Fašizam naš da(v)našnji (I)

21. 11. 2017

Ihr aber lernet, wie man sieht statt stiert Und handelt, statt zu reden noch und noch. So was hätt einmal fast die Welt regiert! Die Völker wurden seiner Herr, jedoch Daß keiner uns zu früh da triumphiert – Der Schoß ist fruchtbar noch, aus dem das kroch!



[Prozni prevod: Stoga učite kako gledati, a ne buljiti/ Djelovati a ne pričati cijeli božji dan./ Ta je stvar skoro zavladala svijetom!/ Narodi su je savladali, ali, pažnja,/ Nitko nek' ne slavi prerano:/ Plodna je maternica iz koje je ispuzala!] 

                                                                                                                                                                              

Po procjeni jednog autoriteta iz 1996., broj radova o fašizmu premašuje 100.000. Ako je ta procjena i napola točna, cijeli život posvećen istraživanju ne bi vam bio dovoljan da održite korak. Fašizam je tema koja me zanima cijeli život, pošto je zaprijetio da će okončati moj život kad mi je bilo jedanaest godina, no posvetio sam mu samo nekoliko mjeseci intenzivnog proučavanja. Ovdje ću se odvažiti na pokušaj koji jest ograničen, ali je ipak ambiciozan: dati povijesno-epistemološki uvod u sadržaj, praktične rezultate i horizonte tog koncepta. Ne krijem da me njegovi rezultati kao i horizont užasavaju, ali moj je glavni zadatak proučiti ga i pomoći mojim čitaocima da učine isto. Kao što nam je rekao veliki Lukijan iz Samosate prije gotovo dvije tisuće godina, povjesničar filozof, „čak i onda kada osobno nekoga mrzi", mora biti u stanju „postaviti interes javnog znanja kao važniji i istinu kao miliju od neprijateljstva."

Kao i Michael Mann (ix), mogu uvažiti sve radove koji proučavaju nepoznate pojedinosti, facete, oblike i nijanse fašizma, ali takođe odbaciti sve horizonte - nerijetke među postmodernim znanstvenicima - koji zaboravljaju masovna ubojstva i masovni teror, što se prečesto dešava u  takvim radovima: „pepeo mrtvih kuca mi o grudi" (De Costerov upečatljivi roman Thyl Ulenspiegel). Fašisti nisu krili da njihove ideje i forme trebaju biti u službi želje za vlašću i stoga je kontraproduktivno razdvajati ta dva vida. Još jedna, simetrična opasnost krije se u zamci banalizacije i normalizacije fašizma, u koju su upali brojni autori u posljednjih pedeset godina.

Istina, mnogo je drugih sila u ovo doba svjetskih ratova i mutantskog kapitalizma  sudjelovalo u masovnim ubojstvima i masovnom teroru, olovnom mrtvačkom pokrovu izvanrednog stanja, redukciji života na pohlepu pod maskom visokih ideala ili na vegetiranje u mizeriji, i tako dalje. Ali je fašizam - uvijek u društvu nacionalističkog nasilja i, nakon kasnih 1920-ih, možda i staljinizma - bio udarna snaga tih sila, mračno fascinantan, ali „savršeno grešan", da se poslužim sjajnom Fichteovom sintagmom. Nije bio, a ni danas nije, tek sporedna aberacija od napretka kapitalizma, nego legitimna mogućnost i rezultat kapitalističkog razvoja: „Moramo ozbiljno shvatiti mogućnost da se fašisti vrate!" (Mann 4)

 

Mase pod kapitalizmom

Fašizam nije bio moguć, pa ni zamisliv, prije vremena demografskog omasovljenja i kapilarnog širenja političkog nasilja, koje je provalilo u kapitalističkim svjetskim ratovima i eksponencijalno nabujalo pomoću osilenja tehnologije. Većina autora koje navodim u mojim dvjema bibliografijama polazi od te pretpostavke, kojoj dodajem snažniji naglasak na, prvo, horizont prema kojem se „mase"1 vode i, drugo, na ratove i cijenu militarizacije za svaki donekle demokratski uređeni politički sustav. Dakako, trebalo bi da, kao Benjamin, slijedimo ovu epohu u najdublje epistemološke zakutke „organizacije percepcije u danom povijesnom prostor-vremenu" te masovnosti i „ekstremnog masovnog pokreta rata" kao matrice za ponašanje (Kunstwerk 439,  464 i 467), ali se ovdje ograničavam na najnužnije.

Ta epoha evolucije divovskih monopolističkih organizacija, koje se na razne načine takmiče s državnim aparatom, premda uvijek u dosluhu s njime, složen je, višestran i totalizacijski sindrom, plod političkih i tehnoloških evolucija kapitalizma i njegovih sve snažnijih psiholoških pritisaka, koji u nekim evropskim državama i u SAD-u sazrijeva počevši tamo negdje  od 1850-60-ih. Njegove su glavne značajke industrijska a zatim električna revolucija,  hitro preraspoređivanje golemih i sve većih grupa ljudi u moderne klase i države, urbanizacija ponajprije u villes tentaculaires2 (Verhaeren) s po nekoliko milijuna, a zatim u megalopolise s po nekoliko desetaka milijuna stanovnika, regulacija takvih masovnih tokova birokratskom „guvernmentalnošću" odozgo uz uporan protupritisak onih kojima se vlada, što često izaziva silovite potrese; a sve je ovo bez presedana što se masovnosti tiče. Središnji način vladanja postaje „nacionalizacija masa",3 zaista totalizirana kroz ratnodopsku mobilizaciju svih vojno sposobnih muškaraca za borbu, dok su skoro svi ostali morali osiguravati ekonomsku i logističku podršku za frontu: no država je u tom slučaju takođe  bila dužna proširiti socijalno građanstvo i na one koje je mobilizirala, što je rijetko činila. Takva nacionalizirana masifikacija dovela je do kvalitativnog skoka kako u despotizmu tako i u politizaciji, praćenog važnim masovnim ceremonijama ili ritualima, na klackalici između razdražene mobilizacije i nagle demobilizacije masa kooptiranih u obnovljenu klasnu hegemoniju i rat. Sve su veće evropske države u tu mobilizaciju pro forma uključile opće pravo glasa i/ili plebiscite, produženo obavezno obrazovanje uz indoktrinaciju, obaveznu opću regrutaciju i rastrubljene oblike socijalne skrbi u funkciji mita; SAD ih je na svoj način slijedio nakon 1933., a ostatak svijeta nakon 1945. Pogubni vrhovi tog ledenjaka svjetski su ratovi,  dva službena  (1914.-18. i 1939.-45.), ali i onaj dugotrajni treći svjetski rat (1945.-89.) epizodnog karaktera, „sad vruće, sad hladno". Sve te ratove isplanirale su velike kapitalističke sile, dok su ruska, kineska i druge društvene revolucije bile jednako nasilan plebejski odgovor na ugnjetavanje. Čini se da smo sada, sve tamo od 1990-ih, uvučeni u „puzeći" četvrti svjetski rat, prvenstveno u obliku niza imperijalnih agresija na manje države praćenih neprekidnim ratovanjem „niskog intenziteta". Kasnije ću raspraviti ekonomsku osnovu neprekidne smjene gospodarskih procvata i depresija, koja omogućuje koncentraciju velikog kapitala usred strahovite bijede i prevrata.

