Fašizam naš da(v)našnji (II)

29. 01. 2018

Dovoljno je imati jednu jedinu čvrstu točku: naciju. Ostalo je očito. Mussolini 1924



Prvo: postao sam nacionalist.
Hitler, Mein Kampf

Prema slavnoj i prelomnoj tvrdnji Benedicta Andersona, nacija je „imaginarna zajednica" koja živi u kvantificiranom vremenu koje bilježi napredovanja (profite, pobjede) ili nazadovanja (gubitke, poraze). Walter Benjamin zvao je to homogenim praznim vremenom: „Marksist bi to zvao vremenom kapitala" (Chatterjee 4, Benjamin, GS I.2: 701). Dodao bih da nacija takođe uvijek postoji u Newtonovom apsolutnom prostoru, kao posvećeni prostor s još svetijim - pomičnim, ali uvijek apodiktičnim, neuralgičnim i branjenim - granicama. Posvećenost jest emocionalno realna, ali tek je naknadno dodana u bilancu vlastitih interesa, kao kompenzacija za njenu kvantitativnu linearnost: možete imati vjernike koji u naciju vjeruju strastveno ili pak cinično, ali ne možete imati naciju bez prostorno-vremenske države u nekom obliku (makar i samo u očekivanjima, kako i priliči imaginarnoj zajednici). 

Međutim, to službeno vrijeme nacije drastično se razlikuje od stvarnog proživljenog iskustva ljudi koje se zbiva u heterogenim vremenima nejednake gustoće, hitrine i usmjerenja, a modulira se i mijenja po rodu, klasi, boji kože, itd.  „Nacija" silazi u taj empirički Lebenswelt1 iz nebeskih visina kao platonovska ideja koja nosi značenje: kompenzira uskomešana poniženja vremena i daje im smisao. Ljudi unutar nacije (ili ljudi koji pripadaju naciji - važna, a često i fatalna razlika!)2 određeni su etnički, oni sačinjavaju singularni, jednovalentni narod (Volk) monoteističkog soja. Ljude u svakodnevnoj zbilji određuje promjenjivo mnoštvo faktora, od kojih je etnicitet samo jedan, manje-više važan faktor: utjelovljeni ljudi su neizlječivo polivalentni, višefaktorski i pluralni (Leute).

„Imaginaran", naravno, ne znači nepostojeći, mada često zahtijeva, po Hobsbawmovoj formulaciji, vjeru u previše toga što očito ne stoji. Od različitih podjela ljudi u velike grupe, upravo nacija predstavlja dominantnu političku ideju u usponu modernog kapitalizma. Ona pobuđuje snažnu odanost i stoga se može iskorištavati u političke svrhe - bez obzira na to što je njena definicija, a time i granice tog pojma, još nejasnija od definicije njenog slavnog marksovskog takmaca, klase. Ipak, odrednica „imaginaran" naglašava da korijeni tog pojma leže u imaginacijama milijuna ljudi koje imaju zajedničku suštinsku denotaciju. Iz te je imaginacije nastala, kao najistaknutija laička verzija religije - koja u čistom obliku mora progoniti druge religije kao rivalske obmane - a svakodnevno je potvrđuju, niječu i preoblikuju ti isti ljudi (vođe, zagovornici, neprijatelji, sljedbenici, fanatici) kao i opskurne ekonomsko-psihološke sile bez ljudskog lica. U usporedbi s nasiljem i tjeskobama kakve rađa kvantifikacijski kapitalizam, nacionalizam nudi razotuđujući osjećaj pripadnosti zajednici kao panaceju zadovoljstva i solidarnosti (kako to Mein Kampf izrijekom tvrdi, a Zetkin potanko istražuje). Nažalost, takva solidarnost odbacuje ekonomsku pravednost i po pravilu je lažna. Ona je ograničena i zanijekana urođenom superiornošću vlastite nacionalne skupine -  što logično vodi u rasizam: „Kako bi se uzdigla iznad povijesti, nacija dobiva oslonac u rasi. ... Umjesto ekonomskog materijalizma, nacizam se poziva na zoološki materijalizam." Ustvari, taj nacionalizam sitne buržoazije neraskidivo je vezan za privatno (ne nacionalizirano!) vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i opticaj, a njegovi propagatori očekuju da će od nacije dobiti više imovine i bogatstva (Trotsky, elektronička str. 4 i 5). Štoviše, unutar horizonta ratova među narodima, klasna borba izopačuje se u nasilje protiv manjina - mislim da je August Bebel  rekao da je antisemitizam „socijalizam za idiote" - i „inferiornih" naroda u ulozi žrtvenog jarca: nacionalizam proždire socijalizam, a rasizam proždire čovječnost. 3

Kakav je odnos fašizma i desničarske nacionalističke vladavine starog kova, koja se uglavnom temelji na zemljoposjednicima, vojsci i klerikalizmu, s diktatorskom varijantom kakvu su svjetske sile posebno podržavale u Latinskoj Americi, međuratnoj istočnoj Evropi  (cordon sanitaire  4 prema SSSR-u) i takođe, nakon dekolonizacije, u Africi i Aziji? Takav konzervativni „autoritarizam" razlikuje se od reakcionarnih režima nakon Francuske revolucije jer se mora nositi s pobunjenim masama i stoga se poziva na nacionalizam. Mann ga je okarakterizirao na sljedeći način: „Svi su ti režimi veličali red i štitili privatno vlasništvo; svi oni prihvaćaju autoritarni etatizam, a odbacuju federalizam i demokraciju.... Na kraju su prihvatili i ‘organski nacionalizam'. Nacija mora biti ‘jedna i nedjeljiva', očišćena od podrivača..." (43)  Neke su zamršene tipologije osmišljene kako bi razlikovale te „desničarske autoritarizme" od fašizma  (usp. Mann 43-48, 56, 358-60, takođe  Linz i Griffin, a možda najočitije Payne 12-19). Po Mannu, razlika leži u veličanju suvremenosti i razvoju fašizma odozdo prema gore, a stoga i spremnosti za socijalnu politiku, paramilitarizam i mnogo veći broj ubijenih protivnika, koji raste od tisuća ili desetaka tisuća, koliko su ih konzervativci bili spremni pobiti, do fašističkih hladnokrvnih organiziranih ubojstava stotina tisuća žrtava - pa i milijuna u slučaju nacista i japanskih tennō-fašista.5 Ipak, spomenuti spektar potvrđuje da je njegova kovanica „nacionalni etatizam" od središnje važnosti za fašizam.

Bez sumnje, postoji i pozitivni, dobrodošao vid nacionalizma (usp. B. Anderson, Marx iSpectre), proistekao iz njegovih povijesnih korijena u antiapsolutističkim - antifeudalističkim i antiklerikalnim - pozicijama,  dakle patriotizam s Francuskom revolucijom kao ključnom točkom. On je osnažio osjećaj solidarnosti sa bliskim supatnicima, često diskriminiranima zbog jezika, tjelesnih karakteristika, etniciteta i sličnih isprika za još veću eksploataciju i poniženja. Patriotsku obranu takvih ljudskih prava, s antifašističkim i antikolonijalističkim borbama protiv stranih tlačitelja kao najboljim primjerom, svakako moramo cijeniti i njegovati. Međutim, nije riječ samo o tome da je patriotizam bio strahovito zloupotrijebljen u fašističkoj jurnjavi za novim porobljavanjima, pri čemu je nacionalizam sveden na Volk i osvajanje Lebensrauma(životnog prostora). Ironično, fašistički put, „svođenje ljudi na puki instrument vlasti", konačno dokida horizont Herdera ili Mazzinija po kojima nema slobodne nacije bez slobodnog naroda: „u najboljoj jakobinskoj i romantičkoj tradiciji, između ‘patriotskog' i ‘demokratskog' nema nikakve razlike" (Tasca 541). S druge strane istog novčića, nacistička prevlast u satelitskim fašizmima značila je da oni praktički nisu imali nikakvu nacionalnu nezavisnost, a i sami su se nacisti pred kraj Drugog svjetskog rata zadovoljili veličanjem „nove Evrope" nasuprot SAD-u, ali i SSSR-u (najavivši na taj način neofašistički stav u  novijim preusmjeravanjima). 

