Što je trinaest godina Moralesa naspram pet stoljeća porobljavanja?

19. 11. 2019

Širom Europe proteklih se tjedana obilježavala 30. godišnjica pada Berlinskog zida i završetka Hladnog rata. Organizirali su se okrugli stolovi i razne svečanosti, renomirani mediji su objavljivali feljtone i analize, a svoj su doprinos čak dali i nogometni navijači: oni berlinske Herthe su izveli koreografiju s Trabantom koji se probija kroz zid. Svi su, dakle, slavili i obilježavali tadašnji dolazak demokracije. Provlačila se, dakako, i skepsa s obzirom na političku klimu u Istočnoj Europi, ali konsenzus je bio tu: Hladni rat je gotov, demokracija je izborena, makar donosila ishode poput Orbanove vladavine.

Foto: AFP / Aizar Raldes / Prosvjed podrške za Eva Moralesa
Foto: AFP / Aizar Raldes / Prosvjed podrške za Eva Moralesa
No, gotovo pa istovremeno, zbivanja na drugom kraju svijeta su tu eurocentričnu perspektivu osporila, kao i prilično reduciranu verziju demokracije koju nam nudi. Ono što se u periodu Hladnog rata događalo diljem tzv. Trećeg svijeta i u Južnoj Americi nije nestalo rušenjem Zida. Trebali su se samo opet pojaviti socijalisti. Nakon pobjede Eva Moralesa na bolivijskim izborima javila se Organizacija američkih država (OAS) i obznanila svijetu da izbori nisu bili regularni. Pritom nisu ponudili nikakav dokaz, osim kratkog prekida live praćenja brojanja glasova. Također, OAS je daleko od neutralnog promatrača. Radi se zapravo o hladnoratovskoj organizaciji koja je nastala još 1948. s eksplicitnim ciljem borbe protiv širenja socijalizma u Južnoj i Sjevernoj Americi. Na primjer, još 1962. su službeno presudili da je kubanska vlast "nekompatibilna s principima i ciljevima inter-američkog sistema". OAS se financira mahom iz proračuna SAD-a, a kao obrazloženje za nastavak financiranja 2018. je navedeno da funkcionira kao ključno oruđe u "promociji interesa SAD-a u Zapadnoj hemisferi suprotstavljajući se utjecajima anti-američkih zemalja". Kao što je Bolivija.

Klasični puč

Pristranost OAS-a i manjak konkretnih dokaza nije predstavljao problem za globalnu medijsku mašineriju: Morales je proglašen diktatorom i varalicom. Toj su se ocjeni pridružili i predstavnici najmoćnijih svjetskih država i tako osigurali međunarodni legitimitet za ono što će se dogoditi u samoj Boliviji. A tamo je izveden puč. Naime, predstavnici vojske su Moralesa natjerali na ostavku. On je zatim potražio azil u Meksiku, a na ulicama su uz vojsku i policiju zavladale desničarske bande i tako otkrile pravo lice navodno demokratskih prosvjeda protiv Moralesa nakon objavljenih rezultata izbora. O demokratskom karakteru opozicijskih snaga dovoljno govori i činjenica da su odbili održavanje novih izbora koje je Morales ponudio iako nije dokazano da je na prethodnima pobijedio prevarom.

Kako bi se opravdao puč, zapadnu su štampu preplavili "dokazi" Moralesove autoritarnosti. Naime, Morales je u namjeri da se kandidira još jednom 2016. organizirao referendum koji bi mu to omogućio s obzirom na ustavom ograničen broj mandata. Na referendumu je izgubio za dlaku, ali se žalio Ustavnom sudu koji mu je dopustio kandidaturu. Nesporno se radilo o manevrima sumnjivog proceduralnog legitimiteta. Također, oni ukazuju i na slabosti pokreta koji nije bio u stanju iznjedriti druge vođe i oslonce. Sve su to itekako opravdane kritike, i ti potezi su koštali Moralesa dijela podrške, ali one ne osporavaju njegov demokratski legitimitet osvojen na izborima, kao što nitko ne osporava legitimitet Angele Merkel koja je na vlasti od 2005. jer, eto, u Njemačkoj ne postoji takvo ograničenje.

Međutim, upitnost Moralesova demokratskog legitimiteta nije ono što motivira njegove političke protivnike. Njih prvenstveno motiviraju klasni interesi i rasizam. Nakon preuzimanja vlasti, Morales i njegov stranka Pokret za socijalizam (MAS), ekonomsku i socijalnu politiku usmjerili su prema interesima obespravljenih i potlačenih, mahom pripadnika krajnje marginaliziranih autohtonih naroda - "Indijanaca". Morales je prvi predsjednik u bolivijskoj povijesti koji potječe iz njihovih redova. Ta je politika u rijetko viđenim razmjerima srezala siromaštvo i smanjila nejednakost. Njeni se dosezi najbolje vide u GINI koeficijentu kojim se mjeri nejednakost prihoda: pao je za nevjerojatnih 19%. Pored davanja političkog glasa i socijalne sigurnosti siromašnima, Moralesova ekonomska politika dobro je kotirala i po uobičajenim standardima međunarodne financijske štampe.