Uspon na vlast i istaknut položaj te nove zvijeri koja se vuče prema Betlehemu mora se datirati sa 1914.: otprilike u kolovozu 1914. svijet se promijenio. Ono što je u „bijelim" metropolitanskim zemljama dotad bilo nezamislivo (npr. okrutan i sasvim nepotreban pokolj desetaka milijuna odraslih muškaraca) postalo je cinična norma, koja je zatim sasvim demokratski obuhvatila i neborbeno stanovništvo a genocidno pak cijele etničke skupine, dok je ono što je dotad bilo moguće (npr. sigurna izolacija vladajućih klasa i zemalja od svakodnevnih opasnosti i muka življenja) postalo nemoguće. Iluzija o zapadnoevropskom ili liberalnom društvenom napretku raspala se pred surovošću totalnog rata, eksponencijalno povećanom uslijed kapitalističke primjene tehnologije poput pokretne trake (prvi put primjenjene u čikaškim klaonicama svinja).

Države, nasilje, a negdje čak i gradska rulja i nemiri u funkciji klasne borbe, sve je to postojalo i ranije (u nekim slučajevima - kao što je to pokret Action française počevši od 1899., s pobornicima od Iberije do Balkana  -   trebali bismo ih zvati „protofašističkim"). Međutim, nikad dotad nisu bili do te mjere sveprisutni u prostoru i vremenu, ni tako neizbježni, niti su prerasli u odrednicu ljudskog postojanja koja zauzima mjesto drevnih božanstava ili Usuda kao njihov najnoviji avatar, djelotvorni - ili nedjelotvorni - zemaljski Bog, totalni i na kraju globalni Levijatan ili Behemot. Nadalje, kapitalizam i njegove vodeće države ubrzale su tempo uspjeha, grešaka i katastrofa skoro do brzine svjetlosti (računala) ili bar do brzine međukontinentalnih projektila (Virilio). U takvom nasilnom turbokapitalizmu, Horacijev otium u osami zabačenog seoskog imanja  ili Voltaireov naputak iz Candidea po kojem „treba uzgajati vlastiti vrt" više nije ostvariv čak ni za srednju klasu: u svakom trenutku tenkovi i bombe mogu zbrisati vaš odabrani locus amoenus i sve što vam je drago s lica zemlje, u svakom se trenutku vaša ekonomska baza može urušiti, u svakom vas trenutku mogu proglasiti neprijateljem države ili naroda  i možete nestati u mučilištima ili - ako imate sreće - u ranom grobu.

Takva sveprožimajuća obilježja su matrica koja omogućuje fašizam u svim njegovim oblicima.4Odlikuje ga atmosfera okrutnog nasilja i psihičkih šokova (usp. Tasca 533). Kako  je to majstorski pokazao Benjamin (GS V: 115 i 121, takođe  I.2: 668), unutar opsesivne kapitalističke sklonosti prema ubrzanju u komunikaciji, štampi, burzi i uopće hazardu,  ovo gomilanje i jačanje percepcijskih šokova u svakodnevnici na kraju se iscrpljuje u radikalnom konačnom šoku i horizontu smrti. Ako se uzbuđenje ne može održavati i povećavati, ako je život tako jeftin i otrcan, dosadan i tjeskoban, bolan i nepodnošljiv, ekstremni fašizam bira smrt kao mističnu polugu. Sve to sažeto je u pokliku frankističkog ubojice, generala Millán-Astraya: "¡Muera la inteligencia! ¡Viva la Muerte!" („Smrt inteligenciji! Živjela smrt!")

Početno razgraničenje i definicija

Ovdje se moramo osvrnuti na dvije diverzije koje niječu legitimnost studija o fašizmu, da bismo ih uklonili. Prva je jednostavnija: radi se o tome da neki istaknuti znanstvenici odbijaju govoriti o fašizmu kao o žanru s nekoliko vrsta koje se razlikuju ovisno o nacionalnim tradicijama i tome slično. Spremni su govoriti - katkad više, a katkad manje pronicljivo i fenomenološki korisno - samo o Mussolinijevom fašizmu, Hitlerovom nacizmu, itd. Dopuštaju usporedbe, ali ne i generalizacije o zajedničkoj jezgri. Na prvi pogled to se čini kao čista filozofska ignorancija jer ne vidim zašto možemo proučavati jazavčara i njemačku dogu kao vrste, ali ne kao rod pasa. Oba pristupa imaju svoje horizonte i ograničenja a njihovo međudjelovanje može biti korisno. Ako zabranjujete generalizaciju, znači da vam je (možda sasvim iskreno) nelagodna pomisao na šira i dublja povijesna kretanja o kojima je riječ i zato pribjegavate ideološki motiviranom poricanju i freudovskom potiskivanju  - a cijena za to na kraju će biti visoka. 

