REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Lista vesti sr http://rex.b92.net/img/logo1.png REX :: Preporučujemo http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/rss.html Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja.html Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.

U čemu bi se očitovala razlika između tzv. interne i eksterne kritike umjetničkog djela u najširem smislu? Možemo li tu opreku poistovjetiti s onom između njegove estetike i poetike?

Važno je precizno odrediti distinkciju između estetike i poetike, odnosno poetika u pluralu, gdje su potonje svojevrsne normativne procedure stvaranja umjetničkog djela, dok se estetika veže tek za stasanje jedne vrste filozofske refleksije o umjetnosti, koja počinje otprilike s Kantom, i uz sebe veže i reflektiranje te promišljanje raznih poetika. Dakle, zapravo nije riječ o pojmovima istog ranga. Estetika je na neki način nadređena poetikama zbog toga što potonje promišlja i sadrži. Naime, ta se dva pojma ne nalaze u odnosu međusobnog isključivanja, iako unutar pojedinih estetika - primjerice, to možemo primijetiti kod formalizma ili novog američkog historicizma - poetike mogu biti posve odjelite na programatskoj, konceptualnoj i ideološkoj razini.

Interna, internalistička ili esteticistička paradigma sagledava umjetničko djelo isključivo unutar njegovih parametara, dok eksterna, eksternalistička, historicistička, ili sociologistička paradigma kulturne artefakte tretira kao rezultat širih silnica

Istovremeno, one mogu sadržavati različite poetike, dakle mogu biti normativne, ili nenormativne, odnosno mogu se odnositi na sijaset praksi umjetničkog stvaranja koje se u određenim kontekstima različito manifestiraju.

Također, interna i eksterna evaluacija, barem u 20. stoljeću, kontinuirano bivaju predmetom prijepora, pregovora i teorijskih artikulacija, a ovisno o akademskim trendovima i drugim nagnućima unutar umjetničkog pa i šireg polja, prevladava jedna ili druga opcija. Interna, odnosno internalistička ili esteticistička paradigma pokušava sagledati umjetničko djelo isključivo unutar njegovih vlastitih parametara, dakle unutar estetskih obilježja koje ono samo sadrži, dok bi eksterna, odnosno eksternalistička ili historicistička, ili sociologistička paradigma bila ona koja kulturne artefakte, umjetnička ili kulturna djela tretira kao rezultat silnica koje su šire od samog umjetničkog polja, dakle kao rezultat društvenih tendencija, povijesnih okolnosti, u nekim konstelacijama psihologije autora, a u nekim novijim paradigmama čak i neurologije autora. Tako da je svaka perspektiva koja uračunava faktore šire od usko shvaćenog umjetničkog djela, po defaultu već eksternalistička.

Kakva je danas uloga kulture unutar političkog polja? Kakve su posljedice sve jače tendencije reduciranja politike na kulturne sukobe, posebice kada govorimo o intenziviranju revizionističkih i reakcionarnih procesa u širem društvenom polju? Događa li se, i na koji način, revizionizam u umjetnosti?

Smatram da je umjetnost, unatoč brojnim optimističnim glasovima, uvijek bila polje revizionizma, često pokušavajući pacificirati društvene konflikte, tenzije i antagonizme. U vrlo rijetkim epizodama u povijesti, kao što je to začetak moderne, negdje od Baudelairea, odnosno kraja 1850-ih, u pojedinim se artikulacijama, na određenim kulturnim prostorima, umjetnost po prvi puta kreće promišljati u odnosu na pitanje svoje autonomije i uvjeta vlastite proizvodnje. Dakle, i u kvantitativnom smislu postoji konstanta gotovo reakcionarnog nagnuća umjetnosti zapadnog kulturnog kruga, a vjerojatno i istočnog. Umjetnost je danas u političkom registru uglavnom svedena na neku vrstu dekoracije, dakle na ono protiv čega su krajem 19. stoljeća ustali avangardni, progresivni umjetnici, koji su bili protiv pretvaranja kulture u najširem smislu u neku vrstu dokoličarske zabave, koja se po nekakvoj vrijednosnoj hijerarhiji stavlja na zadnje mjesto, kada se podmire sve ostale potrebe. Tek u takvim okolnostima kultura „zavređuje" pravo plediranja na javna sredstva. Rezovi u kulturi su uvijek izraženiji za vrijeme ekonomskih kriza i taj se diskurs može pratiti kroz 20. stoljeće, od prve velike ekonomske krize početkom 30-ih, u 70-ima, i recentno u 2000-ima nakon zadnje velike krize, kada se na kulturi steže remen dok se ne podmire sve ostale potrebe.

U razmatranju sistemske reprodukcije društva, dakle, kultura je oduvijek bila, ako ne na margini, onda svakako na krajnjem obodu interesa političkog establišmenta, osim u ekstatičnim i ekscesnim uvjetima kao što su bile socijalističke revolucije koje su kulturu nešto drugačije sistemski razumijevale.

U lijevo-liberalnim krugovima komunikativna racionalnost prepoznaje se kao temeljna metoda za adresiranje i rješavanje društvenih sukoba koji su ponajprije klasnog karaktera i zasnovani na materijalnim odnosima, dok socijalistička ljevica, koja je godinama bila izbrisana s političke karte, tek gradi kapacitete za buduće progresivne borbe. Kako to komentirate i koja je uloga revolucionarne umjetnosti u takvoj političkoj konstelaciji?

Nadovezujući se dijelom na prethodno pitanje, umjetnost je vrlo često smatrana poljem specifične, tankoćutne racionalnosti; otprilike, umjetnici su ljudi koji na sofisticiraniji način promatraju i artikuliraju svijet i utoliko akademska povijest umjetnosti, bilo vizualnih ili izvedbenih umjetnosti pa i književnosti, uvijek izdvaja specifične biografske momente ekscesa nekog autora, koji zapravo odudaraju od te idealtipske slike umjetnika.

Kultura je u širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi

Negdje do 90-ih godina, odnosno pada željezne zavjese i reartikulacijom bezgraničnog polja slobode, kraja povijesti Francisa Fukuyame (koji se vrlo brzo opovrgnuo), kultura se smatra jedinim formatom povlaštenog ozbiljnog tretmana problema. Zato se primjerice, i za vrijeme hladnoga rata, u nekoj maloj, ali ipak važnoj mjeri, jedina slobodna cirkulacija odvijala na nekoj kulturnoj razini, jer se smatralo da su kulturnjaci (ako su već političari iz Rusije, Poljske itd. divljaci) zasigurno oni s kojima će se postići dijalog, i ona je zapravo savršeno odgovarala ovoj habermasijanskoj paradigmi racionalnog trezvenog dijaloga, koji potpuno reže svaku domenu društvenog konflikta i pretvara je u neku vrstu, u svojoj najkičastijoj frazi, kulturnog dijaloga.

Kultura je, što je pogotovo vidljivo u hrvatskom, iako ne samo hrvatskom, već i širem postjugoslavenskom kontekstu, groteskno naivno snatrila o utopijskom polju slobode koje će nastupiti nakon demokratskih reformi. To se vidi u tragičnim figurama hrvatske i regionalne povijesti, poput Vlade Gotovaca ili Danila Kiša, koji su mislili da će padom režima kojeg su smatrali opresivnim, upravo kulturni dosezi i stvaralaštvo biti ono što će male narode dovesti na ravnopravnu pozornicu s velikima.

Marksistička kulturna kritika pridonijela je zanemarivanju klasne analize te izostanku umjetničkih artikulacija utemeljenih na sistemskim uvidima u ekonomsku problematiku. Koji su potencijali operacionalizacije pojma klase u umjetničkom polju? Što bi klasizacija kulture značila za njezinu reprezentaciju?

Klasizacija kulture, ta ne baš najelegantna fraza, koju Ben Davis spominje u svojih 9.5 teza o klasi i umjetnosti, pokazuje se nužnom upravo zbog toga što su dotadašnja umjetnička autorefleksija i kritičko-filozofski diskursi koji su se pojavljivali u periodu stasanja postmarksizma, dakle od 80-ih godina, pretvorili kulturu u povlašteni prostor propitivanja društveno političkih okolnosti. Smatram da su vrhunac takvih tlapnji Rancièrovi teorijski prilozi koji su naišli na sjajan odjek u brojnim umjetničkim krugovima. Radi se o poziciji da je upravo umjetnost polje najradikalnije političke profilacije, jer je u stanju reartikulirati društvene odnose i dati prostor imaginaciji, koji je tobože nestao iz društvenih znanosti, odnosno refleksije o društvu, ekonomiji, politici itd.

Klasizacija kulture u tom bi smislu bila neminovno i nužno uvođenje klasne problematike, što je Davis pokušao izvesti u svojoj knjizi iz 2013. godine te naišao na snažne antagonizme unutar umjetničkog polja. Na knjigu se u kratkom periodu obrušio ogroman broj filozofa, kritičara i umjetnika, jer su tezu da se umjetničko polje ne može razumjeti van klasnih odnosa smatrali zastarjelom ili pozerski pseudoradikalnom. Davis knjigu započinje primjerom izložbe, o čijim je specifičnostima zatražio očitovanje od samih umjetnika. Ono što je dobio uglavnom je bilo autoironično i sarkastično tretiranje problema, bez korelacije s realnim odnosima u kojima takve umjetničke prakse stasaju. Dakle, kako bi se razumio specifičan status umjetnosti u današnjem društvu i u kapitalističkom sistemu generalno, nužna je neka vrsta kritičkog operiranja temeljnim marksističkim ili klasnim teorijskim instrumentarijem.

U eseju „Pisac kao proizvođač", Benjamin razmatra odnos između tendencije i kvalitete književnog djela koje se „stavlja na stranu proletarijata", sugerirajući relevantnost obiju kategorija („tendencija nekog dela može politički biti dobra samo ako je i u književnom pogledu dobra"). Je li ovu formulu moguće aproprirati od strane reakcionarnih političkih tendencija te do koje je mjere moment kulturne proizvodnje ideološke hegemonije relevantan za izgradnju političkog pokreta?

Ta se Benjaminova fraza gotovo istovremeno ponovila u Krležinoj stilizaciji (iako prema onome što sam istraživao nema podataka da ga je Krleža čitao) i to u raspravama poznatima kao „sukob na književnoj ljevici", koji se posebice zaoštrio oko evaluacije poezije Radovana Zogovića. Krleža je inzistirao da se u tom slučaju radi o katastrofalnoj poeziji koju ne može spasiti nikakav politički angažman. Dakle, poznata trockistička gesta kazuje da poezija može biti revolucionarna samo ako je dobra, odnosno najprije treba biti poezija, a tek će onda eventualno poslužiti revolucionarnim ciljevima. Na istom je tragu je i Benjaminova fraza, odnosno naslov rada, kojega bi danas možda bilo primjerenije proširiti na umjetnika kao proizvođača.

Naime, neki strukturni uvjeti, koje prati i zakonodavna regulativa u Jugoslaviji, poklapali su se sa svjetskim tendencijama u to vrijeme, od 70-ih se umjetnike delegiralo u neku vrstu avangarde prekarijata, nametalo im se ugovorno poslovanje itd. Na ovim je prostorima to prva uvela Slovenija, zatim Hrvatska 1979., kad na snagu stupa zakon o samostalnim umjetnicima kojim se donekle pokušalo urediti umjetničko polje. To je danas prevladavajuća i rastuća tendencija, naime, radni odnosi su sve nestabilniji, a sami odnosi između poslodavca i osobe koja obavlja posao organizirani su prema načelu najamnog rada. Dakle, sve one dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju.

Sve dobre želje o autonomiji umjetnosti vrlo su se konkretno sudarile s politički i pravno organiziranim okvirom unutar kojeg umjetnici stasaju

U 80-ima, u Jugoslaviji, umjetnici su uglavnom bili nesposobni za razumijevanje vlastite pozicije, gotovo kao u Davisovom primjeru. Toliko su bili orijentirani na kritiku staljinizma, odnosno opresivnih tendencija tadašnje socijalističke vlasti, da su u tom silnom angažmanu i zagovaranju civilnog društva zapravo previdjeli tendenciju koja im se danas obija u glavu. Kako to može poslužiti reakcionarnoj artikulaciji kulturne hegemonije? Kao što smo mogli vidjeti, vrlo uspješno. Desnica se danas u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, zapravo svjesno taktički odmakla od bilo kakvog problematiziranja kapitalističkih antagonizama, ali zato proizvodi simboličku opoziciju naspram tobože sveprisutnih komunista, socijalista i Židova, orkestrirajući borbu oko vrijednosti.

U Hrvatskoj također svjedočimo da su najreakcionarnije grupacije obilato poduprte infrastrukturom i financijama te simboličkim kapitalom Crkve i problematičnim smatraju jedino interveniranje u kulturno polje, jer na kulturu gledaju kao na proizvodnju seta vrijednosti koje će biti utjelovljene kroz filmsku i kazališnu umjetnost itd. Pojedini napadi na kulturne institucije, kao što je bio onaj na HAVC, utoliko dobivaju poprilično jasnu logiku i ne mogu se pripisati stihijskoj psihopatologiji nekolicine pojedinaca koji su se nekome zamjerili, kako je to recimo tumačio liberalni establišment, odnosno inicijativa Kulturnjaci 2016. To je možda bio inicijalni moment, ali logika je drugačija, radi se o zauzimanju mjesta simboličke proizvodnje, na kojemu slučajno ima i dosta novca.

Prisjetimo li se poznatog metodološkog naputka follow the money iz serijala Žica, kada imate borbu oko nekog simboličkog polja, primjerice filmskog polja, ili kulturnog polja oprimjerenog u filmskoj umjetnosti, potrebno je vidjeti ne samo koji su konkretni financijski interesi pojedinaca ili skupina u igri, već i na koji način se distribucija sredstava u umjetničkom polju može iskoristi za propagiranje određenih vrijednosti ili nekih drugih interesa. Borba oko HAVC-a bila je takva borba.

Institucionalizacija esteticističkog elitizma intenzivirala se u obrazovnom polju posljednjih tridesetak godina, osnažujući na taj način postojeće strukturne nejednakosti. Kako unutar neoliberalnog visokoobrazovnog okvira razvijati angažirane umjetničke teorije i prakse koje će historizirati vlastito djelovanje?

Unatoč nekim vrijednim iznimkama, i donekle optimaciji u kritičkom sagledavanju, meni se čini da je dobar dio obrazovanja u umjetnosti oduvijek bio strukturno čvrsto ukotvljen u elitističkom poimanju umjetnosti. Katja Praznik u knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: autonomija umjetnosti, avangarda i kulturna politika na prijelazu u post-socijalizam pokazuje koliko se i u jugoslavenskom socijalizmu umjetnička produkcija, odnosno šire umjetničko polje, malo odvojilo od buržoaskog samorazumijevanja umjetničke, pa i kulturne produkcije, kao nekakvog superiornijeg segmenta društva spram ostalih.

Na razini fraze zanimljivo je naglasiti da se pojam ždanovizam uvijek koristi za ocrtavanje snažnih tendencija ka cenzuri ili zatvaranju umjetničkog polja, pri čemu je Ždanov, kako je pokazao Grojs u Totalnoj umjetnosti staljinizma, bio onaj koji je suspregnuo, odnosno, ugušio sve avangardističke tendencije koje su težile propitivanju autonomije umjetnosti te pokušale dosljedno sprovoditi uništenje razlike između umjetnosti i života. Dobar dio avangardnih umjetnika brutalno je poubijan do kraja 30-ih. Harms je bio zadnji velikan koji je 1942. službeno umro od gladi u pritvoru.

Umjetnički establišment, čak i u najradikalnijim zahvatima, kao što je to bio ruski pokušaj, a onda i jugoslavenski, ne može se odmaknuti od ovog samopoimanja koje je čvrsto ukotvljeno u autonomiju umjetnosti, i ta je tendencija primjetna u većini zemalja sa socijalističkim iskustvom.

Umjetničko obrazovanje je također slijedilo tu logiku, od reprezentativnih umjetnosti kao što je slikarstvo, koje su uvriježeno korištene u reprezentativne svrhe, do nešto apstraktnijih, kao što je muzika, pogotovo književnost u najširem smislu, a potom i kazalište, koji se, nikad nisu iz temelja odmakli od razumijevanja umjetnosti kao polja koje je habitusom potpuno izmaknuto iz šire društvene dinamike, bila ona socijalistička ili kapitalistička, neovisno koliko bili odvažni u domeni estetskog propitivanja granica. U današnjim kritičkim i manje kritičkim osvrtima, odnosno povijestima umjetnosti socijalističkog perioda uvijek se naglašava kako je najveći doseg bio Krležin referat u Ljubljani iz '52., u kojem se odriče socijalističkog realizma ili socrealizma, nakon čega nastaje EXAT 51, Gorgona u 60-ima itd.

U tom smislu obrazovanje u socijalističkom, pa i u postsocijalističkom periodu, zapravo nije daleko odmaklo od relativno pravolinijske i faktički konzervativne tendencije očuvanja specifične pozicije umjetnosti koja je artikulirana u 18. stoljeću, dakle izmaknutosti iz cjelokupne društvene dinamike.

Možete li ukratko objasniti koje se unutarnje kontradikcije nalaze u često korištenoj sintagmi „autonomija umjetnosti" te gdje počinje (i završava) didaktika i propagandistička instrumentalizacija, a gdje depolitizacija umjetnosti?

Autonomija umjetnosti je koncept koji vrlo precizno stasa u raspravama 18. stoljeća, a svoj vrhunac ima u stvaralaštvu i radu Friedricha Schillera, s obzirom na pozivanje na Kanta i dalekosežnost njegova utjecaja kao umjetnika, ali i filozofa umjetnosti, koji je zagovarao radikalno odmicanje umjetnosti od svih ostalih sfera društva. Dakle, Schiller artikulira ono što se kasnije smatra nekom vrstom praktičnog common senseau tretmanu umjetnosti. S tim snažnim zagovorom, umjetnost cvjeta kao domena proizvodnje simboličkih dobara kojima „ljudi postižu slobodu", a da bi im to pošlo za rukom moraju biti oslobođeni od, marksističkom terminologijom rečeno, carstva nužnosti, dakle od najamnog rada.

Radi se o tome da je cjelokupni sistem rada zasnovan na heteronomiji rada - direktni proizvođači nemaju kontrolu nad uvjetima i tempom svoje proizvodnje, a ni sredstvima za proizvodnju. Navedeno je u nadležnosti onoga prema čijem se hiru, taktičkoj ili poslovnoj odluci ti uvjeti mogu radikalno promijeniti. Umjetnost u artikulaciji Schillera, kao i brojnih koji su došli nakon njega, može stasati tek izvan društvene stvarnosti. Naravno, povijest nam dokazuje suprotno: ogroman dio, ako ne i većina danas kanoniziranih umjetničkih vrhunaca, nastala je u nekoj vrsti vrlo čvrste povezanosti s politikom. Primjerice, u privatnim aranžmanima preko mecenatstva ili naručitelja kao što je bila crkva (najvećeg naručitelja i producenta umjetnosti gotovo do 19. stoljeća),

Pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo bi preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment

ili kasnije s filantropima koji investiraju u umjetnost, ne znajući što bi s velikim količinama novca. I danas se ta vrsta aranžmana zazivlje kod nekih umjetnika koji nisu sasvim dorasli razumijevanju svoje specifične pozicije.

Primjerice, Vlado Martek se u nedavnom intervjuu za tportal zalaže za monarhiju, iako sve što ga je formativno stvorilo, čitav svoj umjetnički razvoj, duguje upravo socijalizmu... Autonomija umjetnosti doslovce je drugo lice heteronomije rada, a nerazumijevanje činjenice da je kroz dva stoljeća nastajala u raznim društvenim okolnostima i privrednim sistemima kao proizvod političkog zagovora, a potom u nekoj mjeri i političkog kompromisa, predstavlja slijepu pjegu kulturnog samorazumijevanja. Razmišljati, stoga, u kojoj je mjeri umjetnost instrumentalizirana, je li podređena didakticizmu, ili upotrijebljena u propagandističke svrhe, kao što se, dijelom i opravdano, govorilo za socijalni realizam, zapravo je drugorazredno, iako ne i nevažno pitanje. Naime, prvorazredno pitanje zapravo glasi: Do koje mjere o umjetnosti možemo govoriti kao o potpuno autonomnoj domeni? Odnosno, je li umjetnost ipak na određeni način uključena u kapitalističku reprodukciju?

Recentniji radovi u posljednjih 20-ak godina konačno počinju vrlo ozbiljno otvarati to pitanje te dokazivati da umjetnost nikada nije bila autonomna u smislu apsolutno netaknutih dispozicija, kako su to sanjali i propagirali mnogi umjetnici, kritičari umjetnosti i teoretičari. Stoga bi pri pokušajima razumijevanja umjetničkog polja bilo preporučljivo razmotriti kako je u pojedinim povijesnim periodima i društvenim aranžmanima umjetnost pokušavala artikulirati svoju autonomiju te kako je na to odgovarao politički ili društveni establišment.

Materijalni uvjeti proizvodnje unutar umjetničkog polja u velikoj su mjeri prekarizirani i birokratizirani te izloženi tržištu, no prema Davisu, suvremeni umjetnik_ica i dalje je „najistaknutiji predstavnik srednjoklasnog rada", koji uspijeva zadržati dio radne autonomije. Što za umjetničku produkciju znači neprepoznavanje vlastite klasne pozicioniranosti u širem proizvodnom procesu? Kakvi su interpretativni dosezi umjetničkih praksi i teorija koje polaze iz individualističke perspektive?

Takva individualistička perspektiva vrlo je često nemoćna već u adresiranju krucijalnih problema, zbog toga što strukturne zakonitosti kapitalizma nisu dio eteričnih sfera ljudske duše nego vrlo konkretno diktiraju ritam rada umjetnika_ca na svakodnevnoj razini. Davisova pretpostavka da je umjetnik neki savršen reprezentant srednjoklasnog habitusa jer donekle ima nadzor nad uvjetima svoje proizvodnje je empirijski poprilično teško ovjeriva predrasuda, iako je često uzimana u obzir, pa i od strane marksističke teorije. To možda vrijedi za slikare ili neke vizualne umjetnike, možda djelomično i za dizajnere, no velika većina umjetnika, od pisaca i radnika u kazalištu, do glazbenika, ne uživa u takvim uvjetima. Potonji su daleko od ikakve kontrole nad svojim uvjetima za proizvodnju ili uvjetima za vlastitu reprodukciju, te direktno u nekoj vrsti ugovornog odnosa s poslodavcem - bila to filharmonija, izdavačka kuća, ili primjerice, produkcijska kuća koja proizvodi video igre, na kojima radi najveći broj diplomiranih vizualnih umjetnika_ca u Americi.

Pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja

Međutim, odstranimo li navedene okolnosti za dobrobit argumenta, ta vrsta srednjoklasne kontrole nad vlastitim uvjetima reprodukcije zapravo samo može stvoriti deluziju da je - ako se ne mora buditi u 7 ujutro da bi odlazio na posao, sam si organizira svoje radno vrijeme i intenzitet rada - umjetnik_ica izdvojen iz heteronomije rada kojoj su svi ostali podvrgnuti. Naravno da većina to nije, to si mogu dopustiti samo selebritiji koji funkcioniraju u specifičnoj logici stardoma, koja ima svoje zakonitosti te služi kao prigodan pacifikator potencijalnih protestnih tendencija među umjetnicima, jer značajan dio dionika umjetničke sfere i dalje meritokratski snatri kako je do rezultata i uspjeha moguće doći samo ako se dovoljno potrudimo, iako je činjenica da je taj san za 99 posto njih nedostupan.

Umjesto toga, slijedi im tavorenje u prekarnim oblicima rada koji se neće popraviti zato što strukturno nije moguće da se poprave jer umjetničko polje naprosto ne može funkcionirati kao polje gdje će cvjetati tisuću cvjetova, nego će cvjetati jedan, a ovi drugi će robovati u nadi. Naime, stvarnost pokazuje da je ogroman broj umjetnika eksploatiran, a pojedini primjeri iz različitih sektora i sfera umjetnosti pokazuju da su umjetnici puno više postigli u periodima kada su se pod pritiskom morali odreći svojeg umjetničkog statusa te ušli u oblike sindikalnog organiziranja (ako ste u sindikatu onda ste radnik, a ne umjetnik, što se međusobno isključuje u raznim društvenim kontekstima, nominalno i pravno). Odnosno, pokazalo se da su dolazili do beneficija za sebe osobno i na razini struke tek kada bi odustali od tlapnji o dostizanju pozicije individualne izolirane pojedinke koja će u nekom trenu doseći vrhunac, poklopi li se samo tih nekoliko uvjeta.

Kakve su posljedice marksističkog pozicioniranja kulture u domenu nadgradnje te postoje li drukčiji odgovori na to pitanje unutar marksističkog polja?

Raymond Williams se možda prvi ozbiljno pozabavio tretmanom distinkcije baze i nadgradnje, u kojoj bi kultura uvijek bila jedan dio nadgradnje. Brojni britanski marksisti doprinijeli su toj raspravi svojim krucijalnim argumentima i nekom vrstom konstruktivne ili plodotvorne tenzije s francuskim teoretičarima, pogotovo s Althusserom, pokušavajući reevaluirati status baze i nadgradnje te način participiranja kulture unutar jedne i druge sfere. Počevši s Williamsom, preko E.P. Thompsona, Ellen Meiksins Wood, Birminghamskog centra, pokušali su kulturu sagledati izvan buržoasko idealističke perspektive o autonomiji umjetnosti. Dakle, oni kulturu tretiraju kao ono što prožimlje apsolutno svaku dimenziju društva, pa tako i ekonomsku dimenziju. Primjerice, Ellen Meiksins Wood u problematiziranju baze i nadgradnje naglašava kako su francuski strukturalisti, posebice Althusser i njegovi učenici, zapravo brzo krahirali jer se nisu mogli nositi sa svojim ekstremnim redukcionizmom, unutar kojega je baza podrazumijevala samo ekonomske odnose, ili čak i uže od toga, samo tvrdu industriju.

Ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek je sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva

Nasuprot takvom inzistiranju francuskih teoretičara na poistovjećivanju kapitalizma s ekonomskim, ali ne i društvenim sistemom, ili socijalnom formacijom, Englezi poput E.P. Thompsona inzistirali su da ga kultura snažno prožimlje i da su razni aspekti nadgradnje, kao što su pravo, religija itd. itekako dio proizvodne baze. Znamo još od Webera što je protestantska etika - sa svim ograničenjima koje njegova teorija proizvodi - i koliko su vrijednosti, odnosno neke vrste dijeljenih oblika života sudjelovale u formiranju određenih ekonomskih aranžmana.

Kultura je također, ako je ne pojmimo u uskom smislu kao zbir artefakata koje su proizveli kreativci, način života, organizacije života, dakle skup dijeljenih vrijednosti, koje su i simboličke i materijalne, i kao takve oduvijek su dio baze. Iz takvog razumijevanja proistekli su i elegantni teorijski argumenti koji su snažno doprinijeli razvoju kasnije feminističke kritike marksizma.

Lenjin će, na temelju uvida iz svoje studije Materijalizam i empiriokriticizam prikazati kulturu kao nešto što oslikava stvarnost koja je po defaultu i ekonomska stvarnost, iz čega slijedi da umjetnost ili kultura treba slijediti iste obrasce, iste procedure. U umjetnosti to nikada nije tako funkcioniralo. Primjerice, u raspravama o ekspresionizmu koje su vođene između Lukacsa, Brechta i Blocha, pokazalo se koliko je optika stroge distinkcije baze i nadgradnje te pripisivanje kulture samo nadgradnji historijski teško održiva, i koliko je zapravo u teorijskom smislu destruktivna jer ne uspijeva uračunati užasno puno aspekata kapitalizma koji se nalaze izvan ove, gotovo školske matrice: s jedne strane postoje radnici u tvornicama koji su baza i sve ostalo što nije u toj tvornici, tretira se kao sekundarno, derivativno, kao nadgradnja.

Takav se tretman kulture i umjetnosti pokazao najproblematičniji zbog toga što je ogroman dio kulturne proizvodnje oduvijek sudjelovao u samoj bazi, od međusobne socijalizacije radnika do specifičnih oblika organizacije obitelji i srodnih sfera fizičke reprodukcije radništva.

