Pet funti godišnje

16. 03. 2018

Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.

Prve ženske članice parlamenta na svijetu izabrane su 1907. godine u Finskoj. Konzervativne parlamentarke nose crno, socijaldemokratkinje bijelo.
Prve ženske članice parlamenta na svijetu izabrane su 1907. godine u Finskoj. Konzervativne parlamentarke nose crno, socijaldemokratkinje bijelo.
Zahtjev za participacijom žena u političkoj sferi historijski se prvenstveno povezuje uz borbe (i pobjede) sufražetskog pokreta kao dominantno buržoaskog pokreta, dok se istovremeno lijevi feminizam, koji je svoje zahtjeve formirao u okviru socijaldemokratske revolucionarne tradicije, razvlašćuje značajnijih doprinosa u istome polju. Najupečatljiviju aproprijaciju feminističke borbe građanski je pokret izvršio upravo na području političke subjektivacije žena (primjerice, kroz sistem tzv. ženskih kvota), no već se pola stoljeća slični procesi odvijaju i na drugim poljima. Primjerice, u polju borbe za reproduktivna prava i ekonomsku emancipaciju žena, liberalni zahtjev na tzv. pravo na izbor koji se artikulira izvan realno postojećeg socioekonomskog konteksta, djeluje isključujuće po deprivilegirane članice društva. U takvoj konstelaciji argumenata, čini se važnim ukazati ne samo na prisutnost lijevog feminizma u polju borbe za pravo glasa žena (i ostalih deprivilegiranih skupina), nego i na njegovu presudnost u konstituiranju egalitarne dimenzije spomenutog zahtjeva. U širem smislu, bitno je naglasiti progresivne potencijale marksističkog eksplanatornog modela, koji tzv. žensko pitanje strateški promišlja unutar okvira klasne borbe i klasne solidarnosti, kao dio šireg socijalističkog projekta.

 

Kada govorimo o političkoj participaciji žena, često se ističe da je djelovanje buržoaskog i radničkog ženskog pokreta historijski teško razlučiti jer je slobodarski liberalizam žena srednje klase zahtjevima za direktnim pristupom obrazovanju te za socijalnom i ekonomskom emancipacijom, u pojedinim fazama svojega djelovanja pridobio i podršku borkinja za radnička prava. Utjecaj pojedinih liberalnih feministkinja s kraja 18. stoljeća, poput Olympe de Gouges i Mary Wollstonecraft, a nešto kasnije i djelovanje američkog te engleskog sufražetskog pokreta, najčešće su reference u raspravama o „sestrinskoj" međuklasnoj solidarnosti.

Međutim, iako je pokret za pravo glasa žena bio izrazito heterogen, te se u pojedinim fazama borbe bavio i širim ekonomskim i društvenim pitanjima, zaboravlja se da su politička prava u okviru liberalne agende izborena samo za ograničen broj žena. Iako su neke američke sufražetkinje, primjerice Sojourner Truth, Frances Wright i Angelina Emily Grimké podržale zahtjeve abolicionističkog pokreta tijekom 19. stoljeća, pravo glasa za žene, izboreno na nacionalnoj razini 1920. godine, nije obuhvaćalo i stanovnike/ice afroameričkog porijekla. Engleski sufražetski pokret, čije je djelovanje u velikoj mjeri bilo obilježeno političkim radom obitelji Pankhurst, u prvoj je fazi surađivao s Nezavisnom radničkom partijom (1893), no nakon osnivanja Ženske socijalne i političke unije (1903), te odustajanja od lijeve agende, većina je članica početkom Prvog svjetskog rata podržala imperijalističke težnje nacionalne buržoazije (između ostalog i „patriotskim" odustajanjem od militantnih direktnih akcija, po kojima je pokret bio poznat). Ovakva je politička kohabitacija 1918. godine kapitalizirana izglasavanjem prava glasa za žene, ali uvjetovanog imovinskim i obrazovnim cenzusom - glasati su mogle kućevlasnice starije od 30 godina, žene kućevlasnika, najmoprimke koje plaćaju godišnju rentu od minimalno pet funti i sveučilišne diplomantice.

Vrijedi spomenuti da se ovakvom političkom pozicioniranju majke Emmeline i sestre Christabel, najistaknutijim članicama Ženske socijalne i političke unije, suprotstavila Sylvia Pankhurst, jedna od osnivačica Radničke sufražetske federacije (1916) i buduće britanske sekcije Kominterne, koja je dosljedno zagovarala univerzalno pravo glasa kao dio socijalističke agende.

Pristajanjem na različite cenzuse i njihovim zagovaranjem, buržoaski feministički pokreti tijekom godina su onemogućavali pristup političkim pravima velikom broju žena (ali i ne samo žena) temeljem rasnog i klasnog ključa: vezivanje prava glasa uz institut privatnog vlasništva i stupanj obrazovanja, odnosno uz pitanje nasljeđivanja i bračnog statusa, plaćanje poreza i rente, ili članstvo u gospodarskim i cehovskim udruženjima, isključivalo je iz uživanja ovog prava radnice, ali i muškarce radničke klase, te nebijele osobe. Početkom 20. stoljeća, u punom jeku kampanje za pravo glasa žena, sufražetski pokret sve se više pretvara u konzervativan nacionalistički pokret srednjoklasnih žena, koji ne adresira ekonomske i društvene probleme velikog broja članica/ova društva.

