pod komandu Koste Pećanca.

Četnici antifašisti u antifašističkoj Evropi

Kako Radanović sumira, četnički pokret ne može biti antifašistički zbog toga što u njihovim dokumentima nigde ne postoji termin antifašizam, ali i zbog toga što oni koji su vojno sarađivali s fašistima i od njih dobijali pomoć za borbu protiv antifašista jednostavno ne mogu biti smatrani antifašistima. Neki delovi četničkog pokreta, posebno u periodu od kraja avgusta do početka novembra 1941. godine, mogu se smatrati antiokupatorskim, ali to ne opravdava pridavanje epiteta „antifašistički" celom pokretu, a koji pripadnici pokreta ni sami sebi nisu davali.[8]

Autori nove muzejske postavke u Užicu izbegli su ovu zamku korišćenjem neutralnog pojma „dva oružana pokreta otpora", ali je to ne čini manje problematičnom. Pored depolitizacije pomenute u prvom delu teksta, jedan od centralnih problema interpretacije četničkog pokreta u muzeju je i veoma uska kontekstualizacija.

Naime, dok izložba detaljno uvodi posetioce u širi predratni kontekst i početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, ona se naglo završava slomom Užičke republike, ne nudeći ni neki kratak pregled ostatka rata i njegovog kraja. Na taj način izostavljene su sve aktivnosti četničkog pokreta nakon novembra 1941. godine koje bi jasno pokazale da je period Užičke republike u širem kontekstu četničkog pokreta ipak marginalan.

Antifašizam je pojam koji se direktno vezuje za komunističku ideološku i političku tradiciju. Već 1924. godine Komunistička partija Nemačke osniva Savez boraca crvenog fronta (der Rote Frontkampferbund), iste godine KPJ donosi Rezoluciju o antifašističkoj propagandi, a 1926. Antonio Gramši govori o stvaranju „Jedinstvenog fronta antifašističke i antikapitalističke borbe". Nakon dolaska fašista na vlast, komunističke partije sve se intenzivnije bave razradom strategije antifašističke borbe. Tako 1934. godine Četvrta zemaljska konferencija KPJ zaključuje da treba raditi na stvaranju jakog antifašističkog fronta, a i Kominterna se kao krovno političko telo međunarodnog komunističkog pokreta ovim pitanjem bavila na svom Sedmom kongresu 1935. godine.

Depolitizacija antifašizma kroz njegovu dekomunizaciju ne ograničava se samo na tvrdnju da je četnički pokret bio antifašistički, nego ima i šire implikacije, jer brisanje komunizma iz antifašizma dominira diskursima o Drugom svetskom ratu širom Evrope već od posleratnog perioda. Kako se u Srbiji članstvo u Evropskoj uniji generalno posmatra kao svetlo na kraju tunela koje bi okončalo tranziciju i konsolidaciju neoliberalnog kapitalizma, rehabilitacija četničkog pokreta retorički se uklapa u evrointegracijski diskurs kroz argument o antifašističkim korenima Evropske unije.

Tako je u toku procesa rehabilitacije Dragoljuba Mihailovića, a i nakon njega, Vuk Drašković insistirao na prozapadnoj orijentaciji Mihailovića i njegove vojske. Verovatno najapsurdniji primer ove vrste argumentacije (iako ne jedini) jeste inicijativa da se Draži Mihailoviću podigne spomenik u Briselu, koju je u januaru 2016. godine pokrenuo predsednik Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta i poslanik Srpskog pokreta obnove, Aleksandar Čotrić, obrazloživši da se Mihailović „borio za Evropsku uniju i pre same EU", kao i da je bio komandant prve antifašističke gerile, a to su vrednosti na kojima je stvorena EU.[9] Ovakva argumentacija bila je generalno prisutna u javnim istupanjima zagovornika rehabilitacije Mihailovića.

Paradoksalno, narativ o Evropskoj uniji i njenim antifašističkim korenima u kontekstu rehabilitacije četničkog pokreta koristili su i protivnici rehabilitacije uglavnom liberalne ili levoliberalne provinijencije, kao i predstavnici nekoliko političkih stranaka. Osnovni argument ove vrste svodi se na shvatanje rehabilitacije i prevrednovanja četnika kao relativizacije antifašizma koja bi mogla da ugrozi ulazak Srbije u Evropsku uniju upravo zbog njenog počivanja na antifašističkim vrednostima i pobedi nad fašizmom.[10]

Institucije Evropske unije ne samo da nisu reagovale na rehabilitaciju ili izjednačavanje četničkog pokreta s partizanskim, nego čak podržavaju procese rehabilitacije i restitucije. Imeđu ostalog, u 19. članu rezolucije Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Srbije, usvojene u martu 2012. godine (kada se u Srbiji očekivala rehabilitacija Mihailovića na jednom od narednih ročišta), srpskim vlastima se savetuje da započnu i garantuju rehabilitaciju i finansijsku kompenzaciju žrtvama progonjenim iz političkih, etničkih ili religijskih razloga.[11]

Rehabilitacija, restitucija privatnog vlasništva i istraživanje masakra 1944. i 1945. godine spominju se u nekoliko članova dokumenta bez ijedne napomene o njihovoj zloupotrebi. U dokumentu je vidljiva šira tendencija da je interes Evropske unije prvenstveno privatizacija društvenog kapitala i učvršćivanje kapitalističkog društva u cilju stvaranja „bezbednog i predvidljivog poslovnog okruženja".[12]

Čak i jedan od eksponata užičke izložbe ruši narativ o tobožnjoj inherentnosti između antifašizma i „Evrope" kao politički nedefinisanog simboličkog koncepta najčešće korištenog od strane domaće liberalno-nacionalističke javnosti. Radi se, naime, o plakatu štampanom od strane Nedićeve vlade naslovljenog s „vešću" o padu Moskve. Pripadnici Srpske državne straže isticali su ovaj plakat po Užicu nakon njegovog pada kako bi dodatdno demoralisali stanovništvo. U njegovom centralnom delu istaknut je tekst:

„Moskva je pala, srce komunizma je iščupano. Smrtni udarac ovom bolesniku dat je za sva vremena, a Evropa ujedinjena, Evropa koja nosi visoko barjak na kojem će biti ispisane reči, i to reči koje će povući sa sobom i dela: Svakome hleba, svakome rada; koliki rad, tolika plata. [...] Sovjetski vlastodršci dvadeset godina zatvorili su svoje granice oku stranca. Strahovali su da nova ruska pokolenja ne vide da su u najkapitalističkijim zemljama plate i standard radnika deset puta više..."

Gotovo je nemoguće zamisliti slikovitiji doprinos tezi mnogih savremenih marksista prema kojoj je slika o Evropskoj uniji kao tvorevini utemeljenoj na „antifašizmu i demokratiji" zapravo neodrživa, te kako je koncept „ujedinjene Evrope" već jednom bio u službi istorijskog fašizma, pa stoga ne treba čuditi što se njime i danas služe snage ekstremne desnice. Proevropski plakat iz štamparije Nedićevih zločinaca najbolji je dokaz tome da nikakve „evropske vrednosti" ne mogu zameniti princip socijalne pravde i jednakosti, princip kojim su se rukovodili jugoslovenski komunisti kada su stvarali prvu slobodnu teritoriju u nacifašizmom pregaženoj Evropi.

3u
Plakat Nedićeve vlade - prokapitalistička propaganda fašističke vlasti

Zaključak

Nova muzejska postavka o Užičkoj republici koja polazi od neoliberalnog narativa o „prevaziđenosti ideologije" mora se sagledati u kontekstu zvanične politike sećanja na Drugi svetski rat, koja je na snazi u Srbiji od 2000. godine, a koja je bila najintenzivnija tokom vladavine Demokratske stranke do 2012. godine.

Hegemoni diskurs o četničkom pokretu sadrži dve dominantne perspektive i revizionističke načine argumentacije. Prvu predstavlja narativ o nacionalnom pomirenju kroz izjednačavanje partizanskog i četničkog pokreta. Ovaj narativ ozvaničen je 2004. godine usvajanjem izmena Zakona o pravima boraca kojima su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta dobili status „boraca Narodnooslobodilačkog rata", a dalje je konstantno perpetuiran u udžbenicima istorije i javnim diskursima.[13]

Ovo izjednačavanje ide rame uz rame s potpunom depolitizacijom oba pokreta i njihovih sukoba, ali i s nacionalizacijom Narodnooslobodilačkog rata pod parolom „Srbi su antifašisti".[14] Kao što je već pomenuto, to je vrlo očigledno i u postavci Narodnog muzeja Užica, u kojoj se ideološke dimenzije vide samo iz izloženih dokumenata. Iako se partizanski pokret ne kriminalizuje i ne postoji fokus na komunističke zločine, što bi se moglo očekivati od izložbe koju su podržale državne institucije Srbije, emancipatorske i revolucionarne političke ideje i prakse Užičke republike i Narodnooslobodilačke borbe skoro su nevidljive.

S druge strane, iza prividnog postideološkog stanovišta najčešće se krije antitotalitarizam koji ne podrazumeva samo izjednačavanje fašizma i komunizma, već se u postsocijalističkim zemljama shvata prvenstveno kao osuda komunizma. Antitotalitarno stanovište s antikomunizmom u svojoj osnovi postalo je ključni okvir zvanične politike sećanja u Srbiji od 2000. godine za koji je karakteristično posmatranje celog Drugog svetskog rata i Jugoslavije kroz prizmu „zločina oslobodilaca".

Kada se rat posmatra kroz tu prizmu poraženi postaju žrtve, pa se pripadnici snaga kolaboracije interpretiraju kao žrtve komunističkog nasilja bez obzira na njihovu odgovornost za kolaboraciju i zločine. Reevaluacija kolaboracionističkih pokreta za cilj ima zamenu vrednosnih pozicija: antifašizam treba da bude odbačen kao borba za moć i komunistički zločin, a kolaboracija se društveno prihvata kao odbrana nacije i potpuno legitimna borba protiv komunizma.[15]

Antitotalitarno sagledavanje Drugog svetskog rata ne depolitizuje Narodnooslobodilačku borbu, već se, naprotiv, njena potpuno legitimna revolucionarna dimenzija koristi kao glavni argument za delegitimaciju i demonizaciju partizanskog pokreta.[16] U revizionističkoj interpretaciji partizanskog pokreta kao zločinačkog, borba protiv okupatora i značaj oslobođenja zemlje predstavljaju se kao sekundarna svrha pokreta koji se redukuje na to da mu je glavni cilj bilo nasilno uspostavljanje komunističke vlasti i teror nad neistomišljenicima.

Iako proponenti revizionističkih teza konstantno insistiraju na tome (na isti način kako je i nova postavka o Užičkoj republici predstavljena), u pitanju nije novi kritički istoriografski osvrt na Drugi svetski rat „bez ideološke ostrašćenosti", već osvrt koji počiva na antitotalitarnoj ideologiji antikomunizma koja služi uspostavljanju ideološke prevlasti kapitalističkog društva. On svoj ideološki okvir maskira u narativ o potrebi suočavanja s totalitarnom - komunističkom prošlošću.

U tom smislu, četnički pokret sa Dragoljubom Mihailovićem kao centralnom ličnošću konstruisan je istovremeno i kao nacionalni antifašistički pokret i kao kolektivna žrtva revolucionarnog terora. Kao pokret koji se borio ne samo protiv okupatora nego i protiv komunističke Narodnooslobodilačke vojske, on se savršeno uklapa u antitotalitarni diskurs u Srbiji, ali odgovara i politici sećanja Evropske unije koja se na takvom diskursu zasniva.

Borivši se protiv oba totalitarizma i postavši žrtva jednog, četnički pokret se predstavlja kao pozitivan, kao onaj koji se borio za nacionalne interese i očuvanje društvenog i političkog poretka na koji se današnje političke elite ugledaju i zbog toga njegovo prevrednovanje i jeste jedan od najistaknutijih predmeta politike sećanja. Istovremeno, njegova višedecenijska konstrukcija kao antifašističkog pokreta omogućava srbijanskoj državi pogodnu antifašističku prošlost koja nije vezana za komunizam.

 


 

[1] Nikola Milovanović, Draža Mihailović (poglavlje: Ravna gora postaje stožer velikosrpske buržoazije)

[2] Isto (poglavlje: Mihailovićeva izdajnička taktita na pregovorima u Brajićima)

[3] Milan Radanović, Kazna i zločin (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015.) 81. - 91.

[4] Zbornik NOR-a, tom XIV/1 , 857.

[5] Zbornik NOR-a, XIV/1, 861.

[6] Zbornik NOR-a, XIV/1, 376.

[7] Milan Radanović, Kazna i Zločin, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2015, s. 58.

[8] Preuzeto iz izlaganja Milana Radanovića održanog u CZKD-u povodom razgovora o njegovoj knjizi „Kazna i zločin"

[9] http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1961728-evropa-ceni-cica-drazu-srpski-djeneral-dobija-spomenik-u-srcu-evropske-unije

[10] Predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS Branko Todorović izjavio je da je „rehabilitacija četničkog vođe je civilizacijska sramota i šamar evropskoj Srbiji." Slično, Sonja Biserko upozorila je na nacionalizaciju antifašizma, čime se Srbija odriče vrednosnih temelja na kojima se zasniva čitava Evropa.

[11] http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?type=MOTION&reference=B7-2012-0188&language=EN

[12] Isto, član 11.

[13] Zakon o pravima boraca,vojnih invalida i njihovih porodica, Službeni glasnik Republike Srbije, 137/2004.

[14] Odgovor Aleksandra Vučića na pitanje o izjednačavanju dva pokreta: http://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-slavimo-dan-pobede-jake-pobednicke-srbije/h9r6sxl

[15] Olivera Milosavljević, „Geschichtsrevisionismus und der Zweite Weltkrieg" [Istorijski revizionizam i Drugi svetski rat], u: Mythos Partizan: (Dis)Kontinuitäten der jugoslawischen Linken [Partizanski mit: (Dis)kontinuiteti jugoslovenske levice], eds. Đorđe Tomić et al, Unrast Verlag, Münster, 2013, 226-227.

[16] Videti: Krunoslav Stojaković, „NOB u raljama historijskog revizionizma", u: Milan Radanović, Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2014, 9-33.

Autori: Igor Brajić, Bartul Čović, Jelena Đureinović 

Izvor: marks21.info

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 13 Jan 2017 12:25:48 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6163/U%C5%BDI%C4%8CKA+REPUBLIKA+I+ISTORIJSKI+REVIZIONIZAM+%282%29+%E2%80%93+%C4%8CETNICI+NA+EVROPSKOM+PUTU
Razgovor o knjizi Drug War Capitalism sa autorkom Dawn Paley http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6160/Razgovor+o+knjizi+Drug+War+Capitalism+sa+autorkom+Dawn+Paley.html Društveni centar Oktobar vas poziva na razgovor sa Don Pejli povodom njene knjige "Drug War Capitalism". Razgovor će se voditi na engleskom jeziku.

"Iako su pljačka, profit i otimačina bili glavna potpora rata još od pretkolonijalnih vremena, danas se slabo stavlja akcenat na ulogu finansija i ekonomije u 'ratovima protiv droge' - uprkos činjenici da oni pospešuju profit američkih banki i pune zatvore siromašnima. Oni finansiraju političke kampanje, doprinose porastu trgovine oružjem i funkcionišu kao dugoročna terapija za nedaće kapitalizma, otvarajući nov prostor privatizaciji i direktnim stranim investicijama.

Kombinujući izveštaje sa terena sa opsežnim istraživanjem, Don Pejli prevazilazi uobičajene horor priče i novinarski voajerizam i histeriju, zarad praćenja niti priče o ratovima protiv droge na tlu cele Latinske Amerike, koja vodi sve do konferencijskih sala i političkih kancelarija SAD. Ova knjiga bez presedana beleži kako se teror naveliko koristi protiv stanovništva gradova i ruralnih područja, stvarajući paniku i omogućavajući političke promene u korist međunarodnog privatnog sektora, posebno ekstraktivnih industrija poput naftne industrije i rudarstva. To je ono što se zapravo dešava. Ovo je kapitalizam rata protiv droge."

(Siže preuzet sa sajta izdavača knjige, AK Press)


Don Pejli (Dawn Paley) je frilens novinarka koja više od deset godina izveštava iz Južne Amerike, Centralne Amerike i Meksika. Njeni tekstovi objavljivani su, između ostalog, u The Nation, The Guardian, Vancouver Sun, Globe and Mail, Ms. Magazine, the Tyee, Georgia Straight i NACLA.

Moderira: Andrej Grubačić

Promocija je zakazana za 12. januar u zadruzi Oktobar (Strahinjica Bana 33/21) sa početkom od 19h

Izvor: facebook

Sve informacije možete pogledati OVDE 

 

]]>
Wed, 11 Jan 2017 16:49:39 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6160/Razgovor+o+knjizi+Drug+War+Capitalism+sa+autorkom+Dawn+Paley
Prošlost svu kriminalizirajmo za svagda http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6155/Pro%C5%A1lost+svu+kriminalizirajmo+za+svagda.html Političke, socijalne i ekonomske promjene 1990-ih godina u većini su istočnoeuropskih zemalja uključivale i obračun s nedavnom poviješću. Uvijek kontradiktorni i nespretni, pokušaji kriminalizacije socijalizma možda su i najbolja ilustracija nesposobnosti novih režima da ponude vlastiti uvjerljivi ideološki narativ. Ne čudi stoga što se kampanje revizije povijesti intenziviraju paralelno s rastućim razočaranjem u tranziciju.

Sudeći prema broju događanja, projekata, političkih stranaka i inicijativa civilnog društva usmjerenih protiv bugarske socijalističke prošlosti čini se kako, što se više udaljavamo od 1989. godine, tako raste urgentnost "dekomunizacije". Različiti segmenti vladajuće elite u Bugarskoj periodično i s obnovljenim entuzijazmom poduzimaju napore kako bi oslobodili Bugarsku tragova komunizma. Grad Varna tako je nedavno učinio odlučan korak prema prevladavanju nepotpune destaljinizacije grada (koji se od 1949. do 1956. godine zvao "Staljin") svečanim oduzimanjem statusa počasnog građanina sovjetskom vođi umrlom prije šezdeset godina.

Manje zabavan primjer bilo je donošenje amandmana u studenome ove godine na zakon koji osuđuje "kriminalnu prirodu komunizma". Zakon je izvorno predložio Georgi Panev, član jedne od manjih liberalnih stranaka, a u parlamentu je izglasan 26. travnja 2000. godine. Radilo se o dokumentu koji se sastojao od svega četiri članka te je imao isključivo deklarativan učinak, odnosno iz njegove implementacije nisu slijedile nikakve konkretne posljedice. U vremenu kada je donesen, ovaj zakon je bio predmet kritika zbog svoje nedovoljne radikalnosti, izostanka obavezne lustracije itd. Na trenutak se suzdržimo od ismijavanja evidentnoj apsurdnosti zakona i promotrimo njegov sadržaj.

Članak prvi tvrdi da su: "Vođe Komunističke partije Bugarske odgovorni za (1) namjerno i plansko uništavanje tradicionalnih vrijednosti europske civilizacije". Stavak sedam istog članka Partiju smatra odgovornom za "uništavanje moralnih vrijednosti naroda". Drugim riječima, radi se o figuri zle Partije koja radi protiv naroda, a smatra se odgovornom i za "sustavno uništavanje prirode" (stavak 10). Članak treći tvrdi da su komunistički režim i Komunistička partija "kriminalni". Članak četiri rehabilitira borbu "svih" koji su se ikada borili protiv komunizma kao "pravednu, moralno opravdanu i hvalevrijednu" (što očito uključuje i fašiste).

Velika čistka javnog prostora

Poseban predmet pažnje zakona su "komunističke elite". Štoviše, elita je prikazana kao izvor neopravdanog nasilja (odnosno "terora") usmjerenog protiv "naroda". Npr. članak drugi tvrdi da je "režim [...] oduzeo narodu bilo kakvu mogućnost slobodnog izražavanja..." i "potlaćivao velike grupe stanovništva". Ukratko, Zakon je usmjeren eksplicitno protiv vodstva Komunističke partije: riječ "Partija" pojavljuje se šest puta, "vodstvo" dva puta, "režim" četiri puta, a svako spominjanje "naroda" povezano je s pojmovima "žrtve", osim u članku četvrtom gdje su pomilovani svi koji su se borili protiv komunizma i koje je zbog toga režim kaznio ili pogubio.

intervjuu objavljenom 30. ožujka 2000. autor zakona Panev na pitanje "Ima li vaš prijedlog ikakvu praktičnu vrijednost?" odgovorio je: "Ogromnu, budući da nam je za egzistenciju potrebno više od kruha. Ako pratimo povijest čovječanstva, vidjet ćemo da su i u trenucima velike patnje nacije ipak iskusile moralni napredak [...] ako materijalna djela imaju vidljive rezultate, to je zbog toga što iza njih stoji moralni poticaj, odnosno motivacija. A gdje postoji nepravda, tamo nema motivacije. Zbog toga sam uvjeren da za većinu našeg naroda, a samo 30% Bugara je izravno ili neizravno povezano s Komunističkom partijom, ovaj zakon predstavlja čin ponovnog uvođenja pravde."

Nedavno izglasani amandman na ovaj zakon sada nameće i materijalne, a ne samo simboličke, posljedice. Nacrt amandmana predložili su zastupnik tada vladajuće stranke Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) Metodi Andrejev i tri zastupnika liberalnog Reformskog bloka: Petar Slavov, Vili Lilkov i Martin Dimitrov. Usmjeren je primarno protiv komunističkih simbola. No ti se simboli mogu naći posvuda u bugarskim selima i gradovima. Oni koji ne uklone sporni simbol sa svoga posjeda, ili građani uhvaćeni kako npr. nose majicu s likom Che Guevare, mogu platiti 100 eura kazne, odnosno 1000 eura ako se radi o pravnim osobama. Time se otvara prostor za uklanjanje spomenika iz javnog prostora i njihovo preseljenje u muzeje. Oni simboli koji su preveliki da bi ih se premjestilo u muzeje (poput stambenih blokova) trebali bi biti "ukrašeni" pločom koja objašnjava da se radi o simbolima "kriminalnog režima".

Od "narodnog neprijatelja" do naroda kao neprijatelja

Uz kazne za simbole, amandman propisuje obavezno poučavanje o "komunističkim zločinima" u školama. Naravno, socijalistički period je već pokriven školskim udžbenicima, ali to ne sprječava obrazovne aktiviste da zahtijevaju daljnje izmjene kurikuluma. Napad na simbole i intervencija u školski program čine amandman ne samo praktičnom dopunom čisto simboličke prirode originalnog zakona, već se njime čini pomak u shvaćanju izvora i nositelja odgovornosti za komunizam. Ako je stara verzija zakona dodjeljivala simboličku odgovornost za zločine komunizma vodstvu Partije, novi materijalno kažnjava širu bugarsku populaciju.