Prema tome, važna Andersonova spoznaja može se poboljšati uz pomoć Marxove sheme o dva  horizonta i temporaliteta iz Priloga jevrejskom pitanju: država - a nacionalna država još i više - nužno se služi kako nebeskim tako i zemaljskim horizontom i vrijednosnim sustavom. Kao i  kod religije, pravi život u suštini se odvija u svakodnevnoj zemaljskoj stvarnosti, gdje se rađaju djeca, eliminiraju neprijatelji i vladaju ekonomije vremena i rada. Ustvari, netolerantni i agresivni nacionalizam znatno pridonosi nečovječnosti i anomiji takvog života time što svakog neistomišljenika tretira kao neprijatelja kojeg mora „očistiti" te uvodi militariziranu paranoju kao prevladavajuće raspoloženje javnosti.  Stoga je tu protuteža, posvećeni korektiv koji se zamišlja i službeno zaziva kao dominantna vladavina zajedničkog, utješnog blaženstva  -  a donekle se ostvaruje tek na rijetke blagdane. Iskreni nacistički pisac Hans Johst prizivao je nov unanimistički kult gdje bi duša doživjela „san spasenja kao uprizorenu i zamišljenu istinu" (u Vondung 259). Kako je to nadahnuto sažeo Mosse, „fašizam je ljudima dao osjećaj sudjelovanja [kroz ritual], osjećaj da su uzvanici na svojevrsnoj pretpremijeri utopije" (Nazism 115).

Kada prijetnje koje ugrožavaju velike mase ljudi, obično već deteritorijalizirane, zavrnu njihove strahove i tjeskobe sve do točke nepodnošljivosti, oni postaju spremni slijediti „zajedničarski" borbeni barjak; u slavnoj njemačkoj opreci, oni traže topliGemeinschaft, a ne hladni Gesellschaft. U tom konačnom smislu, korijeni fašizma leže u nacionalizmu, ali sjeme mu nalazimo u svim onim rasističkim i ksenofobnim idejama i silama koje obično prate nacionalizam. Usporedo s pomakom moći s industrijskog na financijski kapital (vidi 6. poglavlje), ta pojava postaje globalna. Ona dovodi kako do zagriženog i mrzilačkog nijekanja egalitarijanske urbanizacije tako i do parodiranja  klasne borbe citoyena pomoću uspostave hijerarhije između materijalno i imaginarno postojećih područja, koja se opravdava nekom verzijom rasizma. Imućnija područja, gdje tragovi socijalne države i demokratskog ugovora još nisu sasvim nestali, pretvaraju se u ratoborne otoke (od ograđenih zajednica bogatih ili oružanih snaga do većih jedinica, sve do „bijelog NATO-a" protiv ostatka svijeta druge boje kože). S najvećim se dijelom planeta, koji propada sve dublje u bijedu, obračunava kroz valove primitivne akumulacije kapitala uz hipertehnološki nadzor i udare (usp. Dussel i Quijano). Rat kao i veličanje ratne retorike i agresivne taktike postaju standard na svim razinama društvenog života.

Možda još uvijek postoje tri empiričke makropolitičke mogućnosti za masovno društvo: „liberalni" tržišni kapitalizam s parlamentarnim strankama, fašistički potpuno militarizirani kapitalizam s dominantnom ulogom države ili radikalni izlaz iz klasnih država. Kako se prva mogućnost sve više svodi na prazne parole, ideologiju opovrgnutu golemim tektonskim pomacima unutar kapitalizma prema monopolu i ratovima koji prevladavaju već cijelo stoljeće i četvrt - očevidno počevši od 1914. i ponovno od 1990-ih nadalje - konačno bismo se mogli naći na raskrsnici, kao Heraklo. Sudbonosni čvor naše epohe bit će prerezan kada ljudi (i, na kraju, narodi) skrenu lijevo, prema slobodarskom komunizmu, ili pak desno, prema totalitariziranoj nacionalnoj državi: to jest, prema horizontu fašizma i daljnjih svjetskih ratova.Tertium non datur.*

Inventura i ekonomija fašizma

Evo gore iznesenih uvida u glavnim crtama:

 - Nema fašizma prije akutne ekonomsko-psihološke krize usred demografskog omasovljenja u kapitalizmu, koja izaziva snažne provale unutardržavnog i međudržavnog političkog nasilja (npr. bjesomučno ratovanje) globaliziranog razvojem tehnologije. Kratko i sažeto: „Jedino je kapitalističko društvo moglo stvoriti fašističko agregatno stanje..." (Haug 106).

 - Nema fašizma bez „posjedničkih klasa koje stvaraju nacionalno-etatističke vrijednosti" (Mann 358).

 - Nema fašizma bez zaoštrenih klasnih napetosti, obično posljedice ekonomskog propadanja, i bez zaokreta vladajućih klasa prema pojačanoj eksploataciji; u razdoblju 1919.- to je bilo popraćeno borbom protiv stvarne ili imaginarne prijetnje komunističke revolucije. U tom smislu, fašizam je zakonito dijete liberalizma, koje ubija svog oca (Trocki, Marcuse, Larsen, Paxton).

 - Nema fašizma bez sveprisutne i neprestane atmosfere paroksističkog nasilja i psihičkih šokova, potaknute kapitalističkim osiromašivanjem i ubrzanjem te prenesene iz ratova u nasilne građanske nemire; nema fašističke države bez bijega naprijed u međunarodne ratove.

 - Nema fašizma bez ekstremnog naglašavanja patrijarhalne vlasti, agresivne muškosti i kulta mladosti koji se demagoški iskorištava za međugeneracijski sukob. Čvor frustrirane seksualne žudnje i političke ekonomije, što ga je prvi nazreo Reich a artikulirao Theweleit, valja dubinski istražiti.

 - Nema fašističkog pokreta bez financiranja njegove propagande i naoružane paravojske od strane nekog kapitalističkog ili vojnog segmenta ili pak segmenata; nema uspona fašizma na vlast bez prešutnog odobravanja centralnih, ali i perifernih državnih organa (policija, pravosuđe, birokracija itd.)

 - Nema fašističke države bez radnog naroda lišenog svake političke moći i bloka vladajuće klase odlučnog ugušiti sve protuteže njihovoj potpunoj vladavini.

 - Nema fašizma bez potiskivanja slobodne i kritičke misli te „organicističke" mržnje prema radnim klasama i egalitarizmu.

 - Nema fašizma bez shvaćanja, na tragu Trockoga i Blocha, da je tehnički razvoj pod kapitalističkom vlašću spojiv s različitim klasama koje žive u asinkronim vremenima. To je posebno točno za klase i klasne frakcije između kapitalista i tradicionalnog industrijskog proletarijata, koje su činile polovicu stanovništva u Njemačkoj 1930-ih, a u mnogobrojnim zemljama i većinu, a koje lako odustaju od modernog prosvjetiteljstva i utječu se često stoljećima starim tradicijama i ideologijama. To vodi do reaktualizacije pretkapitalističkih oblika tjelesnog podčinjavanja i pozljeđivanja (ropstvo, mučenje...).

 - Nema fašizma bez političke hijerarhije egzistencijalnih područja, unutar jedne države ili geopolitičke, koja se opravdava nekom verzijom rasizma prema golemim dijelovima čovječanstva različitih mustri: rodovima koji nisu muški, „obojenim" ljudima i iskonstruiranim „tuđincima" općenito. Najveći dio geopolitičke karte, u nacionalnom „tuzemstvu" i u „inozemstvu", ponovno se kolonizira valovima primitivne akumulacije kapitala uz hipertehnološki nadzor i vojne udare.

Ukratko, nema fašizma bez ekstremnog, masovnog i terorizirajućeg nasilja; nema fašističke države bez međunarodnih ratova.