Moralesov problem nije bio u manjku proceduralne demokracije, već u višku socijalne demokracije. A kad je socijalna demokracija u pitanju onda se neminovno ugrožavaju nečiji interesi. To su u prvom redu interesi vladajuće klase. Naime, oni više nisu mogli trpjeti takve politike, kao što nisu mogli trpjeti niti autohtone narode. U Boliviji klasna i rasna struktura stanovništva prilično koincidiraju, što dovodi do lagodnih koalicija između predstavnika kapitala i fašističkih bandi. O prisutnosti rasizma među vodećim političarima opozicije najbolje svjedoči sada izbrisani tvit Jeanine Añez Chávez, žene koja se samoproglasila predsjednicom. Ona je naime 2013. sanjala o Boliviji "oslobođenoj od sotonističkih rituala autohtonih naroda" i poručila "Indijancima" da ostanu u planinama jer grad nije za njih.

Rasistički san

Kako taj san izgleda moglo se vidjeti proteklih dana na ulicama. Fašističke bande pale kuće članova MAS-a, a simpatizere trpaju u kamione i odvode na nepoznata mjesta. Više ljudi je ubijeno, a teror se odvija uz odobravanje ili suučesništvo policije. Simbolički možda i najznačajniji zločin je onaj mučenja Patricije Arce, gradonačelnice grada Vinta iz redova MAS-a. Nju su pučisti oteli, obrijali na ćelavo, obojali u crveno, što je boja desnice u Boliviji, tjerali da bosa hoda po gradu, kleči i moli za oprost zbog podrške Moralesu. Ona, naravno, nije htjela moliti za oprost fašističke bande i u jednom trenutku su je pristaše MAS-a uspjele spasiti. Ali nisu uspjeli spasiti gradsku vijećnicu koju su pučisti zapalili. Također, sad već masovne prosvjede protiv puča često predvode žene, "Indijanke".

Mnogi kao okidač za napad na Moralesa ističu plan za nacionalizaciju resursa litija. Naime, Morales je 4.11. raskinuo ugovor s njemačkom kompanijom ACI Systems Alemania koja inače proizvodi baterije za Teslu. Ta je kompanija trebala funkcionirati kao partner u eksploataciji litija i proizvodnji baterija. Bolivijci nisu htjeli više samo nuditi sirovine na svjetskom tržištu već mu ponuditi proizvode od sirovina s višom dodatnom vrijednošću. U tome su trebali tehnološku pomoć jer je ekstrakcija i prerada litija zbog dubine i sastava tla kompliciranija nego u susjednim Čileu i Argentini te zapravo prilično neizvjesna. Ugovor s Nijemcima je otkazan zbog protesta stanovništva iz regije u kojoj se ekstrakcija vrši. Oni su smatrali da su zakinuti i da ne dobivaju zapravo ništa od toga što se u njihovoj regiji nalazi između 50 i 70% svjetskih zaliha litija. O daljnjim Moralesovim planovima možemo samo špekulirati, ali oslanjanje na to da su Tesline dionice skočile nakon puča nije baš najsigurnija oklada u objašnjenje cijelog procesa. Bolivijske rezerve litija su definitivno trn u oku mnogih multinacionalnih kompanija i bogatijim državama sigurno ne odgovara što je Bolivija planirala na tržište pristupiti s proizvodima, a ne sa samom sirovinom, ali nije uvjerljivo mehanički objašnjavati puč oscilacijama dionica jedne kompanije na burzi.

Posrijedi je, prema svemu sudeći, poklapanje interesa međunarodnih faktora, političkih i poslovnih, lokalne oligarhije i fašističkih bandi. Nije se tu moralo raditi o nekoj dirigiranoj akciji sa svih zainteresiranih adresa. Interes je svima zajednički: vratiti se na stanje otprije 13 godina jer se ovo više ne može trpjeti. I to sve pod krinkom izostanka demokratskog legitimiteta i preduge vladavine Moralesa. Međutim, očito pitanje se ne postavlja: što je trinaest godina vladavine Moralesa naspram pet stoljeća porobljavanja i tlačenja? Sudeći prema "službenim" skrbnicima demokracije: smak svijeta.

Preuzeto sa: bilten.org