Budući da je interpretacija "simbola" koja se nudi izuzetno široka (zgrade, spomenici...), pod ovu definiciju spadaju i ogromni stambeni blokovi iz socijalističke ere u kojima i dalje živi većina bugarskog urbanog stanovništva. Da ne spominjemo majice s likom Che Guevare za koje je vjerojatnije da će ih nositi "obični građani" nego bivši članovi komunističkog rukovodstva. Slično tome, miješanje u školski program imat će potencijalno trajni utjecaj na tisuće đaka. Ukratko, ako je na početku komunizam bio povezan s "elitom" (i to "ne više od 30% populacije", kao što je izjavio Panev), danas su "totalitarne mase" u srcu stalno eskalirajućeg liberalnog projekta pročišćavanja države od "metastaza komunizma".

Što može objasniti ovu promjenu? Možda financijska kriza, smatraju istraživači Istočne Europe poput Kristen Ghodsee koja povezuje dokumente kao što je "Praška deklaracija o europskoj savjesti i komunizmu" s početkom financijske krize 2008. godine. Zapravo, ekonomske i financijske krize tipičan su kontekst u kojem se antikomunizam intenzivira i cvjeta. Ali ne možemo objasniti erupcije ogorčenog antikomunizma samo oscilacijama u globalnoj političkoj ekonomiji. Važna je i lokalna povijest. Posvetimo se stoga Bugarskoj u kratkoj povijesnoj digresiji.

Spasitelji su nam Car i Bog

Iako su na prvim višestranačkim izborima pobijedili "reformirani komunisti", odnosno Bugarska socijalistička stranka (BSP), tranzicija prema "liberalnoj demokraciji" zapravo je uživala veliku podršku u javnosti. Izlaznost na prve izbore bila je dva puta veća od današnje što pokazuje entuzijazam za izborni proces koji danas više ne postoji. Masovni prosvjedi u Sofiji 1997. godine, koji su kulminirali opsadom parlamenta, s vlasti su otjerali BSP, a prijevremene izbore osvojila je antikomunistička opozicija na platformi koja je obećavala tržišna rješenja za podivljalu ekonomsku krizu i krizu hiperinflacije te brzu integraciju s Europom.

Euroatlantski liberalni konsenzus izdržao je do 2005. godine, iako je 2001. zamijenjen njegov glavni predstavnik, kada se bivši bugarski car Simeon Sakskoburggotski vratio se iz egzila i neočekivano sa svojom strankom pobijedio na izborima. Prve pukotine u konsenzusu pojavile su se 2005. godine sa šokantnim izbornim uspjehom ekstremno desne "euroskeptične" stranke ATAKA.1 Ona je s vremenom evoluirala u prorusku stranku, posebno nakon geopolitičkih sukoba 2013. godine koji su dosegli vrhunac aneksijom Krima. Rasprave intelektualaca o "opasnostima populizma", koje su se već održavale nakon neočekivane pobjede bivšeg cara,2 intenzivirale su se nakon 2005. godine. Liberali su pronašli novog zastrašujućeg neprijatelja: "populizam".

U prvim godinama 21. stoljeća razočaranje intelektualne klase time kako se tranzicija odvijala pronašlo je oduška u sanjarenjima o "totalitarnim masama" i njihovoj "atavističkom balkanskom nesvjesnom". Ovo su citati iz poznatog članka profesora Aleksandera Kioseva koji se bavi propadanjem javne sfere nakon 1989. godine za koju su postojale velike nade nakon pada socijalizma, ali koja je navodno postala plijenom psihopatologija bugarskog naroda.

Kadrovi odlučuju sve

Ovo je dio većeg problema s kojim se suočavaju bugarski antikomunistički intelektualci i aktivisti: formalno, Bugarska je liberalna demokracija s glatkim prijenosom vlasti nakon izbora, suprotstavljenim strankama, diobom vlasti, zakonski zajamčenim privatnim vlasništvom itd. Kada to ne bi bila, ne bi mogla biti ni članicom Europske unije. Ipak, iako je Bugarska parlamentarna demokracija, desne stranke nisu uvijek zadovoljne s rezultatom. Jedini način na koji netko može zadržati svoju vjeru u liberalnu demokraciju, ali istodobno biti bijesan na njene učinke, jest da proziva skrivene deficite.

Drugim riječima, nedostaci liberalnog kapitalističkog sustava eksternaliziraju se i projiciraju u mitski "balkanski mentalitet" koji je dom "metastazama komunizma" i time kriv za subvertiranje bugarskog "povratka Europi". Nitko nije sažeo "problem" bolje od donedavnog premijera Bojka Borisova koji je 2009. godine na susretu s Bugarima koji žive u Chicagu izjavio kako "u Bugarskoj imamo loš ljudski materijal". "Što je trenutno temelj stanovništva? Milijun Roma, 700-800 tisuća Turaka, dva i pol milijuna umirovljenika. [odnosno "neproduktivno" stanovništvo]. Glupi umirovljenici motivirani su samo svojom nostalgijom [za socijalizmom]. I onda imamo vas [odnosi se na Bugare na Zapadu], koji ste pobjegli. Materijal koji izlazi na izbore i iz kojeg možemo birati kadrove nije jako bogat."

Pojam "metastaza komunizma" u širokoj je cirkulaciji i prati većinu napora antikomunistički nastrojenih intelektualaca da usade "pravilno sjećanje" na komunizam bugarskom stanovništvu, kojega se, nakon ulaska u Europsku uniju, često optužuje da uopće nema sjećanja. Na primjer, zaklada Konrad Adenauer 2013. je godine sponzorirala konferenciju na kojoj su povjesničari i sociolozi obznanili "zabrinjavajuće" rezultate istraživanja prema kojemu 60% mladih Bugara ne zna što znače pojmovi poput "gulaga" ili "željezne zavjese", dok 14% misli da je socijalizam bio demokratski režim.

Nevolje s inžinjeringom duša

Aktivisti su prokazali obrazovni sustav kao glavnog krivca za ovu neprihvatljivu situaciju, ali i nedostatak javnih muzeja posvećenih "komunističkoj umjetnosti" ili mjesta sjećanja poput "Memento parka" ili "Kuće terora" (Terror Háza) u Budimpešti. Privatni sektor u međuvremenu nije oklijevao okupirati ovu nišu, s think-tankovima poput "Instituta Hannah Arendt" ili izdavačkih kuća poput "Instituta za istraživanje recentne prošlosti" koji regularno "štancaju" znanstvene kao i propagandne publikacije o socijalističkom periodu, ili pak privatnih internetskih stranica koje služe kao lažni arhivi tajnih službi.

Moralna panika koju su uzrokovali rezultati istraživanja dovela je do daljnje intenzifikacije napora intelektualne klase za "dekomunizaciju". Jedna od najutjecajnijih aktivistkinja i najplodnijih komentatorica na temu "nedostatka sjećanja" je profesorica Evelina Kelbačeva koja predaje povijest na Američkom institutu u Bugarskoj. Manje je poznata po svojem akademskom (o kojem jedva da postoje dokazi), a više po političkom radu i bezbrojnim intervjuima u kojima proziva bugarsku naciju zbog toga što "nema sjećanja" o komunizmu i zbog toga se navodno ne može oduprijeti zamci "socijalističke nostalgije". Između ostalog, inicirala je peticiju 2013. godine koju je podržalo više od 2000 "potpisnika iz civilnog društva" a kasnije ju je potpisao i bugarski predsjednik na odlasku Rosen Plevnelijev.

Tijekom cijelog svog mandata (2012.-2016.), predsjednik je aktivno sudjelovao u sličnim aktivnostima. Na primjer, predsjedao je inicijativom "25 godina slobodne Bugarske" koja se sastojala od izložbi, predavanja i javnih rasprava. Još je jedna peticija za uvođenje "dubinskog" znanja o komunizmu u škole pokrenuta 2016. godine, ovog puta od Metodija Andrejeva, parlamentarnog zastupnika GERB-a. Kao što je spomenuto, Andrejev je i koautor posljednjeg amandmana na zakon koji zabranjuje "simbole komunizma".

Sve ima na Internetu...

Zastupnika Andrejeva jedan je sportski novinar nedavno upitao hoće li poznati sportski klub CSKA biti kažnjen jer njegov logo sadrži petokraku zvijezdu, na što je Andrejev odgovorio: "Ne! Ne vidim nikakvu vezu između te zvijezde i komunističkog pentagrama. Kada je Rusija stvorila komunističku državu, vlasti su je htjele povezati s nekim simbolom. Birali su između dvaju simbola: petokrake zvijezde i svastike. Oba su pradavni simboli. Zvijezda je izabrana na inzistiranje Trockog i Rothschilda koji je financirao komunističku revoluciju. Zvijezda simbolizira petoricu Rothschildovih sinova. Zbog toga nema ništa zajedničkog sa zvijezdom CSKA-a. Ove su činjenice dostupne na internetu. Dopustimo mladima da ih pročitaju."

Parlamentarni zastupnik koji otvoreno zagovara tipično nacističko poimanje komunizma kao "židovsko-boljševičke" urote, i potiče sve da "provjere činjenice" na Internetu, odlučan je u namjeri reformiranja školskog sustava kako bi uveo "dubinsko" poznavanje komunizma. Možemo pretpostaviti da dubina tog znanja otprilike odgovara njegovoj vlastitoj "erudiciji" o Oktobarskoj revoluciji. Andrejev je inače podržao i zakonske pokušaje da se bugarsko sudstvo pročisti od "utjecaja masonskih grupa".

Riječ "totalitarizam" obično se koristi za opisivanje takozvanih "dvojnih zala" komunizma i nacizma ali obje spomenute peticije očito operiraju ograničenim razumijevanjem "totalitarizma", u kojemu je jedina konotacija komunizam, bez ikakvog paralelnog poziva za produbljivanjem znanja učenika o nacizmu/fašizmu. Da ne spominjemo da ove liberalne intelektualne elite nikada nisu inicirale nikakvu posebnu peticiju kojom bi se tražilo poučavanje učenika dubljem znanju o fašizmu od onoga što već postoji u udžbenicima.

Novi bauci komunizma

Opis ove situacije ne bi bio potpun bez nekoliko riječi o protivnicima ovih zakonodavnih pokušaja. Ta opozicija uglavnom dolazi iz akademskih krugova koji se bore protiv pretvaranja različitih sjećanja i iskustava socijalizma u nedemokratsku propagandnu kategoriju "nesjećanja" s jedne strane, te za slobodu od političkog miješanja u autonomiju sveučilišta i neovisno istraživanje. Ipak, nisu svi akademski radnici uvijek nepristrani, ne samo zato što neki od njih potpisuju/priređuju navedene peticije, poput profesorice Kelbečeve, nego i zato što je njihovo nezadovoljstvo političkim miješanjem izraženo selektivno, slično sporovima oko poučavanja osmanske povijesti.

Javljaju se i inteligentna razmišljanja koja izražavaju bojazan da zakon u krajnjoj instanci nameće kraj nečega što bi trebala biti "beskrajna" i slobodna javna rasprava o povijesti socijalističkog režima. Na primjer, povjesničarka Eliza Stanojeva jedna je od rijetkih liberalnih komentatora koja pitanju pristupa iz perspektive "slobodnih debata" i u detalje navodi praktične apsurde do kojih bi sigurno dovela implementacija zakona, kao što je kažnjavanje autora i istraživača, poput nje, zbog izdavanja knjiga koje sadrže "komunističke simbole".

Ona također upozorava na opasnosti rehabilitacije fašizma i moguće posljedice po stručnjake dajući primjere iz Poljske gdje su slični pokušaji države da zakonski utječe na sjećanje doveli do progona povjesničara poput Jana Grossa zbog propitkivanja dogme o poljskoj "nedužnosti" u Holokaustu. Ukazuje i na neke zgodne omaške od strane zakonodavaca: na primjer, dok su u zakonu iz 2000. zločini komunizma ilustrirani spominjanjem "narodnih sudova" koji su sudili kolaboracionistima iz vremena Drugog svjetskog rata kao i radnih logora za političke zatvorenike, ne spominje se tzv. "Proces preporoda", odnosno kampanja etničkog čišćenja bugarskih Turaka 1980-ih godina.

Dvadeset i sedam godina nakon 1989. čini se da su politike "dekomunizacije" postale još tvrđe, i time kontraproduktivnije. Kao da je na njega utjecala knjiga Jacquesa Derride Spectres de Marx (Bauci Marxa), parlamentarni zastupnik BSP-a Janaki Stojilov upozorio je nedavno kako je "Krajem osamdesetih [komunistički predsjednik] Todor Živkov bio manje popularan nego danas. Prema nedavnom istraživanju, 50% Bugara ima pozitivno mišljenje o njemu".

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski

  1. "Euroskeptična stranka" je, naravno, termin liberalnih politologa koji više prikriva nego što razotkriva stavove takvih stranaka o Europi. One zapravo često tvrde kako se zalažu za "europsku civilizaciju" nasuprot azijskom/islamskom/komunističkom/izbjegličkom barbarizmu. 
  2. Sakskoburggotski je među prvima inzistirao na eksplicitno anti-političkoj platformi vladavine stručnjaka i "nove moralnosti", onkraj ljevice i desnice. 
Autorka: Žana Coneva
 
Izvor: bilten.org 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Thu, 29 Dec 2016 12:07:31 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6155/Pro%C5%A1lost+svu+kriminalizirajmo+za+svagda
75 godina od deportacije jevrejskih i romskih žena i dece na Sajmištu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6145/75+godina+od+deportacije+jevrejskih+i+romskih+%C5%BEena+i+dece+na+Sajmi%C5%A1tu.html 75 godina od deportacije jevrejskih i romskih žena i dece u logor na Sajmištu

10. XII 1941. / 10. XII 2016.

Između 8. i 12. decembra 1941. godine Jevrejke, Romkinje i njihova deca koji su živeli u Beogradu deportovani su u Jüdenlager Semlin, poznatiji kao logor na Sajmištu. Ove godine obeležavamo 75. godišnjicu tih događaja.

Centar za istraživanje i edukaciju o Holokaustu, Savez jevrejskih opština Srbije, Savez antifašista Srbije, Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava u subotu 10. decembra, na Međunarodni dan ljudskih prava, organizuju komemorativni program pod naslovom „Stazama sećanja".

Obeležavanje 75. godišnjice ove deportacije u logor na Sajmištu počeće na uglu ulica Džordža Vašingtona i Dalmatinske (kod vrtića „Skadarlija"), gde se 1941. godine nalazilo sedište takozvane "Policije za Jevreje i Cigane". Odatle će se povorka uputiti prema trgu Republike i proći pored Doma Vojske, tadašnjeg sedišta Gestapo-a, da bi na kraju stigla na Sajmište, gde će se održati komemorativni skup.

Okupljanje kod vrtića „Skadarlija" predviđeno je za 13 časova. Pozivamo vas da nam se pridružite.

Facebook Event 

]]>
Tue, 13 Dec 2016 18:58:18 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6145/75+godina+od+deportacije+jevrejskih+i+romskih+%C5%BEena+i+dece+na+Sajmi%C5%A1tu
"Zbog ovakvog zakona građani ostaju bez stanova" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6140/%22Zbog+ovakvog+zakona+gra%C4%91ani+ostaju+bez+stanova%22.html Beograd -- Predlog Zakona o stanovanju i održavanju zgrada mora biti hitno povučen iz procedure jer je na štetu građana kao vlasnika stanova.

A novi zakon koji reguliše tu materiju mora biti donet kroz široku javnu raspravu, umesto po hitnom postupku kao sada, jedan je od ključnih zaključaka sa tribine niškog Udruženog pokreta slobodnih stanara (UPSS).

UPSS će ovih dana uputiti i konkretne zahteve povodom Predloga zakona na adrese nadležnih državnih organa, a pre svega Vlade Srbije i resornih ministarstava. Ovo udruženje, koje je nastalo početkom prošle godine, kada su ga oformili predsednici skupština stanara, procenjivalo je tada da oni predstavljaju oko 40.000 građana Niša.

"Jedan od osnovnih problema ovog zakona je što o našim stanovima, zapravo, odlučuje država, od lokalne samouprave do ministarstva, a nama se uglavnom, nameću brojne administrativne, a pre svega finansijske obaveze, koje neće biti male. Najvažnije odluke vezane za naše stanovanje donosiće se u Republičkom geodetskom zavodu, Privrednoj komori i resornom Ministarstvu, dakle centralizovano, u Beogradu, bez našeg iole značajnijeg uticaja", rekla je Čedoslava Ristić, članica UPSS-a i finansijska stručnjakinja.

S druge strane, kako dodaje, u slučaju da ne izvršimo obaveze koje nam se nameću, bilo da je reč o tome da ne registrujemo na vreme stambenu zajednicu, ili ne donesemo program održavanja zgrade, ili ne uredimo fasadu i ne izvedemo druge radove, naša stambena zajednica biće novčano kažnjena do dva miliona dinara.

"Moći će da nam se uvede prinudna uprava, za nas će biti nadležni različiti inspektori, a u krajnjoj liniji prvatni izvršitelji", kaže Ristićeva.

Đokica Jovanović, član UPSS-a i sociolog, precizira da ovakav Predlog zakona povećava šanse da građani ostanu bez stanova, koje bi mogli da im oduzimaju sudovi, banke i izvršitelji, u slučaju da ne mogu da izmire obaveze ili kazne.

On podseća da su se u susednoj Hrvatskoj, pre svega u Zagrebu i Splitu, već dešavale deložacije iz sličnih razloga. Takvih slučajeva ima i u Srbiji, kaže, ali se o njima javno izveštava uglavnom kada građani različitim sredstvima pokušaju da spreče prinudno oduzimanje stanova, odnosno iseljenje iz njega.

"Čini nam se da sada već prepoznajemo intenciju države da se građanima zbog različitih dugovanja oduzimaju i nekretnine, koje su posle neuspelih privatizacija i prodaje bezmalpo svega što je moglo da se proda, ostale jedini zdrav ekonomski resurs. Kako drugačije tumačiti ovakav Zakon o stanovanju koji je na štetu građana, a u korist države? Ili stalno povećanje poreskih i drugih državnih nameta dok zarade stagniraju, a sve više ljudi ostaje bez posla? Ili stalno povećavanje cene komunalnih usluga istovremeno sa smanjenjem plata u javnom sektoru i penzija?", kaže Jovanović.

Na tribini je takođe rečeno da je „očigledno da je jedna od namera ovog Predloga zakona još jedno udomljavanje nesposobnih partijskih kadrova vladajućih stranaka". Govornici su tako videli zakonsko rešenje da će u slučaju da stanari ne mogu da izaberu upravnika iz svojih redova lokalna samouprava „izabrati" profesionalnog upravnika sa licencom sa svoje liste. Registar licenciranih upravnika ustanovljava i vodi Privredna komora Srbije.

Izvor: b92.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Sat, 10 Dec 2016 15:06:06 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6140/%22Zbog+ovakvog+zakona+gra%C4%91ani+ostaju+bez+stanova%22
Tržište rada više nikada neće biti isto: Prekarijat - nova obespravljena klasa i globalni fenomen http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6137/Tr%C5%BEi%C5%A1te+rada+vi%C5%A1e+nikada+ne%C4%87e+biti+isto%3A+Prekarijat+-+nova+obespravljena+klasa+i+globalni+fenomen.html Temeljne komponente tržišta rada su potražnja za radom i ponuda rada uz pojavu specifičnih čimbenika. Na takvom tržištu poduzeće je kupac, a radnik je prodavač svojih vještina i znanja. S obzirom na specifičnosti i karakteristike koje proizlaze iz tržišta rada u odnosu na klasično tržište proizvoda ono može biti konkurentno ili nekonkurentno, a s drugim tržištima dijeli karakteristike kao što su konkurencija ili sukob. Ne tako davno društveno priznati rad bio je samo onaj koji se odvijao na tržištu rada. Danas sve više raste broj poslova koji se ne uklapaju u tradicionalni obrazac rada. Rad više nije na puno radno vrijeme već s tzv. fleksibilnim radnim vremenom ili je pak privremeni rad, rad kod kuće i sl. To znači da nisu prostorno vezani uz prostorije tvrtke niti ovise o fiksnoj osmo-satnoj radnoj satnici. Nove oblike rada karakterizira radno vrijeme, lokacija i ugovor. Većina 'novih' poslova zahtijeva natprosječnu razinu stručnosti i angažmana.

Obavljanje jednog posla cijeli život polako postaje prošlost. Zaposlenici se sve manje vežu za jednu tvrtku, a plaćanje po učinkovitosti postaje uobičajeno. Učestalo je ugovaranje zaposlenika koji planiraju, izvršavaju i nadziru rad čije rezultate koristi poslodavac. Karijera se ne veže uz tvrtku nego se radnik sam probija u skladu s vlastitim mogućnostima, vještinama i srećom na tržištu rada. Mladi ljudi koji se spremaju kročiti na moderno tržište rada moraju biti puno više spremniji od svojih roditelja na dodatno obrazovanje, usavršavanje i mijenjanje. Prema tome, rad kakav smo dosad poznavali i prakticirali počinje se transformirati.

Zanimljivo je da napretkom tehnologije radna mjesta ne nestaju, kako se u početku mislilo, već se, naprotiv, njihov broj povećava. Ono što nestaje je posao kao takav, stabilan, siguran, jasno definiran, zaštićen i korektno plaćen. Znanstvenici koji se bave proučavanjem rada zaključili su da se, zahvaljujući tehnološkom napretku, društvena struktura mijenja, što se očituje u smanjenju zaposlenosti u poljoprivredi, opadanju tradicionalne zaposlenosti u industriji, a s druge strane rastu uslužnih djelatnosti, usponu menadžerskih, stručnih i tehničkih poslova.

Stvaranje nove obespravljene klase
No, problem je što su spomenute fleksibilne pretumbacije na globalnom tržištu rada stvorile novu klasu obespravljenih radnika. Radnika koji rade godinama, a da nemaju ni jednu godinu staža u knjižici, koju često čak niti nemaju ili im nikad nije zatrebala. Radnici su to nezaštićeni sindikatom na svom radnom mjestu i na margini su bilo kakvog radničkog organiziranja. Nova klasa eksploatiranih radnika se formirala na neoliberalnom tržištu rada, sve se više povećava te danas već obuhvaća sve od sezonskih radnika na moru pa do diplomiranih informatičara koji žive iluziju samozaposlenja kroz masovno pokretanje start up firmi. Također je primjetno da se drugačije odnose prema radu - on ih ne definira kao osobe, nego ga gledaju kao sredstvo prema cilju.

