Jeste li spremni raditi do smrti? Postojeći ekonomski model to od vas očekuje

12. 07. 2018

Sustav u kojem živimo postavljen je prema određenim načelima koje mnogi uzimaju "zdravo za gotovo", no upravo zbog te činjenice često se previđaju neke poprilično velike brutalnosti tog sustava. Jedan naročito neugodan faktor je životna kronologija prosječnog radnika koja se sastoji od nekoliko etapa: obrazovanja -> radni vijek -> odlazak u mirovinu.

Što se događa nakon odlaska u mirovinu? Mnogi se raduju tom periodu vjerujući kako će napokon imati vremena "živjeti", iako su već u starosti. No, ta očekivanja za mnoge će biti vrlo negativna jer velika je vjerojatnost da će im tu fazu života brzo prekinuti ona zadnja stanica - smrt.

Dakako, svako se nada da će baš on ili ona biti ta osoba koja će odgoditi smrt bar za neko vrijeme, no nažalost statistike ne idu u prilog nikome i model u kojem živimo se često može svesti na "radi dok ne umreš". Kako to zvuči? Ne baš primamljivo.

Provedena su brojna istraživanja koja otkrivaju surovost ovog modela. Primjerice, studija provedena na većim mirovinskim fondovima u SAD-u, uključujući kompaniju Boeing Aerospace, pokazuje kako radnici koji odlaze u mirovinu sa 65 godina u prosjeku umiru već dvije godine kasnije.

U slučaju kompanije Boeing Aerospace umirovljeni radnici "stignu" primiti svega 18 mirovina prije nego ih dohvati smrt. U kompaniji Lockheed Martin situacija je još gora - prime svega 17 mjesečnih mirovina.

Zašto umiru tako brzo? Prosto govoreći, zato jer se "ubiju od posla".Da je zaista tako pokazuju nam istraživanja provedena u kompanijama gdje je rok za odlazak u mirovinu znatno niži - primjerice, 55 godina. Ti umirovljeni radnici žive, u prosjeku, još 25 godina (!). Dakako, zanimanja i radna mjesta koja će omogućiti odlazak u mirovinu su 55 poprilično su rijetka.

Koji su još faktori tu u igri? Zar ljudi do 65 zaista rade tako naporne poslove da umiru već 2 godine nakon? Nije nužno stvar samo u "težini" posla, štoviše, većina danas u Zapadnom svijetu radi u tercijarnim djelatnostima koje ne iziskuju nužno veliki fizički napor. Stvar je u tome što za mnoge rad može biti izvor velikog stresa, a da stres ubija nije nikakva tajna. Dok je osoba zaposlena stalno se nalazi u situaciji određenog stresa - tu je odgovornost, sam posao, a i uvijek prisutna neizvjesnost oko očuvanja radnog mjesta (u realnom sektoru).

Činjenica je da malo koji radnik danas može reći da će na svojem radnom mjestu dočekati mirovinu. Možda je to nekad i bilo točno, ali za nove generacije vrijede puno teža pravila - radna mjesta se često mijenjaju, a posao i kada se dobije nikada nije posve siguran. Nadalje, promjena radnog mjesta često može uključivati i periode nezaposlenosti koji su pak izvor ogromnog stresa i neizvjesnosti.

Savjet "stručnjaka" je pomučiti se u mladosti kako bi se što brže osigurala egzistencija za starost i uvjeti za brži odlazak u mirovinu. Naravno, to je puno lakše reći nego učiniti jer u isto vrijeme više ne živimo ni u sustavu kojeg se prezentiralo sa "ako naporno radiš bit ćeš uspješan" mantrom. Danas osoba može itekako naporno raditi i suočiti se s potpunim neuspjehom koji možda i nije njegova ili njezina krivica.

Situacija je danas identična ili vrlo slična diljem cijelog Zapadnog svijeta. U Britaniji, primjerice, očekuje se kako će čak 10 milijuna radnika biti na svom radnom mjestu iako više neće moći fizički obavljati svoj posao - odnosno neće "stići" do pune mirovine jer će ih tijelo izdati prije vremena. Nadalje, čak 3 milijuna ljudi će umrijeti prije dolaska do mirovine.

No, i oni koji dospiju do mirovine teško da će moći uživati u lagodnom životu. Naime, čak 51% radnika u Britaniji nastavit će raditi privremeno i povremeno i nakon službenog odlaska u mirovinu, a za njih 20% to će biti "nužnost, a ne izbor". Drugim riječima, 20% radnika do mirovine jednostavno neće stići osigurati si životnu egzistenciju i morat će raditi još - i to ako uspiju pronaći posao.