Drugo nijekanje je složenije. Zamjenjuje fašizam drugim žanrovskim konceptom, i to  totalitarizmom. Bez obzira na istančaniju verziju tog pojma kakvu možemo naći kod Hanne Arendt, on je u praksi bio usisan u vrtlog hladnoratovske „liberalne" propagande, a vlade članica NATO-a obilato su financirale njegovu upotrebu kao dokaz da su komunizam i fašizam ustvari bili neprirodna odstupanja od buržoaske norme bezbrižne (bar za neke) parlamentarne demokracije, i to manje-više jednaka i jednako pogubna odstupanja. Tako sagledana, totalizacijska priroda kapitalizma, kojoj po kapilarnosti nema premca u povijesti, postaje skrivena. To prvenstveno dovodi do nekih nerješivih misterija: spomenut ću dva najvažnija. Kao prvo, zbog čega je nastao fašizam? Pristaše hipoteze o totalitarizmu ovdje moraju posegnuti za psihopatologijom, ako već ne i za Izvornim grijehom. Drugo, zbog čega su se komunisti i fašisti tako nemilosrdno borili jedni protiv drugih; još dublje, zbog čega su svi fašizmi došli na vlast u dogovoru s najvećim dijelom vladajućih klasa i nisu nikada ni takli strateške središnje značajke kapitalizma, dok su značajni komunizmi došli na vlast kroz krvave ustanke protiv vladajućih klasa i smjesta ukinuli privatno vlasništvo nad najvažnijim sredstvima za proizvodnju viška vrijednosti u gradu i, gdje je to bilo moguće, na selu? Ukratko, teza mi je da fašizam ne razara buržoaske ekonomske okvire ili temeljne institucije, nego ih, naprotiv, osnažuje i istodobno podređuje novoj ratničkoj eliti; komunizam ih razara, ali tada upada u nove probleme (vidi moju knjigu Samo jednom).

Mađioničarski trik cijele priče o totalitarizmu krije se u tome što ona niječe suprotstavljene krajnje horizonte komunizma - ako ga „totalitaristi" namjerno ne brkaju sa staljinizmom - i fašizma, koji podrazumijevaju ključne razlike u njihovoj ideologiji i praksi što se tiče radničkih klasa, nacionalističkog šovinizma, ratnog nasilja, rasizma, seksizma, ravnopravnosti, upotrebe razuma i tako dalje: ukratko, ti horizonti impliciraju ili stvarnu ili lažnu vlast naroda (kao dobar primjer autora koji odbacuje totalitarizam kao pojam, ali prihvaća njegove horizonte, može poslužiti Payne, vidi 210-11 i dalje). „Kanonski" fašizam iz razdoblja 1919.-45. nastao je kao kontrarevolucionarno sprečavanje komunizma i svih nezavisnih plebejskih politika, a neofašizam ih i danas onemogućuje (uz ostale zadatke koje obavlja). Čak i naglasak što ga fašizam stavlja na masovnu mobilizaciju proizlazi iz potrebe da suzbije masovne organizacije radničke klase. Na kraju, prevladavajuća linija u teoriji totalitarizma, koju predvode Friedrich i Brzezinski, i sama je reakcionarna u punom smislu te riječi (usp. Kühnl 175) jer odbacuje svaki radikalni narodni suverenitet te čak u njega i načelno sumnja (njen omiljeni prikaz obiteljske loze totalitarizma jest, vjerovali ili ne, Rousseau→ Robespierre→Marx→Lenjin→Staljin→Hitler). Dodao bih da, bez obzira na milijune dolara ulupane u to ideološko oružje, ne znam ni za jedan bar napola uvjerljiv prikaz totalitarizma koji nadilazi teror svakodnevnog života i zahvaća njegove korijene i horizonte, dok imamo pola tuceta napola uvjerljivih prikaza fašizma. 

Istina, takvo brkanje kategorija potaknule su, i dale mu natruhu uvjerljivosti, neke stvarne analogije, a možda čak i utjecaji, između komunizma i fašizma u praktičnim oblicima organiziranja - poput parada i omladinskih organizacija ili čak, po Togliattijevom trezvenom, no ipak začuđujućem priznanju, ideje monolitne vladajuće partije (106)  -  i na nekim drugim područjima (ne tek masovno nasilje). Te sličnosti su važne i tužno poučne te ih moramo uzeti ozbiljno, a posebno oni među nama koji ne pristaju na to ih se pretjerano pojednostavljuje.

Danas, kada iza parlamentarne fasade više nema ni traga bezbrižne demokracije nego samo nemilosrdna plutokracija, mislim da bi „totalitarizam" možda imao smisla kad bi označivao epistemologiju i praksu represivnog omasovljenja koja je plod kapitalizma, o čemu se govori u 1.1, kao zajedničkog nazivnika svih dominantnih političkih modela od 1914. Čini se kao da se norma kolonijalne vlasti vratila kao bumerang, kroz širenje uloge vojske i birokracije do golemih razmjera, da zarazi i metropolitanske zemlje. Vrlo važni razlog za to proročanski je detektirao Max Weber5 netom prije Prvog svjetskog rata:

Općenito i uvijek, imperijalistički kapitalizam, posebno kapitalizam kolonijalne pljačke  zasnovan na izravnoj sili i prisilnom radu, daje daleko najveće mogućnosti za profit. 

Nacistička vladavina u Evropi bila je upravo kapitalizam kolonijalne ili imperijalne pljačke, dijelom zamaskiran na Zapadu

Nema jednostavnog, monokauzalnog objašnjenja fašizma; tunelske teorije stvarnosti obično nikuda ne vode. Do plodonosnog razumijevanja možemo stići samo ispreplitanjem različitih pristupa koji se temelje na povijesnim dokazima i jasnom filozofskom horizontu. Fašizam nije tek prevara iz radionice prepredenog kapitalističkog establišmenta, smišljena uz pomoć pokojeg ciničnog političara, iako su ti elementi itekako prisutni. Svakako nije riječ o revoluciji odozdo, iako je u počecima fašističkih pokreta bilo i takvih težnji. Ustvari, moramo iskreno reći da u cijeloj toj ogromnoj poplavi radova još uvijek nema cjelovitog razumijevanja čak ni „kanonskog" fašizma, premda smo u stanju prepoznati njegova značajna središnja obilježja. Da navedem jedan važan primjer: osim uvida u Reicha, Theweleita, dvosveščane studije iz 1982. o „ženama u njemačkom fašizmu" i nekih francuskih tekstova koji mi nisu bili dostupni, rasprava o rodu/spolu još nije pravo ni otvorena. Međutim, kako kadrovi tako i birači ranih fašističkih pokreta pripadali su onome što je Karel Čapek u svom alegoričnom naučnofantastičnom romanu Rat ljudi i daždevnjaka (i usp. Brooker) nazvao „muškom hordom", isključivo muškim bratovštinama unutar vojske, studentskog života i „niže inteligencije, a posebno stručnjaka za komunikaciju iz novina, radija, [itd.]" (Mann 79), dok se u verzijama fašizma nakon 1945. usto regrutiraju iz redova nogometnih huligana. Dakle, fašizam ne samo što je potpuno prigrlio mačistički patrijarhat i potčinjavanje žena, nego ih je i totalizirao kao tijesnu strukturu; činjenica da feminističke studije zanemaruju studije o fašizmu i obratno kontraproduktivna je. Le Bonova temeljna dihotomija između elita i mase rodno je obojena (usp. Passmore, u Costa Pinto ur. 119 ff.), a  ona je od njega preko posrednika prenesena sve do Mussolinija i Hitlera, koji je u Mein Kampf jasno izrazio neskriveni prezir prema "ženskastim" i mekanim masama. Fašistička Hassliebe (privlačnost kao i strah) prema mekoći koja ispražnjava muževnu snagu često prerasta u radikalnu mizoginiju (usp. Griffin 198).