Prekarijat je tako klasa koja postoji kao klasa, ali bez klasne ideologije, bez kolektivnog sjećanja, bez klasne strukture, bez profiliranog klasnog identiteta, bez unutarnje solidarnosti, bez političke organizacije... Za establišment prekarijat ne postoji - ni kao klasa, ni kao pojam. Nemoć prekarijata je u tome što on nije prerastao u klasu. Pitanje je, nalazi li se prekarijat uopće na putu ideološkog samoosvještenja? Još ozbiljnije pitanje je: jesu li još uvijek moguće ideologije u onom obličju kakve su nam poznate iz stvarnosti i teorijskih uvida? Je li, prema tome, uopće moguća ideološka artikulacija prekarijata ako se ima u vidu njegova skoro apsolutna heterogenost i je li moguća ideološka artikulacija u grupaciji u kojoj nema grupne solidarnosti.

Prekarijat je u svakom slučaju globalni fenomen, a u europskom prostoru ga čine tri osnovne grupe, tvrdi britanski ekonomist Guy Standing. Prva grupa su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog tehnologije ili de-industrijalizacije ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Drugu grupu čine oni koji prihvaćaju nesigurnost zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. Treću oni koji su obrazovani, posebno mladež i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i životnim statusom i izgledima.

Prva grupa teži povratku prošlosti, tj. stabilnosti, sigurnosti, regularnim prihodima i novčanim transferima države blagostanja. Druga grupa, uglavnom migranti, ali i osobe s invaliditetom i druge ranjive grupe - klizi ka pasivnoj marginalnosti i izoliranosti na periferiji europskih metropola; treća grupa je potencijalna bomba koja prijeti da eksplodira na trgovima velikih gradova.

Standing smatra da je ova vrsta nestabilnosti danas srž globalnog kapitalizma, koja je začeta u glavama grupe ekonomista krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, potom nazvanih 'neoliberalima', koji su smatrali da država sa svojim planiranjem i regulativom sputava ekonomiju, te da je zbog toga, naročito u Europi, neophodno da se demontiraju elementi 'socijalne države', u sistem ugrađeni poslije Drugog svjetskog rata, i time stvore preduvjeti za ekonomski razmah.

Nametanje fleksibilizacije
Zanimljivo je da prekarni, nesigurni rad, odnosno donošenje 'fleksibilnih zakona o radu' zagovara i čuvena 'Trojka' - Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond - kao ključni element strategije za ozdravljenje ekonomija s europske periferije. Na fleksibilnost je nedavno pristala i Francuska, gdje su ljevičari sredinom travnja u Parizu razbijali izloge, u znak protesta zbog prijedloga novog fleksibilnog zakona o radu smatrajući da se njime napuštaju teško stečena radnička prava.

Priču o izrabljivanju mladih nezaposlenih ljudi donosi britanski list The Guardian. Prema pisanju lista nezaposlene se šalje na rad bez plaće u velike lance korporativnih supermarketa. Ako odbiju tu - doslovno robovlasničku - ponudu, zavod za zapošljavanje ukinut će im sve beneficije, a beneficije za nezaposlene mnogima su jedino na temelju čega preživljavaju. Prema novom programu koji je donijela britanska vlada, mladi nezaposleni izuzeti su iz zakona koji propisuje minimalnu plaću radnika koji obavlja neki posao.

Zavod za zapošljavanje, u suradnji s najvećim korporacijama, stvorio je sistem koji mlade ljude pretvara u neplaćeno roblje. Kako bi ostvarili beneficije, nezaposleni se moraju redovno javljati na Zavod za zapošljavanje. Kada mlada osoba dođe na zavod predstavljen joj je popis poslodavaca koji trenutačno traži zaposlenike. Prema novom kontroverznom programu dovoljna je samo 'verbalna zainteresiranost' osobe pa da se nju/njega upiše kao kandidata za taj posao. Kada dođu na razgovor za 'posao' ispostavlja se da se radi o neplaćenom poslu, dok je opis posla identičan plaćenim zaposlenicima.

Prema riječima onih koji su nasjeli na ovaj program, radi se o najtežim poslovima - čišćenje podova i polica, nošenje teškog tereta, rad u skladištu itd. Radi se 30 i više sati tjedno, a moraju biti dostupni od 9 ujutro do 10 navečer. Posao se izdaje na rok od 2 mjeseca bez ikakve garancije da će nakon tog perioda dobiti poziciju koja bi se plaćala.

Istina, postoje i neki sretniji primjeri s promjenama na tržištu rada. Naime, riječ je o tzv. fleksigurnosti, što je izvedenica iz riječi fleksibilnost i sigurnost te predstavlja kombinaciju fleksibilnosti u promjenjivom ekonomskom okružju uz sigurnost za zaposlenike. Prvi ju je promovirao danski socijal-demokratski premijer Poul Nyrup Rasmussen, za vrijeme svojeg mandata od 1992. do 2001. godine. Ovom mjerom Danska je u samo pet godina smanjila nezaposlenost za 50 posto. Danas je u Danskoj stopa nezaposlenosti samo 5 posto, a to je i zemlja proglašena jednom od najkonkurentnijih u Europskoj Uniji. Dansko ministarstvo zapošljavanja definira fleksigurnost kao 'zlatni trokut' koji se sastoji od tri bitne komponente:

1. fleksibilnost na tržištu rada - ugovori o radu dozvoljavaju poslodavcima lako otpuštanje i zapošljavanje.
2. socijalna sigurnost za zaposlenike - biti nezaposlen ne predstavlja veliki problem za Dance. Osoba koja izgubi posao će dobiti dobru naknadu za nezaposlenost te druge oblike pomoći.
3. aktivna politika zapošljavanja - podrazumijeva programe prekvalificiranja shodno potrebama tržišta ali i stroge sankcije onima koji zloupotrebljavaju svoj status nezaposlene osobe. Kako bi dobivali naknadu za nezaposlenost, osobe se moraju aktivno uključiti u traženje novog posla i/ili programe prekvalifikacije.

Ima li izlaza?
Jedna od bitnih komponenti spomenutog programa fleksigurnosti je kontinuirani dijalog između poslodavaca i sindikata, što ovaj program čini teško primjenjivim u mnogim europskim zemljama. Osobito je to slučaj Istočno Europskih ali i Mediteranskih zemalja Europe, gdje je odnos između 'rada i kapitala' poslovično antagonističan. Međutim, postoje i druge prepreke. Danska, kao i ostale Nordijske zemlje, poznata je po svojim visokim stopama poreza, koje mogu iznositi i do 60 posto dohotka. Model progresivnog oporezivanja poslovično je ukorijenjen u socijalno osviještene Nordijce, jer su se kroz vrijeme uvjerili kako njihov novac završava u ekonomskim i socijalnim projektima bitnim za ekonomski razvoj i stabilnost cijele zemlje. Takvi porezi nezamislivi su u većini ostalih zemalja Europe.

Tako primjerice vlada Angele Merkel puni proračun porastom indirektnih poreza kao što je PDV te restriktivnim mjerama suzbijanja nezaposlenosti, kroz male naknade i skraćeno vrijeme njihovog primanja. Takve mjere samo potiču rigidnost sustava zapošljavanja.

U ova teška vremena eksploatacija radnika postaje sve dublja i temeljitija, a donose se čak i zakoni koji u konačnici omogućavaju stvaranje jednog novog robovlasničkog sistema. U isto vrijeme ovakvim praksama sistem sam sebi kopa grob, potencirana eksploatacija samo će ubrzati vrijeme do opće pobune ili možda ipak neće... Prema spomenutom ekonomistu Standingu, u današnjem kontekstu, kada multinacionalni kapital želi fleksibilne, odnosno nesigurne radnike i može ih osigurati bilo gdje u svijetu, mali su izgledi da se nešto u ovom pogledu promjeni. Nadajmo se da nije u pravu!

Autor: Boris Živković 

Izvor: advance.hr

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Tue, 6 Dec 2016 11:49:26 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6137/Tr%C5%BEi%C5%A1te+rada+vi%C5%A1e+nikada+ne%C4%87e+biti+isto%3A+Prekarijat+-+nova+obespravljena+klasa+i+globalni+fenomen
Sanja Petrović Todosijević: Za socijalističku pedagogiju znanje nije bilo roba http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6134/Sanja+Petrovi%C4%87+Todosijevi%C4%87%3A+Za+socijalisti%C4%8Dku+pedagogiju+znanje+nije+bilo+roba.html Istoričarka Instituta za noviju istoriju Srbije: Iako je deklarativno politika obrazovanja i vaspitanja do kraja postojanja jugoslovenske države počivala na socijalističkoj pedagogiji, ti principi su napušteni. Sve priče o raspadu Jugoslavije moraju da krenu od kraja 1970-ih, kad su nastale samozadovoljne priče o nekakvom ekonomskom rastu

Na beogradskom Fakultetu za medije i komunikacije nedavno ste odbranili doktorsku disertaciju ‘Socijalizam u školskoj klupi: Reforma osnovnoškolskog sistema u Srbiji 1944-1959'. Zašto ste obuhvatili baš ove posleratne godine?

One su najznačajnije. Reforma je formalno započela 1953. i završila donošenjem Opšteg zakon o školstvu 1958. godine, a zapravo je počela odmah nakon završetka Drugog svetskog rata. Jugoslavija je Opštim zakonom o školstvu dobila jedinstvenu osmorazrednu osnovnu školu, kakva u državama naslednicama postoji i danas. Današnje reformatore školskog sistema ova reforma trebalo bi da zanima jer se radi o jednom veoma pozitivnom iskustvu koje je zaboravljeno.

Reforma dolazi nakon strašnog iskustva Drugog svetskog rata i holokausta?

Bilo je nemoguće posle rata izgraditi školu koja tu vrstu iskustva neće uzeti u obzir. Zbog toga je organizacija UN odigrala značajnu ulogu u procesu konstituisanja te nove škole, koja neće moći ostati gluva na činjenicu da su neki od osnovnih principa prosvetiteljstva bili anulirani ratom.

Dva principa na kojima počiva UN su bila ključna za dizanje škole i politika obrazovanja i vaspitanja na noge. Pre svega izdvajam činjenicu da je cela posleratna Evropa, pa i svet, morala počivati na antifašističkom nasleđu. Dakle ideja antifašizma je ključna. Ali tu je i ideja koegzistencije, povezivanja dojučerašnjih neprijatelja u ratu i zavađenih strana u onom novom, hladnom ratu. Već 1946. godine UN osniva Unesko koji će odigrati ključnu ulogu u sprovođenju reformi najznačajnijih segmenata školstva i u zemljama zapadno i u onima istočno od Berlinskog zida. U tom smislu Unesko je značajan za razumevanje engleske, francuske i švedske reforme školstva, ali i one u Japanu, Jugoslaviji, a takođe i u SSSR-u, bez obzira na podeljeni svet.Kako je taj problem prevaziđen?

Partija je pokazala spremnost

Kakva je bila uloga Uneska u Jugoslaviji?

Nije slučajno što je Jugoslavija pristupila toj organizaciji 1950., samo nekoliko meseci pošto je održan Treći plenum CK KPJ, na kojem je donesena odluka da se mora razmisliti o novoj politici obrazovanja i vaspitanja, onoj čiji će krajnji ishod biti socijalistički čovek, kome će biti strane nekakve ukalupljene misli, koji će daleko više biti otvoren i spreman da se razvija. Naravno, te odluke imaju veze i sa okretanjem Jugoslavije ka Zapadu, ali ne isključivo. Mnogi drugi činioci su uticali na Partiju da se ozbiljno pozabavi reformom školstva.

Kad politici obrazovanja i vaspitanja oduzmete društvenu vrednost, ona prestaje da bude politika obrazovanja i vaspitanja i postaje mehanizam za proizvođenje kadrova koji treba nešto da rade

Koji su to činioci?

Već u tim godinama postalo je jasno da se ne može doći do socijalističkog čoveka sa lošom obrazovnom strukturom. Posebno je otežavajuća bila činjenica da su trećinu društva činili oni koji su bili viđeni za osnovnu školu, deca starosti do 14 godina. Oni koji su upravljali tom državom, preko institucija koje su bile u izgradnji, bili su dovoljno sposobni da shvate da se radi o milionskoj masi dečaka i devojčica koji će vrlo brzo prerasti taj uzrast i koji će za državu, ako ih ne obrazuje, postati krupan ne socijalni, već politički problem. Odluka da se pravi škola nije bila socijalna mera, kako se danas pristupa školi. To je bila krupna politička odluka i država je sve raspoložive kapacitete stavila na raspolaganje. Ključan je pomak napravljen na polju distribucije političke moći. Partija je pokazala spremnost da reformu školstva prepusti ljudima koji su kompetentni da je sprovode. Zbog toga je 1953. Narodna skupština formirala Komisiju za reformu školstva. U njoj je bilo partijskog kadra, ali i mnogo onih koji to nisu, poput učitelja, profesora, psihologa, pedagoga. Njima je prepušten posao reformisanja škole, a država je ponudila neophodnu infrastrukturu. To je jedan od razloga zašto je ova reforma dala rezultat na mnogo polja.

Kako su taj sistem prihvatale porodice?

Ključ je u tome što su reformatori školskog sistema vrlo dobro shvatili da će taj put do dece, krajnjih korisnika osnovne škole, ići preko roditelja. Reformom su prepoznati i roditelji. To je bilo jasno na Trećem plenumu CKKPJ 1949. godine, kad je Milovan Đilas rekao da se reforma školstva ne može sprovesti samo uz pomoć onih faktora obrazovanja koji se mogu definisati zidovima škole. Ne može se reformisati samo uz pomoć školskih zgrada, nastavnika i učenika, nego i uz pomoć svih onih koji izlaze iz školskog dvorišta, a to su bile masovne organizacije kao pionirska, ali i roditelji. Roditelji devojčica i dečaka koji su tada išli u osnovnu školu imali su u proseku između 25 i 39 godina i sa svojom decom činili preko 60 odsto stanovništva. Dakle više od polovine Jugoslovena je bilo direktno pogođeno školskom reformom. Zbog toga roditelji nisu smeli biti izostavljeni.

Roditelje su privodili u školu

Država se uplela u tu privatnu sferu. Da li je bilo otpora?

Itekako. Imali ste posla sa pretežno agrarnim društvom, sa roditeljima koji su rođeni u jednom selu i u tom selu su proveli čitav svoj život. Za državu su znali kad ih zove da plate porez i kad kreću u vojsku. U tom smislu većina jugoslovenskih građana nije državu prepoznavala kroz neki sistem ustanova za obrazovanje, socijalnu brigu. Građanin je sa punim pravom bio nepoverljiv prema državi. Zašto bi joj verovao u trenutku kad mu nudi da školuje njegovo dete ako on za svoje dete ne vidi neku naročitu perspektivu? Tu su veliku ulogu imali najniži, lokalni organi vlasti, koji su imali zadatak da privode roditelje i decu u školu. Država se služila raznim sredstvima. U tom radu sam navela da je negde početkom 1950-ih preko 85 odsto škola u Srbiji imalo svega jedan ili dva razreda. To znači da se država trudila da gradi škole tamo gde ste imali 15 do 20 dece. Ako niste mogli roditelje i dete dovesti u školu, onda ste školu dovodili i u poslednju zabit. Naravno da je to kasnije proizvelo i neke probleme, ali to su bile vanredne mere.

Kakva je bila situacija sa učiteljskim kadrom?

To je bila jedna od najozbiljnijih kočnica ove reforme. Broj nastavnika angažovanih u osnovnim školama u posleratnoj Jugoslaviji uspeo je da prevaziđe broj iz Kraljevine Jugoslavije tek 1954. godine. Interesantno je koliko je država, pogotovo u malim sredinama, bila tolerantna prema ljudima koji su za vreme rata bili osvedočeni saradnici okupatora.

To govori o jasnoj ideji među novim nosiocima vlasti, međutim, i ta nova elita je izašla iz rata sa ogromnim gubicima. Kako objasniti takvu spremnost za reforme u obrazovanju?

Bitno je da je reforma počivala na jasno profilisanoj ideologiji, na jasno definisanom sistemu vrednosti. Kad politici obrazovanja i vaspitanja oduzmete društvenu vrednost, ona prestaje da bude politika obrazovanja i vaspitanja i postaje mehanizam za proizvođenje kadrova koji treba nešto da rade. Ključna stvar je da se obrazovanju pristupilo kao vrednosti, a ne kao proizvodu. Nije slučajno što je reformu školstva pratilo i osnivanje Katedre za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1950. godine. Ta prva generacija školovanih jugoslovenskih pedagoga nije školovana za džabe, već da zaista podigne tu školu. Od 1955. Jugoslavija je imala ozbiljan program međunarodne saradnje, pre svega sa zapadnoevropskim zemljama, gde je veliki broj mladih ljudi bio u prilici da otputuje u SAD, Švedsku ili Francusku i da se na licu mesta uveri na koji način funkcionišu školski sistemi. To je ključni faktor podizanja te reforme na noge. Obrazovanje je opšte dobro. Opismenjavate čoveka, ne da bi znao da se potpiše, već da bi znao da komunicira sa svetom oko sebe, da bi mogao da prepozna dobre i loše stvari, da bi mogao da se uključi u njihovu izgradnju ili razgradnju.

Neoliberalna pedagogija je odnela prevagu

Prvi test uspešnosti reforme obrazovanja bio je 1968. godine. Tad su ona deca bila studenti. Ako sagledamo njihovo učešće u studentskim protestima, a zatim i u raspadu države, kakav bi mogao biti zaključak o uspehu te reforme?

Ova generacija koju je iznjedrila reforma našla se 1968. na ulici, a moram da kažem da je 1991. godine, kad se raspadala Jugoslavija, bila u punoj snazi. Mislim da je ideja bila da te ljude ova politika obrazovanja i vaspitanja pripremi tako da znaju da sačuvaju svoju državu, što se, nažalost, nije desilo, pa dolazimo do pitanja da li je ishod reforme pozitivan. Naravno, sad bismo morali da govorimo šta se na polju politike obrazovanja i vaspitanja dešavalo od 1959. do 1991. godine. Iako je deklarativno politika obrazovanja i vaspitanja do kraja postojanja jugoslovenske države počivala na socijalističkoj pedagogiji, ti principi su napušteni ne samo u Jugoslaviji već i u čitavoj Evropi i svetu krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Sve priče o raspadu Jugoslavije moraju da krenu od kraja 1970-ih, kad su nastale samozadovoljne priče o nekakvom ekonomskom rastu. To je proizvelo mišljenje da obrazovanje treba da bude lično pravo svakog pojedinca, a ne opšte dobro. Ta neoliberalna pedagogija je odnela prevagu nad glavnim postulatima socijalističke pedagogije, lišila je obrazovanje društvene funkcije, oduzela mu kritičke sadržaje. Upravo to je stvorilo društva i pojedince koji se rukovode za politikom profita, onim što je fleksibilno, efikasno... Humanistika, društvene nauke, pa i istorija su tu potpuno stradali. Počelo se govoriti o nekakvom kraju istorije. Kao istoričarka ne smatram da se istorija približila sudnjem danu, ali smatram da je u ozbiljnoj krizi. Rekla bih da mi, koji smo sa ove strane krize istorijske svesti, poručujemo onima sa druge da smo svesni toga da se ovde ne radi o nekakvoj intelektualnoj grešci nego o etičkom nedostatku. Kad se etika pozdravila sa humanistikom, kad se etika razišla sa politikom obrazovanja i vaspitanja, onda je dala ove rezultate koje imamo danas. Mi danas o znanju ne pričamo kao o vrednosti nego kao o proizvodu.

Uzevši u obzir ratove, pa i današnja kretanja ovog prostora, ali i Evrope, možemo li i danas postaviti pitanje smisla obrazovanja?

Kad su društva u krizi, po pravilu je i politika obrazovanja u krizi. Rekla bih čak da ona prva strada. Zbog toga nam se često čini da živimo u najmanju ruku u primitivnom društvu gde niko nikog ne sluša, ne razume, ne poštuje, u društvu koje afirmiše problematične vrednosti, koje samim tim ne prepoznaje prave vrednosti. Politika obrazovanja i vaspitanja je itekako ugrožena. Bilo bi besmisleno da kažem da nema leka. Čemu onda sve ovo? Zašto branimo to, zašto radimo poslove? Pre svega, ljudi moraju da se probude i da shvate da sve zavisi od nas, našeg angažmana da kažemo šta mislimo na lep način, uz pomoć argumenata, a ako nema rezultata, možda i na neki oštriji način. To je obaveza prema nama, prema našoj generaciji. Borba za obrazovano društvo je borba za svakog čoveka.

Autor: Dejan Kožul

Izvor: portalnovosti.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Fri, 2 Dec 2016 14:10:01 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6134/Sanja+Petrovi%C4%87+Todosijevi%C4%87%3A+Za+socijalisti%C4%8Dku+pedagogiju+znanje+nije+bilo+roba
Svjetlana Nedimović: Nama diktiraju da brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6129/Svjetlana+Nedimovi%C4%87%3A+Nama+diktiraju+da+brinemo+za+du%C5%A1e+dok+se+vlasti+brinu+za+nekretnine.html Za društveno politički rad pak, bar kako ga ja vidim, nije ključno pitanje lične energije jer ako se taj rad pretvori u nekakvu bitku usamljenog jahača, ništa od toga, nema tu političke borbe. Meni lično puno znači što radim u grupi ljudi koji su posvećeni istim principima i ciljevima, i koji su solidarni. A za sam rad je najbitnija jasna procjena stanja, mogućnosti i prioriteta, ali i prihvatanje da je to rad na duge staze u kojem je dobijanje bitaka, bar u ovoj fazi, neizvjesno. Bitke se sad vode da bi se ljudi udruživali, da bismo prevazilazili granice koje su nam iscrtali i da bismo prihvatili da ovo jest politička borba i da u tome nema ništa loše, jer politika nije isto što i stranke ili vlast.

Svjetlana Nedimović, ratna studentica opšte književnosti koja je iz čiste radoznalosti završila kao doktorica političkih nauka. Neko vrijeme predavala političku teoriju i podučavala pisanje, ali se ostavila svega toga jer joj je prisjelo i privatno školstvo i nevladin sektor. Sarađuje s Univerzitetom u Barseloni na istraživanjima koja se bave odnosom prema prošlosti. Radi (neplaćeno) u neformalnoj društveno-političkoj organizaciji Jedan grad, jedna borba.

