Bukurešt: politička autopsija

27. 08. 2019

U rumunjskoj metropoli gotovo ništa ne funkcionira osim nekretninskog biznisa za najbogatije. Sva infrastruktura je u rasulu i grad jedva preživljava malo ozbiljnije oluje. Sve više ljudi razmišlja o odlasku. Bukurešt je mrtav grad, samo to još ne zna.

Foto: AFP / Daniel Mihailescu
Foto: AFP / Daniel Mihailescu
Prije nekoliko večeri bio sam na promociji knjige u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti. Bila je riječ o knjizi priličnog obima koja bilježi sociološke i arhitektonske dimenzije kolapsa gradova u postsocijalističkoj Rumunjskoj. Posrijedi je tužna priča o deindustrijalizaciji, ne samo mono-industrijskih gradova, već i onih srednje veličine širom zemlje. Atmosfera je bila hipsterska i fensi, ali ne i pretjerano iritantna: vino, kanapei, besplatan gin tonic (specijalni recept), jazz, lijepa odjeća i lagani razgovori. Nije baš bio tipičan bukureštanski događaj, ali ni ništa posebno drugačije. Međutim, u jednom su se trenutku posjetitelji počeli čudno ponašati. Naprasno su se svrbili po rukama i nogama, udarali rukama po zraku ili po vlastitim podlakticama. Njihova su se tijela krivila i ponašala kao da su ih je preuzeli neki čudni duhovi. Ipak, nije bilo riječ o ničemu zlokobnom: samo uobičajeno doba kad se pojave komarci za njihovu večernju gozbu.

Ovaj teror komaraca je samo posljednji simptom kontinuiranog kolapsa Bukurešta, tužne rumunjske metropole, u posljednjih tridesetak godina. Međutim, nešto je nevjerojatno proturječno u ovoj cijeloj priči. Bukurešt sa svojim okruženjem jedno je od područja s najbržim ekonomskim rastom u Europskoj uniji proteklih godina i spada među nekoliko regija sa značajnije višim BDP-om po glavi od prosjeka Unije. Ukratko, radi se o jednoj od najbogatijih regija s iznimnom koncentracijom kapitala i ogromnim javnim proračunom (više od dvije milijarde eura godišnje). Usprkos tome, grad propada, čak i doslovno, kao što se može vidjeti u ovom primjeru. A gradonačelnica je nedavno izjavila da je grad de facto bankrotirao.

Nemoguće je unutar kontura ovog teksta prikladno objasniti i tretirati tu proturječnu stvarnost, ali bi svejedno pokušao barem ocrtati obrise. Za početak, užasno je teško napraviti listu problema i izazova s kojima se grad suočava. Čini se da je zapravo sve gorući problem. Ipak, većina stanovnika će se složiti da je promet problem broj jedan. Ili barem onaj na kojeg se većina žali. Prema Tom Tom Traffic indeksu, Bukurešt se nalazi na 11. mjestu na svijetu po stupnju zakrčenosti prometa, a na 3. u Europi, nakon Istanbula i Moskve. U Bukureštu ne postoji neki vrhunac ili rush hour, promet se cijelo vrijeme odvija puževim korakom.

To između ostalog vodi do zagađenja i porasta ljetnih temperatura. Bukurešt se, uz Skopje i Sofiju, najčešće navodi kao grad s najvećim stupnjem zagađenja zraka u Europi. A problem s prometom je dodatno pogoršan kolapsom javnog sustava prijevoza uslijed podinvestiranosti i zanemarivanja. Broj autobusa i trolejbusa je naprosto premalen u odnosu na potrebe, a vozila su uglavnom u lošem stanju. Nije uopće neobično da stanu usred vožnje ili da se zapale dok su putnici unutra. Grad je kupio neke nove autobuse prošle godine uz aferu koja je pratila samu transakciju. Kasnije se ispostavilo da autobusi imaju neku tvorničku grešku i da se moraju vratiti na popravak. Čekanje na autobuse kao i same vožnje sve su duži pošto nisu osigurane slobodne trake za javni prijevoz. Također, osim nekoliko autobusa nema uopće noćnog prijevoza tako da se ljudi moraju oslanjati na taksije.