Prema tome, kao početna aproksimacija, fašizam se sastoji od dvije sastavnice koje čine novu hegemoniju: odozgo, njegova ulaznica za vlast bila je politika vladajuće klase za krizu u vremenu masa (Milward, u Laqueur ur. 408; skoro svi znanstvenici se slažu). Pasivno parlamentarno ili apolitično kooptiranje nije bilo dovoljno u periodima najžešćih društvenih potresa,  kada su i srednje klase slutile da su njihova ekonomska baza i društveni ugled ozbiljno ugroženi i žudjele za novim poretkom;6 „male ljude" moralo se dakle prijevarom nevjerojatnih razmjera mobilizirati u aktivni pristanak na sve nasilniju i, u konačnici, samoubilačku politiku vladajućih klasa. Međutim, vremenski prethodna komponenta koja je sve to omogućila došla je odozdo: bilo je to aktiviranje ključnih segmenata ugroženih srednjih klasa (sitne buržoazije) na dva načina: uključivanje u „totalizirajuće" diktatorske organizacije, obično pod okriljem vodeće fašističke stranke i sveobuhvatna ideologija superiornosti vlastitog naroda, vlastite „krvi". Uspon fašizma na vlast nije moguć bez tih faktora - bez akutne društvene i gospodarske krize, nemogućnosti vladajućih klasa da nastave vladati kao i dotad, nemogućnosti možebitnih revolucionarnih snaga da stvore svoj povijesni blok za radikalni prevrat, te agresivnog ultranacionalizma obilježenog imperijalističkim stremljenjima. Ovo se djelomice poklapa s Griffinovom tvrdnjom iz 2004. kako postoji velik stupanj suglasnosti među znanstvenicima oko toga da je fašizam suštinski specifičan oblik ultranacionalizma u vrijeme akutne krize. Ipak samo djelomice, jer, dodao bih, prvo, da u ovoj definiciji još nedostaju neki dubinski faktori, a drugo, da se ideologija etničke obnove, proizašla iz redova sitne buržoazije, koristi u cilju reorganizacije i jačanja vladajuće klase. Prema tome, fašizam je „revolucionaran" samo po tome što je združen s ekstremnim paravojnim buntovničkim nasiljem i ratovima nacionalne države (usp. i Sweezy 333-34).

Novi je vladajući blok (usp. Kühnl 167, 171-72) bio savez između fašističke elite i vodećih grupa iz redova industrijskog i bankarskog kapitala, vojske i visoke državne birokracije, često i s velikim zemljoposjednicima (Italija, Španjolska), a u većinski katoličkim zemljama i u više-manje neskrivenom ili bezuvjetnom savezu sa Crkvom i uz njenu snažnu ideološku podršku. Nadalje, njemački vojni povjesničari dokazali su da su ekonomski najmoćnije skupine i vojska pod nacizmom imale presudnu ulogu u planiranju i definiranju ciljeva Drugog svjetskog rata (takođe  v. podatke iz prve ruke u Sohn-Rethel).

Nema sumnje, fašizam nije bio samo to: bio je to raznovrstan, često proturječan, višefaktorski pojam i praksa; štoviše, mijenjao se ovisno o fazi razvoja i različitim državama. Svaka tipologija koju naznačimo stoga nužno mora takođe  biti višefaktorska; neki faktori i svi njihovi specifični ponderi mijenjat će se ovisno o državi i fazi razvoja. Ipak, u tom vrtlogu parametara preuzetih iz povijesne zbilje, svaki dosljedan pristup morat će utvrditi minimalne generičke preduvjete po kojima se određuje jesu li neki pokret ili država fašistički, kao smjerokaz za odluku o tome koje uključiti i u kojim fazama.

Elementi i faze fašizma kao „idealnog tipa"

Elementi

Društveno-politički nasrtaj fašizma pod izlikom ujedinjenja cijelog naroda u praksi je značio  stvaranje klasnog bloka između vladara (iz kojeg su sada odstranjeni određeni uštogljeni ili preosjetljivi dijelovi, a pridruženi su mu najviši dostojanstvenici fašističke stranke, obično porijeklom iz nižih klasa) i važnih ogorčenih segmenata srednjih klasa (nacionalistička inteligencija i državna birokracija kao najmoćniji) praćeno neutralizacijom radničkih klasa u gradu i na selu, kao i svih devijantnih političkih snaga, a uz pomoć terora i ideologije.

Fašizam iz 1919.-45. počeo je kao silovit protest protiv percipiranih prijetnji koje ugrožavaju „srednje klase" - to jest, uglavnom srednje ili niže srednje urbane i/ili ruralne buržoaske slojeve - često opisivan nizom prefiksa „anti-". Bio je: antiliberalan, protiv kulta parlamentarizma i demokracije, pod kojim su te velike grupe ostale nemoćne i nebranjene; antikomunistički (i antimarksistički), protiv - tada „boljševičke"  - prijetnje revolucijom radničkih klasa iz grada i sa sela, koja ruši klasne privilegije; antikonzervativan, jer je ismijavao staromodnu elitističku zatvorenost i nostalgije za prošlošću kojima je pretpostavljao masovni aktivizam (premda je prezirao spore  mase, a na kraju je sklopio savez s tradicionalnom desnicom radi uspona na vlast).7Iako su svi ti faktori bili od temeljne ideološke važnosti, masovno nasilje i teror - ulična strahovlada, kaznene ekspedicije, razbijanje skupova neistomišljenika, premlaćivanja, a nerijetko i ubojstva - u praksi su se primjenjivali gotovo isključivo protiv antikapitalističke ljevice, a u Njemačkoj i protiv Jevreja. Jasno je da je ključnu ulogu u fašizmu iz te prve ere odigralo paravojno sprečavanje mobilizacije radničkih klasa u sindikate, u pobunjeničke pokrete razdoblja 1917.-21. i u socijalističke, a zatim i komunističke partije: strah od revolucije - koji nakon 1921. više nije bio realan, ali je dijelom služio kao babaroga, a dijelom kao dobra isprika za uvođenje de facto izvanrednog stanja - bio je odlučujući faktor za savez sa vrhunskim kapitalističkim organizacijama. Od te utemeljiteljske scene i trenutka nadalje, „fašizam biva integriran u kapitalističku ofanzivu" (Tasca 534). Nakon uspona na vlast, nasiljem i terorom služio se i za sustavnu pljačku dobara unutarnjih neprijatelja i okupiranih zemalja.

