Istjerivanje provokacije: “libertarijanski” lov na umjetnike

26. 11. 2018

U zemlji u kojoj se šanse za normalan život neprestano smanjuju, a bolji život sve češće traži u inozemstvu, agresija u javnom prostoru se uglavnom usmjerava prema slabijima. U kaosu koji proizvodi sustav, njegove žrtve postaju dežurni krivci.

Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Nedavno se na društvenim mrežama nakratko zažarila polemika oko još jednog u nizu odlazaka iz Hrvatske u Zapadnu Europu, u taj naš novovjeki Kanaan. S jedne je strane Siniša Labrović, performer i umjetnik koji je, ne mogavši do posla ovdje, nakanio sreću okušati u Berlinu, a s druge je strane njegov oponent Oleg Maštruko, svojedobna zvijezda informatičkog novinarstva devedesetih, a danas standardni član desnog komentarijata portala Index.hr. Za ovu priču nije nevažno primijetiti da ovaj potonji svoj tip racionalizacije socijalne nejednakosti baštini iz predrasuda karakterističnih za povlaštenu klasu kojoj iz puke patrimonijalnosti pripada, a prema kojima su si, između ostalog, nezaposleni manje-više sami krivi za svoju situaciju.

Elem, Labrović je na put u Berlin bio prisiljen krenuti iz egzistencijalnih razloga jer jednostavno nikako nije mogao do posla ili, njegovim riječima, "kad sam 2000. napravio performans zavijanja rana na miniranom spomeniku partizanima u Sinju, jasno mi je iz Crkve poručeno da neću nikad dobiti posao u školi. Obećanje je ispunjeno..." U svrhu investigativnog novinarstva stalkali smo pojedine profile i otkrili da se na umjetnikovu odluku da okuša sreću u Berlinu informatički novinar filistarski podsmjehnuo i sljedećim ga riječima na društvenoj mreži otpravio na vijaž: "Ova simpatična danguba koja se bavi ‘performansima' zasitio se Hrvatske i seli u... Berlin!" (...) "a da je birao grad s većom koncentracijom performans-zgubidana kakav je i on sam, ne bi bolje odabrao od Berlina..."; "Tek u Berlinu će vidjeti što je konkurencija ovakvih danguba. Tamo ima više ‘performera' koji nešto čmrlje na rubu umjetničke scene nego kod nas članova HDZ-a. I većina takvih žive kao štakori po nekim squatovima dok čekaju da svijet shvati njihovu genijalnost."

Repertoar uvreda na račun našeg proletera, ovaj put umjetničkog, zapravo je uobičajen: zgubidan, danguba, čmrljator, štakor (ovo je možda malo pregrubo, ali komentator se raspojasao), ukratko - prava karikatura neradnika. U Berlinu mu predviđa pakao tipa "dog eat dog", kao da mu je u Hrvatskoj inače bilo bitno drukčije, kao da ovdje sve pršti od solidarnosti, kao da je, zapravo, prosperirao od neviđenih beneficija i kao da se gušio u privilegijama. Jer da je tako bilo, a ne da se potucao od nemila do nedraga i da je jedva sastavljao kraj s krajem, zašto bi onda uopće odlazio?! Uostalom, i sam je Labrović kazao da je odavno odustao od traženja gradskih i državnih kulturnih potpora za svoje umjetničke akcije, pa bi u tom smislu libertarijanski branitelji budžeta zapravo trebali biti zadovoljni jer ovaj ne siše našu lovu. Ali nervoznih komentara ipak ima i dalje, valjda prevencije radi.

Influenseri umjesto provokatora

Ovakav dismisivan stav jednog informatičkog influencera zapravo i nije toliko neobičan, posebno ne za mrežu medija kojoj pripada. Međutim, ono što je donekle novo u svemu ovome jest meta. Dosad su na ciljniku te libertarijanske križarske vojne obično bili uhljebi i paraziti svih fela: radnici, sindikalisti, političari, javni sektor generalno, no u umjetnike se dosad uglavnom nije diralo. Šovensko krilo istog tog ideološkog kluba u katalog svojih arhineprijatelja zna dodati još pokoju kategoriju pa se, shodno političkoj prilici, histerizira ili oko raznoraznih manjina ili oko emigranata. Nije nevažno ni to što je na meti posebna vrsta umjetnika, performer, koji je u informatičarevom postu ne slučajno stavljen pod navodnike, što će reći da je navodni umjetnik. Naime, pozicija performansa, pa i konceptualne umjetnosti generalno, običnom svijetu ionako izgleda krajnje suspektno.