Katja Praznik u svojoj knjizi Paradoks neplaćenog umjetničkog rada kroz feminističku perspektivu također ukazuje na kontradikcije tzv. autonomije umjetničkog rada koji orbitira između relativne autonomije umjetničkih institucija i paralelno stvorenog sustava u kojem prestiž profesije prikriva često nesigurne i eksploatatorske uvjete rada. Usporedba neplaćenog kućanskog rada i umjetničkog rada u kapitalizmu ukazuje i na šire konzekvence najamnog rada kao takvog. Kako gledate na te kontradikcije i vidite li unutar polja načine za pružanje organiziranog otpora, sindikalnog ili nekog drugog?

Ovo su zapravo dva odvojena pitanja. S jedne strane, pitanje stanja strukturnog razumijevanja umjetničkog rada, o čemu sam već govorio, i s druge, perspektive sindikalnog organiziranja. Dakle, u odgovoru na ovo drugo, treba reći da su takve šanse kontingentne, a prema sadašnjem stanju u Hrvatskoj i malo vjerojatne, iako ne i nemoguće.

Primjerice, budući da ne postoje institucionalni suvremeni plesači, nedavno se plenum plesača vaninstitucionalno organizirao i adresirao neke od temeljnih radnih problema te profesije, pokazavši da je, uz velike napore, mnogovrsne probleme i obilje idealistički tlapnji, perspektiva sindikalnog organiziranja i tretmana rada prvenstveni problem umjetničkog polja, a ne sekundarno pitanje. Ta vrsta osviještenja poprilično se proširila i zapravo budi optimizam oko šansi da će se umjetnici, neovisno koliko međusobno disparatno poimali sebe, svijet koji ih okružuje i svijet umjetnosti, moći organizirati oko strukturnih, a ne samo individualnih problema.

Nadalje, analiza Katje Praznik izvrstan je prilog i dijagnostika umjetničkog polja u Jugoslaviji, s naglaskom na situaciju u Sloveniji. Naime, Slovenija je ranije prisvojila zapadne trendove organizacije civilnog društva, pa tako i onog umjetničkog, što rezultira stasanjem „alternativne scene" u 1980-ima. Usmjereni na propitivanje opresivnosti socijalističkog establišmenta, dionici scene uspostavljaju čvrstu razliku između države i civilnog društva, previđajući pritom klasne antagonizme u samom civilnom društvu. Zbog specifičnih povijesnih i razvojnih putanja Slovenije i Hrvatske, kod nas mnoge od takvih konceptualnih zabluda oživljavaju koncem devedesetih, jačanjem i profiliranjem nezavisne scene. 

Kapitalistički sistem u 18. stoljeću počinje uspostavljati kulturne institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja

Nažalost, krakovi takvog binarnog, clear-cut razumijevanja države i civilnog društva prisutni su na kulturnoj sceni i danas pa se temeljni antagonizmi u polju i dalje čitaju kao zastarjela presezanja državnih činovnika u apsolutnu i nepovredivu autonomiju umjetnosti i kulture. Praznik teorijski elaborira tu prividnu autonomiju umjetničkog rada, trasirajući problem do 18. stoljeća, a to su, kao što smo već napomenuli, pitanja stjecanja, odnosno artikuliranja autonomije s jedne, i stasanja kulture kao dijela kapitalističkog poretka, s druge strane. Pritom koristi vizuru Foucaulta i Johna Picka, koji su pokušali iz biopolitičke perspektive razmotriti iz kojih razloga i na koji način ogroman broj radnika odlazi u gradove, gdje zbog specifične urbane dinamike dolazi do relativno brze fizičke i psihičke dezintegracije radništva. Kapitalistički sistem, ne bi li osigurao priljev zdravog i radno sposobnog radništva koje će organizirano raditi u velikim pogonima, počinje uspostavljati institucije koje će novopristigle radnike koji se ne snalaze u gradskom okružju odvlačiti od droge, alkohola i poročnih ponašanja. Počinju se osnivati muzeji, galerije i razne druge umjetničke institucije gdje će radnici provoditi slobodno vrijeme, i s jedne strane biti podalje od poročnog ponašanja koje smanjuje njihovu radnu produktivnost, a s druge, biti kvalificiraniji za sve zahtjevnije razine poslova.

Drugi kolosijek, specifičan za kraj 18. stoljeća, stasanje je autorskog prava, odnosno velike rasprave koje su obilježile britanski, francuski i njemački kulturni kontekst, prvenstveno potaknuvši artikulaciju odgovora na pitanje tko treba zarađivati od distribucije umjetničkih djela. Raspravu nisu potaknuli umjetnici nego vlasnici tiskara zbog velikog broja piratskih izdanja. I dok su oni u vrijeme skupog papira i uveza investirali poprilični dio svoje imovine, u nadi da će profitom uspjeti pokriti početnu investiciju, pirati su im često suzbijali takve nade jer su na lošijem papiru, u lošijim uvjetima, reproducirali najpopularnija djela i distribuirali ih ilegalno.

U Britaniji se 1710. donosi Statut of Anne ili Copyright Act, prva kodifikacija koja donekle tretira i regulira stanje zaštite autorskih prava, dok se krajem stoljeća u Njemačkoj vode najžustrije i filozofski najsofisticiranije rasprave. Dolazi do artikulacije današnjih temelja zaštite autorskih prava, 

Perspektiva koja umjetničko djelo isključivo vidi kao rezultat vanserijskih kreativnih sposobnosti autora zanemaruje kolektivni rad, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće

da povrh svih materijalnih okolnosti koje ulaze u proizvodnju nekog umjetničkog djela, autor na temelju neke vrste strukturne kompozicije, originalnog inputa, ima pravo pledirati na svoj dio kolača.

Otud potječe i teza o autoru kao geniju, koje se dobar dio umjetničkih akademija, barem u Hrvatskoj, još uvijek čvrsto drži. Umjetnik se smatra specifičnom instancom koja je, ako ste religiozni, bogom nadarena, a ako niste, na neki neobjašnjivi način uspijeva ponuditi novu formu dotad poznatim ili i ne nužno poznatim resursima. Ono što proizlazi iz takvog djelovanja, dakle umjetničko djelo, isključivo je rezultat njegovih vanserijskih kreativnih sposobnosti. Naravno, takva perspektiva zanemaruje ogroman dio kolektivnog rada, obrazovne institucije, tradiciju i specifičnu poziciju formalnih i neformalnih utjecaja koji proizvode i potiču nečiju kreativnost te validiraju i legitimiraju iznimno postignuće. Iz povijesti umjetnosti znamo da je to daleko od realnog stanja stvari te da je puno više silnica, od onih posve iracionalnih do nekih posve racionalnih iz poduzetničke perspektive, utjecalo na to koji će umjetnici biti pozitivno ocijenjeni i u akademskim osvrtima tretirani kao ozbiljni umjetnici, a koji kao šarlatani.

Međutim, s promjenama tendencija, zaokretom u paradigmama itd., i na tom planu vidimo promjene, primjerice Poe, koji je dugo godina bio marginaliziran danas je dio književnog kanona; brojni slikari su imali sličan tretman, npr. Henry Rousseau itd. Naime, u spletu novih teorijskih i spoznajnih perspektiva dolazi do reevaluacija koje nemaju veze s inherentnom vrijednošću nekog djela ili, kad imaju, onda je to od drugorazredne važnosti. Konstelacija odnosa u umjetničkom polju prvenstveno određuje hoće li netko biti proglašen umjetnikom, genijem, a njegova djela utoliko figurirati kao dio genijalne ostavštine čovječanstva.

Nedavno ste u Novom Sadu držali predavanje pod naslovom „Teatar kao ishodište demokracije - nekoliko priloga materijalističkoj historiji teatra". U kontekstu politizirane umjetnosti, teatar je kroz svoju povijest često bio prostorom avangarde, progresivnih društvenih ideja i kritike. Kako komentirate današnji odnos teatra i politike, odnosno kakvi su danas njegovi transformativni i pedagoški potencijali? Je li Brechtova teza o „konstitutivnom značaju teatarske didaktike kao spoznajnog sredstva" još uvijek primjenjiva?

Bio bih sumnjičav oko navedene teze, odnosno njezine primjenjivosti u današnje vrijeme zbog toga što je konstelacija obrazovnih instanci poprilično promijenjena. Kada je ogromna količina radništva nepismena možete pledirati da instanca kao što je teatar bude povlašteni prostor u kojem će se kritički artikulirati problemi koje obrazovanje izostavlja zbog interesa vladajuće klase. Međutim, danas kada se obrazovno polje toliko diverzificiralo, uključujući umjetničko obrazovno polje, postoje cijela polja teatrologije koja gotovo ne referiraju ni na kakvu umjetničku praksu, već su neka vrsta zatvorenih samoreproduktivnih teorijskih disciplina. U takvom kontekstu teatru je teško, ako uopće moguće, izboriti neku vrstu privilegirane poučavateljske pozicije. Naravno, to ne znači da on ne može imati didaktičku funkciju u ponekim kontekstima i situacijama, ali strukturno gledano on je danas nema.

Važno je ipak naglasiti da, za razliku od američkog avangardnog teatra, u kojem strukturno ne postoje realno djelatni transformativni potencijali i koji je kao politički teatar sveden na marginu, u Europi teatar, iako još uvijek ima auru visoke umjetnosti, ipak povremeno uspijeva problematizirati pojedine društvene fenomene, koji bi se u idealnim slučajevima trebali preliti izvan granica teatra. 

Kada kazalište danas i progovara o politici, čini to na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli šire društvene dinamike

U Hrvatskoj, zapravo u cijelom južnoslavenskom prostoru, a sada i široj istočnoj Europi, imamo fenomen Frljića i sličnih redatelja, koji povremeno, na ne baš najsretnije načine, pokušavaju isprovocirati neku reakciju, ali čak i kada u tome uspiju, to su uglavnom reakcije prijezira i provala šovinizma, koje rijetko ili nikada zahvaćaju strukturne uvjete koje kazalište ima u kapitalizmu. Naime, producentske ili umjetničke politike kazališnih kuća nerijetko su katastrofalne i diskriminatorne po jako puno ljudi unutar kazališnog pogona, a tobožnje političke provokacije poput Frljićevih, najčešće staju na provociranju onih koji se najlakše daju isprovocirati, primjerice društvenih grupa koje ionako impulzivno reagiraju na svaku i najmanju provokaciju. U tom smislu, netko tko se, pa čak i s pravom, proglašava najprovokativnijim redateljem, u strukturnom smislu rijetko zahvaća reproduktivne procedure sustava u kojemu djeluje. Valja ipak naglasiti da se proplamsaji takvih sistemskih uvida lagano pojavljuju u recentnim Frljićevim tretmanima problema migranata u Tvrđavi Europi.

Kazalište danas, povremenim ekscesnim iznimkama unatoč, i dalje prvenstveno obitava u jednoj čvrstoj, lijepoj, odnosno nazadnijoj verziji osamnaestostoljetne paradigme, koja i kada progovara o politici, progovara o njoj na anegdotalnoj razini, izostavljajući kritičku autoreferenciju na vlastite uvjete proizvodnje, a kamoli onda šire društvene dinamike.

Na koji je način umjetničko polje bilo definirano u socijalističkim uređenjima? Možemo li govoriti o komodifikacijskom tretmanu umjetničkog djela tada i danas?

Katja Praznik svojim povijesnim pregledom također pokazuje da je kulturno polje uglavnom funkcioniralo kao svojevrsni refleks građanskog tretiranja umjetnosti gdje je umjetnost povlaštena po svojoj naravi, odnosno statusu iznimnosti unutar cijelog društvenog sistema. Socijalističke zemlje imale su svoje specifične aranžmane, no neovisno o tim specifičnostima i u Jugoslaviji su relikti buržujskog razumijevanja umjetnosti također bili dominantni. Između osnivanja kulturnih centara (koji danas životare u iznajmljenim prostorima), i društvenih domova po selima u kojima ste mogli besplatno učiti svirati instrumente, pjevati u zborovima te sudjelovati u različitim oblicima kulturne produkcije - što su sve izuzetni politički emancipatorski zahvati - socijalizam na jugoslavenskim prostorima nikada nije doveo u pitanje temeljni antagonizam autonomije kulture te heteronomije svih ostalih aspekata društva.

Praznik upravo pokazuje koliko je to bilo pogubno neprepoznato u jugoslavenskim raspravama koje su također, iz današnje perspektive, davale gotovo nevjerojatnu pažnju umjetničkoj, odnosno kulturnoj sferi, i to ne samo zbog toga što su političari bili iz kulturnog polja i stoga posebno senzibilizirani, što se često simplificirano naglašava u liberalnim osvrtima na taj period.

Strukturni uvjeti u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama omogućili su umjetnicima da rade slobodno, da im rad bude financiran i društveno distribuiran kao dio šireg socijalističkog projekta

U svim socijalističkim zemljama kultura je imala privilegirano mjesto iz čvrstog ideološkog zagovora koji je bio strukturne prirode - stvaranje novog društva i novog ekonomskog sistema iziskivalo je stvaranje i novog čovjeka, a da bi se stvorio novi čovjek, bila je potrebna nova kultura. Dakle, odmak od buržoaskih ideala kulture nije bila sporadična hirovita ideja nekolicine ekstravagantnih filozofa ili umjetnika iz 20-ih godina u Rusiji, nego konkretan poetički ili metapoetički zagovor čitavog političkog sistema. Otud i specifični povlašteni tretman kulture u istočnoeuropskim, socijalističkim zemljama koji je bio apsolutno nesumjerljiv sa Zapadom. Kada bi dolazili umjetnici sa Zapada, izražavali su nevjericu i oduševljenje uvjetima rada. No, i oni su pritom često previđali, kao i velik dio umjetnika koji je stasao u socijalizmu, da to nije bio rezultat njihove genijalnosti i kreativne ideje koje je nastala ni iz čega, nego strukturnih uvjeta koji su im omogućili da rade slobodno, da im rad bude financiran, društveno distribuiran te da, primjerice, i učenici ili stanari zadnjeg sela u Jugoslaviji imaju prilike svjedočiti modernističkoj skulpturi ili modernističkom slikanju i sl., kao dijelu šireg socijalističkog projekta.

Naravno, to ne znači da je recepcija bila apsolutno unisona i da su svi odjednom uživali u najvišim dosezima modernizma, ali je neosporna činjenica da se moglo participirati u proizvodnji umjetnosti i da je socijalna mobilnost u umjetnosti bila nevjerojatna, odnosno neusporediva sa zapadnim društvima. Sasvim sigurno ne postoji nijedno razvijeno kapitalističko društvo u čijem je vrhu kulturnog establišmenta bilo toliko radničke ili seljačke djece. Iako to može izgledati kao relativno trivijalna empirijska činjenica, ona ipak nedvojbeno svjedoči o tome da demokratska participativna osnova u socijalizmu nije bila floskula. Primjerice, broj knjižnica koji se otvorio od '45. nadalje naspram danas kreće se u omjeru 1:7; sada ih u Hrvatskoj ima oko 4000, a bilo ih je otprilike 28 000.

Što bi danas bila, odnosno ima li prostora za oblike radikalne, revolucionarne umjetnosti?

Revolucionarna umjetnost s jedne je strane na poziciji koju danas često cinički, i nažalost točno domeću mnogi kritičari ili teoretičari: ne postoji revolucionarna umjetnost ako nema revolucionarnih društvenih snaga koje bi ona pratila. Primjerice, revolucionarna umjetnost u partizanima, ili u bilo kojoj socijalističkoj revoluciji koja pokušava svrgnuti kapitalistički poredak, u estetičkom smislu artikulira ono najprogresivnije ili najavangardnije što ista nudi i to možemo smatrati revolucionarnom umjetnošću. Danas takvih društvenih snaga u okviru zapadnoeuropskog kulturnog kruga nema, eventualno nešto malo u Južnoj Americi, Aziji (prvenstveno u Indiji), i ponešto u SAD-u (što je ironično s obzirom na perspektivu i omjere snaga). No, ideja da će kulturno stvaralaštvo biti integralni dio prevratničkog projekta koji će uspostaviti nekapitalistički ili postkapitalistički društveni sistem, nužno treba i druge segmente tog sistema kao potporu, jer inače ostaje na gesti.

„Najrevolucionarniji" umjetnici zapravo obitavaju i artikuliraju svoje ideje i umjetnička djela u medijima koji su vrlo jasno i strogo distingvirani od pučke ili popularne kulture, a vrlo rijetki prodori koji pokušavaju razbiti tu čvrstu opoziciju uglavnom dolaze iz domene pop-kulture, a ne visoke kulture ili domene tzv. revolucionarne kulture.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Thu, 31 Jan 2019 19:19:30 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6493/Autonomija+umjetnosti%3A+slijepa+pjega+kulturnog+samorazumijevanja
Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene.html Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.

Celo predavanje možete pogledati OVDE

Tomislav Medak svoje je izlaganje „Against All Odds: Can We Transform the Global Technosphere to Prevent Extreme Climate Change?" započeo referirajući na pretpostavke o tehnološkom razvoju koje se smatra konstitutivnima za tehnološki determinizam: autonomnost (odvojenost od društvene, ekonomske i političke sfere), linearnost (sukcesivnost u realizaciji postignuća) i determinirajući karakter (poticanje širih društvenih promjena). Unatoč tendencijama u društvenoj teoriji koje idu prema napuštanju ovakvih tehnodevelopmentalističkih pretpostavki, izlagač smatra kako tehnološki determinizam reflektira hegemonijski „zdravi razum" - učinkovit je na legitimacijskoj, deskriptivnoj i normativnoj razini (Wyatt) - zbog sveprisutnosti i motivirajućeg djelovanja tehnoloških sustava na očekivanja i ponašanje javnosti, vlada i investitora, odnosno tzv. prijeđenog puta. Napominje kako se efekti tehnoloških sustava velikih razmjera, poput onih povezanih s ekstrakcijom resursa, poljoprivredom, transportom, proizvodnjom i infrastrukturom, multipliciraju u interakciji sa socijalnim i metaboličkim procesima. Na taj se način otvara put za stvaranje dugoročne ovisnosti društva o pojedinim tehnologijama, ali, tvrdi Medak, proporcionalno raste i potencijal za jačanje te multipliciranje osporavalačkog i disruptivnog djelovanja.

Osvrnuvši se na knjigu Fosilni kapital (2016), u kojoj Andreas Malm progovara o razvoju kapitalističke ekonomije ovisne o fosilnim gorivima na primjeru Britanije 19. stoljeća, izlagač je podsjetio kako povijesna dominacija ugljena kao energetskog resursa nije uvjetovana poželjnošću njegovih prirodnih svojstava ili tehnološkim razvojem, nego socioekonomskim kontekstom. Činjenica da je voda, kao jeftin izvor energije kojega ima u izobilju i koji se koristio u seoskim vodenicama, zamijenjena ugljenom, s jedne je strane korelirala s pojavom masovne industrijske proizvodnje smještene u gradovima, a s druge strane s pojavom organiziranog radničkog pokreta, koji je doveo do ukidanja određenih prokapitalističkih zakona. „Prostornovremenski profil" ugljena, njegova pouzdanost i prilagodljivost, omogućila je kapitalistima organizaciju proizvodnje na lokacijama gdje je radna snaga bila najjeftinija te implementaciju mehanizacije i automatizacije neophodne u discipliniranju radnika_ica za potrebe kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, podcrtava Medak, tehnološke inovacije izvedene su iz društvenih promjena, a ne obrnuto - društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima.

Prije trideset godina klimatolog J. E. Hansen upozorio je američke donositelje odluka na antropogene uzroke emisije stakleničkih plinova, no bez obzira na ovo upozorenje, podsjetio je izlagač, svjetska godišnja emisija u međuvremenu se gotovo udvostručila, a globalna temperatura iznosi preko 1 °C iznad predindustrijskog prosjeka. Razvijena kapitalistička društva, koja su svoj napredak ostvarila koristeći fosilna goriva, predstavljaju glavnu prepreku akcijama zadržavanja globalnog zagrijavanja do 2100. ispod 1.5 ili 2 °C s obzirom na predindustrijsko razdoblje.

Jedan od načina na koji kapitalistička, tehnološki napredna društva pokušavaju doskočiti klimatskim promjenama različita su inženjerska rješenja. Medak se osvrnuo na rad geologa Petera K. Haffa, koji smatra da bismo ogromnu tehnosferu, odnosno agregiranu tehnološku bazu, koja je nastala kao rezultat 
Društveni odnosi proizvodnje, iskustvo eksploatacija, klasna borba, vlasnički odnosi i zakonska rješenja, a ne superiornost energetskog izvora i tehnološka inovativnost, doveli su do dominacije kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima
posljednja dva stoljeća industrijskog kapitalističkog razvoja, trebali analizirati kao autonomnu geološku paradigmu o kojoj ovisi naše preživljavanje i reprodukcija. Planetarna tehnosfera, upogonjena fosilnim gorivima, ujedno definira i koordinate za buduće političke odluke i društveno djelovanje. Osmišljavanje novih tehnoloških sustava zauzima centralno mjesto u strategijama za ublažavanje klimatskih promjena, naglasio je izlagač. No, usprkos očiglednoj urgentnosti situacije, promjene su linearne i nedostatne. Dekarbonizacija procesa proizvodnje i potrošnje primarno ovisi o njihovoj učinkovitosti i mogućnosti zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Medak pritom napominje da je energetske sustave teže zamijeniti što su rasprostranjeniji te da je razvoj obnovljivih izvora energije, kao što su valovi, vjetar i biomasa, suočen s tehnološkim, biofizičkim i okolišnim ograničenjima. 

Kako potreba za djelovanjem postaje sve urgentnija, a nedostatnost trenutnih modela ublažavanja klimatskih promjena sve očiglednija, fokus energetske tranzicije sve se više usmjerava na klimatski inženjering, navodi izlagač. Klimatski inženjering predstavlja tehnološku manipulaciju okolišem s ciljem smanjenja atmosferske temperature, odnosno odgađanja ili neutraliziranja nekih od posljedica klimatskih promjena. Rješenja koja nudi klimatski inženjering dijele se u dvije temeljne kategorije: upravljanje solarnim zračenjem (solar radiation management) i uklanjanje ugljičnog dioksida (carbon dioxide removal). Upravljanje solarnim zračenjem podrazumijeva rješenja koja se zasnivaju na smanjenju atmosferske temperature reflektiranjem radijacije u svemir prije nego dosegne atmosferu. Postupci koji to omogućavaju su ubrizgavanje sulfatnog aerosola u atmosferu, raspršivanje morske vode atmosferom (tzv. sijanje i izbjeljivanje oblaka - cloud seeding and whitening), te postavljanje reflektirajućih čestica u atmosferu ili reflektirajućih površina u orbitu. Postupak uklanjanja ugljičnog dioksida koji drži toplinu zarobljenu u atmosferi podrazumijeva kaptiranje ugljičnog dioksida koji se već nalazi u atmosferi ili onog koji nastaje tijekom procesa izgaranja. Neki od načina za postizanje ovog cilja su pošumljavanje, sekvestracija ugljika pod zemlju i u stijene, povećanje oceanskih kapaciteta za prihvaćanje CO2 putem oplođivanja fitoplanktona željezom, korištenje biougljena ili permakulturnih metoda.

Međutim, podsjetio je izlagač, planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije. Primjerice, ponuđena rješenja za uklanjanje ugljičnog dioksida na trenutnoj razini tehničkog razvoja mogu obuhvatiti samo manji dio kumulativnih atmosferskih emisija. Izuzetak čini postupak pošumljavanja, osobito ako se kombinira s proizvodnjom biomase kao energenta i kaptiranjem te sekvestracijom ugljika u procesu njezina korištenja. No, upozorava Medak, pošumljavanje velikih razmjera, koje bi omogućilo zadržavanje globalnog rasta temperature ispod 2 °C do 2100. godine, podrazumijeva i masovnu prenamjenu zemljišta za potrebe proizvodnje biomase, što bi dovelo do problema u proizvodnji hrane, uništavanja ekosustavâ i bioraznolikosti te potencijalnog curenja ugljičnog dioksida zbog tehnoloških implikacija takvih shema. S druge strane, rješenja koja se odnose na reflektiranje solarne energije ne zahtijevaju dodatna velika ulaganja u tehnološki razvoj, a omogućavaju nam da u roku od jedne do dvije godine smanjimo ili u potpunosti zaustavimo otapanje ledenjakâ i rast razine mora te tako dobijemo više vremena za tranziciju na niskougljične tehnologije. Ipak, upozorio je izlagač, njihova je upotreba potencijalno opasna. 
Planovi zasnovani na klimatskom inženjeringu često nisu dovoljno razvijeni i primjenjivi u širim razmjerima, kao što je to slučaj kod uklanjanja ugljičnog dioksida, ili su tehnički izvedivi i šire primjenjivi, ali imaju upitne elemente, kao kod reflektiranja solarne energije
Primjerice, Alan Robock ukazao je na negativni utjecaj ubrizgavanja sulfatnog aerosola u atmosferu na lokalnu klimu, poput slabljenja afričkih i azijskih monsuna, što bi dovelo do povećanja broja sušnih razdoblja. Pri tome ne treba zaboraviti na opasnost, naglasio je izlagač, da se sudbina čovječanstva nađe u rukama privatnih kompanija koje kontroliraju primjenu tehnoloških inovacija. 

Medak je potom adresirao pitanje distributivne pravednosti procesa ekološke tranzicije: napredne kapitalističke zemlje svoju razvijenost temelje na tehnologijama koje onečišćuju okoliš, dok su zemlje koje su historijski bile isključene iz takvog procesa razvoja postale najranjivije na globalne klimatske promjene zbog manjka sredstava da bi im se adaptirale. Kako se približavamo tzv. točki bez povratka (tipping point), kada će, po modelu domino efekta, klimatske promjene postati ireverzibilne, a na tragu diferencirane obveze smanjenja emisija za razvijene i nerazvijene zemlje, izlagač smatra kako bi djelomično upravljanje solarnim zračenjem, koliko god dvojbeno, moglo umanjiti nepravde uzrokovane klimatskim promjenama u manje razvijenim zemljama, koje na njih nisu u stanju odgovoriti adaptivnim strategijama. Benefiti bi bili još veći kada bi se ovakva praksa uparila s drugim strategijama adaptacije klimatskim promjenama, ublažavanja njihova učinka ili klimatskog inženjeringa. Međutim, neadekvatno globalno djelovanje na ublažavanju klimatskih promjena pretvorilo je klimatski inženjering, iako zamišljen kao „plan B", u sve izgledniju opciju. Pritom se, uz ostale kontradikcije, postavlja pitanje težeg napuštanja trenutno dominantnog ekstraktivističkog i eksploatacijskog kapitalističkog modela proizvodnje, u slučaju unilateralne primjene nekog od rješenja klimatskog inženjeringa.

Medak se kritički osvrnuo i na činjenicu da se pitanja vezana uz „moralnost" ekološke tranzicije temelje primarno na ljudskoj dobrobiti te ignoriraju vezu ljudi i prirode. Klimatski inženjering podrazumijeva instrumentalno-mehanicistički pogled na prirodu koji je na historijsku scenu stupio s kapitalističkim modernitetom. Međutim, neophodno je, smatra izlagač na tragu ekofeminističke marksistkinje Carolyn Merchant, uspostaviti novo promišljanje prirode koje će uz proizvodnju obuhvaćati i brigu.

Na kraju izlaganja Medak je upozorio kako klimatski inženjering pruža tehnološko rješenje za probleme koji su primarno političke naravi. Pitanje je kako proces dekarbonizacije proizvodnje i potrošnje provesti u uvjetima pravedne redistribucije. Radi se o tehnički, ako ne i ekonomski ostvarivom cilju, međutim, rješenja koja nudi klimatski inženjering „zatvaraju" (lock-in) i dugoročno određuju naše djelovanje, uvodeći nas u zonu nesigurnosti i primoravajući nas na adresiranje regionalnih i globalnih prirodnih nestabilnosti uvođenjem još više novih tehnoloških rješenja.

Podsjetivši na izlaganje „Is Earth F**ked?: Dinamic Futility of Global Environmental Management and Possibilities for Sustainability via Direct Action Activism" koje je Brad Werner održao na Kongresu američkih geofizičara (2012), Medak je ukazao na važnost otpora u formiranju održivog društveno-ekološkog modela. Prema Werneru, direktna akcija i disrupcija sustava predstavljaju važne faktore stabilizacije procesa ekološke tranzicije. 
Ekološka kriza bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij
Jedan od takvih primjera, istaknuo je izlagač, direktni je otpor američkog starosjedilačkog stanovništva izgradnji naftovoda Dakota Access na području rezervata plemena Standing Rock, koji je bio učinkovit ne samo na razini ometanja konkretnog projekta, nego i u delegitimaciji upotrebe fosilnih goriva. Na taj je način akcija manjeg broja prosvjednika otvorila prostor za transformaciju širih društvenih razmjera. 