Univerzalno aktivno i pasivno pravo glasa za sve žene, koje se danas smatra „civilizacijskim dosegom" sufražetskog pokreta, ustvari nije dio liberalne, nego socijalističke agende i prvenstveno je rezultat internacionalne borbe socijalistkinja i komunistkinja u razdoblju Druge i Treće internacionale. Novi Zeland, koji se često spominje kao prva zemlja koja je ženama 1893. godine omogućila da glasaju, donijela im je zapravo tek pasivno pravo glasa, dok su žene u Australiji 1902. mogle birati i biti birane, ali su iz takvog prava glasa bile isključene pripadnice (i pripadnici) domicilnog stanovništva.

Prva zemlja na svijetu u kojoj je izboreno aktivno i pasivno pravo glasa za sve žene bila je Finska (1906). Univerzalno pravo glasa proglašeno je na valu radničkih štrajkova koji su uslijedili nakon izbijanja Prve ruske revolucije 1905. godine te je rezultat djelovanja radničkog pokreta i autonomnih napora socijalistkinja iz Lige radnica (uz otvoreno protivljenje sufražetkinja okupljenih u Finskom udruženju žena). U Jugoslaviji su žene dobile aktivno i pasivno pravo glasa, bez obzira na imovinski i obrazovni cenzus, narodnost i vjeroispovijest, nakon pobjede Komunističke partije Jugoslavije u Narodnooslobodilačkom ratu (članak 23. Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine), no ženama je već tijekom Drugog svjetskog rata omogućeno aktivno i pasivno pravo glasa u narodnooslobodilačkim odborima.

Iako u različitim zemljama i fazama razvoja građanskog feminizma i liberalnog kapitalizma postoji isprepletenost borbe za političku, ekonomsku i društvenu emancipaciju žena srednje klase i radnica, važno je spomenuti da nakon 1848. godine, paralelno s procesom nacionalnih integracija, u okviru međunarodnog socijalističkog pokreta započinje i proces ideološke konsolidacije tzv. ženskog pitanja. Osnivanjem Druge internacionale 1889. godine u Parizu, na povijesnu scenu stupaju pionirke lijevog feminizma koje će pitanje emancipacije žena staviti u kontekst šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog načina proizvodnje i akumulacije. Među poznatijima su svakako Clara Zetkin, članica Socijaldemokratske i Komunističke partije Njemačke, jedna od osnivačica međunarodnog socijalističkog ženskog pokreta i dugogodišnja urednica međunarodnog ženskog časopisa „Die Gleichheit", te Aleksandra Kollontai, boljševikinja i članica Komunističke partije Rusije, narodna komesarka u prvoj vladi nakon Oktobra i jedna od osnivačica Ženotdela, odjela za rad sa ženama pri CK i mjesnim komitetima u Sovjetskoj Rusiji. One će borbu za ekonomska, socijalna i politička prava žena voditi na dva kolosijeka - unutar nacionalnih partija, sindikata i međunarodnog socijaldemokratskog pokreta, ali i na terenu, agitirajući među radnicama u tvornicama i proleterskim četvrtima.

Početkom 20. stoljeća, kada pitanje jednakih prava za sve postaje jedno od temeljnih područja političke borbe građanskog pokreta, pitanje univerzalnog prava glasa za žene više neće biti samo mjesto polarizacije buržoaskog i lijevog feminizma, već i mjesto identifikacije desnog (reformatorskog) i lijevog (revolucionarnog) krila socijaldemokratskog pokreta.

Socijaldemokratska partija Njemačke, kao vodeća stranka Druge internacionale, još je 1895. godine podnijela prijedlog za uvođenjem univerzalnog prava glasa u sve države Njemačkog Carstva, a ponavlja ga i kasnije, no predstavnici srednjoklasnih stranaka onemogućavaju njegovo izglasavanje. U govoru „Socijaldemokracija i pravo glasa za žene", održanom na Konferenciji žena Socijaldemokratske partije Njemačke u sklopu godišnjeg Kongresa SPD-a u Mannheimu (1906), Zetkin je, osvrnuvši se na selektivni pristup i sve veću važnost ovoga pitanja za reakcionarne partije, inzistirala da univerzalno pravo glasa ostane dio praktičnog programa socijaldemokratskih stranaka. Godinu je dana kasnije, na Prvoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Stuttgartu, na njezin prijedlog prihvaćena rezolucija o ustrajavanju na borbi za univerzalno pravo glasa, koja je potom proslijeđena kongresu Druge internacionale.