Dakako, iznošenje ovih činjenica nije izgradnja nekakvog anti-rad pamfleta. Dobro je kada su ljudi voljni raditi i svakako bi trebali biti aktivni i kada odu u mirovinu, ali biti "aktivan" i "raditi" su često dva vrlo drugačija pojma. Jedna stvar je u mirovini baviti se nekakvim poslom na tragu hobija koji može eventualno pojačati mjesečni budžet umirovljenika, a druga stvar je stavljati umirovljenika u položaj da mora obavljati poslove koje jedva uspijevaju i desetljećima mlađi kolege.

Kakva nas budućnost čeka po pitanju "radi dok ne umreš" modela? Još neugodnija. Diljem Zapadnog svijeta vode se kampanje koje imaju za cilj još podići dob za odlazak u mirovinu, a pritom se često ističe kako ljudi danas žive duže - no ne ističe se kako je kvaliteta tog "dužeg" života često vrlo loša.

Svjetski ekonomski forum (WEF) ističe kako će Britanija, ali i druge razvijene zemlje, morati podići dob za odlazak u mirovinu na 70 godina do sredine stoljeća ukoliko žele spriječiti "najveću krizu mirovina u povijesti".

WEF, koji svake godine organizira sastanak globalne elite u Davosu, navodi kako će se deficiti kod najvećih mirovinskih fondova čak učetverostručiti do 2050. ako ljudi ne budu radili više. Drugim riječima, ako se ne bude radilo više, odnosno bliže smrti, neće biti novca za mirovine - i to se tvrdi u trenutku kada u svijetu 8 najbogatijih pojedinaca ima više bogatstva od čak 50% stanovnika na svijetu!

I unatoč tome, unatoč činjenici da ovi podaci nisu strogo čuvana tajna već transparentne istine dostupne svima, ljudi diljem svijeta šutke prihvaćaju mirovinske reforme koje ih kolektivno bacaju ravno u naručje smrti.

Ne uvijek dakako, negdje bude manjih pobuna, primjerice u Francuskoj, no te pobune u konačnici samo posluže kao atraktivne fotografije s noćnih ulica Pariza dok se u stvarnosti ništa ne zaustavlja, sve ide prema planu.

Ruske vlasti upravo planiraju provesti mirovinsku reformu prema kojoj bi muškarci umjesto sa 60 u mirovinu išli sa 65 dok bi se kod žena dob za mirovinu povećala s 55 na čak 63. Dakako, "lukavo" su reforme najavili u vrijeme dok je nacija zaokupljena najvećom "kruha i igara" priredbom na svijetu, svjetskim prvenstvenom u nogometu - reforme su podlo objavljene prvog dana svjetskog prvenstva, dok je Rusija otvarala u meču sa Saudijskom Arabijom. Možda će pobjeda Hrvatske nad Rusijom u četvrtfinalu malo pomoći ruskom narodu da se otrijezni od delirija i izađe na ulice protiv ovih reformi čiji je kreator Dmitrij Medvjedev. Štoviše, iz Moskve su sada najavili kako bi mogli "ublažiti" reforme, ali detalji nisu dati.

Izgleda kako je brutalni "radi dok ne umreš" model neumoljiv diljem svijeta - čak i socijalistička Kuba je 2015. podigla dob za odlazak u mirovinu na 65 (za muškarce) i 60 (za žene).

Najhumaniji model na svijetu pak trenutačno ima Kina gdje muškarci odlaze u mirovinu sa 60 godina, a žene s 55 ako rade u javnoj službi te s 50 ako rade kao radnice na nekom drugom mjestu, većinom fizički (prosječni životni vijek u Kini je danas na razini EU-a). Koliko će ovaj "humani" model egzistirati u Kini? Vjerojatno ne još predugo, štoviše, već se priča o povećanju dobi za odlazak u mirovinu.

Situacija u Europi bit će sve gora zbog općepoznate činjenica da Europa stari. To pak znači da će pritisak na aktualne radnike biti sve veći i veći, a svi koji danas rade mogu očekivati da će se dob za odlazak u mirovinu povećati za vrijeme njihovog radnog vijeka.

Konkretnog rješenja na vidiku nema. Neke zemlje, primjerice Njemačka, nastoje situaciju riješiti na način da primaju velik broj migranata, no to očito nije ni idealno ni dugoročno rješenje jer kao što i vidimo Njemačka se sada nalazi u ozbiljnoj političkoj krizi zbog te politike, a ni imigranata ne može toliko dovesti koliko njihovo tržište rada zahtjeva.

Jedino rješenje bilo bi potpuna promjena ekonomske paradigme, ali to nije više ni na horizontu ponajviše zbog činjenica da mnogi razmišljaju individualistički misleći da baš njih čeka "sretna i duga" mirovina umjesto da uvide kako je ovo veliki kolektivni problem, egzistencijalni problem.

Autor: Antun Roša
Preuzeto sa advance.hr