Prilikom osmišljavanja strategija otpora, naglasio je izlagač, važno je prepoznati historijski formirane društvene strukture, poput kapitalističke države. Ukazuje na teoriju strateško-relacijskog pristupa Boba Jessopa, koji tumači državu i ekonomiju kao dva međuzavisna i koevoluirajuća autopoetička sustava - kapitalistička ekonomija ovisi o državi za izglađivanje svojih kontradikcija, uspostavljanje tržišta i obranu njenih komparativnih prednosti na globalnom planu, dok država ugrađuje ekonomiju u socijalne odnose, uspostavljajući putem nje vlastitu hegemoniju.

Državne institucije odražavaju relacijsku moć društvenih aktera, ali mogu biti osporene i promijenjene, proizvodeći učinke unutar različitih društvenih podsistema. Ekološka kriza, naglasio je Medak, bit će ujedno i kriza hegemonije za mnoge kapitalističke države - definiranjem vlastite tehnološke i društvene budućnosti unutar postojećeg poretka uspostavljamo kolektivni protuhegemonijski imaginarij. Zahtjev za hitnim i radikalnim odricanjem od korištenja fosilnih goriva omogućava transformativno djelovanje i na razini hegemonijskih tehnopolitika i na razini tehnološke baze. Kolektivno djelovanje horizontalno mobilizira druge društvene pokrete da se priključe zajedničkoj borbi, a vertikalno prisiljava državu i ekonomske aktere na put ekološke tranzicije. Radi se o konfrontacijskoj strategiji, no samo tako, smatra izlagač, možemo uzdrmati postojeći hegemonijski „zdravi razum" koji normalizira daljnju upotrebu fosilnih goriva, i učiniti nova tehnološka rješenja plauzibilnima za buduće održivije i pravednije društveno-ekološke odnose.

Andreja Gregorina

Preuzeto sa: slobodni filozofski

]]>
Thu, 3 Jan 2019 14:42:53 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6487/Unato%C4%8D+svim+preprekama%3A+mo%C5%BEemo+li+transformirati+globalnu+tehnosferu+kako+bismo+sprije%C4%8Dili+ekstremne+klimatske+promjene
Zašto levica nema odgovore http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore.html Ukazujem, u moru našeg veličanstvenog neznanja, na Krležin esej iz godine 1935, koji nije objavljen u vrijeme svog nastanka, tj. dok se on u sporu na ljevici natezao s trojicom beogradskih „ovnova“ (vidjeti „Dijalektički antibarbarus“), već se pojavljuju gotovo dvadeset godina kasnije u časopisu „Nova misao“, koji godine 1954. još uređuje (netom prije svoje političke propasti) jedan od tih „ovnova“, Milovan Đilas.

Ukazujem na taj izuzetni a posve zaboravljeni tekst jer je on možda i najbolje napisana analiza karaktera Kraljeve Jugoslavije, a nama danas u periodu agresivne rehabilitacije kralja Aleksandra može poslužiti kao ilustracija potpune intelektualne katastrofe sadašnje ovdašnje žalosne kulture i njenog jednako tako žalosnog sjećanja. Kad bi bilo vremena, volje i mogućnosti da se iznova prouče na primjer i brošure kao što su „Glavnjača kao sistem" Rajka Jovanovića ili „Lepoglavski vampiri" Rudolfa Hercigonje (a obje govore o krvavom režimu tog istog vladara), možda bi brojni revizionisti bili stidljiviji i oprezniji. Ovako, oni nasrću i jurišaju i ovdje pobjeđuje kič i tabloidi, rijaliti programi, šarlatani i drugi intelektualni probisvjeti, čemerna antievropska misao na navodno proevropskom putu.

Ponovo ću pozvati u pomoć Krležu, onog Krležu čijih knjiga danas u našim knjižarama u pravilu nigdje nema. Kao što znamo, Atenjani su svog najmudrijeg čovjeka, Sokrata, odbacili, natjeravši ga (demokratski, na tajnom glasanju a većinom glasova) da ispije smrtonosnu kukutu, a mi smo dve hiljade godina kasnije svog najvećeg enciklopedistu bacili u kontejner ili u oganj. Samo je Tuđmanova vlast uništila 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, one enciklopedije na koju je Krleža (bez obzira na manjkavosti i greške - vidjeti „Marginalije") s razlogom bio ponosan, da o drugom ne govorimo. Dakle, taj Krleža u jednom svom kraćem tekstu povodom nekog Titovog rođendana kaže kako „naš čovjek" (to je njegov karakteristični izraz) kroz silna stoljeća, a sve do Titove povijesne pojave, nije imao svoj krov nad glavom i kako taj „naš čovjek" nije valjda lud da zapali taj svoj krov nad tom svojom glavom. Veliki pisac se, kao što znamo, dobrano prevario te su u ratovima devedesetih ti zlosretni „naši ljudi" popalili i svoje i tuđe krovove pa danas žive kako žive i životare kako životare. Zahvaljujući, dakle, jalovoj nadi jednog od najvećih umova našeg tla u prošlome vijeku, mi smo sad u stanju da prepoznamo svoj problem. U najkraćem, problem bi se mogao sažeti u pitanje - zašto je taj „naš čovjek" poludio jer da nije poludio ne bi hametice palio svoje i tuđe krovove i glave?

Oni koji su gledali Tarkovskog, odnosno „Rubljova", sjećaju se očaja momčića kojemu otac, majstor za lijevanje zvona, nije prije smrti ostavio tajnu, recept kako se lijeva zvono. Naša je omladina danas u takvom položaju jer joj mi ne odajemo tajnu, a ne odajemo je jer se pravog odgovora još nismo dohvatili niti smo na putu da ga dokučimo. Uostalom, možda i nije slučajno što i naše Društvo za istinu u proteklih dvadesetak godina nije našlo za shodno da bar jedan jedini svoj skup posveti omladini i njenim problemima, tj. njenoj budućnosti. Kao da nam je važnija naša vajna starost od njihove mladosti. Ponekad imam utisak da neki ne bi ni Lolu Ribara primili u SKOJ.

Elem, ponovimo pitanje - kako je i zašto to sve propalo? Šta da kažemo djeci? Kako da žive? Šta da rade? Da se svi isele kao ovi žalosni migranti iz Bangladeša, Pakistana, ekvatorijalne Afrike? Ima li važnijeg pitanja od sudbine naše djece i unuka? Jesmo li važniji mi i naše posljednje godine života od njihove budućnosti i sudbine? Imamo li pravo na sebičnost? Jesmo li uopšte svjesni realnosti koja nas okružuje? Realnosti u kojoj je samo u Hrvatskoj srušeno tri hiljade partizanskih spomenika, realnosti u kojoj svoje ulice i spomen obilježja gubi Tito a dobija Draža, realnosti u kojoj se u udžbenicima izjednačavaju partizani i četnici, a ustaški koljači iz Blajburga dobijaju podršku parlamenta, sabora?

Epohu u kojoj smo, sto godina nakon klanice Prvog svjetskog rata, karakterizira na planetarnom planu, regeneracija tj. obnova poraženih desnih ideja i ideologija. Po završetku Drugog svjetskog rata činilo se da će sa slomom nacizma posve nestati slična stremljenja, ali se to nije dogodilo i danas na parlamentarnim izborima u tzv. demokratskom svijetu u mnogim državama pobjeđuju desne snage. Kao gospodari svjetskih medija one uspješno kamufliraju svoje zločinačke operacije kao što je Pinočeov udar protiv Aljendea ili Suhartov pokolj pola miliona indonežanskih komunista, da ništa drugo ne pominjemo. U takvoj situaciji (domaćoj i stranoj) mi, danas i ovdje, ne možemo neodgovorno i lakomisleno širiti optimizam bez pokrića. Kažu nam kako je četrdeset prve, kad su moji roditelji krenuli u rat za slobodu, bilo i teže pa je ta generacija uprkos nevjerovatnim žrtvama izvojevala pobjedu. Ne bih povlačio znak jednakosti jer su i oni, dugo slijedeći Staljina, pravili greške (sudbina Markosa u Grčkoj, Durutija u Barceloni, a o sibirskim grobovima da ne govorimo), ali mi danas nemamo valjane odgovore ni na jedno od velikih pitanja budućnosti i u tome vidim najveću slabost lijeve misli.

Nekoć su naši najbolji ljudi imali široke vidike, sagledavali evropske perspektive. Tako Dimitrije Tucović, pišući svoj legendarni spis „Srbija i Arbanija", raspravlja između ostalog i o supremaciji na Mediteranu, o tome kako je Portugal, otkrivši put za Indiju, oduzeo Veneciji dominaciju nad Sredozemljem. Lola Ribar u mladim godinama aktivno učestvuje u raspravama o tadašnjem evropskom modernitetu, a danas žalosni ostaci naše lijeve inteligencije daju obol sve jačem nacionalizmu surađujući u opskurnim glasilima i emisijama desničarske orijentacije. Ovdje perjanice današnje pismenosti rimuju ale i koale, a u Zagrebu režiser filma o Jasenovcu - diletant na državnoj televiziji - lansira tezu prema kojoj su mrtvaci iz logora plutali šezdeset kilometara uzvodno. Kontrarevolucija (jer je to to i ništa drugo) posljednjih decenija nije uništila samo privredu, odnosno materijalna dobra, nego i umjetnost i duh općenito. Titovu epohu u književnosti predstavljaju Andrić, Krleža, Crnjanski, Ujević i brojna druga velika imena, a današnjim stihotvorenijem dobrim djelom gospodare silni netalenti, literarne ništarije, bijesne domaćice, noćne dame i ratni zločinci.

Filozof Milan Kangrga, jedan od osnivača „Praksisa", jednom reče kako smo sa svojim socijalističkim projektom uranili tristo godina. Možda je problem upravo u tome što niko od živih ne može sačekati tih tristo godina. Osim nekih školjaka i kornjača. (Delovi izlaganja na Okruglom stolu Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji posvećenom stogodišnjici stvaranja Jugoslavije, održanom 6. i 7. decembra u Beogradu).

Preuzeto sa: Danas

]]>
Thu, 27 Dec 2018 13:09:21 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6483/Za%C5%A1to+levica+nema+odgovore
Lula Da Silva predložen za Nobelovu nagradu za mir http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6480/Lula+Da+Silva+predlo%C5%BEen+za+Nobelovu+nagradu+za+mir.html Inicijativa za nagrađivanje bivšeg brazilskog predsjednika pokušaj je prikupljanja podrške za njegovo puštanje iz zatvora, ali i skretanje pozornosti na organiziranu represiju koju je u toj zemlji pokrenuo Bolsonarov režim

Argentinski umjetnik i aktivist Adolfo Pérez Esquivel uputio je u rujnu ove godine pismo Nobelovom komitetu u kojem predlaže da bivši predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula Da Silva sljedeće godine bude jedan od kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

I sam Esquivel dobio je istu nagradu 1980. zbog opozicijskog djelovanja u vrijeme vojne diktature generala Jorgea Videle koja je trajala od 1976. do 1983. godine. Kao akademski slikar i kipar, Esquivel je do uspostave diktature radio kao profesor umjetnosti, da bi se 1974. angažirao prvo kao aktivist za prava siromašnih, a zatim i kao protivnik vojne hunte, zbog čega je nekoliko puta hapšen i podvrgnut torturi. U svom priopćenju poslanom Nobelovom komitetu Esquivel je objasnio da je Lula Da Silva kao predsjednik Brazila od 2003. do 2010. ‘kroz svoj angažman putem sindikata i kao političar razvijao javne politike u cilju prevladavanja gladi i siromaštva u svojoj zemlji, jednoj od strukturno najnejednakijih u svijetu'.

U siječnju 2003., u svom obraćanju povodom preuzimanja dužnosti predsjednika, Lula je obećao ‘stvaranje uvjeta da svi ljudi u zemlji mogu jesti tri pristojna obroka dnevno, svakoga dana, bez potrebe za humanitarnim donacijama od ikoga' te naglasio da ‘Brazil više ne može izdržati toliku nejednakost'. Lula je nakon toga pokrenuo socijalne programe ‘Nulta stopa gladi' i ‘Bolsa Familia', zahvaljujući kojima je iz ekstremnog siromaštva izvučeno 30 milijuna ljudi, a programe su izrazito uspješnima ocijenile međunarodne organizacije kao što su Ujedinjeni narodi i Svjetska banka. Tako je, prema podacima Svjetske banke, broj ljudi koji žive s manje od 3,1 dolara dnevno pao s 11 posto 2003. na četiri posto 2012. godine. Prema državnom institutu za statistiku, nezaposlenost je u istom periodu smanjenja za 50 posto, dok je Gini koeficijent nejednakosti 2003. iznosio 0,583, a 11 godina kasnije 0,518. Indeks ljudskog razvoja, koji mjeri UN-ov program za razvoj, povećao se uslijed niza faktora kao što su rast prosječne plaće na 10.607 dolara godišnje i rast prosječnog životnog vijeka na 72,9 godina.

Zbog svega toga, piše Esquivel u svom dopisu, svijet prepoznaje da ‘nakon dva mandata Luiza Inácija Lule Da Silve postoji Brazil prije i Brazil poslije u povijesti nejednakosti' te zemlje, a njegov ‘doprinos miru konkretna je činjenica u životu brazilskog naroda'. Argentinski nobelovac svoj tekst zaključuje upozorenjem da se politike Luline Radničke partije (PT) ‘postupno ukidaju' te da je Svjetska banka prošle godine ustanovila da je Brazil dobio tri milijuna novih siromašnih ljudi nakon što je PT-ovu vladu zamijenila ona tehnokrata Michela Temera, koji je na tu poziciju instaliran nakon opoziva PT-ove predsjednice države Dilme Rousseff. Brazil je početkom listopada dobio novu vladu na čelu s otvorenim rasistom, bivšim generalom Jairom Bolsonarom, a neoliberalni ekonomski program nove vlade napisao je ‘čikaški dečko' Paul Guedes, koji je radio kao profesor u Čileu za vrijeme diktature Augusta Pincheta. Bolsonaro je u svojoj predizbornoj kampanji otvoreno izražavao prezir prema siromašnim slojevima društva i manjinama, a poslovnoj zajednici obećao nesmetan pristup brazilskim kompanijama i prirodnim resursima, zbog čega se očekuje da će uskoro biti demontirani i posljednji ostaci Lulinih socijalnih programa.

Na vrhuncu višegodišnje ofanzive brazilske desnice protiv PT-a, Lula je u travnju ove godine uhapšen pod nedokazanim optužbama za korupciju i osuđen na 12 godina zatvora, sve u cilju da ga se ukloni iz izborne utrke u kojoj bi, kako su pokazivale sve ankete, pobijedio Bolsonara. Lulin status političkog zatvorenika potvrdio je i UN-ov Odbor za ljudska prava, zatraživši uoči izbora da mu se dozvoli sudjelovanje, no brazilska se vlada na to oglušila.

Inicijativa za kandidiranje Lule za Nobelovu nagradu za mir stoga je istovremeno i pokušaj prikupljanja podrške za njegovo puštanje iz zatvora, ali i skretanje pozornosti na organiziranu represiju koju je protiv opozicijskih aktivista i organizacija već pokrenuo Bolsonarov režim, kao i na posljedice koje će njegova ekstremno desna, neoliberalna politika imati na šire slojeve brazilskog društva.

Za uspješnu kandidaturu potrebno je do kraja siječnja prikupiti što više potpisa političara, akademskih građana i predstavnika relevantnih organizacija, a svoju podršku ovoj incijativi već su izrazili bivša predsjednica Čilea Michelle Bachelet, bivši francuski predsjednik Francois Hollande, predsjednik Bolivije Evo Morales i američki senator Bernie Sanders.

Preuzeto sa: Portal Novosti

]]>
Mon, 24 Dec 2018 22:19:55 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6480/Lula+Da+Silva+predlo%C5%BEen+za+Nobelovu+nagradu+za+mir
Zašto je Radnički muzej Trudbenik potreban? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6474/Za%C5%A1to+je+Radni%C4%8Dki+muzej+Trudbenik+potreban.html U momentu raznoraznih proslava stogodišnjice od nastanka Jugoslavije, skoro niti jedno javno dešavanje u svojim najavama za medije ne pominje ko je Jugoslaviju zaista stvarao.

Institucije i nevladine organizacije koje nostalgično proslavljaju ili revizionistički kude jednu državu i poznate događaje iz prošlosti, nisu naučili osnovnu lekciju istorije.

Istorija rada, stvaranja i izgradnje koju je sprovela radnička klasa je ona stvarna istorija, često na prvi pogled nevidljiva. U ovom smislu Radnički muzej „Trudbenik" nije muzej u kome je pokopana nostalgična i prohujala istorija, on je dijametralna suprotnost toga. Povezivanje savremenih borbi sa istorijom rada proizašlog u okviru „Trudbenika", tokom socijalističke izgradnje, čini osnovnu liniju izložbe koja se može dodatno nadograditi kroz otvoreni radni proces.

Kolektivni proces rada na postavci je važan aspekt nastalog zajedničkog muzejsko-radnog prostora. Postavka je sjedinila aktivističko, istorijsko i umetničko istraživanje u kome umetničko ima jasno podržavajuću svrhu. Umetnička podrška iz pozicije i uz poziciju radničke klase je mišljena kao intervencija u današnju sveprisutnu fetišku i tržišno orijentisanu masovnu produkciju mrtvih objekata za konvencionalne muzeje, čiji je jedini cilj postao da tim istim mrtvim objektima podignu tržišnu vrednost.

Radnički muzej „Trudbenik" je potreban jer je upravo sušta suprotnost dominantnom modelu muzeja a njegova funkcija jeste biti prostor povezivanja stanara, radnika, aktivista sa širom zajednicom radi odbrane osnovnih ljudskih potreba.

Preuzeto sa: Danas

]]>
Mon, 17 Dec 2018 13:49:27 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6474/Za%C5%A1to+je+Radni%C4%8Dki+muzej+Trudbenik+potreban
‘Na suprotnoj strani’ - prosvjed protiv podizanja spomenika Franji Tuđmanu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6471/%E2%80%98Na+suprotnoj+strani%E2%80%99+-+prosvjed+protiv+podizanja+spomenika+Franji+Tu%C4%91manu.html Protestno okupljanje organizira se na Međunarodni dan ljudskih prava, u ponedjeljak u 14 sati, na Sveučilišnoj livadi u Zagrebu, kraj novopodignutog spomenika Tuđmanu.

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u ponedjeljak, 10. prosinca u 14 sati, na Sveučilišnoj livadi u Zagrebu, nedaleko od novopodignutog spomenika hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, okupit će se prosvjednici pod motom ‘Na suprotnoj strani'.

Okupljanje organiziraju i podržavaju Inicijativa mladih za ljudska prava, stranka Nova ljevica, Braniteljska udruga Vidra - veterani i društvena akcija, Građanski odbor za ljudska prava, Antifašistička liga Republike Hrvatske, Udruga Pozitiva, Ženska mreža Hrvatske, Radnička fronta, Socijalistička radnička partija i brojne osobe iz javnog i kulturnog života.

Cilj protesta je ukazati da ne treba podizati spomenike u čast Tuđmanu koji je zaslužan za zločine i masovna kršenja ljudskih prava, posebno prema nacionalnim manjinama, čemu je pridonijela huškačka i šovinistička politika stranke na čijem je čelu bio. Također ističu da je kriv za zločinačku prirodu sudjelovanja Hrvatske u ratu u susjednoj Bosni i Hercegovini kao i za uspostavu autoritarnog poretka i zatiranja demokratskih procesa, osobito zatiranja slobode medija i kritičkog građanskog djelovanja te za koruptivni model privatizacije društvene imovine u korist 200 obitelji.

Posljedice takvih ‘zasluga' danas osjećamo u Hrvatskoj kao zemlji neuspješne demokracije i ekonomije iz koje se masovno bježi s putnom kartom u jednom smjeru, a oni koji ostaju sve teže ostvaruju svoja elementarna ljudska prava, kažu organizatori.

‘Ako već trebamo podizati spomenike, smatramo da je došlo vrijeme za podizanje spomenika svima koji su stradali kao nevine žrtve državničke politike hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Vjerujemo da je sazrelo vrijeme da u Zagrebu, u Hrvatskoj, konačno pokažemo suosjećanje, a ne nadmoć, da propitamo što su naše pobjede, a što porazi, da se umjesto pobjedničkom vojskom hvalimo i ponosimo kreativnom i hrabrom mladošću koja želi ostati ovdje, u zemlji koja ju neće gušiti i ušutkavati', ističe se u najavi.

Pokažimo da nismo dio čuvene hrvatske šutnje, da umjesto podsmijeha za kućnu upotrebu i čuđenja nad ‘uljepšavanjem' našeg grada spomenicima i praznim obećanjima našeg neumornog gradonačelnika, iskažemo glasno negodovanje i pokažemo da nismo ustrašena gomila, kažu organizatori i naglašavaju da se prosvjedom želi pokazati da poštivanje ljudskih prava nije tek predmet jednog simboličnog datuma nego istina za koju se vrijedi svakodnevno boriti i živjeti.

Preuzeto sa: Novosti

]]>
Tue, 11 Dec 2018 15:06:39 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6471/%E2%80%98Na+suprotnoj+strani%E2%80%99+-+prosvjed+protiv+podizanja+spomenika+Franji+Tu%C4%91manu
Život na ivici u „gospodskom“ Beogradu http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6467/%C5%BDivot+na+ivici+u+%E2%80%9Egospodskom%E2%80%9C+Beogradu.html Zlata Vuksanović Macura među retkim je arhitektama koje zaokuplja problematika stanovanja siromašnih. Dok je njen praktični angažman vezan za stanovanje aktuelno ugroženih grupa, teorijska istraživanja posvetila je međuratnom periodu u Beogradu. Ipak, kako i sama kaže, ove dve oblasti njenog interesovanja međusobno se prožimaju.

Socijalnim stanovanjem bavila se svojim angažovanjem u Društvu za unapređivanje romskih naselja, te u Urbanističkom zavodu Beograda. Kao koordinator za stanovanje UN HABITAT programa u Srbiji, vodila je izgradnju socijalnih stanova, izradu lokalnih stambenih strategija i alternativnih stambenih projekata.

 

U svojim tekstovima naglašavate da arhitektura ne može ni da se razume ni da gradi bez poznavanja društvenog konteksta. Zašto je to tako?

Da bi se razumela problematika stanovanja nije dovoljno biti upućen u arhitektonsko-urbanističku sferu ‒ treba zakoračiti u društveni politički i ekonomski milje. Proučavajući stanovanje siromašnih danas, i baveći se njime praktično, oslanjala sam se na teoriju ljudskih prava i istraživanja o urbanim akterima. Pokušala sam i da razumem i što objektivnije prikažem njihovu dinamiku, njihove složene međusobne odnose, u kratkom i turbulentnom međuratnom periodu.

Šta vas je motivisalo da se okrenete stanovanju siromašnih?

U organizaciji Društvo za unapređivanje romskih naselja imala sam priliku da sarađujem sa stručnjacima različitih profila. U realizaciji projekata, od obrazovnih do arhitektonskih, arhitekti, pejzažni arhitekti, sociolozi i ekonomisti su sveobuhvatno sagledavali tu problematiku.

Nekako je sve i krenulo odatle ‒ upoznala sam se s tim kako siromašni ljudi zaista žive. Uz terenska iskustva, tu sam stekla i svest o značaju multidisciplinarnosti. Kasnije sam radila u Urbanističkom zavodu, upravo kada je na red došao GUP 2021. Tih godina je bilo vrlo teško objasniti ljudima da je važno razvijati neki vid državne pomoći za stanovanje socijalno ugroženih kategorija.

Šta su uzroci tog otpora?

Možda su se svi nadali da smo se uputili ka bogatom liberalnom kapitalizmu ‒ a zapravo smo se našli u jednom, kako bi to rekao prof. Sreten Vujović, divljem kapitalizmu u kome smo i danas.

Da li ste uspeli da savladate pomenute otpore?

To je bio naporan posao, ali uspeli smo, i socijalno stanovanje se našlo u GUP-u. S vremenom, kako je GUP menjan, nažalost se i izgubilo. Bila je to, dakle, samo privremena pobeda.

Da li ste i na samom početku istraživanja i rada na knjizi Život na ivici imali nameru da kritikujete sliku međuratnog perioda, koji se u medijima danas najčešće prikazuje kao zlatno, „gospodsko" doba?

Kada sam započela istraživanje, nisam imala nameru da kritikujem. Pitala sam se kako je bilo u tom „lepšem" periodu. Proučavajući arhivska dokumenta i brojne članke shvatila sam da realnost ne odgovara predstavi koju najčešće imamo o tom vremenu. Rezultat istraživanja jeste kritika tog društva jer ni društvo, ni država, ni gradska vlast nisu želeli da nađu odgovor na očajnu stambenu situaciju velike većine stanovništva.

 

Zivot na ivici Karta 1939_kropovana

Restituciona karta sirotinjskih krajeva u Beogradu oko 1939. godine. Arh. Zlata Vuksanović Macura. Polja u crvenim nijansama označavaju naselja u kojima je živelo siromašno stanovništvo.

Dakle, nisu nedostajala samo finansijska sredstava, nego i politička volja, ili mehanizmi upravljanja kojima bi moglo pozitivno da se utiče?

Kao ni Srbija danas, ni Kraljevina Jugoslavija nije bila bogata zemlja. Ipak, nije bio ključan nedostatak sredstava. Mnogo bitnije je bilo pitanje neadekvatne raspodele novca. Mnoge stvari su Beogradu nedostajale, znate, posle Prvog svetskog rata Beograd je bio potpuno razoren. Ali i drugi gradovi u Evropi, poput mnogih u Francuskoj, bili su potpuno sravnjeni sa zemljom. Možemo da kažemo da bogatstvo Francuske i Kraljevine SHS jeste neuporedivo, ali važno je i nepostojanje volje da se budžet na bilo koji način preusmeri u tom pravcu i da se nešto zaista uradi, da se realizuje nešto više od dnevnopolitičkih i kratkoročnih marketinških aktivnosti. Dakle, nedostajalo je volje i spremnosti da se ulaže u to, iako su podizani svakakvi krediti za druge stvari.

Da li se to promenilo u SFRJ?

U SFRJ jeste bilo napretka, bilo je mnogo stambene izgradnje. Međutim, ni u tom periodu nisu mogli preko noći da se reše svi problemi, uključujući i one nastale razaranjima tokom Drugog svetskog rata. Osim toga, neke teme su i tada bile tabu, pa i činjenica da su postojala siromašna naselja. Recimo, naselje Prokop je opstajalo do početka 80-ih godina. Jatagan mala je porušena tek početkom 70-ih... Ni u socijalizmu se dugo o tome nije govorilo.

Prva istraživanja bila su ona koja je radio prof. Lojanica u naselju Prokop, pa prof. Vujović u Novom Sadu, pa prof. Macura i prof. Vujović ‒ stanovanje u siromašnim krajevima Beograda. To su retka istraživanja iz tog perioda o stanovanju sirotinje. To je polako isplivavalo kao vredna tema.

Slika 173. Prokop 1

Severoistočni deo Prokopa oko 1933. godine (iz zbirke Miloša Jurišiča). Preuzeto iz knjige "Život na ivici. Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919-1941″, Orion art, Beograd 2012, str 208

Iz vašeg istraživanja saznajemo je između dva svetska rata Beograd doživeo ogroman priliv stanovnika. Da li je u tom periodu imao i problem smeštaja industrijskih radnika, s kojim su se suočavali modernizovaniji gradovi?

Beograd je pred Prvi svetski rat imao oko 90.000 ljudi. Za vreme rata stanovništvo je izbeglo i stradalo, pa se taj broj prepolovio, ali odmah posle rata preživeli su se vraćali, a krenulo je i naglo doseljavanje, tako da 1921. u gradu već imate 120.000 ljudi.

Međutim, ne možemo govoriti o postojanju bilo kakve relevantne industrije u Beogradu; to su bile porodične zanatske radnje. Dakle, od ukupnog radništva najmanji procenat su činili industrijski radnici. Svega nekoliko preduzeća imalo je preko dvesta zaposlenih. U Beograd se doseljavalo 10.000 ljudi godišnje, ali njih je više privlačio status prestonice i prateća administracija, sama činjenica da se u Beogradu nešto dešava.