Što je to fašizam zagovarao i slavio? Kao prvo, kult volje, djelovanja i nasilja zasnovan na mističnoj ideji obnove nacije ili naroda, koji je odbacivao razumne argumente a veličao masovne strasti, snažnu totalnu ili „totalitarnu" Državu, često Vođu, te etničku superiornost, počevši od maglovito rasističke arogancije spram susjednih ili kolonijalnih „inferiornih naroda" pa sve do nacističkog superarijevski fanatičnog veličanja rasne čistoće.8 Vođa, neophodan za pomirenje suprotstavljenih interesa u vlastitim redovima, obično je posjedovao neke važne idiosinkratične osobine - kao što je Hitlerov opsesivni antisemitizam - no uvijek je bio strukturno neophodan, neka vrsta crne rupe koja usisava svu drugu moć i zatim je preusmjerava (usp. Sohn-Rethel 145). Međutim, on - uvijek je to bio muškarac - je postao neophodan zbog toga što je bio u povratnoj sprezi s očajno nesigurnim sitnoburžoaskim masama. Benjamin je to briljantno objasnio:

Ta sitna buržoazija, kojom vlada na stotine različitih autoriteta, igračka periodičnih poskupljenja, žrtva kriza, ta statistička brojčica... traži onog jednog jedinog [ili jedinstvenog: ein Einziger] kojem može vjerovati.... [A]ko taj jedan čovjek pristane preuzeti odgovornost, sitna buržoazija zahvalno će mu obećati da od njega neće tražiti polaganje nikakvog računa. ... Vođino vođstvo suprotnost je skromnim ograničenjima sitne buržoazije.  (GS III 445; vidi i Brechtove formulacije u njihovom razgovoru, GS VI: 529-29)

Prema tome, liberalni „totalitarijanisti", posebno senzacionalistički masovni mediji, ustraju na psihološkim analizama katkad vrlo važne uloge karizmatskog Vođe ad nauseam9 zato što im to dopušta da zanemare radne ljude, veliki kapital i klasnu borbu. Osim Hitlera i Mussolinija, drugi vođe fašističkih režima, npr. Franco, Salazar ili japanski generali, bili su poprilično bezlični, premda krvoločni - visoki eichmannovski birokrati represije. Danas vidimo da bar klero-fašizam može sasvim dobro funkcionirati bez Marxovog  bonapartizma ili Spenglerovog cezarizma, kao čista oligarhija.   

Kao očito i ključno sredstvo za mobilizaciju ozlojeđenosti masa poslužio je odabrani (navodno na biološkim osnovama) žrtveni jarac pridodan već spomenutim „anti-jima" - između svjetskih ratova u Njemačkoj i istočnoj Evropi to su prvenstveno bili Jevreji, pa Romi i Sinti, zajedno s probranim neprijateljskim susjedima; međutim, fašizmi su po pravilu takođe  bili antihomoseksualni (lezbijanizmu se često gledalo kroz prste), a u novije su vrijeme postali antiimigrantski i antimuslimanski.

Kako se ovdje tvrdi, sve je to na okupu držao apsolutistički nacionalizam kao „vrhovno dobro". Zato je prvi val fašističkih pokreta bio naglašeno neprijateljski nastrojen prema svemu što se može smatrati internacionalnim, a to uključuje, zbrda-zdola, Vatikan, Slobodne zidare, prosvjetiteljstvo, socijalizam i komunizam, internacionalni „parazitski" financijski kapital, pacifizam i Jevreje; u drugom valu, neke će se mete mijenjati s - promašenim - geopolitičkim usponom Evrope i izljevom negativne katekse u „kontinentalne" dimenzije, uključujući mržnju protiv imigranata. Važno je istaknuti da najsnažnije korijene fašizma nalazimo u etnički miješanim ili perifernim dijelovima Država - u „barbarskoj nacionalističkoj galami (voznia) iz kulturno graničnih područja" (Trocki, elektronička str. 5) -  npr. kod samog Hitlera kao Austrijanca u Njemačkoj, u D'Annunzijevom napadu na Fiume/Rijeku i nerazmjernoj brojnosti članstva fašističkih pokreta na sjeveroistoku Italije, u ustaškim žarištima od zagrebačke „niže inteligencije" do seljaka u Hercegovini i Lici, u Slovačkoj koja je imala moćne mađarske i jevrejske manjine, sjevernoj Rumunjskoj i karelijskoj iredenti za Finsku. Kako je ustvrdio Bataille, fašizmu je mrska svaka heterogenost, pa i miješani brakovi ili mulati.

Kako provesti nacionalnu, usto etničku ili rasnu, obnovu? Kao prvo, fašističkim „revolucionarnim" organiziranjem masa uz pomoć neprekidne demagoške propagande (u većini slučajeva na taj je način očito kooptirana i neutralizirana socijalistička varijanta, zajedno s komunističkom varijantom nakon 1917.) i akcijama paravojnih udarnih odreda ili milicije; drugo, iskorištavanjem strahova viših klasa od mahom imaginarne boljševičke prijetnje, uz istodobnu demonstraciju snage fašističkih militariziranih gangsterskih odreda kao oruđa za razaranje radničkih klasnih organizacija; treće, nakon dolaska fašista na vlast, praktički „totalnim" organiziranjem gospodarstva i života u svrhe agresivnog ratovanja.  Sve to znači „strah od slobode" (Fromm) - točnije, grozničavu mržnju prema horizontalnim masovnim asocijacijama koje predstavljaju samoupravnu slobodu (usp. Mason i Weber ur.) te veličanje slijepe vertikalne poslušnosti i vlasti. Stoga je neophodno da ono što fašisti u praksi rade uzmemo jednako ozbiljno kao i način na koji prikazuju ono što tvrde da rade.  