Naravno, mogu postojati razni primjeri režima vlasti na putu od nefašističkog desničarskog apsolutizma prema fašizmu, koje možemo zvati embrionalno fašističkim, djelomično fašističkim ili polufašističkim. Međutim, nijedan radni opis ne tvrdi ništa drugo nego da identificira ono što je zajedničko svim fašističkim pokretima, ništa manje a ni više od toga (usp. Payne 4 i dalje).

Stoga, iako prihvaćamo da postoje važne razlike između različitih naroda, između fašizma kao pokreta i vladajuće oligarhije, i tako dalje, koji su dovoljni minimalni preduvjeti po kojima se određuje jesu li neki pokret ili država fašistički, te ćemo ih uvrstiti u našu raspravu? Po meni, to su: 

 - ekspanzivni ultranacionalizam nacionalne države kao ključna i totalizacijska, neosporiva ideologija, koja se služi palingenetičkom (nacionalna obnova) demagogijom6 združenom s ekstremnim nasiljem - unutarnjim razbojništvom i nužnim vanjskim osvajačkim ratom;

 - potpuno potiskivanje nezavisnih radničkih organizacija, lijevih stranaka i razmišljanja; eliminacija radnog naroda kao političke snage i svih nezavisnih politika u korist državnog monopola nad politikama, krivično tabuiziranje buržoaskih i socijalističkih emancipacijskih dostignuća;

 - organizacija ekonomije na državnoj razini u cilju jačanja vojne moći, s profitima koji se prepuštaju kapitalistima u zamjenu za vlast fašistima, i s djelomično obnovljenom vladajućom klasom koja često prerasta u golem birokratski aparat.

Koji režimi vlasti zadovoljavaju ove minimalne uvjete? Mislim da porota još vijeća kad je riječ o argentinskom peronizmu, premda ga nisam sklon svrstati u fašizam. Germani ga vidi kao „nacionalnu i narodsku" mobilizaciju nižih klasa te savez vojske i sindikata, a s fašizmom su mu zajednički neki oblici organiziranja i karizmatični vođa: potrebna su nam dodatna istraživanja o stvarnom utjecaju peronizma na ekonomiju i različite klase te o njegovim različitim fazama. Nisam vidio potkrepu za „liberalne" pokušaje da se Gadafija u Libiji ili Nassera u Egiptu proglasi fašistima. Priznajem da se Francova i Salazarova ekonomska stagnacija uklapa u okvire trećeg uvjeta gore isključivo kao „nulti slučaj" (da se poslužim Larsenom, u Griffin i Feldman 1: 355). Dotaknut ću se Irana nakon 1979. u poglavlju o klerikalnom fašizmu. 

Kako bih u svojoj raspravi razmotrio stvarne učinke fašizma na ljude, sada ću proučiti neke ključne faktore fašističke ekonomije i pratećih pregrupiranja vladajuće klase.

 

Ekonomija i klasno pregrupiranje pod fašizmom

Radnici zahtijevaju kruha
Trgovci zahtijevaju tržišta.
Nezaposleni su gladovali. Sad gladuju  zaposleni.
Ruke što ležale su skrštene opet su zaposlene:
Izrađuju granate.

(Brecht, Ratna početnica br. 5)

Malo je stručnih studija o „političkoj ekonomiji fašizma" (usp. Baker; djelomična iznimka je Milward u Laqueur ur., a važna iznimka Maierovo poglavlje), jer je to ustvari bio kapitalizam usmjeravan državom koji se priprema na rat, uz vrlo široku monopolizaciju i političku gušenje opozicije. Fašistička „teorija" na području ekonomije sastojala se od niza fragmentarnih i proturječnih načela koja su primjenjivana i odbacivana prema hitnom diktatu okolnosti, poput njemačke sklonosti „krvi i tlu" ili plitkog talijanskog korporatizma, ali se uvijek zasnivala na hegemoniji volje i ideala nad materijalnom stvarnošću.

 Fašistička ideologija prihvatila je nejasnu orijentaciju prema nacionalnom boljitku kroz privatno vlasništvo s potporom nacionalne države, uz sklonost militarizmu i ratu. Praksa - pokušaj ostvarivanja nacionalne autarhije s ciljem pripreme rata i umanjivanja stranog utjecaja - bila je razrađenija i donekle uspješna što se tiče nekih kratkometnih ciljeva; nužno je naglašavala produktivizam i rukovodstvenu organizaciju, a uvela je i zaštitne carine za domaći kapital, kontrolu deviza u vanjskoj trgovini kao i korištenje kreditnih institucija za apsorpciju javnog duga. Takođe  se temeljila na neprekidnim improvizacijama i flaster-rješenjima kao i na sukobima, nerijetko kaotičnima, između frakcija kapitala, birokracije i politokracije: „korupcija, iznuđivanje, izvlaštenja i otvorena pljačka   bili su... obilježje režima i njegovih gospodara i slugu na svim razinama" (Evans 410, o nacistima).

Usredotočit ću se na daleko najuspješniju varijantu, a to je nacistička Njemačka. Za nju raspolažemo dragocjenom Sohn-Rethelovom analizom, iznutra i iz prve ruke, koju smatram fundamentalnom (dokle seže).

Vječni problem njemačke industrije u posljednjih 130 godina je napetost između ogromnih i vrlo kvalitetnih proizvodnih kapaciteta i malog unutarnjeg tržišta te nedovoljne unutarnje dostupnosti sirovina u usporedbi s SAD-om ili Britanskim Carstvom. U Velikoj depresiji, kad je visoka cijena fiksnog kapitala bez odgovarajućih profita zaprijetila da upropasti čak i najveće  tvrtke i trustove, dva su se krila kristalizirala u tim koncernima i povezanim megabankama (o kojima se malo zna jer su zaogrnute velom tajnosti): osovina ugljen-čelik, koja je morala dominirati Evropom od Madrida do Kijeva i zapadne Azije da bi se mogla natjecati s SAD-om, i kemijsko-elektroenergetsko krilo, koje je držalo da može ravnopravno sudjelovati u natjecanju i spočetka  je podozrivo gledalo na veliki rat (usp. Sohn-Rethel, takođe  Bettelheim 1: 29-32, Eichholtz 1:147-53).

Dakle, iako su nacisti - poput svih fašističkih pokreta - u početku tvrdili da su, uz ostale „anti-je",  antikapitalisti, posebno protiv „neproduktivnih" banaka (koje su često, baš zgodno, bile jevrejske), njihov je sistem „dvojne države" bio „nova faza kapitalizma" (Fraenkel 171), ustvari čak njegova mutacija. Odvagnuvši postojeće uvide i statističke podatke koje navode Eichholtz i drugi, potpuno se slažem sa Schweitzerovim sažetim prikazom nacističkih odnosa proizvodnje, gdje poslodavci pristaju na direktne državne kontrole i znatno ograničenje svoje moći raspolaganja proizvedenim dobrima u zamjenu za eliminaciju nezavisnih sindikata i utvrđivanja niske nadnice. Uz punu zaposlenost usmjerenu na javne radove a zatim sve više - ili isključivo - na ponovno naoružavanje (usp. posebno 297-99 i 332-33), to je osiguralo razdoblje sigurnosti i prosperiteta za kapitaliste.  Kapitalist je bio svečano priznat kao „gospodar u svojoj kući"  (Fraenkel 81), ekonomski mini-Führer (Betriebsführer) - kao u Italiji.  Na kraju, „prilika za povećanje profita, a ne sloboda tržišta, postala je središnji kriterij za ocjenu ... djelovanja države " (Schweitzer vii-viii). Osuvremenjenim marksističkim rječnikom (vidi posebno Neumanna i Sohn-Rethela), to je značilo odustati od prevlasti robne proizvodnje za potrebe tržišta u korist izvlačenja profita uz pomoć diktatorske države, naime nacističke stranke isprepletene s ponovno osnaženom državnom birokracijom. To je takođe  značilo da je „vladajuća klasa pristala na apsolutnu integraciju državne vlasti" pod uvjetom, kao prvo, da ekonomski život - osim konfiskacije vlasništva Jevreja - bude proglašen nedodirljivim za fašističko nasilje i reguliran valjanim zakonima koji štite prava privatnog vlasništva i, kao drugo, da se nižim klasama uskrati pravna zaštita i da ih se politički razoruža  (Fraenkel 154, 205-06, i dalje; Schweitzer 41).  Politički, „[taj] kapitalizam postao je nespojiv s bilo kakvom ... demokracijom, ... ravnopravnošću i individualnom slobodom" (Schweitzer 535). Međutim, natjecanje privatnog sektora za državne narudžbe je cvjetalo.