U intervju za naš portal, govori o februarskim protestima 2014., zadnjim protestima, smjeni komesara MUP-a sarajevskog kantona, ljevici najavljujući da neće odustati!

Razgovarao: Amer Bahtijar

Kada su u zimu 2014. godine građani izašli na ulice Tuzle, Sarajeva, Mostara - bio sam uvjeren da se dešava doslovno revolucija i da više ništa neće biti isto. Vjerovao sam da će političari od tada početi shvaćati građane kao stvarne vlasnike suvereniteta. Kada ste vi postali svjesni da smo bili previše optimistični? Onog momenta kada je žena predsjednika postala direktorica bolnice?

Biće da smo od silne želje za promjenama svi skloni pretjerivanjima. Otud smo februar 2014. godine prvo doživjeli kao revoluciju a potom ga proglasili potpuno propalim. A februar koliko god nije bio revolucija, nije bio ni običan protest. Stoga što se nešto jest pokrenulo, i svi smo neizmjerno mnogo naučili. Da ne kažem da smo osvježili pamćenje, sistematski gušeno do te mjere da to posmatram kao inžinjering demencije društva. Prisjetili smo se naših praksi samoorganizovanja i otpora iz ne baš tako davne prošlosti. Za početak, naučili smo da promjena - i to radikalna, jer nama ništa manje od toga ne može pomoći - ne dolazi pukim prisustvom mase na ulici. Valja se organizovati, raditi na terenu, tamo gdje se biju pojedinačne bitke, i na udruživanju snaga raditi koliko i na samom dobijanju bitke. Uporedo s razvojem organizacije mora se razvijati vizija.

Primjerice, portal Žurnal na sedmičnoj bazi izbaci ozbiljnu korupcijsku aferu ili, bolje rečeno, nešto što bi bila ozbiljna afera u pristojnoj državi. Na koji način se te afere zataškavaju i šta zapravo jedan svjestan građanin može uraditi protiv tog sistema?

Ponekad mi se čini da je glorifikacija borbe pojedinca protiv sistema, koliko god časna a nerijetko i herojska, opasan produkt holivudskih filmova. Čak i ako dobijete bitku, pa to nekako postane primjer drugima, poraz pojedinačne nepravde ne mijenja poredak koji počiva na nepravdi, te je stalno generiše i reprodukuje. Na stranu što to zna biti i kontraproduktivno jer svi vide koliko ste zbog te bitke izgubili. Gorko se nasmijem svaki put kad vidim one plakate ‘Prijavi korupciju!', jer to u ovim okolnostima znači ‘prijavi korupciju i crkni' - oni koji rade te projektiće neće vam pomoći da nakon te prijave održite vlastitu materijalnu egzistenciju.

Otud je meni cijela priča oko tzv. whistleblowers, uz dužno poštovanje, u neku ruku skretanje ili razvodnjavanje istinske kolektivne borbe za promjenu poretka koji počiva na nepravdi, izrabljivanju, potčinjavanju. Tu dolazimo do problema zataškavanja koji je tek posljedica. Mi smo u ovih 20 i nešto godina naučeni da nam je glavni problem netransparentnost rada vlasti. Kad svi budemo vidjeli šta rade, oni to više neće raditi - to je logika. Bez obzira na to što svi vidimo, ako ne sve a onda dosta toga, oni to i dalje rade. Vide ih i mediji, policija, tužilaštva, sudovi i opet - ništa.

U čemu je problem? U tome da nam je kao društvu oduzeta moć. Ni o čemu ne odlučujemo, džaba nam gledanje. To nam se desilo u tzv. demokratizaciji. Ukinuti su praktično svi mehanizmi direktne demokratije, i to tamo gdje ona znači najviše - na radnom mjestu i na mjestu stanovanja. Ovo što živimo puki je formalizam procedura. Višestranačje, koje nam predstavljaju kao najveću tekovinu devedesetih, u stvari je proizvelo razvlašćivanje društva. To samo znači da jednom u četiri godine imate mogućnost odabrati nešto od bajatih zalogaja s izbornog tanjira. Doduše, možda jednom u četiri godine a možda i nijednom u osam - primjer Mostara pokazuje kako je u ‘demokratiji' i to moguće.

A kad izaberete, onda četiri godine nad njima imate moći koliko i nad kretanjem planeta. Spojite ovo otimanje moći s gubitkom materijalnih i socijalnih prava bez kojih su političke slobode tek ljuštura, i eto ga, perpetuum mobile nepravde. Zato treba voditi bitke za okupljanje ljudi, bitke u kojima će se razvijati i mreže solidarnosti kako bi oni koji se bore mogli istrajati, čisto egzistencijalno govoreći, i onda se možemo uhvatiti u koštac s poretkom samim, a ne ohrabrivati samožrtvovanje pojedinaca.

Bili ste pred pozorištem kada je direktor festivala Kreševljaković zabranio ulaz građanima na predstavu Olivera Frljića? Je li ova zabrana ustvari razlog nepostojanja ozbiljne rasprave o sekularnom društvu, nerazumijevanju, kukavičluku vlasti i tzv. kulturnih radnika ili je ipak sve to zajedno?

Ovdje je sekularizam pregažen, a ateizam stigmatiziran. Oko religije i vjerskih institucija postavljena je visoka zaštitna ograda i raspoređeni čuvari, a sve da bi se legitimizirao poredak u kojem se nama diktira da predano brinemo za duše dok se vlasti brinu za nekretnine. Krenulo se od Djeda Mraza i preimenovanja ulica, umotavanja ili uklanjanja golih kipova, doguralo se do zabranjivanja predstava, pri čemu je i ta zabrana neizravna, nekako kokošarska (kao, ne igra se ali se igra no bez javnosti?!), baš kao i ovo nagrađivanje okupatorskih sluga iz II svjetskog rata (imenovanje škole u Sarajevu po izvjesnom Mustafi B.). A pri tome su i te sluge kokošarski odabrane, nisu baš krvoloci nego nosači skuta, ali dobro posluže kao mučenici jer su ih strijeljali partizani - tek toliko da se ne dosjetimo da su ti partizani u roku od nekoliko godina nakon rata postavili zemlju na noge (pruge, hidroelektrane, tvornice, škole, bolnice, univerziteti) te da sve to ne uporedimo s ovih 90 km slavnog autoputa kojim se ove vlasti mogu podičiti za evo, 20 godina od rata.

Ubistvo dvije djevojke kod Filozofskog fakulteta ponovno je uzbunilo dio javnosti: bili ste prvi pred kantonom, tražili ostavke. Je li smjena komesara građanska pobjeda ili ustvari samo pirova pobjeda? Djeca tranzicijskih dobitnika i "žestoki momci" će sa novim modelom Audija ili Bmw-a ponovno gaziti i ubijati djecu tranzicijskih gubitnika?

Smjene ne rješavaju problem, ali su dobar znak da neke moći imamo bar kao ‘ulica' - kako nam vlasti ‘tepaju'. Bar je sedam dana vrilo u vladi kantona, inače za sve nenadležnoj, i u inače inertnoj skupštini, te je svašta nešto izašlo na vidjelo. A ‘žestoki momci' nas gaze na razne načine, neće to stati na ovome. Bitno je shvatiti da ovo nije tek incident ili izolovan problem, ali i poručiti da nas se prođe i vladin i nevladin sektor s famoznim ‘podizanjem građanske svijesti' (nakaradne li sintagme!). Nije ubistvo posljedica ‘građanske nesvjestice' ovog ubice. ‘Trkači', baš kao i kriminalci koji s pravomoćnim presudama šetaju gradom, nisu aberacije nego neoficijelna komponenta struktura, neka vrsta paratrupa kojima se zastrašuje građane da bi vlasti nesmetano raspolagale cijelim jednim gradom.

Viktor Ivančić je jednom prilikom rekao da će još dugo godina na ovim prostorima ljudima biti važnije nacionalno pitanje od klasnog i da bez poraza prvih teško možemo govoriti o klasnim pitanjima. Šta mislite o tome?

Pratimo li medije, čini se da je zaista tako. Viktora Ivančića se mora pažljivo slušati, previše je puta bio u pravu. Bez poraza ovih koji igraju na nacionalnom terenu neće ići, ali da li je na tom terenu njihov poraz moguć? S kakvim to snagama, ako ne klasnim? Koga ujedinjava nekakva građanska ideologija koja počiva na individualizaciji i privatizaciji? Na koncu, progresivne snage u BiH, okupljene oko radničkog pokreta, još su početkom 20. vijeka pisale o nacionalnim i vjerskim granicama kao ljušturama koje koriste vladajuće klase da bi tako razjedinjen narod držale u potčinjenosti. A danas čitajući npr. Davida Harveya - da se pozovem na nekog ko je popularan u raznim krugovima - nailazite na ono što je neka klasična progresivna misao: da su sve linije tzv. identitarnih podjela veoma korisne za razbijanje fronta koji bi se suprotstavio eksploataciji većine radi bogaćenja manjine. Ili, kao što piše Srećko Pulig, „osnovni uzrok tzv. međunacionalnih suprotnosti leži u nastojanju eksploatatorskih klasa da se koriste vlastitom nacijom..."

Treba li BiH ujedinjena građanska scena, koja bi uključivala i četiri građanske stranke?

Ako dobro pretpostavljam na koga mislite, možda tim strankama treba, ali nama ne. Njima je naime glavna priča za privlačenje glasova: „mi nismo SDA", s tim što su sad opet aktuelizovali priču o tome da su oni zapravo ljevica. Ne znam koliko sam puta do sada rekla: Ne može se pretendovati na poziciju ljevice a glasati za Reformsku agendu, Zakon o radu, gurati privatizaciju i povremeno koalirati s SDA. To nije ništa drugo do lov u mutnom - zna se da nam ljevica fali, silni su glasovi tu, spavaju, ali ove stranke nisu spremne da kao ljevica rade i zato same sebi lijepe naljepnice, vežu kravate i kače značkice. Oni neka se ujedinjuju, a nama treba hrabra, savremena i politički mudra ljevica. Ljevica koja je uvijek u bitkama i s masama, a takva ne nastaje oko uskog kruga ljudi koji druge okupe na obećanjima privilegija i talova, pa na tome naprave partiju i onda se čude što krene bježanija u druge stranke kad omanu na izborima.

Koji bi po vama trebao biti građanski odgovor npr. na referndum režima Miorada Dodika ili agresivnu politiku nove hrvatske vlade koja podržava politiku Dragana Čovića?

Čisto građanskog odgovora koji bi uspješno parirao takvim politikama niti je ikad bilo niti će biti. Vidjeli smo kako je ‘građanski odgovor' doveo Trumpa na vlast. Teško da je to efikasan pristup ako znamo da kapitalizam i parlamentarna demokratija, te neizbježne kote građanske ideologije (ako uopšte nečeg takvog ima, biće prije da je to tek liberalizam), kada se nađu u krizi, proizvode fašizam. Zaboravlja se da građanstvo i nacionalizam, istorijski gledano, lijepo stupaju ruku pod ruku. Kod nas se već osamdesetih vidjelo kako nacionalističke politike vrlo lako zauzimaju prostor upražnjen birokratizacijom i okoštavanjem ljevice, pri čemu tzv. građanske snage, koliko god da je među njima bilo i još uvijek ima veličanstvenih i časnih aktivista koji su platili visoku cijenu otpora nacionalistima, nisu uspjele ponuditi platformu na kojoj bismo se ujedinili. Jeste da su tada okolnosti bile krajnje nepovoljne, ali ni do dana današnjeg platforme nema, ili ima nešto što zapravo koketira s ujedinjenom nacijom kao okvirom koji legitimira socijalne podjele.

Dodika, Čovića, cijelu tu kliku ne možete poraziti na njihovom terenu; morate mijenjati teren - njih se mora raskrinkati, ali ne tek po medijima, već u samim bitkama koje se vode za naša zajednička dobra. Većinom medija oni vrlo lako vladaju i tu se predstavljaju kao glasovi cijelih naroda, na što svi pristaju, izravno ili neizravno, pa ili se rade kojekakvi projekti da se mire narodi ili se lamentira nad, kao, sluđenim ili glupim narodom, a od toga imaju koristi samo ti kojekavi dodici svih boja. Ali ako idete sasvim lokalno, lako se vidi da su to klike koje huškaju jednu mjesnu zajednicu protiv druge, doslovno razarajući tkivo društva svoje koristi radi. E tu je, u ovoj fazi, teren na kojem ih treba dočekati i razotkriti. Govoriti ljudima direktno, bez posrednika, pomoći u borbi, jer ljudi itekako shvataju kad su neposredno dotaknuti.

Sto posto dajete sebe u borbi protiv nacionalizma. Borite se protiv korupcije. Štitite pse lutalice... Tako da zapravo moram da vam postavim ono pitanje koje smrdi na opće mjesto: otkud vam energija za sve to? Vi to radite godinama istim intezitetom faktički na dnevnoj bazi.

Nije to baš tako i nisam ni slučajno sama u tome, samo što sam sticajem okolnosti malo više prisutna u medijima. No moram reći da je (moja) osnovna borba za pravedniji poredak koji bi počivao na slobodi i jednakosti. Društveno-politička organizacija Jedan grad, jedna borba, u kojoj djelujem, trenutno je angažovana oko ugroženog snabdijevanja građana pitkom vodom i to građevinskim poduhvatima nove elite; zatim oko rezova u zdravstvu Kantona Sarajevo koji se predstavljaju kao zdravstvena reforma, te pokušaja da se zatvori jedna sarajevska škola e da bi se prigrabila nekretnina višemilionske vrijednosti, pri čemu je u pozadini preko dvije decenije duga priča o čerupanju društvene svojine u kojoj su svi istureni igrači tek paravan za udruženi zločinački poduhvat u pozadini.

Na moju veliku žalost, priču o psima pratim samo sa strane - mada s osobitim zadovoljstvom povremeno podsjetim vlasti na činjenicu da su upravo vlasti daleko najštetniji oblik života. Za eventualne bakterije na cukećim repovima i njuškama ipak ima lijeka i preventive, baš kao i za napade - ali valjalo bi raditi, a to naše vlasti nikako ne vole.

Za društveno politički rad pak, bar kako ga ja vidim, nije ključno pitanje lične energije jer ako se taj rad pretvori u nekakvu bitku usamljenog jahača, ništa od toga, nema tu političke borbe. Meni lično puno znači što radim u grupi ljudi koji su posvećeni istim principima i ciljevima, i koji su solidarni. A za sam rad je najbitnija jasna procjena stanja, mogućnosti i prioriteta, ali i prihvatanje da je to rad na duge staze u kojem je dobijanje bitaka, bar u ovoj fazi, neizvjesno. Bitke se sad vode da bi se ljudi udruživali, da bismo prevazilazili granice koje su nam iscrtali i da bismo prihvatili da ovo jest politička borba i da u tome nema ništa loše, jer politika nije isto što i stranke ili vlast.

Autor: Amer Bahtijar

Izvor: tacno.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 28 Nov 2016 12:18:10 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6129/Svjetlana+Nedimovi%C4%87%3A+Nama+diktiraju+da+brinemo+za+du%C5%A1e+dok+se+vlasti+brinu+za+nekretnine
Antifašizam u podrumu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6125/Antifa%C5%A1izam+u+podrumu.html ANTIKOMUNIZAM KAO ANTITOTALITARIZAM U POSTSOCIJALISTIČKIM POLITIKAMA SEĆANJA

 

„Bogu hvala, danas u slobodi i demokratiji svoje mišljenje mogu javno reći, a to je da Trg maršala Tita nema što raditi u glavnom gradu Hrvatske". Tako je predsednik zagrebačke Gradske skupštine i predsednik HDZ-a u Zagrebu Andrija Mikulić u intervjuu za Hinu početkom novembra ove godine ponovo otvorio temu preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu, što je inicijativa koja se pominje već godinama. Na to je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić reagovao sa predlogom da se 21. maja sledeće godine kada su i izbori organizuje referendum, gde bi građani glasali da li žele da se naziv trga promeni. Mikulić je potrebu da se trg konačno preimenuje pravdao članstvom Hrvatske u Evropskoj uniji, ističući da nije u pitanju ideološka rasprava već da "je Parlamentarna skupština Evropske unije donela tu rezoluciju i da je hrvatski Sabor doneo tu deklaraciju iz koje proističe da se moraju maknuti iz javnog prostora sva obeležja koja asociraju na totalitarne režime bilo koje boje". Dodao je i da znamo da je Tito bio jedan od najvećih svetskih zločinaca pod kojim su mnoge nevine žrtve stradale samo zato što su drugačije mislile.

Proširivanje evropske politike sećanja

Poslednjih dvadesetak godina unutar Evropske unije se javila tendencija da se definiše i izgradi zajedničko evropsko sećanje. Od proširivanja EU na postsocijalističke zemlje centralne i istočne Evrope, fokus politike sećanja se sa Holokausta - koji je do 90-ih godina 20. veka bio okosnica evropske politike sećanja - proširio i na komunizam. Rezultat toga je antitotalitarno stanovište koje se gradilo decenijama, a onda bilo i ozvaničeno u pravnim i institucionalnim okvirima. Najistaknutiji primer toga je Rezolucija o evropskoj svesti i totalitarizmu, koju je Evropski parlament usvojio 2009. godine.

Politika sećanja zasnovana na antitotalitarizmu potekla je od novijih članica EU, koje su pokrenule svaku od dosadašnjih inicijativa insistirajući da se adresira njihova višedecenijska patnja pod komunizmom, kao i da zločini i žrtve komunizma zaslužuju prepoznavanje na način na koji su žrtve fašizma već odavno priznate. Rezolucija iz 2009. godine, kao i niz drugih deklaracija i novih zvaničnih praznika, u postsocijalističkim zemljama unutar Evropske unije i na putu ka članstvu u njoj, ne interpretiraju se samo kao izjednačavanje fašizma i komunizma - već se akcenat pre stavlja na osudu komunizma. Iako je Evropska unija svojim skorijim članicama nametnula memorijalizaciju Holokausta, žrtve fašizma skrajnute su u dominantnim politikama sećanja u postsocijalizmu.

Najočigledniji primer za to je litvanski Muzej genocida u Vilnjusu koncipiran kao viktimizacijski narativ sovjetske represije i genocida nad litvanskim narodom, u koji su naknadno ubačene dve postavke: o Holokaustu i genocidu nad Romima. Obe izložbe postavljene su u dve minijaturne prostorije u podrumu muzeja u koji se stiže na samom kraju obilaska i koje su, za razliku od ostatka muzeja, oskudne i statične, udžbenički predstavljajući fotografije žrtava sa nalepljenim papirnim natpisima.

Ovaj muzej simbolično odslikava postsocijalističke politike sećanja, gde je sećanju na fašizam mesto u podrumu hegemone politike sećanja, koja se fokusira na komunističke zločine i počiva pre na antikomunizmu nego na antitotalitarizmu. U tom podrumu nema mesta za kolaboraciju domaćeg stanovništva i njegovu ulogu u progonu i uništenju jevrejskog i romskog stanovništva, kao ni za političke protivnike fašizma. Sve to je, slikovito rečeno, zakopano u temeljima zgrade ovog muzeja. U revizionističkoj interpretaciji 20. veka, fašizam i komunizam se eksternalizuju kroz narativ nacije kao centralne i nedužne žrtve i jednog i drugog, gde je za fašizam kriva nemačka, a za komunizam sovjetska okupacija, što je posebno značajno u kontekstu trenutnog straha od Rusije i negativnog odnosa prema njoj.

Antitotalitarizam i istorijski revizionizam

Revizionističkim diskursima o prošlosti u postsocijalističkim zemljama zajednički je antikomunizam, koji se pravda narativom potrebe suočavanja sa totalitarnom prošlošću u procesu tranzicije. Svrha politika sećanja u postsocijalizmu direktno je povezana sa krizom neoliberalnog kapitalizma i potrebom njegove legitimacije, ali i sa diskreditacijom levice čija se politička platforma stavlja u totalitarni okvir da bi se pokazalo da nema alternative kapitalizmu. Zbog toga se u Srbiji i Hrvatskoj sa posebnim intenzitetom insistira na zločinačkom karakteru Narodnooslobodilačkog rata i Jugoslavije.

Vladajući antitotalitarni diskurs i njegovo ozvaničavanje u Evropskoj uniji daje legitimitet ovim revizionističkim tendencijama, pa se proponenti istorijskog revizionizma ugledaju na evropske diskurse o osudi totalitarnih režima. Isto važi i za postjugoslovenski prostor, gde je aludiranje na Rezoluciju iz 2009. u pomenutom primeru menjanja naziva trga u Zagrebu samo jedan od banalnih primera. Da je antitotalitarni stav važniji od takozvanih antifašističkih korena Evropske unije pokazala je i Rezolucija Evropskog parlamenta o procesu evropske integracije Srbije iz 2012, koja u nekoliko članova insistira na primeni Zakona o rehabilitaciji i istraživanju zločina iz 1944. i 1945, bez osvrta na njihovu zloupotrebu i rehabilitaciju kolaboranata iz Drugog svetskog rata koja se uveliko sprovodi na srpskim sudovima.

Osim što izjednačava komunizam sa fašizmom, antitotalitarno stanovište izjednačava „sve komunizme" posmatrajući ih isključivo kroz prizmu komunističkih zločina. Tu nema mesta za komuniste koji su stradali u Staljinovim čistkama 30-ih godina prošlog veka, koji su takođe žrtve, ali bi u okviru totalitarnog diskursa bili samo počinioci. Treba pomenuti još jedan problem evropskih rezolucija i deklaracija koje uređuju odnos prema prošlosti: izostavljanje masovnih žrtava evropske kolonijalne ekspanzije na drugim kontinentima, ali i žrtava kapitalizma, koje bi po ovoj logici trebalo jednako prepoznati.

Demokratizacija sećanja?

Pored komunističkog perioda, i Drugi svetski rat zauzima važno mesto u politikama sećanja u postsocijalizmu, zbog svoje uloge u legitimaciji posleratnih režima. U Srbiji i Hrvatskoj još uvek nema instituta za nacionalno sećanje i muzeja žrtvama komunizma kao u nekim drugim zemljama. Ipak, i tu postoji intenzivna i jednostrana reinterpretacija prošlosti odozgo, koja počiva na revizionizmu, skrivena iza paravana postideološke demokratske pluralizacije sećanja, sa zvanično istaknutom svrhom prevazilaženja ideoloških istorijskih dogmi.