Prometna katastrofa

Metro je u vlasništvu Ministarstva prometa, a ne Grada, što predstavlja jednu od mnogih pravnih ludosti u upravljanju gradom. Ne postoji integrirani sistem prijevoznih karata za metro i prijevoz iznad zemlje. Metro je jedina opcija izbjegavanja prometnih gužvi, međutim, nije dovoljno kapacitiran da izdrži tu ulogu, pogotovo ujutro i navečer. Često društvenim mrežama kruže fotografije zastrašujuće dugih redova ljudi koji čekaju da se ukrcaju na metro. U bilo kojoj drugoj zemlji bi vlasti uočili rizičnost ovakvih situacija i zaustavili ih. No, zaustavljanje prometa podzemnom željeznicom bi potpuno blokiralo grad i bukureštanske vlasti se samo nadaju da se nesreća neće dogoditi. Dakle, iako predstavlja alternativu nadzemnom prometu, metro ima puno svojih problema. Nema dovoljno vagona, infrastruktura je trošna i oronula, stanice su zapuštene i rizične za boravak. Sve stanice podzemne željeznice u Bukureštu rade bez vatrogasne dozvole. Ovo se možda čini neobičnim, ali to vrijedi i za većinu škola u gradu. Nova linija metroa koja bi trebala povezati zapad i istok grada i čija je izgradnja započeta prije desetak godina, nije ni blizu gotova. Također, linija koja bi trebala povezivati glavni gradski kolodvor s aerodromom - što je bio preduvjet UEFA-a za domaćinstvo utakmica na Europskom prvenstvu 2020. - još se nalazi samo na papiru.

Kao što je pokazala nesreća u noćnom klubu Colective 2015. godine kada je poginulo više od 60 ljudi, glavna opasnost prijeti od kolapsa zgrada. Tisuće zgrada, mnoge od njih i naseljene, nalaze se u neposrednoj opasnosti od urušavanja. Grad je uspio započeti s obnovom manje od stotinjak takvih zgrada. Očito, scenarij iz noćne more predstavlja potres koji bi s lica zemlje obrisao tisuće zgrade i desetke tisuća ljudskih života. Ove procjene nisu naprosto neka izmišljotina već procjene koje stručnjaci redovito iznose u medijima.

Bez obzira na takvo stanje, nekretninski biznis u gradu cvijeta. Poslovne zgrade i kompleksi stambenih objekata ponovno niču kao gljive poslije kiše nakon što je kriza bila malo usporila gradnju. Pritom cijene rastu što ljudima s nižim primanjima čini život u gradu gotovo nemogućim. Nekretninski balon vodi do ubrzane gentrifikacije i često svjedočimo slučajevima evikcije. Prema konzervativnim procjenama, u gradu živi oko 10.000 beskućnika dok je u evidenciji najmanje 20.000 zahtjeva za socijalnim stanovima. Gradska vlast nema ni volje ni znanja da se suoči s ovim problemom. Aktivističke grupe su napravile odličan posao u osvjetljavanju i politizaciji problema stanovanja, ali njihov utjecaj je ograničen jer ne posjeduju instrumente kojima bi mogli utjecati na političke odluke.