Nacistički režim pretvorio je nedostatak ekonomske teorije u prednost: jedina točka njegovog ekonomskog programa bilo je ponovno naoružavanje (radi prevlasti u kontinentalnim razmjerima). S tim ciljem, nacisti su povremeno provodili nacionalizacije - npr. u sektoru čelika - ali uglavnom su se udruživali s vojskom i velikim biznisom. Iz toga je slijedilo „osnaživanje kapitalističkih institucija, i polucehovski [ili polukorporativni] oblik ekonomske organizacije" (Schweitzer 2). Smatram da „polukorporatizam" nije toliko bio cilj koliko ad hoc način primjene nacističkog saveza s vojskom i kapitalistima, uz dodatak ekonomske autarhije kao nužne pratnje naoružavanja. Nacisti su uspjeli podrediti sve ekonomske politike agresiji kod kuće i u inozemstvu, uz puno sudjelovanje poslovnog sektora. Država je efikasno nadzirala ekonomiju pomoću kontrole nad vanjskom trgovinom, burzom, krupnim investicijama, cijenama i potrošnjom te, naravno, kroz poreze. To je podrazumijevalo fordističku modernizaciju pomoću sumanutih investicija i povlašten položaj velikog kapitala. Veliku je političku važnost imala pobjeda nad nezaposlenošću, koja je pala sa šest milijuna iz 1933.  na samo jedan milijun u 1938., a na kraju je sasvim eliminirana, kao u SAD-u, ratom - takođe  zahvaljujući regrutiranju te iseljavanju i fizičkoj likvidaciji protivnika. Državno planiranje može se smatrati uspješnim na području ulaganja i proizvodnje, manje u distribuciji i cijenama, a najmanje što se tiče radne snage. Indeks industrijske proizvodnje (1928. = 100) porastao je s 54 u 1932. na 133 u prvom kvartalu 1939., što krije rast robe široke potrošnje za 60 % u usporedbi s rastom investicijskih dobara za oko 260 % (Fraenkel 176-78) i pad industrijskih ulaganja u robu široke potrošnje sa 45 % iz 1933. na 18 % iz 1939. (Schweitzer 347): kako je rekao Goebbels, „Ne možete pucati maslacem nego mecima." Naravno, sve su se velike države u Drugom svjetskom ratu suočile s tim problemima, formirale su goleme vojno-industrijske komplekse i enormno povećale proizvodnju, dokazujući tako da su proizvodne snage visokog kapitalizma, ako se njima pravilno upravlja, sasvim dovoljne  „da pretvore ovaj planet u mjesto prikladno za život" (Brecht), ali nije mi poznata nijedna komparativna studija. Na kraju, za vrijeme rata, ekonomija je pod nacistima postala „genocidna ropska i trajno ratna ekonomija" (Baker 237).

U dubljoj analizi, sve gore navedeno znači da se nacistička simbioza države i velikog kapitala odlučno prihvatila izvlačenja super-profita - Marxovog i frankfurtskog „apsolutnog viška vrijednosti" - kroz obnovu i razvoj uz pomoć državnog nasilja - uz „bijeg naprijed" pod vječitom prijetnjom neminovnog sloma (vidi Mason 104ff.). Dva su glavna izvora tog povećanog profita bila, prvo, pojačana eksploatacija njemačkog radnog naroda i, drugo, neizravna, a zatim i izravna dominacija nad radnicima i kapitalistima stranih zemalja, prvenstveno istočno od Njemačke, od Balkana do SSSR-a (usput budi rečeno, na istom teritoriju kojim Njemačka danas dominira). Unutrašnja potrošnja održavana je na razini iz vremena depresije, dok su profiti osiguravani kroz državnu nabavu, isprva financiranu nižim plaćama te raznoraznim kreditnim i poreznim manevrima, a zatim uglavnom kroz ratnu potrošnju, koja zahtijeva instant-zamjene, uz pljačke ogromnih razmjera (usp. Sohn-Rethel 110-17, 123-25, 173-79 i passim). Što se tiče sela, „upitno je ... je li  njemački i talijanski fašizam u bilo kojem trenu imao obuhvatnu poljoprivrednu politiku" (Laqueur 44). U Njemačkoj, ideološko naglašavanje ruralizma i zaštite malog proizvođača u praksi je dovelo do pune kapitalizacije poljoprivrede (Sohn-Rethel 121) - donijelo je poboljšanja u proizvodnji korisna za autarhiju, određeno rasterećenje određenog sloja samostalnih seljaka u Njemačkoj i dobrodošlu emigraciju mnogih na rad u gradove, uz punu podršku za profite bogatih zemljoposjednika. Masa radnog seljaštva ostala je pasivna.

 To je za njemački kapital značilo uspon do potpune prevlasti velikih industrijskih trustova, na štetu ne samo radničkih klasa, nego i trgovine, ruralne ekonomije i srednjih kapitalista (Sohn-Rethel 178; Togliatti je našao da je to bio slučaj i u Italiji,Corso 120-22). Kapitalizam je postajao sve više monopoliziran, i pregrupirao se u de facto obavezne kartele (Konzerne - usp. Schweitzer 269-75 i 662, oba Bradyjeva naslova, Bettelheimovo treće poglavlje, i Eichholtz) pod utjecajem najvećih poduzeća, što je bila smrtna presuda za mnoge male kapitaliste, a možda i za većinu. Proizvodna poduzeća zadržala su svoje privatne profite, no njihovo je poslovanje „nacionalizirano" ili „socijalizirano" u potčinjenost državi kao jedinom kupcu (usp. Sohn-Rethel 199). Nije to bio ni pravi državni kapitalizam niti bonapartizam, unatoč brojnim sličnostima i s jednim i s drugim, nego nešto sasvim novo pod suncem.

Kao što se tvrdi od Trockog i Marcusea do K. Webera ur., fašizam služi barbarski preinačenom društvenom centru moći, rabeći i zlorabeći niže klase. Ne odbacuje toliko kapitalističke vrijednosti koliko ih nadograđuje, brišući svaki trag demokracije, temeljna jednaka prava i plebejsku kontrolu odozdo kao marksističke i komunističke; u svom ključnom govoru najvećim njemačkim industrijalcima iz 1932., Hitler je točno rekao: „Međutim, pandan političke demokracije u ekonomiji je komunizam", istaknuvši potpuno nedemokratsku vojsku kao njegovu suprotnost  (citirao Haug 85, i usp. ibidem 81-91).

Ukratko, vladajuće klase su se pregrupirale apsorbirajući neke frakcije srednje i sitne buržoazije (usp. Tasca 544), radne klase su bile nemoćne i „pacificirane", a neki su dotad marginalni segmenti srednje klase unaprijeđeni. Lišeno plebejske demokracije odozdo, društveno tkivo izvitoperilo se pod nemilosrdnim pritiskom terora, propagande, eksploatacije i, konačno, masovnog rata.