Kada govorimo o tome da li su fabrikanti obezbeđivali stanove, jedno je kada imate situaciju kao u Nemačkoj, gde veliki industrijalac sazida koloniju za veliki broj radnika u kojoj će tu da žive. A ovde imate situaciju da fabrika zapošljava 200‒300 radnika, koji su često sezonci. Taj koji je vlasnik uglavnom nije i filantrop, a nema ni zakonsku obavezu da radnicima obezbeđuje smeštaj. I onda imate mnogo malih preduzetnika sa po nekoliko zaposlenih, i ne možete očekivati da će mali preduzetnik zidati stanove.

Slika 7. Domacice Sluzavke Posluga

Domaćice, služavke i vešarke čekaju posao, oko 1930. godine (Ćirić, 2011: 233; MGB, 12/1-1013). Preuzeto iz knjige "Život na ivici. Stanovanje sirotinje u Beogradu 1919-1941″, Orion art, Beograd 2012, str 25

U urbanim centrima, poput Beča, Budimpešte, Praga, u kojima je većina tadašnjih beogradskih arhitekata i pravnika studirala, početkom 20. veka vođena je živa rasprava o problemima smeštaja radničke klase i izvođeni su različiti eksperimentalni projekti.

Kako su te tendencije prihvatane u Beogradu, da li su ostavile traga?

Budući da nije postojala jaka industrija, nije postojalo ni brojno radništvo koje bi iniciralo izgradnju stambenih zgrada. Pomenute tendencije jesu imale uticaja, ali pre svega na lekare, jer je pitanje stanovanja često formulisano kao pitanje zdravlja, odnosno povezivano s mnogim, tada često neizlečivim i hroničnim bolestima; zatim na socijalne radnike, na publiciste... Više na humanističku sferu, nego na arhitektonsku struku.

Primera radi, u samom beogradskom pokretu moderne,1 osnovanom krajem 20-ih godina, socijalni aspekat je potpuno izostao, iako je on drugde okosnica modernističkih pokreta.

Glavni problemi Beograda tada su bili ogroman priliv stanovnika i siromaštvo. Postoje li primeri dobrih arhitektonskih rešenja poniklih u takvom kontekstu?

Da, neka rešenja pokazuju da su se i sa malo para mogle zidati funkcionalne kuće koje svojim izgledom ne stigmatizuju dodatno siromašne. Na primer, stanovi koje je projektovala Jelisaveta Načić. To su bili radnički stanovi, ali te kuće, iako svedene arhitekture, imaju funkcionalne stanove... To je jedini primer koji se po ahitekturi razlikovao od drugih sličnih zgrada. Svojom funkcijom se izdvajao i kompleks stanova koje je finansirala Persida Milenković, ali to je svega šesnaest stanova od petsto, koliko je podigla Beogradska opština.

Da li su postojali predlozi drugačijih modela, stambenih zadruga, udruživanja budućih vlasnika u korist izgradnje funkcionalnijeg stambenog prostora? Da li se to tada smatalo nemogućim, u datom zakonskom okviru, ili je problem bilo siromaštvo?

U Jatagan mali je, na primer, postojalo Društvo za ulepšavanje Karađorđevog šanca,2 po ugledu na slična društva u bogatijim naseljima. Oni su se borili za naselje, i nudili razne modele, razna rešenja šta da se radi, kako da se poboljša situacija, šta Opština da radi.

Postoji neverovatna i dirljiva peticija u kojoj se kaže: Mi smo se ovde naselili zato što smo morali. A sada predlažemo da opština kupi jedno parče zemlje, da nam dâ na otplatu i na kredit, a onda ćemo mi materijal od ovih kuća, kad ih porušimo, da iskoristimo da tamo zidamo. Predlagali su jedan partnerski model povoljan za sve. To je jedan od retkih primera da su se siromašni tako udružili. I udruženja zakupaca su retko postojala.

U kom trenutku država kod nas uopšte počinje da se bavi regulisanjem stanovanja? Čini mi se da je tek krajem 19. veka to prepoznato kao domen koji treba pravno regulisati?

Zakoni iz 19. veka bili su vezani za izradu regulacionih planova, pozicioniranje zgrada na parceli. Tamo negde iza Prvog rata donose se zakoni o stanovanju, koji još nisu bili vezani za fizičku strukturu stana, nego za zakupe, za privremene rekvizicije stanova i slično. Prvi zakon koji se detaljnije doticao stambene funkcije je građevinski zakon iz 1931. godine, kojim je definisano šta je to mali stan, koje su minimalne površine, šta mora da sadrži, od kojih materijala, predviđene su bile neke olakšice za ono što se tad zvalo „mali higijenski stan".

Da li su zakoni kao dominantne ulagače u izgradnju pojedinačnih objekata predviđali privatne investitore? Tradicionalno, kuće za stanovanje su gradila pretežno privatna lica za sopstvene potrebe. Međutim, u gradu su sve češće oni zidali i kuće za izdavanje, pa je stvoreno zanimanje rentijera, a stanovanje postaje roba. U nekom trenutku zakon je morao da obuhvati novonastalu situaciju?

Svuda su, pa i u Beogradu, vođene velike debate da li i u kojoj meri i na koji način država treba da se meša u tržište stanova.

Međutim, realnost je bila takva da se država, bar ovde u Beogradu, nije mešala i nije uplitala u tu tržišnu politiku, u tržište stanova, nije uticala da to izađe iz sfere privatne inicijatve. Više stvari se dešavalo u Zagrebu i Ljubljani, ali ni tamo nije bilo nečega što bi dovelo državu u poziciju da baš vodi računa, kao što je to činila u Beču za vreme izgradnje Crvenog Beča. Takvih situacija nismo imali. U međuratnom periodu, u tadašnjem kapitalističkom društvu, kapital je ulagao kako je hteo.

Slika 1. PALATA ALBANIJA IZ DVORISTA KOLARCEVE kon bw ok

Unutrašnjost stambenog bloka na Terazijama. Snimak oko 1940. godine. Izvor: Skyscrapercity, 357

Da li su privatni investitori uticali i na urbanizam?

Privatnici su bili ti koji su imali novac, koji su imali moć i koji su u punoj meri određivali i razvoj grada. Imali su te velike komade zemljišta, koje isparcelišu kako oni hoće, onda to prodaju, i bilo im je u interesu da se granica beogradskog rejona što više proširi, a bez obaveza da svoju zemlju infrastrukturno opremaju.

To je sve padalo na teret opštine.

To je situacija koja podseća na savremene povode za kritiku investitorskog urbanizma? Kritičari se svuda u svetu žale na preterani uticaj koji investitori imaju na detaljne, pa čak i generalne i prostorne planove.

Urbanizam se radi da bi se radile investicije. Ali je pitanje da li država hoće da vodi računa o interesu svom i svojih građana, ili neće.

Država i građani moraju da vode računa o javnom interesu.

Zanima me da se dotaknemo transformacije stambene jedinice iz statusa robe, koji je imala pre Drugog svetskog rata, preko statusa prava, koji je imala tokom socijalizma, pa ponovo ka statusu robe na osnovu Zakona o stanovanju iz 1992. godine.

Pravo na stan je prepoznato i sada, i ova država je potpisala da je pravo na stan jedno od osnovnih ljudskih prava, i mislim da bi to trebalo da se poštuje. U doba socijalizma je upravo stan bio podignut na nivo društveno važne kategorije. Država se trudila to da obezbedi, iako, naravno, nije uvek uspevala, bez obzira na masovnu izgradnju.

Ali tada je stan bio javni interes.

Ova država se nije odrekla svog potpisa, tako da bi pravo na stan trebalo i u praksi da bude prepoznato kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Nažalost, to se jednostavno ne poštuje.

Stan je postao privatna potreba koja se, kako može, reguliše na tržištu.

Preuzeto sa: Mašina

]]>
Thu, 6 Dec 2018 13:14:34 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6467/%C5%BDivot+na+ivici+u+%E2%80%9Egospodskom%E2%80%9C+Beogradu
Yubilej: Jugoslavenska prošlost – za kakvu budućnost? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6460/Yubilej%3A+Jugoslavenska+pro%C5%A1lost+%E2%80%93+za+kakvu+budu%C4%87nost.html Sve te historijske inovacije emancipacijske Jugoslavije – samoupravljanje, društveno upravljanje, nesvrstanost – bile su solidno polazište za rješavanje problema koje sadašnji sistem ne samo da nije u stanju riješiti, nego ih i dramatično zaoštrava.

Godine 1918. krenulo je loše. Model unitarne buržoaske nacionalne države nije bio adekvatan za višenacionalnu državu. Taj model je bio i anakron. U 20. vijeku i poslije oktobarske revolucije, anti-imperijalistički pokreti narodnog oslobođenja bili su uspješni samo ukoliko su se inspirisali socijalizmom. Pored toga, monarhija pod dinastijom, vezanom za jednu od tri priznate nacije, bila je tempirana bomba. U tom su se neadekvatnom i anakronom okviru društvene proturječnosti tako reći nužno reducirale na sukob između unitarizma i separatizma. Državni oblik bio je oblik buržoaske klasne vladavine, ali se nacionalne buržoazije nisu uspjele sastaviti u jedinstvenu vladajuću klasu. To je Sima Marković, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije, jasno uočio već godine 1923: ‘Ekonomski nerazvijenija i finansijski slabija od hrvatske i slovenačke buržoazije, srpska buržoazija [...] čvrsto je držala svu državnu vlast u svojim rukama, da bi sredstvima političke prevlasti mogla kompenzovati svoju ekonomsku zaostalost. [...] Hegemonistička politika srpske buržoazije jeste izraz njene ekonomske zaostalosti.' S. Marković dodao je: ‘Ko u ovim istorijskim pojavama vidi samo rezultat Radićeve žonglerije, Koroščevogjezuitizma i Spahijinih marifetluka, taj pokazuje samo to da je politički - kreten.' Samo ideološka analiza nije dovoljna, sagledati treba i preplitanje ekonomskih procesa sa političkim praksama.

Ali iako je kompartija raspolagala odgovarajućom analizom historijske situacije, njezina se teorija nije automatski prevodila u praksu. Jugoslavenski komunisti podijelili su se na dvije frakcije. ‘Desna' frakcija smatrala je da se nacionalno pitanje može riješiti u buržoaskoj državi u obliku federativne demokratske republike. Suprotno tome, prema ‘lijevoj' frakciji uvjet rješenja nacionalnog pitanja bila je socijalistička revolucija, pošto buržoaska država nacijama ne može osigurati ravnopravan i slobodan život. Desnoj se liniji moglo prigovoriti da buržoaska federacija ipak ne rješava sukob među nacionalnim buržoazijama; a pošto je nacija društvena forma buržoaske vladavine, ne rješava se time ni sukob među nacijama. Na liniji lijevog stajališta otvaralo se pitanje, da li nacija može biti nešto drugo do li društvena forma buržoaske vladavine? Ako može, što bi to onda mogla biti ‘socijalistička nacija'? Ako pak ne može, na kakvoj se društvenoj formi, ako ne na naciji, može zasnovati revolucionarni socijalistički projekt?

Na ta pitanja nisu odgovorili ni frakcijski sukobi u KPJ ni politika Kominterne koja se mijenjala prema državnoj politici Sovjetskog saveza. Odgovorili su narodi Jugoslavije u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji. Čitajmo odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a godine 1943: ‘U skladu sa čvrstom voljom naroda Jugoslavije da se iz njihove sloge i jedinstva u borbi protiv okupatora izgradi nova, na nacionalnom bratstvu i ravnopravnosti zasnovana Jugoslavija, [...] Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije razvilo se - u vreme oslobodilačkog rata - u vrhovnog predstavnika suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao celine.' U antifašističkoj borbi konstituira se nov oblik društvenosti, ‘narod Jugoslavije', koji se historijski odvaja od buržoaske nacije - koji se, točnije, bori protiv buržoaske nacije, pošto je buržoaska nacija ili imperijalistički okupator ili njegov kolaboracionistički domaći pomoćnik. Suverenitet je izveden iz tog historijski novog oblika društvenosti. Suverenitet nije svjetovno lice mistike ‘samobitnosti' ni pravna formulacija tlačiteljskog ‘identiteta'. Ili kako to formulira Boris Buden: ‘Ljudi i narodi bivše Jugoslavije ne ujedinjuju se ni zbog kakve etničke bliskosti odnosno tradicije i perspektive jugoslavenstva, nego isključivo na temelju zajedničke borbe protiv fašizma. Ta borba, a ne nekakav zajednički, ili bliski etnički identitet jest ono po čemu sačinjavaju jedan, jugoslavenski narod. Druga, socijalistička Jugoslavija je dakle čisto emancipacijska - a ne identitetska - zajednica.'

Emancipacijska Jugoslavija bila je sposobna izvesti dva svjetsko-historijska postignuća: socijalističko samoupravljanje i politiku nesvrstanosti.

Nadišla je buržoasko zasnivanje političke sfere na apstraktnom (i iluzornom) ‘građaninu', i uvela novu pravnu kategoriju koja je nagovještavala odumiranje države, to jest nadilaženje otuđene (‘autonomne') pravno-političke sfere. Kategorija ‘radnih ljudi i građana' (na slovenačkom ovaj drugi termin bio je ‘občani', izričita negacija buržoaskog ‘državljana') konkretizirala je političke subjekte kao pripadnike radnih i teritorijalnih kolektiva. Oba načela udruživala su se u praksi ‘društvenog upravljanja', institucionaliziranog u ‘samoupravnim interesnim zajednicama'. To su bile kombinacije delegata radnih kolektiva na području ‘društvenih djelatnosti' (školstva, zdravstva, socijale - današnjih ‘javnih usluga') i teritorijalnih zajednica (općina, republika). Time su osnovne djelatnosti koje se ne mogu realizirati drugačije nego društveno, izmakle i komercijalizaciju u tržišnoj regulaciji - a i birokratizaciju u etatističkom modelu.

Nesvrstanost, vanjsko-politički projekt socijalističke Jugoslavije, bio je do sada najozbiljniji pokušaj samoorganizacije svjetskog Juga u borbi protiv imperijalizma i neokolonijalizma.

Sve te historijske inovacije - samoupravljanje, društveno upravljanje, nesvrstanost - bile su solidno polazište za rješavanje problema koje sadašnji sistem ne samo da nije u stanju riješiti, nego ih i dramatično zaoštrava. Na naslovno pitanje: ‘Jugoslavenska prošlost - za kakvu budućnost?' dakle odgovaram: ‘Jugoslavenska emancipacijska prošlost - za socijalističku budućnost.'

Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Mon, 3 Dec 2018 10:25:33 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6460/Yubilej%3A+Jugoslavenska+pro%C5%A1lost+%E2%80%93+za+kakvu+budu%C4%87nost
1.000 kilometara zidova: Strah i prijezir u EU http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6453/1.000+kilometara+zidova%3A+Strah+i+prijezir+u+EU.html Priča je trebala imati sretan kraj. Prije 29 godina, točnije 9. studenoga 1989. godina srušen je Berlinski zid i činilo se da ujedinjenju i slobodi ništa više ne stoji na putu. Europa je izašla iz svih političkih peripetija i stranputica i nalazila se na pragu kraja povijesti. A kad više nema povijesti, onda nema ni zidova ni podjela. Ili kako glasi službena formula: sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala.

Međutim, stvari su se zakomplicirale. I ne trebamo se u procjeni komplikacije osloniti niti na svakodnevno iskustvo niti na dubinsku političku analizu. Dovoljno je, kao što su to učinili na Transnacionalnom institutu, pobrojati kilometre zidova. Zidova koji ne dopuštaju kretanje ljudi. Pa tako ispada da je od pada Berlinskog zida naovamo diljem Europe izgrađeno oko 1.000 kilometara zidova kojima je jedina funkcija spriječiti ili barem otežati ulaz izbjeglicama u Europsku uniju ili pojedinu zemlju.

Tih 1.000 kilometara zidova za šest puta nadmašuje mitske zidove u Istočnoj Njemačkoj. A toj kilometraži trebalo bi pribrojiti i "maritimne zidove", tj. pomorske operacije na Mediteranu koji sprječavaju migracije prema Europi. Kako se ističe u studiji Transnacionalnog instituta, Europa nije izolirana u gradnji zidova i militarizaciji granične politike. Riječ je o širem svjetskom trendu, ali Europa je uvijek gradila imidž otvorenosti i tolerancije.

Prema podacima iz navedene studije čak 10 od 28 članica Europske unije je sagradilo zidove na svojim granicama. A vrhunac građevinskog buma dogodio se 2015. godine, za vrijeme zaoštravanja tzv. izbjegličke krize. U devedesetima bila sagrađena samo dva zida, a postupni rast zabilježen je početkom dvijetisućitih, nakon 9.11.2001. i terorističkog napada na New York. Bez obzira na kasniju eskalaciju, političke osnove zidogradnje su bile upisane u samo logiku Europske unije još od 1985. godine i usvajanja Šengenskog sporazuma.

A kako se danas uobličuju te osnove u političkoj retorici i praksi? Tako da ekstremna desnica neprestano trubi o zaštiti od migranata, a liberalna desnica migrantima sprječava ulaz kako bi nas zaštitila od ekstremne desnice. Paradoks? Ne, koalicija.

]]>
Mon, 26 Nov 2018 10:04:16 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6453/1.000+kilometara+zidova%3A+Strah+i+prijezir+u+EU
Antikomunistička čorba http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6446/Antikomunisti%C4%8Dka+%C4%8Dorba.html Izložba koja nenaučnim metodama u isti koš trpa Džonija Štulića i Franju Tuđmana, Rudija Supeka i Bruna Bušića, praksisovce i ustašku emigraciju, nastala je u sklopu evropskog projekta COURAGE, kukavičkog pokušaja prekrajanja kulturne povijesti socijalističke Jugoslavije Ako dosad nismo znali što može okupiti, koncepcijski i motivacijski, Franju Tuđmana i Džonija Štulića, Alojzija Stepinca i Milana Kangrgu, Smiljanu Rendić i Lydiju Sklevicky, Bruna Bušića i Rudija Supeka, Stjepana Đurekovića i Vladimira Dodiga Trokuta - odnosno sve njih zajedno, i mnoge druge - tu je netom otvorena izložba ‘Arheologija otpora - otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj'. Iz naslova dade se naslutiti princip po kojem je sazvano ovo šareno društvo, no prvo iznesimo nekoliko generalija o samoj manifestaciji.

Mjesto radnje je aula Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, autori su Nenad Bukvić i Teodora Shek Brnardić, a nadležan je Hrvatski institut za povijest. Točnije, on je partnerska ustanova u međunarodnom projektu COURAGE, dijelu najizdašnije financiranog EU-programa znanstvenih istraživanja. ‘Arheologija otpora' predstavlja hrvatski udio u projektu čiji naziv - hrabrost, na engleskom - jest akronim za, prevedeno, ‘Kulturna opozicija - razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama'. Imamo dakle kulturu u socijalizmu, pa unutar nje razne vidove neslaganja s vlastima, i na koncu gore navedeni skup aktera. Podijeljeni su u deset grupa: emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministkinje, cenzori, ideolozi, udbaši - posljednje tri, jasno, zastupaju sam režim. Kao što izložene javne i privatne zbirke o prvima uključuju djela i pripadajuće medijske odjeke, tako je i s onima drugima, pa su tu faksimili tajnih dosjea Udbe, ‘Bijela knjiga' Stipe Šuvara ili primjeri rada Agitpropa.


Težište izložbe očito je posvećeno borcima za hrvatstvo, gdje se kulturalnim sredstvima bavimo uvjetno, dok klasični kulturnjaci ovdje postaju trećepozivci. Pitanje je onda što to sve njih preciznije veže, ako baš i nije kultura, a nije im ni nacionalni sentiment podudaran. Nije lako ustanoviti vezu između prikazane akcije Toma Gotovca ‘Volim Zagreb' i obavještajnih fotosa jednog kamiona-miješalice u Australiji na koji su emigranti polijepili transparente ‘Death to Jugoslavia' i ‘18000 Croats are in Tito's concentration camps'.

Autore izložbe je potonje toliko impresioniralo da su u postav uvrstili i kamion-igračku s pričvršćenim ceduljicama, kako bi nam dočarali ozračje tog vrućeg dana u Perthu 1972. godine. No veza ipak postoji, eno je u primjeru Branimira Štulića čija se pjesma ‘Poljska u mom srcu' u ono doba ‘doživljavala kao poziv na slobodu od komunizma i bunt prema roditeljima koji su bili članovi Partije', dok on ‘sebe spominje uz papu Wojtylu'. Pa, čudno je što Džoni nije uvršten u poglavlje Vjernici, nego Omladinci, jer to ne bi bio veći falsifikat od teze o njegovu antikomunizmu. A mogli su u HIP-u bolje čitati npr. Borisa Leinera, citiranog bubnjara iz istog benda koji kaže da je Džoni bio protiv - komunističkog vrha.

‘Ono što je upadljivo i pomalo uznemirujuće za domaće istraživače i eksperte za temu kulturne politike i baštine iz socijalizma jest činjenica da je projekt odobren iako je, kako je iz dostupnih rezultata vidljivo, riječ o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi', smatra povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić. ‘O kulturnim politikama na istoku i zapadu', nastavlja ona, ‘već se odavno ne promišlja u kategorijama binarnih suprotnosti, već se komparativnim analizama istražuje srodnost primjenjivanih mehanizama s obje strane ‘zavjese'.'

‘Praktični segment projekta - otkrivanje i povezivanje zbirki - zasnovan je na poopćenoj i nenaučnoj tezi da je kulturna politika u socijalističkim državama funkcionirala na isti način ili prema istim principima represije i dogme ili totaliteta, i da su ti principi zasnovani na binarnoj napetosti između monolitne oficijelne kulture s jedne strane i njoj oprečne, ‘slobodne' kulturne opozicije s druge. Riječ je o temeljnom nerazumijevanju kompleksnosti sistema - otvorene kritičke rasprave i strategije pregovaranja činile su osnovu razvoja kulturnih politika u socijalizmu', dodaje naša sugovornica iz Instituta za povijest umjetnosti.

Poimanje već i ‘Praxisa' u istom kontekstu s npr. ‘Hrvatskom revijom' - jer prvi tragaju za boljim komunizmom, a drugi ga ruše - zahtijevalo bi kudikamo složeniji pristup njihovim različitostima, no to ne bi bila ni približno ista manifestacija. Josip Jagić, povjesničar te istraživač 20. stoljeća i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, također je posjetio ‘Arheologiju otpora' i složio se s Horvatinčić da je intencija objavljivanja i tumačenja povijesne građe načelno pozitivna, no ovu priliku za iskorak smatra nedefiniranom.

‘Teško je shvatiti koja je dublja poveznica između praksi političke i ustaške emigracije, te feminističkih kolektiva i Jože Horvata, osim nečega što se definira kao ‘otpor' režimu. I to je širi problem jednog dijela hrvatske historiografije. Težimo različitim generalizacijama, iako nismo definirali i primijetili ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora. Ukoliko bismo se odvažili na neki tip komparativnog istraživanja navedenih fenomena, njihovih motiva i političkih ishodišta te reakcija jugoslavenskog režima na njih, mislim da bismo primijetili poprilične razlike', drži Jagić.

‘Kopajmo zajedno po baštini kulturne opozicije', pozivaju autori u predgovoru kataloga izložbe, nudeći tipologiju koja unosi više nereda u temu negoli bi je znanstveno tumačila. Jugoslavenskom socijalizmu se oduzima vrlina u razvoju ambijenta koji je ipak omogućio pluralizam u filozofiji i umjetnosti, kao i krajnje lijevu kritiku odnarođenog partijskog vrha i krutosti režima. Socijalizam ostaju tek cenzori, SUBNOR-ove difamacije i vrbovanje špiclova, a Gajo Petrović i šezdesetosmaši su valjda ono drugo - ovo sad.

Ako su opozicionari svi, međutim, onda kulture sistemski nema nigdje, s tim da kulturu ovdje moramo shvatiti u najširem smislu. I studentski proljećari iz ‘71. tom su logikom uvršteni između tri godine starijih kolega i omladinske kontrakulture, što ukazuje na traljavost ili ultimativnu manipulaciju. Za ilustraciju dovoljno je uvidjeti kako politički emigrant Bogdan Radica 1978. godine traga za odmetnutim hrvatskim marksistima kroz pismo - objavljeno na izložbi - Tuđmanu, a nipošto nekom od urednika ‘Praxisa'.

U trokutu između sistema, desne emigracije i lijevih radikala, dakle, temeljni odnosi neslaganja izgledali su bitno drukčije od prikazanog ‘Arheologijom otpora'. Kao što bi se pažljivije moglo uvažiti tamo publicirane dokumente o prvim hrvatskim (neo)feministkinjama čije se porijeklo veže neraskidivo uz rast socijalističkog srednjeg sloja, a glavne protagonistkinje su dio elite akademske zajednice. Šteta je utoliko propustiti citat Gordane Cerjan Letica, jedne od njih, koja razjašnjava povezanost pokreta s američkim izvorištem. ‘To (nametnute društvene i obiteljske uloge Amerikanki - op. I. L.) ne treba brkati sa činjenicom koja se kod nas često zanemaruje, da je veoma veliki postotak američkih žena zaposlen. Taj postotak za cijele SAD nije niži od, na primjer, postotka zaposlenih žena u Hrvatskoj', kazala je Cerjan Letica. Ali tragovi do razumijevanja materije u ovom projektu ignorantski se brišu, a kontradikcije se nižu unedogled. Ili zdravo za gotovo treba uzeti da ‘prvi nagovještaji daljnjega studentskog aktivizma', pa i hrvatskog proljeća, čine zagrebački protesti 1966. protiv - američkog rata u Vijetnamu.

Možda bi bilo zgodno pitati američke ondašnje studente kontra čega su se oni bunili, ako već nisu protiv komunizma i socijalizma. No smatra se da njih ne treba tumačiti, kao ni zapadnjačke avangardne umjetnike ili heterodoksne teoretičare, i njihov odnos prema kapitalizmu. Nama u prvom redu ostaje da apriorno prigrlimo ideju o bezrezervno vansistemskoj ukorijenjenosti domaćih polemički nastrojenih kulturnjaka i srodnih krugova onog doba, i da zaboravimo na polemiku o tome.

‘Činjenica da je jugoslavenski kulturni inkubator 1960-ih i 1970-ih proizveo i na zapad lansirao neke od najvećih međunarodnih zvijezda konceptualne umjetnosti, poput na izložbi zastupljenog Brace Dimitrijevića, govori o liberalizmu kulturnih politika koje su osiguravale i za današnje pojmove relativno visok stupanj slobode umjetničkog izražavanja i institucionalne kritike. Govori ponešto i o neuspjehu same konceptualne umjetnosti, o krahu modernističkog projekta, o jačanju tržišnih principa. Ali svakako direktno osporava ideju bizarne srodnosti odabranih protagonista ‘kulturne opozicije", zaključila je pak Horvatinčić, govoreći o proizvodnji novog društvenog ‘znanja'.

Nije pomogao ni okrugli stol o ovom projektu u Zagrebu prošle godine, sa sudionicima-znanstvenicima iz triju država nastalih iz Jugoslavije. Oni su tad ustanovili, prema jednome medijskom zapisu: ‘Iz dinamične rasprave razvidno je da se ne može dati jednostavan niti jednoznačan odgovor na pitanje je li kultura u Jugoslaviji bila u kohabitaciji ili u opoziciji prema komunističkoj vlasti, nego da se radi o kompleksnom fenomenu s mnoštvom kontradiktornih elemenata koji zahtijeva ozbiljna znanstvena istraživanja.'

‘Mi ćemo znati prepoznati oblike neslaganja za vrijeme komunističkih režima', tvrdi se u raspisu projekta COURAGE. No to što su prepoznati oblici nagomilani u bezobličnu hrpu koja bi se zajedničkim interpretacijama opirala sve kad bi takvih i bilo, zacijelo nije slučajno, znamo li otkud dolazi pokretačka ideja, a i novac. Zasad ništa od ozbiljnih znanstvenih istraživanja, mada projekt predvode etablirane ustanove iz Mađarske, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Češke, Litve, uz tutorstvo sa zapada.