Instituti za nacionalno sećanje, u Poljskoj i Ukrajini na primer, i odgovarajuće zakonodavstvo u ovim zemljama vrednosno (re)interpretiraju savremenu istoriju, do kriminalizacije tumačenja i komemorativnih praksi suprotnih hegemonom istorijskom narativu. Ovo nametanje interpretacije prošlosti odozgo najčešće po snazi prevazilazi nametnute politike sećanja iz komunističkog perioda, te „duge mračne noći" nacionalnih država. Zakonsko proglašavanje pripadnika četničkog pokreta borcima Narodnooslobodilačkog rata 2004. u Srbiji ili pokretanje istrage protiv dece zbog pevanja partizanskih pesama u Hrvatskoj ovog leta, samo potvrđuje tezu da isto važi i na postjugoslovenskom prostoru.

Autorka: Jelena Đureinović, doktorantkinja na Odseku za istočnoevropsku istoriju na Justus Liebig Univerzitetu u Giessenu, Nemačka.

Izvor: peščanik.net

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Thu, 24 Nov 2016 14:06:17 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6125/Antifa%C5%A1izam+u+podrumu
Tramp: šok doktrine http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6119/Tramp%3A+%C5%A1ok+doktrine.html Nakon sveopšteg iznenađenja i neverice, svima ostaje samo da prihvate rezultat predsedničkih izbora u Americi – Donald Tramp je pobedio. Ovakav ishod i novi predsednik u Beloj kući samo je novi nivo surove realnosti liberalne demokratije u kojoj elite ojačavaju mehanizme kontrole nad političkim i ekonomskim sistemima.

Jedna od češće rabljenih krilatica sa ciljem diskreditacije levih radikalnih i utopističkih političkih projekata je i ona o politici kao „umetnosti mogućeg": leve su politike navodno detinjaste, neracionalne i neostvarive. No, liberalne politike se neko vreme daju gurati kao umetnost mogućeg a onda se naprasno shvati da nas je odveć racionalno krmarenje dovelo u tesan hodnik bez manevarskog prostora pa je sve postalo nemoguće a onda vam džaba sva „veština mogućeg". To vam je kratka istorija političkog angažmana Hilari Klinton: ona je umetnik mogućeg, vešta političarka i krmaroškinja, obrazovana u školama za proizvodnju lidera, upoznata sa svim procedurama i strategijama, potkovana tehnikama pregovaranja - sve džaba.

Trampova pobeda na predsedničkim izborima u SAD izazvala je nemi šok i izlive srednjeklasne gadljivosti prema „onima sa dna kace", kao i slapove transfera blama i srama u ime onih koji „glasaju iz mržnje": u opštenarodnom gađenju građani SAD su navalili da kao bajagi emigriraju u nešto liberalniju Kanadu (koja ima tu civilizacijsku privilegiju da ima premijera koji nosi roze), građani širom SAD protestuju protiv ne-zna-se-čega a internet je pretrpan tvitovima i memovima o redneksima koji bezobrazno glasaju za Trampa narušavajući slatki san političkog mejnstrima. I relativno je lako predvideti čime će ta gadljivost rezultovati - možda se ne zna kako se podbacilo ali se zna ko je kriv: oni koji su tvrdoglavo odbili da glasaju, oni koji su bili previše lenji da izađu i glasaju; oni koji radije „boo-aju" nego što glasaju.

No, činjenica da je u pitanju fenomen koji se već nekoliko puta sukcesivno reprizirao u nekoliko referendumsko/izbornih ciklusa ukazuje da u pitanju nije simptom već strukturna odlika savremene političke paradigme. Na gotovo identičan način su Britanci glasali za izlazak iz Evropske Unije - iako su ankete predviđale glatku odluku o ostanku u EU pobedu je odneo Bregzit, a krivica je odmah pripisana tvrdoglavim namćorima koji nisu želeli da izađu na referendum i lenštinama koje je mrzelo da žrtvuju nedelju. Slično je pre skoro pet godina na ovdašnjim izborima uprkos predviđanjima marketinških agencija da će glatko pobediti Boris Tadić, pobedu ipak odneo Tomislav Nikolić a krivica je momentalno nalepljena parapolitičkoj grupi autora koji su zagovarali bojkot belim listićima.

Tako se desilo i sada: tri meseca globalni mediji najavljuju konačan ponižavajući Trampov pad u blato, superiornu pobedu kandidatkinje. Na Belu Kuću već je bilo vraćeno prezime skinuto pre deceniju i po. Ali uprkos svemu pobedio je politički klovn pa predviđam da će u bliskoj budućnosti za poraz „normalne Amerike" biti optuživani oni građani koji nisu vojnički odgovorili na poziv na glasanje za manje zlo i disciplinovano umarširali na glasačka mesta. Bilo je za očekivati i da će standardni komentatori pre kraja dana dati svoje mišljenje na to „kako tržišta reaguju" i sa koliko poena pada negativno ocenjuju Trampovu pobedu koristeći „tržišta" kao kakvu bizarnu kosmičku pravdu koja šiba po leđima nedisciplinovanih građana koji ne glasaju onako kako „tržišta zahtevaju".1

Govorimo li o taktičkim greškama, one su jasne: Hilari je vodila kampanju, Tramp je zajahao resantiman koji je stvaran u poslednjih trideset godina. U pitanju je resantiman, dugotrajna mržnja, prezir prezrenih, neizbežni otpad procesa beskrajne komodifikacije, ekonomizacije, antiemancipacije i osiromašenja stanovništva. I sasvim je očigledno da je kampanja kandidatkinje bila zasnovana na besmislenoj nadi da će dovoljan broj glasti za nju iz straha od čudovišta, kakvim su mediji predstavili Trampa. No, ima nešto neizbežno kada svoju strategiju zasnivate na nadi da će ljudi pristati da se zauvek zaključaju u glasanju za manje zlo: em nije jasno koje je to zlo „manje" a koje „veće", em će ono „manje zlo" imati tendenciju da raste, em će - i to u baš najnezgodnijem trenutku - pući tikva jer će ljudima doći preko glave politički horizont ispunjen beskonačnim jednim te istim.

No, ima malko kosmičke pravde da je upravo u Sjedinjenim Državama politika krmarenja kroz status kvo doživela svoj pravi pravcati krah: upravo je u SAD započet trend depolitizacije potkovane desnim populizmom, antiintelektualizmom i mržnjom prema politici i društvu (Regan: „država neće rešiti probleme, država je problem", Margaret Tačer: „nema društva ima samo pojedinaca"). Temelj projekta neoliberalizma je bilo umanjivanje ingerencija državnih administracija i kapaciteta za demokratsko odlučivanje ne bi li se sa jedne strane očistio prostor za privatizaciju državnih servisa a sa druge stanovništvo načinilo egzistencijalno ugroženim ne bi li radili više za manje pare. Stoga su prve žrtve bili mehanizmi odlučivanja o zajedničkim stvarima (jer, jel'te, nije više trebalo da budezajedničkih stvari) - politika i demokratija. „Mi se ne bavimo politikom" je stoga bogom dani i poželjni model ponašanja2 kada se od građana očekuje da se ne mešaju u politiku dok kapital besni kako mu se prohte.

Ali je sa druge strane i usud kada tako shvaćenu i definisanu političku sferu razotkrije kao ništa drugo do visoko tehnologizovani mehanizam dominacije kapitala nad ljudima. Kontradikcija klovna u Beloj kući refleksija je temeljne kontradikcije kapitala: njemu je politika u isto vreme nužna kao mehanizam dominacije ali je i smetnja kada se, igrom istorijskih nužnosti, pretvori u mehanizam otpora podređenih. U pitanju je i strukturna kontradikcija kalkulantskog i tehnokratskog pokušaja da se, bez njegovog temeljnog dovođenja u pitanje, zakrpe katastrofalne posledice trideset godina neoliberalizma.

Demokratski je duh ovih izbora (ako ga je ikad i bilo) umro kada je u demokratskom taboru predizborni tim kombinacijom nipodaštavanja, omalovažavanja i lažljivih kampanja eliminisao opasnog „unutrašnjeg drugog" - Bernija Sandersa. Ovi su izbori, utoliko, od samog svog početka dirigovani ka pobedi ekstremno centrističkog kandidata, hiperinsajdera - Hilari Klinton.

No, u skladu sa krilaticom sa početka, moguće je postalo nemoguće a nemoguće moguće pa se je moguće i zamisliti pajaca kao što je Tramp u ulozi predsednika SAD. Ali uprkos zgražavanju medija to ne bi bilo prvi put - na predsedničkoj je stolici sedeo čitav niz piktoresknih blesana - uključujući i ikonu neoliberalizma, Ronalda Regana, glumca u u trećerazrednim kaubojcima.

No, ko očekuje da će Tramp radikalno okrenuti kurs političkog mejnstrima SAD, vara se - očekuje nas jedna relativno poznata priča i predstava: puno desne demagogije, otvaranja autoputeva, teranja šlepera kroz tunele i spašavanja sitne dece iz snegova. Tramp, naime, nije nikakav antiestablišmetski kandidat - naprotiv, možda i više od suparnice on sedi u centru tridesetogodišnjeg projekta a jedini problem koji šokirane elite imaju sa Trampom su estetske prirode. Pogledan iz drugog ugla, Tramp je uspešni biznismen i preduzetnik-ekscentrik - pravi pravcati predstavnik vrlog novog sveta. Tvrđava (vulgarnog) liberalizma nije srušena nasrtajem hordi spolja, ispostavilo se da je istrulela iznutra - od sopstvenih kontradikcija.

No, postavlja se pitanje: da li je moguće da će pobeda Trampa na ovaj ili onaj način ipak rezultovati nekim pozitivnim efektima, makar oni bili na veoma dugačkom štapu? Svakako, njegova pobeda je oštra kritika kulturrasizma - godinama su za banalnost političkog i političku nezrelost optuživana društva margine, te se time i objašnjavao (i legitimisao) status margine: politički nezreli (istočnjaci) biraju klovnove i budale, od politike prave sprdnju pa im je zato tako kako im je. Ispalo je, međutim, da i u SAD, bastionu liberalne demokratije, žive iste takve zamlate, glasaju iz zajebancije/mržnje a prema politici se ponašaju krajnje neodgovorno. Ali uz to, njegovom pobedom makar se može reći da je došao kraj prvoj i poslednjoj strategiji „ekstrmenog centrizma": mimikriji i skrivanju sopstvene prirode. Sa milijarderom na čelu SAD, front neke buduće borbe postaje nešto jasniji: politički establišment je postao servis ekonomskih elita (ekscesnost Trampove pojave je samo u tome što to pokazuje bez licemerja) i to je tačka na koju valja koncentrisati tu buduću borbu.

  1. Ukoliko je posao političke sfere da čini tržišta zadovoljnim, možda je dosta sa mimikrijom i cinizmom i možda bi valjalo da se pronađe mehanizam pomoću kojeg bi tržišta glasala bez posrednika i time iz računice izbacimo nezgodne ljude? 
  2.  Svi se svakako sećaju leleka dela javnosti kod nas koji su devedesetih zakukali kako im treba država u „kojoj ih ne interesuje politika i ko je predsednik" „kao što je u 'normalnim državama'" te u kojoj bi mogli da se „odmore od politike".
Autor: Stefan Aleksić 
 
Izvor: masina.rs 
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Tue, 15 Nov 2016 14:07:51 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6119/Tramp%3A+%C5%A1ok+doktrine
Zašto nema revolucije http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6113/Za%C5%A1to+nema+revolucije.html Nije više ideal ne biti eksploatisan, nego biti uposlen i stalno eksploatisan
Sedmog novembra stiče se 99 godina od svetski značajnog istorijskog događaja - Oktobarske revolucije. Trebalo bi podsetiti na ovaj prognani datum i na okupirani i prevrednovani pojam revolucije. Zašto danas nema revolucije kada su nejednakosti drastične? U Moskvi novembra 1917. nije bilo mnogo krvi i žrtava prilikom nasilnog preuzimanja vlasti. Žrtve su stigle kasnije u građanskom ratu i u Staljinovim čistkama. Mnoge kapitalističke reforme su bile krvavije.

Današnji defetizam je počeo 1989. sa tranzicijom uma. Tadašnji levičarski intelektualci su se počeli pitati šta će nažalost od socijalizma ostati ili, što je ređe bilo, šta će hvala bogu ostati. Trijumf o zasluženom kraju socijalizma pratio je trijumf o njegovom definitivnom kraju. Pa ipak, 25 godina nakon toga, kao da je ova isključivost oslabila jer se javljaju oprezni glasovi o mogućnosti sličnog urušavanja kapitalizma. Tržišni fundamentalizam danas skoro da nije manje diskreditovan od jednopartijskog socijalizma. Danas jedan odsto najbogatijih na svetu poseduje više nego ostatak čovečanstva, a najbogatija 62 milijardera poseduju isto koliko i siromašnija polovina svetskog stanovništva. Beda ima svoj sistem - kapitalizam.

Uprkos tome, nema revolucije, iako nikada kao danas siromah nije ostajao siromah ni bogat ostajao bogat. Ima antikolonijalnih ratova, ali antikolonijalizam više nije izvorište svetovne revolucije nego je poluga religijske reakcije. S nestankom socijalističke arogancije SSSR-a nastupila je kapitalistička arogancija SAD i EU. Mančesterski kapitalizam u autoritarnoj Kini još više je ojačao globalni trijumf kapitalizma. Nije više ideal ne biti eksploatisan, nego biti uposlen i stalno eksploatisan. Pojam revolucije je prognan ne samo zbog konverzije intelektualaca nego i zbog banalne okolnosti da kapitalizam danas ima više tenkova od levice.

Nema revolucije i zato što je ova proglašena za nasilje, a procedura - za demokratiju. A da li je tako? Granica između političkog nasilja i nenasilja je nejasna i uvek je nameću vladajući. Socijalna revolucija nije izvorno nego reaktivno nasilje, otimanje otetog, nasilje protiv nasilja. Nisu li i izbori nasilje? Ako medijski uspešnu kampanju ne može organizovati sirotinja nego samo bogati, nije li na delu represivna tolerancija? Promenjen je i krivac. Partije su odgovorne, kapitalizam ne. Na izborima treba menjati partije, a ne ukidati eksploataciju. To je neoliberalna kultura oslobođenja. Zaboravlja se da je demokratija gola proceduru svuda gde su socijalne razlike velike. Ali gde naći detonator za neoslobođeni gnev?Nema ga iako ima mnogo kritike kapitalizma. Zidovi kapitalizma jesu gumeni, ali nema ni uspešnih organizatora masovnog gneva. Nije li kapitalizam spontano postao bolji zato što se evropski socijalizam pokazao neuspešnim? Iako je, objektivno gledano, kapitalizam postao gori jer je drastično redukovao socijalnu državu. Ali pošto nema konkurentske hegemone ideologije, pobednik je oktroisao vlastite kriterije napretka. I na taj način sam sebe proglasio za boljeg. Na revoluciju se danas gleda kao na poraženu ideju, što svakako utiče na njen delatni potencijal. Ne može poraženi biti privlačni ideal, nego pobednik. Do 1989. revolucija je bila u registru pobednika. Današnja Kina više hrabri kapitalističke nego socijalističke promene, dok je sovjetski režim imao obrnuti uticaj.

Nema revolucije jer je nepomirljivi antagonizam rada i kapitala pretvoren u rešive ekološke, verske i polne napetosti. Savremena neoliberalna država počiva na savezu vrhova građanskih partija sa bankama i tajkunima, a zaštićena je mrežom nacionalnih i multinacionalnih nevladinih organizacija. Uprkos tome, ima prognoza da kapitalizam može umreti od predoziranosti jer je uništio opoziciju koja ga je gonila na umerenost. Da će se sam od sebe urušiti i da je 1989. bila zapravo Pirova pobeda kapitalizma. Ako se već ne može srušiti, da li je uteha da se kapitalizam može urušiti?

Nije. Zašto? Ključni trend jačanja neumerenosti tržišta destabilizuje kapitalizam, ali ga uprkos tome odsustvo aktera promene s leva i dalje stabilizuje, pa je otuda bar za sada kao rezultat ove sinergije verovatniji reaktivni udar zdesna. Masovni privremeno uposleni prekarijat ne može blokirati proizvodnju i to je ključna kontrarevolucionarna okolnost. Uprkos tome, moramo se učiti da mislimo o kraju kapitalizma, iako ne znamo šta će ga i kada zameniti. Ako istinske revolucije menjaju i čoveka i ako jesu s onu stranu postojećeg, ako su ono što nije, a treba da bude, onda ne priznaju postojeće kao nužno. U tom smislu je Marks otac revolucije, a Dekart joj je deda. Nije dovoljno ponavljati da kapitalizam nije večan. Treba se promeniti da bi se moglo verovati u alternativu, a to znači razvijati kulturu neburžoaskog života i mišljenja. U suprotnom, onoga ko zapoveda velikim čini onaj ko je poslušan. Valjda se i otuda treba setiti Oktobra 1917.

Autor: Todor Kuljić

Izvor: politika.rs

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 7 Nov 2016 13:45:05 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6113/Za%C5%A1to+nema+revolucije
Ljubav u doba štednje http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6110/Ljubav+u+doba+%C5%A1tednje.html Oktobarski salon je po prvi put održan kao bijenalna manifestacija vizuelne umetnosti. Osim te činjenice, Salon, kao i nedavno održana izložba Demiena Hirsta u Novom Sadu, pokazuje kako biznis modeli kulturne politike sve više zauzimaju i javne institucije, odavno opterećene neoliberalnim rezovima i štednjom.

Još je koji dan ostao do zatvaranja ovogodišnjeg Oktobarskog salona, prvog po redu Beogradskog bijenala u nastanku, pod nazivom Ljubavni zanos: prolazna emocija u savremenoj umetnosti. Nakon što su takozvane mere štednje pogodile jednu od najreprezentativnijih manifestacija savremene umetnosti u Srbiji, i dovele do njene transformacije iz anualne u bijenalnu manifestaciju, konačno smo imali priliku da vidimo po čemu se to ovogodišnji Salon razlikuje od prethodnih izdanja i na koji način je popravio kvalitet ove kulturne manifestacije, kako je u svojim izjavama najavljivao tadašnji gradski sekretar za kulturu, a današnji ministar kulture i informisanja, Vladan Vukosavljević. Uspostavljanje bijenala pratila je i bojazan o podleganju ove manifestacije desnim, konzervativnim namerama novog rukovodstva, od čega je instituciju svojevremeno branila ogorčena liberalna javnost.

Ovogodišnji Salon protekao je u burnim zbivanjima na umetničkoj sceni, koja se komešala u odnosu na pitanja umetnosti - javnih institucija - tržišta - autonomije, a koja su radikalizovana u povodu nedavne izložbe Demijana Hirsta, u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, jednog od najskupljih umetnika današnjice, čiji su radovi vrlo tražena roba na globalnom tržištu umetnina. Naime, na samom otvaranju izložbe je grupu umetnika koji su protestovali protiv komercijalizacije i korporativizacije javnih institucija privatno obezbeđenje fizički onemogućilo da uđu na izložbu.

Pomenute izložbe kao simptomi procesa i procepa u kojima se danas nalaze javne institucije kulture i umetnosti mogu se sagledati kroz nekoliko pitanja i perspektiva, od kojih su najalarmantnija sledeća: pritisak mera štednji i neoliberalne kulturne politike, mesto umetnosti i umetnika u kapitalističkom načinu proizvodnje i kolonijalni odnosi koji prate kulturnu saradnju i razmenu u odnosu zemalja centra s periferijom.

Mere štednje i savremena umetnost

Da podsetimo. Tokom 2014. godine gradski sekretarijat za kulturu doneo je odluku da se Oktobarski salon pretvori u bijenalnu manifestaciju, kako bi se napravile „uštede" u gradskom budžetu, ali i kako bi se „popravio kvalitet" ove manifestacije. Mia David, tadašnja v.d. direktorka Kulturnog centra Beograda, institucije koja organizuje ovu manifestaciju, tim povodom je iznela mišljenje da iza ovakvih poteza i odluka gradskih vlasti stoji težnja da se ukine međunarodni karakter ove izložbe, uspostavi diskontinuitetkako bi se OS diskreditovao i otvorio put nacionalnoj, konzervativnoj i desnoj politici u kulturi.

Ubrzo potom usledila je ostavka Odbora Oktobarskog salona i v.d. direktorke, što je izazvalo potrese na sceni: inicirana je peticija za poništenje ove gradske odluke, koju je za jedan dan potpisalo više od hiljadu umetnika, kustosa i kulturnih radnika sa domaće i međunarodne scene.

Činjenicu da se, ipak, radi o nekim drugim stvarima ogolila je junska Inicijativa novog Odbora salona, koja je sprovela Anketu u kojoj poziva „stručnu javnost" da se izjasni oko novog predloga tranformacije Salona potaknutu dilemom da li je Oktobarski salon pod ovim nazivom dovoljno prepoznat na međunarodnom planu, te iz organizacionih, strateških, tradicionalnih i političkih razloga predlaže uspostavljanje međunarodnog bijenala vizuelnih umetnosti pod nazivom „Beogradsko bijenale". S druge strane, u duhu „slavimo domaće" recepture i malograđanskog populizma, konačno se dogodila dugo pripremana ideja da se Salon i dalje održava, „ali isključivo u domaćim okvirima". Time bi se, po rečima Odbora, svake parne godine organizovalo „Beogradsko bijenale", a svake neparne ‒ „Oktobarski salon" isključivo sa domaćim umetnicima.

No uprkos prividnom sukobu i ideološkoj borbi liberalnih i konzervativnih elita oko polja reprezentacije, transformacija Salona u bijenalnu manifestaciju zapravo mnogo više govori o kontinuitetu vladajućih (neoliberalnih) kulturnih politika, a nikako o diskontinuitetu, što je već godinama dominantna kulturna matrica, bilo da je na vlasti stranački ili nestranački kadar LDP, DS, DSS ili SNS. U slučaju Salona radi se o podržavanju elitnog, bijenalnog karaktera manifestacije, koji su decenijama globalni „trend" povezivanja ekonomije jednog grada, razvoja njegovih uslužnih delatnosti, kulturnog turizma, i komercijalnog karaktera savremene umetnosti. Konačno, to je ta ista politika koja nema nikakav problem da veliki deo javnog budžeta relocira za izložbu Demijena Hirsta u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, dok najveći broj male, nezavisne kulturno-umetničke produkcije, najčešće istraživačkog, eksperimentalnog i angažovanog karaktera, prestaje skoro uopšte da dobija podršku javnih fondova.