Za socijalistkinje je bilo važno da se napori ljevice strateški razluče od djelovanja sufražetskog pokreta, odnosno liberalnog pokreta u cjelini:

 Zahtjev agitacijskog pokreta žena srednje klase za pravom glasa žena još uvijek se temelji na prirodnom pravu, poput onog kojeg su uputili spekulativni filozofi iz 18. i 19. stoljeća. Nasuprot tome, naš je zahtjev zasnovan na ekonomskoj i povijesnoj nauci. Pravo glasa za žene zagovaramo kao socijalno pravo, koje nije utemeljeno na prirodnom pravu bilo koje vrste, već počiva na promjenjivim društvenim uvjetima. (Zetkin, 1906)

 Univerzalno pravo glasa percipiraju kao društvenu nužnost koja je historijski direktno uvjetovana kapitalističkim načinom proizvodnje, odnosno masovnim izlaskom žena na tržište rada i promjenama u tzv. privatnoj sferi. Nužnost stvaranja materijalnih preduvjeta za uživanje izborenih političkih prava, što uključuje i socijalizaciju kućanskog rada (temu kojom će se intenzivno baviti Aleksandra Kollontai), buržoaski pokret ne adresira.

Zetkin, koja se najintenzivnije bavila borbom za političku participaciju žena te povremeno surađivala sa ženskim pokretima za pravo glasa, historizira njihovu ulogu i niti jednog trenutka ne gubi iz vida instrumentalnu ulogu ovoga prava: iako ne osporava zasluge srednjoklasnim demokratkinjama i demokratima (primjerice, J. S. Millu), uvijek ističe da borba buržujki nema za cilj emancipaciju svih žena već zadobivanje privilegija i jačanje pozicije pripadnika/ica srednje klase. Rosa Luxemburg, poznata revolucionarka, marksistička teoretičarka i socijalna filozofkinja, jedna od osnivačica Socijaldemokratske partije Poljske i Komunističke partije Njemačke, koja je napisala svega nekoliko tekstova na temu tzv. ženskog pitanja, u tekstu „Pravo glasa za žene i klasna borba" (1912) ovako opisuje društvenu i ekonomsku ulogu (većine) žena srednje klase:

Pored nekolicine koje su zaposlene ili imaju profesionalna zanimanja, buržujke ne participiraju u društvenoj proizvodnji. One nisu ništa doli supotrošačice viška vrijednosti koju njihovi muškarci iznuđuju od proletarijata. One parazitiraju na onima koji parazitiraju na tijelu društva. (Luxemburg, 1912)

Jačanjem revizionizma unutar Druge internacionale, jačaju i glasovi koji se zalažu za sklapanje parcijalnih savezništva s liberalnim strankama u nacionalnim parlamentima, pod izlikom lakšeg dosezanja univerzalnog prava glasa koje postaje krajnji cilj. Pristajanje lijevih stranaka na sužavanje univerzalnog prava glasa samo na pojedine grupe, primjerice, na pravo glasa za muškarce, kao što je to zagovarala Socijaldemokratska stranka Austrije pod vodstvom Victora Adlera, socijalistkinje su smatrale odustajanjem od principa klasne borbe.

Kritiku takvog oportunizma koji je jačao u okviru Druge internacionale, Kollontai je formulirala u tekstu „Prva međunarodna konferencija socijalistkinja - Stuttgart" (1907):

Jedne za drugima, žene iz Belgije, Austrije i Švedske, prihvatile su uklanjanje zahtjeva o političkim pravima za žene radnice s agende i pružile svoju podršku osiromašenoj, reduciranoj kompromisnoj formuli izborne reforme. Međutim, najkarakterističnije je bilo to da ova oportunistička politika nije naišla na osudu konzistentnih i nepokolebljivih podržavatelja socijalizma, već je, naprotiv, zadobila njihove simpatije i odobravanje te čak i predstavljena proleterkama iz drugih država kao model. (...) Postoje demokratski principi koje, zbog vlastite dobrobiti, radnička klasa ne smije žrtvovati: postoje zahtjevi koje proletarijat ne može promijeniti, a da si ne nanese štetu, čak i kada se promjena čini kako bi se ostvario maksimalni rezultat u bilo kojem postojećem trenutku. (Kollontai, 1907)

Ovo je stav koji je i danas neophodno braniti: pomicanje institucionalne i izvaninstitucionalne ljevice prema centru i liberalnim metodama djelovanja dio su problema, a ne, kao što se često predstavlja, rješenje za te iste probleme. Pritom, teza da je liberalizam „proizveo" feminizam, dok su ga socijalistkinje i marksistkinje izdale supsumpcijom tzv. ženskog pitanja pod klasno pitanje, osim što je netočna, unutar postojećeg neoliberalnog socioekonomskog okvira također je i opasna. U tom kontekstu, podsjećanje na emancipatorne teorije i prakse lijevog feminizma, kao i ukazivanje na aproprijaciju njegovih postignuća, predstavlja važan dio procesa (ponovne) političke radikalizacije feminističke borbe.

Izvor: slobodnifilozofski.com