U ovoj raspravi polazim od pretpostavke da ideologija na ključnim točkama djeluje al pari s drugim ekonomskim i političkim faktorima, iako je ekonomski opstanak vjerovatno dugoročno presudan. Ideologija u širem smislu nije samo (iako takođe jest) lažna svijest, ona je prvenstveno „potreba ljudi da nađu vrhovni smisao, da dijele zajedničke norme, vrijednosti i rituale koji služe kao objašnjenje svijeta" (Mann 78) -  i, dodao bih, uputa za svakodnevno snalaženje u društvu. Marx nam je kazao da čak i „teorija postaje stvarna sila kad uđe u svijest masa". Prema tome, nikako se ne smije umanjivati važnost apsolutnog ili fanatičnog uvjerenja. Kako je to rekao Fraenkel, „Treći Reich je bio teokracija bez boga" (48) - ali s Hitlerom umjesto njega. Plod je to klasne otuđenosti duboko ugroženog pojedinca, o čemu sam drugdje govorio, a sociolozi su već davno čvrsto povezali fašističke ideologije s nekim društvenim skupinama ili klasama, iako ne svi s istima. Fašistička ideologija očito je plod interesa i ozlojeđenosti „pučističkih grupa na čelu s intelektualcima koji su ostali izvan kruga liberalno-buržoaskih i socijalističkih vođa, a nadaju se doći na vlast iskorištavanjem kriza modernog društva," zaključio je Karl Mannheim 1929. na talijanskom primjeru. U svom mnogo iscrpnijem radu Gino Germani razrađuje „psihosocijalnu hipotezu" o otuđenosti čovjeka u masovnom društvu po sve većoj izoliranosti klasičnih elita, mobilizaciji masa iz srednjih slojeva, stupnju zatvorenosti prema društvenoj integraciji i postojanju kontraelite u zametku s novom ideologijom. Poklopi li se određena konstelacija tih faktora, mogu se javiti eksplozivni i ekstremni politički pokreti. U fašizmu se mobiliziraju one „srednje klase" koje su nakon Prvog svjetskog rata, a zatim i u Velikoj depresiji, izgubile na ekonomskoj snazi i prestižu ili statusu naspram radničkih klasa i koje je nova elita navela da svoje frustracije preusmjere s pojedinaca ili klasa na razinu nacije s imperijalnim teritorijalnim pretenzijama, etničkom superiornošću i tako dalje.  Naravno, fašisti nikad nisu mobilizirali većinu masa, ali su, na vrhuncu snage, uspjeli mobilizirati 15-30 % birača, što je bilo dovoljno za prevagu.

Čini mi se da postoje dvije stručno dugo zanemarivane teme, mada veoma prisutne kod najboljih ranih kritičara, koje su i danas nedovoljno teorijski proučene. Kao prvo, ideologija u fašizmu nije primarno pojmovna, nego uglavnom sačinjena od estetizirane politike te proizvodnje neverbalnih značenja i vrijednosti uglavnom u okvirima prostora i ritma, kao i u ritualima te arhitekturi.10Ovakva teatralna i kičasta politika nesuvisla je post-romantička mješavina, s jedne strane, retro stilova i legendi - Nibelunzi, Arijevci, Rimsko Carstvo itd., često vrlo efikasnih za publike koje žeđaju za empatijom i „koje bivaju oblikovane kao jedinstvena masa slijepih sljedbenika" (Brecht 563 i 566) - i, s druge strane, tehnološke modernizacije u obliku masovnih rituala; to objašnjava i potporu nekih uglednih pisaca i kritičara. Ustvari, naglasak na volji razvedenoj od razuma pretpostavlja magijski mentalitet (v. Vondung) i sklonost okultizmu. Ta je magija „naturalizirana", ona potječe iz natpovijesne naravi naroda-nacije, apsolutna je, tamna i numinozna, te ju volja Vođe kanalizira u neodoljivu prirodnu snagu koja ne podliježe kritici (Brecht 567-69, a usp. Marcuse o „iracionalističkom naturalizmu," 3ff. i 7ff., te pozamašan dio kod Neocleusa o „prirodi"); kako je primijetio Benjamin, ovome treba samo dodati teško zlorabljenu tehnologiju pa da postane punokrvna mistika prirode („Theorien" 246-47).

Kao drugo, sociolozi se bave velikim i jasno razgraničenim društvenim skupinama pa katkad umanjuju važnost početne uloge nezaposlenih radnika i deklasiranih elemenata općenito, posebno mladih ljudi i ratnih veterana iz Prvog svjetskog rata i sljedećih ratova (Tasca, Mann 359-60 i dalje), zbog kojih su mnogi fašistički pokreti - ali ne i režimi -  bili međuklasni. Što se fašističkih vođa tiče, oni su obično potjecali iz dviju grupa: razočarani socijalistički ili anarhistički aktivisti koji su klasu zamijenili narodom, ili ratni veterani nižeg ili srednjeg ranga (usp. Trocki, elektronička str. 2) koji se nadaju povoljnijem ishodu, osveti i boljoj ličnoj poziciji.

"Idealni tip" i faze

Povijesno, prvi uvjerljiv i razrađeniji obris fašizma ocrtala su tri suparnika sredinom 1930-ih. U moskovskim predavanjima Palmira Togliattija - nažalost objavljenima tek desetljećima kasnije - fašizam nije tek buržoaska diktatura nego reakcionarni masovni režim; podržavao je kapitalizam kao ekonomski sistem (s naglaskom na snažnu ulogu države), ali kapitalizam ne mora nužno voditi u fašizam; uvijek podrazumijeva ekstremni teror, ali terorizam nije uvijek fašistički; nije samo znak buržoaske političke slabosti - iako jest znak velike političke promjene koja odbacuje demokraciju - nego, naprotiv, osnažuje vladajuću klasu kroz mobilizaciju sitne buržoazije (Lezioni 8-16, 28, 32, 37ff., 43). Otto Bauer u svom eseju (u Abendroth ur. 143-67) razlikuje fašizam od međuratnih vojnih ili staromodnih oligarhijskih diktatura u Poljskoj, Jugoslaviji, Mađarskoj i Bugarskoj kao novi despotizam, koji rješenje za oporavak od krize vidi u još jačoj eksploataciji radnika. Kao pokret, fašizam je reakcionarna mobilizacija sitnoburžoaskih i seljačkih masa koje se stavljaju u službu kapitalističke represije. Glavni kapitalistički konglomerati prepustili su mu državnu vlast kao efikasnijem agentu za provedbu masovne agitacije, represije i gospodarskog restrukturiranja. Što se tiče Angela Tasce, drugdje sam razmotrio neke argumente što ih je iznio na kraju svog ogromnog povijesnog prikaza Mussolinijevog uspona na vlast (513-67 u njegovoj knjizi), ali, ukratko, preduvjeti fašizma su: masovna gospodarska kriza a zatim i kriza državne vlasti za koje nema očitog rješenja; zaoštravanje, ali i pat-pozicija klasne borbe u politici; poslijeratna atmosfera silovitog uzbuđenja, šoka i paroksizma; srednja klasa koja je ostala bez sigurne ekonomske baze; te ofenziva viših klasa protiv radničkih zahtjeva. Posljedice fašizma su, kao prvo, eliminacija naroda kao političke sile i svih nezavisnih politika u korist državnog monopola nad politikom; snažna sklonost „bijegu naprijed" u ratove; ekonomsko planiranje oblikovano prema potrebama ratovanja, u kojem se profit prepušta kapitalistima u zamjenu za vlast prepuštenu fašistima, novoj vladajućoj klasi koji izrasta u golemu birokraciju.