COURAGE je ustvari kukavički pokušaj reakcionarnog prekrajanja činjenica o historijskim situacijama i odnosima, na valu usporedivih aktualnih sravnjivanja ‘svih totalitarizama' pod isti odiozni krov. Zato on ne kazuje vjerodostojno o socijalizmu, bar ne o jugoslavenskom, na koji se odnosi približno 70 prikupljenih zbirki, od njih oko 300 u okviru čitavog projekta. On ispire prljavštinu iz sistema kojem pripada, radi kontrasta blateći onaj suprotstavljeni, jer po sebi nalazi sve manje argumenata za vlastitu obranu.

Preuzeto sa: portalnovosti.com

]]>
Wed, 21 Nov 2018 11:03:31 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6446/Antikomunisti%C4%8Dka+%C4%8Dorba
„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske.html U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije. Uspjesi desničarskog političkog organiziranja, bilo oko ulaska u političke institucije (AfD-a u Njemačkoj, FPÖ-a u Austriji, Lega-e u Italiji itd.), bilo oko protestnih mobilizacija (kao nedavno u Chemnitzu), zahtijevaju odgovore slijeva. Tvrditi da su postojeći odgovori ljevice ujednačeni i/ili homogeni bilo bi netočno - oni se razlikuju i prema ideološkim pozicijama i prema organizacijskim formama i prema ciljevima, a kreću se od grassroots organiziranja u lokalnim zajednicama i kontinuiranog političkog rada antifašističkih kolektiva, do rada strukturiranih masovnih organizacija, kao što su sindikati, partije i društveni pokreti. Osim neposrednog političkog rada na suzbijanju uspona desnice, treba spomenuti i doprinose koje analize problematičnih političkih i društvenih kretanja donose za izradu strategija efikasnog suprotstavljanja desnici. U takvom kontekstu, u hrvatskim se neprofitnim medijima pojavila vijest da Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA) osniva Centar za studij demokracije i ljudskih prava

SABA-in edukacijski program nije odgovor na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira


koji će provoditi edukaciju utemeljenu na „antifašističkim vrijednostima". Program se sastoji od dvaju modula koji će se izvoditi u jesen i zimu 2018. godine. Inicijalnu recepciju ponuđenog obrazovnog programa, bilo da je riječ o medijima koji su objavili vijest ili o komentarima na društvenim mrežama, većinski je obilježilo podržavanje. Ako ništa drugo, ta činjenica ukazuje na to da su opći trendovi rasta desnice primijećeni i u Hrvatskoj te da postoji potreba da se na njih odgovori artikulacijom političkih pozicija. Međutim, analiza objavljenog obrazovnog plana i programa ukazuje na niz izuzetno problematičnih postavki. Nastavljajući se na dosadašnji rad na kritici koncepta i praksi „građanskog antifašizma", u ovome ću tekstu argumentirati da SABA-in edukacijski program ne možemo, ni u lokalnom, a ni širem, evropskom kontekstu, smatrati odgovorom na jačanje desnice, jer politička agenda koju program zagovara ne osporava strukturni okvir unutar kojega desnica trenutno prosperira. Ocjene i teze potkrijepit ću trima argumentima: historijskim, teorijskim i političkim. 


Fašizam i antifašizam: historija jednog spora ili spor oko historije

U analitičkom smislu, fašizmu se najčešće prilazi na tri načina. Fašizam se primarno promatra u komparaciji sa standardima liberalne demokracije koji su historijski fiksirani krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tzv. kraja povijesti, odnosno sloma realnih socijalizama i blokovske podjele svijeta. Drugi pristup definira fašizam pomoću fenomena prisutnih u fašističkim režimima, kojima pripisuje transhistorijske karakteristike, oslanjajući se u velikoj mjeri na rad Umberta Ecoa. Treći pristup historijskom fašizmu, ali i suvremenim desnim kretanjima, definira i opisuje ove pojave s obzirom na historijske i materijalne uvjete njihova nastanka i razvoja, kontekstualizirajući ih u strukturama društvenih odnosa i dinamici socijalnih razmjena. Informirani čitatelj prepoznat će da je prvi pristup dio hegemone paradigme političkog diskursa u posljednjih tridesetak godina, da drugi pristup pripada agendi liberalnog civilnog društva, a treći materijalističkoj analizi koja se politički operacionalizira kroz socijalističke aktere. U dijelovima svijeta u kojima se historijski fašizam manifestirao na izrazito brutalan način i gdje je, da se metaforički izrazim, tlo natopio „nečistom krvlju", kao što je nedvojbeno slučaj u Jugoslaviji, o fašizmu se govori i na četvrti način - s fokusom na konkretna stradanja koja su prouzrokovali fašistički režimi. Međutim, taj pristup neće biti predmetom ove analize jer za cilj nema definirati fašizam, već čuvati od zaborava njegove žrtve. Ipak, takav pristup smatram nužnim komplementom svakoj raspravi o fašizmu, zato što konceptualne i apstraktne odrednice prikazuje kao historijski konkretne posljedice. 

Analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu


Postoji opasnost da se inzistiranje na potrebi da se odgovori što je fašizamprotumači kao skolastička minucioznost, a samo pitanje kao nešto o čemu raspravljaju, u povoljnijem slučaju, dokoni ljudi, a u nepovoljnijem marksističke cjepidlake. No pristupimo li pitanju s dužnim poštovanjem prema historijskim činjenicama, što često izostaje i u analizama nominalnih historičara, vidjet ćemo da analiza fašizma za socijalističku ljevicu nikada nije bila samoj sebi svrha, već je služila osmišljavanju strategije za revolucionarnu antifašističku borbu. Valja se podsjetiti da su komunisti, povezujući analizu fašizma s klasnom politikom, artikulirali lijeve pozicije otpora već dvadesetih, a potom i tridesetih godina prošlog stoljeća, odnosno znatno prije negoli je fašizam ogrezao u zločine protiv čovječnosti. Tome svjedoče ne samo dva referata Georgija Dimitrova iznesena na 7. kongresu Komunističke internacionale u augustu 1935. godine, nego i izvještaji koje su još početkom dvadesetih godina pisali talijanski komunistički lideri, Gramsci, Togliatti i Bordiga, a potom i rezolucija Kominterne nastala na temelju analize fašizma koju je ispisala Clara Zetkin. Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi. Njihov otpor nije bio utemeljen na prethodnim analizama - fašističke vođe i njihove režime proglasile su utjelovljenjem metafizičkog Zla, a kao polugu za masovnu mobilizaciju u cilju obrane interesa vlastitih elita iskoristile nacionalni sentiment. Spektakularni obrat u SABA-inom obrazovnom programu sastoji se, dakle, u tome što liberalno-građansku agendu postavlja kao idejnu osnovu suprotstavljanja desnici, iako sukob liberalnih demokracija i fašizma nikad nije bio zasnovan na idejnom sukobu, nego sukobu oko materijalnih interesa u sferi međunarodnih odnosa. Ili, kako piše Ishay Landa u Šegrtovu čarobnjaku: „Primjerice, E. F. L. Wood, prvi grof od Halifaxa, jedna od vodećih ličnosti koje su stajale iza britanske politike poznate kao ‘politika popuštanja', jamčio je Hitleru u studenome 1937. da su ‘on i drugi članovi britanske vlade sasvim svjesni da je Führer ne samo postigao mnogo toga u samoj Njemačkoj nego je i zapriječio put komunizmu u Zapadnu Europu uništivši ga u svojoj zemlji, pa se Njemačka s pravom može smatrati bedemom Zapada protiv boljševizma' (...) Britanska politika prema nacizmu - koju bi, s obzirom na ustrajne napore Chamberlainove grupe između 1933. i 1939. da usmjeri nacističku Njemačku prema vojnom srazu sa SSSR-om, bolje bilo opisati kao ‘poticanje' nego kao ‘popuštanje' - ne može se razumjeti izvan konteksta duboke ideološke i praktične srodnosti (što ne znači i istovjetnosti)." 


Čije pare, njegova ideologija: postrojavanje „građanskog antifašizma" pred nasljeđem Vrhovnika Tuđmana

Prema informaciji objavljenoj na naslovnici najave programa Centra za studij demokracije i ljudskih prava, financijer SABA-inog programa je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Radi se o ministarstvu koje protuzakonito, uz vojne počasti, organizira sahrane posmrtnih ostataka navodnih žrtava partizanskog terora, vojnika okupacijskih snaga za koje se „zna" da su bili nevini, iako njihovi posmrtni ostaci nisu identificirani. Također, Ministarstvo branitelja jedno je od najvažnijih čvorišta u kojem konvergiraju veliki iznosi proračunskih sredstava i tvrde desne ideološke linije. Zbog toga postoji izvjesna sumnja o tome jesu li autori programa ove edukacije uistinu na desničarskim pozicijama, kako sugerira formulacija cilja programa, ili su tek, zarad osiguravanja sredstava za izvođenje programa, pribjegli strategiji takozvanog keywordinga, odnosno upotrebi politički podobne natječajne terminologije. Na ovo ukazujem zato što formulacija cilja programa sadrži sintagme jednoznačno pripadne jezičnom kodu tvrdog desnog krila HDZ-a, kao što su referiranje na rat devedesetih kao na „četničku agresiju" ili na ratne veterane kao na „hrabre dragovoljce". Dakle, kako bi se razumjele političke pozicije koje zauzima ovaj program, moramo analizirati unutarnju logiku njegova sadržaja te vidjeti koje su konzistencije i kontradikcije te logike. Prva uočljiva kontradikcija na kojoj počiva SABA-in obrazovni program ona je između lijepih reklama i realnosti reklamiranih proizvoda. Lijepa je reklama, kako u opisu programa navodi Dragan Markovina, da su „današnja Europa i Hrvatska utemeljene na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu". No realnost je sasvim drugačija - u „današnjoj Europi" antifašizma nema. Na službenoj stranici Evropske unije, u kategoriji posvećenoj njezinoj povijesti, govori se o idealima „ujedinjene Europe mira i blagostanja" i cilju „okončanja učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom", koji se tijekom 50-ih ostvaruju osnivanjem Evropske zajednice za ugljen i čelik (1951) te Evropske ekonomske zajednice (1957), odnosno formiranjem zajedničkog tržišta. U takozvanoj Schumanovoj deklaraciji od 9. maja 1950. godine - na petu godišnjicu kapitulacije Trećeg Reicha - dokumentu koji se smatra temeljnim za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, također ne nalazimo spomen antifašizma. U njoj se govori o „eliminiranju vječnog antagonizma između Francuske i Njemačke" tako što će se metalska industrija, dakle najvažnija ratna industrija, staviti pod kontrolu jednog nadnacionalnog tijela 


Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU


i time budući rat između tih dviju zemalja učiniti „ne samo nezamislivim nego i materijalno nemogućim". Rimski ugovor (1957), koji je temelj Evropske ekonomske zajednice (EEZ), također ne spominje antifašizam. Naime, u njemu se pojačavaju poruke Schumanove deklaracije te izražava odlučnost za ujedinjavanjem naroda Evrope, brisanjem podjela, osiguranjem napretka i kontinuiranog poboljšanja životnih i radnih uvjeta. Današnja je Evropa institucionalno definirana Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim 1992. godine, koji osim konsolidacije institucija EU postavlja i okvir monetarne unije (EMU). Nasuprot idealističkom diskursu svojih temeljnih dokumenata, Evropa danas je „Evropa više brzina" (multi-speed Europe). Ta je Evropa duboko podijeljena ekonomski, socijalno i politički. K tome, pojava autoritarnih neoliberalnih režima u bivšim socijalističkim zemljama, kao i jačanje desne opozicije u starim zemljama članicama, ozbiljno ugrožavaju vrijednosti navedene u preambulama Rimskog i Maastrichtskog ugovora. Također, arhitekturu vrijednosti EU-a ugrozile su i same njezine institucije - političkim pritiskom na Grčku nakon referendumskog „ne" planu štednje u srpnju 2015. godine. Nakon toga su se diskusije na ljevici razvijale u dva smjera: prvi je doktrinarno odbacivanje evropske integracije, kao što smo imali prilike vidjeti u nedavnom sporu oko imena Makedonije; drugi obuhvaća kritičko raspravljanje o budućnosti evropske integracije i artikuliranje lijevih stavova na spektru od reformiranja EU iznutra do lijevog scenarija napuštanja bilo Unije, bilo eurozone, bilo obiju te izgradnje drukčije nadnacionalne, internacionalističke integracije. Nasuprot realnosti današnje Evrope, SABA-in program poziva se na dvojbenu interpretaciju njezinih utemeljujućih dokumenata, od čijeg je donošenja prošao čitav jedan prosječni evropski statistički ljudski vijek. Aksiološka ignorancija problema koje evrointegracije donose perifernim zemljama članicama, a što smo u slučaju Grčke vidjeli na ekstremnom primjeru, dolazi iz potpunog odbacivanja lijeve kritike ulaska Hrvatske u EU. Drugi se aspekt ove kontradikcije odnosi na utemeljenost „moderne Hrvatske" na antifašizmu. Program se poziva na preambulu Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH. U materijalnom smislu, ta je ustavna odredba vjerojatno važna za priznavanje Hrvatske u takozvanim AVNOJ-skim granicama, no pitanje je koliko se ona ikad materijalizirala u političkoj praksi. Naime, negiranje antifašističkog nasljeđa u Hrvatskoj ide onkraj rušenja više od 3000 spomenika učesnicima i učesnicama Narodnooslobodilačke borbe te žrtvama okupatora - moramo voditi računa o još dvama oblicima institucionalnog anti-antifašizma. Prvo, riječ je o negiranju socioekonomskog nasljeđa antifašističke borbe. Kao što svjedoči Gramsci u ranije navedenom tekstu, fašističko nasilje od početka je bilo usmjereno na izvlaštene klase, na radnike i seljake. Također, antifašistički otpor bio je prvenstveno masovni otpor seljaštva i radništva Jugoslavije, organiziran pod vodstvom Komunističke partije, posredstvom infrastrukture ilegalnog rada koju je Partija razvijala još od Obznane. Nema dvojbe da su u toj borbi sudjelovali i ne-komunisti te da većina boraca i borkinja nisu bili komunisti i komunistkinje, ali je isto tako neosporno da je ona imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku agendu, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret. Enzo Traverso navodi da je među historičarima svih provenijencija - od popularizatora izjednačavanja fašizma i komunizma Francoisa Fureta i Ernsta Noltea do marksističkog historičara Erica Hobsbawma - uvriježeno razumijevanje prošlog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata kao perioda građanskog rata između snaga emancipacije i njezinih protivnika. Vratimo li se na jugoslavenski prostor, pobjeda NOB-a značila je modernizacijski iskorak koji je donio razvoj sustava samouprave na komunalnoj razini i na radnom mjestu, razvoj sustava socijalnih službi, zdravstva, školstva i kulturnih institucija te urbanizaciju u planski građenim naseljima. Partizanska borba u Jugoslaviji bila je i borba za žensku emancipaciju, naslijeđena, kako izvještava Tijana Okić, izravno iz međuratnih praksi KPJ.


Akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio je saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka


Druga tekovina Narodnooslobodilačke borbe, jednako nedovršena i jednako napadnuta institucionalnim anti-antifašizmom, nacionalna je ravnopravnost. Voditelj programa Centra Dragan Markovina često se javno izjašnjava da smatra kako je izgradnja povjerenja između srpskog i hrvatskog naroda najvažnija tekovina antifašističke borbe na našim prostorima. I zaista, nacionalno pitanje bilo je veliki problem monarhističke Jugoslavije, koja je nastala u procesu u kojem su dominirali „interesi srbijanske buržoazije uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina". Uslijed toga, njezino postojanje karakterizirao je „permanentan oštar sukob i trajna borba potlačenih naroda i narodnosti protiv dominacije velikosrpske buržoazije i vojnopolicijske diktature [...] pri čemu je odnos snaga bio takav da politika dominacije nije mogla slomiti nacionalni otpor niti je taj otpor bio dovoljno jak da bi u kapitalističkim društvenim odnosima mogao razbiti hegemoniju." Nacionalno pitanje najzad je riješeno na liniji politike KPJ iz međuratnog razdoblja, dakle kroz provedbu politike prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Dakle, prvo su konstituirane federalne jedinice - odnosno antifašistička vijeća narodnog oslobođenja u svakoj jugoslavenskoj zemlji ponaosob - da bi potom njihovi delegati na II. zasjedanju AVNOJ-a ustanovili Demokratsku Federativnu Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih naroda. Hrvatska je tada ustanovljena kao zemlja hrvatskog i srpskog naroda te svih drugih narodnosti koje u njoj žive, što je i ostala do raspada Jugoslavije. Tada je, u procesu konstituiranja „moderne Hrvatske na antifašističkim vrijednostima" (kako to sugerira program SABA-ine edukacije), srpski narod izbačen iz reda konstitutivnosti i sveden na nacionalnu manjinu, da bi od 1991. do 2011. godine bilo iseljeno gotovo 400 000 Srba. Etnička homogenizacija Hrvatske, što je eufemizam za njezinu desrbizaciju, ostvarenje je programa koji je Franjo Tuđman zagovarao još krajem osamdesetih u Bespućima povijesne zbiljnosti. Naime, prvi predsjednik moderne Hrvatske „utemeljene na antifašističkim vrijednostima" - ujedno i pisac preambule njezina Ustava - revidirao je historiju Narodnooslobodilačke borbe, zastupajući tezu da je hrvatsko nacionalno pitanje nerješivo bez razgraničenja sa Srbijom. Kao što znamo iz historije sukoba devedesetih godina, on je to razgraničenje htio provesti na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine, i to na linijama sporazuma Cvetković-Maček kojim je ustanovljena Banovina Hrvatska u okvirima monarhističke Jugoslavije. Takvu strategiju Tuđman je opravdavao nacionalističkom filozofijom povijesti prema kojoj je krajnja svrha ostvarenje „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi". Istu viziju svrhe povijesti imali su i ustaše. Zasnivanjem neovisne Hrvatske taj je telos postao kamen temeljac njezinog političkog polja i glavni legitimacijski kriterij političkih aktera. Uzdignuvši „Domovinski rat" i „branitelje" na nivo neospornih vrijednosti, tuđmanizmu je osiguran kontinuitet i nakon Tuđmana, usprkos „detuđmanizaciji", koja je, navodno, provođena dvijetisućitih godina. Svečanost povodom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 1. jula 2013. godine trebala je označiti historijsku prekretnicu - punopravno pripadanje Hrvatske „zapadnoj uljudbi". No kao što su Arkzinovi autori/ce uočili čitavih 15 godina prije tog trenutka, liberalna opozicija Tuđmanovu režimu nije bila ništa manje nacionalistička, već samo manje agresivna i autoritarna. Tome u prilog svakako govori i činjenica da je akt kojim se „Domovinski rat" proglašava nedodirljivom vrednotom hrvatske politike donio saziv Sabora u kojemu je većinu činila „antituđmanovska" koalicijska šestorka socijaldemokratskih i liberalnih stranaka tokom prve godine obnašanja vlasti. Liberalno civilno društvo, koje se devedesetih profiliralo kao protestni pokret za opuštanje autoritarne stege režima, u periodu „detuđmanizacije" služilo je kao korektiv režima, boreći se za proširenje shvaćanja i primjene ljudskih prava, zahvaljujući mogućnosti izvještavanja evropskim institucijama o njihovom kršenju te o institucionalnim zaprekama njihovog poštivanja. Međutim, nakon ulaska u EU i zadnji je institucionalni korektiv izgubljen. Najveći dio tog perioda, lijeva je opozicija u Hrvatskoj bila gotovo nepostojeća. 


Umjesto zaključka: lijevi žmigavac, desno skretanje

SABA-in program antifašističkog obrazovanja neodoljivo zaudara na devedesete, kao što, uostalom, ni političke prilike u Hrvatskoj ne ostavljaju mnogo drugačiji dojam. Međutim, ključno je razumjeti da ovo više nisu devedesete i da su se okolnosti promijenile. Primjerice, da se tijekom proteklog desetljeća razvila struja socijalističke ljevice koja je brojna pitanja - od pristupanja NATO-u i Evropskoj uniji, preko prava na javno financirano visoko obrazovanje, do radničkih prava, javnih dobara i ženskih prava - uvela na dnevni red političkih rasprava i za njih ponudila, te kontinuirano nudi nove progresivne i emancipatorne odgovore. Povrh toga, ta je ljevica u proteklih deset godina ponudila materijalno utemeljene analize koje su služile te i dalje služe kao osnova za izgradnju političke argumentacije. Anuliranje tog nasljeđa i povlačenje na poziciju obrane ljudskih prava neovisno o materijalnom kontekstu, strateški je promašeno i neefikasno iz dvaju razloga. Prvo, EU više nije subjekt discipliniranja hrvatske desnice, odnosno hrvatskih institucija. Drugo, regresija u obranu ljudskih prava politički eliminira lijevu kritiku kapitalističke Hrvatske, a time i čitav niz problematizacija s obzirom na klasu i rod, što se, uostalom, jasno vidi iz programa. To nas dovodi do posljednje kontradikcije ovoga programa. 


Neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti


Naime, jedino obilježje historijskog antifašizma koje nosioci programa, inače i zastupnici koncepta „građanskog antifašizma", priznaju, jest politika Narodnog fronta. Međutim, u ovom slučaju pozivanje na politiku Narodnog fronta nije u funkciji okupljanja koalicije šire od revolucionarno socijalističkih pozicija, nego da bi se legitimiralo uključivanje ne-socijalističkih, čak i otvoreno antisocijalističkih aktera te marginaliziranje ili isključivanje socijalističkih aktera iz konceptualizacije antifašističke politike u Hrvatskoj danas. Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva", kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front" tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći - točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti" ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti.

Preuzeto sa: slobodnifilozofski.com

]]>
Mon, 19 Nov 2018 11:52:40 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6443/%E2%80%9EGra%C4%91anski+antifa%C5%A1izam%E2%80%9D+na+braniku+Tu%C4%91manove+Hrvatske
Koraks: Ovde se, na neki način, neguju fašisti http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti.html Karikaturista Predrag Koraksić Koraks, na pitanje kako kao društvo reagujemo na fašizam, kaže da se u Srbiji, na neki način neguju fašisti, a da političari to podstrekavaju, jer im takva situacija odgovara. Istoričar Milovan Pisari konstatuje da revizija istorije koja se dešava nema veze sa istorijom i naučnim procesom.

Svetski dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležava se sutra, kao dan sećanja na 9. novembar 1938. godine, kada je u gradovima nacističke Nemačke ubijeno više od 90 Jevreja, demolirano 7.000 jevrejskih kuća i prodavnica i spaljeno na stotine sinagoga. Taj događaj, koji je označio početak nacističkog pogroma Jevreja, nazvan je Kristalna noć, jer su ulice Berlina i drugih nemačkih gradova bile prekrivene razbijenim staklom.

Borba protiv ksenofobije, svih oblika ekstremizma, uključujući i najmračniji oblik - fašizam, misija je pokreta "Novi Optimizam" od njegovog nastanka. Ove godine Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma obeležiće na dva mesta - različitim događajima. Sutra u 12h u Ustanovi kulture Parobrod biće održana tribina pod nazivom "Gde stanuje ekstremizam", a u Lazarevcu istog dana, u 19h, biće organizovana još jedna tribina pod nazivom "Koja je tvoja crvena linija", uz izložbu karikatura Dušana Petričića i Predraga Koraksića Coraxa.

Istoričar Milovan Pisari kaže da taj datum predstavlja uspon nasilja prema Jevrejima i prema drugim kategorijama ljudi, i da označava početak kad je nasilje prema Jevrejima dobilo neku drugu dimenziju. I u samom nacističkom vrhu postojala su razna tumačenja tog događaja, neki od njih su primetili da je to bilo kontraproduktivno, obični građani su loše reagovali na to nasilje, uplašili se, a na međunarodnom nivou napravljena je velika šteta, navodi istoričar. Tada su neki od njih shvatili da fašizam treba voditi na neki drugi način, i od tada su se javile neke druge ideje, koje će kasnije dovesti do logora smrti, dodaje.

Na tribinama (u petak) ćemo se fokusirati na antifašizam, gde je antifašizam, ali i gde je fašizam danas, razgovaraćemo i o organizacijama koje deluju na teritoriji Srbije i koje su jasno ideološki vezane za fašizam, ali razgovaraćemo i o prikrivenom fašizmu koji je svuda oko nas, i koji je, po mom mišljenju, opasniji od ovog otvorenog, kaže Pisari.

Na pitanje kako kao društvo reagujemo na taj prikriveni fašizam, karikaturista Predrag Koraksić Koraks  kaže da se ovde na neki način neguju fašisti. "Godine 1941. su mi fašisti, četnici, streljali oca, i mi smo od tada bili stalno na poternici, bežali smo sve vreme, pobegli smo čak u Zemun, i morali smo da se tu prijavimo pod lažnim imenom. Međutim, oni su poslali poternicu za mojom majkom, i Gestapo je došao u Zemun i uhapsio moju majku i odveo u Glavnjaču (zloglasni istražni zatvor) u Beograd. Međutim, taj četnik koji je trebalo da prepozna moju majku, nije se pojavio, i oni su je posle 10 dana pustili i mi smo pobegli dalje... Hoću da kažem da je ta saradnja između Nemaca i četnika bila od prvog dana, kad je Draža (Mihailović) prekinuo kontakte s Titom, i sve vreme je trajala. Ove priče koje se sada ovde pričaju, to su sve lažne priče, ja sam to preživeo i tačno znam kako je to izgledalo", kaže gost N1.

Koraksić navodi da gleda Skupštinu Srbije, koja je ogledalo svega, i da se u njoj pojavljuju se fašisti.

Političari su odgovorni, ali oni to podstrekavaju, neguju, njima izgleda da najviše odgovara takva jedna situacija, da mogu da manipulišu ljudima, glasačima, koji nisu obavešteni, kaže Koraksić.

Koraks ističe da svako treba da se odredi prema tim pitanjima (fašizma), i da se on svakog dana bori, svojim karikaturama, da to i pokaže.

"Danas imamo te tabloide, tu Ilustrovanu politiku, to se iznenada pojavi neko, ko je u nekom zapećku stajao, i kad oseti da je situacija, on se pojavi... Tako se pojavio (Đorđe Martić) koji je napravio tu čitavu priču sa Ilustrovanom", kaže Koraksić. On je uređivao Politiku ekspres s kojom sam ja imao sudski spor jer su promenili poruku na mojoj karikaturi s potpisom i naslovom, dodaje, navodeći da je proces dobio  posle desetak godina. 

Pisari kaže da, na primer, u Italiji postoje razne neofašističke organizacije, da su male, ali da deluju na teritoriji cele države. To su "batinaši", ali postoje velike političke stranke koje podržavaju te politike, koje se temelje na mržnji, navodi istoričar. "To je ta situacija koja se, nažalost, dešava u mnogim zemljama, a moglo bi se reći da se kod nas slično dešava".

Gebels je bio ključan lik u nacističkoj Nemačkoj, kao ministar za propagandu, koja je ključna stvar za fašizam, jer se uz pomoć nje širi. "Jedan od osnova te propagande je diskreditacija drugog, protivnika, opozicije... Mi možemo ovde da uzemo razne novine, tabloide, i da vidimo koliko je ta dikreditacija česta, pa na osnovu toga možemo da napravimo određenu paralelu".

Govoreći o reviziji istorije koja se dešava u Srbiji, ali i u Hrvatskoj (slučaj Stepinac), navodi da tu nije reč o naučnom procesu, jer revizionisti ne koriste istorijske činjenice, arhivske izvore, ili koriste ono što njima odgovara, ili jednostavno - falsifikuju činjenice.

To je politička odluka, nije istoriografske prirode, istoričari su samo sluge tog problema, naglašava.

"Poslednjih 20 godina Srbiji je bio potreban novi mit, naravno da nije mogao da se dovede u pitanje antifašizam, ali je mogao da se se dovede u pitanje antifašizam vezan za komunizam i Jugoslaviju, to je trebalo očistiti, u njihovim glavama... Svako normalan bi rekao da to nije moguće kad je Jugoslavija u pitanju, ali oni su uspeli..."

Napravili su novi mit od onih koji su činili strašne zločine u ratu, koji su sarađivali sa Nemcima i Italijanima od početka do kraja rata i onih koji same sebe nisu nazivali antifašistima, kaže Pisari, ističući da se to desilo kako bi se te politike opravdale i zločini četnika.