Da bi stvari bile još gore, kompanija koja opskrbljuje grad grijanjem i toplom vodom je bankrotirala. Korupcija, loše upravljanje i manjak interesa su glavni razlozi, ali pravi problemi idu dublje. Nakon 1989. godine mnogi su se stanovi isključili iz sustava centralnog grijanja u potrazi za pojedinačnim rješenjima zasnovanima na plinu. Novi stanovi i poslovni prostori se također oslanjaju na vlastita rješenja. To je utjecalo na prihode kompanije koja je ostala bez sredstava za infrastrukturne investicije. Zbog toga su podigli cijene što je natjeralo mnoge preostale korisnike da se isključe i potraže drukčije rješenje. Mnogi kvartovi već sad trpe dugotrajne prekide opskrbe toplom vodom i grijanjem, a povremeni prekidi su uobičajeni. Prava je misterija što će se dogoditi iduće zime nakon što se kompanija likvidira.

Nestanak brige za javni prostor

Ovi su se strukturni problemi akumulirali konstantno od 1989. godine. Socijalistička urbanizacija Bukurešta je išla vrlo sporo, neravnomjerno i nerijetko disfunkcionalno i zapravo nikad nije dovršena. Plan reorganizacije grada ustanovljen je nakon smrtonosnog potresa 1977. godine, ali nikad nije zaživio zbog bankrota države uslijed druge naftne krize 1979. godine. Pritom je izgradnja gigantske i neslavne Parlamentarne palače (izvorno nazvana Kuća naroda), prije bila prostorni fiks u terminima Davida Harveya nego megalomanski projekt poludjelog diktatora. Svejedno, donijela je sa sobom malu količinu sistematizacije i racionalizacije koja je gradu očajno nedostajala.

Briga za javni prostor i urbanizam kompletno je nestala nakon 1989. godine. Grad je postao libertarijanski raj i mašina za stvaranje novaca vlasnicima kapitala. Opća filozofija svih lokalnih vlasti bez obzira na političke boje bila je: otvorimo grad biznisu i privucimo investitore. Kao što je već spomenuto, glavna vrijednost su bile nekretnine, pravi izvor novca i korupcije u gradu, slično priči Mikea Davisa o Los Angelesu 1950-ih.

Bukurešt zapravo ima sedam gradonačelnika: jedan je gradonačelnik cijelog grada, a njih šest su na vlasti u šest gradskih kotareva. Svaki taj kotar ima vlastiti proračun i skupštinu. Proračun grada i proračun kotara imaju dva izvora prihoda: jedan je sam državni proračun koji alocira sredstva s obzirom broj stanovnika i njihove prihode, a drugi su porezi koje same jedinice lokalne samouprave uprihode. S obzirom na taj drugi izvor svaki se kotar natječe u privlačenju investitora i širenju porezne baze. Očekivano, sve se to odvija nauštrb ne-profitnih aktivnosti poput onih socijalnih. Pritom, gradonačelnici održavaju svoju političku klijentelu sretnom i prave se da nešto rade za grad. Uglavnom, popravljaju pločnike i kolnike te sade cvijeće. Preoblikovanje parkova - što uključuje i manje zelenila - glavna je preokupacije gradskih vlasti uz promoviranje uličnih festivala, mahom hrane i kulture. U svim ostalim sferama društvenog života kapital se ponaša bez ikakvih restrikcija.

Trenutna gradonačelnica Bukurešta, marginalizirana članica socijaldemokrata, Gabriela Firea, iznimno je nekompetentna. Nije radila na ničemu osim na bildanju vlastitog imidža i osiguravanju povlastica kapitalu i političkoj klijenteli. Ona je direktno odgovorna za bankrot kompanije za grijanje i za nadolazeći bankrot cijelog grada. A pritom se izuzima od odgovornosti i okrivljuje vladu te prijekorijeva građane Bukurešte jer se ne svrstavaju na njenu stranu u obračunu s vladom. Zapravo, grad nije pred bankrotom. Ono što se dogodilo jest krivi izračun: u gradu su pogrešno izračunali fiskalne prihode za ovu godinu. Dakle, proračun nije realističan i moraju se napraviti rezanja sukladna prihodima. Centralni gradski proračun nije malen i iznosi 1,5 milijardi eura. Pitanje je na što se ta sredstva troše. I tu je Firea podbacila. Imala je ideju formiranja novih gradskih kompanija koje će koordinirati gradska vlast. Ideja po sebi nije loša jer bi time gradska vlast imala više instrumenata u rukama za upravljanje gradom. Ali provedba je bila katastrofalna. Firea je alocirala basnoslovne sume novca u nove kompanije, zagušila ih novim zaposlenicima i na upravljačke pozicije postavila svoje političke sljedbenike. Na kraju je sud ustanovio da su sve te firme osnovane na način kojim se prekršio zakon i sad je sasvim neizvjesno što će se dogoditi.