Prema tome, talijanski komunist, austrijski socijalist i izgnani antistaljinist na opasnom putu od komunizma do mutne suradnje s Vichyjem, svi su oni došli do nekih sličnih zaključaka. I prije njih jednako su, mada kraće, promišljali Trocki i Gramsci. Trocki je napisao niz aktualnih komentara od 1924. nadalje (vidi Wistrich u Griffin-Feldman ur. 2: 70-94), koji su kulminirali briljantnom dijagnozom iz lipnja 1933.  Gramsci je u nekim kraćim zatvorskim bilješkama naglasio djelomično kooptiranje nekih zahtjeva potčinjenih klasa u cilju modernizacije kapitalističkih proizvodnih snaga i policijski karakter fašizma koji se proširio na nekadašnje civilno-društvene organizacije, poput sindikata (usp. 2: 1088-89 i 1227-29, usto Beetham u Griffin-Feldman ur. 2: 13-22).

Već je iz ovih početnih razgraničenja jasno da empirički ne postoji nikakav nepromjenjivi fašizam, nego samo Weberov idealni tip: fotografiju psa kao genusa ne možete snimiti ni na kojoj ulici. Prije svega, pokret prije dolaska na vlast i pokret na vlasti prilično su različite, mada srodne vrste. Možda je to najbolje objasnio Paxton 2004., koji drži da se razvoj fašizma može podijeliti na pet faza: 1/ početno stvaranje pokreta; 2/ razvoj prema sposobnosti za djelovanje i usidrenje u aktualnoj politici (prvi savezi, subvencije od bogatih simpatizera ili vojske, pronalaženje ciljnih  sljedbenika); 3/ dolazak na vlast; 4/ vladavina, modus obnašanja vlasti; 5/ konačna entropija (ili „radikalizacija" kao u nacističkoj ratnoj ekonomiji). Četvrta faza je, naravno, ona gdje se vide stvarno poduzete mjere diljem države i njihovo značenje; u Italiji i u Njemačkoj tu fazu treba podijeliti na podfaze, od prvih nekoliko godina, kada se dokida svaka nezavisnost saveznika fašizma - Schweitzer to zove „djelomični fašizam" (7) - i fazu potpunog preuzimanja vlasti. Peta faza je najmaglovitija jer, nasreću, imamo vrlo malo podataka, izvan naučne fantastike, o fašizmima koji su nadživjeli svoje osnivače (ako ne računamo možda klerofašistički Iran). Ali treća faza, uspon na vlast, očito predstavlja središnju točku nakon koje se odbacuju socijalistička i sva druga antikapitalistička obećanja, tako česta u drugoj fazi - npr. Mussolinijeva čistka „fašističke ljevice" iz 1926.-28. i Hitlerova eliminacija SA odreda 1934. - a savez s krupnim kapitalom postaje neraskidiv. Treća faza takođe  je obično počinjala igrokazom s ustupcima za saveznike i tolerancijom prema svima - osim prema svakoj emancipacijskoj misli - te vodila k međunarodnom agresivnom ratovanju. U tom procesu fašistička policijska država eliminira svaku organiziranu otvorenu  oporbu. Glavna su obilježja fašizma u prvoj i drugoj fazi neograničeno građansko nasilje i demagogija,  a od treće do pete faze korištenje državne vlasti za potpunu represiju radničkih klasa i razvoj nove vrste hijerarhijske stranke, koja funkcionira kao središte propagande, potpora za naoružane paravojne formacije, a kasnije kao kadar za upotpunjavanje državne uprave i jedna od međusobno sukobljenih elita na vlasti. Takav strogo politički i policijski vid države odbacuje „formalna" pravna ograničenja u korist povratka pretkapitalističkoj  „prerogativnoj državi" (Massnahmenstaat - vidi Fraenkel 46-59 i dalje).

 Fašizam je po nekim obilježjima srodan drugim oblicima suvremene krute klasne dominacije. Međutim, on usavršava prethodne desničarske oligarhije primjenom totalnog kontrarevolucionarnog ukidanja ustupaka radničkim klasama, ali i buržoaskih revolucionarnih prava i sloboda, posebno onih iz Francuske revolucije  - usp. rani Marcuseov esej i brojne autore nakon toga - kao i žešće agresivnosti prema inozemstvu; usavršava i vojne diktature, česte u istočnoj Evropi i Latinskoj Americi prije 1940-ih i kasnije, tako što njeguje fanatične masovne sljedbe i sveobuhvatne ideologije umjesto apolitične apatije (vidi više u trećem poglavlju). Dok je još u fazi pokreta, fašizam je polulegalno nasilništvo s blagoslovom ključnih dijelova Države a na vlasti funkcionira kao izvanredno stanje: 11 „Izvanredno stanje je ustav Trećeg Reicha", veli lapidarni Fraenkel (3). Nasilna ratna gusjenica pretvara se u još nasilnijeg grabežljivca za međunarodno ratovanje, kojemu krila daje nacionalna država. Nema fašizma bez ekstremnog, masovnog i terorizirajućeg nasilja; nema fašističke države bez međunarodnih ratova. Fašistički je režim u konačnici jedinstvena, dotad neviđena kombinacija najgorih obilježja svih klasnih društava: ropstva za „biološki inferiorne", feudalne vladavine lokalnih baruna čak i nad cijelim specifičnim djelatnostima, i kapitalističke eksploatacije puštene s demokratske uzde, uz izravno nasilje u gangsterskoj maniri. Benjamin je opet najprecizniji:

[G]angster... se raskomotio u Njemačkoj i pretvorio barbarstvo u način života. Jer ono drastično barbarstvo kakvo, od samih početaka kapitalizma, karakterizira bijedu eksploatiranih, kod eksploatatora postaje očito tek u kasnijoj fazi. (GS III: 440) 

Tako se rađa potpuno nova povijesna nakaza. 