Profitiranje i hegemonija u fašističkim državama

Tko je profitirao u ekonomiji pod fašizmom, cui bono? Materijalne prednosti za sljedbenike nacista u politici i biznisu na vrhu su bile goleme, a sve manje, ali ipak znatne, prema nižim razinama (vidi Brechtovu pjesmu „Und was bekam des soldaten weib? [A što je dobila vojnikova žena?]"). Ratni profiti njemačkog industrijskog kapitala skriveni su iza dimne zavjese falsifikacija i tajni, ali ukupni iznos procjenjuje se na oko 100 milijardi Reichsmaraka, što danas možda vrijedi otprilike kao  60 % saveznog proračuna SAD-a za 20077 Industrijska radnička klasa ušutkana je punom zaposlenošću s nešto plaćenih prekovremenih sati, terorom i boljim uvjetima na radnom mjestu, kao i zadržavanjem skromnih socijalnih koncesija iz Weimarske Republike, bez obzira na to što su plaće ostale zamrznute na razini iz vremena depresije, dok je porast produktivnosti - naime stope eksploatacije - u razdoblju 1932.-36. procijenjen na 20-25% (Sohn-Rethel 175), a sigurno više nakon toga.Njemački su radnici tradicionalno bili prilično fragmentirani, njihovo je slobodno vrijeme bilo u potpunosti „organizirano" (imitacija Italije - Mosse, Nazism 41), a Gestapo je bio sveprisutan. Potmulo nezadovoljstvo i pasivni otpor stoga su bujali, ali na koji su način neutralizirani i zašto nikada nisu eksplodirali bar u obliku štrajkova - kao u Italiji za vrijeme rata - ni danas nije jasno (usp. Mason 231ff.). Napokon, možda je glavna snaga fašističkih pokreta dolazila  iz marginaliziranih i ugroženih segmenata malih proizvođača i kancelarijskih radnika srednje klase kojima je prijetila proletarizacija, ali te grupe nisu ni na koji način odredile fašističku politiku nakon preuzimanja vlasti.

Pa tko je onda bio hegemon ili vlastodržac u fašizmu, veliki kapital ili fašistička elita? Ako jezgro fašizma leži u promjenjivom ali čvrstom savezu dviju moćnih elita vlasti (Neumann), najmoćnijih kapitalista i fašističke stranke, tko je u tom savezu šef? Na to pitanje nije moguće dati nikakav digitalni odgovor: ni talijanski niti njemački slučaj nisu bili marionetska kazališta gdje jedna strana vuče konce, a druga pleše.

Bez sumnje, fašistička stranka imala je prevlast u svakodnevnim mjerama i informativnom programu kao i u neprekidnoj dugogodišnjoj propagandi. No strukturne promjene u ekonomiji i svakodnevnom životu stvorile su unaprijeđeni kapitalizam ili „kapitalizam 2.0", s golemim profitima što su i dalje pritjecali u velike kapitalističke Konzerne (trustove itd.) koji su proždirali male, pa i srednje proizvođače. Njegovo je novo obilježje prvenstveno snažna državna intervencija kroz koordinaciju i planiranje ciljeva proizvodnje i trendova da se izbjegne kriza i potakne zapošljavanje, s plaćama na minimalnoj razini; to se zatim neprimjetno pretapa u pripremu za rat, a zatim u punu ratnu ekonomiju. Glavni cilj sustava bio je osigurati vlastitoj nacionalnoj državi velik udio u političkoj dominaciji nad svijetom; već sam primijetio da to s ekonomskog gledišta nije značilo samo pozamašan udio u podjeli plijena za fašističke vođe visoke i srednje razine, nego takođe važnu ulogu i profite za glavne kapitalističke konglomerate. Stoga, promotrimo li samo nacizam kao ekstremni slučaj, vidimo da postoje dobri argumenti na jednoj i drugoj strani: hegemon je veliki kapital ili fašistička stranka na vlasti. Međutim, rasprava o tome pripada li prvenstvo politici ili pak ekonomiji čini mi se jalovom. Kako je politika kraćeg vijeka od načina proizvodnje - recimo Treći Reich od njemačkog kapitalizma od Bismarcka na dalje - držim da je, u većini slučajeva kada fašizam preuzima vlast uz pomoć snažnog pokreta odozdo, stranačka elita hegemonska kratkoročno, između preuzimanja vlasti i konačne entropije (vidi drugo poglavlje). Dugoročno, međutim, čini mi se da su dominantni oni elementi što ih je fašizam naglo ojačao tako da je došlo do obnove kapitalizma, poput međudržavne (kasnije i međunarodne) ekonomske koordinacije, pojačane kapilarne demagogije (kasnije povjerene prividno apolitičnim masovnim medijima) i vojnih intervencija za ekonomske i strateške prednosti. U tom smislu, ekonomska karakterizacija fašizma kao monopolskog kapitalizma u kojem dominira država posvećena neprekidnom ratovanju možda ipak dobro opisuje i njegovu konačnu dugoročnu kristalizaciju.

Nakon 1970-ih, zaokret kapitalizma prema desničarskoj politici označen imenima Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, počevši od epohalnog slabljenja radničkih pokreta (nije slučajno da su oboje počeli slamanjem po jednog velikog štrajka - kontrolora u zračnim lukama u SAD-u i rudara u UK-u), a u tim se dvjema zemljama, kao i u Francuskoj, nastavlja kroz neprekidne vojne intervencije u inozemstvu. Čini mi se da to najavljuje neku vrstu puzećeg polufašizma na globalnoj razini. Putinova Rusija, koja se opire svođenju svoje države na ulogu sporednog aktera u svjetskoj politici, ne odudara previše od tog obrasca, kao ni vladajuća klasa nekada komunističke Kine. Nije ni čudo što vladari nekih zemalja misle da je vrijeme odvažiti se na „polu-"fašizam ili nešto još gore. Nekoliko argumenata vezanih za fašizam 2.0 ili neonacizam iznijet ću u završnom nastavku ovog eseja.

Esej će izaći i kao dio knjige D. Suvina SKRETANJA u izdanju zadruge Baraba, Beograd.

Darko R. Suvin, naučni radnik, kritičar, pjesnik, rođen u Jugoslaviji, predavao je književnost i teatrologiju na univ. Zagreb, McGill i drugim evropskim, američkim i azijskim univerzitetima. Objavio 24 knjige i oko 600 članaka, sad je član Kanadske akademije nauka i professor emeritus. Posljednjih godina bavi se političkom epistemologijom i SFR Jugoslavijom.

 

POMNO ODABRANA KRONOLOŠKA BIBLIOGRAFIJA O FAŠIZMU

(uglavnom knjige; NY = New York, L= London, F u komentarima = fašizam)

Ovo je osobni odabir, uglavnom radova koji su mi bili posebno korisni. Izbjegavao sam obmanjivačku raspravu o „totalitarizmu" (osim relativno najbolje verzije) i birao knjige s materijalima i teorijama o stvarnim društveno-ekonomskim rezultatima F-a, kad je to bilo moguće na engleskom ili u prijevodu na engleski. Uvrstio sam i važne sažete prikaze pristupa čije horizonte uglavnom ili uopće ne dijelim, ali nisam bio toliki mazohist pa da uključim i naslove iz zadnjih dvadeset godina koji ponovno iznose ista stajališta poslužena u postmodernističkom umaku. U pravilu sam anotirao jedinice kod kojih nije samo po sebi očito o kojem je radu riječ ili o kojima se ne govori u eseju.

Osim antologija, popis je kronološki. Bibliografija o posljednjih tucet godina je tanašna, a ni neke ranije naslove nisam uspio naći u vremenu kojim sam raspolagao.

ANTOLOGIJE

 - Abendroth, Wolfgang, ur. Faschismus und Kapitalismus: Theorien über die sozialen Ursprünge und die Funktion des Faschismus. Frankfurt & Wien: Europa V, 1967. (Antologija s ranim radovima Thalheimera, Marcusea, Bauera, A. Rosenberga i Tasce, ponekad skraćenima)

 - Nolte, Ernst, ur. Theorien über den Faschismus. Koeln: 1967. (Antologija, uključuje rane radove Zetkin, Blocha, Borkenaua, itd.)

PRIJE 1996.

 - Benjamin, Walter. „Theorien des deutschen Fascismus" u njegovoj knjizi Gesammelte SchriftenFrankfurt: Suhrkamp, 1980., 8: 238-; i „Das Kunstwerk...", GS 2: 431-508 [1935-39].

 - Reich, WilhelmThe Mass Psychology of Fascism. Prev. V. R. Carfagno. NY: Farrar, Strauss & Giroux, 1970. [original 1933.]. (F proizlazi iz masovne frustracije, političke i seksualne, čije je žarište patrijarhalna obitelj.)