Preuzeto sa: rs.n1info.com

]]>
Tue, 13 Nov 2018 11:01:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6439/Koraks%3A+Ovde+se%2C+na+neki+na%C4%8Din%2C+neguju+fa%C5%A1isti
U susret 14. Slobodnoj zoni: Radionice, diskusije i drugi prateći programi http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi.html Četrnaesta Slobodna Zona pored sjajnih filmova u međunarodnoj, regionalnoj i selekciji 14+, ove godine predstavlja i nekoliko novih pratećih programa.

Tu je pre svega novi govorni program Kompas Slobodne Zone koji uređuje i vodi Ivan Milenković i koji ima za cilj da artikuliše značenja i motive koje nudi angažovani filmski izraz. Tokom dva dana u Dvorani kulturnog centra Beograda, povešće se dijalog o temama koje će svakako zagolicati javnost i koje se tiču svih nas. U nedelju, 11. novembra, fokus će biti na filmu Srbenka i pitanjima nacionalnog i ostalih identiteta koji pokreću ovaj film. Pored reditelja Nebojše Slijepčevića, u razgovoru će učestvovati čuveni novinar i književnik Miljenko Jergović koji je i gost selektor ovogodišnje Zone, sociološkinja Ivana Spasić, novinar Nemanja Stjepanović i reditelj Zlatko Paković, a kroz diskusiju postaviće se pitanje da li je moguće ne pristati na nametnut identitet ili ga možemo sami izabrati. U ponedeljak 12. novembra Kompas se okreće ekologiji. Nakon besplatne projekcije filma Crna senka zelene energije sledi panel diskusija sa autorima i gostima pod nazivom Voda, tri agregatna stanja: ljudsko pravo - špekulacija - krađa. Autor filma Dragan Gmizić će sa  aktivistkinjom Ivom Marković i naučnim istraživačem Instituta za noviju istoriju Srbije Marijom Obradović razgovarati o budućnosti čoveka u trenutku kada se zarad finansijske dobiti manjine ruši ekološka ravnoteže i grade se male elektrane koje nanose nepopravljivu štetu prirodi i budućnosti.

Masterklas

Za sve one koji žele da prošire i prodube svoja znanja iz oblasti filma, ali i šire, festival je organizovao MEDIA desk radionice u Jugoslovenskoj kinoteci. U petak 9. novembra u 17 časova polaznici će saznati nešto više o projektu revitalizacije bioskopa u malim mestima na obali i ostrvima u Dalmaciji. Ekipa Kino mediteran projekta preneće nam kako su razvili interesovanje publike za nekomercijalne filmove i koja je strategija njihovog distribucijskog modela. Tomislav Pulić i Robert Tomić Zuber će u subotu 10. novembra u 13č održati radionicu Pravni izazovi istraživačkog novinarstva u filmskom i tv dokumentarizmu, gde će kroz ilustrativne primere analizirati izazove sa kojima se susreće istraživačko dokumentarističko novinarstvo, sa posebnim naglaskom na filmske i televizijske current affair filmove. Budući da je subota popodne rezervisana za fudbal, 10. novembra u 15.30 časova na teren izlazi Laurenciu Gingin, protagonista filma Beskonačni fudbal, koji će nam dočarati kako je ideju Novog fudbala sproveo u delo i kroz uspešno odigrane utakmice dokazao da je o tome vredno diskutovati. Za učešće na radionicama, potrebno je popuniti prijavu na sajtu festivala najkasnije do 6. novembra.

U okviru programa Na kafi sa autorima 9. i 12. novembra održaće se neformalni razgovori sa gostima festivala, a posebna poslastica ove godine je radionica dokumentarnog filma koju vodi rediteljka Eva Kraljević i koja je namenjena studentima i srednjoškolcima, autorima kratkih filmova programa Future is Here.

 

Utoja 22 juliUtoja 22 juli

 

Kao reakcija na zabrinjavajući porast uticaja i pokušaje normalizacije desničarskih ideja i uspona desnice u svetu i kod nas, u okviru programske linije Kako nastaje fašizam biće prikazano četiri filma koji iz različitih perspektiva skreću pažnju na uspon (nove) desnice i mehanzme koji, kroz eroziju građanskog društva i demokratije i kroz vladavinu straha, slepog pokoravanja autoritetu, netrpeljivost prema drugom i drugačijem, dovode do do potpunog raspada svih moralnih načela i vode direktno u zločin. Remek delo Lukina Viskontija Sumrak Bogova (1969) predvodi ovu selekciju, a priča o pohlepi i želji za lepim životom koja tera porodicu fon Ešenbek među naciste, u svet korupcije, izdaje i ubistava, aktuelna je i danas. I Vilija Herolda, mladog nemačkog vojnika koji će u sumrak Drugog svetskog rata od dezertera postati ratni zločinac i koga istorija pamti pod imenom Kasapin iz Emsa (film Kapetan) pokreće ista ideja koja će desničara Andreasa Beringa Brejvika navesti da 22. jula 2011. na Ostrvu Utoja ubije 77-oro ljudi. Baš zbog toga je važno što je film Utoja 22. juli snimljen iz perspektive žrtava njegovog krvavog pohoda, gde gledaoci proživljavaju agoniju mladih ljudi koji ne znaju kako i zašto su se našli u košmaru kome nema kraja. I Georg i Mari, junaci filma Tranzit postaju žrtve košmara - zarobljeni u tranzitu na ulicama Marseja koji je danas isti kao i pre 70 godina, oni zbog svog identiteta postaju ljudi kojih nema. Zaustavljeni su u vremenu i svetu, koji iako fiktivan, previše liči na svet oko nas.

 

TranzitTranzit

 

O prošlosti i budućnosti, neophodnosti bunta i nedostatku pobune danas, svedoče i 5 filmskih klasika nastalih i inspirisanih duhom 1968. koji su na programu u okviru selekcije Specijalni fokus 1968. realizovane uz pomoć Muzeja Jugoslovenske kinoteke.

Više informacija o filmskog I pratećem programu dostupno je na našem sajtu!

Dobro došli u Slobodnu Zonu!

]]>
Mon, 5 Nov 2018 11:24:08 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6431/U+susret+14.+Slobodnoj+zoni%3A+Radionice%2C+diskusije+i+drugi+prate%C4%87i+programi
Siromaštvo u Srbiji: Pola miliona stanovnika nema ni za osnovne potrebe http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe.html Danas je Svetski dan siromaštva. Ovako naređane brojke dodatak su slici koja se videla pri otvaranju objekata nemačkog trgovinskog lanca Lidl pre nekoliko dana u Srbiji koja je mogla da se svede na tri reči: piletina, banane, redovi.

Brojni komentari i skoro pa histerija, kako na internetu, tako i uživo, usledili su nakon što je 16 prodavnica prošle nedelje potrošačima otvorilo vrata. Među komentarima su bili i oni da je to „slika i prilika" Srbije. Siromašne Srbije.

Uprovo zbog toga što navodno doprinosi smanjenju siromaštva u ovom delu Evrope, kompanija Lidl je od Svetske banke i EBRD-a dobila stotine miliona dolara.

Samo nekoliko dana nakon toga, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, stiže informacija da u Srbiji - pola miliona stanovnika ne može da zadovolji osnovne potrebe.

statistika siromaštvaSiromaštvo u Srbiji kroz nekoliko brojki


Kako je na sajtu saopštio Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Srbije, tih pola miliona građana, odnosno oko 7,2 odsto stanovnika, u 2017. imalo je manje od 12.045 dinara mesečno - što je granica apsolutnog siromaštva.

Koliko je po Srbiji danas tačno siromašnih, ne zna se, jer su upravo podaci ovog Tima objavljeni pre nekoliko dana, poslednji dostupni. Aktuelnijih podataka nema.

I u Republičkom zavodu za statistiku za BBC na srpskom kažu da nemaju „sveže" podatke.

Apsolutno i relativno siromaštvo

Osoba koja nema dovoljno prihoda da zadovolji životne potrebe, ne može da se zaposli, nema odgovarajuće stambene uslove i adekvatan pristup socijalnoj zaštiti, zdravstvenim, obrazovnim i komunalnim uslugama, prema zakonskoj definiciji je - siromašna.

U Srbiji se, kako za BBC na srpskom kažu u Timu, ono meri kao apsolutno i relativno siromaštvo.

Apsolutno siromašni ne mogu da zadovolje bazične potrebe, dok relativno siromašni ne mogu da ostvare životni standard koji je odgovarajući u odnosu na društvo u kome žive.

Relativno siromaštvo predstavlja i prag rizika siromaštva. Taj prag je u Srbiji niži nego u bilo kojoj članici Evropske unije, izuzev u Rumuniji.

Prema podacima, čak 1,8 miliona stanovnika Srbije živi u tom riziku.

„U riziku od siromaštva prema poslednjim dostupnim podacima je 25,5 odsto populacije", kažu za BBC na srpskom u Timu.

Ko je najugroženiji?

Mladić ili devojka iz višečlane porodice sa sela iz južne ili istočne Srbije, čiji roditelji imaju nizak nivo obrazovanja ili su nezaposleni - tako bi u najkraćem crtama izgledao profil siromašne osobe.

Tim Vlade Srbije piše da je siromaštvo u vangradskim područjima učestalije nego u gradu, kao i kod osoba koje žive u domaćinstvima čiji nosilac ima nizak nivo obrazovanja ili je van tržišta rada.

Zabeležen je i porast siromaštva kod lica koja žive u višečlanim porodicama, kao i porast broja siromašne dece.

Improvizovano naseljeGETTY IMAGES Pola miliona građana nema za osnovne potrebe



Brojke su ipak jedno, a osećaj drugo. I on je više poražavajući od statistike. Subjektivni osećaj siromaštva ima dve trećine stanovnika.

Toliko ih je na pitanje o mogućnostima da „sastave kraj s krajem" odgovorilo sa „teško" i „veoma teško". Srbija je i po ovom podatku u vrhu u poređenju sa zemljama EU.

Kako se država bori?

Tim za smanjenje siromaštva uključen je u rešavanje ovog problema.

Srbija trenutno nema Strategiju za smanjenje siromaštva, jer je poslednja istekla 2015. Ipak, u ovom Timu kažu da se politike sada kreiraju prema Programu reformi politike zapošljavanja i socijalne politike.

„Ove godine priprema se Izveštaj o realizaciji planiranih mera i aktivnosti, koje su značajnim delom usmerene na smanjenje siromaštva. Osim toga, u završnoj smo fazi izrade Trećeg nacionalnog izveštaja o socijalnom uključivanju i smanjenju siromaštva koji će pružiti jasan pregled pravaca daljih reformi, sa detaljnim pregledom stanja", navodi se u odgovoru.

Kako se još država bori sa ovim problemom velikog siromaštva, nismo uspeli da saznamo u nadležnom ministarstvu, jer do objavljivanja ovog teksta nisu odgovorili na naša pitanja.

Novčanu socijalnu pomoć u Srbiji dobija oko 268.000 stanovnika, prenosi Beta.

Istovremeno, u Crvenom krstu Srbije kažu za BBC na srpskom da kroz program narodne kuhinje pripremaju obroke za 35.300 korisnika u 77 mesta u Srbiji.

U ovu brojku, kako objašnjavaju, nisu uključeni Beograđani, jer za njih program sprovodi Grad.

Stariji finansijski stabilniji

Uoči Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, Evropska agencija za smanjenje siromaštva - Srbija objavila je istraživanje prema kome stariji u Srbiji žive nepovoljnije u odnosu na vršnjake iz EU.

Ipak, u odnosu na mlađe, stariji su manje izloženi rizicima od finansijskog siromaštva. U tome značajnu ulogu igraju penzije.

Istraživanje su sproveli Crveni krst i Grupa za razvojnu inicijativu SeConS i pokazuje da više od četvrtine starijih od 65 sebi ne može da priušti dva para obuće u sezoni, a svaka treća starija osoba ne može da zameni iznošenu odeću.

SeloSela na jugu i istoku Srbije najnepovoljnija



Kod starijih je izražena i rodna razlika - više je starijih siromašnih žena nego muškaraca.

Svetski dan borbe protiv siromaštva obeležava se od 1987, kada se na otkrivanju spomenika posvećenog borbi protiv siromaštva u Parizu okupilo oko 100.000 ljudi.

Skoro polovina svetske populacije, odnosno više od tri milijarde ljudi, živi sa manje od 2,5 dolara dnevno, pokazuje analiza Svetske banke. U ekstremnom siromaštvu živi više od 1,3 milijarde svetske populacije, sa manje od 1,25 dolara dnevno.

Prema podacima UNICEF-a, 22.000 dece umre svaki dan zbog siromaštva.

Oko 400.000 dece u Srbiji je u riziku od siromaštva, saopštila je danas Mreža organizacija za decu Srbije.

Preuzeto sa: bbc.com/srpski

]]>
Thu, 25 Oct 2018 09:46:38 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6424/Siroma%C5%A1tvo+u+Srbiji%3A+Pola+miliona+stanovnika+nema+ni+za+osnovne+potrebe
Moramo da pričamo o novoj pesmi Beogradskog sindikata "Dogodine u Prizrenu" http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22.html Šta nam Beogradski sindikat poručuje sa "Dogodine u Prizrenu"?

Nema nikakve sumnje oko toga šta nam Beogradski sindikat poručuje u svojoj novoj pesmi, urađenoj u saradnji s etno-ansamblom Trag iz Banja Luke i simbolično objavljenoj 6. oktobra: Kosovo je srce Srbije, ne odustajmo od njega, jer tu počiva naša prošlost, a narod bez prošlosti je kao tikva bez korena, kao moljac bez lampe. 

I poručuju nam Sindikalci, ako svi u to zdušno verujemo, i ako shodno tome uverenju delamo kao nacija, moći ćemo da živimo tu želju izraženu u naslovu pesme i već sledeće godine se okupimo u Prizrenu pod srpskim trobojkama, sa tri prsta visoko podignuta u vis.
"Dogodine u Prizrenu" nije rep singl. Po svom sadržaju, po ideji i poruci koju šalje, ovo je čista propagandna pesma, na nivou "Volimo te otadžbino naša", zlatnog hita 1999. Samo što "Dogodine u Prizrenu" kao da ne pokušava da ubedi nikoga, nego se obraća ljudima koji već imaju slična uverenja i nudi im ono što im prija i šta bi želeli da je istina.

Naravno, BS može da repuje o čemu god hoće i da šalje poruku kakvu poželi, to je njihovo neotuđivo pravo kao umetnika. Ali, poruka koju su Beogradski sindikat odabrali da pošalju je problematična na više načina, i o njima treba govoriti.

Prvo, ona direktno hrani mitomaniju koja je Srbiju toliko koštala tokom prethodnih 100 godina i koja joj do sada nije donela apsolutno ništa dobro. Ovo je memorandum SANU za 2018, sveden i po formi i po temi sadržaja taman na ono kakva je Srbija danas u odnosu na pre 30 godina.

Drugo, jer iako možda ne deluje tako, ovo je direktan poziv u borbu, jer svako zazivanje srpskog Kosova danas je poziv na borbu, pošto postoje eto neki Albanci tamo koji se sa tom tvrdnjom ne mogu pomiriti. I zato su Albanci u tekstu "dušmani", zato se podseća na nepravde i slomljene krstove, na stradanja Srba, zato se Kosovo naziva otetim, jer zna se da za otimanje mora da postoji i otimač, a zna se ko ovde voli da otima. Naravno, u pesmi se nijednog trenutka ne pominju ratni zločini, etničko čišćenje, niti bilo šta drugo loše što je uradila srpska država prema Albancima od 1912. do danas, što dodatno ukazuje na to da je pesma propagandnog karaktera.

Treće, jer dovodi do dalje polarizacije situacije unutar Srbije: ako nisi uz BS, za Kosovo u Srbiji, za poštovanje tradicije, onda si uz Vučića ili autošoviniste ili domaće izdajnike, što se sve lagano gura u isti kalup, mi protiv njih. Kuda to vodi, imali smo prilike da vidimo, a gledamo i dan danas u Vučićevim tabloidima.

Zato valja da se zapitamo, kao i kod svake propagande, zašto je baš sada poslata i kome to odgovara? 

Beogradski sindikat, iako naizgled baca rukavicu u lice državnoj politici koju otelotvorava Predsednik, iako sudeći prema trendingu na Jutjubu govori u ime stotina hiljada mladih Srba, u stvari ovakvim stavom na kraju ide niz dlaku pre svega Vučiću i Tačiju, kao i svima kojima odgovara beskonačno odugovlačenje i stalno podgrevanje sukoba - imenima kao što su Veselinović i Radoičić i ko zna koji još mračnjaci sa obe strane koji profitiraju na švercu i bezakonju koje vlada pre svega na severu Kosova.

Zbog održavanja takvog stanja se mlati Markom Đurićem po granici, zato Tači ima potrebu da obiđe lepote jezera Gazivode. Zato je ubijen Oliver Ivanović. Zbog svega ovoga, "Dogodine u Prizrenu" poruka koja odgovara sistemu kakav je trenutno uspostavljen ovde, i još je perfidnija jer se prodaje kao anti-sistemska poruka, nešto što je BS već uspeo da dobro unovči.

Čak i ako budemo blagonakloni i pretpostavimo da su Škabo, Feđa i ekipa prosto osetili potrebu da nam baš sada, kada se možda odlučuje sudbina Kosova, kažu šta misle - problem je u konačnom rezultatu, pošto je iz toga ispala čista desničarska propaganda, koja udara na najprostije emocije, jer jebiga, tako svaka propaganda mora da bi bila što efektnija.

Naravno da to onda utiče i na kvalitet same trake: hajde što je aranžman nekakav kvazi-etno koji se fura poslednjih godina kao rivajval srpskog srednjevekovnog zvuka, nego što je i sam deliveri prilično neubedljiv, naročito kada se uporedi sa prethodnim singlovima, gde se ipak radilo o ličnim i dozirano patetičnim ispovestima koje su delovale uverljivo - kipin it ril za sredovečnu situiranu ekipu koja očajnički traži šta to još ima da kaže omladini a da ostane relevantna. Ali kako da izgovoriš "Kosmet večno zemlja naša" a da samog sebe ne podsećaš na Miloševića na Gazimestanu ili, pre će biti, Boška Obradovića za skupštinskom govornicom?

Ako je to put kojim nam BS poručuje da treba da idemo, taj put ima samo jedan kraj, tačnije nema ga, jer tamo su Srbija i Kosovo kao Izrael i Liban - konflikt koji uvek tinja i koji se podgreva za sve što ti treba. Od osvajanja glasova, do namicanja pregleda na YouTubeu.

Preuzeto sa: vice.com 

]]>
Wed, 17 Oct 2018 10:17:34 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6418/Moramo+da+pri%C4%8Damo+o+novoj+pesmi+Beogradskog+sindikata+%22Dogodine+u+Prizrenu%22
Demografija, rađanje i posmatranje: hronika jednog zakona u Srbiji http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6413/Demografija%2C+ra%C4%91anje+i+posmatranje%3A+hronika+jednog+zakona+u+Srbiji.html Finansijska podrška trudnicama i porodiljama se u znatnoj meri smanjuje novim zakonskim regulativama, uprkos pompeznim najavama nadležnih o velikoj pomoći porodicama sa decom.

Stupanje na snagu novog Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom izazvalo je burne reakcije javnosti, iako je donedavno najavljivan kao najbolja socijalna mera do sada, uz isticanje kako je porast nataliteta osnovni cilj Vlade Srbije. Godinu dana unazad naglašavane su dobre strane istog, poput povećanja roditeljskog dodatka i mogućnosti da porodiljsko odsustvo izmenom Zakona dobiju ne samo žene koje su u stalnom radnom odnosu već i samostalne delatnice, žene koje su nosioci poljoprivrednog porodičnog gazdinstva, koje su angažovane po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, ugovoru o delu i autorskom delu. Takođe, u istom pompeznom tonu najavljivano je kako se više neće isplaćivati povraćaj PDV-a na opremu za bebe, već kako će se u tu svrhu sada isplaćivati paušalni iznos od 5.000 dinara, uz napomenu da više ne postoji uslov za ostvarivanje prava na ovaj dodatak, već da će od sada svi na njega imati pravo.

Ovaj prilično uverljivo izveden marketinški potez Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je pratila kampanja koja je trebalo da podstakne stanovništvo na roditeljstvo, pa je tako Ministarstvo kulture i informisanja raspisalo Javni poziv za izradu slogana, koji će biti korišćeni u kampanji za promociju mera populacione politike sa ciljem podsticanja rađanja u Republici Srbiji. Uprkos burnoj reakciji u javnosti, ta kampanja je nastavljena, pa su tako razne poznate ličnosti govorile o važnosti nataliteta, a i sam predsednik je pozvao žene da rađaju, navodeći demografske prognoze prema kojima, ako se postojeći demografski trend nastavi, do 2060. „nećemo imati ni državu ni narod".

Realno stanje stvari

Kakve to promene donosi novi zakon? Pogledajmo, na primer, povraćaj PDV-a na opremu za bebe. Naime, prema starom zakonu, roditelji su mogli da povrate PDV u ukupnom iznosu od 77.279,95 dinara - u toku detetove prve godine života 44.159,97 dinara, a u toku druge godine 33.119,98 dinara. Uslov da bi se ostvarilo ovo pravo bio je da ukupna primanja porodice ne prevazilaze 1.059.839,40 dinara godišnje i da porodica ne poseduje nekretninu vredniju od 25.833.585,14 dinara. Prema novom zakonu, ovo pravo se ukida tako da će sada svi, bez obzira na visinu mesečnih prihoda i imovinsko stanje, dobiti paušalno 5.000 dinara. Koliko je ova naknada obesmišljena govori podatak o tome koliko košta samo jedna stavka opreme za bebe, kao što su, recimo, kolica za novorođenče. Na primer, najjeftiniji trio set košta oko 29.000 dinara, što znači da ovaj iznos od 5.000 dinara jedva može da pokrije PDV za ovu stavku, a o drugim stvarima kao što su krevetac, komoda, stolica za hranjenje i sl. da i ne govorimo.

Promena koja je izazvala najviše reakcija u javnosti tiče se visine naknade zarade. To se prema članu 13. ovog Zakona utvrđuje tako što se iznos zarada koje je žena ostvarila u prethodnih 18 meseci deli sa 18, bez obzira na to da li je radila jedan ili svih osamnaest meseci. Rezultat toga je veliki broj veoma niskih iznosa naknada do te mere da su neke žene dobile rešenja na iznos manji od 1.000 dinara mesečno. Dakle, donja granica ne postoji, čime se krši Konvencija 183 Međunarodne organizacije rada o zaštiti materinstva, koju je Srbija ratifikovala 2010. godine, ali zato postoji gornja i ona iznosi tri prosečne plate, tj. 150.000 dinara.

U gostovanju u emisiji Beogradska hronika, predstavnica nadležnog ministarstva Milena Antić ovo objašnjava time što žena u tom određenom periodu ulaže u poreze i doprinose, pa za vreme porodiljskog odsustva dobija nadoknadu srazmernu svojim ulaganjima. Ukoliko se zaista vodimo tom logikom, ostaje nejasno zašto se računa samo i isključivo tih 18 meseci koje prethode porođaju ili održavanju trudnoće? Da li zato što pre i posle toga žene ne rade, odnosno tokom čitavog svog životnog veka ne plaćaju poreze i doprinose, PDV i razne akcize? Možemo samo da nagađamo, jer nas Ministarstvo ostavlja uskraćenima za odgovore.

Pored toga što ignoriše ova celoživotna „ulaganjaˮ i što pravo na nadoknadu predstavlja kao pomoć države, a ne pravo koje je žena sama zaradila, ovaj zakon ignoriše i prekarne uslove rada i činjenicu da većina ljudi živi u konstantnoj neizvesnosti i kretanju između zaposlenosti i nezaposlenosti. Zbog fleksibilizacije rada i različitih vrsta angažmana kao što su honorarni rad, privremeni rad, povremeni rad, nepuno radno vreme, rad na crno, sezonski rad itd, planiranje toliko meseci unapred je velikom broju ljudi teško izvodljivo. Još ukoliko žena mora da ide na trudničko bolovanje zbog održavanja rizične trudnoće naći će se u još ranjivijem položaju, jer će joj se za osnovicu za obračun naknade zarade računati samo period koji prethodi bolovanju. Da ne govorimo o tome da su poslodavci vrlo oprezni kada zapošljavaju žene, da citiramo predstavnicu Ministarstva u pomenutom gostovanju, „njemu je žena potrebna da radi. Znači, zasnivate radni odnos da bi radili, a ne da bi sutradan otišli na bolovanje". Ovo su samo neke od promena zakona, koji je Mario Reljanović indikativno preimenovao u Zakon o finansijskoj propasti porodice sa decom.

Zakonodavcima kućni rad ostaje nevidljiv

Jedan od mnogobrojnih problema postavljene logike kojom je kreiran ovaj zakon jeste to što neplaćeni kućni i reproduktivni rad ostaju potpuno nevidljivi i nepriznati u svom doprinosu društvenoj reprodukciji, a njihovi nosioci su najčešće upravo žene. Istovremeno kontrola nad ženskom reprodukcijom i njihova potčinjenost državnim ciljevima pojačala se do te mere da se žene otvoreno krive za loše demografske prognoze, uz najave pooštrenih mera dostupnosti abortusa. Budući da je za kapitalizam eksploatacija rada glavni izvor ostvarivanja profita, proizvodnja jeftine radne snage neminovno jeste jedan od državnih ciljeva, ali ne samo za budućnost, već i za sadašnjost, jer svi oni koji nisu u mogućnosti da zarade minimalnu dostojanstvenu platu, koja u Srbiji iznosi 77.828 dinara (dakle velika većina), da bi omogućili izdržavanje dece, moraju da pristaju na prekarne uslove rada koji vrlo često podrazumevaju ne samo rad na crno i potplaćenost, već i poslove visokog rizika. Zato je razumljivo što se puno ljudi teško odlučuje na roditeljstvo, pa se ono odlaže ili potpuno odbacuje kao opcija.

Ove mere su samo jedan mali segment promena koje kreiraju socijalnu politiku koja je u potpunosti antisocijalna, jer ne samo da svako treba da prati sopstvene interese nauštrb solidarnosti kao osnove penzijskog, invalidskog, zdravstvenog osiguranja već ni to ne garantuje sigurnu budućnost. Ovakva sistemska individualizacija nažalost najčešće rezultira otporom koji vodi još većem individualizmu, kao što je slučaj sa antinatalnim politikama kao reakcijom na jačanje konzervativizma. Ili, na primer, sve češće se može naići na argumentaciju da je roditeljstvo sebično, jer ugrožava opstanak planete usled klimatskih promena i prekomernog zagađenja. Umesto ovakvih partikularnih pristupa, povlačenja pred ofanzivnim neoliberalnim merama i promocijom ideje ličnih odricanja, samo sistematične promene mogu omogućiti realan izbor, prema kojem svako može da odabere da li želi biti roditelj ili ne po sopstvenim željama (bilo da se radi o biološkom ili bilo kojem drugom obliku roditeljstva), a ne da na njenu/njegovu odluku utiču materijalne i (ne)društvene (ne)mogućnosti.

U cilju povratka i izgradnje društvenosti koja se restauracijom kapitalizma u zemljama bivše SFR Jugoslavije poslednjih nekoliko decenija uništava, treba da zahtevamo dostojanstvenu socijalnu politiku koja bi morala da podrazumeva mere poput naknade zarade, odnosno plate za vreme porodiljskog odsustva i odsustva sa rada radi nege deteta za oba roditelja istovremeno, bez obzira na ostvareni staž i pol. (Trenutno ne mogu oba roditelja da ostvaruju ovo pravo, već je po pravilu majka na porodiljskom odsustvu prva tri meseca, a otac ima pravo na porodiljsko samo u slučaju da je majka umrla, nestala, na održavanju zatvorske kazne i slično. Po isteku porodiljskog počinje odsustvo sa rada radi nege deteta, koje traje 9 meseci i na njega imaju pravo oba roditelja, ali ne istovremeno.)

Roditeljski dodatak, dečji dodatak, ostale naknade po osnovu rođenja i nege i posebne nege deteta, vrtići, obrazovanje, medicinska nega i svi ostali preduslovi za sretno i bezbrižno detinjstvo treba da budu dostupni svima, bez obzira na visine prihoda, radni staž i imovinsko stanje. Svakoj ženi treba da bude dostupan abortus, vantelesna oplodnja, odgovarajući prenatalni testovi (koji su trenutno preskupi i nedostupni većini), odgovarajuća psihofizička priprema za trudnice (koja u nekim domovima zdravlja još uvek postoji kao stara praksa iz doba SFRJ, ali u vrlo skraćenoj verziji zbog nedostatka kapaciteta), psihološku pomoć u postporođajnom periodu i sve ono što je neophodno da se ovakva životna transformacija što bolje i bezbednije iznese u korist svih uključenih.