Disfunkcionalne gradske kompanije

Ovo nas vraća na one komarce koji su uništili onu ugodnu večer i koji zapravo uništavaju svaku večer. Grad je prije imao ugovor s privatnom firmom koja se bavi komarcima, štakorima i ostalim gadljivim stvarima. Međutim, grad je odlučio osnovati vlastitu kompaniju za te potrebe i samim time nije obnovio ugovor s privatnom firmom. Ali grad još nije "stigao" osnovati tu kompaniju do pune funkcionalnosti i odatle neizdržive najezde komaraca. Sličnoj situaciji svjedočimo i u ostalim gradskim kompanijama koje bi trebale pružati usluge građanima.

Firea je pretvorila beznadnu situaciju u sasvim disfunkcionalnu. Ona je, kao što sam napomenuo, odgovorna u priličnoj mjeri za probleme, ali situacija u Bukureštu je uzrokovana dubinskim strukturnim korijenima koje nadilaze okvire djelovanja pojedinih političara i nerješiva je u jednom potezu. Odabir nekog drugog, sposobnijeg gradonačelnika, neće biti dovoljan. Grad se nalazi u terminalnom stanju i jedino ga radikalna rješenja mogu pretvoriti u ugodno mjesto za život. Ključno bi bilo pritom obuzdavanje klasnih interesa kapitala koji dominiraju gradom ispred gotovo svega ostalog. Ali koji će se gradonačelnik odlučiti za tako radikalna rješenja ako zasigurno zna da bi ona predstavljala kraj njegove političke karijere? Lijevi društveni pokret također nije na repertoaru jer je ljevica preslaba i podijeljena i čak bi ne tako vjerojatni slučaj zajedničkog napora u tom smjeru bio osuđen na propast zbog manjka bilo kakvih resursa.

U međuvremenu, kao da sve ovo nije dovoljno, stanovnici Bukurešta moraju se suočiti s novim izazovom: neočekivanim efektima klimatskih promjena. Ako ne dođe do potresa, ove će promjene prve uništiti grad. A njihovi učinci postaju sve očitiji. Za početak, ima puno više oborina nego prije. Ljeti je Bukurešt bio uglavnom suh i prašnjav grad, a danas je mokar i vlažan. Drugo, i puno važnije, kiša dolazi u obliku oluja koje trgaju stabla, krovove i druge objekte te poplavljuju grad doslovno odmah kao u nekoliko posljednjih slučajeva. Čak i s normalno funkcionirajućom infrastrukturom bilo bi se zahtjevno suočiti s takvim izazovima, a u slučaju Bukurešto to je sasvim nemoguće. Svaka jača oluja paralizira grad. Povrh toga, temperature rastu iz godine u godinu.

U takvom kontekstu jedino je realistično rješenje odlazak. Vikend egzodus iz grada je u posljednje vrijeme postao rašireni društveni ritual. Dosta govori o gradu to da ga stanovnici napuštaju čim imaju šansu. Ali uskoro bi odlazak mogao biti za stalno. Sve više ljudi s kojima razgovaram spominju da planiraju definitivno napustiti grad. Bukurešt više nije postsocijalistički već postapokaliptički grad: apokalipsu je izvršila slobodna dominacija kapitala. Bukurešt je mrtav grad, samo to još ne zna.

S engleskog preveo Marko Kostanić

Preuyeto sa: Bilten