Ovogodišnji salon - lažna uzbuna

Ono što nam je ovogodišnje izdanje Salona pokazalo jeste činjenica da u pogledu forme, ali i sadržaja - ili ako hoćete „kvaliteta" izložbe ‒ on ni u kom smislu nije odudarao od prethodnih izdanja. Naprotiv. I sam kustos i izabrani radovi govore u prilog tome; da li je to politička naivnost onih koji su mislili da će smena gradskog kadra dovesti i do radikalno drugačije - konzervativne politike Salona, ili je to samo bila uobičajena dreka liberalne političke opcije koja, boreći se za svoje političke pozicije, zaziva desnicu i plaši njome javnost. Sličnu situaciju imali smo u retorici odlazećeg DS-a, pa se ipak pokazalo da je Vučić „veći Đinđić i od samog Đinđića", i da nastavlja njegovu neoliberalnu ekonomsku politiku „uspešnije" od bilo kod drugog demokratskog prethodnika.

Da se i sama liberalna javnost uverila da je to tako, mogli smo posvedočiti njihovom prisutnošću na samom otvaranju ovogodišnjeg Oktobarskog salona, koje je proteklo u redovnoj, svečanoj atmosferi, istoj onakvoj kakvu smo imali prilike da iskusimo u prethodnim, onim „demokratskim" izdanjima ove manifestacije. Nije bilo bojkota, niti protesta. A ni javnih tribina koje bi nastavile da pozivaju na bojkot odluka i politika koje su dovele do transformacije Salona. Vladala je atmosfera, što bi se reklo - business as usual. Onog trenutka kad je bilo jasno da će potreba za postojanjem i održavanjem elitnog i evropskog (međunarodnog) karaktera izložbe biti zadovoljena, nestali su bilo kakvi politički zahtevi.

Problem redistribucije budžeta i reprezentacija kao polje borbe

Još od slučaja Egzita, pa pogoršano poslednjim konkursima na republičkom nivou, u kojima se ogleda tendencija finansiranja samo „velikih igrača" na polju kulture i umetnosti, ogleda se sve očiglednija kulturna politika koja promoviše dalju integraciju lokalne scene u globalno, kapitalističko tržište umetnosti, nametanje preduzetničkog i biznis modela funkcionisanja javnim institucijama, jačanje javno-privatne saradnje u kojima se odigravaju procesi koji rade na ekstrakciji javnog budžeta i infrastrukture u korist razvoja privatnih inicijativa i lične akumulacije dobiti, kao i procesi koji već decenijama perifernu poziciju lokalne umetničke scene čine još perifernijom.

Eklatantan primer na koje se sve načine pritisak „mera štednji" vrši na javne institucije upravo je slučaj izložbe Demijana Hirsta u Novom Sadu. Radi se o projektu koji realizuje Britanski savet u saradnji s Muzejem savremene umetnosti Vojvodine, privatnom galerijom Pol Stolper i uz podršku konsultantske kompanije KPMG 1. Izložbu su na lokalnom nivou finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama i Uprava za kulturu Grada Novog Sada. Iako na prvi pogled deluje da se radi o manje-više egal saradnji privatnih i javnih institucija u kojima se podjednako ulaže u produkciju izložbe, Muzej kao javna institucija sve češće biva prinuđen na saradnju s poslovnim svetom i privatnim kompanijama, te upregnut u prisvajanje i ponavljanje modela kulturnog preduzetništva u kojima su ključni postulati efikasnost, profitabilnost i, konačno, favorizovanje razmenske (robno-novčane) vrednosti umetnosti u odnosu na njenu društvenu funkciju.

Poput pustoši koju je Erste fondacija kao deo Erste banke napravila u čitavom regionu tokom proteklih decenija, kupujući budzašto umetničke radove čitavih generacija umetnika i umetnica, od neoavangarde, konceptualne umetnosti, pa do umetničkih radova nastalih tokom devedesetih i dvehiljaditih, formirajući tako sopstvenu kolekciju umetničkih radova kojom učestvuje na globalnom umetničkom tržištu, spekulišući novim finansijskim procenama radova i trgujući njima, ovom izložbom Hirstovih radova, mahom u svojoj kolekciji, Britanski savet reprodukuje takvu logiku i modus operandi, promovišući usput „vrednosti" sopstvene (neoliberalne) kulturne matrice. Naime, Hirst je jedan od vodećih predstavnika takozvane Nove britanske umetnosti, koja je slavu stekla tokom druge polovine devedesetih, kombinujući nasleđe britanske pop umetnosti, šok-efekta i različitih marketinških taktika, i postajući željeni primer umetničko-preduzetničkog „duha" koji je tih godina servirala Nova laburistička partija na vlasti, krilaticom „Budi kreativan".

Uspon i popularnost Nove britanske umetnosti pratila je i podržavala Nova laburistička partija, na čelu sa Blerom i njegovom politikom naročito u periodu između 1997. i 2010. Tada je već Tačerkina neoliberalna politika ugušila svaku mogućnost sindikalne borbe, dok je tzv. postindustrijski bilans učinio svoje; ugušen je proizvodni i sirovinski sektor, zatvoreni su rudnici, obustavljena proizvodnja čelika, rapidno je urušena socijalna država, dok je podstican razvoj proizvodnje oružja, farmaceutskih proizvoda, finansijskog sektora i dakako sektora kulturnih delatnosti, pri čemu se ovo poslednje serviralo uz argument da umetnost i kultura čine pogonsku silu britanske ekonomije.

Koincidencija ili ne, zanimljivo je i da je na čelu ovogodišnjeg Oktobarskog salona kustos koji dolazi iz Britanije, a u svom timu ima i dizajnera koji je predstavljen kao jedan od najpoznatijih grafičkih dizajnera u Britaniji, poznat po saradnji upravo s Demijanom Hirstom. Ne mogu se zaobići ni učestali medijski napisi oko pružanja konsultanskih usluga privatne konsultanske firme Tonija Blera Vladi Srbije, čije troškove pokrivajuUjedinjeni Arapski Emirati. Dodatno je zanimljivo i da Salon od 2012. formira sopstvenu umetničku kolekciju koju finasira Ministarstvo kulture kroz konkurs za otkup i koji su proteklih godina izlagani na Oktobarskim salonima, i koji nosi u sebi sličan mehanizam favorizovanja robno-novčane vrednosti umetnosti, kao i gore pomenute umetničke kolekcije.

Mehanizmi uključivanja i isključivanja

U pozadini i jedne i druge izložbe stoji ozbiljan i skup marketinški aparat koji akcenat stavlja na sam „kvalitet" umetničkih radova predstavljajući ih kao vrh globalne savremene umetničke scene (u drugom slučaju, u kombinaciji sa odabranim lokalnim radovima) maskirajući strukturne odnose i perpetuirajući vladajuće mehanizme koji dok jedne uključuju druge isključuju i dok jedne promovišu druge eksploatišu.

Dok se u novosadskom slučaju radilo o represiji privatnog obezbeđenja koja je eskalirala u izbacivanje grupe umetnika-protestanata na samom otvaranju izložbe, u kojoj se očitavala brutalnost upotrebe sistema represije kad se radi o zaštiti vlasništva i imovine jedne državne fondacije i privatne institucije, te zaštiti elita koje su na spratu nesmetano obavljale svoj ritual otvaranja izložbe, u drugom se radilo o suptilnijem načinu isključenja onih manje poželjnih. Naime, u samom konkursu za učešće u 56. Oktobarskom salonu priliku da se prijave imali su samo umetnici do četrdeset godina starosti - što sasvim odgovara tržišnoj logici utrke za „mladom krvlju", dok se s druge strane ograničenje ogledalo u zemlji porekla pozvanih umetnika, tako da mnogi umetnici nisu bili u mogućnosti da se prijave.

Stoga, teško da je bilo koga kustoski stejtment Dejvida Eliota ubedio u stav da je umetnost ‒ ukoliko je „dobra" ‒ duboko humana a sva politika duboko odvratna. Jedan od lajtmotivaizložbe „Treba nam više ljubavi a manje glupih revolucija" referišući na kontekst šezdesetih i vreme globalnih društvenih pokreta, kada smo „verovali da radnici, seljaci i studenti mogu nešto da promene, (dok) danas više niko ne veruje u to!", duboko problematično i u skadu s liberalnom dogmom bezalternativnosti. Obe izložbe su paradigmatičan primer strukturnog konzervativizma i načina na koji logika preduzetništva, umetničkog biznisa i propratnih instrumentalizacija „kulturnih diplomatija" vrši pritisak na javne institucije čija bi uloga trebalo da ide u sasvim suprotom pravcu: u pravcu demokratizacije načina proizvodnje, distribucije i recepcije, te promišljanja mesta muzeja kao mogućnosti javnosti.

  1. Firma KPMG je jedna od četiri svetske kompanije koje se bave pružanjem usluga revizije, u oblasti poslovanja, poreskog i finansijskog savetovanje različitim vladinim telima i drugim kompanijama. U Srbiji se njeno ime vezuje za aferu oko smederevske Železare. 
Autor: Vida Knežević
 
Izvor: masina.rs
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 4 Nov 2016 10:52:07 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6110/Ljubav+u+doba+%C5%A1tednje
Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6105/Uloga+se%C4%87anja+i+zaborava+u+postsocijalizmu.html Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
 
Sasvim je očigledno da se na Balkanu vodi žestoki kulturkampf u čijem se centru nalazi pravo na sećanje. Za sada, ova polja su prvenstveno polja bitke između - uzmemo li za trenutak da postoji jasno razgraničenje - nacionalista i liberala. U tom ratu, valjalo bi priznati bez okolišanja, trenutno pobeđuju prvi. Mehanizmi politika sećanja - iako su navodno dizajnirani za izlaženje na kraj sa traumatičnim kolektivnim iskustvima koja su se nagomilala tokom ratnih 1990-ih[1] - isključivo su angažovani u rehabilitaciji onih režima pre 1945. godine, a serijalna se rehabilitacija kvislinških predvodnika adekvatno da protumačiti tek kao deo šireg procesa rehabilitacije ordnunga[2] i hijerarhijskih odnosa koje su, navodno, socijalizam i Jugoslavija razvalili. Sticajem istorijskih okolnosti i globalnih ideoloških prestrojavanja - zahvaljujući kojima je nostalgija za klasnim redom deregulisanog kapitalizma i/ili pretkomunističkih režima postala dominantna paradigma - „politike sećanja" i proizvodnja nostalgije uporište su desnih, nacionalističkih i antisocijalističkih političkih snaga. Stoga se ne bi trebalo čuditi ni ekonomskoj isplativosti čitave jedne industrije politički pogodnih sećanja ni činjenici da političke elite parazitiraju na njoj. Politički mejnstrim je u potrazi za legitimacijskim narativima, kulturna industrija je u potrazi za mecenama pa je, stoga, savez razumljiv. Upravo zbog ovog saveza velik deo pomenute industrije i političkih elita danas parazitira na antisocijalističkim desnim pozicijama te eksploatiše demagoške desničarske trope.[3]

Manevar je relativno jednostavan: izravno izmišljanje „grozne" stvarnosti socijalizma sa jedne strane i izravno izmišljanje ugodne prošlosti „pre komunističkog terora" sa druge.[4] Liberalne i levoliberalne političke snage, međutim, situaciju tretiraju tek kao problem kiča, produkcije banalnosti, pretpostavljene invazije nekakve „kulture niske vrednosti" ili eventualno kao problem hegemonije „nacionalne kulture". Ali pošto industrija sećanja gorepomenute proizvode ne bi mogla tako hiperprodukovati da nije bilo jednog ideološkog predrada - koji ukazuje da je u pitanju projekat, a ne tek problem zagađenja kulturnog prostora - pogrešno i naivno bi bilo zaustaviti se na gadljivosti. Dodamo li tome i činjenicu da teorijom koja operiše politikama sećanja suvereno vladaju teoretičari liberalne provinijencije te da postoji čitav niz institucija koje se bave memorijalizacijom istorija koje je „komunistički totalitarizam" potisnuo, postaje očigledno da je očajnički potrebna leva kritička perspektiva koja će politike memorijalizacije prošlosti ozbiljnije i teorijski obraditi te konačno otići korak dalje od defanzivne politike nostalgije za Jugoslavijom.

Balkan i posebno prostor bivše Jugoslavije nalazi se u privilegovanom položaju kada su u pitanju produkcije istorije i memorijalija. Na ovim su prostorima dva istorijski bitna procesa tekla paralelno pa se paralelno odvijaju i dve vrste politika sećanja. Jedna je izgrađivala nove nacionalne identitete, dok je druga radila na potiskivanju sećanja na ulogu ratne tranzicije u konstituisanju kapitalističkih društava u kojima živimo, kao i politički neugodnih sećanja na socijalističku emancipaciju. I dok su kritički osvrti na prvu relativno česti - uz opasku da je proces stvaranja nacionalnih država ujedno i proces izmišljanja identiteta i infrastrukture[5] koja treba da održi i nadalje reprodukuje novoizmišljenu istoriju, ali i specifično kolektivno sećanje - kritički su osvrti na druge dve funkcije politika sećanja relativno retki.

Kulturkampf: bitka za žrtve

Međutim, uopšte nije slučajno da poljem politike sećanja vlada liberalni diskurs. U pitanju nije originalni balkanski fenomen, već neizbežna potreba kapitalističkog društva za ideološkom i diskurzivnom markacijom terena te buržoaskom istorijom koja će kontrolisati načine na koji se misli prošlost.

U centru buržoaske istorije nalazi se slepa tačka za žrtve kapitalizma. Trend izjednačavanja dva totalitarizma, ispostavlja se, krajnje je cinični ideološki konstrukt. U istom se trenutku može govoriti o stotinama miliona (!?) žrtava komunizma,[6] ali se sasvim svesno previđaju žrtve imperijalizama, kolonijalizama, u krvi gušenih radničkih, sindikalnih i narodnih protesta, otvorenih ubilačkih kampanja, raznih vrsta „tranzicija" tržišnih gibanja, manje ili više konstruisanih nestašica i epidemija, radikalnih osiromašenja društava tzv. Trećeg sveta i slično. Tako su, na primer, žrtve japanske ekspanzije (doduše samo ako imaju „sreće" da se neko uopšte i seti tih nekoliko desetina miliona žrtava) prepoznate kao žrtve japanskog militarizma, ali ne i kao žrtve kapitalizma koji imperijalizam proizvodi. Žrtve nemačkog proširenja na Istok su žrtve fašizma, ne i kapitalizma koji je u odbrani od levih snaga u pomoć pozvao pijane ludake iz minhenskih laguma. Žrtve Velikog rata nisu žrtve kapitalizma iako su uzroci tog rata locirani duboko u antagonizmima kapitalističke proizvodnje (setimo se i friškijih primera: milion mrtvih u Iraku poslednjih je godina valjda ubila smrt, ali ne i američka invazija i njena žeđ za naftom) i tako dalje.

Čak i sama teškoća sa kojom se suočavamo kada pokušavamo zamisliti eventualno identifikovanje (Ko su sve žrtve kapitalizma? Kako ih identifikovati?), a kamoli memorijalizaciju (pitanja su čak kompleksnija: Kakav spomenik im napraviti? Kakvi bi bili artefakti u muzeju? Ne bi li to bili artefakti koji bi u drugom nekom muzeju bili artefakti emancipacije i/ili tehnološkog napretka? Kaučuk? Indigo? Pelene?) tih žrtava reflektuje koliko duboko ispod buržoaskih ideoloških nanosa leži mogućnost njihove memorijalizacije.

Kako je ideologija ono što stvarnosti daje značenje, tako je i naša nemoć pred ovim pitanjima tek posledica ideološkog rada u čijem je centru pokušaj uspostavljanja „ulepšane" istorije kapitalizma i njenih „slepih tačaka". Najveća je ovakva slepa tačka rezervisana za zločin koji se nalazi u korenu svake kapitalističke ekonomije - primitivnu akumulaciju: otvorenu i legalizovanu pljačku u kojoj elite nagrnu svoje prve milione. Pa iako smo svi individualno svesni „kako se to stekne prvi milion", izgleda da je nemoguće to pretvoriti u politički bremenitu kolektivnu svest, niti je moguće zamisliti „mehanizam kapitalističke pravde", niti simboličku „reparaciju", ni „komisiju za ispitivanje istine", a kamoli nekakav sudski proces.

Stoga, pošto su politike sećanja na ratove 1990-ih bitno obeležene težnjama elita za prikrivanjem strvožderskog porekla njihovog statusa, utoliko i najčešće (gotovo isključivi) korišćeni identitetski ključ za identifikaciju žrtava, počinioca i motiva služi prvenstveno kao mehanizam blokiranja alternativnih tumačenja uzroka rata, među kojima je i onaj koji ratove tumači upravo kao primitivnu akumulaciju. Stoga ćemo žrtve identifikovati kao pripadnike ove ili one etničke grupe, ali nikad kao, recimo, radnike (a vrlo je verovatno da je najbrojnija kategorija žrtava: siromašni).

No, valjalo bi primetiti da kulturkampf oko karaktera žrtava ratova 1990-ih nije ni izdaleka završen i pored naizgled potpune dominacije etničkog ključa. Svaki put kada pomislite da su žrtve bili sirotinja i nemoćni, a počinioci bahate siledžije, u malom ste obuhvatili i klasnu dimenziju sukoba - jer eksproprijatori su uvek bahate siledžije, a eksproprisani su uvek sirotinja i nemoćni.

Teorijsko utemeljenje

 

Robert Nozik, jedan od teoretičara libertarijanizma, pokušao je da potrebu za zaboravom filozofski utemelji. Ukratko, ne bi li diskreditovao politike preraspodele, on tvrdi da bi svaki takav pokušaj - što je temelj svih progresivnih i levih političkih projekata - nužno završio neuspešno jer nejednakost je neizbežna posledica procesa slobodne razmene koja bi se javila već sledećeg dana, čineći svaki pokušaj redistribucije besmislenim.[7] Ono što je „ispalo", međutim, ključno je. Isteramo li Nozikovu argumentaciju do logičnog zaključka, ispašće da nije bitno kako je došlo do nejednakosti te da je legitimno sve što nejednakost proizvodi, a mehanizam stvaranja, održavanja i produbljivanja nejednakosti ostaće nam trajno tajan.[8] Za Nozika, doduše, to nije ni bitno - kao da socijalne tenzije ne postoje i kao da nejednakost nije društveni činilac. No vulgarne liberalne teorije, kao što je Nozikova, najlakše se daju kritikovati upravo na njenim nesigurnim i domišljanim temeljima i potrebi za velikim brojem „kao da" (as if) pretpostavki. Razmena se tretira kao da se sve razmene vrše sinhrono (teorija marginalne vrednosti), kao da novac sam po sebi nije u isto vreme ni društvena ni politička moć (distinkcija političke i ekonomske sfere),kao da pojedinac formiran i kompletan pada na zemlju bez istorijskog konteksta (subjekt), kao da društvene nejednakosti ne razaraju društva i, na kraju krajeva, kao da je sam kapitalizam aistorijski fenomen - ništa drugo do inherentna, konstantna i aistorijska težnja ljudskog društva.

Pored svih nekonzistentnosti - ili možda baš zbog njih - Nozikova implicitna preporuka („nije bitno kako je ko zgrnuo svoje prve milione") i dan-danas je spiritus movens tranzicionih društava. Jer ispratimo li ga - uprkos tome što je tranzicija period ne-vladavine prava,[9] razgradnje (socijalističkih i emancipatorskih) društva i njegovih institucija te otvorene trke u grabljanju društvene imovine (ukratko: primitivne akumulacije) - sve što ispliva iz ove grabeži je fer. Međutim, zahtev za zaključavanjem trke od ključne je važnosti - kako elite zahtevaju legitimizaciju imovine i zaprečavanje dalje trke (jer bi to značilo i rizik da njihova imovina postane nečiji plen),[10] svaka se primitivna akumulacija završava zahtevom za legitimisanjem nekog trenutnog stanja i uspostavljenjem pravne države kao mehanizma odbrane nagrabljene imovine. Drugim rečima, ključna komponenta „ustavotvornog momenta"[11] jeste uspostavljenje privatnog vlasništva kao osnovnog i jedinog legitimnog oblika vlasništva i legitimacija nasiljem uspostavljene hijerarhije, što momenat ove transformacije čini i politički bremenitim i simbolički potentnim.

 

Liberalni mehanizmi tranzicione pravde

Stoga, na eksplicitnom nivou liberalnih politika sećanja stoji zahtev za nekakvim „okretanjem novog lista" iza kojeg će se sakriti težnja za legitimacijom uspostavljene klasne hijerarhije. Naime, cilj mehanizama tranzicione pravde je uspostavljanje političkog okvira za ulivanje liberalno-demokratskog društvenog modela, oktroisanje „nultog momenta" jednog društva nakon kojeg će biti moguć, kako se to kaže, „društveni dijalog" u okviru jedne političke zajednice. Međutim, lociranjem „nultog momenta" nakon primitivne akumulacije sakriva se činjenica da u pitanju nije nikakav početak, već oktroisanje trenutka u kojem se primitivna akumulacija zaustavlja, a zateknuto stanje zakonski petrifikuje.

 

Komisije za istinu i pomirenje paradigmatični su primer načina na koji funkcioniše buržoaska država. U pitanju je kompromis između nasilnika i njihovih žrtava (primer južnoafričke komisije je u ovom smislu samo najočigledniji - ona je amnestirala neke od onih onima koji su pred njom svedočili, a sve ostale su, u manjoj ili većoj meri, imale ugrađene slične mehanizme), kao što je „ustavotvorni momenat" zapravo nametnuti kompromis između eksproprijatora i eksproprisanih. Pa iako su neki teoretičari primetili da se zaključci nekih komisija najbolje daju sagledati iz sličnog rakursa,[12] retko koji će od autora zagaziti do klasnih politika i pogledati u strukturne uslove mogućnosti i ključni zahtev buržoaskih elita.

U tom svetlu treba posmatrati i različite zahteve za takozvanim društvenim restartom[13] koji ima usađenu manu. Naime, iako zahteva restart - raskidanje sa sistemom privilegija tranzicionih i (u percepciji građana) visoko korumpiranih država - on ne zahteva i preraspodelu bogatstva stečenog u tranziciji, tj. primitivnoj akumulaciji. Dakle još jedno „kao da"... Kao da posedovanje kapitala samo po sebi nije privilegija i kao da je ustavotvorni restart zaista polazak od „čistog lista papira". Time se zanemaruje da taj restart, usled de facto unapred uspostavljene klasne hijerarhije i strukture društva, nije i ne može da bude „čist list papira".