 - Trotsky, Lev D. "Chto takoe natsional-sotsializm?" www.marxists.org/russkij/trotsky/ national_socialism/01.htm [Engleski kao "What Is National Socialism." www.marxists.org/ archive/trotsky/germany/1933/330610, sa gadnim greškama.] (Veoma poticajna prva dijagnoza, točna što se tiče mnogih glavnih točaka, npr. o lažnom nacionalizmu i pripremama za rat.)

 - Marcuse, Herbert. „The Struggle against Liberalism in the Totalitarian View of the State" u njegovoj knjizi Negations. Prev. J. J. Shapiro. Boston: Beacon, 1968. [original 1934.]. (Pionirski traktat o rađanju totalne države iz liberalizma.)

 - Togliatti, Palmiro. Lezioni sul fascismo. Roma: Ed. Riuniti, 1970.; dopunjeno izd. s bilješkama Corso sugli avversari: Le lezioni sul fascismo. Torino: Einaudi, 2010.; predavanja održana 1935.]. (Zbog slučajnosti raspolaganja, koristim oba izdanja.)

 - Brady, Robert A. The Spirit and Structure of German Fascism. NY & L: Viking, 1937. [rpt. 1971]. (Temeljita dokumentirana rasprava o onome što se tada znalo o ekonomiji nacističke Njemačke, njenim institucijama i poslovnim praksama.)

 - Sohn-Rethel, Alfred. Ökonomie und Klassenstruktur des deutschen Faschismus. Frankfurt: Suhrkamp, 1973. (Economy and Class Structure of German Fascism. L: CSE Bks, 1978.) [napisano 1937.-41.]. (Svjedočanstvo insajderskog aktera iz prve ruke, s vrlo detaljnom i dubokom analizom njemačkih kapitalističkih grupacija i njihovih veza s politikom. Nezaobilazno i jako poučno.)

 - Tasca, Angelo. Nascita e avvento del fascismo: Firenze: Nuova Italia, 1950. [francusko izd. u progonstvu 1938.; talijanski rpt. 1965., 1995.; The Rise of Italian Fascism. Prev. P. & D. Wait. NY: Fertig, 1966 - neka se izdanja razlikuju po opsegu]. (Temeljni povijesni prikaz, korak po korak, s prvoklasnim teorijskim Epilogom.)

 - Brecht, Bertolt. „Über die Theatralik des Faschismus" u njegovoj knjizi Berlin & Frankfurt: Aufbau V. & Suhrkamp V., 1995., 22:1: 561-69. [Napisano 1939.]

 - Fraenkel, Ernst. The Dual State: A Contribution to the Theory of Dictatorship. Prev. E.A. Shils et al. Clark NJ: Lawbook Exchange, 2010 [original NY & L: Oxford UP 1941., rpt. 2006.]. (Sjajno induktivno istraživanje pravnih i pravosudnih vidova Massnahmenstaata [prerogativne države], isprepletenih s pravnom državom, koja je još uvijek učinkovita kad se radi o privatnom vlasništvu nad velikim sredstvima proizvodnje.)

 - Fromm, Erich. Escape from Freedom. NY: Holt, Rinehart, & Winston, 1969. [original 1941.]. (Nakon Frommovog političkog neofreudizma, pojavile su se brojne psihološke interpretacije F-a, ali čini se da nisu dodale ništa presudno, osim Theweleita.)

 - Neumann, Franz. Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism. Oxford: Oxford UP, 1942. [dostupno na www.unz.org/Pub/NeumannFranz-1942; prošireno izd. 1944.; rpt. 1983.]. (Sjajno. Najopsežnije rano izdanje o funkcioniranju nacizma na engleskom jeziku, posebno njegovih političkih i ekonomskih vidova. Režim je bio savez konkurentskih elita moći s primatom nacističke stranke.)

 - Sweezy, Paul M. „Fascism", pogl. 18 u njegovoj knjizi The Theory of Capitalist Development. NY: 1942.; rpt. L: Dobson, 1962., 329-67; thepointistochangeit.files.wordpress. com/2012/08/sweezy_theory-of-capitalisticdevelopment1.pdf. (Uglavnom zastarjelo, mada je snažna       povezanost s kapitalizmom i imperijalizmom i danas značajna.)

 - Brady, Robert A. Business as a System of Power. NY: Columbia UP, 1945. [original 1943.]. (Naglasak na „vršnim organizacijama" u poslovnom sektoru, s podacima za 1880.-, poglavlja o Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Japanu.)

 - Bettelheim, Charles. L'Économie allemande sous le nazisme. Paris: Rivière, 1946.; rpt. Pariz: Maspero, 1971., 2 sv. [njemačko izd. Die deutsche Wirtschaft unter dem Nationalsozialismus, München: 1974.]. (Ogromna količina podataka uz kruto tumačenje.)

 - Arendt, Hannah. The Origins of Totalitarianism. NY: Harcourt, Brace, 1951. [prošireno izd. 1958.; brojna kasnija izdanja] (Način na koji se Arendt služi pojmom „totalitarizam" odstupa od uobičajene hladnoratovske varijante po naglasku na antisemitizmu, imperijalizmu, propasti klasne solidarnosti i izolaciji pojedinca, no ipak je suodgovorna za izjednačavanje Hitlera i Staljina. U 3. dijelu raspravlja se o načelima i posljedicama F-a i o tome što „totalna dominacija" znači u vladavini terora.)

 - Bardèche, Maurice. Qu'est-ce que le fascisme? Pariz: Les Sept Couleurs, 1961. [rpt. 1970.]. (Neskrušena i otrovna bizarnost iz pera neortodoksnog „lijevo"-fašističkog intelektualca, s nekim neofašističkim temama.)

 - Maruyama Masao. Thought and Behaviour in Modern Japanese Politics. I. Morris. L: Oxford UP, 1963. (Karakteristike japanskog F-a.)

 - Nolte, ErnstThe Three Faces of Fascism: Action Française, Italian Fascism, National Socialism.Prev. L. Vennewitz, L: Weidenfeld & Nicolson, 1965. [njemački original 1963.]. (Pohvalna povijesna analiza, aberantne pretpostavke.)

 - Mosse, George L. The Crisis of German Ideology: Intellectual Origins of the Third Reich. NY: Grosset & Dunlap, 1964. (Njemačka 1815.-1945.; jedno od najvažnijih istraživanja na ovom području). Vidi i njegovu knjigu Nationalisation of the Masses. NY: Fertig, 1975.

 - Schweitzer, Arthur. Big Business in the Third Reich. Bloomington: Indiana UP, 1964. (Ogroman i koristan pregled, sa zaključcima u rječniku zastarjelih američkih društvenih znanosti. Mnogo empiričkih dokaza o tome da poslovni lideri snose velik dio odgovornosti za nacističku politiku pošto su predali vlast u zamjenu za profite. Sve do 1937. nacisti su dijelili vlast s generalima i velikim biznisom u „djelomičnom F-u".)

 - Weber, EugenVarieties of Fascism: Doctrines of Revolution in the Twentieth Century, NY: Van Nostrand Reinhold, 1985. [1964.]. (Sadrži poglavlja o fašističkim pokretima u raznim zemljama i dvojben stav; pokazuje previše razumijevanja za rumunjsku varijantu.)

 - Moore, Barrington, Jr. Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World. Boston: Beacon P, 1966. (Pionirska komparativna analiza industrijalizacije velikih poljoprivrednih zemalja, s liberalnim, fašističkim ili komunističkim ishodima.)

 - [Mason, Timothy.] Nazism, Fascism, and the Working Class: Essays by Tim Mason. Ur. J. Caplan. Cambridge & NY: Cambridge UP, 1995. (Inovativni i opširno argumentirani eseji, posebno „vrhovni autoritet" (Paxton) o primatu politike, ženama, radničkim klasama itd.; uglavnom iz razdoblja 1968.-)

 - Woolf, S.J., ur. European Fascism. L: Weidenfeld & Nicolson, 1970 [1968]. (Povijesni prikazi pokreta i događaja u različitim europskim zemljama, bez dubinske analize.)