Preuzeto sa: masina.rs 

]]>
Mon, 8 Oct 2018 11:02:43 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6413/Demografija%2C+ra%C4%91anje+i+posmatranje%3A+hronika+jednog+zakona+u+Srbiji
Štrajk U Hrvatskom Ferijalnom I Hostelskom Savezu 2018. – Analiza http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6407/%C5%A0trajk+U+Hrvatskom+Ferijalnom+I+Hostelskom+Savezu+2018.+%E2%80%93+Analiza.html Radnice i radnici Omladinskog hostela u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici i njihovi kolege u zadarskom Omladinskom hostelu – u oba slučaja podružnicama Hrvatskog ferijalnog i hostelskog saveza (HFHS) – stupili su u štrajk 30. lipnja 2018. godine. Štrajk je u različitim oblicima trajao do 20. srpnja, ali završio je uglavnom neuspješno. U ovoj ćemo kratkoj analizi razmotriti uzroke štrajka, njegov tok, pritiske uprave i moguće greške i propuste koji su naštetili njegovom uspjehu, kako ih u budućnosti u nekoj sličnoj situaciji ne bismo ponovili. Analiza će se pretežno baviti situacijom u zagrebačkom hostelu, zbog ostvarenih kontakata s radnicima u štrajku na toj lokaciji.

Uzroci štrajka

Hrvatski ferijalni i hostelski savez već se nekoliko godina nalazi u određenim financijskim poteškoćama, no prema kazivanju radnika, postojale su velike razlike među podružnicama: zagrebački i zadarski hosteli su održavali prihvatljivo financijsko poslovanje, dok je, primjerice, riječki hostel stvarao gubitke. S tim na pameti postaje još teže objasniti postupke nove uprave HFHS-a, tj. outsourcing dijela zaposlenika zagrebačke i zadarske podružnice[1]. Sama je ušteda koja se trebala ostvariti ovim postupkom bila poprilično mizerna, dok bi radnici doživjeli snažno slabljenje svojih prava i očit pad životnog standarda uz povećani opseg posla. Naime, tvrtka u koju su zagrebačke radnice i radnici trebali biti outsourceani - Superčisto d.o.o. - do sada je bila zadužena za čišćenje nekoliko lokacija u gradu Zagrebu, uključujući Arenu Zagreb u Laništu, na samom rubu grada. Sama činjenica da radnici više ne bi bili vezani za jedno radno mjesto, već bi ih se moglo prebacivati na razne dijelove grada prema potrebi poslodavca, dovoljan je dokaz negativnog utjecaja koji bi outsourcing imao na radnike/ce Omladinskog hostela. Ovo je postalo očito i tijekom štrajka, kad su poslove radnica u štrajku bile prisiljene preuzeti radnice od prije zaposlene u Superčisto, koje su taj posao zbog umora jedva obavljale, o čemu će biti riječi i kasnije.

Superčisto d.o.o. je prije ovog pokušaja outsourcinga imao manje od 10 zaposlenica, pretežno na poslovima čistačica. Na ovome je mjestu potrebno dodati i da do štrajka možda ne bi ni došlo da uprava HFHS-a nije dovela radnike pred gotov čin, tako što im je sredinom lipnja (18. 6.) jednostavno objavila kako će od idućeg mjeseca raditi za drugu firmu te uporno odbijala bilo kakve pregovore ili uopće razgovore o radnim uvjetima u novoj tvrtki. Upravo je taj dehumanizirajući postupak bio kap koja je prelila čašu. Riječima jedne od radnica u štrajku - uprava je prema njima „postupala kao prema svinjskim polovicama". Također ne bi bilo na odmet spomenuti i to da su radnice i radnici HFHS-a proteklih godina pristajali na opetovano smanjivanje plaća u ime ekonomskog oporavka, iako je potreba za tim postupkom i dalje sasvim upitna. 2015. godine događalo se i da nekim radnicama kasni po nekoliko plaća.

Ukratko, kao uzroci štrajka od 30. 6. mogu se navesti:

  • Outsourcing dijela radnika Omladinskog hostela u Zagrebu u privatnu firmu (Superčisto), bez prethodnih pregovora ili razgovora s radnicima. Slična je situacija bila i u Zadru, no u ovome trenutku ne znamo koja je tvrtka trebala preuzeti tamošnje outsourcane radnike.
  • Uporno odbijanje bilo kakvih pregovora od strane Uprave čak i nakon poziva od strane sindikata; odbijani su bili i pozivi na pregovore o kolektivnim ugovorima za one radnike koji nisu bili outsourceani. Pokušaj mirenja tijekom travnja 2018. bio je bezuspješan.

Kao takav, štrajk je bio posve defanzivan i temeljio se na obrani postojećih prava.

Stanje među radnicima i utjecaj sindikata

Jedna od bitnih karakteristika ovog štrajka bila su relativno mala radna mjesta. U Omladinskom hostelu u Zagrebu bilo je stalno zaposleno 11 radnica i radnika (8 na neodređeno i 3 na određeno), a slična je situacija bila i u Zadru. Uz stalno zaposlene, bitan je bio i studentski rad: nakon početka štrajka jedna je studentica zaposlena na poslu spremačice. HFHS također koristi i omladinski volonterski rad u nekim hostelima na obali, no raširenost tog oblika rada, kao i njegovu važnost za funkcioniranje Ferijalnog saveza, nismo uspjeli u potpunosti dokučiti. Od radnica u štrajku, većina je bila zaposlena na poslu spremačica te na poslu pranja rublja (uz jednu recepcionarku), dok su muški radnici bili domari i recepcionari.

HFHS ima podružnice u brojnim hrvatskim gradovima[2], ali pretežno na jadranskoj obali. Od svih tih podružnica, samo su zagrebačka i zadarska stupile u štrajk. Uzrok tomu ležao je prvenstveno u manjku sindikalne organizacije na drugim HFHS-ovim radnim mjestima, a ta organizacija nije bila potpuna niti u Zagrebu do samog početka štrajka. Jedini sindikat čiju smo prisutnost mogli uočiti tijekom štrajka bio je Novi sindikat, koji je također vodio i pravnu stranu ovog štrajka tijekom sudskog spora s HFHS-om.

Početak štrajka

Sam je štrajk započeo istovremeno u zagrebačkom i zadarskom hostelu, u subotu, 30. lipnja 2018. Tog je dana u štrajk krenulo 8 od 11 zaposlenih, no tijekom dana iz štrajka izlaze 1 recepcionarka i recepcionar na neodređeno, te se u hostelu zapošljava studentica na poslu spremačice.

U analizi ovoga štrajka vrlo je bitno napomenuti da su u trenutku njegovog početka radnici i radnice još uvijek bili zaposlenici HFHS-a, no da su već idućeg dana spremačice i domar službeno prebačeni u Superčisto. Zbog prebacivanja u drugu firmu radnice i radnik 2 dana nisu smjeli nastaviti štrajk, a u utorak (2.7.) stupili su u štrajk solidarnosti s preostalim radnicima HFHS-a. Točnije, s jedinim recepcionarom koji je ostao u štrajku kao zaposlenik Ferijalnog saveza.

Tok štrajka i pritisci uprave

Nakon prvog dana štrajka, pa do njegova završetka niti jedan se štrajkaš više nije odlučio vratiti na posao.

Narednih su dana i tjedana štrajkaši bili pod konstantnim pritiskom od strane stare uprave HFHS-a, ali i uprave Superčisto. Već dan-dva od početka štrajka, vlasnik Superčisto se pojavio među radnicima i pokušavao ih natjerati da se vrate na posao - u početku pričama o tome kako on nije imao veze s postupcima uprave HFHS-a, zatim određenom dozom patetike, a na kraju govoreći im da je štrajk ilegalan i da ih uprava hostela od idućeg dana ionako neće pustiti na njihova radna mjesta, odnosno u samu zgradu hostela. Takvi su postupci bili popraćeni negodovanjem štrajkaša, ali je situacija razriješena tek dolaskom sindikalista koji je radnicama i radnicima objasnio da je štrajk posve legalan te da im uprava hostela ne može legalno zabraniti dolazak na njihova radna mjesta.

Tako je i bilo, te su štrajkaši narednih tjedan dana neometano dolazili na svoja radna mjesta. Međutim, uprave HFHS-a i Superčisto odlučile su napasti iz drugog smjera - sudskim tužbama. Prvu je tužbu podnio HFHS, tvrdeći da je štrajk ilegalan jer se poslodavac pridržava Zakona o radu. Drugu tužbu dignulo je poduzeće Superčisto, s namjerom da se dopusti isključivanje s rada radnika koji štrajkaju. Rezultat ovih tužbi na Županijskom sudu u Zagrebu bio je dvosmislen: s jedne strane, štrajk je proglašen legalnim, no istovremeno se dopustilo isključivanje štrajkaša s radnih mjesta[3]Superčisto je potom isključilo s rada polovicu radnika u štrajku, a HFHS je isto učinio s preostalim radnikom zaposlenim u hostelu. Štrajkaši su i nakon toga ostali složni, no više se nisu pojavljivali u okolici svojih radnih mjesta (zbog nemogućnosti pristupa).

Štrajk je službeno završio 20. srpnja, nakon što su štrajkaši uz pomoć sindikata uspjeli natjerati upravu HFHS-a na davanje izvanrednih otkaza, čime su osigurali naknadu za nezaposlene pri HZZ-u. Međutim, sam štrajk nije doveo do željenih rezultata, tj. povratka na stara radna mjesta outsourceanih radnica i radnika te daljnjih pregovora o kolektivnom ugovoru s upravom HFHS-a.

Pokušaji lomljenja štrajka

Štrajk radnika Ferijalnog saveza bio je pod konstantnim pritiscima i pokušajima lomljenja. O dva takva pokušaja već smo ukratko napisali - dolazak vlasnika Superčisto te sudski spor uprave HFHS-a protiv Novog sindikata - no bilo je i drugih. U zadarskom Omladinskom hostelu, primjerice, poslodavac je na mjesta upražnjena štrajkom dovodio štrajkolomce iz Pule i Zagreba, koji nisu bili kvalificirani za poslove koje su tamo obavljali. U Zagrebu su radnice otprije zaposlene u Superčisto bile prisiljene obavljati poslove spremanja i čišćenja odjeće u hostelu, za što dobrim dijelom nisu bile spremne. Uz to, spomenute su radnice tijekom obavljanja poslova u hostelu bile na izmaku snaga jer su prije dolaska u hostel uglavnom bile provele nekoliko sati obavljajući poslove na drugim krajevima grada. Same su radnice iz Superčisto dijelom moralno podržavale radnice u štrajku (ali ne i aktivno podržavale - nemamo dokaza o namjernom usporavanju rada ili drugim oblicima solidariziranja), no neke od njih pokušavale su i natjerati radnice iz hostela na prekid štrajka, pozivajući se na navodno dobre uvjete rada kod novog poslodavca.

Premda donekle marginalno, bilo bi vrijedno spomenuti i stav nekih mladih i studentskih radnika: mlada radnica na neodređeno zaposlena na recepciji gotovo je odmah istupila iz štrajka te uz to dovela studenticu da obavlja upražnjene poslove spremačica. Studentica zaposlena kao spremačica znala je za postojanje štrajka, no na to se nije obazirala, dok je recepcionarka na neodređeno ponekad pozivala radnike da prekinu štrajk. Ovakve pojave imale su moralni, ali i materijalni učinak na mogućnost uspjeha štrajka: hostel ne bi mogao funkcionirati da je recepcija bila u potpunosti blokirana, a štrajk spremačica koji je već uzrokovao gomilanje prljave robe i pad higijenskih uvjeta imao bi još jači učinak.

Vanjska podrška i mediji

Novi je sindikat razglasio početak štrajka u HFHS-u te pozvao novinare na presicu ispred Omladinskog hostela u Petrinjskoj na dan početka štrajka (30. 6.). Došla je nekolicina novinarskih ekipa te su vijesti o početku štrajka bile objavljene na N1 televiziji, HRT-u te nekoliko manjih medija. Međutim, nakon toga je izostao bilo kakav vid medijskog praćenja štrajka.

Zaključak

Iako relativno malenog opsega i u konačnici pretežno neuspješan, i iz ovoga štrajka možemo izvući određene lekcije koje nam mogu pomoći u budućim radničkim borbama. Ponajprije treba naglasiti da su u Hrvatskoj štrajkovi u uslužnom ili turističkom sektoru prava rijetkost, usprkos tome što je turizam jedna od najvećih (ako ne i najveća) grana hrvatskog gospodarstva; s te strane, štrajkaši su u ovom slučaju dobrim dijelom koračali po nepoznatom terenu.

Možda je najbitnija pouka ovog štrajka bila da ukoliko se pokušavamo boriti protiv outsourcinga, potrebno je reagirati i puno prije nego što se taj postupak odvije. Jedan je od problema štrajka u HFHS-u bila razlomljenost radnika nakon provedenog outsourcinga 1. 7., kao i mogućnost legalnog ubacivanja štrajkolomaca iz firme za outsourcing (u ovom slučaju Superčisto), čime je donekle umanjena učinkovitost samog štrajka. Pritisak na upravu HFHS-a vjerojatno bi bio mnogo jači da nitko nije mogao legalno obavljati poslove radnika u štrajku.

Nadalje, osjetio se nedostatak kontakata s radnicima u drugim podružnicama Ferijalnog saveza: utjecaj većeg broja radnih mjesta u štrajku na Upravu nije potrebno naglašavati, no u ovome je slučaju štrajk ostao ograničen na zagrebački i zadarski hostel. Kontakti s radnicima u ostalim podružnicama i njihovo priključenje štrajku u ovome se slučaju moglo najlakše ostvariti njihovim učlanjenjem u sindikat, premda je potrebno naglasiti da su vrlo često potrebne i veze izvan službene sindikalne organizacije, u slučaju da sam sindikat krene popuštati pred zahtjevima poslodavaca. Uz to, štrajk nisu podržali niti radnici HFHS-a zaposleni izvan hostela u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici.

U situacijama poput one kada je novi poslodavac došao štrajkašima i počeo pričati o nelegalnosti štrajka i tome da ih uprava hostela neće pustiti na njihova radna mjesta ponovno je postala jasna potreba za poznavanjem - makar površnim - Zakona o radu. Poznavanje ovog zakona donekle sprečava mogućnost manipulacije radnicima od strane poslodavca. Usprkos tome, moramo imati na umu da sudska praksa često donosi kontradiktorne odluke, koje mogu biti i protivne Zakonu o radu - takvom smo primjeru mogli svjedočiti i tijekom ovog štrajka. No ipak, poznavanje ZOR-a omogućava pobijanje nekih laži koje poslodavci mogu probati iskoristiti za lomljenje štrajka. Zakon o radu također omogućava i korištenje još jednog potencijalno jakog oružja - štrajka solidarnosti - što su radnici i radnice Ferijalnog saveza uspjeli iskoristiti.

Na kraju, premda su se zaposlenici - na određeno i neodređeno - u hostelima HFHS-a držali zajedno tijekom cijeloga štrajka, čime su definitivno pokazali primjer budućim štrajkašima, ponovno se pojavio problem studentskih radnika. Radnici na studentski ugovor nisu sudjelovali u štrajku (što se može objasniti njihovim krajnje nesigurnim položajem), no nisu niti pružali podršku radnicama i radnicima koji jesu štrajkali. Uostalom, sama je činjenica da su studenti pristali na preuzimanje uloge štrajkolomaca vrlo problematična. Ova je pojava nažalost prečesta u Hrvatskoj, te joj je moguće doskočiti samo upornim radom među studentima-radnicima jer mlađe generacije nemaju iskustva s radničkim borbama ili organiziranjem. O fenomenu studentskog rada i organiziranja pisat ćemo u budućnosti.

 

Bivšim radnicama i radnicima Ferijalnog saveza želimo svu sreću u budućnosti te se nadamo da će ova kratka analiza poslužiti u budućim borbama za radnička prava.

Preuzeto sa: kontraklasa.org

]]>
Fri, 5 Oct 2018 09:19:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6407/%C5%A0trajk+U+Hrvatskom+Ferijalnom+I+Hostelskom+Savezu+2018.+%E2%80%93+Analiza
Ljevica čiji je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih neprijatelja već je poražena http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6403/Ljevica+%C4%8Diji+je+horizont+jednako+ograni%C4%8Den+kao+i+onaj+njezinih+neprijatelja+ve%C4%87+je+pora%C5%BEena.html Nikola Vukobratović je povjesničar i član uredništva regionalnog portala Bilten. Od 2013. do 2017. bio je i član uredništva hrvatskog izdanja Le Monde diplomatique, a od 2015. u ulozi njegova glavnog urednika. Hrvatsko izdanje LMD-a na koncu je ugašeno uslijed obustave financijske potpore Ministarstva kulture na početku mandata aktualne ministrice Nine Obuljen Koržinek. Pored toga, Nikola je i nekadašnji urednik izdanja Alerte – Centra za praćenje desnog ekstremizma.

Stipe Ćurković: Prema očekivanjima velikog dijela antikapitalističke ljevice (ili onoga što je od nje ostalo), razmjera ekonomske krize poput one koja je izbila 2007/2008. na dnevni red legitimnih političkih pitanje trebala je vratiti fundamentalna pitanja socioekonomskog uređenja. Nakon nekoliko desetljeća post-hladnoratovskog trijumfalizma, kapitalizam kao sistem se, konzekvencama vlastite oslobođene, «neoliberalne», logike, manevrirao u najveću krizu nakon Velike depresije. Samo financijske intervencije država astronomskih razmjera spriječile su kolaps velikog dijela globalnog financijskog sustava. Već ta činjenica trebala je predstavljati ozbiljan legitimacijski problem za dominanti diskurs o mehanizmima tržišne samoregulacije kao univerzalnom ključu društvenog napretka i panaceji za sve ekonomske i socijalne boljke. Kriza takvih razmjera, vjerovalo se, mora imati dalekosežne političke konzekvence, posebno u kontekstu agresivno promicane politike štednje, koja se u kriznom razdoblju samo zaoštrila.

No svega deset godina poslije, takva pitanja su potisnuta u drugi plan ili su posve nestala iz javnih rasprava. Ono što posljednjih godina dominira političkim raspravama nisu sistemska pitanja socioekonomskog uređenje, nego tzv. «migrantska kriza» i uspon nove desnice, ne samo diljem Europe, nego i u SAD-u, posebno nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. godine. Postavlja se pitanje - što se dogodilo? Kako objašnjavaš taj osjetni zaokret političke klime u relativno kratkom roku?

 

Nikola Vukobratović: Ono što se dogodilo posljednjih desetak godina, odnosno od početka krize, doista bi se moglo nazvati simboličkom smrću teorije o «kraju povijesti». Sam termin i njegov autor Francis Fukuyama već su, doduše, nekih dvadesetak godina ili duže pod snažnom paljbom. Teško je u tom periodu naći neki programatski tekst onoga što si nazvao antikapitalističkom ljevicom bez da se podrugljivo referira na Fukuyamu. Ali, bez obzira na to, mislim da je neosporno da cijelo to vrijeme, dakle još negdje od kraja 1980-ih godina, kod globalnih «donositelja odluka» vlada uvjerenje da je tzv. globalizacija - odnosno zamišljeni sustav «slobodne» svjetske trgovine koju ne ugrožavaju ni zaštitne carine ni (što je još važnije) nerazumni zahtjevi masa u smislu socijalnih prava ili očuvanja okoliša - posljednja riječ povijesti. No unazad nekoliko godina, čak i najistaknutijimopinion makerima počinje se činiti da stvari ipak nisu tako sigurne. Zanimljivo je, doduše, kako se odstupanja od globalizacijskog narativa kolektivno nazivaju «populističkom opasnošću», pri čemu se u istu kantu trpaju toliko različite politike i retorike kao što su daljnja dehumanizacija postupanja na granicama, protivljenja privatizaciji zdravstva ili nametanje uvoznih carina. Čitajući pojedine komentare istaknutih političara ili novinara mogli bismo pomisliti da smo dosad živjeli u svijetu bez ratova, rasizma i granica. I to sve samo zahvaljujući «slobodnom tržištu». Iako se u stvarnosti neke politike doista jesu zaoštrile, tu u osnovi nema nekih novih momenata. Granice nikada nisu bile otvorene, a protekcionizmu su uvijek pribjegavale sve sile koje su bile suočene s ozbiljnom konkurencijom. Iz povijesne perspektive čini se izvjesnim da je protekcionistički program trenutne američke administracije tek reakcija na slabljenje te sile u odnosu na Kinu i da bi do njega došlo bez obzira na to tko je u Bijeloj kući. I nije pritom u pitanju samo Amerika. Je li, na primjer, njemačko postupanje po pitanju grčkog državnog duga bilo izraz «proeuropske», kozmopolitske politike? Prije je bilo samo korištenje institucionalnih mišića radi zaštite interesa nacionalnog kapitala.

 
Ako bismo sumirali promjene koje su se dogodile u posljednjoj krizi, možda bi najbolje bilo reći da su se u smislu ideologije dogodili pomaci, utoliko što se sve manje očekuje da se svijet kreće prema nekoj kozmopolitskoj i liberalno-demokratskoj budućnosti, što znači da se otvara prostor za autoritarnija uređenja. U smislu konkretnih politika, promjene i nisu toliko dramatične kao što se čini na prvi pogled, iako tendencije nisu obećavajuće. Kao što si spomenuo, ljudima «na ljevici», vjerojatno je najveće razočaranje to što kriza nije potaknula gotovo nikakav značajniji zaokret prema socijalnijim, a još manje socijalističkim politikama. To samo pokazuje koliko su naivna bila očekivanja da će se - kao prema nekom zakonu hidraulike - loše socijalno stanje preliti u socijalni pokret ili pak, u jednakoj mjeri naivne, historijske analogije s 1930-im godinama. Tadašnji uzlet ljevice građen je na čvrstim temeljima dobrih pedesetak godina mukotrpnog stvaranja snažnog socijalističkog pokreta. Kako su posljedice krize mogle učiniti socijalne politike općeprihvaćenima ako je desetljećima prije toga jedva bilo ikoga tko bi vidljivo artikulirao socijalističke politike?

Stipe Ćurković: Svjedočimo rekonfiguraciji političkog polja, koja se dosad najdramatičnije ogledava u imploziji socijaldemokracije u velikim dijelovima Europe. Mnogi na ljevici u tom kontekstu govore i o simptomima krize hegemonije neoliberalizma. Povratak «populizma» u tom se kontekstu često čita kao svojevrstan povratak potisnutog socijalnog pitanja, ali ostaje politički presudno pitanje njegove konkretne artikulacije, a ona je danas u mnogim slučajevima i nativistička i ksenofobna. Unatoč historijskim iskustvima koji svjedoče o suprotnom, dijelovi ljevice, čini se, i dalje djeluju pod implicitnom pretpostavkom da posjeduju monopol na artikulaciju socijalnog pitanja, a to, očito, ipak nije tako. Iz toga bi se dalo zaključiti da deficiti ljevice nisu samo taktički ili strateški, nego možda i dublje teorijske naravi, koja bi zahtijevala reviziju nekih dosadašnjih pretpostavki. Dakako, povijest ljevice, posebno u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, puna je takvih poziva na reviziju vlastitih pretpostavki, ali to nije spriječilo njen dugoročni gubitak političkog značaja, koji mnogi povezuju s udaljavanjem od klasne politike. Slažeš li se s time? I ako je povratak klasnoj politici odgovor, kao što mnogi sugeriraju, kako bi ona danas uopće mogla i trebala izgledati? Povratak na njene klasične historijske artikulacije je očito iluzoran, a i pitanje je do koje mjere bi uopće bio poželjan, s obzirom na to da je proizvodio i vlastite ćorsokake - od uskogrudnog sindikalizma do redukcije svih društvenih antagonizama na «primarni antagonizam»?

Nikola Vukobratović:
 Teško je zapravo i izbrojiti koliko je puta socijaldemokracija u političkom smislu navodno «umrla» od početka 20. stoljeća naovamo. No rekao bih da barem od kasnih 1980-ih ona sigurno više ne postoji kao pokret koji se od konkurencije razlikuje specifičnim socijalnim politikama koje bi težile ekonomskoj demokraciji i egalitarizmu. Na neki je način i paradoksalno da se «krizom socijaldemokracije» naziva zapravo kriza neoliberalnog ili globalizacijskog projekta, čija je glavna svrha bila da ojača položaj kapitala u odnosu na rad, i to slabljenjem demokratskih mehanizama te ranije izborenih socijalnih minimuma u smislu primanja i sigurnosti radnika. U mnogim zemljama gdje je došlo do uspona ekstremne desnice i paralelnog slabljenja tradicionalnih radničkih stranaka, između tih dvaju procesa uspostavila se interpretativna veza. Kod liberalnih komentatora, to je tumačenje popularno jer tobože opravdava njihovo uvjerenje kako svi problemi dolaze «odozdo», odnosno iz nižih klasa. Kod socijalističkih komentatora, ta je interpretacija poslužila kao dodatni argument tezi kako je službena ljevica nedovoljno lijeva, odnosno socijalna. No čini se da je situacija ipak nešto kompleksnija. Za početak, ekstremna desnica nije uopće jednoznačno socijalno orijentirana. Dapače, u Austriji i Italiji, gdje je odnedavno na vlasti, ekstremna je desnica upravo najistaknutiji nositelj neoliberalne demagogije, lova na «uhljebe» i kritike socijalne države. Možda se samo u Francuskoj ekstremna desnica eksplicitno pokušala okoristiti kolapsom najveće radničke stranke (Komunističke partije) i to s dosta uspjeha, barem na rudarskom sjeveru zemlje. Ali na nacionalnoj razini, njezina je baza daleko od pretežno radničke. Nova ekstremna desnica je, uostalom baš kao i stara, u smislu baze potpore klasno vrlo šarolik skup, ali zapravo pod čvrstom kontrolom ljudi upravo iz tradicionalne društvene elite. Za austrijsku Slobodarsku stranku (FPÖ) možda glasaju i srpski gastarbajteri, ali njezino se vodstvo regrutira iz opskurnih elitnih «bratstava» s neskrivenim nacističkim simpatijama. Zbog toga nisam uvjeren u tezu da je ta desnica svojom «demagogijom» jednostavno preotela polje ljevici.
 
Problem ljevice nije samo taj što ona više nema monopol na socijalna pitanja (a nekad ga je doista i imala), već to što je ona neprepoznatljiva kao nositelj socijalnih težnji, a pogotovo nositelj nekih socijalno emancipacijskih projekata. Uostalom, u socijalnom smislu desnica nudi samo očuvanje ili jačanje postojeće društvene hijerarhije, u kojoj je doduše čak i domaća radnička klasa stepenicu iznad nekoga, s obzirom na migracije. Za dio stanovništva to možda može biti prihvatljiva platforma ako su ustrašeni mogućnošću daljnje deklasacije, ali vjerojatno primarno zato što ne postoji nikakva uvjerljiva platforma koja bi im nudila više. Čak i u onim zemljama gdje je preživjela infrastruktura povijesnog radničkog pokreta omogućila opstanak ili čak skromnu obnovu tradicionalne ljevice (možda u Britaniji i Portugalu), njezin politički horizont je jedva čuvanje nekih elemenata tzv. države blagostanja.
 
To ne znači da postoji neko lako rješenje i da se zaoštravanjem retorike ili inzistiranjem samo na klasnom pitanju može jednostavno obnoviti ljevica. U biti, rekao bih da ni jedan od povijesnih uspjeha radničkog pokreta nije izboren inzistiranjem na «primarom antagonizmu», kako ga nazivaš. Dapače, Oktobar je dobrim dijelom bio juriš za prekid rata, NOB borba za oslobođenje od okupacije i rješenje nacionalnih antagonizama, revolucije u Trećem svijetu dio procesa dekolonizacije. Uspješni socijalistički pokreti u povijesti nisu se isticali po tome što su «tvrđe» od drugih inzistirali na klasi, nego po tome što su ponudili adekvatna demokratska rješenja za većinu društvenih kontradikcija. Kapitalizam je sustav koji neprestano proizvodi društvena proturječja. Naravno, temeljno je ono između socijalnog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja viška vrijednosti. Ali ono nipošto nije jedino, a često ni najistaknutije. Upravo zato su rodna, nacionalna ili teritorijalna pitanja toliko često igrala odlučujuću ulogu u jučerašnjim borbama. Uopće nije lako prepoznati ključna društvena proturječja, još teže je ponuditi adekvatno demokratsko rješenje za njih, a najteže organizirati na temelju tih rješenja. Ali to je, kako se meni čini, zapravo sažeta formula toga što je socijalizam.