Budući da je riječ o vrsti umjetnosti koja je često usmjerena ili svodiva na tezu ili ideju, a koja je opet vrlo često političkog karaktera, ne bi bilo prvi put da problem proizlazi iz političkog ili ideološkog neslaganja kritičara, publike i umjetnika. Mnoge živcira naglašena angažiranost i kritički stav u tom umjetničkom području, mnogi drže da tu umjetnosti uopće nema ili ako je ima, da ne radi ništa drugo osim što servisira ideju (političku ili ideološku), a izostaje ono po čemu navodno umjetnost jest umjetnost, odnosno nedostaje ono što se obično naziva auratska dimenzija umjetnosti. Također, neko ustaljeno mišljenje o umjetnosti je da je ona idealizirana realnost, a konceptualna umjetnost jedva da zadovoljava taj nalog, ona čak i nije umjetnost - kao da čujemo našeg kritičara - ona je više štos. Tamo gdje drugi vide umjetnički akt, ignorant vidi tek bezvrijedni i brzopotezni vic ili riječima samog Maštruka: "Te njegove performans fore zabavne su kao vic na pola sata, ali kad tjedan dana drži štand to je klasični primjer ‘overplaying the joke'."

U toj svojevrsnoj zabrani skandaliziranja u umjetnosti i njezina svođenja na pristojnost govorio je i sam Labrović u jednom svom javnom istupu prije preseljenja: "Postoji jasna agenda, o kojoj je govorila i jedna visokopozicionirana žena na Dramskoj akademiji u Osijeku povezana s tim krugovima. Ona je javno rekla da postoji strategija prema kojoj se ne dozvoljava skandalizacija, provokacije u javnom prostoru..." I doista, kad odu umjetnički provokatori i skandalizatori, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se u javnom prostoru veselimo uz čitavu jednu idiličnu, nekonfliktnu, neprovokativnu, a zapravo imbecilnu i banalnu kulturu influencerafollowerasabskrajberalajkera i dislajkeravlogera i blogera. Koji su većinom, tko će ga znati zašto, beznadne političke konzerve.

Eliminacijski refleks

Sad, moguće je da je Maštruko pisanjem ovakvog posta htio ukazati na pozerstvo koje zna stanovati u umjetničkim krugovima, na umjetničarenje i umjetničke afektacije raznih vrsta. Međutim, odabrao je krivu adresu jer Labrović nije od onih koji umjetnički postupak zamagljuju i mažu. Društvene su mreže u vezi s cijelim tim konfliktom odmah reagirale svojevrsnom klasifikacijom fanova na ikonopoklonike i ikonoklaste. Ovi potonji nastavljaju dugu tradiciju zazora prema umjetnicima i umjetničkom izražavanju općenito. Neki su tako u dugim prepiskama umjetniku prigovarali zašto se uopće oglašavao oko svog odlaska, što jednostavno nije odmaglio u tišini, zašto se uopće isticao, posebno u trenutku kad se i na tisuće bezimenih Slavonaca šutke iseljava, drugima je pak smetalo umjetnikovo psovanje, trećima njegova arogancija i sl.

Ono što ovdje zabrinjava više od samog brzopletog i blentavog posta u kojem možda nije ni bilo puno zle namjere (uostalom, sam autor posta na svoj doktrinaran način - dogmom njegovog plemena ravnaju bogovi konkurencije i tržišta - umjetniku želi sreću u još većoj konkurenciji i na još pravijem tržištu, onom berlinskom, svjetskom i, kao da kaže, kad se tamo dokaže, tek će tad biti socijalno prihvatljiv, a ovaj će onda pojesti napisano, kako je i obećao), jest prisutnost jednog, rekli bismo, eliminacijskog refleksa koji govori o širem fenomenu barbarizacije društva. Naime, u kontekstu države koja je unazad tridesetak godina sistematski likvidirala čitave dijelove vlastite kulturne baštine i unutar koje je, samo da navedemo jedno područje, velik dio domaće krupne plastike prošao svojevrsni purgatorij, a o ostalome da i ne pričamo, takav pežorativan stav prema umjetnosti, njezino devalviranje i iskazivanje prezira prema njoj već su sami po sebi problematični.

Inače, Maštrukov preziran odnos prema umjetnosti vidi se i iz toga što u svom kratkom internetskom dopisu ne uspijeva točno reproducirati ni trajanje jedne od posljednjih Labrovićevih intervencija. Naime, njegova ljetošnja akcija prikupljanja potpisa za inicijativu pod nazivom "Zaštitimo svećenike od optužbi za pedofiliju" trajala je ukupno četiri sata, dok je u Maštrukovoj neobaviještenosti ona nabujala na čak tjedan dana. U današnjem je kontekstu posebno zabrinjavajuće da je prema toj logici broj suvišnih ljudi i otpisanih čitavih segmenata društva sve veći: pravila tog novog socijaldarvinizma odnedavno se odnose i na nesretne umjetnike koje se, eto, makar i lošom šalom, diskvalificira da su niškoristi i kao takvi inferiorni.

Preuzeto sa: bilten.org