 - Eichholtz, Dietrich. Geschichte der deutschen Kriegswirtschaft, 3 sv. Berlin DDR: Akademie-V, 1969-96., rpt. München: Saur, 2002.; rpt. Berlin: De Gruyter, 2013. (Monumentalan statističko-povijesni rad.)

 - Vondung, Klaus. Magie und Manipulation: Ideologischer Kult und politische Religion des Nationalsozialismus. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1971.

 - Turner, Henry A., Jr. Faschismus und Kapitalismus in Deutschland. Goettingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1972. (Tvrdi da kapitalisti  - nisu bili odgovorni za nacističku politiku.)

 - Laqueur, Walter ur. Fascism: A Reader's Guide. Berkeley: U of California P, 1976. (Vrlo zaslužan prvi pristup s radovima raznih  - istraživača; posebno sam se služio esejima Juana J. Linza, Adriana Lytteltona, Hansa Mommsena, Bele Vago, te Alan S. Milwardovim „Fascism and the Economy", 379-412).

 - De Felice, Renzo. Interpretations of Fascism. Cambridge MA: Harvard UP, 1977. (Koristan pregled koji obuhvaća široko područje, dvojben horizont.)

 - Theweleit, Klaus. Männerphantasien, 2 sv. V Roter Stern, 1977, rpt. 2000; Male Fantasies, 2 sv. L: Polity P i Minneapolis: U of Minnesota P, 1987. (Mačistička militarizirana psihologija i F. Nezaobilazno.)

 - Germani, Gino. Authoritarianism, Fascism, and National Populism. New Brunswick: Transaction, 1978. [Razne ranije verzije na talijanskom i španjolskom.] (Jako dobro. Naglasak na Italiji i Argentini.)

 - Mosse, George L. [s M.A. Ledeenom]. Nazism. New Brunswick & Oxford: Transaction & Blackwell, 1978. (Intervju kao opsežan prikaz, vrlo korisno.)

 - Haug, W.F. "Annäherung an die faschistische Modalität der Ideologie," in K. Weber ed.,Faschismus und Ideologie. Hamburg: Argument V, 2007, 67-112 [original 1980; u knjizi je popis autorovih ranijih naopisi o ovoj temi 1974-80].

 - Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet i Jan Petter Myklebust. Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism. Bergen itd.: Universitetsförlaget, 1980. (Izuzetno informativan prikaz, iz pera više autora na oko 800 str., kako teorija o F-u tako i njegovog razvoja u većini evropskih zemalja.)

 - Friedländer, Saul. Reflections of Nazism: An Essay on Kitsch and Death. NY: Harper & Row, 1984. [rpt. 2000.].

 - Opitz, Reinhardt. Faschismus und Neofaschismus. Bonn: Pahl-Rugenstein, 1996. [Original 1984.] (Detaljan prikaz. Zadnja trećina od ukupno 450 str. o neofašizmu u Njemačkoj do sredine 1980-ih.)

 - Maier, Charles S. „The Economics of Fascism and Nazism" u njegovoj knjizi In Search of Stability.Cambridge: Cambridge UP, 1988., 70-120. [U knjizi su prerađeni njegovi raniji eseji; rpt. 2003.]

 - Sternhell, Zeev, s Marijom Sznajderom i Maiom AsheriThe Birth of Fascist Ideology, From Cultural Rebellion to Political Revolution. Prev. D. Maisei. Princeton: Princeton UP, 1995. [1994.; manje francusko izd. 1989.]. (F kao pobuna protiv prosvjetiteljstva i pojmovni okvir s dubokim korijenima u evropskoj kulturi. Pionirski, ali jednostrano.)

 - Brooker, Paul. The Faces of Fraternalism. Oxford: Clarendon P, 1991. (Fokus na fašističkom „mehanički solidarnom" muškom drugarstvu u Njemačkoj, Italiji, Japanu)

 - Griffin, Roger. The Nature of Fascism. L & NY: Pinter & St. Martin's P, 1991. (Čudna mješavina raskošnog pregleda i istraživanja korisnog za studente, uz restriktivan fokus na ideologiji, definira F strogo kao „palingenetički ultranacionalizam" u poticajnoj, ali u konačnici kontraproduktivnoj „žarkoj želji da svede F na jednu jezgrovitu rečenicu" (Paxton). Poglavlja o Italiji, Njemačkoj te izvanevropskom fašizmu uz opsežan pregled „evropskog fašizma" poslije 1945., str. 161-76.)

 - Payne, Stanley G. A History of Fascism, 1914-1945. Madison: U of Wisconsin P, 1995. (Najopsežnije istraživanje ove teme, vezanih teorija i sekundarne literature u 20. stoljeću, proširenje njegovog kraćeg pristupa iz 1980. „Nevjerojatno učen", mada uglavnom opisan (Paxton), vjerovatno najprihvaćeniji pristup F-u. Usredotočuje se na niz njegovih prefiksa „anti", na „ideologiju i ciljeve" i „stil i organizaciju"; ostaje konceptualno nejasan. Fundamentalan, iako se katkad potkradu političke predrasude.)

POSLIJE 1996.

 - Laqueur, WalterFascism: Past, Present, Future. NY & Oxford: Oxford UP, 1996. (Pionirsko i pohvalno istraživanje „neofašizma" i „postfašizma" u svijetu; terminologija još uvijek eksperimentalna.)

 - Neocleous, Mark. Fascism. Buckingham & Minneapolis: Open U & U of Minnesota P, 1997. (Spretna i borbena knjižica organizirana oko pojmova nacije, rata i prirode/prirodnog u F-u.)

 - Figueroa Ibarra, Carlos. „Faschismus" u Hist-Krit. Wõrterbuch des Marxismus, sv. 4. Hamburg: Argument V, 1999, col       147-64, col. 147-64.

 - Kühnl, Reinhard. „Faschismustheorie", kao u prethodnoj jedinicicol. 165-86.

 - Larsen, Stein Ugelvik, ur. Fascism outside Europe. NY: Columbia UP, 2001.

 - Griffin, Roger, s Matthewom Feldmanom. Fascism: The Nature of Fascism, 5 sv. L: Taylor & Francis, 2004. (Vrlo širok pregled, uglavnom materijala koji dotad nisu prikupljeni; oslanja se na Griffinovu teoriju iz 1991. Sv. 5, 400 str., obuhvaća razdoblje poslije 1945.)

 - Mann, Michael. Fascists. Cambridge: Cambridge UP, 2004. (Hvalevrijedna višefaktorska sociološka analiza fašističkih pokreta - ne država - sa studijama slučaja o Italiji, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Španjolskoj. „Jezgro" fašističkog biračkog tijela sačinjavali su vojnici, veterani, državni službenici, učitelji iz nacionalne države i pripadnici etničke većine na spornim teritorijima, a u nekim slučajevima i plebejci. Strana pomoć bila je ključna za uspon F-a na vlast u manjim zemljama, kao u slučaju Franca.)

 - Paxton, Robert OThe Anatomy of Fascism. NY: Vintage Books, 2005. [original 2004.]. (Uravnotežen, raskošan i promišljen rad, strukturiran po jasnim „fazama" razvoja F-a. Obilježja F-a su opsesija raspadom zajednice i iskupljujući kultovi nasilja i čistoće, uz stranku s masovnom bazom odanih militantnih nacionalista u nelagodnoj, ali učinkovitoj suradnji s tradicionalnim elitama, koja napušta demokratske slobode i kreće, bez ikakvih etičkih ili pravnih ograničenja, u ostvarivanje unutrašnjeg čišćenja i vanjskog širenja. Ogroman „bibliografski esej", 221-49, praktički nezaobilazan. Primjer jasnoće i artikuliranosti, važna sinteza.)

 - Evans, Richard J. The Coming of the Third Reich, i The Third Reich in Power: 1933-1939. L: Penguin Books, 2004. [2003.]. (1,400 stranica povijesnih događaja i komentara. Sve - ili više nego - što ste željeli znati.)

 - Blamires, Cyprian P., ur. World Fascism: A Historical Encyclopedia, sv. 1-2. S. Barbara: ABC-Clio, 2006. (Golem i mješovit izvor informacija, često bezbojno empiristički.)