Pod fašističkom državnom vlašću (četvrta faza), postoji, kako sam naznačio, savez ili povijesni blok zajedničke vlasti s fašističkom hijerarhijom. Po pravilu uključuje vodeća kapitalistička poduzeća, vojsku, i naslijeđenu, a sada i nabujalu, konzervativnu državnu birokraciju: viša buržoazija ne ostaje bez profita ni u kojem slučaju, iako je dio, ili pak glavnina, njezinih ovlasti što se tiče makroplaniranja podređen državnoj koordinaciji i normama. U zemljama s katoličkim masama - Italija, Španjolska, Portugal, Slovačka, Hrvatska i kratkotrajan konfuzni, ali krvavi, polufašizam u Austriji prije Hitlera - katolička hijerarhija je više ili manje istaknuti član tog saveza (Kühnl col. 172), te ću se ovome vratiti u dijelu 5. Danas bi tome vjerovatno trebalo pribrojiti više dužnosnike muslimanskog klera u Iranu nakon revolucije i druge klerike koji sudjeluju u skoro pa fašističkoj vlasti u muslimanskim zemljama i u Indiji (dubine azijske politike premalo su mi poznate da bih mogao više o tome reći, ali mi se hinduska paravojska RSS čini više nego napola fašističkom). Konkretni ponderi u savezu mogu biti različiti, no viši partner obično je fašistička hijerarhija, posebno u nacističkoj „dvojnoj državi" (Fraenkel i Neumann) u kojoj je ona bila premoćna, uz mnogo snažniju ulogu vojske u Španjolskoj, Japanu 12  i Austriji te dominantnu ulogu klera u Iranu. Međutim, kruti ideološki paganizam ili neki drugi antiklerikalizam može natjerati poneku konkurentnu crkvu da se do izvjesne mjere ideološki distancira, kao u slučaju nacista.

Komentatori su praktički jednoglasni oko toga koje skupine nisu, po pravilu, podržavale fašizam: radnici organizirani u sindikate ili partije, tradicionalni katolici i manjina drugih čvrstih konzervativaca, a ja bih dodao i većinu najistaknutijih intelektualaca.

Na kraju, trebalo bi biti jasno da fašizam nije marioneta monopolističkog kapitalizma, kako su to tvrdili staljinisti: stajao je na vlastitim nogama. Premda su mu središnje kapitalističke grupacije presudno pomogle da dođe na vlast - samo nakratko, mislili su - neke su kapitalističke frakcije često osjećale nelagodu prema toj vlasti, što ih nije sprečavalo da bez krzmanja prihvate masovnu podršku za nastavak kapitalističkog načina proizvodnje (usp. Kühnl i dalje, Milward  u Laqueur ur. 382-85 i mnogi drugi). Dakle, fašizam je svoj uspon na vlast započeo odozdo uz blagoslov vladajućih (u Italiji i Njemačkoj), ali, nakon što je postao priznata i prepoznata alternativa, postalo je moguće uvesti ga i odozgo bez snažnog domaćeg pokreta (Portugal, Japan...) ili čak nametnuti ga oružanom silom, i to izravnim presađivanjem iz drugih fašističkih nacija, u kom slučaju je masovna baza bila sekundarna („satelitski" fašizmi u Slovačkoj, Hrvatskoj, Norveškoj, dobrim dijelom u Španjolskoj itd.). 13

 

KRAJ PRVOG NASTAVKA

Esej će izaći i kao dio knjige D. Suvina SKRETANJA u izdanju zadruge Baraba, Beograd.

 

Darko R. Suvin, naučni radnik, kritičar, pjesnik, rođen u Jugoslaviji, predavao je književnost i teatrologiju na univ. Zagreb, McGill i drugim evropskim, američkim i azijskim univerzitetima. Objavio 24 knjige i oko 600 članaka, sad je član Kanadske akademije nauka i professor emeritus. Posljednjih godina bavi se političkom epistemologijom i SFR Jugoslavijom.

 

POMNO ODABRANA KRONOLOŠKA BIBLIOGRAFIJA O FAŠIZMU

(uglavnom knjige; NY = New York, L= London, F u komentarima = fašizam)

 

Ovo je osobni odabir, uglavnom radova koji su mi bili posebno korisni. Izbjegavao sam obmanjivačku raspravu o „totalitarizmu" (osim relativno najbolje verzije) i birao knjige s materijalima i teorijama o stvarnim društveno-ekonomskim rezultatima F-a, kad je to bilo moguće na engleskom ili u prijevodu na engleski. Uvrstio sam i važne sažete prikaze pristupa čije horizonte uglavnom ili uopće ne dijelim, ali nisam bio toliki mazohist pa da uključim i naslove iz zadnjih dvadeset godina koji ponovno iznose ista stajališta poslužena u postmodernističkom umaku. U pravilu sam anotirao jedinice kod kojih nije samo po sebi očito o kojem je radu riječ ili o kojima se ne govori u eseju.

Osim antologija, popis je kronološki. Bibliografija o posljednjih tucet godina je tanašna, a ni neke ranije naslove nisam uspio naći u vremenu kojim sam raspolagao.

ANTOLOGIJE

  • Abendroth, Wolfgang, ur. Faschismus und Kapitalismus: Theorien über die sozialen Ursprünge und die Funktion des Faschismus. Frankfurt & Wien: Europa V, 1967. (Antologija s ranim radovima Thalheimera, Marcusea, Bauera, A. Rosenberga i Tasce, ponekad skraćenima)
  • Nolte, Ernst, ur. Theorien über den Faschismus. Koeln: 1967. (Antologija, uključuje rane radove Zetkin, Blocha, Borkenaua, itd.)

 

DODATAK: „ISTOČNA EVROPA"

Ova kompilacija svakako je nepotpuna, sastavljena je od onoga na što sam naišao dok sam radio na F općenito i smatrao da može biti korisnim za istraživanje. Vidi takođe gore Weber 1964, Larsen et al. ur., str. 334-418, i važne Mannove analize Mađarske i Rumunjske; Jelinek (takođe kao Yellinek) ima još pola tuceta radova o Slovačkoj i ustaškoj državi. Dugačak Tuđmanov članak iz 1963. o Hrvatskoj u razdoblju od 1941.-45. ima mnogo podataka, ali nikakvih drugih kvaliteta. Naslovi koje DS nije vidio označeni su kao N.


Autor: Darko Suvin

Izvor: proletter.me

Originalni članak možete pogledati OVDE