 

Treba imati ovo na umu kada su u pitanju mehanizmi tranzicione pravde. Kako su uspostavljeni državnim nametanjem i kako predstavljaju kompromis između nasilnika i žrtava, ne treba da čudi ni neizbežno podbacivanje tih mehanizama. Oni podbace svaki put kada treba dokačiti pitanja oktroisanja klasne strukture društva upravo zato što tu klasnu strukturu na kraju treba legitimisati. U ovom kontekstu postaju jasne uloge liberalnih mera tranzicione pravde, kao i uloga samog koncepta tranzicione pravde. Naime, u pitanju je pravda koja neće temeljno uznemiriti klasni poredak i hijerarhiju uspostavljenu u samoj tranziciji.

 

No, „istorija koju pišu pobednici" reflektuje se i kao zakon koji pišu pobednici, ali i kao subjekt koji pišu pobednici. Stoga, kako se građansko pripadanje uspostavlja kao glavni facilitator političkog angažmana, delovanja i vidljivosti, tako se i oktroisanje društvenog „nultog momenta" da tumačiti i kao uspostavljanje građanina kao jedinog koji može biti prepoznat kao žrtva. Eliminišući pritom sve marginalizovane strategije definisanja žrtve (za nas su svakako najvažniji radnici), a time i potencijalne reartikulacije društvenih sukoba (za nas ovde najvažnije: reartikulisanje ratova i sukoba devedesetih kao metoda uspostavljanja kapitalističke hijerarhije), „građanin", uprkos svojoj prividnoj univerzalnosti, zapravo skriva de facto nejednakost individua pred zakonom i kapitalom. Stoga, ovaj skupi politički koncept, paralelno sa „čistim papirom" koji se uspostavlja mehanizmima tranzicione pravde, postaje jedan od elemenata koji prikriva klasnu hijerarhiju buržoaskog društva.[14]

Ispostavlja se da projekat tranzicione pravde nije politički neutralan ni pored pokušaja da se takvim predstavi. Konstituisanje buržoaske države i pratećih ideoloških kompleksa nastaju kao odgovor na potrebe elita za stvaranjem diskurzivnih i pravnih sigurnosnih sistema koji njihov položaj legitimišu. Primeri Indije i Južnoafričke Republike su najočigledniji. U Indiji je konstituisanje nacije bilo ispraćeno prezervacijom i legitimacijom kastinske strukture društva, dok je konstituisanje zajednice Južnoafričke Republike bilo praćeno očuvanjem de facto rasne segregacije. U oba slučaja, novonastalo „mi" - nacija i građansko pripadanje - sakriva unutrašnji sukob, rascep. Kao da su se pomenuta dva društva rekonstruisala da bi ostala ista.

 

Prava borba koju levica valja voditi stoga je neizbežno borba na više frontova - i za uspostavljanje političkog subjekta, i protiv revizionističkih tendencija, i za očuvanje sećanja na socijalističku emancipaciju, ali i protiv uspostavljanja hegemonskih istorijskih tumačenja raspada bivše države i jugoslovenskog socijalizma koja danas služe prvenstveno liberalnim mehanizmima tranzicione pravde. Potreba za strategijama leve memorijalizacije istorije kapitalističkih društava mogla bi biti ona ključna komponenta u stvaranju sistema paralelnih institucija (i sećanje je jedna institucija).

 


Bilješke:

 

[1] Koliko su omanuli u ovom zadatku pokazuje i zanimljiva slika društvene traume koju nam je dala Svjetlana Nedimović koja se zapitala „šta je to traumatizovano društvo" i odgovorila da je to ono društvo koje nemoćni otpor bahatim lokalnim političkim elitama identifikuje kao nasilje. Drugim rečima, „izlaženje na kraj sa lošom prošlošću" transformisano je u mehanizam proizvodnje servilnosti.

[2] Poslednjih je dana na internet-portalima osvanula i nedavno pronađena arhivska fotografija table na kojoj su ispisana neka potpuno sumanuta pravila za kretanje jednom od glavnih beogradskih ulica. Velik broj pozitivnih komentara otkrio je i paradoks u centru vladajuće paradigme - fotografija je iz Nedićeve Srbije, iz 1942. godine.

[3] Ključne tačke oko kojih su se zgusnuli ovi desničarski tropi su ideje reda i njegovog brata blizanca, rada. Gašpar Mikloš Tamaš tvrdi da je upravo ideja reda ključna za razumevanje savremenog konzervativizma.

[4] No, uvek nešto ispadne - u ugodnu prošlost „pre komunističkog terora" neplanirano je upao i onaj period ogoljenog fašizma koji se, ni kriv ni dužan, našao na „pravoj strani istorije" ne bi li se legitimisala desna i antisocijalistička demagogija. Stoga se za fašizam i njegove kolaborante ima i pijetetnog razumevanja i sofisticiranih relativizacija i eshatoloških opravdavanja.

[5] Proces izgradnje identiteta kreće se paralelno sa kasapljenjem nižih kulturnih formi radi uspostavljanja hegemonskog identiteta i kulturnog modela te odbacivanjem svih višaka, pa i po cenu manje (maternji jezik i gramatička pravila upravo su neki od centralnih dispozitiva koji u ovom procesu učestvuju) ili više nasilnog zaboravljanja vernakularnih kulturnih formi.

[6] U okviru globalnog konsenzusa buržoaskih političkih elita oko „dva totalitarizma" kolaju dve odokativne i netačne brojke koje je u spornoj „Crnoj knjizi komunizma" uspostavio Stéphane Courtois: „stotine miliona" žrtava komunizma i 25 miliona žrtava fašizma. Čisto da bude jasno sa kojim će se od dva totalitarizma jednog dana praviti savez. Courtois takođe navodi i neke potpuno besmislene i očigledno izmišljene podatke kao onaj da fašizam nastaje kopiranjem sovjetskog totalitarizma. Nije ni čudo da je knjiga prošla kroz pravi špalir kritičkih uvida koji su joj pomeli bilo kakav kredibilitet. Uprkos tome, ova knjiga je i dan-danas jedan od temelja konzervativnog konsenzusa o „dva totalitarizma".

[7] No, da Nozikove maštarije „drže vodu", klase bi bile visoko fluidne strukture i menjale bi se iz dana u dan. To se, međutim, ne događa, a klasa je, kao što pokazuje i Tomas Piketi - želimo li navoditi savremene teoretičare - struktura koja teži petrifikovanju.

[8] Pratimo li ga do kraja, krajnje nejasnim ostaje i zašto je baš politička redistribucija nelegitimna?

[9] Šta god mi o „vladavini prava mislili". Uzmemo li da je to najopštije „poštovanje zakonskih normi", u pitanju je mač sa dve oštrice. Elitama je ona smetnja kada treba nagrabiti društvenu imovinu, ali odbrana kada tu imovinu treba legalizovati i sastaviti mehanizam odbrane nagrnute imovine - buržoasku državu. Stoga, „vladavina prava" nekad može biti i mehanizam odbrane društvene imovine. Sve zavisi, dakle, od političke dinamike i realne društvene moći. Ništa nama bez nas samih.

[10] U istom kontekstu bi valjalo tumačiti i moralističku gadljivost političkih i ekonomskih elita prema kriminalu. On je primitivna akumulacija u najčistijem obliku, pokušaj klasne destabilizacije, reprize primitivne akumulacije, nezgodno podsećanje, pokušaj ponovnog otvaranja grabeži, a time i zahtev za rekompoziciju društvene hijerarhije. No, „pravna država" i postoji ne bi li legalizovala onu primitivnu akumulaciju iz koje je njena elita iznikla i ne bi li sprečila pokušaj otvaranja nove.

[11] Pogledajmo to i etimološki: koren reči „ustav" je „ustava" - brana/zaustavljanje.

[12] Dejan Ilić sasvim dobro primećuje da je uloga Komisije za istinu i pomirenje SRJ upravo konstituisanje nacionalne zajednice oko laži koju je baš ta komisija trebala pompezno da obznani: „tokom ratova devedesetih, sve je bilo ok!"

[13] O simboličkoj snazi ovog pojma dovoljno govori i podatak da ga je jedna partija u Srbiji koristila kao predizborni slogan.

[14] Valja primetiti, međutim, da „građanin" postaje mehanizam reprodukcije nejednakosti tek nakon obimnog političkog rada buržoaskih institucija. Ponovo je ovde najvažniji rad Gašpara Mikloš Tamaša koji tvrdi da je prezir buržoazije uperen upravo prema univerzalnosti građanina i da je savremena politička praksa bitno obeležena političkim radom na njenom dokidanju. Utoliko se ispostavlja da nije problem građansko pripadanje, već kakvo građansko pripadanje jeste u okvirima savremenog globalnog kapitalizma. Odgovor je jednostavan: antiemancipatorsko.

Autor: Stefan Aleksić

Izvor: slobodnifilozofski.com

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Wed, 2 Nov 2016 12:39:42 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6105/Uloga+se%C4%87anja+i+zaborava+u+postsocijalizmu
Huda ljaga: slučaj HRT-ovog međunarodnog stručnjaka za antikomunizam http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6099/Huda+ljaga%3A+slu%C4%8Daj+HRT-ovog+me%C4%91unarodnog+stru%C4%8Dnjaka+za+antikomunizam.html U svojoj višednevnoj kampanji “otkrivanja komunističkih zločina” Hrvatska je radiotelevizija istaknutu ulogu dala izvjesnom slovenskom “istraživaču” Romanu Leljaku. No tko je zapravo misteriozni slovenski stručnjak na kojem javna televizija temelji svoju propagandnu kampanju?

 

Biografija Romana Leljaka sliči kriminalističkom romanu, svakako ne boljem primjerku tog žanra, ali barem nečem dovoljno napetom za lijeno čitanje, npr. na ljetovanju na plaži. U svakom slučaju uključuje sve potrebne sastojke: brze aute, lijepe žene, financijske prijevare, tajne službe itd... Tko je dakle Roman Leljak koji se posljednjih godina predstavlja kao amaterski istraživač jugoslavenskih tajnih službi, osobito zloglasne UDBE? Rođen je 1964. godine u Hrvatskom Zagorju i preko majke navodno potomak plemićke obitelji Belošević. Osnovnu školu pohađao je u Celju, obrazovanje nastavio na vojnim učilištima u Sarajevu i Beogradu, a zatim se zaposlio u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, prvo kao šifrant, a zatim i kao pripadnik Kontraobavještajne službe.

Njegova karijera naglo je završila 1989. godine kada je optužen za krađu tehničke opreme, nezakonito snimanje i krađu određenog novčanog iznosa, a zatim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 mjeseci. Naravno, Leljak je tvrdio da je optužnica politički motivirana i da je posljedica njegovog navodnog pokušaja da napusti tajnu službu. S obzirom da se ovaj incident dogodio približno u slično vrijeme kada je uhićena i poznata slovenska četvorka iz afere JBTZ - Janez Janša, Ivan Borštner, David Tasić i Franci Zavrl - koji su optuženi za objavu vojnih tajni, isti "Odbor za obranu ljudskih prava" koje se organizirao za njihovu obranu pružio je potporu i Leljaku. Nakon osamostaljenja Leljak je pokrenuo izdavačku kuću koja se bavila "alternativnom poviješću", a izdavao je i časopis SPY, posvećen alternativnim vojnim i policijskim teorijama.

Izdavačka kuća se brzo širila, a Leljak je sa suradnicima biznis uskoro proširio na distribuiranje sredstava za osvježavanje automobila koja su kupovali u Švicarskoj, a zatim ih prepakirali i preprodavali u Sloveniji. U Mariboru gdje je živio, Leljak je uskoro postao poznata osoba, neka vrsta celebrity playboya koji se vozio u crvenom Lamborghiniju i viđao s atraktivnim mladim djevojkama. Auti su bili njegov sljedeći poduhvat. U dogovoru s jednom austrijskom bankom, posredovao je u kupnji na kredit i leasingu automobila. No na cijeli posao uskoro je pala sjena, osobito nakon što je direktor te banke, Alfons Schmalzhofer, u mariborskom dnevniku Večer objavio sljedeći informaciju: "Obavještavamo slovenske kupce da ne prebacuju svoje kredite na tvrtku Romana Leljaka" jer je njemu "zbog nedostatka povjerenja zauvijek onemogućeno da se bavi leasingom u Austriji."

Bratoubilački rat na desnici

Kako se kasnije ispostavilo, Leljak je za slovenske klijente uzimao kredite u austrijskom Leasfinanzu. No pojedine klijente, koji su se naknadno predomislili i odustali od leasinga, čekalo je neugodno iznenađenje. Leljak je naime iskoristio njihove podatke, krivotvorio njihove potpise i podizao kredite na njihovo ime, a novac naravno zadržavao za sebe. Uz to, oni klijenti koji su dobili novac koji su posudili kasnije su otkrili da rate koje su otplaćivali Leljaku zapravo nikada nisu došle do Leasfinanza. Za ove je malverzacije konačno osuđen tek 2008. godine, kada je dokazano da je svojim leasing biznisom ostvario protupravnu korist od 54.000 eura na štetu austrijske banke te 960.000 eura na štetu 448 svojih slovenskih klijenata. Za oba je kaznena djela dobio jedinstvenu kaznu zatvora od tri i pol godine (ukupno sedam godina), no na slobodu je prijevremeno pušten već 2012. godine.

Tijekom izdržavanja zatvorske kazne posvetio se intenzivnoj spisateljskoj djelatnosti. Između 2009. i 2012. godine objavio je čak deset knjiga, uglavnom o likvidacijama suradnika okupatora nakon Drugog svjetskog rata, a postao je i predsjednikom udruge "Huda jama". Druga tema koja ga je osobito zanimala su tajne službe bivše Jugoslavije čiji je bio zaposlenik. Leljak nema formalno obrazovanje, pa ni njegove knjige nemaju prihvaćenu historiografsku formu, a neke od njih u osnovi nalikuju telefonskim imenicima, odnosno sadržavaju samo popise imena navodnih bivših suradnika UDBE. No njegov je amaterski istraživački rad ipak privukao veliku pažnji, prije svega zbog spektakularnih optužbi, ne samo protiv bivših šefova tajnih službi, poput Mitje Ribičiča ili Janeza Zemljariča, već i desničarskih ikona poput Antona Drobniča.

Drobnič je naime bivši pripadnik slovenskih kolaboracionističkih snaga ("domobran"), te bivši glavni državni tužitelj i predsjednik Novog slovenskog saveza, organizacije koja nastoji okupiti sve grupe koje imaju tradiciju borbe protiv komunizma. Drobničev odgovor bila je optužba da ga je Leljak pokušao ucijeniti i iznuditi novac kako bi izostavio njegovo ime iz svoje knjige, što, prema Drobniču, predstavlja "dobro poznate boljševičke metode". Nakon toga, kritičarima Leljaka pridružio se i Janez Janša, bivši slovenski premijer i šef desničarske Slovenske demokratske stranke. On je ovog bivšeg zaposlenika Kontraobavještajne službe optužio da mu je postavio prislušni aparat u stan i izrazio žaljenje što ga je krajem osamdesetih branio i objavio njegovu knjigu.

Snovi na leasing

Unatoč prijetnjama da će to učiniti, Leljak nije tužio Janšu. Ovo, uostalom, nije bio njegov prvi sukob s drugovima s desnice. Tako je već ranije napao Jožu Dežmana, predsjednika Janšine državne komisije za otkrivanje tajnih grobnica, zbog načina na koji se tretiraju ostaci iskopani u Hudoj jami. Leljak je naime zahtijevao da svi iskopani ostaci budu pokopani uz katolički obred, bez obzira na to što je među njima značajan broj pripadnika drugih religija, etničkih, političkih skupina itd... Ako se to ne učini, ustvrdio je Leljak, "najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata biti će trajno izbrisan iz povijesti slovenske nacije".1 Leljak je svoju interpretaciju između ostalog potkrepljivao tvrdnjama kako je državni plan da se svi ostaci kremiraju, što je komisija kategorički demantirala.

Svega dan nakon svojeg pojavljivanja na HRT-u, Leljak je na ljubljanskom sudu izborio veliku pobjedu kada je tužilaštvo odbacilo optužbu protiv njega u izrazito komičnom postupku koji zapravo dobro ilustrira njegov život kao umišljenog junaka šund špijunskog trilera. On je naime optužen da je na sjednicu parlamentarnog odbora za nadzor tajnih službi donio oružje, nakon što je kao gost te sjednice ustvrdio: "imamo sredstva tihih likvidacija, takozvana sredstva neposrednog djelovanja poput različitih igli, bodeža, noževa, zatim sredstava posebnog djelovanja poput lasera, strelica, različitih projektila. Ja upravo sada sa sobom imam jedno takvo sredstvo. To je olovka sa posebnom ampulom. Ne znam što je u njoj, to može biti nervni plin ili nešto drugo."

Odmah po izlasku iz parlamenta, Leljaka je pretražila policija koja je otkrila da je njegovo tajno sredstvo zapravo - obična olovka. A njegov špijunski igrokaz bilo je samo još jedan u nizu očajničkih pokušaja da dobije malo medijske pažnje. Riječ je po svemu sudeći o čovjeku specijaliziranom za prodaju snova, na leasing i po visokim kamatnim stopama. Bilo da se radi o autima na kredit, borbi protiv "udbaša" ili iskapanju grobnica kolaboracionista, njegove žrtve uvijek su oni koji nekritički prihvaćaju njegove tvrdnje kao ozbiljne. Pritom nije nevažno da se njegovi pokušaji dobivanja medijske pažnje ili brze zarade uglavnom svode na gaženje preko leševa, bilo onih iz Hude jame ili onih iz nešto novijeg vremena.

  1. Osobito je pritom zanimljivo kako Leljak za domaću publiku tvrdi da su sve žrtve Slovenci, dok je prilikom gostovanja u Hrvatskoj ustvrdio da su žrtve u Hudoj jami "hrvatski vojnici".
Izvor: bilten.org
 
Autor: Anej Korsika  
 
Originalni članak možete pogledati OVDE 
]]>
Fri, 21 Oct 2016 12:06:04 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6099/Huda+ljaga%3A+slu%C4%8Daj+HRT-ovog+me%C4%91unarodnog+stru%C4%8Dnjaka+za+antikomunizam
Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6095/Da+je+Tito+%C5%BEiv%2C+vjerojatno+bi+se+sastajao+s+Junckerom.html U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom. Možete li nam definirati „partizanski prijelom", sintagmu koju često koristite u svojim tekstovima, te njegov učinak na polju kulture i umjetnosti?

Započeo bih radikalnom političkom teorijom u kojoj definicija prijeloma ne bi isključivo podrazumijevala jasan raskid s prošlošću (npr. revoluciju), već proces koji povlači ozbiljne materijalne posljedice za stvarnost i u sklopu kojeg revolucionarni događaj predstavlja tek početak. U historijskom kontekstu, „partizanski prijelom" locirao sam u periodu Drugog svjetskog rata, unutar onoga što obično nazivamo Narodnooslobodilačkom borbom, koja je izvršila najdalekosežniji preokret u balkanskoj povijesti dvadesetog stoljeća.

Ovaj prijelom, koji je rezultirao novom Jugoslavijom, kvalitativno se razlikovao od polufašističkog i perifernog političkog ustroja stare Jugoslavije, kao i od nacističkog okupacijskog aparata potpomognutog lokalnim kolaboracionistima. Drugim riječima, kvalitativna razlika nije bila isključivo izražena različitim bojama vojnih uniformi, već političkim principima temeljnih političkih organizacija: naciste i lokalne kolaboracioniste, ali i predstavnike stare Jugoslavije, možemo kao buržujske formacije zajedno svrstati pod princip etničke mržnje i nacionalističkog isključivanja, uz minimalnu političku razliku između polufašističke monarhističke diktature i čiste fašističke diktature.

Nasuprot tomu, Narodnooslobodilačka borba utemeljila je političku formaciju otvorenu prema svima - osim, naravno, prema fašistima. Njezini temeljni politički principi bili su transnacionalna antifašistička solidarnost i uspostavljanje nove oslobođene države. Jugoslavenska antifašistička borba nije bila samo „negativna" - ona je također afirmirala novi politički imaginarij: multinacionalnu federaciju i novu Jugoslaviju (kroz odluke AVNOJ-a iz 1943. godine), označivši time pokretanje procesa socijalne revolucije, što je otvorilo politički prostor kakav se u Europi okupiranoj od nacista smatrao nezamislivim.

Tko bi bio voljan riskirati vlastiti život u ime ideje, za multinacionalnu federaciju, bratstvo i jedinstvo ili nešto tomu slično, u vrijeme kada se činilo da će nacistička pobjeda i dugotrajna okupacija biti vjerojatniji ishod? Dakle, otpor nije mogao krenuti samo iz „negacije" kao borba protiv okupatora, već je morao biti utemeljen na obećanju novoga svijeta i društva. Na određen način, ovo je bilo povezano s poljem kulture i umjetnosti, kako je to briljantno prikazao Miklavž Komelj. Ne radi se samo o političkim organizacijama, Komunističkoj partiji i novoformiranim Narodnooslobodilačkim odborima itd., već i o pojavi, kultivaciji te istovremenom razvoju nove simboličke moći te imaginarijâ. Kako simbolizirati ovaj novi svijet? Kako promišljati o onome što se događa u kontekstu revolucionarnog procesa koji je zahvatio mase? Nemojmo zaboraviti da je većina ljudi koja se pridružila partizanskom pokretu bila nepismena ili slabije obrazovana. Oni odlaze u šumu, gdje se provode kampanje opismenjavanja - kroz brigade ili u omladinskim, ženskim i drugim komunističkim organizacijama. Vrijeme između oružanih borbi koristilo se za kulturno organiziranje i osnaživanje, pružajući temelj ovoj simboličkoj moći, koja je bila neusporedivo veća od one kakvu su prakticirali na drugoj, fašističkoj strani.

Ako smo svjesni ovoga, bolje ćemo razumjeti dijalektički odnos između političkog i vojnog djelovanja u gerilskoj borbi, te agitacijske, avangardne umjetnosti. Nije riječ o promišljanju umjetnosti pomoću starih, buržoaskih kategorija poput autonomije, nego o otvaranju šireg prostora kao podrške političkom, pa i vojnom procesu.