 - Baker, David. „The Political Economy of Fascism: Myth or Reality, or Myth and Reality?" New Political Economy 11. 2 (2006.): 227-50.

 - Feldman, Matthew, i Marius Turda sa Tudorom Georgescuom, ur., Clerical Fascism in Interwar Evrope. NY & L: Routledge, 2008 (Posebno esej Johna Pollarda „>Clerical Fascism<: Context, Overview and Conclusion," 221-34)

 - Costa Pinto, Antonio, ur. Rethinking the Nature of Fascism: Comparative Perspectives.Houndsmills & NY: Palgrave Macmillan, 2011. (Posebno eseji Kevina Passmorea, 119-40, i Johna Pollarda, 141-)

 - Löwy, Michael. "Dix thèses sur l'extrème droite en Europe." [2014?] https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article32128

 - Ross, Alexander Reid. Against the Fascist Creep. Chico CA & Edinburgh: AK P, 2017. (Spretan i vrlo informativni pregled djelomično i potpuno fašističkih pokreta na internacionalnoj sceni, od početaka ali ponajviše nakon 1960tih, uključivo SAD.)

DODATAK: „ISTOČNA EVROPA"

Ova kompilacija svakako je nepotpuna, sastavljena je od onoga na što sam naišao dok sam radio na F općenito i smatrao da može biti korisnim za istraživanje. Vidi takođe gore Weber 1964, Larsen et al. ur., str. 334-418, i važne Mannove analize Mađarske i Rumunjske; Jelinek (takođe kao Yellinek) ima još pola tuceta radova o Slovačkoj i ustaškoj državi. Dugačak Tuđmanov članak iz 1963. o Hrvatskoj u razdoblju od 1941.-45. ima mnogo podataka, ali nikakvih drugih kvaliteta. Naslovi koje DS nije vidio označeni su kao N.

 - Tuđman, Franjo. „The Independent State of Croatia as an Instrument of the Occupation Powers in Yugoslavia, and the People's Liberation Movement in Croatia from 1941 to 1945" u P.V. Brajović, ur.,Les Systèmes d'Occupation en Yougoslavie 1941-45. Beograd: Institut pour l'étude du mouvement ouvrier, 1963., 135-262.

 - Hory, Ladislaus, i Martin Broszat. Der kroatische Ustascha-Staat, 1941-45. Stuttgart: 1964. (N)

 - Barbu, Z[eev]. „Rumania" u Woolf ur. 146-66; ažurirana opsežnija verzija: „Psycho-Historical and Sociological Perspectives on the Iron Guard..." u Larsen et al. ur., 379-

 - Nolte, Ernst. „Kroatien", u njegovom Die faschistischen Bewegungen. München: DTV, 1966, 200-03. (Kratka užasnuta karakteristika ustaških „groznih pokolja", ističe prisni odnos sa katolicizmom.)

 - Lackó, Miklós. Arrow-Cross Men, National Socialists, 1935-1944. Studia Historica, sv. 61. Budimpešta: Akadémiai Kiadó, 1969. [skraćena engleska verzija njegove knjige na mađarskom iz 1966.]. (N)

 - Broszat, Martin. „Faschismus und Kollaboration in Ostmitteleuropa zwischen den Weltkriegen."Vjhrshefte f. Zeitgeschichte 3 (1966.): 225-51. (N)

 - Armstrong, John. „Collaborationism in World War 2: The Integral Nationalist Variant in Eastern Europe." J of Modern History3 (1968.): 396-410. (N)

 - Lackó, Miklós. „Zur Frage der Besonderheiten des südosteuropäischen Faschismus" u   Fašismus a Europa/ Fascism and Europe, 2 sv. Ed. Inst. of History, ČAS. Prag: 1969.-, 2: 1-22. (Značajan metodološki pristup; gornje je vrlo teško naći, postoji ruska verzija u Etudes  - historiques 1970. Budapest: Akadémiai Kiadó, 1970, 513-34.)

 - Sugar, Peter F., ur. Native Fascism in the Successor States 1918-1945. Barbara: ABC-Clio, 1971. (Eseji o „državama sljednicama" Habsburške Monarhije; raznovrsni opisi, uklj. Avakumovića o Jugoslaviji).

 - Nagy-Talavera, Nicholas M. The Green Shirts and the Others: A History of Fascism in Hungary and Romania. Stanford: Hoover Inst., 1970. (N)

 - Dress, Hans. Slowakei und die faschistische Neuordnung Europas. Berlin: 1972. (N)

 - Lackó, Miklós. „Ostmitteleuropäischer Faschismus." für Zeitgeschichte br. 1 (1973.): 39-51. (N)

 - Vago, Bela, i George L. Mosse ur. Jews and Non-Jews in Eastern Europe, 1918-1945. Jerusalem & New Brunswick: Israel UP & Transaction, 1974.

 - Kuljić, Todor. „Srpski fašizam i sociologija." Sociologija 16 (1974): 237-69. (Bogat pregled Ljotićevog Zbora i šire ideologije srpskog fašizma.)

 - Vago, Bela. „Fascism in Eastern Europe" u Laqueur ur. 1976., 229-54 [s podužom bibliografijom 250-53].

 - Butić-Jelić, Fikreta. Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 1941-45. Zagreb: Liber & Školska knjiga, 1977. (Solidan i ozbiljan pregled.)

 - Krizman, Bogdan. NDH između Hitlera i Mussolinija. Zagreb: Globus, 1980. (Povijesni prikaz događaja, temeljen na izvornim dokumentima. Vidi i njegova dva druga naslova, Pavelić i Ustaše, , iUstaše i Treći Reich, 1983.)

 - Jelinek, Yeshayahu. „Clergy and Fascism [in Slovakia and Croatia]" u Larsen et al ur. 1980., 367-

 - Jellinek, Yeshayahu. „Nationalities and Minorities in the Independent State of Croatia."Nationalities Papers 8:2 (): 195-210. (N)

 - Hoensch, Jörg K. „Slovakia: ‘One God, One People, One Party'" u idem i R.J. Wolff ur., Catholics, the State and the European Radical Right, 1919-1945. Boulder: Social Science Monographs, 1987., 156- (N)

 - Shelah, Menachem. „The Catholic Church in Croatia: Vatican and the Murder of Croatian Jews."Holocaust and Genocide Studies3 (1989.): 325-39. (N)

 - Ioanid, Radu. The Sword of the Archangel: Fascist Ideology in Romania. P. Heinegg. NY: Columbia UP, 1990. (N)

 - Dedijer, Vladimir. The Yugoslav Auschwitz and the Vatican: The Croatian Massacre of the Serbs During World War II . Buffalo: Prometheus Books, 1992. (N)

 - Močnik, Rastko. Koliko fašizma? Zagreb: Arkzin, 1999. [slovenski original 1995.]. (Osnovna teza za F 2.0.)

 - Glenny, Misha. The Balkans: Nationalism, War and the Great Powers 1804-1999. Harmondsworth: Penguin Books, 2001. [2000.; vidi posebno o ustašama i katoličkoj crkvi.]

 - Iordachi, Constantin. Charisma, Politics and ViolenceThe Legion of the "Archangel Michael" in Inter-war Romania. Trondheim: Trondheim Studies on East European Cultures & Societies, 2004. (N)

 - Biondich, Mark. „Radical Catholicism and Fascism in Croatia 1918-1945," u M. Feldman i M. Turda sa T. Georgescuom, , Clerical Fascism in Interwar Europe NY & L: Routledge, 2008., 171-86. (Zanimljiv fokus na ultranacionalističke katoličke „klerofašističke" laike. Opravdava njihov aktivni dosluh s ustašama jer su oni ostvarili „katoličku hrvatsku državu". Prerada članka iz 2007 u Totalitarian Movements and Political Religions gdje je odbijao termin „klerofašistički".)

Iordachi, Constantin. „Fascism in Interwar East Central and Southeast Europe." East Central Europe37 (2010.): 161-213. (N)

Autor: Darko Suvin

Izvor: proletter.me

Originalni članak možete pogledati OVDE