Stipe Ćurković:
 Pojava nove desnice kao konkurencije ljevici po pitanju artikulacije «antisistemskih» raspoloženja (ako ćemo prihvatiti da se o tome radi) ima i taj efekt da povratno normalizira zagovornike statusa quo kao «umjerenu» alternativu svakoj vrsti «ekstremizma» i «populizma», čime se ujedno normalizira i zaklanja historijsko pomicanje tzv. «centra» udesno, posebno na planu socijalne i ekonomske politike, ali sve češće i u promicanju sve agresivnije antiimigracijske politike (i u SAD-u i u EU). Opreka između lijevih i desnih «populizama» s jedne strane i «racionalne» i umjerene politike ideološki navodno neopterećenog centra s druge po mnogočemu podsjeća na jedva kamufliranu reartikulaciju stare teze o dva totalitarizma. Kao što je teorija totalitarizma zaklanjala pitanje o kontinuitetima kolonijalne i imperijalističke politike kapitalističkog zapada s fašizmom tako što je sugerirala dubinsku «obiteljsku srodnost» između fašizma i socijalizma, tako danas teze o srodnostima dvaju populizama zaklanjaju pitanje o kontinuitetu između nove desnice i neoliberalnog common sensea. Ne samo da mnoge (iako ne sve) stranke nove desnice diljem Europe ekonomski stoje na agresivno neoliberalnim pozicijama, nego bi se dalo argumentirati i da one neoliberalni diskurs klasnog prezira prema socijalnim gubitnicima i njegovu kulturu desolidarizacije ekspliciraju i dovršavaju, čineći tako ujedno vidljivim njegove socijaldarvinističke premise i konzekvence. Ta linija argumentacije, oprečna onoj o novoj desnici kao svojevrsnoj «zamjenskoj» ljevici, sugerirala bi i drugačiju socijalnu bazu nove desnice, bliže klasičnim lijevim analizama historijskog fašizma. Koliko ti se takvi argumenti čine plauzibilnim? I smatraš li da opravdavaju rasprostranjene teze o refašizaciji političke klime?

Nikola Vukobratović:
 Složio bih se da je ideja «populizma», na način na koji taj termin koriste ljudi bliski vladajućim krugovima, zapravo tek jedna od artikulacija anakrone teorije totalitarizama. U tom smislu uopće ne čudi to da je pokušava mobilizirati politički centar. Njezina politička funkcija je jasna - očuvanje statusa quo - ali njezino tumačenje suvremene ekstremne desnice je jednako neadekvatno kao i njezino tumačenje povijesnog fašizma. Ti pokreti nisu nikakvo mistično zlo koje ničim izazvano zadesi neku zemlju niti su izraz spontanog ludila inherentnog «nižim slojevima», nego pokušaj jednog dijela društvene elite da se nedemokratskim sredstvima zatome (umjesto da se razriješe) društvene kontradikcije koje proizvodi kapitalizam. Da ne budem previše apstraktan: kome je još sporno da je tzv. migracijska kriza posljedica nejednakog razvoja? Njezino ublažavanje zahtijevalo bi dramatičnu promjenu odnosa zavisnosti između centra i periferije. Ali to bi ozbiljno ugrozilo status quo pa je iz perspektive onih koji za tu kontradikciju nude nedemokratska rješenja stvar lakše zatomiti ubijanjem ljudi na granicama. U tom smislu, u ekstremnoj desnici je doista teško vidjeti nekakav «antisistemski» karakter. Ona sigurno nudi zaoštravanja postojećih politika, a povremeno i neka pogoršanja u političkom sustavu, ali sve to čini u svrhu očuvanja sustava, odnosno načina proizvodnje.
Točno je također da se ono što smo do jučer smatrali političkim centrom posljednjih godina izrazito primaknulo ekstremnoj desnici, što može biti još jedan argument protiv teza o nekom specifičnom karakteru «totalitarizama». U ovom trenutku, u većini zemalja sjeverozapada Europe desni centar je već otvoreno islamofoban. Prema onome što uspijevam pratiti, čak su i danski socijaldemokrati, nekada perjanica ovog pokreta na kontinentalnoj razini, posljednjih godina postali prilično eksplicitno rasistička stranka, iako bi to oni dakako negirali. Ali još nitko nije smislio prikladan eufemizam za politike segregacije i specijalne policijske režime u migrantskim kvartovima, koji se u novom zakonu (koji su podržali socijaldemokrati) službeno nazivaju «getoima». Koliko razumijem, danski socijaldemokrati se ravnaju logikom da svojim rasizmom samo reagiraju na spontane i autohtone narodne zahtjeve te se u njihovom ispunjavanju natječu s ekstremnom desnicom. No zapravo samo aktivno sudjeluju u razmontiranju minimuma demokratskih standarda koje su tijekom posljednjih 150 godina izgradili najvećim dijelom njihovi prethodnici iz povijesnih radničkih stranaka. Što je još gore, sličnom se logikom ravnaju i neke od zapadnoeuropskih stranaka koje se predstavljaju kao obnovitelji ljevice (npr. u Francuskoj i Španjolskoj) u sklopu strategije tzv. lijevog populizma koja neodoljivo podsjeća na odustajanje od historijskih zahtjeva ljevice zbog nesposobnosti da ih se adekvatno artikulira za potrebe suvremenog svijeta. Utoliko i pesimistični ton odgovora: ako je maksimum toga što ljevica danas može ponuditi pokušaj usporavanja najizrazitijih antisocijalnih politika, još k tome povremeno pomiješan s legitimiranjem antidemokratskih tendencija koje nameću i desnica i centar, onda se mislim bez previše oklijevanja može reći kako ta ljevica ne predstavlja nikakav značajniji faktor.
To, doduše, ne znači da je sve izgubljeno. Društvena proturječja koja stvara kapitalizam neće nestati, a time ni pokušaji da ih se razriješi. Zato mislim da za ljevicu pitanje hoće li biti antisistemska i antikapitalistička nije stvar izbora, prilagodbe izbornih strategija ili osobne sklonosti «umjerenosti» ili «radikalnosti», već osnovni smisao njezina djelovanja koji presudno utječe na njezinu strategiju, iako je ne definira u cijelosti. Ljevica čiji je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih neprijatelja već je ionako poražena. Oni koji misle da postoji nekakav nepomirljivi antagonizam između neposrednih potreba ljudi koje organiziraš i antisistemske perspektive u budućnosti vjerojatno nisu do kraja osmislili svoja demokratska rješenja za aktualna društvena proturječja. Uostalom, ta perspektivna doista fundamentalnog drugačijeg društva pogonski je motor ljevice već nekih dvjestotinjak godina. U međuvremenu je ne samo suštinski promijenila svijet, već i ostvarila neka postignuća koja su se svega nekoliko desetljeća činila gotovo nezamislivima. A izgleda kao da je posao tek započet.

Preuzeto sa: rosalux.rs

]]>
Mon, 1 Oct 2018 08:56:33 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6403/Ljevica+%C4%8Diji+je+horizont+jednako+ograni%C4%8Den+kao+i+onaj+njezinih+neprijatelja+ve%C4%87+je+pora%C5%BEena
ŠOK ZADRUGA: UNUTRAŠNJI DIJALOG http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6396/%C5%A0OK+ZADRUGA%3A+UNUTRA%C5%A0NJI+DIJALOG.html U utorak, 25. septembra 2018. godine od 19.00 časova u Centralnoj galeriji Šok zadruge otvorićemo izložbu pod nazivom „Unutrašnji dijalog“.

Ova izložba će predstaviti rezultat rada članova Šok zadruge, kolektivno crtanje najtalentovanijih SAMO DA NE ZALUTAMO, u okviru projekta „Na istom zadatku".

seobe_1dav

Projekat i radionicu je vodio Nikola Džafo, a crtali su Nora Mesaroš, Milan Nešić, Vladimir Ilić, Dejan Jankov, Vid Markovinović, Jovana Budošan, Vesna Vojvodić, Nikola Džafo i drugi.


Osnovu projekta predstavlja aproprijacija slike Paje Jovanovića „Seoba Srba sa Kosova". Unutrašnjim dijalogom, odnosno intervencijom više generacija umetnika različitih potpisa, estetika i poetika na tako nastaloj površini, slici, umetnici se upuštaju u dijalog koristeći vizuelnu komunikaciju kao osnovni način komunikacije.

Incijalni razlog za produkciju rada je poziv predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića na unutrašnji dijalog sa ciljem uključivanja najšire javnosti u prevazilaženje i nalaženje trajnog rešenja za pitanje statusa Kosova. Tema koju obrađuje inicijalna, aproprisana slika je seoba, migracija, izbeglištvo koje je aktuelno ne samo u kontekstu Kosova, već i kao svakodnevnica ogromnog broja izbeglica koji borave ili koriste Srbiju kao deo ture za migraciju ka zapadnoevropskim zemljama iz različitih, ratom zahvaćenih zemalja poput Sirije.


Izložba „Unutrašnji dijalog" se realizuje u okviru festivala „Na sopstveni pogon" Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije.

Preuzeto sa: sokzadruga.com

]]>
Tue, 25 Sep 2018 09:08:35 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6396/%C5%A0OK+ZADRUGA%3A+UNUTRA%C5%A0NJI+DIJALOG
Da li je tačno da su Marks i Engels bili rasisti i zašto nije? http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6392/Da+li+je+ta%C4%8Dno+da+su+Marks+i+Engels+bili+rasisti+i+za%C5%A1to+nije.html Bornirani antikomunizam – kužni zadah memljivih suterena svih buržoaskih ideologija i višedecenijski legitimacijski osnov paranoičnog zaverološkog nacionalizma – iskazuje, pored mnogih drugih bestiluka, i potrebu da razloge tobožnjeg „zločinačkog“ delovanja jugoslovenskih – i komunista uopšte – pronađe u navodnom Marksovom i Engelsovom shvatanju o rasnoj inferiornosti pojedinih naroda, a naročito slovenskih. Štaviše, tvrdi se da su Marks i Engels ništa manje nego osnivači „političkog genocida“ i „rasnog istrebljenja“, što je zaumna konstrukcija koja služi kao još jedan u nizu „dokaza“ za zloćudnu mantru o istovetnosti delovanja komunista i fašista. Ovo „otkriće“, koje se protura po Internetu, imamo da zahvalimo istoričaru-liberalu Džordžu Votsonu, profesoru istorije sa Kembridža.

Marksu i Engelsu pripisuje se, dakle, da su tvorci genocidne ideje da pojedine narode (pre svega slovenske, a među njima prvenstveno srpski narod) treba uništiti, što se sve potkrepljuje jednim krivotvorenim stanovištem za koje se tvrdi da pripada Marksu: „Klase i rase koje su preslabe za uslove novog života, moraju nestati [...] One moraju propasti u jednom revolucionarnom holokaustu." Navedeni „citat", koji sažima suštinu opskurnih optužbi na račun Marksa i Engelsa, najčešće se pominje upravo u kontekstu odnosa prema Slovenima (Srbima), zbog niza (od strane osnivača marksizma zaista izrečenih) negativnih kvalifikacija o ulozi slovenskih naroda u istoriji (što jesu sporne generalizacije, o kojima će niže biti reči, ali su daleko od rasizma).

No, pre nego što se pozabavimo ovim detaljnije, potrebno je nekoliko objašnjenja: Marks i Engels koristili su rasni diskurs u meri u kojoj je onovremena nauka bila opterećena rasnim klasifikacijama, ali u pogledu implikacija navodnih rasnih razlika bili su daleko naprednijih shvatanja od ogromne većine svojih savremenika. U svojim radovima oni pišu, na primer, o Arijevcima, što je bio opšteprihvaćen pojam u antropologiji te epohe, ali pišu na način da Arijevcima ne daju nikakvu rasnu prednostne smatraju ih superiornim u odnosu na Semite (što je bila glavna podela). Štaviše, Marks docnije u svojim etnografskim beleškama uz reč Arijevci beleži: „ponovo ova besmislica!" Konačno, poznat je i Engelsov tekst „O antisemitizmu", u kojem kritikuje ovu pojavu. 1 Sa druge strane, zaista su imali izrazito oštar, potcenjivački stil pisanja, vrlo često daleko preko granice dobrog ukusa, uvredljivo se izražavajući kako o pojedincima, tako i o grupama, narodima... Ali to su sasvim efemerne stvari, kojima se samo zamlate mogu baviti na način da na to svode suštinska pitanja marksizma.

Marks i Engels su rasisti taman onoliko koliko su to mogli biti, ilustracije radi, mnogi od vodećih evropskih, pa i srpskih intelektualaca te ili nešto kasnije epohe - od Stojana Novakovića do Jovana Skerlića - koji su pisali o „nekulturnim Turcima", „turskim varvarima", „divljim Arnautima" i slično. Nazvati ih sve rasistima bilo bi preterivanje, iako su neki zaista to bili u smislu koji danas pridajemo tom pojmu (na primer Vladan Đorđević, koji je pisao o Arnautima koji imaju repove, veličine od kozjeg do konjskog). Ali - nuto, nuto - upravo se u slučaju Marksa i Engelsa naglašava i eksploatiše (ko se ne bi dosetio zašto?!) njihova upotreba koncepata koji su danas, naročito u svetlu iskustva Drugog svetskog rata, s pravom neprihvatljivi.2

Previše bi prostora uzelo detaljno citiranje izvora kako bi se ilustrovao način na koji je krivotvoren tobožnji Marksov citat sa početka ovog teksta. To je objašnjeno ovde. Ukratko: tačno je da kod Marksa postoji rečenica da „klase i rase preslabe za nove uslove života moraju odstupiti". U vezi sa ovim treba reći da je u Marksovom tekstu, koji je masakriran kako bi se izvukla ova rečenica, u nastavku objašnjeno da je to „odstupanje" klasa i rasa „previše slabih za prilagođavanje" rezultat po njih razornog dejstva razvoja kapitalizma: dinamika tog razvoja je takva da ih uništava, a ne socijalistička revolucija!

Rečeno je ovde, međutim, da Marks i Engels nisu učitavali superiornost ili inferiornost kolektivnim entitetima. Ali Marks kaže „klase i rase odveć slabe" itd. Činjenica, i tada poznata nauci, bila je da su razni istorijski kolektiviteti nestali kao subjekti istorije. Svakome ko išta zna o marksizmu poznato je da su Marks i Engels isticali, uz zakonomernost istorijskih procesa, i njihovu uslovljenost progresom materijalnih snaga, pa ova formulacija nije ništa drugo nego shvatanje da će, po sili nužnosti istorijskog progresa, nestati oni istorijski subjekti koji ne ovladaju pretpostavkama tog progresa. Da li će neki kolektivni entitet savladati te pretpostavke ili ne, da li će im se aktivno (kontrarevolucionarno u najširem smislu) suprotstaviti isključivo je rezultat društvenih procesa unutar tog entiteta (klase, naroda, „rase"). Eventualna „slabost" da se savladaju ti preduslovi podrazumeva dovedenost do takvog stanja slabosti (primarno - usled dejstva materijalnih činilaca; ili izvedeno - delovanjem ideologije koja povratno utiče na materijalne snage). Ne podrazumeva, dakle, nekakvu datost, naročito ne biološku, pa ni kulturnuTa „slabost" je uvek posledica nekog društveno uslovljenog, materijalnog uzroka.

Ako se vratimo drugom delu citata uočićemo sledeće: tačno je da je Engels (ne Marks!) napisao da postoje „veliki i mali narodi" koji će neminovno „nestati u oluji svetske revolucije". Dakle, ne u „revolucionarnom holokaustu": holokaust (u značenju masovnog ubijanja ljudi) ne postoji u Marksovim i Engelsovim radovima i to je tendenciozna izmišljotina. Prevodilac-„naivac" bio je tako slobodan da pojam „oluja svetske revolucije" prevede kao „holokaust". To objašnjava nameru krivotvorenja, na koju je naseo (da li?) naš genijalni istoričar sa Kembridža, a potom i svi koje je njegovo „otkriće" impresioniralo.

No, i originalan Engelsov citat zahteva objašnjenje, do kojeg se ponovo dolazi malo detaljnijim čitanjem Engelsovih radova (za početak - rečenice koja dolazi neposredno iza navedenog mesta) a svodi se na to da su ti „veliki i mali narodi" čija je sudbina da nestanu zapravo - kontrarevolucionarni. Prema Engelsu, svako kontrarevolucionarno delovanje je, na kraju krajeva, osuđeno na propast. Ako se određeni kolektiviteti (bili oni i čitavi narodi) pozicioniraju kontrarevolucionarno - nestaće u pobedničkoj revoluciji, ne zato što to neko želi ili namerava (genocid), već zato što je to izvestan rezultat pobede revolucije nad kontrarevolucijom i to - u kontekstu u kojem je sintagma o nestanku naroda izrečena - pobede buržoaske revolucije. Ali zašto je Engels apostrofirao u citiranom izvodu baš narode, a ne staleže ili klase?

To nas, zapravo, dovodi do Slovena i Srba. Kod Marksa i Engelsa zaista su se mogle pronaći određene natuknice, naročito o slovenskim narodima, čija konotacija dakako nije povoljna po njih („varvari", „ostaci naroda" i sl.). Osnova negativnog viđenja slovenskih naroda, koje je postojalo kod osnivača marksizma, osobito krajem 1840-ih i početkom 1850-ih, imala je imanentno političko ishodište i ležala je u ulozi carske Rusije kao „evropskog žandarma" i središta svake kontrarevolucionarne i reakcionarne akcije u Evropi posle Bečkog kongresa 1815. Naročito je to bilo izraženo u Revoluciji 1848, kada su ruske trupe ugušile pobunu Mađara. Toj slici doprinosilo je, dalje, to što su se Južni Sloveni u Revoluciji 1848. svrstali uz reakcionarni habzburški presto protiv revolucionarnih Mađara i tako doprineli gušenju mađarske revolucije.

Ali šta su to učinili Mađari, prema onome kako su stvari videli Marks i Engels, čime su zaslužili status „revolucionarnog naroda"? O tome su obojica mnogo pisali, ali evo jednog kratkog sažetka: „Samostalna mađarska revolucija učinila je brz napredak. Ukinula je sve političke privilegije, uvela univerzalno pravo glasa, eliminisala sve feudalne dažbine, radne obaveze i desetke..." Ali onda su se, dakle, umešali carska Rusija, Jelačićevi Hrvati i prilično dezorijentisani Srbi (pomognuti iz Kneževine Srbije) i kao udarna pesnica dvorske kamarile iz Insbruka svemu tome učinili kraj. Nasuprot revolucionarnim Mađarima, oni su bili kontrarevolucionarni.

Donekle je dubiozna Engelsova pretpostavka da će „kontrarevolucionarni narodi" takvi i ostati i otuda, dakle, pasti kao žrtve „svetske revolucionarne oluje", ali je i ta tvrdnja nalazila objašnjenje isključivo u spoljašnjim materijalnim uslovima, a ne u nekim „rasnim" datostima. 3 Marksa i Engelsa nije ni u slučaju Mađara zanimala njihova nacionalna emancipacija sama po sebi: njih dvojica su imali već tada jasno izgrađenu predstavu o nacionalnim revolucijama u feudalnim i polufeudalnim carstvima kao nužnim oblicima ispoljavanja Istorije kao progresivnog puta ka izgradnji, najpre kapitalističkog, a potom socijalističkog društva. Oni su politički podržavali nacionalne revolucije samo ako su one oslobađale energiju za transformaciju odnosa proizvodnje: od feudalnih ili polufeudalnih ka kapitalističkim. Njih nisu interesovali nacionalni pokreti sami po sebi, već samo uslovno, kao facilitator tog progresa u odnosima proizvodnje. Zaostalost proizvodnih snaga u južnoslovenskim krajevima Monarhije činila je da oslobodilački pokreti južnoslovenskih naroda budu viđeni kao isključivo nacionalni, bez potencijala za značajniji razvoj proizvodnih snaga. To je sva osnova Marksovog i Engelsovog tobožnjeg „rasizma" u odnosu na Slovene.

Najspornije kvalifikacije sadržane su u Engelsovom tekstu o mađarskoj borbi. Reč je o izrazu Völkerabfälle, koji je kod Engelsa sinoniman sa izrazom Völkerruinen (Engels koristi oba ova pojma da bi označio Južne Slovene u Monarhiji). U doslovnom prevodu Völkerabfall znači - „otpadak od naroda", 4 a Völkerruinen - „ostaci naroda". Niko se neće iznenaditi što pomalo zapostavljeni istoričar sa početka teksta, profesor Votson, proizvoljno prevodi i kaže: „rasno smeće"! Tek da novim tendencioznim prevodom olakša recepciju svojih konfabulacija o Marksovom i Engelsovom rasizmu.

Kao i u prethodnim primerima, potrebno je samo čitati izvore. Prema Engelsu, austrijski Južni Sloveni, na koje se odnosio pojam Völkerabfälle (Engels uopšte ne apostrofira Srbe, kako se pogrešno tvrdi!), nisu u svojim krajevima imali naročito razvijene kapitalističke odnose, u političkom životu dominirali su konzervativno plemstvo (često stranog porekla) i crkva, a u nacionalnim stremljenjima oslanjali su se na reakcionarnu Rusiju. Dakle, ono od čega su se „otpadili" ovi slovenski narodi bio je moderan koncept naroda i ne radi se ni o kakvom „rasnom smeću". Opšti društveni uslovi opredeljivali su njihovo svrstavanje uz reakcionarne snage - u konkretnom slučaju uz dvor i uz Rusiju - čime su i ti (južnoslovenski) narodi dokazivali svoju kontrarevolucionarnost. Njihov budući nestanak u „oluji svetske revolucije" bio je, po Engelsu, samo nužna posledica takvog sticaja istorijskih okolnosti i niti je imao ikakve veze sa bilo kakvim prirodnim predodređenostima niti je podrazumevao fizičko uništavanje pripadnika tih naroda, već bi se realizovao kao proces njihovog stapanja sa narodima koji su revolucionarni i time u službi progresa. U istom smislu, Engels je, na primer, smatrao da je pokazatelj reakcionarne „tvrdoglavosti" zadržavanje „apsurdne nacionalne posebnosti" saksonskog (dakle germanskog!) seljaštva koje je bilo naseljeno u Transilvaniji, dok je hvalio druge Nemce u Mađarskoj zato što su „postali pravi Mađari". Vidljivo je, dakle, da je korelaciju težnje za zadržavanjem etničkog identiteta, nerazvijenih formi odnosa proizvodnje i kontrarevolucionarnosti Engels uopštavao kao svojevrsnu zakonomernost.

Pošto su bili uvereni u trijumf revolucionarnih pokreta, Marks i Engels su smatrali da svrstavanje u tabor kontrarevolucije vodi, u konačnom ishodu, neminovnoj propasti. Ukoliko su kontrarevolucionarni čitavi narodi - onda se to odnosilo i na njih i to ne po nečijoj volji ili planu, već nužnošću istorijskog progresa, kojem se kontrarevolucionarne snage uzalud suprotstavljaju. Dosta nesrećna generalizacija, ali opet daleko od svakog rasizma. Tu se, dakle, uopšte nije radilo o planiranju ili pozivanju na fizičko uništenje, kako se tvrdi insinuacijama o genocidnoj suštini marksizma, već se konstatovalo da će takvi kontrarevolucionarni činioci iskusiti gubitak istorijske relevantnosti, gubitak statusa subjekta istorije i, u tom smislu, i njihov nestanak je shvatan kao deo istorijskog progresa. Dakle, Marksa i Engelsa je prevashodno interesovao tok i mehanizam Istorije - koji su oni videli kao razvoj kapitalističkih odnosa, uspeh buržoaskih revolucija, omasovljenje proletarijata i, u konačnici, njegovo preuzimanje vlasti u potonjim proleterskim revolucijama.

Kada je u Rusiji oboren feudalizam, posle reformi 1861, njena buržoazija je bila u povoju, a samim tim i proletarijat, ali su opstajali oblici zajedničke zemljišne svojine, za koje se među ruskim socijalistima verovalo da mogu poslužiti kao prečica ka komunizmu. Zato u predgovoru ruskom izdanju Manifesta, 1882. godine, Marks piše: „U Rusiji, naspram brzog cvetanja kapitalističke špekulacije i tek započetog razvitka buržoaske zemljišne svojine, nalazimo više od polovine zemlje u rukama zajedničkog seljačkog poseda. Sada se pita: Može li ruska obščina, taj makar i jako potkopani oblik prastarog zajedničkog zemljišnog poseda, preći neposredno u viši oblik komunističke zajedničke svojine? Ili, mora li ona naprotiv pre toga proći isti proces raspadanja koji sačinjava istorijski razvitak Zapada? Jedini odgovor koji je danas moguće dati na to jeste ovaj: postane li ruska revolucija signal za proletersku revoluciju na Zapadu, tako da jedna drugu dopunjuju, onda može sadašnja ruska zajednička zemljišna svojina poslužiti kao polazna tačka komunističkog razvitka". Iz ovog pitijskog odgovora vidi se da je Marks bio na stanovištu, najpre da revolucija očito može izbiti i u Rusiji (toliko o rasističkim predrasudama), ali zbog specifičnih strukturnih karakteristika odnosa proizvodnje, mogao je da zamisli uspeh ove revolucije samo u međusobnoj korelaciji sa uspehom revolucije na Zapadu. Razlog te uslovljenosti nisu bile razmere ruske lobanje, neke tobožnje organske karakteristike ili navodne umne predispozicije, već faktičko stanje u domenu odnosa proizvodnje.

Nije najmanje važno: začetnik ove konfabulacije o Marksovom i Engelsovom rasizmu, profesor Votson, dolazi nam iz Engleske, zemlje čija se ni intelektualna ni politička elita, još manje društvo (razume se uz čestite izuzetke, ali - izuzetke), nikada nisu do kraja suočili sa razmerama rasističkih predrasuda u „sopstvenom dvorištu", što je i danas tabu u ovoj zemlji. Votson je, kao dugogodišnji član Liberalne stranke, mogao da se, exempli causa, pozabavi stvarnim rasističkim stavovima njenih lidera i uglednih članova kroz istoriju, umesto da vija aveti nepostojećeg Marksovog i Engelsovog rasizma.

Sve velike događaje svoje epohe Marks i Engels su posmatrali sa teorijske distance, ali i sa ostrašćenošću posmatrača koji u događajima vidi otelovljenje sopstvenih misli o Istoriji. Smisao napisanih članaka i knjiga otkriva tu teorijsku ravan, a stil i jezik - strasnu, katkad navijačku involviranost. Bilo je tu, možebiti, i potrebe da se tonom bulevarske štampe pridobije pažnja za ideju. Naročito u ranim radovima, Marks i Engels su u izvesnoj meri zanemarivali značaj nacionalnog pitanja (Srbe i Hrvate je u tabor kontrarevolucije odvela nespremnost Mađara na ustupke kakve su od Beča tražili za sebe), ali to je dakako druga tema. Svojim materijalističkim pogledom na istoriju koji je u središte pozicionirao, u najširem smislu, odnose proizvodnje, Marks i Engels nisu mogli biti dalje od rasizma. U svakom slučaju, bili su u svakom pogledu toliko impresivna pojava u intelektualnoj istoriji i u istoriji uopšte, da je i jalovo i mizerno kritikovati njihovo stvaralaštvo na nivou intelektualnog suterena, metodom - „drž'te lopova". Tim mizernim metodom nije se, naravno, poslužio nijedan od kritičara koji je pisanje Marksa i Engelsa zaista razumeo, pa je, kao ne malo puta, uloga da ispadne najgluplji, u tesnoj konkurenciji unutar falange antimarksista, pripala - istoričaru.

Preuzeto sa: peščanik.net

]]>
Thu, 20 Sep 2018 10:26:01 +0000 http://rex.b92.net/sr/preporucujemo/story/6392/Da+li+je+ta%C4%8Dno+da+su+Marks+i+Engels+bili+rasisti+i+za%C5%A1to+nije