Ovaj dublji partizanski prijelom iz perioda Drugog svjetskog rata bitan je za razumijevanje određene političke autonomije koju su partizani u Jugoslaviji, ali i partizani od Italije do Grčke, ostvarili u odnosu na zapadne i sovjetske saveznike. Upravo je prvotna partizanska autonomija ono što je omogućilo partizanski prijelom, kao i ono iz čega je crpio svoju snagu. Navedene supersile nisu bile previše naklonjene takvoj vrsti političke autonomije, jer su hladnoratovski odnosi u velikoj mjeri već bili uspostavljeni za vrijeme Drugog svjetskog rata, stoga pri razmatranju partizanske autonomije valja istaknuti 1948. godinu, kada su slomljeni talijanski partizani i njihova Komunistička partija, dok su već sljedeće godine poraženi grčki partizani zbog raskida sa Staljinom i Titom. Međutim, 1948. godina je i svojevrstan nastavak partizanskog prijeloma - pokazala je kakve posljedice očekuju one koji ustraju pri pokušajima očuvanja partizanske autonomije u tadašnjem iznimno opasnom okruženju, kada je svaka radikalna odluka ukazivala da nizašto ne postoje garancije.

Prebacimo se na trenutak u suvremeni kontekst i razmotrimo situaciju u kojoj se našao Tsipras nakon referenduma. Nema sumnje kako on i vodstvo SYRIZA-e nisu imali nikakve garancije po pitanju toga što će se dogoditi ogluše li se na diktat Troike. Međutim, znali su točno što će se dogoditi ako ne otkažu poslušnost i ako ostanu unutar Eurozone, u sklopu kreditnih odnosa koji im nameću praćenje trenda. Možete pokušati do neke mjere pregovarati, ali moguć je tek nešto drugačiji, humanitarniji oblik mjera štednje. No, ako zaista kažete „NE", ako zaista kažete „OXI", povijesna situacija otvara se prema nepoznatom, onome što ne možete predvidjeti. Ovo je druga definicija partizanskog prijeloma - nema garancije. Već idućeg dana mogu vas uništiti nacisti ili saveznici (kao što se dogodilo u grčkom slučaju), ili se možete naći u poziciji da stvorite nešto novo, sa svim svojim kontradikcijama i paradoksima. Neupitno je da moramo biti kritični i prema jugoslavenskoj federaciji te jugoslavenskom socijalizmu, ali istovremeno treba prepoznati one političke momente i procese koji su ukazivali na odstupanje od logike pukog „praćenja trendova" (TINA - There is no alternative). To je ipak bila formacija koja se izborila sama za sebe. Postojao je moment samoautorizacije - nešto je proizišlo iz narodnih masa, a ne iz neke božanske moralnosti ili lika velikog vođe Tita. Prijelom se proizveo i održao unutar partizanskog pokreta.

Koliko su antirevizionistička borba i historiografski znanstveni rad bitni za ljevicu na Balkanu, odnosno, u kojoj mjeri je historijski revizionizam jedan od stupova trenutnog političko-ekonomskog sistema?

Ovo je iznimno važno pitanje, zato što su od rušenja Jugoslavije, i općenito padom socijalizma, lijeva teorija i progresivna politička praksa prestale koegzistirati u produktivnom, pa makar i napetom odnosu. Ovaj politički i teorijski poraz popraćen je sporijim usponom političkih pokreta diljem regije, dok su u domeni teorije - iako uglavnom izvan dominantnih znanstvenih infrastruktura poput sveučilišta - barem u zadnjih deset godina razvijene mnogo jače analize i kritike političke ekonomije, tranzicije, privatizacije, neoliberalizma i drugih tema povezanih s devedesetima. Nema dvojbe kako postoji i solidna kritika nacionalizma te historijskog revizionizma, no čini mi se da te dvije struje (kritika ideologije i kritika političke ekonomije) često ostaju na odvojenim poljima - treba nam obimnija studija koja će ih ujediniti na komplementaran način. Primjerice, iz perspektive marksističke kritike veoma je malo toga napisano na temu nedavnih ratova, dok je puno više pažnje posvećeno ideološkom fenomenu historijskog revizionizma, koji je zasigurno pomogao u stvaranju ratne klime, a zadržao se i nakon što su ratovi završili.

Revizionizam na prostoru bivše Jugoslavije ima različita lica. Određena vrsta historijskog revizionizma ulazi u državni aparat reaproprirajući partizansku prošlost - primjerice, naglašavanjem važnosti partizana za otvaranje puta slovenskoj nacionalnoj suverenosti, no uz pokušaj zaborava Jugoslavije i socijalizma. Ista logika, koju koriste različiti akteri, na djelu je i u Hrvatskoj, Srbiji, te drugim bivšim članicama federacije. Postoji i ekstremniji oblik revizionizma, koji predstavlja ideološku formaciju na europskoj razini. U knjizi „Rat i revolucija", Domenico Losurdo tvrdi kako historijski revizionizam započinje u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima, pokušajem brisanja cjelokupnog revolucionarnog nasljeđa - svega od Jakobinske do Oktobarske revolucije, kao i našeg lokalnog jugoslavenskog primjera partizanskog prijeloma, ali i antikolonijalne borbe te ženskog pokreta. Ovo bismo mogli cinično definirati kao „kraj povijesti" - postoji samo TINA i ništa više.

Seciranjem ideje Europe možemo uočiti ne samo poslijeratne projekte pacifizma i solidarnosti, već i mračnu, opskurnu stranu priče. Kao što to napominje Boris Buden, već su postojali periodi kada je Europa zaista bila politički i ekonomski ujedinjena, primjerice, od sredine tridesetih do prve polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća. Nemojmo zaboraviti da su engleski i francuski političari u to vrijeme neskriveno podržavali fašističke tendencije i poprilično otvoreno tolerirali njihovu ulogu u Španjolskom građanskom ratu. Daleko su više strepili pred boljševičkom opasnošću - pokušali su spriječiti ulazak internacionalnih brigada u Španjolsku, dok su ih nakon rata držali u koncentracijskim logorima. Ovo sve pripada prljavoj strani povijesti koja je objelodanjena proučavanjem historijskog revizionizma i koju moramo imati na umu kada razmišljamo o budućnosti Europe. Ne bismo smjeli olako očajavati u vezi događajâ poput Brexita, oplakujući „ideju Europe" kao simptomatičnog mjesta koje nikada nije postojalo, barem ne onako kako su ga „naše" fantazije oblikovale. Trebali bismo zaista promisliti o toj ideji Europe i raznim oblicima u kojima se ona dosad manifestirala. Osnovna lekcija koju se može naučiti proučavanjem historijskog revizionizma jest ona o toplo-hladnoj koaliciji između (neo)liberalizma i (neo)fašizma. Naime, revizionističko inzistiranje na afirmaciji mračne strane prošlosti pomaže priskrbiti legitimitet današnjim političkim snagama, među kojima predstavnici neoliberalizma zagovaraju „proceduru", vodstvo bez referendumâ, vladavinu tehnokracije, „stručnjake", itd. Na razini političkih ideja i ideologija time se stvara vakuum, te na podlozi revizionističke fascinacije komunističkom prošlošću otvara prostor za rehabilitaciju neokonzervativnih, autoritarnih, neofašističkih tendencija koje počinju ispunjavati ambivalentna mjesta konkretnim sadržajem.

Danas je moguće služiti se proturežimskom retorikom koja ustvari nije antikapitalistička. Njome se artikulira protivljenje multinacionalnim kompanijama poput Monsanta (kao što to čini Viktor Orban), no to ne znači da je ovaj stav u koliziji s kapitalističkim sistemom u cjelini, ili da nastoji izgraditi društvo za sve, ne isključujući one koji nisu dio „nacionalnog korpusa". U povjesti dolazi do nekih ponavljanja koja nas mogu uputiti kako intervenirati u određene situacije, ali i ukazati nam da se kao ljevica moramo organizirati i preuzeti teren antifašizma.

Antifašizmom se danas bave liberali (postavljajući ga nasuprot lokalnim desničarskim poglavicama), a postao je čak i nacionalistička tema, osobito u Rusiji. Prisjetimo se kako je Putin kapitalizirao na ovoj ambivalentnosti povezanoj uz antifašizam - jedino on još uvijek slavi oslobođenje Europe. A budući da je politički nekorektno podržavati Putina, u principu reduciramo antifašističko nasljeđe na rusku naciju, iako je u trenutku pobjede nad fašizmom Rusija bila dio Sovjetskog saveza. U Njemačkoj, gdje trenutno boravim, obljetnica oslobođenja Berlina 2015. je godine po prvi put obilježena uz velik broj ruskih i njemačkih zastava, okupivši bajkere iz Pegide i huligane u zajedničkoj proslavi nove Europe. Puno se ovakvih ideoloških transformacija odvija oko pitanja tko je imperijalist, a tko antiimperijalist, dok je (nova) ljevica, čini se, u većoj mjeri usredotočena na dekonstrukciju, umjesto na zauzimanje čvrste pozicije koja bi pomogla ljudima da se orijentiraju, te usidre svoje stavove i djelovanje. S obzirom na navedeno, postjugoslavenski kontekst valja dovesti u vezu s projektom Europske unije i s onim u što se EU pretvorila. Ako iz nedavnog slučaja Tsiprasa i situacije u Grčkoj nije bilo jasno o čemu se radi, slika vjerojatno postaje malo jasnija u kontekstu Brexita.

U svojim esejima uočavate dvije antipartizanske revizionističke strategije. Jednu koja pokušava demonizirati i kriminalizirati partizansko nasljeđe i drugu koja ga interpretira na dekontekstualizirajući, nostalgičarski način. Naše pitanje povezano je uz potonju, nominalno antifašističku poziciju. Ideološki konsenzus po pitanju partizana u Hrvatskoj koncentriran je oko njihove tobožnje uloge u stvaranju Republike Hrvatske i oko NOB-a kao „vrijednosti upisane u hrvatski Ustav". Kakvo je vaše mišljenje o pozicijama ovih liberalnih grupacija koje antifašizam ne artikuliraju kao političku ideju, već kao civilizacijsku ili ustavnu vrijednost?

Postoje dvije ili tri vrste revizionističkog odgovora. Jedan je tzv. jugonostalgičarski pristup koji se u kontekstu rastućeg nacionalizma i sličnih fenomena barem nominalno bori protiv takvih tendencija. Naravno, riječ je ponajprije o subkulturi i stilu života, koji nisu previše politični, no mislim da ljevica ima zadatak baviti se ovom temom, umjesto da se jugonostalgičare etiketira kao „budale". S njima treba razgovarati i pokušati obogatiti taj pacifizirani, subkulturni stav prema prošlosti razmatranjem kako ta prošlost može biti relevantna za današnje vrijeme - čemu nas može poučiti, koje pukotine otvoriti, te na koji bismo je način mogli nastaviti. Jugonostalgija promatra prošlost redukcionistički, pristupa joj s mišlju kako bi „sve bilo u redu da je Tito živ", što jednostavno ne drži vodu. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom - i u svoje vrijeme bio je izložen silama globalnog tržišta i drugih političkih vođa u svijetu. Međutim, to ne znači da čitavu stvar treba pokopati i zaboraviti.

Druga vrsta revizionizma u osnovi se svodi na rehabilitaciju lokalnih fašizama. Riječ je o vrlo direktnom i neskrivenom političkom neprijatelju koji nam je poznat iz nedavnih građanskih ratova, te kojega u osnovi lociramo između ekstremno nacionalističkih stranaka i Crkve, no i među inicijativama odozdo. Primjerice, pojedinci poduzimaju akcije miniranja antifašističkih spomenika u sklopu politike memorijalnog čišćenja. Premda ne poštujem i ne podržavam tu opciju, kao pozitivnu posljedicu njihova diskursa uvažavam da se vjerojatno radi o jedinoj opciji koja, kada govori o Drugom svjetskom ratu, već dulje vrijeme spominje i revoluciju te činjenicu da je NarodnoosIobodilačka borba imala revolucionarnu struju. Naravno, za razliku od lijevih revolucionarnih snaga i kritičkih intelektualaca koji kasnije promišljaju revoluciju, ove radikalno desne opcije uvode je u javni diskurs u vrlo reduciranom obliku, fokusirajući se na poslijeratne likvidacije na Bleiburgu, u Hudoj Jami ili na Kočevskom Rogu. Moja teza je da su one bile samo jedan od momenata revolucionarnog procesa i da ih ne smijemo razmatrati izvan konteksta antifašističke borbe te pokreta i imaginarija za drugačiji svijet. Međutim, čak i ako ovi revizionisti spominju revoluciju u svrhu njezine demonizacije i manipulacije, oni barem vraćaju ovu revolucionarnu dimenziju u raspravu.

Ova dimenzija bila je potisnuta kada su tijekom devedesetih, ali i kasnije, udruge starih partizana-veterana branile Narodnooslobodilačku borbu, i to na način da govore o državnoj suverenosti (Hrvatske, Slovenije i drugih federativnih republika) ili da odvajaju partizansku borbu od komunizma i svega što se dogodilo nakon 1945. godine. To je rezultiralo iznimno romantiziranom nostalgijom za partizanima i „sretnim vremenima", što se njegovalo putem čitava niza kulturnih artefakata iz socijalističke Jugoslavije. Kompleksan odnos između partizanske borbe, Komunističke partije i revolucije koji stoji u temelju partizanskog prijeloma skicirao sam ranije u intervjuu. Nasuprot revizionističkim generalizacijama koje povezuju totalitarizam uz sve ove različite prostorno-vremenske entitete, valja primijetiti da je komunistička partija na početku rata brojila tek 3000 članova, da bi ne samo narasla na 400 000 članova, već se kroz partizansku borbu i društvenu revoluciju pod utjecajem novog članstva te njihovih iskustava - u gradovima, u selima, u šumi - transformirala i promijenila. Tito se promijenio, to također ne smijemo zaboraviti. Ne postoji samo jedan Tito, već se on tijekom godina mijenjao u odnosu na kompleksne političke teorijske i društvene diskusije te odnose u specifičnom historijskom periodu. Tito iz 1942. godine nije isti kao Tito iz 1950.

Nekoliko riječi o liberalnom, uglađenijem, normaliziranijem revizionističkom pristupu koji ne promišlja strukturne uzroke nacionalizma i pretvara se u „glasanje za manje zlo" te skandaliziranje nad „barbarskim" ekstremnim nacionalistima koji oskvrnjuju umjetničke spomenike. Ovo je stav zabrinutog buržoaskog građanina koji već dugo vremena očekuje da će se u Europi poštivati ljudska prava - liberalno, utopijsko očekivanje o ulasku u „normalnu" demokraciju gdje će svim ovim čudnim devijacijama koje bi trebale biti dijelom neobične prošlosti Balkana doći kraj. To je pogrešno - ne radi se samo o dijelu našeg nasljeđa iz osamdesetih i devedesetih, već i dijelu Europe kao takve, u što se danas možemo uvjeriti. Kriza Europe, ali i samog kapitalizma, sve je dublja, a ekstremna desnica jača. Zanimljivo je kako se utopija o otvorenoj Europi i liberalnom građaninu - kojega bi subjektiviranje kroz javnu sferu i javni diskurs trebalo emancipirati i pokazati mu gdje se krije nacionalizam - doima jednako naivnom i slijepom, ako ne i više, kao i očekivanje prema kojem će nacionalizam i država u socijalizmu odumrijeti kroz samoupravljanje. Ekonomske krize dovode do različitih političkih artikulacija takvih tendencija, stoga se u određenom trenutku s time treba suočiti i okrenuti se uzrocima. Jugoslavensko političko vodstvo u tom je smislu bilo neuspješno, te umjesto da adresira klasne i druge srodne goruće probleme, radije podiglo novi kredit ili ih na vrlo blatantan način gurnulo pod tepih. Tito bi znao reći: „Želite li novi Drugi svjetski rat, novi građanski rat?" Naravno, nitko to nije želio, svi su šutjeli, ulažući svoje nade u to da će jedna osoba biti u stanju intervenirati, što je bila vrlo klimava konstelacija. Zbog takvog pristupa smo u Jugoslaviji tijekom osamdesetih i u godinama koje su uslijedile platili visoku cijenu.

Povjesničar Milan Radanović tvrdi kako četnici i Draža Mihailović mnogo bolje funkcioniraju od partizana i Koče Popovića kao ikone postsocijalističke kapitalističke Srbije. Vidite li vezu između institucionalne rehabilitacije fašizma i fašizacije društva, te restauracije kapitalizma?

Radanović je potpuno u pravu kada sugerira da će Draža Mihailović biti uskrsnut na ovom horizontu. Međutim, čitava priča možda se pokaže još kontradiktornijom, s obzirom da se u pomicanju prema Europi, prilikom kojeg smo u regiji potaknuti na to da potisnemo fašizam i ekstremni nacionalizam, ti fenomeni s lakoćom vraćaju, a čak i toleriraju. U srpskom je kontekstu ovo poprilično očigledno. Međutim, rekao bih da ovi procesi ne idu istim smjerom u svim bivšim republikama. Primjerice, vladajuća ideologija u Sloveniji na početku je naglašavala pitanje tzv. nacionalne pomirbe - vladajuća klasa naumila je pomiriti bivše komuniste s novim nacionalistima te liberalima, kako bi uspostavila novu naciju, nanovo izmislila naše tradicije i krenula u Europu, NATO te polaganu privatizaciju, itd. Bila je to neka vrsta mirnog i odgođenog procesa čiji je učinak, između ostalog, bio i jačanje nacionalizma.

No dvadeset godina kasnije, u vrijeme ekonomske krize, stižemo do veoma otvorene rehabilitacije fašizma u sklopu koje Janez Janša pomaže u podizanju spomenika fašistima iz Drugog svjetskog rata (i to ne žrtvama poslijeratne retorzije!). Tranzicija u Sloveniji donekle je bila odgođena - država u početku zadržava dosta socijalnih funkcija, ali tijekom intenzivirane ekonomske krize nakon 2010-2013 kreće proces pojačane neoliberalizacije. Istovremeno, pojavljuju se nacionalistički odgovori na aktualna pitanja i (partizansku) prošlost, koje na ljevici ne bismo smjeli ignorirati. Pojedini lijevi liberali, pragmatici ili pripadnici mlađe generacije odvraćaju „Čemu pričati o partizanima? Ta je priča već odavno zaključena! Okrenimo se prema budućnosti!"

Međutim, očekivati da će se ljudi spontano mobilizirati protiv rehabilitacije fašizma, jednako je naivno kao i očekivanje prema kojem će zbog kapitalističke krize ljevica lakše mobilizirati ljude i uvjeriti ih koliko je kapitalizam loš. Spontani ekonomizam, ili općenita mantra o tome što je lošije, a što bolje za pokret, bez ikakve je materijalne vrijednosti - loša utjeha za one koji se bave samo teorijom ili samo politikom. Progresivna politika ne može bez progresivne teorije, i obrnuto. Bez konkretne analize i duboke dijagnoze ne možemo se upustiti u bitke, koje pak bez jače organizacije, neće imati materijalnih i realnih učinaka. Kao što je još Lenjin rekao, lijeva politička snaga mora postati „faktor" u realnom životu ljudi, odnosno vršiti nekakav utjecaj na njihove materijalne uvjete.

Umjesto toga, danas svjedočimo porastu moralističkog i antikorupcijskog diskursa koji je bliži nacionalističkom imaginariju - da smo imali transparentne i kvalificirane elite, dobre slovenske čelnike, sve bi bilo u redu - kao da sastav slovenskog vodstva sam po sebi jamči napredak. Nacional-liberalizam, prije negoli inačica povijesnog nacional-socijalizma, postao je nova glavna perspektiva krize. Politička analiza treba pokazati u kojim se situacijama ovi neoliberalni, tranzicijski procesi spajaju s nacionalističkim i autoritarnim politikama. Naravno, rat i ekonomska kriza dodatno intenziviraju njihovu konvergenciju, no do nje dolazi na drukčiji način u svakoj od bivših jugoslavenskih republika.

Recite nam nešto više o strategiji nacionalne pomirbe u Sloveniji koju ste upravo spomenuli.

Najbitniji dio ove strategije jest orijentirati društvo prema budućnosti i postići da zaboravi svoju prošlost, a konzekventno i svoju sadašnjost. Da zaboravi tranzicijsku privatizaciju današnjice, ali i revolucionarni transformativni dio prošlosti povezan s jugoslavenskim socijalizmom, samoupravljanjem, Pokretom nesvrstanih te partizanskim pokretom. Kada govorite o pomirbi zapravo govorite o „ranjenoj naciji" čije se rane mora zaliječiti. Riječ je o nekoj vrsti terapeutskog postupka kojeg predvodi vladajuća klasa kroz pomirbeni diskurs. Tko bi mogao imati nešto protiv pomirbe? Naravno, već u početku mnogi su isključeni iz ovog procesa - ne samo oni koji ne žele pripadati slovenskoj naciji i jugonostalgičari, nego i svi koji ne priznaju nacionalnu pripadnost kao dominantni oblik identifikacije. Nacionalni identitet u postsocijalističkom se kontekstu isprepleo s religijskim opredijeljenjem, te su „Slovenac-katolik", „Hrvat-katolik" i „Bošnjak-musliman" postale puno jače identifikacijske kategorije negoli u vrijeme socijalizma, kada su neki ljudi bili ateisti - međutim, kada Crkvi nije bilo zabranjeno djelovanje.

Pritom ne bismo smjeli zanemariti Crkvu, kao važnog agenta postsocijalizma: primjerice, Crkva je u Sloveniji i Hrvatskoj danas jedan od najvećih zemljoposjednika, ulažu u financijsko tržište, drže TV postaje, i gomilaju dugove (koje im je slovenska država prije nekoliko godina otpustila). Cjelokupna ekonomska aktivnost Crkve ostaje u mraku, no neofašistički aspekt Crkve vrlo je vidljiv i prisutan u aktualnim borbama, redovno na krivoj strani: protiv LGBTIQ+ zajednice, ženskih prava i bilo koje vrste multinacionalne zajednice. Zanimljivo je da je Crkva iznimno prokapitalistički nastrojena, što možda objašnjava njezin neuspjeh da se nametne kao bitan faktor među svim političkim strankama u Sloveniji, gdje uspijeva igrati veću ulogu tek u desnom spektru političkog polja. Uloga Crkve na nekim je mjestima bila emancipatorna, primjerice u sklopu projekta teologije oslobođenja, no u postjugoslavenskom kontekstu Crkva se uvijek nalazi na poziciji moći i to uglavnom u desnom dijelu političkog spektra. Posljednji je put predstavljala crtu razgraničenja u vrijeme Španjolskog građanskog rata, dok danas predstavlja jednako snažno mjesto podjele.

Video snimka dijela intervjua prikazana je u četvrtoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira", emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.

Izvor: slobodnifilozofski.com

Autor: Gal Kirn

Originalni članak možete pogledati OVDE 

]]>
Mon, 17 Oct 2016 11:16:22 +0100 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6095/Da+je+Tito+%C5%BEiv%2C+vjerojatno+bi+se+sastajao+s+Junckerom